Besudbinstvo

Besudbinstvo

Odlomak

Ima već dva mjeseca kako smo se oprostili od tate. Stiglo je ljeto. No u gimnaziji su već odavno, još od proljeća, školske ferije. Pozivali su se na to: rat je. I avioni često dolaze bombardirati grad, a i za Židove su odonda donijeli nove zakone. Otprije dva tjedna i sam sam dužan raditi. Službeno su me pismeno obavijestili: »raspoređeni ste na stalno radno mjesto«. Adresa je glasila »György Köves mladić pomoćni pripravnik«, i tako sam odmah vidio da su u tome prsti leventi. No i čuo sam da ovih dana u tvornicama ili mjestima te vrste nalaze zanimanja onome tko s obzirom na svoje godine ne može biti punopravan munkač, kao na primjer ja. Sa mnom isto ima ovako zajedno tu negdje osamnaest dečki, iz slična razloga, isto imaju oko petnaest godina. Radno mjesto je na Csepelu, pri svojevrsnome dioničkom društvu kojem je ime »Shell rafinerija nafte«. Tako sam se na kraju krajeva zapravo dočepao još jedne vrste privilegija, budući da je sa žutom zvijezdom inače zabranjeno ići izvan gradskih granica. Ja sam pak na ruke dobio ispravnu iskaznicu, sa štambiljem zapovjednika ratnog pogona, i to određuje: »mogu prijeći csepelsku carinsku granicu«.

Sam posao se inače ne bi mogao nazvati jako zamornim, pa je u društvu dečki i dosta zabavno: sastoji se od kojekakvih pripomaganja na zidarskom polju rada. Naftno stovarište je naime postalo žrtvom bombardiranja i trebali smo težiti dovođenju štete od aviona u red. Palir pod kojeg pripadamo je također veoma pravedan prema nama: vikendom nam obračuna i plaću, baš tako, kao i pravim radnicima. No moja maćeha se ponajprije veselila iskaznici. Dotad se naime, kad god sam krenuo na neki put, uvijek jako brinula kako ću se legitimirati u slučaju da do toga dođe. Sad se naprotiv nema zašto uznemirivati, jer iskaznica svjedoči da ne živim za svoje zadovoljstvo, nego donosim korist vojnih potreba tvornici, i to već pripada pod potpuno drugu vrstu prosuđivanja, naravno. I obitelj ima isto mišljenje. Samo je maćehina sestra malčice cendrala, jer da ja na takav način moram obavljati fizički posao, pa očiju već gotovo punih suza pitala: jesam li zato išao u gimnaziju? Rekao sam joj, mislim da je to samo zdravo. Stric Vili mi je isto odmah dao za pravo, a i stric Lajos je kimao: trebamo prihvatiti što je Bog odredio za nas; na to je onda zašutjela. Onda me još stric Lajos pozvao u stranu i izmijenio sa mnom par ozbiljnijih riječi: između ostalog me opomenuo da na radnom mjestu ne zastupam samo sebe nego i »cijelo židovsko društvo« te da tako i zbog njih također moram paziti na svoje ponašanje, jer će prema tome i o njima, sve njih gledajući, zasnivati mišljenje. Zaista, toga se ne bih ni sjetio. Ali uvidio sam, naravno da bi mogao biti u pravu.

Od tate također u točno vrijeme stižu pisma iz radničkog logora: hvala Bogu zdrav je, posao dobro podnosi, a i način tretiranja je — piše — čovječan. I obitelj je zadovoljna njihovim sadržajem. Stric Lajos je istog mišljenja: Bog je dosad bio s mojim tatom, i upozoravao je na svakodnevnu molitvu, da bi se i nadalje brinuo o njemu, jer iznad svih nas On raspolaže moći. Stric Vili je pak uvjeravao u to: sada već ionako moramo još nekako izvući »jedno kratko, prijelazno razdoblje«, jer — kako se izrazio — iskrcavanje savezničkih snaga Nijemcima je sada stvarno »jednom za svagda zapečatilo sudbinu«.

