Gradovi

London

London bije glas da je jedan od najružnijih gradova svijeta. Ovaj je glas nekoliko stotina godina star i istinit je. Već je Filip Španjolski, koji je gradio Escorial i tako se nešto razumio u graditeljstvo, mrzio London. Ali ga je pod svaku cijenu htio osvojiti. S tim ciljem sagradio je Armadu, mnogo se molio i dan i noć mislio na London, na ružni London i na Elizabetu, na ružnu Elizabetu. Uvijek je sumnjivo ako čovjek nešto tako jako, tako pršteći mrzi. Vjerojatno je jako žudio za njim pa ga je zato mrzio: žudio je za posjedovanjem Londona i za posjedovanjem Elizabete.

Međutim sigurno je i to da predmet svoje žudnje nije dovoljno dobro poznavao. London je uvijek bio prevelik da bi ga suvremenik mogao upoznati. U doba Filipa, Elizabete i Shakespearea, u okviru njegovih zidina živjelo je tri stotine tisuća ljudi. Vodiči danas broj stanovnika određuju krajnje nehajno, nesigurnim brojkama. Kažu ima ih osam milijuna. Ili devet? Moguće samo sedam... I teritorijalno je jedinstvo mutno i zbrkano. Nitko ne zna točno gdje završava London a gdje započinje Engleska?

Stranac ugleda London i zaprepasti se, kako je ružan! Onda ga upozna i začuđeno opaža da i nije tako ružan. I jednoga ga dana zavoli i s oduševljenjem otkriva njegove tajne, stidljive ljepote. Pokatkad sam osjećao, moram bježati odavde, iz ovoga grada koncentrirane, nagomilane ružnoće i pustoši. Pokatkad sam osjećao da bih možda ipak mogao ovdje živjeti, u nekoj od tih propuhastih kuća prljavih pročelja čiji prozori gledaju na sićušni javni vrt; i takvih sitnih parkova, kamo ključ i mogućnost ulaska imaju samo obližnji stanari, prepun je London. London je lijep poput čovjeka. Proljepša se ako ga zavolimo.

Jer konačno ga zavolimo: buneći se i revoltirajući se, mrmljajući i mrgodeći se, ali se mora zavoljeti taj bezoblični i mudri, taj nezgrapni i ozbiljni, taj strahotne snage i djetinjast, taj hiperdisciplinirani i ljudski pobunjen div. London ima Hyde park i Parlament, ali to nije toliko važno. Što je važnije, ima smiješka. Taj smiješak je posve plah, katkad nemoćan, uvijek pun razumijevanja. Samo se stari ljudi umiju tako smješkati.

Osobito je i to da London nigdje ne »počinje«. Vlak stigne i kočije već stoje ispred željezničkoga kupea, kao da se slijevaju pruge i grad. Veliki brod koji je nedavno plovio po otvorenomu moru odjednom pristane ispred mosta Tower, ispred Zapadnoindijskih dokova i s palube se može vidjeti katedrala sv. Pavla. London se stapa s Engleskom, s carstvom, sa svijetom. Lutajući po njegovim ulicama, po četvrtima koje su međusobno odijeljene krutim i zaostalim zakonima i pravilima, smiješnim naredbama ostalima još iz vremena Jakova i Williama, kao da čovjek luta stalno između Sindeya, Ottawe i Bombaya. Ali taj najgolemiji grad nikada, ni u kojem svojem, detalju, ne želi izgledati nametljivo golemim. Divovi rado guraju dječja kolica. London je skroman i tih. Može to sebi priuštiti. London počinje tišinom, Pariz mirisom pečenih krumpira, a Berlin redom. Taj grad u kojem ima više automobila nego u bilo kojem velegradu kontinenta i u kojem su ulice i danas tako tihe kao u doba Viktorijina vladanja! Malo je mirnijih trenutaka u životu od onih kada u podne, nasred trga Picadilly, kada iz okolnih avenija Regent sreeta, Shafesbury Avenuea kulja desetina tisuća vozila, vi stojite usred gužve i kontemplirate. Taj trenutak deset tisuća automobila prolazi trgom, gdje je ipak tišina duboka i pristojna, kao na nekom imanju u unutrašnjosti, pored potoka, ispod vrba. Ta je tišina tajna Londona. To je kao da se kroz tišinu čuje stalno udaranje morskih valova. Jedan je pjesnik rekao, Engleska nije drugo nego velik brod, koji iz daljine izgleda nepomičan, ali u zbilji stalno plovi, opreznim i sporim kretanjem, prema krajolicima ljudskosti. Jedan je pisac rekao pak da su svi Englezi mornari, i da kao na palubi broda i u Engleskoj stalno čiste, trljaju bakrene šipke i kvake po kućama, od jutra od večeri. Na tom velikom brodu na kojem stalno čiste, najviša je paluba London. U jednoj sobi White Halla, u salonu admiraliteta sjedi čovjek crvenih obraza, katkad pogleda kroz prozor, pomakne kojeg čovjeka ili neki spis, gleda u daljinu, prema Japanu, ili prema Južnoj Americi. Taj je čovjek kapetan. Njegovo ime poznaju samo malobrojni. Eventualno nije nitko drugi nego tek bezimeni službenik admiraliteta. On pazi na palubi da brod i na daleke pruge plovi dobrim smjerom.

U Londonu se svuda osjeća miris mora, grub i vlažan miris ovčjeg loja, benzinskih para i trgovina rakijom. Tko se mnogo vrzmao brodskim palubama, šeta se kao kod kuće londonskim ulicama. Osjeća isti fini drhtaj tla iznad dubina kao na brodovima, gdje je sve čvrsto i sigurno, samo baš sve drhti i lebdi između dubina i beskraja. Miris mora se osjeća i iznad parkova gdje pasu ovce, između G. B. Shawa, imperijalizma i Aldousa Huxleja. Jer London je istodobno i luka i brod, obala i daljina i iz očiju svakoga Engleza, i onog prodavača novina, probija snop zraka Nelsona i Cecila Rhodesa, kada gledaju na nebo, i ispituju oblake, mirišu vjetar, hoće li to biti dobro za Englesku?... Da, svi su Englezi i lirski pjesnici i tržišni nadzornici, mornari i kraljevi. Zato, mi kontinentalci, mi suhozemni ljudi, hodamo među njima uvijek pomalo zbunjeni; jer na palubi vrijede druga pravila, nego na kopnu. U Engleskoj svi koji nisu ondje rođeni i još se nisu dovoljno priviknuli u početku malo pate od morske bolesti.

Svi gradovi imaju neku vrstu osvjetljenja, lom svjetlosti, raspoloženje, koje samo njima pripada. London je najljepši na kiši. Ovdje ne pada izdvojeno i domišljato kao u gradovima kontinenta, nego neposredno i konzekventno, kao na moru, gdje se nebeska voda ravnodušno miješa s pravodom i nitko ne otvara kišobran. Na kiši London počinje svijetliti, postane topao i prijateljski. Kao da na kiši hoda Dickens, u golemim kaljačama, na leđima prekriženih ruku, u džepu s otiskom Davida Copperfielda. Nema ljepšega nego u šest popodne na laganoj i finoj londonskoj kiši, od koje se čovjek ne smoči osobito, jer samo tako prska grad, kao što u vrlo skupim cvjećarnicama na Old Bond Streetu, prskaju jedva primjetno orhideje: krenuti svijetlećom ulicom, u tom sumraku biserkaste boje i klizavosti što je prirodna boja grada, proći Kensington park i Hyde park, gdje sjede kolonijalni časnici s kaljačama na nogama i drže dnevnike u rukama te vrebaju ptice koje dolaze i odlaze, prošetati se Pall Mallom, gdje iza prozora klubova sa šeširom na glavama sjede članovi kluba, ni riječ ne kažu i vrlo su zadovoljni što žive klupskim životom; stopiti se s tom uslužnom gomilom koja dolazi s posla između robnih kuća Selfridge i jedine kavane grada Cafe Royal te ide prema svojem privatnom životu, tako šutljivo, tako taktično, sto tisuća ljudi, kao da svi znaju nešto o čemu ne pristoji govoriti, a tajno je ime tog zajedničkog znanja ljudsko suosjećanje i civilizacija. Uza sve to tiho pada kiša, Tada je London lijep, jer se pokazuje ono što je pravi sadržaj grada i skriveni životni osjećaj: spleen. Policajac je visok dva metra, nosi crni ogrtač od voštanog platna, stoji na kiši i ima spleen. U Londonu sam vidio prvi put policajca sa spleenom. Poslije, kod kuće ili u stranoj zemlji, sjetimo se te kiše, svaki put kada pomislimo na London. Ne javnih zgrada. Ne mostova. Ne kipova na javnim trgovima, koji su u Londonu jednako tako loši i lažni kao bilo gdje na svijetu po javnim trgovima, gdje vrijede uvjerenja zapadnoeuropske i američke civilizacije o junaštvu i o dostojanstvu. Pada nam na pamet kiša i Dickens, i to da smo duga poslijepodneva sjedili u mračnim i loše grijanim londonskim sobama, s pogledom na zid nasuprotne kuće i na sićušni javni vrt, kamo nismo smjeli ući jer se naši preci nisu rodili tu u doba Jakova, i sve skupa je bilo beznadno, hladno i vlažno a ipak je bilo nešto od nekoga tajanstvenog osjećaja biti kod kuće, osjećaja skrivenosti i ljudskosti, čije zračenje čovjek osjeća samo u Londonu. U Londonu se svi osjećaju kao emigranti, koji su zbog plemenitih političkih razloga napustili domovinu, da bi onda u Londonu u zamjenu dobili dom; svi tako osjećaju pa i Englezi.

