Avenija Hrvata, honved Krleža i povijesni inženjering

Avenija Hrvata, honved Krleža i povijesni inženjering

U europskih naroda uobičajena je pojava da je nacionalni teritorij gusto premrežen najraznovrsnijim spomenicima i spomen-obilježjima koja podsjećaju na važne događaje i ličnosti. Praksa postavljanja takvih obilježja nije starija od XIX. stoljeća što znači da se vremenski podudara s razdobljem modernog nacionalnog formiranja i osvještenja. Naraštaji koji otada pa sve do današnjih dana podižu takva obilježja žele oteti zaboravu dijelove nacionalne povijesti te ih dati budućim naraštajima na uspomenu. Najelementarniji oblik takvog prigodnog obilježavanja pojedinih mjesta, svojevrsne teritorijalizacije nacionalnog pamćenja, su spomen-ploče. Njima se bez većih troškova, kakve mogu prouzročiti pravi spomenici, može ostaviti trajan spomen i zato su one najčešći oblik takva simboličnog obilježavanja pojedinih mjesta.

Na zemljovidu nacionalnih spomenika posebno mjesto pripada onima koji su podignuti s vanjske strane nacionalnih granica. Iako i domovinska obilježja, njihov izgled i sadržaj, simboličko značenje i umjetnička izvedba, nerijetko izazivlju prijepore i polemike i time plijene javnu pozornost, spomen-obilježja podignuta na teritoriju neke druge države uvijek imaju posebnu važnost, a njihovu osmišljavanju i realizaciji pristupa se s najvećim mogućim oprezom. Važan preduvjet za postavljanje spomen-ploče izvan državnih granica je i blagonaklonost ili barem suglasnost domaćinske zemlje jer bez toga nije moguće zamisliti njihovo postojanje.

Popularizatorski elementi neizostavan su sloj svake akcije podizanja spomen-obilježja odnosno spomen-ploče. Spomen-obilježja koja stoje negdje u tuđini imaju posebno velik promicateljski i popularizatorski naboj i zbog toga izazivlju pozornost javnosti, ne jedne nego više zemalja. Dobro je poznato da ličnosti ili događaji slavljeni u jednoj sredini mogu imati sasvim drukčije simboličko značenje u drugoj. Takvih je primjera bezbroj i ne treba ići daleko u potrazi za njima. Hrvatski primjeri pružaju sasvim dovoljnu potporu toj tvrdnji.

Na hrvatskom državnom području mnogo je spomen-obilježja podignutih u raznim razdobljima koja podsjećaju na važne činjenice nacionalne kulturne i političke povijesti ili pak na ljude i događaje koje su za samo neke političke snage imale stanovito značenje. U našoj je tradiciji i da vladajući režimi putem spomen-obilježja veličaju sebe same te količinom podignutih spomenika nastoje stvoriti privid raširenosti poželjnog političkog stajališta ili svjetonazora. Dio naše tradicije, nažalost, je i loš običaj uništavanja spomenika podignutih za bivših režima. U proteklih stotinjak i nešto više godina ne jedan je politički režim blagonaklono gledao na uništavanje spomen-ploča i obilježja suprotnog političkog predznaka. Bez obzira na očiglednu sklonost Hrvata postavljanju spomen-ploča i drugih obilježja, izvan današnjih državnih granica, odnosno izvan većinskih hrvatskih područja u susjedstvu Republike Hrvatske, relativno je malo spomen-obilježja važnih za posredovanje poruka o hrvatskoj nazočnosti u svijetu i hrvatskim vezama s drugim narodima i zemljama. Glavni razlog malobrojnosti hrvatskih izvandomovinskih spomenika vjerojatno leži u činjenici da je sve do stjecanja državne neovisnosti zapravo bilo vrlo teško izboriti podizanje takvih obilježja. U uvjetima nepostojanja hrvatske države iznimno su bili rijetki pokušaji obilježavanja mjesta u inozemstvu hrvatskim nacionalnim spomen-obilježjima. Zbog toga je za one malobrojne, otprije postojeće hrvatske spomen-ploče u inozemstvu u novim, povoljnijim, uvjetima potrebno pokazati pojačanu domovinsku skrb. Isto tako, hrvatska država, poglavito domovinske vladine i nevladine ustanove i organizacije trebale bi poraditi na tome da na dosad neobilježenim mjestima pokušaju podići obilježja koja će posredovati željenu poruku. Na taj način postupno će se mijenjati prevladavajuća slika o Hrvatskoj i Hrvatima u drugim sredinama za koju se često žalimo da nije točna i da je tendenciozna jer su je nametnuli protuhrvatski režimi i zlonamjerni pojedinci.

