Franjo Josip prvi

Franjo Josip prvi

(1848-1916)

Austrijski car Franjo Josip Prvi, pretposljednji Habsburgovac koji je nosio naslov hrvatsko-ugarskog kralja, rođen je 18. kolovoza 1830. u Schönbrunnu, raskošnoj ljetnoj carskoj rezidenciji koju je podigla Marija Terezija, a koja se u to vrijeme još uvijek nalazila na dalekoj periferiji dinamične, bogate, ali prema suvremenim zapadnoeuropskim mjerilima ipak omanje prijestolnice.

Rođenje malog Francija, kako su u užem obiteljskom krugu Franju Josipa u djetinjstvu od milja nazivali, bilo je u svim dijelovima Monarhije, uključujući dakako i hrvatske zemlje, primljeno i pozdravljeno kao rođenje budućeg cara. Prijestolonasljednik Ferdinand bio je naime teški tjelesni i duševni bolesnik i pretpostavljalo se da on, ukoliko jednog dana i sjedne na prijestolje, neće moći imati potomstvo, što je značilo da bi kruna, u skladu s nasljednim pravom koje je u Habsburškoj Monarhiji bilo na snazi još od srednjega vijeka, kad-tad mogla pripasti njegovom mlađem bratu, nadvojvodi Franji Karlu, odnosno Franji Josipu, njegovom prvorođenom sinu. Štoviše, upravo negdje u vrijeme rođenja Franje Josipa u carskoj obitelji i općenito u dvorskim krugovima pojavile su se prve kombinacije o tome da se Karlo, čija je razina duševnog razvoja na žalost bila samo nešto malo viša od Ferdinandove, u interesu države eventualno odrekne prijestolja u korist svoga sina. Smatralo se naime da će dječak barem djelomice baštiniti intelektualne potencijale majke, bavarske princeze Sofije. Oduševljena izgledima da postane caricom, odnosno carevom majkom, nadvojvotkinja je od tada na različite načine, koristeći se pritom i svojim navodno izrazitim ženskim šarmom, u dvorskoj sredini stala pažljivo, ali uporno pripremati teren da se to i ostvari.

Habsburgovci su uglavnom nastojali poklanjati posebnu pažnju odgoju i obrazovanju onih članova obitelji za koje se unaprijed moglo znati da će jednoga dana preuzeti teški teret krune. Tako je bilo i u slučaju malog Franje Josipa. Već u šestoj godini života živahni, ljepuškasti plavokosi dječačić bio je povjeren odgojitelju i ekipi pažljivo odabranih učitelja. Protivno običajima dinastije kad se radilo o muškoj djeci, nadzor nad obrazovanjem i odgojem malog nadvojvode u cijelosti je preuzela njegova majka, inteligentna, obrazovana, i u političkom smislu, osobito kad se radilo o budućnosti njezinog sina, vrlo ambiciozna i energična dama, koja je sve do svoje smrti uspjela sačuvati veliki utjecaj na Franju Josipa i kao privatnu i kao javnu osobu. Osim što je pazila na to da dječak usvoji ona znanja za koja se tada općenito smatralo da bi mu jednoga dana mogla pomoći u obavljanju vladarske dužnosti, nadvojvotkinja Sofija je posebno inzistirala na tome da se u budućeg cara sustavno potiču pobožnost, radinost, samodisciplina i snažan osjećaj odgovornosti. O moralnim vrijednostima na kojima se temeljio odgoj Franje Josipa, između ostaloga, svjedoči i jedan njegov dnevnički zapis iz 1843. Na dan kada je s golemim uzbuđenjem prvi put obukao odoru pukovnika austrijske vojske, trinaestogodišnji momčić je napisao da nikada u životu neće lagati niti pokazati strah. Kao odrastao čovjek Franjo Josip zacijelo je potpuno zaboravio na svoje obećanje. Mnogi njegovi postupci otkrivaju, naime, da je kao vladar nerijetko svjesno izbjegavao govoriti istinu o čemu, između ostaloga, svjedoče i primjeri iz hrvatske povijesti. Međutim, i Franjo Josip je, unatoč duboko usađenoj svijesti o iznimnosti svoje osobe, odnjegovanoj između ostaloga i uz pomoć tradicionalnog učenja o božanskom podrijetlu carske vlasti, u čiju valjanost usput rečeno nije posumnjao ni nakon što je u šezdesetim godinama na poslijetku ipak postao ustavni vladar, bio samo čovjek.

Sudeći prema brojnim biografijama, Franjo Josip se cijelog života najvećim dijelom doista ponašao u skladu s načelima što mu ih je uz pomoć odgojitelja u djetinjstvu nastojala usaditi stroga majka. Sve do posljednjeg dana svoga života marljivo je i savjesno, s pedantnošću savršenog činovnika, ispunjavao sve svoje brojne obveze, I zimi i ljeti ustajao je neobično rano, negdje između tri i četri sata, što je dakako predstavljalo veliku neugodnost za njegovu osobnu poslugu. Već u pet sati stao bi za svoj specijalno konstruirani pisaći stol i satima rješavao spise što su u njegovu kancelariju hrpimice pristizali iz svih dijelova zemlje, koja je, kako s obzirom na svoju nacionalnu, odnosno društvenu, tako i s obzirom na svoju ustavnu strukturu, nesumnjivo bila najkompliciranija državna zajednica u tadašnjoj Europi. Osim toga, svakodnevno je održavao privatne, a dvaput tjedno i javne audijencije. Brojne i u pravilu vrlo zamorne protokolarne obveze i prilično učestale, dugotrajne javne ceremonije ne samo da nije izbjegavao, nego ih je krajnje strpljivo podnosio, zadržavajući pritom uvijek savršeno dostojanstveno držanje. U njegovoj gotovo vojnički programiranoj svakodnevici bilo je vrlo malo vremena za osobna zadovoljstva. Kraći boravci u Opatiji, kamo su i neki drugi članovi carske obitelji povremeno znali dolaziti da bi uživali u suncu i plavetnilu Kvarnerskog zaljeva, povremeni izleti u planine s ponekim bliskim prijateljem i lov na raznovrsnu divljač bili su mu, osobito u mlađim danima, omiljena razonoda. Ljeta je u pravilu provodio u Bad Ischlu, ali ritam njegovih radnih obveza ostajao je uglavnom isti kao i u ostalom dijelu godine. U kasnijim godinama, kada su izbivanja njegove supruge iz Beča postala sve češća i sve duža, a napose nakon što je postao udovac, najradije se opuštao u društvu svoje odane, vedre i diskretne prijateljice, bečke glumice Katarine Schratt, koja se ljeti odmarala u vili na Lošinju. Za glazbu, u kojoj su mnogi Habsburgovci uživali i kojoj su bilo kao slušatelji bilo kao izvođači, odnosno kao skladatelji posvećivali veliki dio svog vremena, Franjo Josip, začudo, nije imao nikakvog smisla. Nije ga zanimala niti lijepa književnost, koja je u XIX. stoljeću, između ostaloga i zbog svoje goleme društvene uloge, općenito izazivala veliki interes u intelektualnim krugovima. Osim suhoparnih izvještaja i nekih službenih glasila, napose vojnih, car, navodno, ništa drugo nije čitao. Što se tiče osobnih prohtjeva, Franjo Josip bio je izrazito skroman. Negdje u osamdesetim godinama jedan od komornika kojem je povjereno da vodi brigu o njegovim osobnim potrebama, između ostaloga i o garderobi, prilikom preuzimanja dužnosti sa zaprepaštenjem je konstatirao da Njegovo Veličanstvo posjeduje zapravo samo dva novija građanska odijela i samo jednu svečanu odoru te da mu je rublje drugorazredne kvalitete i uz to u prilično lošem stanju!

U političkom smislu razdoblje u kojem je Franjo Josip proživio svoje dječaštvo i vrijeme rane mladosti nije dakako bilo lišeno napetosti, no u cjelini uzev, proteklo je ipak razmjerno mimo, bez velikih, dramatičnih događaja. Tako je bilo sve do kraja zime 1847/1848, kada se Europa odjednom suočila s nizom građanskih revolucija.

Razvoj događaja pokazao je dinastiji da bez iskusnog, sposobnog kancelara pokušaj slamanja revolucije neće biti nimalo jednostavan, jer je u zemlji istodobno bilo aktivirano nekoliko revolucionarnih žarišta, a revolucionarne situacije u ostalim europskim zemljama nisu dopuštale vojnu intervenciju. Samo jedan dio carske vojske, u čijem su se sastavu nalazili i vojnici iz hrvatske Vojne krajine, upućen je odmah u Lombardiju s ciljem da tamo pokuša spriječiti upad jedinica iz susjedne Savoje, koja je planirala pružiti podršku talijanskom revolucionarnom vodstvu. U danim okolnostima dvoru nije preostalo drugo nego da primijeni taktiku privremenog popuštanja revolucionarnim zahtjevima. Istodobno intenzivno se radilo na tome da se revoluciji pokuša zadati udarac na političkom planu. Kad je riječ o madžarskom nacionalnom pokretu, koji je i po svojoj snazi i po svojim ciljevima nesumnjivo predstavljao glavnu opasnost i za dinastiju i uopće za opstanak Monarhije, u dvorskim krugovima je ubrzo procijenjeno da bi bilo najučinkovitije suprotstaviti mu se prividnim pružanjem podrške hrvatskoj politici, odnosno zahtjevima hrvatskog nacionalnog pokreta. Smatralo se, naime, da bi to Madžare moglo prisiliti da budu manje tvrdokorni prema Beču.

Politika taktiziranja austrijskih vladajućih krugova s hrvatskim nacionalno-političkim programom u cilju slabljenja madžarske revolucije mogla je djelovati zbog isključivosti dvaju nacionalnih programa. U »Narodnim zahtijevanjima«, dokumentu što ga je 25. ožujka 1848. usvojila velika zagrebačka narodna skupština, od vladara je, osim uspostave građanskog društva na načelima liberalizma, zatraženo da se hrvatske zemlje ujedine u jedinstvenu političku cjelinu sa samostalnom vladom i svim bitnim obilježjima državnosti. Pritom nije izražena težnja za prekidom državnopravnih odnosa s Ugarskom, ali je zato istaknuta nužnost da se ona uredi kao zajednica ravnopravnih naroda, što je bilo posve protivno nastojanjima vodstva madžarskog nacionalnog pokreta. Ono je, naime, Ugarsku vidjelo isključivo kao jedinstvenu madžarsku državu, u kojoj bi Hrvatska izgubila svoju političku individualnost, zadržavajući eventualno samo neku vrst uske pokrajinske autonomije. Druga temeljna razlika između hrvatskog i madžarskog programa 1848. očitovala se u pitanju shvaćanja odnosa prema Habsburškoj Monarhiji. U »Narodnim zahtijevanjima« jasno je istaknuta težnja da se ona očuva. U novom ugarskom ustavu, koji je tijekom ožujka bio usvojen u ugarskom parlamentu i to bez prethodnih rasprava Hrvatskog sabora, koji u to vrijeme uostalom nije niti zasjedao, istaknuta je, međutim, odvojenost ugarskog od austrijskog dijela Monarhije, odnosno personalna unija kao jedini oblik veze među njima.

Početkom travnja izaslanstvo predvođeno Ljudevitom Gajem, središnjom ličnosti hrvatskog nacionalnog pokreta, predočilo je osnovni sadržaj »Narodnih zahtijevanja« caru Ferdinandu. Pojedine formulacije u dokumentu morale su prije toga, doduše, biti ponešto ublažene pa je s tim u vezi došlo i do promjene njihova naslova. »Zahtijevanja« su, naime, pretvorena u »želje«. U sadržajnom smislu spis je također pretrpio izmjenu utoliko što je jasnije podvučena neraskidivost državnopravnih veza između Hrvatske i Ugarske, što je učinjeno iz obzira prema vladaru koji se obvezao na to da će poštivati sve temeljne zakone zemlje. S druge strane, željela se kod Madžara otkloniti bilo kakva sumnja u to da hrvatski pokret teži izdvajanju iz Ugarske. Takav dojam mogla je, naime, u Pešti stvoriti nedavna izjava hrvatskog izaslanstva koja je po izbijanju madžarske revolucije upućena na dvor s ciljem da od vladara ishodi dozvolu za saziv sabora. U njoj je, između ostaloga, bila izražena i želja za eventualnim tješnjim povezivanjem hrvatskih s austrijskim zemljama. No, unatoč izmjenama, hrvatski program kod vladajućih čimbenika nije mogao naići na jednodušno odobravanje, prije svega zbog toga što je sadržavao jasno istaknutu težnju za ujedinjenjem triju hrvatskih zemalja i za političkom individualnošću Hrvatske koja je bila izražena u obliku zahtjeva za formiranjem samostalne vlade, a što dinastija nije bila spremna prihvatiti. Ona je naime u načelu zastupala stajalište o centralistički uređenoj državi. To, dakako, ne znači da nije razmišljala o mogućnosti da, ukoliko razvojem situacije bude na to prisiljena, dođe do nagodbe s Madžarima. Politika taktiziranja s hrvatskim nacionalnim težnjama nije dopuštala otvorenu kritiku onog dijela hrvatskog programa, koji je bio u suprotnosti s interesima dinastije, tim više što je u međuvremenu u zemlji došlo do daljnjih komplikacija. Koncem ožujka izbila je revolucija u Milanu, čime je u Monarhiji otvoreno još jedno opasno krizno žarište. Osim toga, hrvatski je program sadržavao ono što je za Habsburgovce u tom času ipak bilo najvažnije, a to je bila neupitna podrška opstanku Habsburške Monarhije. Stoga je službeni odgovor dvora na hrvatske zahtjeve bio neodređen i krajnje suzdržan. Rečeno je da će Ferdinand, nakon što ih pažljivo razmotri, pozitivno odgovoriti na one koje će ocijeniti opravdanima.

