Etnička svojstva, uzajamni utjecaji

Etnička svojstva, uzajamni utjecaji

i/ili panonski tip

Iz etnografskih svojstava zapadnopanonske euroregije

Područje povijesne Zapadne Mađarske, s višejezičnim, višenacionalnim pa tako i različitim vrstama kulturnog nasljedstva, ova moja studija ispituje iz tri točke gledanja. Najprije istražuje etničke i/ili nacionalne simbole, pa uzajamne utjecaje, a za kraj traži odgovor na to postoji li panonska — odnosno zapadnopanonska — kultura.

Prvo pogledajmo kakvim tipičnim etničkim simbolima raspolažu Nijemci, Hrvati, Mađari i Slovenci koji žive na tom području i koji se među njima pojavljuju na tom području. Koji etnički simboli žive na tom području?

Početkom XIX. stoljeća otkrili su da narod koji se odijeva prema nekim međunarodnim trendovima nema svoje narodne nošnje, i s tim u vezi su se na više mjesta — više načina — pobrinuli za podizanje pastirske nošnje na razinu nacionalne. U Štajerskoj je na primjer grof Johannes — guverner — odjenuo štajersko lovačko odijelo od gruboga sukna (lodena). Sredinom stoljeća u Beču su se osnivale udruge nošnji, u kojima su se članovi pojavljivali u pastirskim nošnjama svojih užih domovina. Poslije su od pastirskih nošnji stvorili narodnu nošnju Austrije: dirndl.1 Mnoge Austrijanke i dandanas je nose za polusvečane i svečane prilike — dakle za izlazak. Skoknu li Austrijanci u Mađarsku u kupnju, na objed, na ženama se često može vidjeti višebojni dirndl. Tragom te odore izdaleka se dade primijetiti da Austrijance čovjek vidi. Vrijedno je napomenuti da se kao odjećom za nastup na primjer jedan mađarski ženski zbor također koristi dirndlima. U većini gospođe iz naselja njemačke nacionalnosti otada u svečanim prilikama također odijevaju dirndl. (Raširenosti u Mađarskoj pomaže što se u second-hand dućanima može kupiti i to.) Nošnja se može držati etničkim, odnosno nacionalnim simbolom.

Mađarske narodne nošnje nisu postale nacionalne nošnje, iako su od druge polovice XIX. stoljeća različite udruge u narodnim scenskim djelima prikazale i često organizirale etnološke balove, na kojima su gospodske i gradske žene nosile narodnu nošnju kao masku. Nošnje drugih naroda kao balske ili baš pokladne maškare bile su uobičajene još stoljećima prije. Adám Batthyány je za poklade 1638. u putnim pribilješkama napisao ovo: »kako je to na dvoru, kod njegove visosti običaj da se posljednji dan poklada vesele, i tko se — ovisno kakav je zadatak napisan na cedulji dobio — prikladno mora obući. Sljedeće osobe bile su sljedeće nacije:

Naš gospodin car se zajedno sa svojom gospođom odjenuo u francuskom stilu; vojvoda Leopold odjenuo se u crnca zajedno s gospođicom »Donamencziom«; španjolski (vele)poslanik odjenuo se u vojnika s gospođom Batthyány; grof »Matinicz« odjenuo se u španjolskom stilu zajedno s »Prainerovom« suprugom; Zsigmond Forgács odjenuo se u Staronijemca (»alterteicser«) zajedno s »kevillerovom« kćerkom; grof Schwarzenberg odjenuo se u mađarskom stilu s gospođicom »Starenber«; grof »Rovere« odjenuo se u turskom stilu s gospođom grofa »kevehiera«.2