U ovom prilogu želim se s tri primjera osvrnuti na spomen-obilježja koja se nalaze izvan naših granica. Igrom slučaja spomen-obilježja uzeta za primjer posjetio sam u kratkom vremenskom razmaku tijekom proljeća godine 2002. To je možda i jedina činjenica zajednička opisanim spomen-obilježjima, odnosno spomen-pločama. Po svim ostalim značajkama ona se razlikuju. Jedno od njih podigla je Jugoslavija, drugo Hrvatska, a treće koje spominjem usputno podignuto je vjerojatno posve mimo hrvatskog znanja. Na jednoj se ploči spominje hrvatsko ime, druga ga ne spominje. Jedno je obilježje u sadašnjem obliku protuhrvatsko, drugo afirmira hrvatstvo. Jedno podsjeća na skupinu ljudi, drugo je vezano uz jednu osobu. Jedno je na osami, daleko od hrvatskih granica, druga dva su nedaleko od Hrvatske. Jedno sadrži potencijal velike političke razmirice međunarodnih razmjere, drugo je podignuto uz potpun politički blagoslov svih zainteresiranih. Pa ipak, bez obzira na sve navedene razlike, sva su opisana spomen-obilježja dio su jedne te iste priče, one o hrvatskom međunarodnom ugledu i identitetu.

Avenija Hrvata na hodočasničkom putu svetoga Jakova

Vjerojatno najpoznatiji hrvatski spomenik u tuđini onaj je na Bleiburškome polju u istočnoj Koruškoj. Tamo je nedaleko sela Loibacha, kojeg Slovenci nazivlju Libuče, podignuto spomen-obilježje koje podsjeća na zbivanja iz prvih dana poraća 1945. godine. Ploča postavljena u spomen na »poginulu hrvatsku vojsku«, u znaku križa i polumjeseca, podignuta je doslovce usred polja i da nije nekoliko borova oko nje, teško bi se to mjesto moglo zapaziti čak i s nedaleke ceste. Sve do 1990-ih godina svaki posjetitelj bleiburškog spomen-obilježja samim posjetom automatski je postajao državnim neprijateljem u očima jugoslavenskog režima. Prijepori u vezi s bleiburškim spomen-obilježjem nisu prestali niti nakon sloma Jugoslavije i traju sve do današnjih dana, no čini mi se da jedno drugo spomen-obilježje, koje također podsjeća na zbivanja iz Drugog svjetskog rata, sadrži u sebi još više protuslovlja i ima u sebi potencijal za nove prijepore u budućnosti. No prije nego iznesem o kakvu je spomen-obilježju i ploči riječ i u čemu je ono prijeporno, nekoliko riječi o tome kako sam se uopće zatekao u Aveniji Hrvata na hodočasničkome putu svetoga Jakova, gdje se taj hrvatski spomenik nalazi.

Hrvatski ured frankofone udruge zvane Francuska alijansa svakog proljeća povede svoje članstvo i pridružene znatiželjnike na jednotjedno upoznavanje nekog dijela Francuske. Vrijedni aktivisti Alijanse osmisle putovanje koje znatno nadilazi uobičajene turističke, redovito nemaštovite paket aranžmane. Prigodni letak, do kojeg smo supruga i ja došli dobrohotnošću kolega iz Leksikografskog zavoda, članova Alijanse, pozivao je na put u Périgord, odnosno u dolinu rijeke Dordogne u jugozapadnoj Francuskoj. Itinerar je, međutim, osim naslovljene regije obuhvaćao još i neke susjedne dijelove jugozapadne Francuske. O kakvu je području riječ?

Na putu do Périgorda obišli smo prastara hodočasnička mjesta Le Puy i Rocamadur te naučili da su se ta mjesta, a zapravo i cijeli Périgord, nalazila na trasi najvažnijeg srednjovjekovnog hodočasničkog puta prema svetištu svetoga Jakova u Composteli u španjolskoj Galiciji. Odlazak po oprost grijeha u Compostelu za srednjovjekovnog je pobožnog Europljanina bio jednako važan kao što je hadžiluk u Meku važan za pravog muhamedanca.

U Périgordu vozili smo se lijepom i smirujućom dolinom Dordogne koju nadziru mnogobrojni, dobro sačuvani dvorci. Posjetili smo krasne utvrđene srednjovjekovne gradiće, kao što su primjerice Sarlat ili Domme te doznali da takve gradiće Francuzi nazivaju bastide. (Meni se čini da bi dobar prijevod pojma bastide mogao biti kaštel, po uzoru na naša Kaštela). Razgledajući ih, vratili smo se u dane kada je baš tuda prolazila englesko-francuska granica jer je su Englezi, francuski otočki susjedi i vjekovni suparnici, tada bili moćniji i jači. Hodajući starim hodočasničkim putovima, mi moderni putnici kušali smo čuvene périgordske specijalitete, Foie Gras, guščje i pačje paštete koje se nude sa svih strana.

