Crno žuti skandal

Crno žuti skandal

Gotovo svaki put kada se spustim niza strminu pokraj dvaju vrličkih groblja i s osjećajem ugode izbjegnem prometnu ophodnju koja na čistini između inine crpke i svratišta koje se vjerojatno zove oluja čeka neupućene vozače, pred pločom Podosoje sjetim se nesretnoga visovačkoga fratra Filipa Grabovca. Nije drukčije moglo biti ni ovaj put, premda sam se te kolovoške subote sâm vozio dugo, u nepreglednoj koloni namjernika različitih pločica i jezika koji su čekajući zjakali okolo smješeći se u oprženom i pustom krajoliku. Nije, kažem, moglo biti drukčije jer sam uz sebe imao pun gepek hrvatskih biografija, a među njima u petom svesku Hrvatskoga biografskoga leksikona, koji smo tih dana predstavili u kneževu dvoru u Dubrovniku, važno je mjesto, objektivno i za mene osobno, zapremala upravo Grabovčeva životna priča. Bilo mi se naime već jednom dogodilo da u leksikonu za čiju sam se književnu sastavnicu skrbio, i to ne bilo kakvu, nego prvome hrvatskome leksikonu, koji je pokrenuo i uredio Grabovčev zemljak doktor Vujić, promakne ključni trenutak pjesnikove sudbine. U ono daleko doba kada se u Sinju još nije trčala alka, ali su narod toga kraja vodile vrijednosti što se i danas iščitavaju u toj viteškoj disciplini, negdje potkraj sedamnaestoga stoljeća, naš se junak rodio u Podosoju. Kada mi je na stol tristo godina poslije došao tekst života maloga Filipa nisam se nimalo začudio što je opet jednom jedan hrvatski profesor pokušao zatajiti tko je izdao Grabovca. Za hrvatske je profesore na isti način nevjerojatno da bi isti oni sinjski vitezovi koji su junački pobijedili u okršaju s nadmoćnim osvajačem i u to ime prinijeli žrtvu te uveli svetkovinu mogli izdati svoga pjesnika, onoga koji im je osvijestio ime i prostor, dao ambijent njihovu sjećanju, kao i to da se takvo što događa od početka povijesti i da nema tako čista iskustva koje ne bi moglo trpjeti priziv. Prije nego što smo Grabovčevu biografiju dali macanu na potpis zamolio sam našu novakinju Sandu da je popuni, što joj nije bilo posebno teško jer primjerice već stari Ježić razgovjetno piše kako je »Grabovčevo uhapšenje uslijedilo na denuncijaciju nekih Sinjana, koji su bili povrijeđeni nekim mjestima (u njegovoj) knjizi, gdje se spomije ratovanje Sinjana i Vrličana protiv Turaka«. A ta je knjiga bila pokušaj Filipa G., kapelana hrvatskih četa u mletačkoj Italiji, da održi narodni duh u ponesenom epskome slogu, da svoje Dalmatince poduči neka misle na domovinu, tu hrvatsku drugu provinciju. Knjiga je s dopuštenjem mletačke cenzure bila počela ulaziti u narod, »uzbudila mu ponos i rasplamsala svijest«, kada su se umiješali alkari, stvar preporučili za lomaču a fratru pomogli da zaglavi u zloglasnome pržunu. Neće proći dugo dok se Grabovčev duh ipak proširi u znamenitome kačiću, kojemu su i Mlečići, s obzirom na slovinski podtekst, bili dobrohotniji, ali koji bi se sa Sinjanima, da im ne daj Bože u kakvoj novoj povijesnoj epizodi padne u ruke, sigurno, zbog svojega slovinskoga razgovora, također loše proveo. Nije za nekoga tko se bavi književnošću, a ni inače, neobično kada priča slijedi život: neobično je, lijepo i teško kad život ponavlja priču. Tko bi u takvu raspoloženju mogao uštimati da uđe u Sinj, u sumrak i da mu pod gradom put zapriječi alkarska četa s alajčaušem Zoricom na čelu, na konjima, u bijelim košuljama, gotovo melankolični. Obuzela me sjeta, probudilo se djetinjstvo s epskim natruhama: dok sam vozio sljedećih nekoliko stotina metara pod dojmom plotuna mačkula ispred crkvice sv. Ane, jedva sam svladavao želju da stanem i mimo dnevnoga okruženja osluhnem vjetrove povijesti.