S maćehom sam također dosad mogao izaći na kraj bez ikakvih razilaženja u shvaćanju. Ona je pak, upravo suprotno, prisiljena na ljenčarenje: odredili su, naime, mora zatvoriti dućan, jer ne smije se baviti trgovinom onaj komu krv nije čista. Dakle, izgleda da se pokazala sretnom karta koju je tata stavio na gospodina Süt#a i tako sad on svaki tjedan vjerno donosi što pripada mojoj maćehi od koristi naše zemlje koja je kod njega, onako, kako se još tati zarekao. Zadnji put je također bio točan i izbrojio je lijepu svotu na naš stol, koliko sam vidio. Maćehi je poljubio ruku, a i za mene je imao par prijateljskih riječi. Raspitivao se detaljno i o zdravlju »gazde«, kao i obično. Baš se spremao pozdraviti, kad mu je nešto palo na pamet. Izvadio je jedan paket iz aktovke. Lice mu je bilo pomalo ukočeno. — Nadam se, milostiva gospođo — tako je rekao — da će dobro doći u kući. — U paketu je bila mast, šećer i slično. Slutim da je mogao donijeti s crne tržnice, valjda jer je zasigurno i on mogao pročitati odluku da se Židovi odsad trebaju zadovoljiti manjim porcijama pri opskrbi hranom. Maćeha se prvo skanjivala, ali je gospodin Süt# dosta navaljivao s time, tako da mu na kraju krajeva nije mogla zamjeriti na pažnji, naravno. Kad smo ostali sami, pitala je i mene, je li po mome mišljenju pravilno postupila što je prihvatila. Pravilno, držao sam, jer napokon nije mogla uvrijediti gospodina Süt#a time da ne prihvati: na kraju krajeva, htio je samo dobro. I ona je bila tog mišljenja, a rekla je i to da misli da bi se i tata slagao s postupkom. Zaista, ni ja ne bih vjerovao drukčije. Uostalom, to ona zna bolje od mene.

I mamu posjećujem svaki tjedan dvaput, na popodneva koja pripadaju njoj, kao i obično. S njom već imam više problema. Kao što je tata unaprijed prorekao, stvarno, nikako se nije sposobna pomiriti s time da mi je mjesto pored maćehe. Kaže, »pripadam« njoj, svojoj majci. Ali ja znam samo da sam sudom pripao tati, prema tome sigurno je njegova odluka vrijedeća. Mama me naprotiv i sad u nedjelju pritezala, da kako bih ja želio živjeti — jer po njezinu mišljenju samo i jedino moja želja je važna, i to, volim li je. Rekao sam joj. Kako te ne bih volio! No mama mi je objasnila voljeti znači to da smo, nekomu privrženi«, a ona pak vidi, ja sam privržen maćehi. Probao sam je urazumiti, da pogrešno vidi, jer na kraju ne držim se ja nje, nego je tata tako odlučio za mene. No ona je na to odgovorila da je tu o meni, o mom životu riječ, a o tome moram sam odlučiti, nadalje da ljubav »ne dokazuju riječi nego djela«. Otišao sam od nje poprilično zabrinut: naravno da ne mogu dopustiti da još stvarno pomisli o meni da je ne volim — nego ipak ni ono baš ne mogu držati ozbiljnim što je rekla o važnosti moje želje i o tome da sam moram odlučiti o svojim stvarima. Na kraju krajeva, to je njihova svađa. Ipak se ne bih ustručavao u tome zauzimati stav. A onda i to da ne mogu lišiti tatu, i k tome baš sada, dok je jadan u radnom logoru. No ipak sam se na tramvaj uspeo s neugodnim osjećajem, jer naravno da sam privržen mami i naravno da me boljelo što ni danas za nju nisam mogao učiniti ništa.

Možda, da je tom lošem osjećaju bio razlog to što se nisam mnogo žurio pozdraviti s mamom. I ona je navaljivala: bit će kasno — s obzirom na to da se sa žutom zvijezdom navečer samo do osam smije pokazivati na ulici. Objasnio sam joj naime da sad više, budući da posjedujem iskaznicu, nije potrebno svako pojedino pravilo uzimati tako strašno strogo.