Odluka bečkog dvora da hrvatsku političku opciju iskoristi za ostvarenje svojih vitalnih interesa podrazumijevala je da na položaj hrvatskog bana, koji unazad dvije godine nije bio popunjen, u što skorijem roku postavi osobu nesumnjive lojalnosti prema dinastiji, odnosno prema Monarhiji. Stoga je od samog početka planirano da to bude vojna osoba. Konačni izbor pao je koncem ožujka na glinskoga pukovnika baruna Josipa Jelačića, koji je ubrzo potom unaprijeđen u čin generala. Jelačićev izbor poklopio se s hrvatskim zahtjevom izraženim u »Narodnim zahtijevanjima«. Od izbijanja revolucije vodstvo hrvatskog pokreta računalo je, naime, s Jelačićem. Štoviše, Ljudevit Gaj s tim u vezi osobno je u Grazu kontaktirao s nadvojvodom Johannom, inspektorom carske vojske, a potom je u Beču zacijelo o tome razgovarao i s drugim predstavnicima dinastije. Imenovanje Jelačića zagovarao je i grof Franjo Kulmer, koji je u razdoblju revolucije stalno boravio na dvoru, intenzivno posredujući između vodstva hrvatskog pokreta i vladajućih čimbenika. Štoviše, postoje mišljenja da je upravo Kulmer, koji je kasnije postao ministrom bez lisnice u središnjoj vladi, po izbijanju revolucije prvi skrenuo njihovu pažnju na hrvatsku politiku, zagovarajući njezino povezivanje s interesima dinastije u krugu koji se okupljao oko nadvojvotkinje Sofije.

Nakon što je pred carem položio prisegu, Jelačić se sredinom travnja vratio u Zagreb. Potom je odmah izdao proglas kojim je i formalno prekinuo sve veze između Hrvatske i novoformirane ugarske vlade, učinivši time početni korak u zaoštravanju odnosa s Madžarima, koje će se intenzivirati tijekom idućeg mjeseca. Početkom svibnja u Srijemskim Karlovcima održana je skupština koja je donijela odluku da se, dijelovi južne Ugarske i Srijema nastanjeni Srbima povežu u Srpsku Vojvodinu kao državnu jedinicu neovisnu o ugarskoj vladi. Pritom je izražena volja da novonastala politička tvorevina stupi u vezu s hrvatskim zemljama. Vrhunac zategnutosti izazvalo je, međutim, stvaranje Banskog vijeća, tijela koje je imalo sva bitna obilježja samostalne vlade. Bečki dvor, kojega je Jelačić redovito izvještavao o svim svojim postupcima, isprva je sa simpatijama pratio njegove poteze. O tome, između ostaloga, svjedoči i pismo što ga je Kulmer početkom svibnja uputio Jelačiću, a u kojem ga uvjerava kako dinastija u njega ne samo da ima puno povjerenje, nego da zapravo u njemu vidi »još jedino sidro spasa«. No, usprkos tome, iz obzira prema Madžarima, vladajući čimbenici nisu se javno željeli očitovati o hrvatskoj politici. Naime, prema novom ugarskom ustavu, Ferdinand na području Ugarske nije imao pravo donošenja političkih odluka, osim na inicijativu ugarske vlade. A dvoru je u tom trenutku i te kako bilo stalo do toga da Madžarima pokaže kako uvažava činjenicu da je između austrijskih zemalja i Ugarske došlo do prekida realne unije. Početkom svibnja u Beču je došlo do novog vala revolucionarnih nemira koji su doveli do pada vlade i sazivanja ustavotvorne skupštine koja je trebala donijeti novi, liberalni ustav. Štoviše, zbog protudinastičkog raspoloženja što su ga mase iskazale tijekom svibanjske revolucije dvor je bio prisiljen napustiti prijestolnicu i skloniti se u Innsbruck. S druge strane, carska vojska u Italiji trpjela je poraze. Nastojeći se okoristiti novonastalom situacijom, ugarski je sabor na prijedlog vlade potkraj svibnja obećao Ferdinandu pomoć u slamanju talijanske revolucije, no uvjetovao ju je njegovim nemiješanjem u rješavanje hrvatskog pitanja. Zbog stanja na talijanskom bojištu, odnosno prilika u austrijskim zemljama dvor je odlučio prihvatiti ponudu. S tim u vezi car je na zahtjev madžarske vlade 31. svibnja Jelačiću uputio pismo u kojem je zabranio da se održi zasjedanje Hrvatskog sabora, najavljeno za početak lipnja. Osim toga, zatražio je od njega da se u roku od dvadesetčetiri sata osobno pojavi na dvoru. Štoviše, nekoliko dana kasnije učinio je daljnji korak u popuštanju madžarskoj vladi. Na njezino traženje pristao je da Jelačiću oduzme položaj bana. Jedini uvjet što ga je pritom postavio Madžarima bio je taj da se odluka o tome ne obznanjuje u javnosti.

Jelačić je isprva namjeravao udovoljiti zahtjevima vladara i odgoditi zasjedanje Sabora, no naišao je na protivljenje Banskog vijeća, koje je inzistiralo na tome da Hrvatski sabor započne s radom. Uviđajući važnost održavanja Sabora za daljnji razvoj situacije u Hrvatskoj Jelačić je na to pristao, odgodivši odlazak na dvor. S obzirom na okolnosti Sabor je prije svega morao zauzeti stajalište u vezi s pitanjem odnosa Hrvatske prema Austriji, odnosno prema Ugarskoj. U atmosferi iznimno zaoštrenih odnosa s madžarskom vladom kao i pod dojmom ukupnih prilika u Monarhiji, saborska većina je rješenje hrvatskog pitanja vezala uz temeljito preuređenje Habsburške Monarhije. Polazeći od toga, formuliran je zaključak u kojem je zatraženo da se Habsburška Monarhija, koja bi, dakako, funkcionirala kao ustavna država, preuredi u federaciju. Pritom je istaknuto da federalne jedinice valja oblikovati na nacionalnom principu, a ne na osnovi historijskih pokrajina. Za poslove koji se tiču cijele države — vanjsku politiku, vojsku, trgovinu i financije — predviđeno je postojanje zajedničkog parlamenta. U tako preuređenoj državi Hrvatska bi, razumije se, predstavljala posebnu jedinicu, koja bi određenim vezama bila povezana sa Slovenijom, odnosno Srpskom Vojvodinom. S obzirom na to da je dinastija prvenstveno težila centralistički uređenoj državi, odnosno da je bila spremna vlast eventualno podijeliti isključivo s Madžarima kao najmoćnijim protivnikom, plan o preuređenju Habsburške Monarhije što ga je 1848. donio Hrvatski sabor nije imao nikakvih izgleda da bude primijenjen. Uostalom, vladar je odbio priznati valjanost spomenutog saborskog zaključka, obrazlažući to tvrdnjom da se Sabor sastao protivno njegovoj volji. Usprkos tome, Hrvatski sabor je nastavio s radom, posvetivši se pitanju položaja Hrvatske u okviru Ugarske. S tim u vezi zaključio je da ona mora uživati političku i nacionalnu samostalnost, zatraživši pritom od madžarske vlade priznanje Srpske Vojvodine i postojanje zajedničkih poslova za cijelu Monarhiju.

Premda je iz dana u dan bivala sve slabijom, do kraja srpnja još je uvijek postojala nada da bi se hrvatsko-madžarski spor možda ipak mogao riješiti dogovorom. Međutim, pregovori što su ih Hrvati s Madžarima u Beču vodili na inicijativu dvora, ali bez izravnog posredovanja predstavnika dinastije, potpuno su propali. Madžari nipošto nisu željeli odustati od ideje o potpunoj neovisnosti unitarno shvaćene Ugarske. Neuspješno je potom završio i pokušaj izaslanstva Sabora da raspravu o hrvatskom pitanju potakne u austrijskom parlamentu. Nakon toga, a napose nakon što je početkom kolovoza otpočela madžarska intervencija protiv Srpske Vojvodine, postalo je očigledno da će se o budućem položaju Hrvatske odlučivati na bojnom polju. Stoga je Jelačić otpočeo s ratnim pripremama, sve vrijeme uzalud se nadajući da će se dvor napokon očitovati u vezi s hrvatsko-madžarskim sukobom, odnosno da će mu makar tajno poslati pomoć u novcu i u oružju. Ferdinand, međutim, nije reagirao. Štoviše, nije povukao ni odluku o njegovom uklanjanju s banskog položaja, ostavljajući ga u nemogućem položaju. Uradio je to tek početkom rujna, neposredno uoči početka hrvatsko-madžarskog rata i to stoga da bi ban mogao izvršiti njegov tajni nalog da Madžarima službeno navijesti rat. Međutim, čak niti tada dvor nije odlučno stao na hrvatsku stranu, premda je s nestrpljenjem očekivao početak sukoba, nadajući se da će on omogućiti konačni rasplet situacije u Monarhiji. U međuvremenu, tijekom ljeta, ugušena je revolucija u Češkoj i Galiciji, a Radetzky je koncem srpnja u bitki kod Custoze zadao konačan poraz talijanskoj revoluciji, čime je stvorena mogućnost za obračun s glavnim revolucionarnim žarištem u Monarhiji.

Sa svojom slabo opremljenom vojskom Jelačić je 11. rujna prešao Dravu i ušao u Međimurje, koje je odmah pripojio Hrvatskoj. Sve do konca mjeseca hrvatska vojska napredovala je prema Pešti, doduše bez borbi, ali uz goleme teškoće u opskrbi i u koordinaciji. Prva bitka s Madžarima, koji su do tada sustavno izbjegavali sukob, završila je 29. rujna neodlučno, nakon čega je sklopljeno trodnevno primirje. Bitka je, naime, pokazala da je neprijatelj bolje naoružan i da mu se hrvatska vojska neće biti u stanju učinkovito suprotstaviti ukoliko se u nju ne uključe austrijske čete, stacionirane na granici austrijskog dijela Monarhije, u blizini Dunava. Stoga je Jelačić odlučio iskoristiti primirje kako bi im pošao u susret. Tih dana Ferdinand je prvi put javno pokazao da podržava hrvatsku intervenciju. Ručnim pismom raspustio je, naime, Ugarski sabor i na području zemlje proglasio ratno stanje, imenujući pritom Jelačića komesarom i vrhovnim vojnim zapovjednikom za Ugarsku, što je u hrvatskoj javnosti stvorilo iluziju da je dinastija napokon ipak stala na stranu hrvatskog pokreta.

Jelačićevo povlačenje prema granici potaknulo je ponovno rasplamsavanje revolucije u Beču. Shvaćajući to kao golemu opasnost za opstanak dinastije i Habsburške Monarhije ban je, ne kolebajući se, donio odluku da se hrvatska vojska odmah uputi prema Beču. Javnost u Hrvatskoj s oduševljenjem je primila vijest o Jelačićevoj namjeri da pokori prijestolnicu. Bečko revolucionarno vodstvo bilo je, naime, inspirirano velikonjemačkim ciljevima, koji su predstavljali prijetnju slobodi slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Osim toga, revolucija je išla na ruku Madžarima. Razumljivo je, dakle, da su Hrvati pozdravili akciju spašavanja dinastije, u kojoj su vidjeli središnju točku Habsburške Monarhije. Međutim, podrška Habsburgovcima ni u kom slučaju nije bila bezuvjetna. Tražilo se naime da se Monarhija preobrazi u ustavnu, federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. S tim u vezi u zagrebačkom tisku pojavio se u to vrijeme i konkretni prijedlog novog ustava. Unatoč iskustvu s nezainteresiranošću Ferdinanda za prijedlog što mu ga je u obliku zaključka u lipnju ponudio Sabor, hrvatski su političari još uvijek čvrsto vjerovali da će do preuređenja Monarhije ipak doći.