I u susjednoj pokrajini Quercy posjetili smo jedan kaštel, Cahors, najviše poznat po utvrđenom mostu ali i vinorodnoj okolici u dolini rijeke Lot. Zašli smo i sami u jedan od tamošnjih vinskih podruma te se uvjerili u vrsnost cahorskih crnjaka. Pod sigurnom rukom kompetentnog vodiča i istodobno oduševljenog suputnika Alana zašli smo na brojne seoske cestice te se zavukli u najskrovitije dijelove toga dijela jugozapadne Francuske. No to nije bilo sve. Kad smo već autobusom prevalili tolik put kroz sjevernu Italiju i Alpe, preko doline Rhone i kroz samo srce francuskog Središnjeg masiva, dodali su planeri puta još koji »bombončić«. Ponajprije, to je bio raskošni grad Albi, poznat po velebnoj katedrali podignutoj nakon katoličke pobjede nad heretičkom sljedbom albingeza u XIII. stoljeću, ali i po muzeju koji slavi vjerojatno najpoznatijeg sina toga grada, slikara Toulouse-Lautreca. Opuštenost i toplinu Sredozemlja, tako kontrastnu atlantskoj strogoći périgordskih kaštela, osjetili smo zaustavivši se u gradiću Alesu nakon duge vožnje kroz velebni kanjon rijeke Tarn. Osjetili smo i dašak Provance, zadivivši se nakratko u smiraj jednog dana graditeljskom skladu Pont du Garda te obvozivši se okolo zidina papinskog Avignona. No pored svih tih zanimljivih mjesta u programu périgordskog uskrsnog hodočašća bio je još jedan detalj koji me od samog početka neodoljivo privukao. Naime, kada se iz Cahorsa skrene prema Albiju, negdje na pola puta između ta dva grada, cesta prolazi kroz mjesto Villefranche-de-Rouergue, i dalje citiram s reklamnog letka, »poprište tragične pobune Hrvata silom unovačenih u njemačku vojsku za vrijeme Drugog svjetskog rata«. Upravo taj detalj je, zacijelo pogađate, ključan za našu priču o spomen-pločama.

Nijemci su hrvatske vojnike unovačili temeljem dogovora postignutog s endehazijskim vodstvom početkom 1943. Bilo je dogovoreno da se osnuje hrvatska divizija u sastavu SS-a i popuni ponajprije muslimanima s područja BiH. Na pretežitoj zastupljenosti muslimana inzistirala je njemačka strana jer je to bio dio tadašnjeg njemačkog pokušaja približavanja muslimanskome svijetu. Novačenje, međutim, nije naišlo na željeni odjek pa se ljudstvo naposljetku osim dragovoljno prikupilo i prisilnim novačenjem, većinom među muslimanima, ali dijelom i među katolicima. Zapovjedni kadar, međutim, bio je sastavljen gotovo isključivo od etničkih Nijemaca iz naših krajeva, takozvanih folksdojčera. Unovačeni vojnici prebačeni su najprije na vježbalište u Njemačku pa potom u dio Francuske kojom je upravljao njemački pouzdanik general Pétain. Stožer divizije smješten je u Mende, dio snaga u Rodez, a XIII. pionirski bataljun koji je važan za našu priču o spomen-obilježju, u gradić Villefranche.

Razlozi za pobunu hrvatskih vojnika bili su višestruki. Ponajprije, prema unovačenim vojnicima postupalo se okrutno u čemu su prednjačili časnici i dočasnici. Kap koja je prelila čašu bila je, čini se, namjera Nijemaca da hrvatske postrojbe prebace na istočno bojište umjesto da ih vrate na područje NDH kako je prvotno bilo dogovoreno. U prvim satima 17. rujna 1943. pobunjenici, predvođeni petoročlanim vodstvom, uspješno su svladali zapovjednike i preuzeli nadzor nad mjestom. Pretpostavljeni kontakt s francuskim Pokretom otpora, međutim, nije uspostavljen pa su se pobunjenici odlučili na pokušaj proboja do slobodnog teritorija podijeljeni u manje skupine. No njemačka protuakcija bila je veoma brza pa su njemačka pojačanja još istog dana nakon borbe ponovno preuzela Villefranche a potom i pohvatala većinu preživjelih pobunjenika u okolici. Poginulo je oko 150 ljudi.