U mađarski etnički, odnosno nacionalni simbol mogla se pretvoriti crna atila i pripadajuće hlače: dakle jednostavna, svakodnevna — crna — verzija »mađarske gala-odore« (mađ. díszmagyar). Ona se od posljednjih promjena sustava u Mađarskoj može vidjeti na sve više muškaraca. Kako su je vođe desničarskoga MIÉP-a (Magyar Igazság és Élet Pártja — Stranka mađarske istine i života) odjenuli kao odoru za vrijeme parlamentarnih poslova i javnih nastupa, nije vjerojatno da će se pretvoriti u nacionalni simbol. Pretvorba u etnički simbol također je upitna jer ju je počela rabiti stranka radikalne desnice. — U prošlosti pak nije mogla postati nacionalna nošnja — onako kao dirndl — jer je od kraja XVII. stoljeća pa sve do 1945. »díszmagyar«, dakle svečana verzija — bila znak pripadnosti plemstvu. U XVII. stoljeću postala je počasna dvorska odjeća, a u doba reformacije su se već ne samo na skupovima županija, javnim nastupima, nego i na obiteljskim svečanostima u njoj šepirila naša plemenita gospoda. Nakon neuspjele revolucije 1848. izražavala je »uvijeno« protivljenje diktaturi. I žene su imale »díszmagyar«. I kraljica Elizabeta je svekrvi prkosila u mađarskoj nošnji. Nasuprot francuskoj i njemačkoj modi 1980-ih godina je doduše pobijedila mađarska odora, međutim svečanu verziju moglo je nositi samo plemstvo. Skorojevićima gornjeg sloja srednjeg staleža u Mađarskoj između dvaju ratova također se priličilo nositi »díszmagyar«, neovisno o tome koje su nacionalnosti. Dakle, u nošnji je prevladavalo staleško odražavanje, zato iz nje nije nastao opći etnički ili nacionalni simbol.3

Interpretaciji sad već često razlikovanih etničkih i nacionalnih simbola pomaže to kako mađarski povjesničar Gábor Gyáni pravi razliku između etničkog i nacionalnog identiteta: »Etnički identitet, možemo dalje misliti mi sami — piše, spontano je ostvarenje u tradiciji začetoga kolektivnog sjećanja, nacionalni identitet je pak prizivanje prošlosti već pretvorene u povijest, i znanstveno i programsko prihvaćanje svojega dosadašnjeg nasljedstva«.4 Kada Gyáni govori o mjestu pamćenja, zapravo se koristi pojmovnom interpretacijom francuskog povjesničara Pierrea Nora, prema kojem »lieux de mémoire«, dakle »mjesta pamćenja nastaju na križanju osobno proživljenog i na spontan način djelujućeg sjećanja (to jest tradicije) i povijesti (dakle, rekonstruirane prošlosti) u trenutku kada se još ima na što graditi željeno povijesno sjećanje«.5 Kada pak Gyáni govori o kolektivnom pamćenju, tada isto tako citira pojam Mauricea Halbwachsa iz 1925. koji je prošlih godina ponovo otkriven,6 jednako kao i Nora. I kao što je, zasnovano na Halbwachsu, Jan Assmann uveo pojam kulturološko pamćenje (Das kulturelle Gedächtnis) u svojoj utjecajnoj knjizi, koju su pod sličnim naslovom izdali 1882. u Münchenu.7 »Iz perspektive kulturnog pamćenja vrijedi samo znamenita, a ne stvarna povijest. Mogli bismo reći — objašnjava Assmann — da kulturološko pamćenje činjeničnu prošlost čini znamenitom prošlošću i tako pretvara u mit.«8 Čovjek koji po prirodi stvara zajednicu preko kulturološkog pamćenja izgrađuje kolektivni identitet. U tom se, citirajmo Assmanna, »posredovanjem govora, točnije korištenjem jednoga zajedničkog sustava simbola, dijelimo: jer nije riječ samo o riječima, rečenicama i tekstovima nego i o ritmovima i plesovima, mustrama i ukrasima, nošnjama i tetovažama, jelima-pićima, spomenicima, slikama, jedinstvu okoline, putnom znakovlju, međama. Iz bilo čega može nastati znak za kodiranje pripadnosti«.9 Kulturološko pamćenje neizbježivo kulturološki potiče otuđenost: to pak može narasti do ksenofobije, mržnje naroda, pustošenja i istrebljenja manjih i većih ljudskih društava.10 Isto tako se razvoj i očuvanje, održavanje etničkog identiteta događa preko kulturološkog pamćenja. Etničke skupine — zanemarivši rijetke iznimke — ne smanjuju se, ne nestaju zbog fizičkog propadanja, nego zbog kolektivnog i kulturološkog zaborava.