Jelačićeva inicijativa da prekine rat s Madžarima kako bi ugušio bečku revoluciju s radošću je dočekana i na dvoru, koji je početkom listopada po drugi put bio prisiljen napustiti prijestolnicu, našavši ovoga puta utočište u Moravskoj, u Olomoucu. Usprkos tome, vladajući krugovi nisu željeli dopustiti da vojnu akciju oslobađanja prijestolnice vodi jedan hrvatski general. Stoga je Ferdinand vrhovno zapovjedništvo austrijske vojske povjerio knezu Windischgratzu, dajući mu istodobno odriješene ruke u donošenju političkih odluka. Time se Jelačić sa svojom vojskom našao u podređenom položaju. Jelačića, koji je kao visoki časnik carske vojske bio krajnje lojalan Habsburgovcima, odnosno Monarhiji, taj čin, dakako, nije mogao odvratiti od namjere da se nastavi zdušno boriti spašavajući njezin opstanak. U dvodnevnim borbama kod Schwechata, potkraj listopada, hrvatska vojska onemogućila je madžarskim jedinicama da priteknu u pomoć gradu kojega je Windischgratz opsjedao, što je bilo od golemog značenja za slom revolucije. Idućeg dana, 1. studenog, Beč je napokon pao, što je kod carskih vojnika i časnika izazvalo oduševljenje. Pobjeda Radetzkog na talijanskom bojištu u srpnju, odnosno slom bečke revolucije u studenom, bile su ključne točke u procesu vraćanja povjerenja u austrijsku vojsku, i to ne samo među njezinim pripadnicima, nego i u široj javnosti. Uvjerenje u to da uz cara upravo vojska predstavlja glavni oslonac Monarhije nezaustavljivo je raslo, što je visokim vojnim krugovima Monarhije omogućilo da se ubrzo potvrde kao važan politički čimbenik. Na simboličkoj razini o jačanju samosvijesti u austrijskoj vojsci svjedoči podatak da su mnogi časnici u euforičnoj atmosferi nastaloj nakon pada prijestolnice na svoje sablje dali ugravirati riječ »wir«, koja je značila »mi«, no koja je istodobno predstavljala monogram trojice generala koji su slavljeni kao spasioci Monarhije: Windischgratza, Jelačića i Radetzkog.

Tijekom opsade Beča sazrela je odluka o tome da car abdicira u korist svoga nećaka, Franje Josipa. Odlučujuću ulogu u donošenju konačne odluke o promjeni na prijestolju odigrali su visoki vojni krugovi, na čelu s knezom Windischgratzom, a podršku toj ideji dao je, navodno, i Jelačić. No, njegova očekivanja pritom zacijelo nisu bila istovjetna očekivanjima austrijskih generala. Austrijski vojni vrh, koji je u međuvremenu ojačao gušeći revolucionarna žarišta u različitim dijelovima Monarhije, nepokolebljivo je pristajao uz apsolutizam i ideju centralistički uređene carevine.

Kompromisna politika bila mu je posve strana. Stoga je na prijestolju želio vidjeti vladara koji je neopterećen obećanjima danim tijekom revolucije i koji će od carevine biti u stanju stvoriti snažnu, modernu, centraliziranu, vojno-birokratsku državu. Određenu ulogu pritom imala je svakako i činjenica da vladajući car intelektualno nije bio dorastao složenoj situaciji u Monarhiji.

Sam čin smjene na habsburškom prijestolju odigrao se rano ujutro, 2. prosinca 1848, u odajama nadbiskupske palače u Olomoucu. Ceremonija je bila kratka, jednostavna, ali usprkos tome svečana. Doduše, atmosferom više je nalikovala komemoraciji nego instalaciji novog vladara. Nakon što je stupio u prostoriju u kojoj su ga u mrtvoj tišini očekivali ranije okupljeni članovi carske obitelji i dvora, Ferdinand V. drhtećim je glasom pročitao tekst izjave o svojoj abdikaciji. Budući car potom je kleknuo pred svog strica, zamolivši ga za blagoslov. Ustavši kao Franjo Josip 1, poljubio je Ferdinandovu ruku i, jecajući od uzbuđenja, izrekao nekoliko prigodnih riječi zahvale. Zagrlivši novog cara, Ferdinand je navodno promrmljao: »Budi dobar! Bog će te čuvati!«. Okružena četvoricom ostalih svojih sinova i suprugom koji se prije toga odrekao prijestolja, nadvojvotkinja Sofija blistala je, ali i drhtala od uzbuđenja. Njezin san napokon je postao stvarnost. Istoga dana Franjo Josip obratio se prvi put svojim narodima proklamacijom u kojoj je, između ostaloga, stajalo obećanje da će vladati kao ustavni vladar. Međutim, i on i njegova vlada, čije je kormilo upravo preuzeo krajnje konzervativni knez Schwarzenberg, znali su da nemaju namjeru ispuniti obećanje. Među prvim političkim potezima novog vladara bilo je i imenovanje Jelačića gubernatorom Dalmacije i Rijeke, u koju je hrvatska vojska ušla još početkom rujna. Dakako, nije se radilo ni o kakvoj naznaci nakane Franje Josipa da ispuni težnje za sjedinjenjem hrvatskih zemalja.

Krajem burne godine 1848. politički život u Hrvatskoj je utihnuo, ali ne i zamro. Uviđajući da Franjo Josip počinje vući poteze koji vode prema uspostavi centralizma i apsolutizma, dio narodnjaka stao se tome otvoreno suprotstavljati, nastavljajući zastupati ideju o federalistički uređenoj Monarhiji. Određenu moralnu potporu u tom smislu pružao im je rad austrijske ustavotvorne skupštine koja je nakon izbijanja listopadske revolucije iz Beča premještena u Kromeriž, gdje je nastavila s pokušajem da sastavi liberalni, federalistički ustav. Shvaćajući austrijski parlament kao važnu prepreku ponovnoj uspostavi apsolutizma, potkraj godine u Hrvatskoj je pokrenuta akcija da zemlja u njega pošalje svoje predstavnike, što je dakako pretpostavljalo prekid državnopravnih odnosa s Ugarskom. No, već tijekom siječnja rad austrijskog parlamenta zapao je u teškoće zbog sukoba s carskom vladom, koji je izbio oko formulacije ustavnog načela o izvoru suvereniteta. U skladu s liberalnim učenjem, parlament je zastupao stajalište prema kojem je nosilac suvereniteta narod, a to je bilo suprotno učenju o božanskom podrijetlu vlasti, što ga je podržavala vlada, odnosno Franjo Josip, koji se spremao uvesti apsolutizam.

Spor između zastupnika i vlade napokon je prekinuo mladi vladar, raspustivši, štoviše, rastjeravši početkom ožujka 1849. austrijski parlament i proglasivši ustav što ga je sam donio, vladarev čin jasno je ukazivao na politički smjer bečkog dvora. Oktroirani ustav proglašen je u trenutku kad se činilo da će madžarska revolucija napokon biti slomljena. No, situacija se uskoro zamrsila, pa je tako slavni general Windischgratz izgubio već osvojeni Budim. Ohrabren pobjedom, Lajos Kossuth, prvak madžarskog pokreta 1848, na saboru u Debrecinu proglasio je habsburšku dinastiju svrgnutom. Otpor Madžara bio je prilično snažan te je i caru i generalštabu postalo jasno da bez pomoći izvana, a moglo se računati isključivo s Rusijom, Ugarska neće moći biti tako skoro pokorena, što se pokazalo točnim. Naime, ubrzo nakon što su ruske jedinice prešle Karpate, madžarska je vojska 13. kolovoza kapitulirala. Habsburška Monarhija napokon je osigurala teritorijalnu cjelovitost, koja je više od godine i pol bila pod znakom pitanja. Doduše, vlast Habsburgovaca nije još bila potpuno učvršćena. Veliki dio zemlje bio je nekoliko sljedećih godina pod opsadnim stanjem. U Ugarskoj, Galiciji, Lombardiji, Veneciji, Beču i Pragu proglašena je vojna diktatura.

Ustav što ga je Franjo Josip donio i proglasio važećim za cijelu Monarhiju bio je u osnovi kompromis između stanja nastalog revolucijom i tradicionalnog monarhijskog apsolutizma. Suprotno liberalnom učenju, ustav je bitno ograničio zakonodavnu ulogu dvodomnog središnjeg parlamenta, osiguravajući svu vlast caru, odnosno vrhovima Monarhije. O golemoj koncentraciji moći što ju je ustav stavljao u njihove ruke, najbolje svjedoči podatak da su car, odnosno središnja vlada, imali mogućnost staviti izvan snage svaku odluku pokrajinskih sabora ukoliko bi je smatrali suprotnim interesima bečkog središta, što je praktički dokidalo ionako usku autonomiju pojedinih zemalja koju je predviđao nametnuti ustav Franje Josipa. Bilo je to, uostalom, u suglasnosti s ustavnom definicijom o Monarhiji kao nedjeljivoj cjelini, sastavljenoj od pojedinih »krunovina« koje, međutim, s vremenom trebaju postati jednoobraznim pokrajinama carstva. O bilo kakvoj političkoj individualnosti Hrvatske nije, dakle, moglo biti ni govora. Ni ostali zahtjevi što ih je 1848. formulirao Hrvatski sabor nisu ispunjeni. Ustav je, naime, samo predviđao mogućnost dogovora o sjedinjenju Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom, ali je pritom izričito naglasio da Vojna krajina ostaje pod upravom središnjih vojnih vlasti u Beču.

Doduše, dopustio je pripojenje Rijeke i Hrvatskog primorja, jamčeći pritom Hrvatskoj nezavisnost od Ugarske, što je predstavljalo potvrdu stanja nastalog u travnju 1848. Osim toga, Hrvati su dobili pravo da budu predstavljeni u središnjoj vladi.

Razumljivo je, dakle, da je oktroirani ustav u Hrvatskoj naišao na snažan otpor što su ga pružali konzervativno plemstvo i liberalna struja narodnjaka. Nastavljajući zagovarati ideju o preobrazbi Monarhije u federativnu državu, hrvatski liberali su otvoreno kritizirali Franju Josipa zbog toga što je u maniri apsolutnog vladara nametnuo zemlji njezin temeljni zakon, žaleći se pritom na nezahvalnost Beča koji je 1848. Hrvate žrtvovao Madžarima, a sada ih želi prepustiti na milost i nemilost Nijemcima. Reagirao je i odbor Hrvatskog sabora koji je u travnju predao Franji Josipu peticiju u kojoj je tražio ispravak ustava. Žestoko osuđujući činjenicu da su ustavna rješenja nijekala hrvatsku autonomiju, njezin autor, a riječ je o Ivanu Mažuraniću, zamolio je cara da se to ispravi, pozivajući se pritom na saborske zaključke iz 1848. Odgovor Franje Josipa na predstavku Sabora stigao je nakon nešto više od godine dana, što dovoljno govori o odnosu mladog vladara prema hrvatskim težnjama. Tom prilikom Franjo Josip se doduše učtivo zahvalio i hrvatskom narodu i njegovim istaknutim pojedincima na tome što su 1848. branili carevinu i dinastiju, no odbacio je sve hrvatske zahtjeve, obrazloživši to tvrdnjom da su oni nastali u posebnim okolnostima i da su stoga u novonastaloj situaciji bespredmetni. Pritom je, licemjerno ustvrdio da su novim ustavom oni zapravo ionako uglavnom ispunjeni.

U prvim mjesecima vladavine Franje Josipa Hrvatska je, stjecajem okolnosti, bila u kudikamo povoljnijoj situaciji nego mnogi drugi dijelovi zemlje koji su se nalazili pod okupacijom carske vojske. Bansko vijeće, koje je prije Jelačićevog odlaska u rat imenovano zemaljskom vladom, nastavilo je djelovati, samostalno donoseći odluke. Njegovo postojanje bilo je, dakako, u suprotnosti s oktroiranim ustavom, no, u Hrvatskoj ustav službeno nije stupio na snagu sve do početka rujna 1849, kad ga je nakon Jelačićevog povratka i na njegov izravni pritisak Bansko vijeće napokon proglasilo. Međutim, autonomna hrvatska vlada je nastavila postojati još gotovo punih deset mjeseci, sabotirajući u tom razdoblju mnoge odluke središnjeg ministarstva. Kao visoki časnik carske vojske Jelačić nije mogao izravno pokazati svoje neslaganje s raspuštanjem austrijskog parlamenta, odnosno s nametanjem ustava koji je prelazio preko temeljnih hrvatskih nacionalno-političkih ciljeva. To, međutim, ne znači da je odobravao carev postupak, odnosno politiku bečke vlade, naprotiv. Unatoč pritiscima, Jelačić, primjerice, dugo nije ozbiljno inzistirao na proglašenju oktroiranog ustava, odlažući koliko se moglo. Natjerao je Bansko vijeće da ga prihvati tek koncem kolovoza 1849, kad je protiv Hrvatske u zraku visjela vojna intervencija. Osim toga, dugo se odupirao zahtjevu da obuzda slobodu tiska, te su upravo zahvaljujući tome pojedini hrvatski političari bili u prilici javno iznositi iznimno oštre kritike na račun središnje vlade, u čemu su se napose isticali barun Dragojlo Kušlan i Bogoslav Šulek. Dakako, s obzirom na okolnosti, ni to nije moglo trajati u nedogled, pa je ban najposlije ipak donio zakon o tisku koji je potpuno onemogućio slobodu političkog izjašnjavanja. lako je činio koliko je mogao, Jelačić nije nailazio na razumijevanje kod većine protagonista hrvatske politike. Tako ga je, primjerice, samo đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer podržao u odluci da od Banskog vijeća ultimativno zatraži proglašenje oktroiranog ustava, smatrajući da je bolje prihvatiti i nametnuti ustav, nego riskirati da Franjo Josip i u Hrvatskoj uvede vojnu diktaturu. Osim što se od proljeća 1849. morao suočiti s bolnom činjenicom da su mu mnogi njegovi dojučerašnji politički istomišljenici i prijatelji stali okretati leđa, Jelačić je gotovo istodobno imao prilike iskusiti stalni rast nepovjerenja mladog cara. Jelačićevo otezanje s proglašenjem ustava, a potom odugovlačenje oko njegovog objavljivanja, kao i činjenica da je do raspuštanja Banskog vijeća kao autonomne vlade došlo tek sredinom srpnja 1850, pobudili su kod Franje Josipa najozbiljniju sumnju u banovu odanost Habsburgovcima i Monarhiji, koja će potrajati sve do Jelačićeve smrti. Neprestano ga okrivljujući zbog lošeg političkog stanja u zemlji, štoviše, smatrajući da ga je Jelačić namjerno izazvao, Franjo Josip se neko vrijeme čak bavio mišlju da mu oduzme vlast tako da mu postavi zamjenika koji bi ga u svemu nadzirao, no, od toga je na kraju ipak odustao. Carevom nepovjerenju u Jelačića zacijelo su pridonijele i kritike što ih je hrvatski ban osobno upućivao caru tijekom sjednica ministarskog savjeta kojima je početkom pedesetih godina redovito bio nazočan.