Voltaire nije volio tu živjeti. Zapravo nitko nije volio tu živjeti. Grad je vjetrovit i uvijek se čuje neki vergl na ulici. Englezi, listonoše ili kožari, čim se dočepaju malo novaca, otputuju odavde, u Pariz ili Budimpeštu. Ali onda se svi vraćaju, jer grad koji je vjetrovit i neudoban i pun zastarjelih pravila ponašanja, loših kipova i umirovljenih kolonijalnih pukovnika: taj grad čuva nešto. Magla prodire i u sobe; ali duše svijetle iza magle. London je ljudski grad. To mu je tajna. Pariz je grad svjetlosti i razuma, New York nebodera, London je grad ljudi. Zato je zanimljiv, zato je osobit, zato je privlačan u našem svijetu i malo egzotičan.

Pariz

Ponekad mu još čujem glas. Jutrima su ti glasovi tako siloviti i praskavi, ti pariški zvukovi kao da oluja s oceana tuče grad.

Pariško jutro je poput zdravog, pametnog i prkosnog napada koji su noću brižno pripremali i sada ga nemilosrdno izvode. U hotelskoj sobi, na uglu Rue Vauriradea i Luksemburškog parka zastori se nikada nisu mogli potpuno navući na prozore. Svjetlost svitanja bi se razlila po pročelju kazališta Odeon i zlatnim bodežom svojih zraka upala bi u moju sobu kroz procjepe zastora, poput nekog levantskog potajnog ubojice.

Pariz bi u to vrijeme još spavao. Veliki grad poput nekog grand seigneura, voli kasno ustajati. U pola devet pariške najamne kuće zatvorenih su škura i čekaju da se stanari probude. Ali zato posluga već radi od zore i to kako radi! Vrtoglavo. Tada bih silazio u kavanu Coseries des Lilas, i prolazio putem sv. Mihovila, pokraj ograde Luksemburškog parka. Seljačka kola su se već prazna vraćala avenijom, s tržnice, gdje su ostavila svoje mirisave terete, cvjetače, repe, voće i vijence lukova. Bočnim ulicama Observatoirea šibao je vjetar. Ispred trgovina šegrti su istovarivali. Na duge stolove iznosili bi sve, što će pospanom, izbirljivom, starom i mudrom gradu, ustrebati tokom dana. Šegrti zimi nose pletene svetere, jutene pregače, rukavice bez prstiju i tamnoplave baskijeske kape, koje duboko nabiju na čelo.

Što će Parizu trebati tijekom dana? Iznad svega će mu trebati knjige. U zoru na pariške ulice iznose golemo mnoštvo knjiga. Bacaju ih u korita, zastrašujući prljavi pljusak, sve to što treba znati, ili je vrijedno znanja, sve što može razvedriti ii nagoniti na svjesnost, sve što je još bila moda i ukrašeno zastavicom Goncourove nagrade šepurilo se u izlozima, a danas je prašnjavi papir i jeftino smeće što se prodaje na kilograme.

Onda Pariz treba ribe i divljač, jer čim se probudi, on i ogladni. Mlade Normandijke stajale bi golih podlaktica s do koljena dignutih i pričvršćenih sukanja u obilju maslaca i krušaka, morskih riba i kunića, douenskih pataka i strasburških jetrenih pašteta, provansalske salate i povrća. Sve je to gromoglasno vikalo. Onda su na dugi stol stavljali košulje, na putu sv. Mihovila, u blizini Sorbonne, »stotisuća košulja« kao što je jedan natpis latinskom strašću i pretjerivanjem objavljivao. Sve je to prskalo i vrištalo na vjetru, sto tisuća košulja i sto tisuća knjiga, sto tisuća kunića i milijuna morskih rakova i mlade Normandijke i bretonski, provansalski, ildefranški i elzaški seoski momci koji su došli u Pariz šegrtovati tu su se gurali i tukli.

U tom pariškom jutru vrca se snaga i marljivost, čvrsta namjera i volja poput čistog, hladnog pljuska nekoga planinskog izvora. U ljekarni je stajao među staklenkama s raznobojnim tekućinama ljekarnik s bijelom bradom i očalama, trepćući i tapkajući među svojim sirupima, poput kakvog ostarjelog junaka iz romana, poput gospodina Homaisa iz Gospođe Bovary. Pekar bi dovikivao prodavaču sireva s vrata svoga dućana. I prodavač crkvenih potrepština se također hitro vrtio među policama, kao da se treba pripremiti na jutarnji promet. Kažu, Pariz je dekadentan grad. Ali to je samo tlapnja. Treba ga vidjeti ujutro u sedam.

Onda ga vidim ponekad u podnevnim satima, kada se na grad spušta zlaćasta magla i ulice se napune mirisom pommes fritesa i riba pečenih na ulju. Iznad vrta Tuilleria lebdi plavo-zlaćasti veo, vječni privjesak, i na klupama sjede male švelje i iz papira jedu pečeni krompir. U uskom tornjiću crkve Naše gospe zvone podne... Sada s predanošću i savjesnošću cijeli Pariz sjeda za stol. Ličioci i zidari, ministri i službenici, midinette i Cecil Sorel, svi sjedaju, točno u podne, za stol, s takvom brižljivom točnošću kao da se odlučuju na za život važan zadatak što ga treba obaviti bez oklijevanja. Taj je po život važan zadatak ručak, u dvanaest, u podne. U pola dva toplo se jelo već može dobiti samo u gostionicama za strance.

Pariz jede vrlo skromno, mnogo skromnije nego što ga bije glas. Jede meso loše kakvoće, jeftino žilavo, hors d'oeuvre u stvarnosti su tri kriške repe i jeftina tunjevina ili još jeftinija govedska pašteta. Meso je najčešće konjsko ili trećerazredna govedina. Povrće je skupo i malo. Ali poslije pojedu veliku krišku camembera s mnogo bijelog kruha i popiju malu bocu jeftinoga crnog vina. Tako se hrani od tri milijuna Parižana dva i pol milijuna. Remek-djela francuske kuhinje priređuju se samo u velikim građanskim kućanstvima i u skupim restoranima. Pariška gomila živi loše, hrani se slabo. Parižani ljeti odlaze jesti u unutrašnjost; tada nadoknađuju mnogo konjskog mesa. Nigdje ne jedu toliko konjetine kao u Parizu. Ne jedu ga zbog gurmanstva, nego zbog siromaštva i štednje. U Parizu je hrana skupa i to što oni zovu »zavjerom porednika« gorka je stvarnost.