Zar bi to uostalom bilo nešto neobično: potpredsjednik Matice hrvatske, staroga društva za promicanje narodne tradicije, koji dan prije toga po treći put izabran u tu čast i ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža s dodatnom obvezom pomoćnika glavnoga urednika Hrvatskoga biografskoga leksikona, s tobolcem punim sinjskih biografija, nema se razloga među sinjskim pukom zaokupljenim toga popodneva svojim starima i svojim mladima, osjećati loše. Da, ali što ako me slučajno kao uljeza prepozna gradonačelnik Jukić, koji povezuje posljednje konce sutrašnje izvedbe nad kojom nacija strepi. Viteškoga Jukića nesumnjivo su izvijestili kako ja nisam onaj za kojega se izdajem, kako uopće nije točno da bih u Leksikografskome zavodu Miroslava Krleže smio raditi ono što je počeo raditi Mate Ujević. U časopisu naše Akademije, a alkari akademike drže sebi ravnima (napose im je srcu prirastao akademik Sebastijan Pikulica!), upravo je tih dana obznanjeno koliko sam grdan uzurpator te kako je moja eliminacija nacionalni interes. Dijagnozu je doduše postavio jugoakademik Slobodan M. Novak, no to ne mijenja puno na stvari jer dok bi okretni Jukić stigao razmotriti tu nijansu, stvari bi se mogle nepovratno zakomplicirati. Bilo bi s moje strane naravno neumjesno kombinirati nešto s Grabovcem, tko sam ja da se pozivam na temeljna iskustva svoje književnosti i pamćenja svoje zajednice, ali me se nesreća jugoakademika Slobodana M. Novaka iskreno dojmila. Dok ja doista u svakom trenutku bez ozbiljnih posljedica za druge mogu, na zapovid jugoakademika Slobodana M. Novaka ili na drugi način, nestati, takvo se što više jugoakademiku Slobodanu M. Novaku nikada ne može dogoditi. Kao što je svakome poznato akademici su besmrtni, a budući je akademikom to jest besmrtnim Slobodana M. Novaka učinila jugoslavenska socijalistička kultura, to će ona u njemu, i s njime u njegovu imenu i naslovu jugoakademika Slobodana M. Novaka, živjeti dok je svijeta i vijeka, čak i poslije tako nevjerojatne, ali moguće prepostavke da se prestane trčati alka. Posve je pritom nevažno što je jugoakademika Slobodana M. Novaka zbilja učinilo besmrtnim, priča o Vonju matronine kahlice ili traktat o tome da su partizanske ofenzive bile najvažniji trenutak hrvatske povijesti — toga je sinjskoga popodneva koje u našoj tužnoj zemlji traje stoljećima, u svome besmrtničkom liku bio kao i uvijek na denuncijantskoj strani, pa sam hitro skrenuo ulijevo i preko Brnaza i Trilja zapalio put granice.

Onaj tko je vozio tim potezom lako će se sjetiti kako ga već od raskrižja za Split i Trilj čekaju mladi ljudi, često djeca, vjerojatno školarci i vojnici, s podignutim palcem molbe za prijevoz. Bljesak pomisli na djevojku koja je nedavno tu negdje pod užasnim okolnostima skončala po kratkom me je postupku vratio u dnevnu socijalnu dramu za koju se povijesne prispodobe doimaju opuštajućom lektirom. Policija i istražni sudac su, kako se čulo, razmjerno brzo povezali niti zločina, ali se onda priča zaplela tako da izgubi uvjerljivost sumnje i potpadne pod dojam opće nemoći. Zavjera šutnje društva koje se boji otvoriti, koje se stidi svoje hrabrosti, očitovala se jednako dramatično u iskrenju simbola kada su zastupnici alke došli u Zagreb zamoliti predsjednika Republike da unatoč osobnome poniženju što su mu ga prethodne godine priredili ostane njezinim pokroviteljem. Predsjednik Republike je u tom seminaru javne kulture održao još jednu od uzornih izvedbi svojega političkog instinkta koje su ga i učinile time što jest, ali time nije postignut važniji cilj: učvršćenja vrijednosnoga sustava zajednice. Nema sigurnoga osjećaja o ubojstvu djevojčice, smislu alke koja je zapravo počasna izvedba gardijske jedinice Hrvatske vojske ili smislu uloge predsjednika Republike, ako je vrijednosni sud o tim činjenicama prepušten svakom članu zajednice na slobodni dogovor. Ne može u modernoj Hrvatskoj biti vojničke tradicije mimo službene tradicije Hrvatske vojske, niti se onaj tko tom vojskom simbolički zapovijeda ima što javno dogovarati sa svojim podčinjenima. Predsjednik Republike svoju dokazanu vještinu poentiranja treba čuvati za suparničku scenu: dok je predsjednik, on u svojoj zemlji nema suparnika i to mora biti konvencija. Predsjednik Stipe Mesić, doduše, za razliku od svojega prethodnika suparnike ne traži, ali to nije dovoljno, jer su bez obzira na odgojnu lekciju alkarima, samim tim što se rasprava vodila, slabila oba simbola: alka i hrvatska Republika su sinonimi, Republika može bez alke, a možda može i alka bez Republike, ali kamo to vodi na žalost smo imali prigodu vidjeti prve kolovoške nedjelje ove godine.