U tramvaju sam se, bez obzira na sve to, oslanjao na zadnji trijem zadnjih kola, normalno, prema dotičnim propisima. Bilo je otprilike osam kad sam stigao kući, i iako je bila svijetla ljetna večer neke prozore su već počeli zatvarati pločama crne i plave boje. I maćeha je već bila uznemirena, ali i ona više iz navike, jer napokon, imam iskaznicu. Večer smo, kao i obično, proveli s Fleischmannima. Dvoje staraca je dobro, i dalje se puno svađaju, ali su i oni podjednako podupirali da idem raditi, također zbog iskaznice, naravno. Pomalo su se i razilazili u svojoj revnosti. Maćeha i ja ne idemo često u smjeru Csepela i tako smo prvi put od njih tražili naputke. Stari Fleischmann je predložio prigradsku željeznicu, striček Steriner je bio na strani autobusa, jer on, rekao je, ima postaju pokraj samoga naftnog stovarišta, dok se od prigradske željeznice još mora pješačiti — i kako se otada pokazalo, to i jest tako. Ali tada to još nismo mogli znati, a striček Fleischmann je jako gnjavio: Uvijek vi morate biti u pravu — čangrizao je. Na kraju su se morale umiješati dvije debele supruge. Annamária i ja smo se tome puno smijali.

S njom sam inače u neku ruku dospio u specifičnu situaciju. Događaj se zbio prekjučer, u petak za vrijeme noćne zračne uzbune, u skloništu, točnije u jednome napuštenomu, polutamnom podrumskom prolazu koji se ondje otvara. Prvotno sam joj samo htio pokazati da je odavde zanimljivije pratiti što se događa tamo vani. Ali kad smo za jednu minutu samo tako izbliza čuli i jednu bombu, onda se počela tresti cijelim tijelom. Dobro sam osjetio jer se na mene naslonila u svojoj prestravljenosti: ruka joj je bila oko moga vrata, lice zabijeno u moje rame. Onda se sjećam samo toga da sam joj tražio usta. Izbrisan doživljaj mlaka, vlažna i prilično ljepljiva dodira ostao je u meni. No, i jedna vrsta vedra čuđenja, jer ipak, to mi je bio prvi poljubac s jednom djevojkom, a osim toga baš tada i nisam računao na to.

Jučer se na stubištu pokazalo da je i ona bila vrlo iznenađena. — Bomba je bila uzrok svemu — smatrala je. Uglavnom je i imala pravo. Poslije smo se ponovno poljubili, i tada sam od nje naučio kako možemo doživljaj pretvoriti u trajnije sjećanje, tako da dodijelimo svojevrsne uloge i svojim jezicima.

I večeras sam bio s njom u drugoj sobi, da pogledamo ukrasne ribe Fleicshmannovih: ribe smo naime uistinu često običavali gledati i u drugim prilikama. Danas naravno nismo išli baš samo zato. Primijenili smo i jezike. Ali ubrzo smo se vratili jer se Annamária bojala: ostali će još nešto i nanjušiti. Poslije sam, za vrijeme razgovora saznao razne zanimljivosti njezinih misli vezanih uz mene: rekla je da nije mogla zamisliti da bih joj »jednom mogao značiti i nešto drugo« osim jednostavno samo »dobrog prijatelja«. Kad me upoznala, isprva me gledala kao običnog pubertetliju. Poslije je, otkrila mi je, bolje promotrila i u njoj se javilo nekakvo razumijevanje prema meni, možda — tako misli — zbog slične sudbine naših roditelja, i iz mojih raznih primjedbi zaključila je da o mnogim stvarima imamo jednako mišljenje; ali od toga tada više stvarno nije naslućivala. Zamislila se malo, koliko je to čudno i rekla je: — Izgleda da se tako moralo dogoditi. — Lice joj je imalo čudan, veoma strog izraz, i nisam poricao njezino mišljenje, iako sam se više slagao s onim što je jučer rekla, da je bomba bila uzrok. No, naravno, ništa ne mogu znati, i činilo mi se da se njoj tako više sviđa. Ubrzo nakon toga smo se rastali jer sutra moram ići raditi, i kako sam se s curom rukovao, noktom je mom dlanu prouzročila malu oštru bol. Shvatio sam, ciljala je na našu tajnu, i kao da joj je lice govorilo: »sve je u redu«.