Popodne počne kiša... tuže se na radio, na električne valove, koji su poremetili red prirode. Je li tako ili ne, ne znam. Ali to je blistavo mekano plavetnilo, to mediteransko plavetnilo koje se širilo Parizom poput blagoslova već dva desetljeća prljavosivo. Pariz je posljednjih godina gotovo toliko kišovit i maglovit kao London. Kiša pada od četiri do šest tako točno kao što je nekada svirao orkestar po trgovima njemačkih kneževskih gradova. Tada je Pariz najljepši. Sjajan je, klizav poput neke goleme praživotinje. I kroz velove sumraka nazire se tajna unutrašnja vatra pariške večeri. Kao da negdje zrači radij.

Pariz je jedan od tajnih izvora svjetske snage. Razuman je i osjećajan, uzbuđen i odmjeren. Tu ima najviše ubojstava iz ljubavi. Tu misle s najviše konzekvencija. Tajna je grada osjećaj za mjeru. Po njegovim trgovima i porivima, po smještaju ulica i po unutrašnjoj strukturi njegovih ljudskih planova primjećujemo istu mudrom snagom nadziranu namjeru i to je njegova tajna, francuska tajna. Ljubavnici se nesmetano ljube po ulicama, jer znaju, nitko ih ne gleda. Pariz je stidljiv grad u velegradskom, otmjenom smislu. Meštar ceremonija predsjednika republike i tucač kamena na ulici jednako su uljudni: uljudnost je neosobna, nemušta, nema tu klanjanja, nema nikakvog bratimljenja. Pariški su muškarci uvijek svjetski, dakle viteški, neposredni i skromni, i onda ako tijekom dana peru crijeva po podrumima tržnice. Ta francuska uljudnost ne tepa... I pariška žena i pariški muškarac vole stvari nazivati točnim imenima. Njihove riječi kojima vrednuju obrate života snažne su, dobra ukusa, njihove rečenice i izrazi puni su iskričastih atributa, razuma i osjećaja za zbilju. Pariz ne govori fino, ali ni grubo. Govori pariški. I u riječima čovjeka s ulice osjeća se da je učio govoriti od Villona, Rabelaisa, Voltairea, Chateaubrianda, Ronsarda, La Bruyerea, Montaigne i Pascala. Važnije govore držane u parlamentu tiskaju i lijepe po zidovima. Parški narod s na nos nataknutim očalima stoji ispred tih plakata i kritički se osvrće na stil uvodnoga govora novog ministra. To je tajna Pariza. Jer stil je čovjek.

Pariz je grad koji nikada posve ne zaspe. Grad nemirno sanja, nervozno. Noćna velegradska vatra boulevarda već se ugasila, umirili su se avanturisti pet kontinenata; ali grad vječno bdije, u crkvama, u radionicama, u pogonima i samostanima, negdje, na petom katu kakve pet stotina stare najamne kuće uvijek svijetli osamljeni prozor. U Parizu uvijek bdije duša. Nema na svijetu još jednog mjesta gdje se ljudska duša tako očajnički, tako spremna na sve žrtve borila s izričajem, s točnom odredbom, s ćudorednim značenjem riječi, s izrazom pravilne mjere stvarnosti, kao u bdijućem Parizu. Čovjek tu živi i kasnije, mnogo kasnije dozna da je taj grad ta velika škola u kojoj ljude uče misliti sa svim konzekvencijama. Kao da su prvi put tu sa savršenim naglaskom izgovorili riječ: razum.

Berlin

U Berlinu sam vječno tražio stan. Tako sam uspio upoznati grad nekako iznutra, iza kućnih zidova, iza pročelja, gdje počinje tajna.

Što je bilo iza pročelja?... Kroz rešetkasta vrata namjernik bi stupio u predvrt, vrata su se otvarala na struju, kućepazitelja nigdje nije bilo, stranac bi se mogao slobodno koristiti liftom, stao bi pred vrata, prizemna ili na katu i zvonio. Zvonce je davalo znak negdje daleko, daleko u dubini, u tajanstvenom podzemnom svijetu berlinske kuće. Trebalo je dugo čekati, onda bi otvorili vrata i posjetitelja bi uveli u salon. Svi su stanovi bili jednaki: jednako prostrani i udobni, s jednakim, gotovo zastrašujuće jednakim rasporedom, namještajem i životnim stilom koji je pripadao tim potrepštinama. Jedno se građanstvo mučilo u talionici novčanog razređivanja, uplašeno je otvaralo svoje dveri pred svijetom. Bilo je to ustuknuto, plemenito i zaprepašteno građanstvo.

Namjernik bi se ispričao zbog uznemirenja, i uzeo u posjed namještenu sobu, koja je još nedavno bila salon, pozornica jedne duboke i jake građanske kulture... Za sobu sam plaćao jedan milijun. Pa, nakon mjesec dana jednu milijardu. Još malo kasnije jedan bilijun. Ali bilo je tih koji su se cjenkali — sitničave male duše — i nisu bili voljni platiti udovici generala za berlinsku namještenu sobu više od osam stotina ili devet stotina milijardi.

Berlin bije glas da je grad razuma i reda. Kada sam ga upoznao upravo je bio grad ludila i uplašenog nereda. Neposredo poslije rata pohađao sam tu sveučilište. Sveučilište koje je ostalo hladno i nepristupačno — citadela razuma, dok se s dušama na ulicama borila strahovlada ludila. Tumačili su Kantovu filozofiju. Onda bih u podne izišao na vrata sveučilišta, napustio sam Kantov svijet i oko mene je vriskao uplašeni grad, više ništa nije imalo smisla, samo su se brojevi gomilali poput pobunjenih duhova. Ručao bih za dvjesto milijuna u nekoj sporednoj uličici iza Sveučilišta i odlazio popiti kavu u glasovitu umjetničku kavanu. Tu se sve kupovalo i prodavalo, vijesti, dolari, pogledi na svijet, književne ideje, politički stavovi, uspomene i obećanja. Kao da se cijeli Berlin pripremao za vještičin sabath. Red po ulicama održavali su policajci, duboki osjećaj realnosti u njemačkom narodu jači i od ludila i kategorički imperativ. Doista, Kant je tih mjeseci bar toliko vladao Berinom kao šef policije. U dućanima, iza pultova stajali bi trgovci i ozbiljno raspravljali s pohlepnim i očajnim kupcima, koji nisu bili voljni platiti dvije milijarde za par dječjih cipela, eventualno milijardu i pol. Ali do večeri sve bi se promijenilo: cipele su već koštale u bilijunima koliko i Jupiter. Bilo je to vrijeme kada su njemačke domaćice izračunavale cijenu peršina u svjetlosnim godinama.

Onda je i to prošlo i ljudi su se pribrali, ludilo im je dosadilo. Grad je obrisao svoje znojno čelo, teško je disao i počeo računati u novim pfeninzima kao da se vratio na zemlju.

Poslije više godina opet sam bio u Berlinu. Sada sam upoznao njegovo drugo lice, pročelje. Svi su imali neki ured, čak i pjesnici, neki unosni Schriffstellrei s telefonom, pisaćim strojem, gramofonom, ugovorima, pravnim savjetnikom koji se brinuo o pravima njihovih rima i metafora. Thomas Mann kaže na jednome mjestu da je ideal njemačkoga velikoga građanstva nakon rata bio generalni direktor koji s uvoznom cigarom među prstima, škripećim glasom diktira sekretarici i istodobno sluša na gramofonu Schumanna. Takvog sam generalnog direktora i ja osobno upoznao. Nije on bio njemačka nacija, ni njemački narod, s Goetheom je imao samo toliko veze da ga je u opuštenim trenucima nazivao Hofdichterom.

Berlin je šuštao. Svi su vozili auto i staretinari i mljekari. U kavanama zastrašujuće pametni i umišljeni pseudonovinari s očalama na nosovima čitali su ironičnog Tucholskog, Staljinove dnevne zapovijesti i Miesbacher Anzeigen. Svi su bili iznimno pametni. Svi su nešto utemeljivali. U jednoj krčmi blizu Kurfursterdamma i mene su pozvali, ne bih li se udružio s meni potpuno nepoznatim ljudima i zajedno s njima osnovao tvornicu olovaka. Ponuda me iznenadila, nad njom sam se zamislio. Plan sam poslije ipak odbio, nisam se smatrao podobnim za proizvodnju olovaka. Poslovni su partneri moje odbijanje, starosjedilačka berlinska gospoda, promatrali s nerazumijevanjem. U to doba svi bi u Berlinu smatrali normalnim da jedan pjesnik ima tvornicu olovaka. Pisci su se ponašali kao trgovci mesom na veliko, a trgovci mesom na veliko su se ponašali kao pomeranijski junkeri i konačno su se svi ponašali, čak i poštari, kao da im je pradjed bio grenadir u gardi Fridrika Velikog. Međutim ja sam ih volio, jer sam znao da su u tajnosti zabrinuti i skromni.