Već se godinama htjelo provjeriti je li hrvatska javnost u loži te sinjske vojničke izvedbe spremna vidjeti desne radikale s europske margine koji se za tko zna čiji račun voze na bagdadskome ćilimu. Vodstvo sinjskoga viteškoga društva ove je godine kao naddostojnoga iz čuvanoga šešira izvuklo tužnoga princa propale bajke, ali se nije usudilo svoju moralnu dubiozu do kraja provesti na javnoj sceni. No to ništa ne mijenja u skandaloznosti čina koji je ponizio alku i Republiku, koji je grubo povrijedio uspomenu naših starih, od Grabovca do Starčevića i Supila, tisuća mrtvih domobrana kojima kruna nikad, ni do danas nije htjela priznati da su alku trčali za sebe. Dok je hrvatska policija istodobno privela nekakva kranjca koji je za svoju hižicu ridikulozno tvrdio da je u Sloveniji, hrvatske su vlasti ostale intaktne na drskost da habsburški prinčevi protuzakonito kuju hrvatske insignije na svoje medaljone i s takvim šupljim, ustavno i faktično propalim vrijednostima špekuliraju po konjičkim garnizonima hrvatske vojske. Do posljednjega trenutka u kasnu jesen svojega kraha za koji je proliven ocean hrvatske krvi i suza, habsburška kuća nije htjela priznati da je Grabovac u pravu, to jest da je Sinj u Hrvatskoj. Drastične posljedice te protuhrvatske špekulantske politike osjećaju se do danas, zbog njih je plaćena visoka cijena i u ratu koji je Hrvatsku doveo do vlastitih simbola, a ta bi cijena, da nije bilo genijalnosti Supilova naraštaja, bila nepovratna: zapravo bi opet značila mletačku alku na srpskoj granici. Nije problem u tome što bi alkari trčali za uvijek nove vladare, već u činjenici da Sinj sve do Banovine nije smio biti u Hrvatskoj iako je Hrvatska bila u Njemu, pa ako to ne znaju neka pitaju ili neka se zapitaju kako to da habsburških prinčeva nema na bečkim balovima ili salonima predsjednika Havela u Hradčanima.

Kada je ono Stipe Mesić kao legitimni zastupnik hrvatskih narodnih interesa bio priveden u mračni beogradski podrum da bi nam se sudilo, što ni poslovično cinični engleski producenti nisu zatajili u svojoj filmskoj rekonstrukciji, u njegovu je deržanstvu strujala radićevska žrtva. A što se motalo po glavi onih koji su svojega hrabroga i dostojnoga Predsjednika htjeli nadomjestiti princom karnevala teško je dokučiti. Mladi i također dokazano hrabri namjesnik vojvodske časti, inače Predsjednikov časnik, rekao je tom prigodom da Sinj boli što se moguća krivnja ne provjerava na hrvatskome, nego na tuđim sudovima. Teza nije bez osnove, borba za suvereno je pravo uvijek i borba za dostojanstvo vlastita suda, ali zar u motivacijskom polju alkarske zabune nije upravo djelovanje vlastitoga, a ne tuđega suda. Svojim autoritetom Predsjednikova vojvode treba se doista na djelu zauzeti da djevojčice i njihove majke u Sinju i svugdje gdje alka ima gram suverenosti, po cijenu časti i života, bezuvjetno budu sigurne.

Kad sam se vratio u Zagreb, gdje mi iz ormara u uredu i dok ovo pišem prigovaraju druge hrvatske biografije, zaboravio sam dakako opet i alku i Grabovca. Ali dok sam kao televizijski vijećnik nekoliko putao pregledavao njezinu snimku, kako bih se uputio u trivijalan problem je li tu bilo nedopuštena reklamiranja, uočio sam detalj za koji ne bih volio da mi je promaknuo. Dok se klicalo prinčevima i biskupima, a zavjerom prigušene šutnje preziralo Republiku, u lijevome kutu lože sjedio je predsjednik Matice hrvatske, pjesnik Igor Zidić. Sam.