Razlikovanje nacionalne i etničke svijesti potrebno je zato što to nije jedno te isto, iako ih mnogi autori ubacuju u isti koš. Nacionalna svijest se u prvom redu odnosi na većinske etničke skupine i manjine okružene državnim granicama. Etnička svijest pak unutar danih državnih granica znači drugo za većinski narod i nacionalne i etničke manjine. Ali etnički identitet — na razini kolektivnog identiteta — nije kontinuum nacionalnog identiteta, nacije na etničkim osnovama dolaze do etnocentrizma, nacionalizma.11 U slučaju nacionalnih i etničkih manjina uz etničku zajedničku kulturu može stajati i nacionalni — državno-nacionalni — identitet. Najnovija istraživanja učvršćuju činjenicu da se istodobna etnička i nacionalna socijalizacija događa, pa tako član manjine koji živi u većinskom okruženju živi s dvojnim identitetom: osim etničkog identiteta koji izvire iz manjinskog bića u mađarskoj sredini, ima i nacionalni identitet — na primjer Švabe iz Dunabogdánya.12 Čovjek živi društveni život. U današnje vrijeme pak na to nadogradivi sustav veza postao je nevjerojatno višeslojan, razgranat. Kako piše Ferenc Mérei: »Član sam jedne obitelji, imam radno mjesto, polazim tečaj, sudjelujem u odboru nekakve društvene organizacije; time već dobivam mjesto u četiri različita društvena polja (...)«.13 Svatko od nas pripada grupi, kolektivu: svijest o pripadnosti dakle u tom smislu nije dvojna, nego može biti višestruka — na primjer četverostruka. Na takav način pak možemo govoriti o ravno četverostrukoj svijesti o identitetu. — U mnogonacionalnoj Zapadnoj Panoniji, povijesnoj Zapadnoj Ugarskoj, prevladava ta višesmjerna svijest o identitetu i to prostor čini upravo specifičnim.

Ali prije toga pogledajmo još koje etničke i/ili nacionalne simbole nalazimo u Hrvata, Slovenaca i Mađara.

U primjeru Hrvata (gradišćanski Hrvati) možemo izdvojiti jedan instrument, tamburu. Tambura je druga specifičnost folkloriziranja u krugu gradišćanskih Hrvata. Prvi tamburaški orkestar osnovao je dirigent pjevačkog zbora iz Sopronkertesa (Baumgarten, Panjgrt) u svojem selu 1923.14 (Prvi hrvatski tamburaški orkestar osnovao je jedan osječki gradski savjetnik 1847.) Poslije je između dvaju svjetskih ratova stvoreno više tamburaških orkestara u Gradišću i 1962. je ondje — osim školskih grupa — djelovalo već oko 20 tamburaških sastava.15 Kod mađarskih gradišćanskih Hrvata tek je 1970-ih godina — najprije u Koljnofu nadomak Soprona — krenula na osvajački put tambura, te postala etničkim simbolom »tamburica«, i tamburaški sastav. Za hrvatske hodočasnike također su specifične tamburaškom glazbom praćene nove crkvene pjesme, kako u Mariazzelu tako i na svetištima koja privlače manje hodočasničke mase u Austriji i Mađarskoj. Tamburica nije bila, niti je mogla biti dio svakodnevnog života Hrvata koji ondje žive: upotreba se ograničava na svečanosti ili zabave u slobodno vrijeme. Bez obzira na to ipak je etnički simbol, jer kod kulturološkog pamćenja obličja sjećanja često preuzimaju formu blagdana — kaže Assmann. Poslije nastavlja ovako: »Blagdan — osim svojih mnogih drugih funkcija — služi i za postavljanje prošlosti sadašnjošću.«16

Slovenski je primjer »kozolec«, držač sijena, oblik stalka za sušenje. Godine 1994. u tisku je objavljeno više članaka o specifičnostima tog predmeta narodne kulture. U toj kampanji tiska — jer htjeli to ili ne, to je bila! — gotovo da nisu mogli počastiti kozolec probranijim od probranijih ukrasnih pridjeva. »Kozolec — drvena harfa na lahoru vremena« — izrazio se jedan novinar. Jedan komad načinjen kao dar engleskom princu Charlesu, i »kozolec« je preko tiska postao Slovencima etničkim simbolom koji zastupa uzvišenu vrijednost.17