U Berlinu sam susreo najveći broj dobronamjernih ljudi. Istina tu sam susreo i najveći broj netočnih ljudi. Berlinčani su te vrste da stalno gledaju na ručni sat, kada se dogovaraju zabrinuto ore i kažu tako nešto. »Pa onda, sutra u pet minuta poslije tri, ispred ulaza u Zoološki vrt. Točno pet minula poslije tri. Molim vas, uskladimo satove. « Ali nakon toga ne dođu, niti ne telefoniraju. Zašto?... Bog zna. Takva im je narav. Ali grad je sve u svemu ipak bio točan, poput složenog i jako finog satnog mehanizma.

Ovaj je grad tako lijep i tako točan kao veliki zrakoplov. Sve sjaji na njemu. Uvijek bruji. Uvijek ide nekamo. Ima i svoju poeziju i ta poezija je monumentalna, epska. Tu živi četiri milijuna ljudi s nekom vedrom brigom. Ima poeziju ali ta poezija je i demonska. Nije slučajno da je tu živio svoje posljednje dane i tu se i ubio, i sebe i svoju draganu — kraj bliskog Wannseea — Kleist, najbolniji demonski njemački pjesnik. U Berlinu je sve monumentalno, pa i bol. Te ulice, između Wilmersdorfa i Charlottenburga, Cityja i Dahlema tako su napravljene kao da je graditelj sanjao nešto naslonjen na crtački stol, a u šestaru mu je ponestalo tinte... Inače bi mogao izvući dužim Kaiser allee, ili Kurfurstendamm, kuću do kuće, jednake kuće, s jednakim stanovima, i naizgled jednakim ljudima. Ali ponavljam, Berlin je demonski. Bio sam mlad kada sam tu živio i noću sam se ponekad bojao na ulicama, kao da sam u šumi.

Berlin zna nešto što drugi velegradovi ne znaju: zna biti povjerljiv. Zna biti provincijski. Namjernik unajmi jednu berlinsku sobu i za tri dana je do grla u malogradskoj intimnosti te četvrti. Dozna da je ljekarnika — ljekarnika na Kurfurstendammu! — napustila žena. Kod predsjednika Dresdener Banke jučer je bila večera, jeli su jastoga s majonezom i nakon toga punjenu patku. Svjetski slavan glumac koji pravi tako očaravajuće grimase na platnu, nosi uvijek tople gaće, čak i ljeti. Berlin spletkari, uz Blumchenkaffe i Baumkuchen. Kava je rijetka, kolač doista kao da je od kore drveta, spletka je jeftina; ali intimnost grada me zatravi. Bio je jedan trenutak, kada je tu, u te sive kuće stala sva tuga i sve beznađe. Šveđani su ovamo dolazili zaboraviti, Ruzi nanovo početi život, Mađari iz rastrgane domovine sa smrtnom tugom i gorčinom u srcu, čekati, motriti, raditi i sjećati se. Berlin je podnosio došljake s dobronamjernom ravnodušnošću nekoga velikog prabića. I ravnodušnost mu je bila velika, nadljudska. I Berlin je bio i lijep: stidljivo i plaho lijep. Jutra u Tiergartenu ispod loših kipova i stabala u cvatu, šetnje u sumrak Pod lipama, tuga obale Spreea, bučna promućurnost ulice Tauentzien, egzotična prašuna Zoološkog vrta, životni ritam Kurfurstendamma, koji je istodobno bio velegradski i ideološki, mnoštvo kamenja i mnoštvo cvijeća, mnoštvo strojeva i mnoštvo ljudi, ta tajnovita napetost, koja je i u trenutcima mira prožimala grad: sve je to umjelo biti lijepo. Putnik je živio u Berlinu, i svako jutro se budio s time da je iznenađenje blizu, uskoro će se nešto dogoditi.

Najčešće se nije događalo ništa. A onda se jedan dan ipak nešto dogodilo. Grad se stresao, golemo tijelo je drhtalo od vrućice, buncalo, i onda je počelo tražiti neki novi način života.

Berlin je grad koji nikada nije gotov: ostaje uvijek u fazi razvoja. Sada ga pregrađuju graditelji Trećeg Reicha. Ali za sto godina će ga također biti potrebno pregraditi. Ima u njemu nečega sirovoga, bezobličnog i neograničenog: to mu je snaga.

Ponekad mu još čujem glas, poput brujanja mora.

Firenca

Firenci nisam unaprijed pisao, stigao sam bez najave, nakon petnaest godina izbivanja, kao oni neugodno srdačni članovi obitelji iz pokrajine koji nas napadnu popodne u pet, s prtljagom i lažnom srdačnošću, raširenih ruku i kažu: »Kuku, tu sam!« Domaćin se u tim prilikama vrpolji i zle je volje. Firenca se nije vrpoljila. Stigao sam popodne u pet i nitko me nije čekao. U hotelu mi nisu dali sobu. Jednoprežnom kočijom obilazio sam međ' dupkom punim hotelima i shvatio sam da se ta igra skrivača s Firencom ne može igrati. Jer ovaj je grad ozbiljan i odrastao, i upušta se u razgovor samo s takvim gostima koji se drže dogovora i pravila igre. Konačno, negdje na obali Arna u privatnoj kući, dali su mi sobu. Tako, eto spavaj u zapećku! — mislila je zadovoljno Firenca.

Jer tu, u ovom zatvorenom gradu, sve je strogo i zrelo i potrebno je prilagoditi se kućnom redu koji su propisali još Dante i Medičejci te nitko nekažnjeno ne može povrijediti mjesne običaje.

Već se smračilo kada sam stigao na ulice. U Firenci je sumrak posve spektakularan: kao da ga negdje režiraju, za strance i za vječnost, za lokalnu publiku i za svjetsku povijest. Ne smije se zaboraviti, dok se promatra lom zraka zalazećeg sunca na pročeljima firentinskih kuća, da su od ovih boja učili, od ovih blijedožutih zrcaljenja s plavim sjenama, od ove tišine, vode, ovoga kamenja, već i Michelangelo i Leonardo da Vinci i Domenico Veneziano, učili vidjeti svjetlost i sumrak — i svi oni koji su tu prvi put shvatili što je u svijetu besmrtno i umjeli to i izraziti: fra Giovanni Angelico, Gozzoli i Uccello. Svi su ovuda hodali, u sumrak, firentinskim ulicama, kada prvi veo skrije početne padine Apenina i u vežama čizmar i pletač košara sjednu na prag i tiho, melodiozno i poput vježbe prstiju govore o životu, o djeci, o politici i o novcu. To je trenutak kada odjednom nastaje tišina u Firenci. Zlatar u sobičku poput lastavičjega gnijezda prilijepljenog na Stari Most baca fino dlijeto, koje je upravo toliko široko, oštro i šiljato kao što je bilo u doba Cellinija — i u ruci koja tog trenutka baca dlijeto i u duši, koja u taj trenutak primjećuje lom zraka sunca iznad Arna, živi nešto od spretnosti i duše starih majstora. Firenca drži vrijeme, poput miomirisa neki vrlo plemeniti sadržač.

Grad je ohol, pomislio sam i krenuo sam po vjetrovitoj ulici prema svojim uspomenama. Taj grad gdje su sedlari, klesari i zlatari i svi obrtnici, svećenici, slikari, pisci i građani, cijelo to nemirno društvo i vojska u tajnosti, svi aristokrati. Konobar je potomak aristokracije i danas je ohol; nije bezobrazan, nego ohol, što je velika razlika. Cvjećari drže srodstvo s Lorenzom, sa sjajnim, i pekar, kada gradi kuću vreba prema palači Pitti, prema sjajnoj kući, prema najizvrsnijoj koju je ikada izgradio neki građanin. Ispred Cascine na obali Arna i u palačama izgrađenima u paralelnim ulicama još stanuju markize; tu su portiri koji nose crvene frakove, pohabani stari Hispano-Suis automobili, renesansni namještaj i sumnjivi ruski i južnoamerički državni papiri u tajnim ladicama secretairea. Primaju poslije podne od pet do sedam. Mene nisu primile; ali sam se svako poslijepodne prošetao ispred palača, koje skrivaju posljednje primjerke toskanske otmjenosti, i Švicarac s bijelim zaliscima, u zlatu i grimizu s jednakom ravnodušnošću pomaže izići iz kola francuskom arheologu, koji je pozvan, i norfolškom knezu, koji je na proputovanju. Ali ja sam krenuo prema drugoj obali, gdje su poput šišmiša spavale moje uspomene.