Unatoč tome što je oktroirani ustav ostao na snazi sve do konca 1851, bečko središte u spomenutom je razdoblju vladalo uglavnom pomoću naredbi, ne dopuštajući na taj način ni uskoj autonomiji, što ju je ustav dopuštao, da zaživi. Činjenica da mnoge ustavne odredbe uopće nisu provedene u život, odnosno da su u praksi primjenjivane uglavnom samo one koje su osiguravale centralizaciju Monarhije, također je bio signal da dvor zapravo uskoro namjerava dokinuti ustavno stanje i uvesti otvoreni apsolutizam. Nakon sloma revolucije, cilj Franje Josipa i vojnih vrhova na koje se oslanjao bio je stvoriti moćnu, privredno i upravno jedinstvenu carevinu, koja bi sa svojim odlučujućim utjecajem u Njemačkom savezu i među državama Apeninskog poluotoka predstavljala veliku silu u Europi. To je s jedne strane podrazumijevalo provođenje sustavnih modernizacijskih reformi u svim pokrajinama zemlje. S druge strane valjalo je spriječiti razvoj svih političkih snaga koje su tijekom revolucije zaprijetile opstanku Monarhije. U sprezi s vojnim vrhom dinastija je navedene uvjete pokušala osigurati maksimalnom centralizacijom državne uprave i apsolutističkim načinom vladanja. Stoga je vladar 31. prosinca ukinuo oktroirani ustav, proglasivši ga pritom neprimjerenim i neprovedivim! U patentu, koji je s obzirom na datum kad je objavljen nazvan Silvestarskim, a koji je u idućem razdoblju bio nekom vrstom temeljnog državnog zakona, car je ipak građanima zajamčio jednakost pred zakonom, osobnu slobodu, slobodu privatnog imetka i ostala liberalna načela nužna za razvoj građanskog društva. Ispod razine oktroiranog ustava, koji je u tom smislu također jamčio očuvanje rezultata revolucije, Franjo Josip, uostalom, nije ni želio, niti mogao ići, tim više što je bogato građanstvo kanio pomiriti s apsolutizmom tako da mu osigura sve uvjete za gospodarski napredak. Za uzvrat je, međutim, tražio da se ono odrekne prava na sudjelovanje u političkom životu. Tako se u Habsburškoj Monarhiji tijekom pedesetih godina stalo oblikovati društvo koje je u mnogim dijelovima javnog i privatnog života njegovih članova, primjerice, u gospodarstvu, kulturi i načinu života, postupno poprimilo sva bitna obilježja građanskog, no nedostajalo mu je ono temeljno, naime, ustavom zajamčeno pravo da građani slobodno izražavaju svoju političku volju i da njegovi izabrani predstavnici sudjeluju u donošenju političkih odluka. Načelo o ravnopravnosti naroda Habsburške Monarhije, a to je znakovito, nije našlo svoje mjesto u Silvestarskom patentu. U pismu što ga je istoga dana kad je suspendirao ustav uputio majci, Franjo Josip je napisao: »Učinili smo veliki korak naprijed. Ustav smo bacili u vodu i Austrija ima samo još jednog gospodara.« Razvoj događaja ubrzo je, međutim, pokazao da je mladi, ambiciozni, ali nepromišljeni vladar, bio u velikoj zabludi.

Modernizacijske reforme što ih je osmišljavao i kontrolirao birokratski aparat usredotočen u Beču, nisu polazile od konkretne situacije u svakoj od pokrajina Habsburške Monarhije, nego su uglavnom planirane u skladu s društvenim, odnosno gospodarskim prilikama kakve su postojale u najrazvijenijim područjima države, što nije bilo slučajno. Golemi troškovi opsežnih reformnih zahvata, kao i financiranje glomaznog vojno-birokratskog aparata, mogli su se, naime, podmiriti samo iz razvijenih dijelova zemlje. Stoga su mjere što su ih razni stručnjaci oblikovali u središnjoj upravi bile namijenjene prvenstveno poticanju daljnjeg razvoja u tim dijelovima države. Za politiku koja bi stimulativno djelovala na nerazvijene pokrajine Monarhije i koja bi im omogućila postupni napredak nedostajalo je i vremena i sredstava, a i volje. Usprkos tome, ujednačeni moderni porezni sustav izvlačio je iz njih prihod namijenjen državnoj blagajni po istim mjerilima što su važila i za gospodarski napredna područja, ostavljajući ih da obveze što ih je nametalo moderno uređenje financiraju sredstvima prikupljenim iz lokalnih prihoda, koji su zbog zaostalosti bili minimalni i koji nisu mogli pokrivati troškove. Zbog toga su reforme mogle dati određene rezultate samo u onim dijelovima Monarhije koji su prije 1848. dostigli razmjerno visok stupanj razvoja. No, ni oni nisu bili posve u skladu s očekivanjima, budući da je centralističko-apsolutistički sustav ometao mogućnost svih lokalnih modernizacijskih snaga da same utvrđuju svoje razvojne ciljeve.

U Hrvatskoj, koja je spadala među najnerazvijenije dijelove Monarhije, promjene što ih je nametnulo bečko središte uspjele su, doduše, ukloniti ostatke feudalnog sustava na svim područjima društvenoga života i stvoriti neke osnovne uvjete za razvoj građanskog društva. No, u cjelini uzev, one nisu bile u skladu s potrebama hrvatskog građanstva, pa ih zbog toga ono uglavnom nije moglo koristiti za vlastiti gospodarski napredak. Štoviše, nerijetko su se pokazale kao golema kočnica. Samo malom broju predstavnika pojedinih socijalnih skupina omogućen je materijalni i društveni prosperitet. Te male grupe bile su, međutim, preslabe da bi poticale razvoj ukupnog društva. Najvećem dijelu hrvatskog stanovništva modernizacija nametnuta iz Beča donijela je ili stagnaciju ili nazadak u materijalnom smislu. Stoga je u Hrvatskoj u svim slojevima društva ubrzo prevladalo uvjerenje o općenitom pogoršanju životnih uvjeta. Doda li se tome činjenica da je proces modernizacije što ga je provodilo bečko središte pratila germanizacija kao i sustavno kočenje bilo kakve političke akcije i onemogućavanja slobodnog razvoja nacionalne kulture te da su se pritom obilato koristili strogim represivnim mjerama razumljivo je olakšanje koje se osjetilo kada su se »poslije težkih i žalostnih dvanaest godinah« napokon pojavili prvi znakovi ukidanja apsolutizma. Jelačić, koji predstavlja svakako jednu od najtragičnijih ličnosti u hrvatskoj povijesti, nije dočekao slom apsolutizma. Umro je 1859. iako je, unatoč vladarevoj nemilosti, do smrti ostao na položaju hrvatskog bana, unatrag nekoliko posljednjih godina, dok ga još nije posve skršila bolest, bio je zapravo sveden na položaj običnog činovnika na čelu jedne krunovine, nemoćnog da bilo što uradi. Nije stoga slučajno da je posljednjih godina javnost uz njegovo ime često vezivala pojam »bogec«. No, odmah poslije smrti odnos prema Jelačiću stao se mijenjati. Zamjerke što se prividno mirio s apsolutizmom su iščezle s pojavom prvih elemenata njegovog kulta.

U rujnu 1852, neposredno nakon što je odbacio ustav i uveo apsolutizam, Franjo Josip prvi je put na kratko posjetio Zagreb. Usprkos golemim teškoćama financijske prirode s kojima se u to vrijeme Hrvatska suočavala, grad se potrudio da doček vladara bude svečan. No, car je ipak bio izrazito nezadovoljan prijemom. Policija je naime okupljeno stanovništvo cijelo vrijeme držala na tako velikom odstojanju da vladar, vozeći se gradom, nije uspio čuti usklike oduševljenja. Stoga je pretpostavljao da su ga građani zacijelo morali dočekati s izrazima negodovanja, a možda i s antidinastičkim i separatističkim parolama. Jelačić, koji je u to vrijeme kod Franje Josipa već bio u nemilosti, uzalud ga je uvjeravao da je razmak između njega i okupljenog mnoštva isključivo posljedica sigurnosnih mjera, a ne pokušaj da se prikrije neprijateljsko raspoloženje Zagrepčana. Vladar je međutim odbio prihvatiti Jelačićevo obrazloženje. Iz Zagreba je otputovao negodujući, s produbljenom sumnjom u Jelačića. Ako je točno da se prilikom tog posjeta nepovoljno, štoviše, s prezirom izrazio o izgledu grada, onda tome razlog zacijelo ne leži samo u činjenici da početkom pedesetih godina Zagreb doista nije djelovao osobito reprezentativno, nego i u dočeku kojega je ocijenio neprijateljskim.

Dakako, teško je reći s kakvim su osjećajima Zagrepčani doista dočekali svog mladog cara, koji ih se u svakom slučaju mogao dojmiti, ako već ne svojim političkim nazorima, a onda svakako svojom vanjštinom. Međutim, ako je suditi prema mnogobrojnim policijskim prijavama o uvredi veličanstva iz pedesetih godina, doček je doista mogao biti hladan. U to vrijeme Franjo Josip mnogima u Hrvatskoj nije bio ni najmanje simpatičan. Tako je primjerice 1853, nakon atentata što ga je na bečkim bedemima na njega izvršio jedan nezadovoljni Madžar, u Hrvatskoj više ljudi odgovaralo zbog javno izraženog žaljenja što pokušaj ubojstva nije uspio. Franjo Josip bio je, naime, samo lakše povrijeđen, i to zahvaljujući krutom ovratniku svoje odore koji je spriječio da nož kojim se atentator poslužio prodre dublje u vrat. Prijave zbog uvrede veličanstva najčešće su podnošene protiv seljaka koji su, u pijanom stanju ili pak sukobljavajući se s financijskom policijom oko naknade bitno uvećanih poreza, znali izustiti psovke kao što je: »...jebem ja bana i cara i sve njegove pravice«, odnosno »...poserem tebe i Franju...«. Cijela jedna grupa seljaka odgovarala je, primjerice, zbog izjave: »Svi koji cara služe su lupeži jer lupeža služe.« Među optuženima našao se i jedan župnik, koji je na vijest o uvođenju monopola na duhan poželio da »...fundaju... mladoga cesara...«.

Franjo Josip stupio je na prijestolje bez ikakvog političkog iskustva, a zadaća da od Habsburške Monarhije stvori modernu, centraliziranu velesilu bila bi teška i za prekaljenog političara, budući da su između pojedinih njezinih zemlja postojale goleme razlike u stupnju društvenog razvoja. lako je oko sebe imao krug ministara na koje se sasvim sigurno mogao osloniti — prvi njegov kabinet na čelu s knezom Schwarzenbergom izabrala mu je majka, nastojeći mu olakšati prve mjesece vladanja — apsolutistički sustav vladanja gotovo ga je svakodnevno dovodio u situaciju da donosi konačnu odluku o stvarima koje uopće ili pak nedovoljno poznaje. Ambiciozan, nedovoljno promišljen i nagao kakav je bio u mladosti, pravio je greške zbog kojih se kasnije zacijelo kajao. Ukratko, u početku vladavine nije mu bilo nimalo lako. Pa ipak, razdoblje pedesetih godina XIX. stoljeća ostalo mu je vjerojatno u sjećanju kao najljepše životno razdoblje.