Od mađarskih etničkih simbola sada neću govoriti o, iz verzije plesa u paru razvijenom, nacionalnom plesu mađarske romantike, čardašu,18 nego o gulašu ili perkeltu ili paprikašu. U detaljnom istraživanju Eszter Kisbán ispostavilo se da »je iz naziva izvedenih iz riječi gulaš, perkelt do danas najpoznatije mađarsko jelo u Europi i u Americi. U Europi se u toj kvaliteti nije proširila peštanska kuhinja, nego u prvom redu bečka.«19 Bečke kuhinje u potrazi za novitetima ugrabile su tu vrstu jela jednostavna za pripremu, koje je u krugu pastira iz Alfölda — Puszte — u XVIII. stoljeću bilo svakodnevno jelo, a vjerojatno i stoljećima prije. (Originalno, prvotno značenje gulaša (gulyás) jest »pastir goveda«, dakle onaj koji čuva krda goveda (gulya), stoku na ispaši. Godine 1794. su ga prvi put zapisali »mađarskim nacionalnim jelom«. (To možemo pročitati u putopisu grofa Hofmannsegga, koji je objelodanjen 1800. u Görlitzu.) Kisbán zaključuje da se unatoč pokušajima reformacije Josipa II. — na primjer osim mađarske odjeće — i na taj način mađarsko plemstvo u otporu pokušavalo braniti te nacionalno obojeno — kao etnički i nacionalni simbol — uzdiglo jelo nizinskih pastira. »1840-ih godina u otmjenim peštanskim gostionicama više se ne spominje gulaš-meso iz književnog jezika, nego iz narodnog jezika posuđeno perkelt-meso. (...) Perkelt je postao opće jelo gradske kuhinje. Ime jela dalje je ponio kasniji potomak, od 1880-ih godina gulaš-juha« — piše Eszter Kisbán.20

»Narodni predmeti« mogu iz više aspekata poslužiti kao poklon — kaže Vilmos Voigt. — Važna je činjenica etnička reprezentacija: »mađarska nošnja je mađarski suvenir, i baš zato može biti vrijedan poklon. Simbol, stvar koja — Baudillardovim terminima — zanemaruje stvarne poslovne procese i stvarni proces načina upotrebe: bič s obručem ne služi za gonjenje životinja, nego je folklorni umjetnički simbol, a folklorna umjetnost je simbol Mađara«.21 Voigt ovdje navodi više primjera za darovanje stranaca: među ostalima Gina Lollobrigida dobila je na dar bluzu narodne nošnje, suprug engleske kraljice, princ Philip, konjsku opremu od kožne galanterije, finski predsjednik Kekkonen deberecenski nacifrani prsluk od ovčje kože (»cifrasz#r«).22

Ne zaboravimo, Assman ustvrđuje: »Od bilo čega može nastati znak za kodiranje pripadnosti« — kao što smo već citirali. Ne samo nekadašnji »gulaš«, danas »perkelt« odnosno »paprikaš« — dakle na njemačkome Gulasch, odnosno jelo, nego i namirnica može postati etničkim simbolom. U novije doba takve težnje možemo primijetiti kod američkih Mađara. Moj tetak koji sa suprugom živi u Kanadi posljednji put je prije nekoliko godina posjetio domovinu. Supruga mu se sve češće zanimala kada ćemo poći s njima na tržnicu u Szombathely (Subotište). Na njezina mnogobrojna pitanja upitao sam je zašto toliko želi ići na tržnicu. Odgovor me isprva zaprepastio: hoće kupiti pužiće (tijesto u obliku puža, op. prev.). — Ispostavilo se da Mađari iz Toronta — ondje je Mađar svatko tko je izišao iz Mađarske, dakle i moj tetak, zapadnomađarski Hrvat, i njegova žena rodom Budimpeštanka dakle, među Mađarima u Torontu proširilo se da se pravo mađarsko jelo spravlja s pužićima. I kupila je više kila domaćih pužića. Jer svoje američke prijatelje želi počastiti pravim mađarskim jelom. Vješt (podrijetlom) mađarski trgovac vjerojatno je otkrio da mađarski pužići mogu konkurirati bogatoj talijanskoj ponudi tijesta. Za Mađare vani su tako postali etnički/nacionalni simbol. Pužići su alföldsko — posebno u području Debrecena — jelo, osobito su bili dio svečanih obroka. U Alföldu su održavali razne dane spravljanja pužića na dan prije svadbe, jer je za svadbu trebalo u pužiće smotati velike količine tijesta.23