Sada su se probudile i s mračnim lepetom krila počele zujati iznad moje glave: išao sam uskom ulicom koja vodi do crkve sv. Martina. Da, to je ta kuća, na drugom katu je red prozora najamnih soba. Vlasnica je bila grofica i vrlo srdačna. Uvijek je nosila čipkasti rubac, i ujutro u sedam, kada je izlazila iz kupaonice i kretala prema svojim dvoranama. Stanovali su tu siromašni ljudi, siromašni Talijani i siromašni stranci, možda smo zbog toga bili, i domaći i mi ostali, tako zahtjevni i otmjeni. Zimi smo u salonu gurnuli pod stolce željezne košare sa žarom i svirali. Bilo je do boli hladno; nešto malo se ložilo samo u Uffiziju. Poslije podne bih sjedio kod Giacose, u stražnjoj sobi slastičarnice, poput rođaka nekoga balkanskog pretendenta na prijestolje, među Engleskinjama, na smrt uvrijeđen i sretan. Imao sam dvadeset četiri godine, već sam u Firenci živio više mjeseci, na ovome svijetu nisam imao nikakvoga redarstveno utvrdiva posla, želio sam pisati, ali sam bio toliko zahtjevan da sam svaki napisani redak odmah poderao, u zbunjenosti, kao netko tko ne zna gdje treba započeti. Onda još nisam znao da svaki tekst treba točno započeti na početku. Da, to je ta kuća, i prozor iza kojega se jednog poslijepodneva u tri ustrijelio njemački barun. Revolver je prasnuo, netko je kriknuo. Onda smo zašutjeli. Sluge su bosi i tiho hodali po mramornome podu, nešto su nosili. I grofica i sluge Smrt su prihvaćali, latinski trijezno, kao nešto jednostavno i veličanstveno slaboumno.

To je most preko kojega svi idu svečano, kao da idu u crkvu, na svadbu drage im rodbine, ili na pogrebnu misu otmjena čovjeka: Most Svetog Trojstva. Za mene je to najljepši most na svijetu. Možda zato što sam po njegovim lukovima hodao mlad. Ili možda zato što sam naslanjajući se na njegovu kamenu ogradu prvi put shvatio svoju sudbinu. Ima u čovjeku nečeg beznadnog iz čega poslije nastaje umjetnost; ne neka velika umjetnost, ali ipak umjetnost. Most uzdiže čovjeka koji prolazi iznad njegovih lukova, uzdiže ga iznad vremena, iznad trenutaka svakodnevice. Rasponi lukova su tako pravilni, zreli i samosvjesni, onakvi kako Bach završava jednu svoju temu. Ljudi to uspiju izvesti samo jednom, takav most, ili takvu glazbenu temu, koja je u srodstvu s mostom. Predmete, kojima čovjek napuči i prisvoji svijet općenito izvode paliri, inženjeri i pokatkad izvrsno. Ali onda ima u životu čovječanstva neshvatljivih trenutaka, kada paliri i inženjeri, tijekom gradnje, pogledaju u nebo. Onda nastaju mostovi, poput Ponte Trinita u Firenci, katedrale, kuće ispred kojih kada i nakon stoljeća prolazimo, viknemo: »Da, rođeni smo i za vječnost!« Poslije je zbog tako nečega, za vrijeme večere, čovjeku već neugodno.

Prešao sam most, i iz građanskog odjednom pojavila se herojska, iz republikanskog osvajačka, iz političkog umjetnička Firenca. Vidio se iznad grada toranj Signorije, pokazujući da grad u vremenu odista nastaje od kamenja i od ljudi onda kada se crkve, uredi, trgovine i stanovi napune discipliniranom političkom mišlju, i tu misao onda tajanstveni poslanik i glasnogovornik građanstva — umjetnik umije izraziti u savršenim slikama i skladnim kipovima. Grad se u vremenu napunio politikom i umjetnošću, i predao se tihoj samosvijesti disciplinirane ljepote; kao da nikad tu nije živio Savonarola. Ali živio je, i sada sam hodao po kamenju koje je dodirivalo njegove bose nose kada su ga vodili na lomaču. U Firenci ga čovjek stalno susreće.

Da samo u Firenci? Ne bljeskaju li iza ljepote i radosti, iza malo ljepote s osjećajem krivnje i od smrtnog straha prožete zemaljske radosti svuda u svijetu, ove oči, koje kroz prozor ćelije u San Marcu gledaju lastavice i oblake i svijet. Savonarola je tako intenzivno žudio za nečim što je on zvao istinom, da bi radije da propadne ljepota koju se nije usudio prihvatiti; žudio je za životom tako pohlepno da je radije odabrao smrt. Bio je nagao čovjek, pomislio sam; i otišao večerati s Englezima u krčmu San Ruffila. To sam pomislio u svjetovnom dimu i buci, ali bez osude ili ljutnje i nesigurno. Jer ljepota i zrela ljupkost, iza svih boja i mjera, što je Firenca, iza svih zemaljskih radosti i mira nije li vječan onaj drugi um, ono divlje i nemilosrdno nijekanje, taj siloviti brat, koji ne pristaje i prisiljava politiku i umjetnosti, dakle svijet, na herojski poriv, koji više nije ni zemaljski ni ljudski? Možda nam je posao na zemlji: da stvorimo ljepotu, što je umjetnost, da izrazimo ljudsko, što je politika, i u okvirima republike, koja je građanska, dakle prezrela i zastrašujuće svjesno disciplinirana, uvijek osjetimo bljesak nijekajućih očiju, zastrašujuće žudne i svom snagom nijekajuće Savonaroline oči? Koliko je silovitosti živjelo među ovim kamenjem, pomislio sam; i počeo sam guliti slatke plodove mora. Tu je živio Michelangelo i nije se smirio do smrti. Tu su živjela njih dvojica među drugima i pokraj drugih, Michelangelo i Savonarola, i jedan je stvorio u svom porivu višega reda ono što je ovaj drugi htio porivom višega reda uništiti. Ta dvojnost je čovjek. To se shvati u Firenci.

Weimar

U Weimar sam stigao oko jedanaest uvečer. Padao je snijeg. U tihom i bezvremenom snijegu nosio me jednopreg u hotel zvan »Slon«.

Sobu čiji je prozor gledao na neki trg grijali su drvima. Konobar je večeru donio u sobu i srdačno je brbljao. Bio je star, imao je dostojanstvene zaliske i svaki bi tren rekao: »Dopustite«. Sve sam dopustio jer sam se naglo osjećao kao kod kuće. U kaljevoj peći je gorjela vatra. Naslonio sam se na peć i gledao kako tapka stari konobar unaokolo. Dovukao je naslonjač i mali stolić zakrivljenih nogu u blizinu peći, očiglednom pažnjom i razumijevanjem postavio je na stol platneni stolnjak svilena sjaja i stari porculan ukrašen lukovicama te je sa zadovoljstvom razmještao srebrni beštek i pritom stalno brbljao. »Gospodin je došao iz Berlina« — rekao je »Ah iz Berlina. Kada su ustav donijeli, mnogi su došli u Weimar iz Berlina, svakakva gospoda ali malo ih je tu kod nas stanovalo u Slonu. Naša stara klijentela nije se veselila ustavu.« O ustavu je govorio kao o nekom ne osobito finom upotrebnom predmetu. Sve se to dogodilo davno, u doba povijesne poluprošlosti, malo nakon velikog rata, kada su nova gospoda, koja nisu rado stanovala u Slonu, donijela iz Berlina ustav. Onda je rekao:

— Pijte crno vino. Imamo sjajnog crnog vina. Imamo i španjolskog. Ali sada kada se već loži preporučam burgundac.