Iako pobuna nije uspjela te je većina sudionika pobijena ili pak naknadno strijeljana, njezin odjek bio je velik. Mještani Villefranchea nisu krili solidarnost s pobunjenim hrvatskim pobunjenicima iako im je i samima prijetila njemačka odmazda. Vijest o pobuni krenula je i u svijet pa je o njoj izvijestio i Radio London. Po mnogima bila je to prva pobuna unutar monolitne i disciplinirane njemačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata.

O samim događajima toliko, a ono što je važno za ovaj napis nastupa nakon rata i tiče se stvaranja slike o pobuni i identitetu pobunjenika u poslijeratnom razdoblju. U kolektivnom pamćenju stanovnika Villefranchea malo je što upitno. Za njih su događaji od 17. rujna 1943. uvijek bili »pobuna Hrvata«, Le revolte des Croates. Počevši već od 1944. u Villefrancheu se na dan pobune redovito ukazuje počast sudionicima i žrtvama kao Hrvatima. Cestu koja iz središta mjesta vodi k mjestu gdje je nakon rata podignuto spomen-obilježje, gradsko je vijeće nazvalo Avenue de Croates. U dalekoj francuskoj provinciji, u Villefrancheu, dakle, postoji Avenija Hrvata, što je rijedak slučaj u svijetu. Malo je ulica u inozemstvu nazvanih hrvatskim imenom. Pokušajte se i sami sjetiti koje i uvjeren sam da ih nitko neće nabrojiti mnogo. Meni pada na pamet tek jedna: Hrvatska ulica u slovačkom selu Hrvatski Grob nedaleko Bratislave, nekoć većinskom naselju etničkih Hrvata.

Francuski pristup pitanju identiteta pobunjenika iz Villefranchea zapravo je jednostavan i logičan jer proizlazi iz francuskog načina razmišljanja o nacionalnim kategorijama. Godine 1943. u vrijeme nesretnih događaja pobunjeni vojnici dolazili su iz Hrvatske, bez obzira na ratno i ideološko opredjeljenje te države i njezina režima, i za lokalno stanovništvo bilo je prirodno da ih smatraju Hrvatima. Vjerska pripadnost pristiglih Hrvata bila je za Francuze posve irelevatna. Štoviše, u to vrijeme pripadnost muslimanskoj vjeroispovjesti nije niti za same pobunjenike bila razlog ikakve zadrške u njihovu hrvatskom izjašnjavanju i identitetu. Identitet pobunjenika retuširao je nakon rata jugoslavenski režim po svom ukusu i mjeri te je hrvatsko ime zamijenjeno jugoslavenskim. Spomen-obilježje u Villefrancheu podignuto je 1950. a na ploči, obilježenoj crvenom zvijezdom, uklesano je da je spomenik posvećen »jugoslavenskim borcima koji su, daleko od svoje domovine, pali pod mecima nacističkog neprijatelja«.1

Otkrivanju spomen-obilježja nazočili su jugoslavensko diplomatsko izaslanstvo i predstavnici Društva Francuska-Jugoslavija. Zemljište na kojem je uređeno groblje eksproprirano je 1951. te je dobilo status eksteritorijalnosti u korist Jugoslavije. No to nije bilo sve. Spomenik kojeg je od Vanje Radauša naručila Vlada NR Hrvatske, sabotirala je beogradska vlada 1952. pod izgovorom da bi se njegovim postavljanjem odala počast »kvislinzima« i »ustašama«. Umjesto u Villefrancheu, Radaušev je spomenik završio u Puli.

Beogradski je režim strogo pazio da obavljeni retuš ne bude doveden u pitanje. Iako je još 1991. upravo jedan Francuz u ime ujedinjene Europe objavio da se Jugoslavija raspada, na spomen-obilježju u Villefrancheu i danas su još uvijek upisani samo »les combattants Yougoslaves«, iako se ono nalazi u Avenue des Croates, a Jugoslavija ne postoji već više od jednog desetljeća. Štoviše, koliko doznajem od dobro obavještenog kolege iz Pariza, na pomolu je još jedan pretendent na isto spomen-obilježje. Bosna i Hercegovina, pozivajući se na pretežito muslimansko (današnjim pojmovnikom čitati kao bošnjačko) i bosanskohercegovačko podrijetlo pobunjenika, navodno želi preuzeti skrb nad spomenikom, ali i okoristiti se ugledom što ga događaj uživa u francuskoj javnosti. Nešto antifašističke boje, makar i s više od pola stoljeća zakašnjenja, nikome nije na odmet.