Nego sljedeći dan se dosta čudno ponašala. Popodne smo naime, nakon što sam stigao kući s posla, i prije toga se oprao, promijenio košulju i cipele i vlažnim češljem doveo kosu u red, bili kod sestara — jer je Annamária u međuvremenu obavila svoje upoznavanje kod njih, prema svom starijem planu. I njihova mama me srdačno primila (tata im je na prisilnom radu) Imaju prestižan stan, s terasom, tepisima, par velikih i jednom posebnom, manjom sobom za dvije djevojke. Namješten je klavirom, brojnim lutkama i drugim stvarima što odgovaraju ukusu djevojaka. Uglavnom smo običavali kartati, ali starija sestra danas nije imala volje za to. Željela je prvo razgovarati s nama o jednoj svojoj brizi, jednom pitanju koje je u zadnje vrijeme muči: to jest njezina žuta zvijezda tjera je na mozganje. Zapravo ju je »pogled ljudi« nagnao na promjenu — jer nalazi da su se ljudi prema njoj promijenili, i vidi im u očima to da je »mrze«. Danas prije podne je isto to primijetila za vrijeme kupnje u koju je išla po maminu nalogu. No ja ipak vjerujem da je to vidjela na pretjeran način. Moje osobno iskustvo bar nije takvo. Tako se na primjer i na radnom mjestu među majstorima nađu oni za koje se zna da ne podnose Židove: s nama dečkima su se svejedno posve sprijateljili. U isto vrijeme to zato još ništa ne mijenja u njihovu stavu, naravno. Onda mi je pao na pamet i primjer pekara, i pokušao sam objasniti curi da ne mrze nju zapravo, mislim ne nju samu, osobno — jer je na kraju krajeva ne mogu ni poznavati — nego radije samo pojam da je »Židovka«. Tada je pak izjavila da je i ona o tome razmišljala maloprije, jer u osnovi i ne zna točno što je to. Annamária joj je naime rekla da to valjda svatko zna: jedna vjera. Ali nju nije zanimalo to, nego, značenje« toga. — Na kraju krajeva, čovjek bi trebao znati zašto ga mrze — smatrala je. Priznala je, isprva ništa nije razumjela od svega, i strašno ju je boljelo vidjeti da je preziru, samo zato što je Židovka«: tada je prvi put osjetila da je — kako je rekla — nešto odvaja od ljudi i da ona ne pripada tamo kamo i oni. Nakon toga je počela razmišljati, pokušala je u razgovorima i po knjigama ispitati temu i tako je spoznala: upravo to mrze u njoj. Njezin stav je naime bio, da »smo mi Židovi drukčiji nego ostali, da je ta razlika bit, i zbog toga Židove ljudi mrze. Spomenula je i to kako je specifična stvar živjeti u toj spoznaji različitosti« i da gdjekad osjeća neku vrstu ponosa, a gdjekad vrstu srama zbog toga. Željela je saznati kako mi stojimo sa svojom različitošću, i pitala je jesmo li mi ponosni ili se više sramimo. Njezina sestra i Annamária nisu baš znale. Ni sam nisam dosad baš vidio razloga tim osjećajima. Osim toga, čovjek sam nije potpuno određen o toj svojoj svojevrsnoj različitosti: na kraju krajeva, baš za to je dobra žuta zvijezda, koliko ja znam. To sam joj i napomenuo. Ali ona je tjerala inat: »u sebi nosimo« razliku. Po mom mišljenju nekako je ipak važnije ono što nosimo izvana. Dugo smo to raspravljali, ne znam zašto, jer, istini za volju, nisam baš uviđao važnost pitanja. Ali bilo je nešto u slijedu njezinih misli što sam doživio nekako iritirajuće: mislim da je sve to puno jednostavnije. No i osim toga ja sam htio pobijediti u raspravi, naravno. Jednom-dvaput kao da je i Annamária htjela prozboriti, ali joj se nekako ni jednom nije pružila prilika, jer nas dvoje već nismo baš na nju obraćali pozornost.