Odabrao sam burgundac i dugo sam stajao kraj peći. Soba je bila tapecirana žutom svilom, uska su vrata vodila u nadsvođenu kupaonicu, gdje sam našao i žlicu za navlačenje čizama. Počeo sam se osjećati kao kod kuće. Žarulje lustera su bile prekrivene tamnocrvenim svilenim kapicama. Iza teških zastora na prozorima vjetar se poigravao i s drugim zastorom, zastorom snijega. Mislio sam o tome da sam se izgubio u vremenu i u snijegu, između 1820. i 1920, između Svete Alijanse i weimarskog ustava, i pogreška je da nisam ponio tamnoplavi frak s culottom, cipele s velikom kopčom a ne bi bila naodmet ni vlastoručna preporuka palatina Josipa. Konobar se vratio i kao da su mu u međuvremenu narasli zalisci. I uši su mu posijedjele. Tako se kretao s lepršavim krilima fraka i lepršavom bradom oko moga stola, posluživao me hladnom jarebicom i würzburškim jabukama, nalijevao bi u brušenu staklenu času burgundca i sa zadovoljstvom promatrao moju samačku večeru.

— Gospodin je došao zbog obiteljskih razloga — rekao je povjerljvo.

— Ne — rekao sam i okrenuo čašu prema svjetiljki da bih uživao u teškoj krvavoj boji pića.

— Došao sam se pokloniti njegovoj ekscelenciji.

— Ah — rekao je mirno.

Nije me pitao tko je »njegova ekscelencija« — ali u intonaciji u tom blagom i neutralnom ahu moglo se osjećati da ga moj odgovor nije iznenadio. U Weimar se već sto godina dolazi u posjet njegovoj ekscelenciji, i onda ako se nema preporuka i ne može se imati ni nade da će ga njegova ekscelencija primiti. Ali konobar s taktičnom ravnodušnošću stare posluge nije više ispitivao za cilj moga posjeta. Pospremio je stol, poželio mi laku noć i ostavio me samog s ohladnjelom peći i s ostacima crnoga vina. Legao sam, povukao sam zastor oko kreveta, razmišljao sam o tome da ću ujutro svakako otići najprije do Eckermanna. Malo sam zebao od pomisli da već možda sutra ulazim u sobu, gdje je njegova ekscelencija napisala Fausta i s kancelarom Müllerom kraj dvije svijeće i jedne boce vina diskutirala o novoj francuskoj literaturi ili o gradnji kazališta. Tako sam zaspao, i san mi je bio pun uspomena i teških sretnih osjećaja.

Ujutro kada sam izišao na glavni trg shvatio sam da vrijeme nema nikakvu moć nad ljudskim: njegova ekscelencija je još uvijek vladala u gradu, unatoč tomu što su ustav iz Berlina već davno donijela nova gospoda u Weimar. Papirnica gdje sam kupio pero i papir za pisanje, kavana gdje sam pisao pisma, snježni trg gdje su prodavači nudili svoje smrznute prizvode, knjižnica gdje sam tražio tekst jednoga starog pisma, svi dućani, javni trgovi, kvaka na vratima podsjećali su na njega. Ništa nije tako teško kao podnositi genija. Goethe, njegova ekscelencija, bio je neudoban genij. Bio je ljubazan i olimpijski, ali neudoban. Weimar još i danas stenje pod njegovom nježnom tiranijom. Ovaj grad gdje starosjedioci i danas govore tiše dok prolaze kraj jednokatnice u čijim prozorima gdjekad u predvečerje i danas svijetli blaga svjetlost. »Primanje je kod njega« — pomisle rastreseno — »Sigurno i sviraju. Možda je kod njega knez, ili kralj iz Stuttgarta. Možda je kod njega engleski poslanik.« Misle i gledaju u prozore prvoga kata zbijene kuće sa strmim krovom. Goethe živi posebno u duši čovječanstva, posebno u svojim djelima, i onda posve posebno u Weimaru. Nitko se ne bi iznenadio da povremeno još nešto napiše, ili se da odvesti u vrtnu kuću, preko velikog obrezanoga kneževskog parka, u zatvorenom dvoprežnom hintovu ispred i sa svoje lijeve strane s tajnikom i svjedokom, Eckermannom i s posebnom škrinjicom ispod sjedala u kojem na izlet nosi rajnsko vino, srdačno pozdravlja lijevo-desno, tuži se na prost ton tiska, požuruje obračun izdavača i skuplja kamenje. Weimar još uvijek slavi Goethea i boji ga se. Kažem nema težeg nego doživjeti jednoga genija.

Grad to osjeća i poslije sto godina, i zato je malo zbunjen i smeten. Genij, to čovjek nauči u Weimaru — nije samo to što stvara, nije samo osobnost koja svojim zastrašujućim omjerima nadvisi sve i kao da se šeće iznad krovova i šešir mu je veliki oblak, genij je iznad svega atmosfera koja se probija kroz okolni život, vrijeme i otpor čovječanstva. U knjižnici sam našao sve bilješke, pisma, njemačke i strane knjige, časopise, letke, pamflete, koji se bave Goetheovom osobom ili djelom. Parnica koja započne oko jednoga genija nikada se ne okonča. Goethea i danas napadaju, kritiziraju, slave, hvale i nijekaju, kao prije sto godina. Njegova osobnost živi i danas u tajanstvenom, profinjenom obliku i ispunjava grad. U Weimaru se ni danas ne može postaviti kip, graditi kazalište, sastaviti program kazališne sezone bez Goetheove privole. Upleće se i u gradnje. Mladi strani pisci stignu u grad, sa strepnjom sjede u hotelskoj sobi, tijekom dana više puta se prošeću ispred kućeu kojoj je živio taj zastrašujući suborac i neprijatelj, taj polubog i vječni suparnik, taj učitelj i vječni učenik, i trepću prema prozorima te sustegnuto ulaze u sobu, gdje je provodio posljednje dane svoga života. »Warum stehen sie davor — Ist nicht Thure da und Thor? — Kamen sie getrost herein, — Wurden wohl emfangen seyn!« — Pisao je kućevlasnik ispod jedne stare grafike koja je prikazivala strance što bojažljivo stoje na trgu ispred kuće. Ta mi je sentencija od četiri retka pala na pamet: skupio sam hrabrosti i ušao u kuću.

Poznavao sam frankfurtsku kuću gdje se rodio i odgajao, poznavao sam sobu gdje se u leipziškim godinama bratimio s demonom i životom; sada sam ušao u sobu gdje je umro. Soba je malena poput komore. Ali soba je beskrajna, sve stane u nju, cijeli Weimar, sve što je Njemačkoj dalo smisla. Soba je polumračna i umirući je imao razloga da u posljednjim trenucima traži svjetla. Soba u kojoj je umrla njegova ekscelencija još živi, nije se promijenila, nema u njoj pijeteta, niti djeluje poput spomenika. Pohabani naslonjač, svjetiljka sa zelenim širmom, uski krevet, stolić s čašom, iz koje je posljednji put pio, sve još živi, ta zastrašujuća bezvremenost koja rastvara organsko postojanje i prirodni je životni element genija daje vrlo oprezno život tim predmetima. Snaga koja je ispunjavala ovu sobu, ovu kuću, Weimar, Njemačku, svijet, ne prestaje održavati život i utjecati i u trenutku kada je u sobi umorno i neutralno tijelo prestalo dahtati i disati. Tijelo koje je nosilo breme genija bilo je uvijek slabo, »olimpijski muž« koji je »najljepši čovjek svoga vremena« često je padao u krevet, uskoga prsnoga koša, patio je i od izljeva krvi u pluća, i prehladio bi se na malo hladnog daška. Ali duša je ravnodušno i nadmoćno, lukavo i oprezno podnosila pobune tijela. Što je genij? Iznad svega snaga, inteligentna snaga. Tijelo, tijelo genija nije drugo nego labava povezujuća tvar između svijeta i duše. O tome sam razmišljao u sobi u kojoj je umro.