Ljeti 1853. upoznao je buduću suprugu, bavarsku princezu Elizabetu, koja mu je inače bila sestrična. Vjenčanje je obavljeno iduće godine. Iznimno lijepa, pomalo tajanstvenog izgleda, mlada carica silno je zaintrigirala najširu javnost Monarhije. Spontana, romantična, osjećajna Elizabeta nije se nikada uspjela stopiti s ukočenom dvorskom atmosferom, a suprug, u kojega je u početku bila zaljubljena, ubrzo joj je postao strancem. Stoga je brak u osnovi bio nesretan. Djelomice je tome pridonijela i careva majka, koja se miješala u život carskog para, pokušavajući Elizabeti nametnuti svoju volju. No, poslušnost na koju je nailazila u sina, nije bila jača Elizabetina strana. Stoga su između snahe i svekrve često izbijali sukobi. Žaleći se zbog toga svojim dvorskim damama, mlada carica često bi za nadvojvotkinju Sofiju upotrijebila izraz »zlobna žena«. Sklona samoći u kojoj se prepuštala poeziji koju je i sama pisala, Elizabeta se s godinama sve više povlačila iz javnosti i iz Beča. Njezina su putovanja trajala gotovo neprekidno, napose nakon tragične smrti sina Rudolfa. Unatoč odvojenom životu što su ga vodili, carski par sačuvao je međusobno poštovanje, štoviše, postojala je među njima i neka vrsta uzajamnog razumijevanja. Desetak godina nakon Rudolfove smrti, 1898, tragično je završio i Elizabetin život. Na prilazu brodiću kojim se kanila provozati po Ženevskom jezeru, dan prije zakazanog povratka u sumorni Hofburg, ubio ju je mladi talijanski anarhist.

Početkom srpnja 1859, nakon što je kod Magente i kod Solferina pretpjela teške vojne poraze od sardinijskih, odnosno francuskih jedinica, Habsburška Monarhija izgubila je Lombardiju, gospodarski i strateški iznimno važnu pokrajinu. Ratni troškovi samo su produbili financijsku krizu koja je zemlju već neko vrijeme nagrizala uslijed golemih izdataka što su ih s jedne strane iziskivale modernizacijske reforme, a s druge financiranje glomaznog vojno-policijsko birokratskog aparata. Nastojeći izbjeći bankrot, Franjo Josip je početkom ožujka 1860. u Carevinsko vijeće, svoje savjetodavno tijelo, pozvao istaknute pojedince iz nekih pokrajina carstva, kako bi saslušao savjete u vezi s rješenjem financijske situacije. Iz hrvatskih zemlja pozvani su biskup Josip Juraj Strossmayer, Ambroz Vraniczany i Frano Borelli. Među članovima proširenog Carevinskog vijeća prevladalo je uvjerenje da se financijski slom ne može spriječiti isključivo gospodarskim, odnosno monetarnim mjerama, nego da treba mijenjati politički sustav, dakle ukinuti i centralizam i apsolutizam. Caru je izneseno mišljenje da bi se Monarhija morala reorganizirati prema federalnom modelu, s tim da se federalne jedinice oblikuju na temelju historijskih cjelina, a ne prema nacionalnom principu. One bi imale unutarnju samoupravu, a jedinstvo carevine bilo bi izraženo kroz zajednički parlament. Franjo Josip je prijedlog prihvatio, obznanivši razrađena načela o preuređenju države u Listopadskoj diplomi od 20. listopada 1860. Obavještavajući majku o odluci da odbaci apsolutizam Franjo Josip je napisao: »Istina, dobit ćemo nešto parlamentarizma, no vlast će ostati u mojim rukama.«

Osim što je nastojala stvoriti pretpostavke za saniranje stanja u državnim financijama, Listopadska diploma, koja je predstavljala kombinaciju između dualizma i federalizma, imala je zadaću stišati otpor koji se u Ugarskoj javio potkraj neoapsolutizma, kada je režim već bio u povlačenju. Međutim, nakon krvavog gušenja revolucije poslije kojeg je uslijedilo gorko iskustvo s apsolutizmom, madžarsko političko vodstvo nije željelo odustati od svojih četrdesetosmaških zahtjeva i priznati Habsburšku Monarhiju kao zajedničku državu.

Federalističko-dualistički model države nije zadovoljavao ni bogato austro-njemačko građanstvo, kojem je odgovarao centralizam. U toj situaciji vladar je povukao Listopadsku diplomu, zamijenivši je Veljačkim patentom od 26. veljače 1861. koji je u osnovi značio korak natrag prema centralizmu.

U razdoblju između objavljivanja spomenutih patenata, koje je vladar predstavio javnosti kao sadržajno bliske, premda to nisu bili, iz Hrvatske je na dvor upućena predstavka u kojoj je zatraženo da se riješe za Hrvatsku neka životna pitanja. Radilo se o sjedinjenju s Dalmacijom, Kvarnerskim otocima te s tri istarska kotara (Novigrad, Volosko i Labin), zatim o osnutku Hrvatske dvorske kancelarije kao najviše neovisne upravne oblasti, koja bi bila odijeljena od ugarske, te o uvođenju županijske uprave i hrvatskog kao službenog jezika. Zahtjeve u vezi s jezikom i uspostavom županijskog sustava vladar je ispunio u cijelosti, i to vrlo brzo. Što se pak tiče teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, bio je spreman dopustiti da o tome počnu razgovori s dalmatinskim izaslanstvom, no pritom je Istru prešutio. Međutim, iza kulisa vukao je poteze koji su onemogućili da do razgovora s predstavnicima Dalmacije uopće dođe. Izgledi za teritorijalnom cjelovitošću bili su samo mamac za ulazak Hrvata u zajednički parlament. Dalmacija je za Habsburšku Monarhiju bila isuviše strateški važna i vladar je nije kanio prisjediniti Hrvatskoj. Iz obzira prema Madžarima, koji su se protivili uvođenju zajedničkog parlamenta za cijelu Monarhiju, umjesto Dvorske kancelarije dopustio je, i to samo privremeno, dok se ne urede hrvatsko-ugarski odnosi, da se iz državnog ministarstva izdvoji odsjek za Hrvatsku i Slavoniju i da se ustroji kao Dvorski dikasterij.

Careva odluka pokazala je da je barem djelomično spreman izaći u susret hrvatskim zahtjevima, ali tako da pritom ne povrijedi Madžare, do čijeg mu je priznanja zajedničke države bilo neobično stalo. Štoviše, početkom 1861, nastojeći ih navesti da prihvate Listopadsku diplomu, dopustio je da se Međimurje i Vojvodina uključe u jednu od ugarskih županija. Gubitak Međimurja izazvao je razumljivo ogorčenje u hrvatskoj javnosti, no ono je bilo usmjereno isključivo protiv Beča, a ne protiv Madžara. Zajedničko negativno iskustvo s apsolutizmom u to je vrijeme pojačalo sklonost za ponovnim zbliženjem s Ugarskom kao obranom od carske samovolje. Dakako, uspostava prekinutih odnosa nije bila bezuvjetna, nego isključivo uz pretpostavku da Madžari Hrvatskoj priznaju potpunu političku samostalnost, što je do punog izražaja došlo na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861. Sabor 1861. odredio se prema apsolutizmu izjavom da je svaka uredba koja je donesena bez Hrvatskog sabora nezakonita. Takvom je smatrao i Listopadsku diplomu, ali ju je ipak prihvatio kao korak prema uspostavi ustavnog stanja. Osim toga, ponašajući se poput modernog parlamenta, uzeo si je pravo sankcionirati sve odredbe koje su donesene nakon 1848, a koje su ostale na snazi, pa je tako potvrdio i abdikaciju Ferdinanda V. u korist Franje Josipa. Već time je Sabor jasno dao do znanja da za Hrvatsku zahtijeva punu autonomiju. Stoga je odbio sudjelovanje u Carevinskom vijeću, smatrajući ga tuđom oktroiranom ustanovom. Zahtjev Sabora za punom autonomijom došao je do izražaja u članku kojim se odredio prema odnosu Hrvatske s Ugarskom. Saborska većina pristala je na obnovu realne unije s Ugarskom, ali isključivo uz uvjet priznanja cjelokupnosti i samostalnosti Hrvatske. Ideja većine na Saboru bila je postići za Hrvatsku isti položaj prema Beču kakav ima i Ugarska. S tim u vezi Sabor je zatražio pretvaranje Dikasterija u Kancelariju, nadajući se kako će još iste godine izraditi zakonsku osnovu o tome, što je za vladara očito bilo odviše.

Krajnje nezadovoljan, Franjo Josip raspustio je Hrvatski sabor, no u istom pismu kojim je to uradio dopustio je osnutak dvorske kancelarije koja bi imala isti status kao i ugarska prije 1848, što je kod Hrvala trebalo stvoriti dojam da vladar ipak posve ne odbacuje ideju o punoj hrvatskoj autonomiji. Na čelu novoosnovane Hrvatske dvorske kancelarije nalazio se Ivan Mažuranić. On je smatrao da Hrvatska treba ući u Carevinsko vijeće i postići sporazum s Bečom prije negoli to urade Madžari. Vjerovao je da je to u interesu postizanja hrvatske cjelovitosti i autonomije. U spisu »Uvjetno ili bezuvjetno« izrazio je stajalište o tome da bi ulasku u Carevinsko vijeće trebao prethoditi svojevrsni sporazum Hrvatskog sabora s vladarom koji bi Hrvatskoj priznao pravo na teritorijalni integritet i samostalnost u upravi, sudstvu i školstvu, dok bi zajednička ministarstva imala onaj opseg poslova kojeg je predviđala Listopadska diploma. Sličnog je mišljenja bio i Ivan Kukuljević. l Mažuranić i Kukuljević zastupali su pragmatičnu politiku, koja je polazila od onog što se činilo moguće. Znali su da vladar ne želi dopustiti Hrvatskoj autonomiju u onom opsegu u kojem je to priželjkivao Sabor 1861. Naslućivali su da će Madžari naposljetku ipak postići dogovor s Bečom i da bi za položaj Hrvatske moglo biti kobno ukoliko se to dogodi prije nego to učine Hrvati, budući da su pretpostavljali da će Beč u tom trenutku prepustiti Hrvatsku Ugarskoj. Daljnji tijek zbivanja pokazao je da su bili u pravu. Uostalom, Ferenz Deak, prvak madžarske liberalne stranke, ubrzo nakon toga nagovijestio je mogućnost nagodbe Beča s Peštom. Sredinom 1865. on je počeo zastupati mišljenje o tome da bi Ugarska ipak trebala priznati zajedničke poslove za cijelu Monarhiju, ali je tražio da se oni ne uređuju u sklopu zajedničkog parlamenta, nego u sklopu posebnih odbora.

Sredinom šezdesetih godina centralistička unutrašnja politika i apsolutizam u Ugarskoj postali su smetnjom i velikonjemačkoj vanjskoj politici Monarhije i ustavnosti u Austriji. U tim okolnostima došlo je do ponovne promjene sustava i načela vladanja, što je Franju Josipa primoralo da se ponovno vrati na Listopadsku diplomu. U vezi s uređenjem odnosa u Monarhiji 1865. ponovno se sastao Hrvatski sabor. Nakon što su Madžari dali naslutiti da će uz određene uvjete priznati zajedničke poslove za cijelu Monarhiju, ni Hrvatski sabor nije više mogao izbjeći raspravu o tom pitanju. No, umjesto da istupi samostalno, saborska većina zaključila je da se opseg zajedničkih poslova utvrdi u dogovoru s Madžarima, uz uvjet da ovi prethodno priznaju Hrvatskoj autonomiju u širokom opsegu, definiranom na Saboru 1861. Pretpostavljalo se pritom da će do hrvatsko-ugarskog sporazuma doći prije nego što se eventualno Madžari nagode s Bečom. Nakon što je vladar zatražio od Sabora da požuri s rješenjem sastavljeno je izaslanstvo koje je počelo pregovore s Madžarima, no oni su prekinuti dan uoči početka austrijsko-pruskog rata.

Početkom srpnja 1866. kod Kraljičinog Graza (u Češkoj) austrijska vojska doživjela je težak poraz, nakon kojeg se Habsburška Monarhija morala povući iz Njemačkog saveza. Poraz austrijske vojske duboko se dojmio stanovništva Monarhije, napose onog u austrijskim zemljama. Njihova su osjećanja, dakako, bila različita, što je uglavnom ovisilo o nacionalnoj pripadnosti. Čini se da su posebno razočarani bili stanovnici prijestolnice, koji su neposredno nakon poraza Franji Josipu na ulicama kojima je prolazio priredili neugodno iznenađenje. Među masom koja je uzvicima izražavala svoje negodovanje, bilo je i hrabrijih pojedinaca koji su ga pozivali da odstupi s vlasti. Teško da je bilo koji od njegovih prethodnika doživio nešto slično od svojih sugrađana. Bio je to pokazatelj da duh modernog doba postupno počinje nagrizati kult što se tradicionalno, napose u Beču, njegovao u vezi s carskom osobom.