Izgleda da od predstavljenih etničkih i/ili nacionalnih simbola samo slovenski »kozolec« ne živi kod mađarskih Slovenaca. Ostali da. I njih — uglavnom — poznaju i druge etničke zajednice koje žive skupa, znaju im vrijednost kao simbola. Istodobno, prikazujući njihovu pozadinu, iskrsnulo je da se njima nije koristila ni cijela etnička skupina, a kamoli cijela nacija.

Istodobno u proučavanoj regiji u zajedničkim kulturama možemo naći mnogo elemenata koji se tijekom zajedničkog življenja zbog uzajamnih utjecaja pojavljuju kod drugih. Njih u prvom redu možemo naći na području duhovne kulture.

U hrvatskoj narodnoj pjesmi koja počinje sa »Snoč sam se šietal ja, po širokoj placi« možemo otkriti jedan melodijski motiv iz Lehárove Vesele udovice. Dakle i mađarske su operete utjecale na folklorna ostvarenja. — Modificirano je utoliko da je u hrvatskoj narodnoj pjesmi u usporedbi s Lehárovom operetom sporiji tempo.

No, uzajamne utjecaje nalazimo na primjer i u istaknutim blagdanskim danima: prerušen čovjek s bijelom maskom koji se pojavljuje na Lucin dan (sv. Lucija), dakle »bijela Luca«, slučajno je i kod mađarskih Hrvata i kod austrijskih — krajiških — Mađara posjećivala kuće da načini nered, kazni zle ili udijeli jabuku dobrima. Kod hrvatskih Hrvata, mađarskih (okolina Rábe) i slovenskih Slovenaca također poznajemo nekoliko primjera bijelog prerušavanja na Lucin dan što se može dovesti u srodstvo s likom Perchta iz okolice Alpa.24

Druga tradicija istaknutih dana postoji kod njemačkih govornika, ali stigla je i do Hrvata: to je dimljenje kuća i posipanje orasima za vrijeme božićnih blagdana. Dimljenje kuće je kod njemačkih govornika uglavnom bilo uobičajeno za vrijeme »Zwölften«, odnosno »zwölf Nächte«, u području rijeka Rábe i Lapincsa. Elemér Schwartz zabilježio je to na Tri kralja, a tada su se i sipali orasi i sušeno voće djeci, takozvani »Pu'ln«.25 Kod nardskih Hrvata to se događa na Badnjak — ali djeci dijele samo orahe. Prema jednom gradskom spisu iz 1681. u Kisigu (K#szeg) je nakon jednoga takva dimljenja nastao požar.26

U materijalnoj kulturi također možemo pronaći primjer. To je 'jarčena kaša' (ječmena kaša). Pogrdno se rabi i naziv »ričet«. Pola osnovnog materijala je grah, a pola od ljuske očišćen ječam, ječmena kaša. Od 1950-ih godina ječmena kaša se više ne ljušti u domaćoj radinosti. No katkad su od ječmene kaše dobivene od austrijskih rođaka nardski Hrvati kuhali ričet.27 Ričet je poznat u više austrijskih regija, na osnovi arheoloških istraživanja pretpostavljaju da ga je čovjek željeznog doba, dakle čovjek iz halštatskog doba, već poznavao i trošio. Prema jednom (Deutsch-Schützen, A.) receptu naziv graha s ječmenom kašom je »Ritschad«.28 U normiranome govornom njemačkom Austrijanci ga pak bilježe kao »Ritscher(t)«.29