Kuća je svečana i građanska, kao kuća nekoga patricija u hanzeatskom gradu, koji tijekom dana kupuje ili prodaje žito, ali navečer čita Platona. Ta dostojanstvenost i građanstvenost, ta disciplina i mjera, taj fini red sastavljen od napunjenog podruma, komore i komorne glazbe, taj duboki red, koji je jedini mogući okvir vječne pobune umjetničkoga, upozorava da i danas kao i prije sto godina, ovdje sam u gostima, genij u sobama živi i dalje, tu negdje iza zatvorenih, dvokrilnih bijelih vrata, kašljuca iza beskraja i bezvremenog, i orfički glasovi, koje je dozvao, i koji više nemaju zemaljsko i rječničko značenje ispunjavaju kuću i svemir. Tako čovjek stoji u Weimaru u sobi njegove ekscelencije sa šeširom u ruci i malo na prstima. Taj položaj tijela je zamoran. Kažem — i tako to osjeća i Weimar — zamorno je živjeti s genijem.

Napulj (ulomak iz romana Krv San Gennara)

Vjetar bi stigao poslije podne, u četiri, i šuštanjem bi projurio prema obali poput gusara s mačem. Dolazio je s mora, iz Afrike, iz spilja planine Atlas. Palme bi stresle svoje raščupane glave, uplašeno i srdito. Borovi su se savijali u zagrljaju vjetra, poput razmaženih gospođica. Vjetar je proletio morem, i u slijedu toga, voda se prašila sivom prašinom, poput ceste u pustinji.

Vjetar bi uvijek stizao u četiri, podmuklim šuljanjem. Imao je prolaz između Caprija i Ischije. Dolazio je s te strane. Ili bi dolazio od Salerna, protutnjio obalom u dnu Vezuva. Imao je više imena, ali uvijek je bio isti vjetar. Katkad je puhao toplinu i dah mu je bio smrdljiv. Katkad je bio prohladan i mirisav. Tramontana je ujurila u sobe poput uzbuđenog revolucionara, koji cijenom nereda uređuje, digla bi posteljinu, trgala zastore, suludo lamatala. Široko bi bio sluzav, zalijepio bi se na sve što je svojom mokrom rukom dodirnuo. U Napulju je vjetar domaći. Volio je uske ulice, gdje je poput nedoraslog posezao za rubljem obješenim ispred prozora, napuhnuo bi ženske podsuknje, provirio pod košulje djevojaka, lepetao vlažnim plahtama i istrošenim muškim gaćama. Projurio bi zavijucima, tjerao smeće ispred sebe, prašinu, ljude, mirise, otpatke voća, životinjski izmet, sluzave puževe i crknute ribe, sve bi pomeo, razbacao smeće i pljunuo u lice ljudi, a onda hujanjem i fijukom jurio dalje, prema moru, prema luci. Kada bi stigao do Posillipa, zgrabio bi lutnju i počeo pjevati.

Staklenim polaganim i nervoznim zvukom svirao je na metalnim žicama i pjevao. Taj nervozni, zvučni, šuštajući i hujajući glas bio je znan. Tko se tu rodio, slušao bi poslije podne u četiri taj glas koji bi ga budio. Napuljci, koji na ulici već od sredine svibnja spavaju oko podneva svoj ljetni san — posve tako kao životinje svoj zimski, u nekoj vrsti zaštitne nepomičnosti, smanjujući aktivnost tijela u stanju prividne smrti sna, poslije podne se u četiri na dodir vjetra probude. Vjetar bi katkad donosio neobične mirise, preko mora, s otoka i iz Afrike, i onda, nevidljivu prašinu, posve fini bijeli pjesak pustinje, koji je štipao oči i izazivao osip na koži. Ali taj dodir bi tražio odgovor. More je na buđenje popodnevnog vjetra odgovaralo u svako godišnje doba drugačije. Jer i more je spavalo u podne i poslije ručka, lijeno, napuhnuto, poput praživotinje; pokazivalo svoj natečeni srebrnobijeli trbuh i katkad bi se okrenulo s jedne na drugu stranu, nespretnim tromim pokretom velikih tijela. Ali oko četiri, kada ga je vjetar dodirnuo, probudio bi se. Iz daleka bi tada dolazili šuljajući, spori valovi, koji bi se onesviješćeno bacali na stijene obale. Onda su se u zaljevu pokrenuli valovi i iz dubokozelene vode Marechiare dizali su se naborasti vodoskoci.

U svemu tome bilo je nešto zastrašujuće i umirujuće poznato. Svi su znali da ne žive samo u osobnoj sudbini vlastitog života nego i u jednoj velikoj sudbini — ne među pokrajinskim, lokalnim, usputnim mogućnostima, nego u kobi afričke oluje i treska vulkana. U vrtovimana na blagim padinama Posillipa kada se začuo vjetar, vrtlari bi pogledali u nebo. U svakom trenutku se moglo dogoditi nešto jako loše ili jako dobro. Vjetar je mogao donijeti veliku kišu ili dugotrajnu sušu. Mirisali su, kušali, vrhom jezika su grickali vjetar. Velike oluje su stizale iz Afrike, zato su bile tako ukusne, začinjene, i istodobno klonulo vruće i prašnjave. Donosili su miris Sahare, vruću zaparenost Konga, čulni i truli miris džungle. Vrtlari Posillipa su motrili. Viseći su se vrtovi stepeničasto rušili prema obali mora, i vjetar se u plesnom koraku žurio s brežuljaka na padini mirisavih stepenica prema moru. Vrtlari Kampanije, sa štihačom u rukama njuškali su. Sve je ovisilo o tome što vjetar donosi i donosi li na vrijeme? Donosi li toplu oslobađajuću kišu ili prolom oblaka, koji se naglo spusti iz zatamnjenog neba i strmoglavljujućom poplavom za nekoliko trenutaka ispere iz sitnih obrađenih vrtova finochio, počupa nezrele plodove sa stabala šipaka i smokava, baci u blato limune i naranče. Jer kiša bi katkad dolazila na taj način, bez pripreme, crnim bijesom, poput pobjesnjele kmice. Nije samo ispirala plodove iz zemlje nego iščupala i zemlju iz podloge od kreča školjaka i u obliku tekućeg blata lijevala masnu lavu-zemlju prema moru. Ali katkad je vjetar donosio samo prašinu, prašinu iz Sahare gorka i kisela mirisa, i sušu, mjesecima i mjesecima. Vegetacija visećih vrtova tada bi živjela od jutarnjih para, od slanih kondenzacija, od prastarog umjetnoga gnojiva, koju je more raspršivalo, između četiri i pet u zoru, velikodušno. Ali ta je para bila nedovoljna za život i nedovoljna za smrt. Onda bi vrtlari požurili u Sorento, priredili bi procesiju sa šarenim zastavama. To bi katkad pomagalo.

Ali kakogod bilo sve to beznadno, vrtove su obrađivali tri tisuće godina, svaki dan, u svako godišnje doba. Vrtlari su radili u sićušnim vrtovima kao graveri u izlozima trgovina u Via Partenope, koji su urezivali u kornjačin oklop veličine nokta — sa sjenilima protiv sunca na čelima — šiljkom igle i metalnim dlijetom nalik čačkalici, reljefe s prikazom bitaka ili žene golih grudi. Svaki komadičak zemlje, svaki mali usjek, svaku grudu zemlje bi okopali, zaštihali, zasadili. Dlanovima su gladili zemlju, prhku lavu-pepeo, noktima bi izdubili mjesto za grašak i pobožnošću umjetnika i njihovom čulnom strašću naginjali se nad zemljom ti kampanijski vrtlari na visećim vrtovima Posillipa veličine nekoliko kvadratnih metara, koji najčešće nisu ni bili njihovi. Nisu »obrađivali« zemlju, nego je tetošili, milovali. Dahom oživljavali, a onda blatnjavim prstima, ali prstima fina dodira posezali za svime što bi zemlja dala — za cvijećem, povrćem, korovom. Samo umjetnik umije toliko voljeti tvar svoga djela — mramor, platno, ili Melodiju i Misao — kao što su u posve malim vrtovima Posillipa, posve siromašni vrtlari tetošili, milovali zemlju. I sićušni pravokutni vrtovi od nekoliko kvadratnih metara odgovarali bi na taj vrućim dahom prošaptani zov, nježni nagovor kao što tijelo ljubavnice odgovara, grozničavim naježenim suprotstavljanjem, a ipak otvaranjem željnog oplođivanja na dodir ljubavnikove ruke, na taj pokret darovanja i uzimanja. Vrt bi konačno dao vrtlaru svoje crno tijelo i iz tvari svoga tijela u svako godišnje doba, svaki mjesec poput vodoskoka izbacivao nove i nove plodove: cvijeće kričavih boja, slatko voće od kojeg trnu zubi, mliječno mekano povrće. Možda je to bilo čudo. Usred proloma oblaka i suše, siromaštva i napučenosti, ispod i iznad zbivalo se nešto, u tom obalnom krajoliku, svaki dan i svaku noć: zemlja je rađala masnim i prljavim obiljem. Vrtlari nisu imali novaca za umjetno gnojivo, zato su umetali u zemlju otpatke vlastitog i tijela svoje obitelji. A i zemlja je dala iz svojih vatrenih crijeva paklensko gnojivo, vruću lavu-pepeo, koje je pokatkad nevidljivo a pokatkad u obliku crne čađi lebdjelo nad krajem i milijunima godina prskalo nebesko i pakleno gnojivo na zemlju. U svemu tome je bilo nešto od blagoslova. Ali bilo je i od prokletstva. Možda je to bilo čudo.