Na kraju sam joj iznio jedan primjer. Katkad sam, iz čiste dokolice, već promišljao tu stvar, i tako mi je palo na pamet. Ali i jednu knjigu, nekakav roman sam pročitao nedavno: kraljević i prosjak, koji su, ako ne obraćamo pozornost na tu različitost, upadljivo i licem i tijelom, sve do neraspoznatljivosti sličili jedan drugomu, iz čiste radoznalosti zamijenili su jedan s drugim sudbine, dok na kraju od prosjaka nije postao pravi kraljević, a od kraljevića pravi prosjak nije postao. Rekao sam curi neka proba sebe zamisliti u toj stvari. Naravno, nije jako vjerojatno, ali na kraju krajeva, mnogo toga je moguće. Recimo, kad je bila posve mala dogodilo joj se nešto, dok čovjek još ne zna ni govoriti, ni sjećati se, i svejedno kako, ali ipak pretpostavimo — nekako su je zamijenili ili se zamijenila s djetetom druge obitelji, jedne takve obitelji kojoj su u pogledu rase papiri besprijekorni: dakle, u tom zamišljenom slučaju sad bi ta druga djevojka osjećala razliku, nosila bi naravno i žutu zvijezdu, dok bi se ona, putem njezinih podataka, vidjela upravo takvom — a naravno i drugi bi je tako vidjeli — kakvi su i drugi ljudi, ne bi na to ni pomislila, niti bi išta znala o cijeloj razlici. Činilo mi se, stvar je na nju ostavila priličan dojam. Prvo je samo šutjela, i polako, ali s takvom mekoćom, da sam već gotovo osjećao, usne su joj se razdvojile, kao da bi htjela nešto reći. Ali onda se ipak nije dogodilo to, nego nešto sasvim drugo, mnogo čudnije: udarila je u plač. Lice je zakopala u unutarnji pregib lakata, što je bilo na stolu, ramena su joj se pak sve više u sitnim trzajima grčila. Strašno sam se iznenadio, jer napokon, nije mi to bio cilj, osim toga me i sam prizor pomalo zbunio. Probao sam se nadviti nad nju i, dotičući joj kosu, ramena i pomalo ruke, moliti: neka ne plače. Ali ona je ogorčeno i grcajućim glasom viknula nešto kao, ako naše osobine nemaju nikakva udjela u tome, onda je sve samo pusta slučajnost, i ako bi ona mogla biti i drugačija nego je prisiljena biti, onda »sve to nema nikakvog smisla«, i da je to takva misao, kakva se po njezinu mišljenju »ne može podnijeti«. Bio sam zbunjen, jer sam ja bio krivac, ali nisam mogao znati da joj ta misao može biti toliko važna. Gotovo sam već zaustio da tako kažem: neka se ne zamara time, jer za mene sve to ne znači ništa, jer ja je nisam prezreo zbog njezine rase; ali odmah sam osjetio, to bi ipak bilo smiješno reći, i zato onda nisam ni rekao. Samo što ipak, boljelo me što nisam mogao reći, jer sam u tom trenutku stvarno to osjećao, potpuno neovisno o svojoj situacije, da ne kažem: slobodno. Iako naravno, moguće je da bi u nekoj drugoj situaciji i moje mišljenje bilo drukčije. Ne znam. Uvidio sam i to da ne postoji način da isprobam. Ipak, nekako je to sve napeto. I ne znam točno iz kojeg razloga, ali sada mi se prvi put dogodilo da sam osjetio nešto takvo, što je, ja mislim, zaista pomalo nalikovalo na sram.

Ali tek sam na stubištu postao svjestan da sam tim osjećajem s druge strane povrijedio Annamáriu, izgleda: tada se naime dogodilo da se čudno ponašala. Pokušao sam je uhvatiti za nadlakticu, ali istrgnula se iz moje ruke i ostavila me tamo na stepenicama.

I sljedeći dan sam uzalud čekao da mi se javi. Tako nakon toga ni ja nisam išao k sestrama, jer smo dosada uvijek išli zajedno, i one bi vjerojatno postavljale pitanja. A i inače, sad sam bolje vidio što je cura u nedjelju govorila.

Navečer se kod Fleischmannovih već pojavila. Ali prvo se samo umjereno upuštala u razgovor sa mnom, i tek joj se tada malo ublažilo lice kada sam na primjedbu da se nada da smo dobro proveli popodne gore kod sestara, rekao: nisam bio gore. Bila je znatiželjna zašto ne, na što sam ja odgovorio da bez nje nisam htio: činilo mi se da bi joj se i taj moj odgovor mogao svidjeti. Nakon nekog vremena pokazala se spremnom i na to da pogleda sa mnom ribe — a iznutra smo se vratili već potpuno pomireni. Poslije, tijekom večeri cura je načinila još samo jednu primjedbu vezanu za slučaj: — ovo nam je bila prva svađa — rekla je.

Prevela Petra Tkalčec