Povlačenje Habsburške Monarhije iz Njemačkog saveza ubrzalo je sporazum Madžara s Bečom. Oslabljena na vanjskopolitičkom planu, Monarhija više nije mogla odlagati stabilizaciju unutrašnjih prilika. S druge strane, i Madžari su uvidjeli da je u njihovom interesu nagoditi se s Bečom i tako stvoriti uvjete koji će madžarskom građanstvu, napose njegovoj eliti, omogućiti gospodarski uspon. Stoga je krajem ljeta 1866. Franjo Josip osobno o tome poveo pregovore s Deakom koji su iduće godine završili sklapanjem Austro-ugarske nagodbe. Osjećajući opasnost da će se ostvariti Mažuranićeva bojazan, Hrvatski sabor, koji se iznova sastao potkraj 1866, predložio je Franji Josipu mogućnost da sklopi nagodbu s Hrvatskom bez obzira na Ugarsku, no ponuda je stigla u trenutku kad se proces dogovaranja između Beča i Pešte intenzivirao. Osim toga, bilo je nerealno očekivati da bi, u trenutku kad je napokon počeo proces sporazumijevanja s moćnom madžarskom stranom, vladar mogao odlučiti da se upusti u rasplitanje hrvatskog pitanja. Franjo Josip imao je odviše iskustva s Madžarima, a da ne bi znao koliko im je stalo da ga se riješe u skladu s vlastitim interesima. Tekst Nagodbe dovršen je u prosincu 1867. U međuvremenu raspušten je Hrvatski sabor jer je, uz obrazloženje da dogovor o hrvatsko-ugarskim odnosima još nije postignut, odbio poslati svoje predstavnike u ugarski parlament u povodu krunidbe Franje Josipa za hrvatsko-ugarskog kralja, a koja je na simboličkoj razini označila kraj sukoba Beča i Pešte. Prema Austro-ugarskoj nagodbi Monarhija se podijelila na dvije države, koje su imale istoga vladara i zajedničke poslove u oblasti vanjske politike i trgovine, vojske i financija.

Međutim, dualistički sustav stvoren Austro-ugarskom nagodbom nije se mogao stabilizirati bez postizanja hrvatsko-ugarskog sporazuma. Stoga su vrhovi obaju dijelova Monarhije, uključujući i vladara, poticali stvaranje uvjeta da se to što prije ostvari. Nakon što je raspušten Sabor 1867, ban Šokćević podnio je ostavku, a na mjesto njegova zamjenika postavljen je unionist, barun Levin Rauch s izričitom zadaćom da zaključi nagodbu s Madžarima. Na osnovi za tu priliku posebno donesenog izbornog zakona raspisani su izbori za Sabor. Nastojala se naime dobiti sigurna većina pristalica bezuvjetne unije s Ugarskom, u čemu se i uspjelo. Unionistička većina je prihvatila nagodbu u onom obliku u kojem ju je predložio madžarski ministar predsjednik, kojega je u tome zdušno podržavao njegov tadašnji austrijski kolega. Madžarski prijedlog priznavao je, naime, Hrvatskoj autonomiju koju je Sabor 1861. označio kao minimalnu. Odbijao je, međutim, zahtjev za financijskom samostalnošću. Sredinom 1868. tekst nagodbe bio je uglavnom dovršen. Jedino je otvorenim ostalo pitanje Rijeke, no to je vladarevom osobnom intervencijom riješeno tako da je u hrvatski tekst Nagodbe naknadno unesen članak koji je predviđao da će obje strane konačni dogovor o tome postići naknadno. Vladaru se, naime silno žurilo da okonča hrvatsko-madžarske pregovore. Koliko je Beč u to vrijeme držao do Hrvata pokazuje činjenica da je u članak koji je govorio o načinu rješavanja pitanja o pripadnosti Rijeke u hrvatski tekst Nagodbe jednostavno bio nalijepljen. Poslije, jednom nesmotrenom odlukom Hrvatskog sabora, Rijeka je došla pod upravu ugarske vlade.

Hrvatsko-ugarska nagodba priznavala je Hrvatskoj teritorijalnu cjelovitost, hrvatski jezik kao službeni i pravo na autonomnu vladu, na čelu koje je stajao ban. Njega je imenovao kralj i to na prijedlog madžarskog ministra predsjednika. Autonomna vlada bila je izvršni organ, ali ona nije bila odgovorna Saboru koji nije imao obilježja modernog parlamenta. U autonomne hrvatske poslove spadalo je sudstvo, školstvo i vjerska pitanja, te uprava. Sva ostala pitanja spadala su u zajedničke poslove o kojima se raspravljalo u zajedničkom saboru u koji je Hrvatska birala svoje predstavnike. U ugarskoj vladi imala je i jednog ministra, iako je Nagodba Hrvatskoj priznala autonomiju sa značajkama državnosti, nije joj osiguravala financijsku samostalnost, što je predstavljalo veliku kočnicu njezinom razvoju. Način na koji je Nagodba nastala, a ona je Hrvatskoj zapravo nametnuta, kao i uska autonomija bez financijske podloge, izazvao je snažan otpor i javnosti i političara okupljenih u Narodnoj stranci koja je u to vrijeme bila glavna politička snaga u zemlji. Uviđajući to, madžarski politički čimbenici pokušali su se s njom nagoditi, pa je u tom smislu 1873. došlo do revizije pojedinih odredaba Nagodbe u hrvatsku korist. Njezin osnovni sadržaj ostao je međutim nedirnut sve do sloma Monarhije. Tek tada, u nešto povoljnijim financijskim i političkim okolnostima Hrvatska je počela stvarati osnovne pretpostavke za razvoj građanskog društva. Urađeno je to za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, koji je u razdoblju od samo dvije godine, od 1873. do 1875. uspio donijeti čitav niz zakona koji su omogućili modernizaciju na svim područjima društvenoga života. Mažuranićeva pragmatična politika, čiji je cilj bio najprije učvrstiti, a potom postupno proširiti hrvatsku autonomiju ubrzo je, međutim, doživjela slom zbog obnavljanja snažnog pritiska madžarskih vladajućih čimbenika.

Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe Zagreb je početkom ožujka 1869. nakon šesnaest godina iznova dobio priliku pozdraviti »vedro lice premilostivoga svoga kralja«. Franjo Josip stigao je ovoga puta u pratnji najviših ličnosti Monarhije, među kojima su se nalazila obojica predsjednika vlada. Pratila ga je i Elizabeta, inače odavno zagovornik izmirenja Beča s Madžarima. Službeni je tisak isticao zadovoljstvo što Zagreb ima priliku ugostiti cara prvi put otkako je poslao ustavni vladar, naglašavajući pritom kako je carska posjeta najbolja potvrda da je Sabor, sklapajući Nagodbu, bio na političkoj liniji koju kruna u cijelosti podržava, u što uostalom nitko tko je poznavao prilike nije ni sumnjao. O tome je li doista riječ o najboljem rješenju za Hrvatsku opozicija je, razumije se, imala svoje mišljenje. Carskom paru priređen je sjajan doček. Grad je bio ukrašen slavolucima i mnogobrojnim stupovima na kojima su se u počast Njihovih Veličanstava uz hrvatske vijorile i mnogobrojne crno-žute zastave. Kretanje carskog para gradom redovito je na ulice mamilo mnogobrojne Zagrepčane, znatiželjne da vide cara, a napose njegovu suprugu, koja je svojom čuvenom ljepotom i elegancijom privlačila pažnju kako muškog, tako i ženskog dijela stanovništva. Uz ostale počasti, vladarskom je paru u gornjogradskom kazalištu priređena svečana predstava. Tom prilikom Elizabeta je i Zagrepčanima pokazala da ne podnosi ceremonijal. Odbila je, naime, sjesti na za nju predviđeno počasno mjesto, izabravši radije mjesto u krugu hrvatskih plemkinja. Franjo Josip ovoga se puta doista nije mogao potužiti da su ga Zagrepčani primili hladno. Sabor je iskoristio boravak Franje Josipa da ga zamoli da sankcionira zakonsku odredbu o utemeljenju Sveučilišta koje će nositi njegovo ime, što je vladar prihvatio učiniti. Tijekom četverodnevnog boravka u Zagrebu vladar je u dva navrata napustio grad kako bi posjetio Karlovac i Bjelovar.

Početkom sedamdesetih godina XIX. stoljeća dvojno uređenje Monarhije postupno se stabiliziralo. Glavni cilj madžarske vlade sada je bio stvoriti od Ugarske snažnu, jedinstvenu madžarsku državu u sklopu Habsburške Monarhije. Hrvatska autonomija s obilježjima državnosti bila je prepreka ostvarenju te zamisli. Zbog toga su Madžari poslije 1875. stali pojačavati pritisak na Hrvatsku, s namjerom da najprije suze, a u doglednoj budućnosti i dokinu njezinu autonomiju. S tim u vezi postupno su, ali sustavno počeli uklanjati obilježja hrvatske državnosti u zajedničkim poslovima, proširujući istodobno svoju ingerenciju na autonomne poslove. Držanje Franje Josipa pogodovalo je politici Madžara. Car, naime, nije želio riskirati da eventualnom potporom hrvatskim zahtjevima iznova potakne sukob s moćnim peštanskim središtem koji bi ponovno mogao dovesti u pitanje napokon uspostavljenu cjelovitost Habsburške Monarhije. Osim toga, prema odredbama sporazuma što ga je sklopio s Madžarima, nije mu ni bilo moguće. Stoga se Franjo Josip dosljedno pridržavao načela o dvojnom uređenju države, što znači da se potpuno suzdržavao od uplitanja u probleme ugarskog dijela države. S druge strane, politika gušenja nacionalnog otpora nemadžarskih naroda što ju je provodila madžarska vlada pogodovala je očuvanju dualizma, odnosno cjelovitosti Monarhije, a to je bio glavni cilj unutrašnje politike Franje Josipa. Zato niti jedan važniji potez što ga je poslije 1867. vladar povukao u vezi s Hrvatskom nije bio bez suglasnosti madžarske vlade. Ukratko, čuvajući cjelovitost Habsburške Monarhije Franjo Josip je Hrvatsku žrtvovao Madžarima.

Višegodišnje gorko iskustvo s kršenjem Nagodbe madžarske vlade u svim slojevima hrvatskog društva, a napose među malim građanstvom, jačalo je uvjerenje da nagodbena autonomija predstavlja kočnicu afirmaciji hrvatstva kako u političkom, tako i u gospodarskom, odnosno u kulturnom smislu. Nezadovoljstvo je raslo, a vrhunac je doživjelo u kolovozu 1883. izbijanjem protumadžarskog pokreta širih razmjera, što ga je madžarska vlada morala ugušiti vojskom. Iskustvo s pokretom uvjerilo ju je da je slamanje hrvatskog nacionalizma moguće samo uz uvjet da se u Hrvatskoj uspostavi sustav koji će dosljedno provoditi njezinu političku volju. U tom smislu povjerenje je dano grofu Karolyu Khuenu Hedervaryu, vlastelinu iz Nuštra, mladom, inteligentnom, ambicioznom i energičnom političaru, koji je bio vrstan poznavalac hrvatskih prilika. Osnovna poluga njegove vlasti bila je Narodna stranka, koju je spretnim manipulacijama od popustljive, ali ne i režimske stranke, pretvorio u grupaciju koja je u Saboru koji je imao zadaću čuvati privid ustavnosti, sve nakane peštanskog središta bespogovorno pretakala u odluke. Kao političar vjeran dualizmu, zbog čega je uživao posebnu naklonost i iznimno povjerenje Franje Josipa, Khuen je poduzeo niz mjera s ciljem da slomi hrvatsku opoziciju. Da bi ispunio svoju zadaću, a ona se sastojala u tome da od Hrvatske stvori običnu pokrajinu u sklopu Madžarske »od Karpata do Jadrana« on nije mogao dopustiti jačanje niti jedne stranke koja se zalagala za promjenu njezinog državnopravnog položaja.

Do početka devedesetih godina Stranka prava slijedila je učenje Ante Starčevića i Eugena Kvaternika u čijem je središtu bila ideja o pravu hrvatske nacije da ima svoju samostalnu državu izvan Habsburške Monarhije. Držali su da to pravo proizlazi iz hrvatske državnopravne tradicije, čijim su ishodištem smatrali srednjovjekovnu hrvatsku državu. Starčević je tumačio da se Hrvatska nezakonito, nasiljem i vjerolomstvom Habsburgovaca, našla u sadašnjem položaju u sklopu Monarhije. Dinastija, isticao je, nije ispunila ugovor što ga je 1527. sklopila s Hrvatima, a koji ju je tobože obvezivao da štiti i jača hrvatsku državu. Naprotiv, ona je sustavno kršila svoju ugovornu obvezu što Hrvatima, kao punopravnim partnerima, daje pravo da taj ugovor raskinu. Budući da je sprečavala opstanak i razvoj hrvatske nacije, za Starčevića i Kvaternika Monarhija je bila simbol zla. Razumije se da na osnovi takvog učenja ideolozi pravaštva nisu mogli ni zamisliti bilo kakvu suradnju, odnosno nagodbu s vrhovima Monarhije. Za njih uopće nije dolazilo u obzir da bi Hrvatska mogla imati bilo kakve zajedničke poslove u Monarhiji. Dopuštali su samo mogućnost personalne unije.