Ali od toga se nije moglo živjeti.

...

More je sve znalo. I oni koji su tu rođeni sve su znali o moru. Bilo je poput majke zemlje: moglo se ploviti morem u starim barkama, sporo se šuljajući i gegajući kao što domaći lopov ide vrtovima. More je imalo sjenu i u toj se sjeni moglo spavati. U moru su bili sitni vrući kotlovi, iz kojih je izlazila nagla vrućina kao iz pepela ispod žara u željeznoj košari. Po moru su bili tajni puteljci, staze, uski prolazi, uglate ulice, kojima je veslač šuljajući se napredovao, motrivši mogućnosti, ispod na čelo navučena šešira. Bila su skrovišta ispod razine mora u koja bi se zakačili harpun i vrh pijuka, nevidljive stijene ispod tamne vode i među tamnozelenim i baršunasto crnim lišajevima klizavih stijena moglo se sakriti plijen: nakit, oružje, ili vrša puna rakova. More je katkad bilo staro, brundajuće, umorno i žilavo. Ali do jutra bi se to isto more pomladilo i pokazalo se kao pobjedničko, pjenušavo, valjajuće. Iz vlastite tvari, iz materijalnosti svojega bezobličnog i beskrajnog bića umjelo se obnoviti i oblikovati. Nisu se bojali mora. Ipak uvijek je bilo opasno, i onda ako je bilo pospano, uljasto. Crknuto je ležalo ispod prljavosive plahte vrućih slojeva zraka: možda je u tim prilikama bilo i najopasnije, jer je njegovo buđenje — to kako bi skočilo na noge, počelo urlati i udarati pesnicom — bilo užasno. Ali nisu ga se bojali, jer je to bila poznata kob, koju treba samo prihvatiti. More je istodobno bilo i kupaonica i pustolovina, crkva i jeftin dnevni hotel. Po valovima uvijek su plesali: prezervativi, komadi ljudskog izmeta, koja naranča, neki trbušni opasač... More je istodobno bilo i majčina utroba i zahod, raka i pozornica glazbene igre slatkog poriva. Zato su ga voljeli. I onda su ga voljeli, kad je bilo okrutno i hirovito. Sredozemno more je bilo poput njih: šutljivo i potom bez prijelaza, brzo razgovorljivo i mrmljajući brbljavo, uljudno i zaneseno, i onda opet, bez prijelaza, otkinulo bi ljudima glave, kao što su oni svojim neprijateljima otkidali nosove. I još more nije izgovorilo posljednju riječ. U tome je bilo nečeg zastrašujućeg i uzbudljivog. Stalno bi oduzimalo komad obale, u svakom trenutku, tisućama, milijunima godina, svaki dan je odlomilo milimetar. U zaljevu Marechiare kupači su plivali iznad temelja i redova stupova rimskih kuća jer između čvrste obale i vodenog zrcala uvijek se mijenjalo i oblikovalo nešto. Vodena površina se za dvije tisuće godina digla za dva metra. Mogućnost je bila u moru: osobna mogućnost, hrana i smrt. I onda i druga, mogućnost pustolovine, mogućnost bijelog svijeta.

Poštovali su ga, ali ga se nisu bojali. Bili su s njim intimni, molili su mu se, jako starim poganskim molitvama, koje su praznovjernim strahom katolički zastirali, jer istodobno su se bojali Posejdona, starog boga mora, i svetaca nove vjere koji bi se razljutili zbog takva poganstva. Molili su se moru, ali onda bi pljunuli i mokrili u njega. Ipak u cjelini more je bilo više i drugo, ne samo masno bogat veliki ulov ili mogućnost smrtnog udesa. Svake bi noći bacali granate u more, jer su lovili na crno, i more bi kada bi granata pala u njega podrignulo, bijesno je huktalo, često bi otkinulo ruku ribaru, jer je crni ribar loše namjestio pripaljač. Takvih, s jednom rukom bilo je dosta na obali, i jer su već platili moru, nisu ga se bojali, opet i opet bi krenuli barkom, sakati, granatom, u lov. Govorilo se da je more oprostilo onima koji su platili porez: čamac koji je vozio takvoga sakatog ribara imao je sreću. Na obali su sukljali iz dna mora jodasti, željezasti, sumporasti izvori i ribari bi skakali iz barki, i potonuli u mliječnu pjenastu s morskom vodom pomiješanu ugljičnu kiselinu, jer su se kožom i mesom sjećali da su odanle, da im je to druga domovina, da odatle potječu, i vraćali se u vrući izvor iz dna mora kao što se odrastao čovjek u snu vraća u začaranu skrivenost plodne vode koja zaštićuje i brani. More je bila mogućnost: nije imalo početka, ni kraja, samo obalu. S krijumčarima, na jedrilicama, bez putovnice, uz pomoć zapadnog vjetra, tijekom jedne noći moglo se stići u Afriku, u neki od zaljeva Tunisa, i onda dalje odanle preko Atlantskog oceana, u luke dalekih kontinenata gdje se skrivaju nove mogućnosti, ljubav, krijumčarenje kokaina, sječa šume ili legija stranaca. More je sve to obećavalo. I postojalo je i jedno turističko more, koje je dovodilo i odvodilo velike brodove s ljudima, koji su imali čekovne knjižice. I kada im je more dopustilo da se iskrcaju, moglo im se ljubaznim cerekanjem i slatkom zluradošću prodati svaku tričariju: krajolike kojih su se oni, sinovi toga krajolika zasitili i nisu ih htjeli više ni gledati, žene i dječake koji su za to bili prikladni, i koje su oni ovdašnji, besplatno mogli voljeti, jela i pića, u ukusnim aranžmanima, skupa i loše kvalitete. More je bilo i šeretski sukrivac. Pokatkad navečer namigivali su se međusobno more i ljudi, koji su se rodili tu, na obali mora.

Poznavali su more i nisu ga se bojali. Ipak, kada se ove godine pročulo — početkom lipnja, poslije podne u četiri — da se iz Afrike približava Marechiari tromba marina, olujni lijevak, propinjućim skokovima: odmah su počeli jaukati i vikati. Prijepodne je bilo nesnosno vruće: miris potresa, miris kiselog dima, lave i crkotine. I mimoze su smrdile. Radnici telefonske industrije koji su s lojtrama i kamionima stigli gore na Posillipo da poprave pokvarene žice, poslije podne u dva, počeli su vikati, pesnicama prijetiti, onda se bacili na zemlju i gotovo onesviješteno zaspali. Svi koji su se rodili na tim obalama osjećali su u svojim živcima i u svojem drobu da će se danas dogoditi nešto iznimno. Možda potres. Možda izbije Vezuv. Možda će radio nešto priopćiti: izumili novu bombu, ili umro papa. Već u jutarnjim satima, u onesviješćenoj, trpkoj, vrućoj tišini skrivala se Mogućnost, poput pume i tigra u zaparenom žbunju na drugoj obali mora, u Africi. Čekali bi tog tigra — Mogućnost. Čekali bi čudo.

Prevela Jadranka Damjanov

Priredila Biljana Romić