Za kraj pogledajmo kratko postoji li uz gore navedena svojstva pojmovni red prema kojem bismo mogli nabrojiti svojstvene regionalne karakteristike — dakle karakteristike panonskog čovjeka koji pripada u panonski okoliš. Ovdje u prvom redu moramo reći to da su pojmovi »panonska kuća« i ostali »panonski etnološki okoliš« iskoristivi tijekom etnoloških istraživanja i kod Hrvata i kod Slovenaca, a do određene granice i kod Mađara. Ta se svojstva vezuju uglavnom za rimsku provinciju, dakle za razdoblje iz kojeg je Panonija naslijedila i ime. Ali i izvan toga mogu se pronaći drugi — opće rašireni — uzajamni utjecaji. Na primjer, u narodnim pjesmama novog tipa vidljiv je utjecaj mađarskih i njemačkih melodija u svim etničkim skupinama. U prošlosti — može se dokumentirati od XVII. stoljeća — u institucijama za razmjenu djece međusobno upoznavanje jezika i kulture također je pripomoglo toleranciji znatnih razmjera, koja nije bila bezgranična, ali je bila velika. I to je pomoglo multikulturalnom zajedničkom i susjednom životu. Treba istaknuti da su u tome primjer i gospodske obitelji: na čelu je bila obitelj Batthyány, koja je na primjer na svoje posjede prihvaćala i novokršćane i habane (Nijemci anabaptisti). Činjenica je da u Austriji, Sloveniji i Mađarskoj — u prostoru koji smo sada proučavali — u jednakom omjeru žive i pripadnici drugih etničkih grupa i narodnosti, dapače, sliku obogaćuju gradišćanski Hrvati, koji su se naselili bježeći ispred Turaka u povijesnoj Zapadnoj Ugarskoj u XVI. stoljeću, i baš to mnoštvo kultura kroz zajednički život daje toj regiji one karakteristike koje možda sažeto možemo nazvati »panonskom kulturom«. Istraživanje toga zadatak je budućnosti.

Prevela Petra Tkalčec

1 Mária Flórián, Odijevanje (Öltözködés), u Mađarska etnologija IV. Stil života. Kultura materijala 3 (Magyar néprajz IV. Életmód. Anyagi kultúra 3), urednik Endre Füzes — Eszter Kisbán), Budapest, 1997, 733-734.

2 László Szilasi, Je li vitez ili bogomoljac? (»Vitéz-e vagy ájtatos?«) Vlastoručna lista zločina i »poneke važne sitnice« I. Adáma Batthyánya, Segedin, 1989, 45 /Peregrinatio Hungarorum 3/

3 Katalin F. Dózsa, Simbol staleške nacionalne svijesti, mađarska gala-odora (A rendi nemzettudat szimbóluma, a díszmagyar) u: Mađari između istoka i zapada. Promjenjiva znamenja nacionalne svijesti. Ogledi (Magyarok Kelet és Nyugat között. A nemzettudat változó jelképei. Tanulmányok), urednik Tamás Hofer, Budapest, 1996, 155-165.

4 Gábor Gyáni, Sjećanje, pamćenje i prepričavanje povijesti (Emlékezés, emlékezet és a történelem elbeszélése), Budapest, 2000, 85.

5 Gyáni, 2000, 82.

6 Halbwachs, Maurice, Das kollektive Gedächtnis, (Izvornik: La Memoire collective), Frankfurt am Main, 1985.

7 Assmann, Jan, Das kulturelle Gedächtnis. Schrift, Erinnerung und politische Identität in frühen Hochkulturen. München, 1992. — Kulturno pamćenje. Pisanje, sjećanje i politički identitet u visokim kulturama rane dobi, Budapest, 1999 (Magyarul: A kulturális emlékezet. Irás, emlékezés és politikai identitás a korai magaskultúrákban)

8 Assmann, 1999, 53.

9 Assmann, 1999, 138.

10 Assmann, 1999, 150.

11 Smith, Anthony D., The Ethnic Origin of Nation, London, 1986. 16.

12 Györgyi Bindorffer, Dvojni identitet. Svijest o etničkoj i nacionalnoj jednakosti u Dunabogdányu (Kett#s identitás. Etnikai és nemzeti azonosságtudat Dunabogdányban), Budapest, 2001. — Djelomične studije iz tematskoga kruga na engleskom jeziku: Double identity being German and Hungarian at the same time. New Community 23/3, 1997, 399-411. I Ethnicity and/or national identity: Ethnic Germans in Hungary. Acta Ethnographica Hungarica 42/1-4, 1997, 205-217.