Starčević je priželjkivao slom Habsburške Monarhije, nalazeći da je to jedini način da hrvatski narod dobije svoju državu. Međutim, smatrao je da u Hrvatskoj ne postoje snage koje bi mogle srušiti Monarhiju. Očekivao da će to kad-tad učiniti velike sile. Dotle hrvatski narod mora strpljivo čekati i usvajanjem pravaških shvaćanja o naciji i državi pripremati se za trenutak kad će samostalna hrvatska država postati moguća. S tim u vezi bio je posebno ogorčen na hrvatsku inteligenciju koja u to vrijeme nije dijelila njegova stajališta, držeći ih nerealnima. Kvaternik nije dijelio njihovo mišljenje. Stoga je početkom listopada 1871, u atmosferi općeg ogorčenja poslije nametanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, zajedno s nekolicinom svojih stranačkih istomišljenika, ali bez Starčevićevog znanja, odlučio pokušati oružanom pobunom osloboditi Hrvatsku.

Ustanak je počeo u Rakovici, na području Vojne krajine. Kvaternik je, naime, očito računao s nezadovoljstvom tamošnjeg stanovništva nastalom zbog promjena u vezi s razvojačenjem tog područja, koje je prethodilo njegovom konačnom pripajanju Hrvatskoj 1881. Vjerovao je da će se ono masovno odazvati njegovu pozivu na rušenje Monarhije. Njegova predviđanja nisu se, međutim, ispunila, pa je stoga vojnom silom ustanak ubrzo ugušen. U toj akciji, koja nije imala nikakve izglede za uspjeh, Kvaternik je poginuo. Nakon rakovičkog ustanka Stranka prava bila je prisiljena na neko vrijeme prekinuti javno djelovanje. Oznaka »veleizdajničke« stranke, koja ju je pratila od njezine pojave na hrvatskoj političkoj sceni početkom šezdesetih godina, Kvaternikovim ustankom samo je potvrđena. No, već krajem sedamdesetih godina pravaši su obnovili svoju djelatnost Štoviše, tijekom osamdesetih godina izrasli su u glavnu hrvatsku opozicijsku grupaciju. Nije, dakle, slučajno da je Khuen u prvom redu nastojao obračunati upravo s njima, a konkretan povod pružio mu je 1884. jedan istup pravaša u Saboru, kada su ponovili svoja antidinastička i »veleizdajnička« stajališta. Stranku prava Khuen je slamao tako što je policijskim i administrativnim mjerama sprečavao djelatnost pravaških prvaka. Najgore je u tim progonima svakako prošao David Starčević, Starčevićev nećak, koji je dulje vrijeme proveo u zatvoru i kojem nakon izdržane kazne više nije bilo dopušteno baviti se odvjetništvom.

Neodvisna narodna stranka zastupala je shvaćanja koja su oblikovali đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i njegov prijatelj i dugogodišnji suradnik, zagrebački kanonik Franjo Rački. Središnja misao njihovog učenja bila je da Hrvati i uopće Južni Slaveni kao samostalne nacije mogu opstati samo uz uvjet da podignu razinu svojih nacionalnih kultura. U protivnom, tumačili su, oni će se s vremenom utopiti u nacijama

koje su uspjele postići visok stupanj kulturnog razvoja. S tim u vezi zalagali su se za kulturnu suradnju južnoslavenskih naroda, koja bi, prema njihovom mišljenju, mogla stvoriti podlogu da jednom u budućnosti Južni Slaveni stvore i zajedničku državu. Pritom je važno istaknuti da pitanje južnoslavenske države, u kojoj bi svaka nacija sačuvala svoj identitet i koju su stoga zamišljali kao federaciju, nije bio primarni cilj Račkoga i Strossmayera. U središtu njihovog zanimanja bila je kulturna suradnja južnoslavenskih naroda.

Budući da se nije zalagala za rješenje hrvatskog pitanja izvan Habsburške Monarhije i da se u načelu nije protivila dualizmu, Neodvisna narodna stranka predstavljala je umjerenu opoziciju. Iako je neko vrijeme pružala žestok otpor Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, zahtijevajući njezinu reviziju, ona je u osnovi prihvaćala koncept hrvatske autonomije, ali je osamdesetih godina počela tražiti da ona bude potpuna. Budući da je uz to inzistirala na sjedinjenju hrvatskih zemalja, njezin je program u stvari išao za stvaranjem treće državne cjeline u Monarhiji, ali u sklopu Ugarske. Pritom se nadala, ne ističući to javno, da bi se s vremenom u njoj mogli naći okupljeni svi Južni Slaveni. S obzirom na to da su se i Neodvišnjaci zalagali za promjenu državnopravnog položaja, što nije bilo ostvarivo u dvojnom uređenju Monarhije, i oni su bili izloženi pritisku Khuenovog režima, no, znatno slabijem nego pravaši. Zbog svoje južnoslavenske orijentacije, odnosno zbog svojih aktualnih nastojanja oko zbližavanja Vatikana i Rusije, s kojom je u to vrijeme Monarhija imala vrlo zategnute odnose, ni Strossmayer nije bio pošteđen. Međutim, diljem Europe poznati biskup imao je hrabrosti zbog svojih shvaćanja izravno se sukobiti i s carem.

Događaj koji je zapanjio cijelu Monarhiju zbio se u Bjelovaru 1889, tijekom carevog boravka na manevrima, a povod je bila čestitka što ju je tih dana u povodu proslave devetstote godišnjice pokrštenja Rusa Strossmayer uputio u Kijev, gdje se održavala proslava. Primajući svjetovne i duhovne velikodostojnike vladar se obratio Strossmayeru: »Opet ste učinili nešto, o čemu moram misliti da ste zbilja bili bolesni kad ste to učinili. Morali ste biti bolesni kad ste poslali svoj brzojav u Kijev.« Na carevu uvredu da je lud, Strossmayer je odvratio: »Ne, veličanstvo, poslao sam brzojav u Kijev kod potpune svijesti, moja je savjest čista i potpuno mirna«. Budući da nije očekivao da će mu se usprotiviti, vladar je stao inzistirati na svojoj tvrdnji, očekujući da Strossmayer povuče svoju izjavu. No, Strossmayer je to uljudnim riječima ponovno odbio učiniti. Franjo Josip, međutim, nije popuštao: »Djelo kijevskog sastanka bijaše djelo najgorih revolucionara; tamo se srotila prava četa revolucionarnih elemenata. Tamo su se kovale zavjere protiv Katoličke crkve i protiv pape. Sve bijaše demonstracija protiv ruske i austrijske vlade.« I dalje potpuno sabran Strossmayer je uzvratio: »Ne, Veličanstvo, ja to ne mogu vjerovati«. Bijesan što mu se biskup usudio protusloviti Franjo Josip se okrenuo promrmljavši: »Ali to Vam ja konstatiram!«. Malo je bilo osoba koje bi se tako usudile razgovarati s carem. Stoga nije čudno da je bjelovarski razgovor đakovačkog biskupa s Njegovim Veličanstvom dobio najširi publicitet. Telegrami odobravanja stizali su na Strossmayerovu adresu iz svih dijelova Hrvatske. Hrvati su očito bili i te kako ponosni što se jedan pripadnik njihovog naroda usuđuje govoriti s vladarem kao sa sebi potpuno ravnopravnom osobom.

Nekoliko mjeseci prije događaja u Bjelovaru Franjo Josip i Elizabeta doživjeli su tešku obiteljsku tragediju. Početkom 1889, u svojoj lovačkoj kući u Mayerlingu nedaleko Beča, u tridesetdrugoj godini života, vladarev jedini sin, prijestolonasljednik Rudolf, oduzeo je život sebi i sedamnaestogodišnjoj djevojci Mariji Večeri, djevojci iz bogate bečke obitelji s kojom je proživio kratku, ali vrlo intenzivnu ljubavnu avanturu. Kao, uostalom, i sva samoubojstva, i ovo je do danas ostalo obavijeno velom tajne. Temperamentan, osjećajan i romantičan kao i njegova majka, Rudolf je bio vrlo obrazovan. Osim klasičnih jezika, izvrsno je vladao francuskim, češkim i — hrvatskim! Pod utjecajem svog odgojitelja, još kao mladić usvojio je liberalna shvaćanja. Prema aristokraciji, dakle, prema krugu u kojem se svakodnevno kretao, bio je vrlo kritičan, o čemu svjedoči njegov anonimno objavljeni spis iz 1879, u kojem je, između ostaloga, pozvao pripadnike visokog plemstva da prekinu s ispraznim životom i da se odgovorno uključe u javni život, upozoravajući ih da im samo to, a ne plemićka titula, može osigurati istaknutu ulogu u društvu. Početkom osamdesetih godina Rudolf je, navodno, pokazivao želju da sudjeluje u vladarskim poslovima, no to mu je bilo uskraćeno. U to vrijeme nastao je i spis što ga je uputio ocu, a u kojem je dao analizu političkog stanja u zemlji. U njemu se, između ostaloga, zauzeo za neke gospodarske reforme i za veća prava slavenskih naroda, suprotstavljajući se savezu Monarhije s Njemačkom. Zbog svojih nazora nije uživao simpatije dvorskih krugova. Prijateljevao je s nekim istaknutim novinarima bečkih liberalnih listova, između ostaloga i s urednikom »Neues Wiener Tagblatta«, u kojem je tijekom osamdesetih godina anonimno objavio mnoštvo članaka prožetih liberalnim shvaćanjima. Dvije godine prije smrti Rudolf je boravio u Hrvatskoj, u Dubrovniku. Tom prilikom dio pravaški orijentirane omladine na čelu s Franom Supilom demonstrativno je odbio prisustvovati prijestolonasljednikovom dočeku, izražavajući time svoj protest protiv politike njegovog oca koja iz strateških razloga nije dopuštala sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, a zacijelo i zbog iznimno teškog gospodarskog stanja u pokrajini.

Franjo Josip također je jedanput posjetio Dalmaciju, sredinom 1875, neposredno uoči izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini. lako ga je stanovništvo Zadra, Zlarina, Šibenika, Paga, Novalje, Kistanja, Knina, Benkovca, Obrovca i nekih drugih mjesta dočekalo s velikom nadom da će nakon posjeta, tijekom kojeg će se osobno upoznati s njezinim golemim gospodarskim teškoćama, vladar potaknuti vladajuće krugove da učine nešto kako bi se one počele uklanjati, to se nije dogodilo. Franjo Josip, odnosno vrhovi Monarhije ne samo da su sustavno odbijali ideju o sjedinjenju s Hrvatskom, nego su dopustili da Dalmacija u XX. stoljeće uđe kao jedna od gospodarski najnerazvijenijih pokrajina Habsburške Monarhije. Prve, uostalom, prilično skromne inicijative za ulaganje stranog kapitala u dalmatinsko gospodarstvo pojavile su se tek koncem devedesetih godina, no one uglavnom nisu koristile domaćem građanstvu.

Početkom devedesetih godina Stranka prava počela je postupno mijenjati, samu bit Starčevićevog učenja. Khuenov teror, kriza dualističkog sustava, izazvana neriješenim nacionalnim pitanjem u austrijskom dijelu Monarhije i madžarskim ambicijama za izdvajanjem iz zajedničke države, kao i činjenica da je stranka u međuvremenu izrasla u predstavnika srednjeg i sitnog građanstva, kojem zbog njegovih gospodarskih interesa ne pogoduje isključivost u politici, uvjetovali su njezinu preobrazbu iz radikalne u umjerenu opoziciju, sklonu suradnji s vladajućim čimbenicima Monarhije, napose s dinastijom. Korjenitu promjenu pravaškog učenja predstavljalo je shvaćanje o istovjetnosti interesa Habsburgovaca i Hrvata, što su ga njegovali Josip Frank i Fran Folnegović. Njihova je polazna misao bila da Hrvati, žele li riješiti svoje nacionalno pitanje, dinastičke interese moraju početi doživljavati kao svoje vlastite. Oni, dakle, trebaju pomoći dinastiji u nastojanjima da se Monarhija preobrazi u veliku silu na Balkanu, pri čemu bi Hrvatska postala odskočnom daskom za njezino daljnje širenje prema Bliskom istoku. Za učinjene usluge dinastija bi se, prema Frankovim kombinacijama, odužila Hrvatima na taj način što bi im dopustila onaj stupanj autonomije u sklopu Monarhije koliko to državni interesi u danom trenutku budu dopuštali. Pritom je maštao o mogućnosti da se Hrvatska s vremenom organizira kao treća politička cjelina u Habsburškoj Monarhiji. Frank, dakako, u svoje planove nije mogao uključiti Franju Josipa kao dosljednog zagovornika dualizma, no, najozbiljnije je računao s prijestolonasljednikom Franjom Ferdinandom, ne shvaćajući da je njegov cilj centralizirana, moćna Habsburška Monarhija, u kojoj bi Hrvatska mogla postići samo pokrajinsku autonomiju. Ferdinand i krug političara koji ga je podržavao znao je za Frankove težnje. Štoviše, od kraja XIX, a napose početkom XX. stoljeća, kad se već ozbiljno počelo računati s mogućnošću da će Ferdinand uskoro preuzeti vlast, političke snage koje su se okupljale oko prijestolonasljednika kontaktirale su s Frankom, sugerirajući mu političke poteze. Njegova politička opcija činila im se pogodnim sredstvom za ostvarenje njihovih velikoaustrijskih ciljeva. To je osobito bilo izraženo u prvom desetljeću XX. stoljeća, kad je »Čista« stranka prava postupno postajala zastupnikom interesa velikoaustrijskih krugova u Hrvatskoj. lako je Frank nebrojeno puta dao do znanja kako Ferdinanda smatra idealnim vladarom, uspio je, međutim, ostvariti kontakte isključivo s oficirima i prvacima Kršćansko-socijalne stranke koji su u javnosti zastupali politička gledišta istovjetna s prijestolonasljednikovim. Mali zagrebački odvjetnik ipak nije mogao biti ravnopravnim partnerom jednom Habsburgovcu!