13 Ferenc Méri, Skrivena mreža kolektiva (Közösségek rejtett hálózata), u: Formacije kolektiva (Zbirka tekstova i odlomaka iz stručne literature o teoriji kolektiva) (Közösségi formációk. (Szöveg-és szemelvénygy#jtemény a közösségelmélet szakirodalmából), uredili Timea Tibori — Tamás T. Kiss, Budapest, 2000. 85.

14 Aladar Csenar, Tamburica i folklor u Gradišću / Tamburizza und Folklore im Burgenland, Dolnja Pulja / Unterpullendorf, 1983, 33. p.

15 Csenar, 1983, 11. p.

16 Assmann, 1999, 53

17 Za vrijeme akcije slovenskog Nedeljskog dnevnika između ostalih je svjetlo dana ugledao citirani tekst kao naslov jednog članka. Na slovenskom: »Kozolec — lesena harfa na prepihu časa«. O toj akciji i njezinim posljedicama obavještavala je Nataša Konestabo: Iz kraljevske palače pod slovenski kozolec. Glasnik Slovenskega etnološkega društva 34/1994, decembar 31-32. p. — Sami tako vidimo — autor nije dotle stigao — da su tako i za turiste u Sloveniji kreirali etnički simbol izvanredne vrijednosti.

18 Ern# Pesovár, Novi mađarski stil plesa (Uj magyar táncstílus.) u Plesna tradicija mađarskog naroda i narodnosti (A magyar nép és nemzetiségeinek tánchagyománya.), uredili László Felföldi — Ern# Pesovár, Budapest, 1997, 200-208/Nazočna prošlost/ (Jelenlév# múlt)

19 Eszter Kisbán, Kultura prehrane (Táplálkozáskultúra.) u Mađarska etnologija IV. Stil života. Kultura materijala 3 (Magyar néprajz IV. Életmód. Anyagi kultúra 3), uredili Endre Füzes-Eszter Kisbán, Budapest, 1997, 486.

20 Kisbán, 1997, 485.

21 Vilmos Voigt, Stvaranje etničkih simbola u folkloru (Etnikus szimbólumok létrehozása a folklórban. = U: Pojam i pojave folklorizma. Prikazi II (A folklórizmus fogalma és jelenségei. El#adások II (uredio Kincs# Verebélyi) Kecskemét, 1981, 106, /Folklor — društvo — umjetnost 9/ (/Folklór — társadalom — m#vészet 9/)

22 Voigt, 1981, 105-106.

23 Mađarski etnološki leksikon. 1. svezak (A-E), gl. urednik Gyula Ortutay, Budapest, 1977, 500. — natuknice »csigacsinálás« (spravljanja pužića), »csigacsináló« (spravljač pužića) i »csigatészta« (pužići)

24 Sándor Horváth, Narodni običaji, vjerski život (Népszokások, vallásos élet), u Narodna umjetnost Željezne županije (Vas megye népm#vészete), uredio Imre Gráfik, Szombatel, 1996, 306.

25 Elemér Schwartz, Posvećenje cvijeća u zapadnoj Mađarskoj (A virágszentelés Nyugat-Magyarországon), Ethnographia 1925, 17.

26 Sándor Horváth, Pobožnost naroda (Na primjeru zapadnomađarskih manjina) (A népi vallásosság (A nyugat-magyarországi kisebbségek példáján) Istraživanje manjina (Kisebbségkutatás) 1996/4, 388.

27 Sándor Horváth, Narodna prehrana u Nardi (Népi táplálkozás Nardán), SNA 1075, 17-18 (rukopis)

28 Arbeiten und Wohnen um 1900. »Die Sammlung Ludwig Toth zur Sachvolkskunde des Bezirkes Oberwart«, Eisenstadt, 1989, 47 /Katalog Neue Folge 34/

29 Der Sprach-Brock Haus: Deutsches Bildwörterbuch von A-Z. 9. kiadás. Wiesbaden, 1984, 655.