Na veliko zadovoljstvo madžarske vlade i Franje Josipa ban Khuen Hedervary uspio je do kraja osamdesetih godina potpuno slomiti hrvatsku opoziciju, oslanjajući se pritom i na srpske političare, koji su dijelom pripadali vladajućoj stranci, a dijelom bili u opoziciji. Početkom devedesetih godina, zaokupljene međusobnim optužbama, hrvatske opozicijske stranke nisu više bile u stanju poduzeti nikakvu ozbiljnu političku akciju s ciljem promjene državnopravnog položaja Hrvatske. Sredinom listopada 1895. Franjo Josip je treći put posjetio Zagreb, i ovog puta svečano dočekan, vladar je za svog boravka otvorio novu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i kompleks modernih gimnazija. Mlada građanska inteligencija, smatrajući da je kraljev posjet idealna prilika da mu se na simboličan način ukaže na stvarno raspoloženje koje vlada u prividno pokorenoj zemlji, odlučila je na središnjem gradskom trgu, podno spomenika Jelačiću, spaliti madžarsku zastavu. U događaju je sudjelovala isključivo studentska omladina, a jedan od njezinih vođa bio je i Stjepan Radić. Neugodno iznenađen, Khuen je vijest o protumadžarskoj akciji omladine, navodno, pokušao zatajiti vladaru, želeći ga zadržati u uvjerenju kako je u Hrvatskoj isključena svaka mogućnost otpora. Međutim, obaviješten o događaju od članova svoje pratnje, Franjo Josip inzistirao je na tome da mu ban detaljno ispriča sve što se zbivalo tog sunčanog, prohladnog jutra 16. listopada 1895. Protestni čin hrvatskih studenata, dakako, nije mogao uzdrmati položaj bana, niti je mogao utjecati na promjenu političkog stanja u zemlji. Međutim, upozorio je na to da je iluzorno pomišljati na to da je Khuenovom politikom čvrste ruke, koju je vladar osobno visoko cijenio, hrvatsko pitanje prestalo biti problem za Habsburšku Monarhiju.

Svega nekoliko godina nakon protestnog spaljivanja madžarske zastave u Zagrebu, o kojem su opširno pisali svi središnji listovi u Monarhiji, temelji dvojnog uređenja države stali su se opasno ljuljati. Kriza je krajem devedesetih godina izbila u austrijskom dijelu, a izazvalo ju je češko nacionalno pitanje, koje je nekoliko godina onemogućavalo rad austrijskog parlamenta. S druge strane, proširenjem izbornog prava na političku scenu stupili su Kršćanski-socijali, predstavnici malog građanstva, koji su zastupali ideju o snažnoj, centraliziranoj Monarhiji s uporištem na Balkanu. Njihova shvaćanja dijelili su visoki vojni krugovi, visoki kler i aristokracija, koja se svojedobno samo privremeno pomirila s dvojnim uređenjem Monarhije. Velikoaustrijsko stajalište zastupao je i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, koji je zbog toga bio u sukobu s Franjom Josipom. S vremenom, madžarski politički čimbenici, napose madžarska opozicija, počeli su krizu u austrijskom dijelu države koristiti za ostvarenje svog cilja, koji se sastojao od potpunog osamostaljenja Ugarske od Austrije. Kao i 1848, madžarski političari smatrali su da bi dvije države mogle biti povezane isključivo ličnošću vladara. Sukob nosilaca velikoaustrijske i velikomadžarske politike bio je na vrhuncu između 1903. i 1906.

U proljeće 1903, dakle, na samom početku ogorčenog sukoba između bečkog i peštanskog središta, u Hrvatskoj je izbio snažan protumadžarski pokret, koji je vrhunac doživio u svibnju, kada su nemiri obuhvatili Zagorje, Gorski kotar, Međimurje i najveći dio Bjelovarske i Križevačke županije. Pokret je, doduše, bio stihijski, pa stoga nije uzdrmao sustav iako je Khuen u lipnju napustio Hrvatsku. Nisu ga na to prisilili događaji u Hrvatskoj, nego mu je vladar povjerio zadaću da kao madžarski ministar predsjednik pokuša smiriti stanje u Ugarskoj, lako je imao dugogodišnje iskustvo u suzbijanju hrvatskog nacionalizma, u Ugarskoj Khuen nije uspio ispuniti očekivanja Franje Josipa. Pokret u Hrvatskoj imao je odjeka i na onim dijelovima njezinog teritorija koji su bili u sastavu austrijskog dijela Monarhije. S namjerom da kod cara protestiraju protiv Khuenovog pokušaja da pokret uguši vojnom silom u Beč su se u svibnju 1903. uputili predstavnici Istre i Dalmacije, a pridružili su im se i tršćanski Hrvati. Međutim, vjeran politici dualizma i u trenucima kad je ona bila u svojoj najtežoj krizi, Franjo Josip odlučno je odbio primiti ih u audijenciju, obrazloživši to tvrdnjom da se radi o zbivanju u dijelu države u koja se on ne želi uplitati.

Neuspjela intervencija kod vladara samo je učvrstila uvjerenje dalmatinskih političara da je rješenje hrvatskog pitanja nemoguće u okvirima Habsburške Monarhije, nego izvan nje, u zajedničkoj državi Južnih Slavena. U tim uvjetima, u Dalmaciji je u jesen 1903. oblikovana politika »novog kursa«. Primarni cilj njezinih tvoraca nije, međutim, bilo stvaranje južnoslavenske države, nego rješavanje hrvatskog pitanja. Pobornici politike »novog kursa« polazili su, naime, od pretpostavke da su Madžari slabija strana u sukobu koji se vodio između Beča i Pešte i da im stoga treba pružiti podršku u borbi za personalnu uniju. Pritom se računalo s tim da će madžarska vlada, koja, nakon što bi se Ugarska osamostalila, ne bi više imala podršku Beča kad je riječ o odbijanju hrvatskih zahtjeva, bila primorana dopustiti ujedinjenje hrvatskih zemalja i njihovu autonomiju s punom financijskom samostalnošću. Nakon kraćeg kolebanja, politiku »novog kursa« prihvatila je većina političkih grupacija u banskoj Hrvatskoj. Bilo je to prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti da političke stranke dviju hrvatskih zemalja zastupaju istovjetna politička stajališta. Stjepan Radić, koji je malo prije afirmacije »novog kursa« u banskoj Hrvatskoj osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku, stvorivši time pretpostavku da hrvatski nacionalni pokret s vremenom stekne široku socijalnu podlogu, nije prihvatio političku opciju što su je formulirali dalmatinski političari. Polazeći od uvjerenja da su Slaveni najbrojniji u Habsburškoj Monarhiji, on se tada zalagao za to da se njihovom međusobnom suradnjom i uz oslonac na Rusiju Monarhija preobrazi u federaciju slavenskog značaja. Politici »novoga kursa« nije se, razumije se, pridružio niti Josip Frank.

Politika »novog kursa« teško je pogodila austrijske vladajuće čimbenike. I velikoaustrijski i dualistički krugovi, na čelu s Franjom Josipom, pružali su joj snažan otpor jer je dovodila u pitanje i ideju o centraliziranoj Monarhiji i njezino, uostalom, još uvijek postojeće, dvojno uređenje. Madžarska opozicija, koja je bila glavni zagovornik razdvajanja Monarhije na dvije samostalne državne cjeline, bila je, naprotiv, sklona prihvatiti politiku »novog kursa«, no pregovore hrvatskih i madžarskih političara onemogućio je osobno Franjo Josip, koji je ubrzo potom postigao kompromis s madžarskom opozicijom. Time je kriza koja je zaprijetila opstanku Monarhije u osnovi prevladana, ali ne i završena, budući da su sporovi između bečkog i peštanskog središta potrajali sve do sloma Monarhije. Skupina stranaka koje su zastupale politiku »novog kursa«, a koje su u međuvremenu pobijedile na saborskim izborima i 1906. preuzele vlast u Hrvatskoj, nije, dakle, više imala nikakvih izgleda da ostvari svoje ciljeve. Neovisno o tome, Franjo Josip nastojao je na različite načine potpuno slomiti politiku »novog kursa«. Najprije mu je to pošlo za rukom u Dalmaciji, a potom i u banskoj Hrvatskoj.

Aneksija Bosne i Hercegovine što ju je Habsburška Monarhija provela u listopadu 1908. i kriza u međunarodnim odnosima koja je tim povodom izbila i potrajala sve do proljeća 1909, zaprijetivši Monarhiji da će biti uvučena u rat s Rusijom i Srbijom, zahtijevali su potpuno uništenje grupacije stranaka koje su se u Hrvatskoj zalagale za politiku »novog kursa«. Franjo Josip i vrhovi Monarhije nisu, naime, mogli dopustiti da ona u osjetljivom političkom trenutku eventualno postavi pitanje sjedinjenja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Istodobno, valjalo je naći opravdanje za velike sile koje Monarhiji nisu dale suglasnost za aneksiju. S ciljem da aneksiju prikaže kao akt samoobrane od pokušaja Srbije da ugrozi njezinu teritorijalnu cjelovitost šireći svoju državu i da istodobno politički uništi grupaciju koja je zastupala politiku »novog kursa«, vrhovi Monarhije organizirali su montirani politički proces protiv pedesetorice članova jedne srpske stranke koja je pripadala spomenutoj grupaciji. Oni su početkom 1909. optuženi zbog velikosrpske propagande i zbog pokušaja podizanja ustanka u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, tijekom kojeg bi navedene zemlje uz pomoć srpske i crnogorske vojske bile pripojene Srbiji. Međutim, ubrzo nakon što je proces počeo, međunarodna kriza izazvana aneksijom Bosne i Hercegovine je okončana, pa je time proces postao suvišan. No, ipak se nastavio, a zbog pristranog vođenja nanio je veliku štetu ugledu Monarhije, pretvorivši se, štoviše, s vremenom u europski skandal.

U vrijeme dok je još uvijek postojala ratna opasnost austrijsko ministarstvo povjerilo je bečkom povjesničaru Friedjungu da na temelju krivotvorenih dokumenata što mu ih je dostavilo u javnosti objavi seriju članaka kojom je Monarhija kanila pred europskom javnošću opravdati okupaciju Srbije. U njima se tvrdilo da je cijela grupacija stranaka koje su se u Hrvatskoj zalagale za politiku »novog kursa« bila uključena u pripremu velikosrpske revolucije na području Monarhije, a koju je tobože pripremala jedna beogradska organizacija. Pritom je teško optužen Frano Supilo, glavni zagovornik politike »novog kursa«. On je, naime predstavljen kao agent koji je u službi i srpske vlade i bečkog ministarstva vanjskih poslova. Proces koji se tim povodom vodio u Beču krajem 1909, a za koji je zanimanje pokazala i šira europska javnost, pokazao je da su optužbe što ih je Friedjung iznio u glasilu austrijske Kršćansko-socijalne stranke bile neosnovane jer su bile utemeljene na krivotvorenim dokumentima. Činjenica da svoju vanjsku politiku vodi na osnovi krivotvorenih obavijesti teško je kompromitirala ugled austrougarske diplomacije, ali i Franju Josipa.

Vihor Prvog svjetskog rata hrvatske su zemlje dočekale politički razjedinjene. Osnovni zahtjev što su ga u različitim programima i u različitim kombinacijama od 1848. dalje pokušavale ostvariti hrvatske političke snage nije se uspio ostvariti za života Franje Josipa, koji je umro u Schönnbrunu, 22. studenog 1916, a da zapravo nije ni bolovao. Jednostavno se ugasio. Mase Bečana koje su tih hladnih dana po nekoliko sati stajale u redu da bi mu odale posljednju počast prije negoli njegovo tijelo bude položeno u Kapucinsku grobnicu u samom središtu grada kao da su slutile da je s Franjom Josipom umrla i država kojoj je toliko dugo bio na čelu. Slutnje ih nisu prevarile. Njegovom nećaku Karlu koji ga je naslijedio ostalo je još samo da likvidira knjigovodstvo vladarske kuće koja je na europskoj političkoj pozornici stoljećima igrala važnu ulogu.

Već u posljednjim godinama postojanja Habsburške Monarhije stala je sazrijevati svijest o tome da rješenje hrvatskog pitanja valja počeli tražiti izvan njezinih granica. Izbijanje ratnog sukoba i splet međunarodnih okolnosti bitno je utjecao na način njegovog rješavanja u ratnom razdoblju. O tome je ponajmanje odlučivao Karlo Prvi, posljednji car iz dinastije Habsburgovaca.