Bio je tmuran travanjski dan kada je autobus zagrebačke Alijanse stigao u Aveniju Hrvata. Prvo smo pronašli samu Aveniju, što je trenutačno podiglo raspoloženje u autobusu, a nakon kraće vožnje njome ugledali smo i mjesto spomen-obilježja te se nakon zaustavljanja autobusa na prvom pogodnom mjestu pješice vratili i obišli spomen-područje, koje je eksteritorijalno u korist danas nepostojeće države. Tekst na spomen-ploči zaprepastio je većinu izletnika iako su prethodno bili upoznati s njegovim protuslovnim sadržajem. S jedne strane bijes zbog evidentne beogradske manipulacije poviješću, identitetom žrtava ali i poimanjem domaćih ljudi o zbivanjima u rujnu 1943, s druge strane ipak radost zajedničkog fotografiranja pod nazivom Avenije Hrvata. U nastavku vožnje u autobusu se povela živa rasprava kako prevladati postojeću situaciju za koju je jasno da nije održiva. Svi se slažu da nešto treba učiniti, no koji je pravi potez? Kako popraviti postojeći paradoks i nepravdu a da se pritom ne načini nova šteta hrvatskom ugledu?

Mišljenja sam da s postojećim spomenikom treba oprezno, ne iz obzira prema njemu samom jer je riječ o očiglednom falsifikatu, nego zbog francuske strane koja sigurno ne bi bila suglasna s nasilnim uklanjanjem. Svakako treba izbjeći i moguću situaciju u kojoj bi BiH i Hrvatska nastupile svaka za se i međusobno se sporile oko prvenstva nad spomen-obilježjem. Takav, nažalost nimalo nevjerojatan, zaplet zacijelo bi s radošću dočekali i objeručke iskoristili današnji beogradski predstavnici u Parizu, bez obzira što sa spomen-obilježjem više nemaju ništa. Prema tome, treba pronaći obostrano prihvatljivu formu te zajednički nastupiti spram francuske strane. Nadalje, postojeću ploču bez obzira na tekst vjerojatno ne treba uklanjati nego spomen-obilježje dopuniti novim sadržajem koji će točnije opisati identitet stradalnika. Dakako, ne treba zaboraviti ni Radaušev spomenik koji je za Villefranche izrađen, ali nikad do tamo nije stigao. Možda nije prekasno da taj spomenik na svoje odredište ipak stigne, makar i s pola stoljeća zakašnjenja. Status eksteritorijalnosti svakako treba prenijeti s nepostojeće države na druge dvije — Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu — koje će preuzeti skrb nad spomen-obilježjem. Sve zajedno nije baš jednostavno, ali je izvedivo. Ne znamo kako će se u svemu postaviti službeno Sarajevo, no možemo barem s hrvatske strane utjecati da se poduzme što poduzeti treba.

I naposljetku još nešto. Na popis potrebnih koraka u vezi sa spomen-obilježjem u Villefrancheu treba neizostavno uvrstiti još jedan. O događajima u Villefrancheu postoji u hrvatskoj stručnoj literaturi i publicistici nekoliko radova. U kratkim priprema uoči puta, za koje toliko puta nemamo dovoljno vremena, pročitao sam ih nekoliko te na taj način stekao površan, ali ipak dostatan uvid. No glavni rad na temu hrvatske pobune u Villefrancheu nije napisan na hrvatskom jeziku, nego na francuskom. Autori su naš poznati povjesničar medicine i znanosti te savjesni hrvatski aktivist Grmek i njegova supruga. To je ozbiljan znanstveno utemeljen rad, objavljen u obliku knjige 1998. godine (M. D. Grmek et L. Lambrichs, Les Révoltés de Villefranche, Seuil, Paris). Supruga u međuvremenu preminulog akademika Grmeka zainteresirana je za hrvatski prijevod, njega do današnjeg dana još uvijek nema iako je iz svega razvidno da nam je itekako potreban.

Jesmo li dorasli navedenim zadatcima?

Honved Krleža

Drugi primjer o kojem u ovom prilogu želim izvijestiti mogao bi, barem jednim dijelom, sugerirati potvrdan odgovor na upit kojim sam zaključio priču u prvom odlomku. Iako dosadašnja iskustva sa službenim hrvatskim inozemnim nastupima i predstavljanjima ne jamče uspješan rasplet u vezi s Villefrancheom, nedugo nakon posjeta francuskome gradiću bio sam sudionik jedne uspješne hrvatske akcije u inozemstvu. Moj Leksikografski zavod potkraj svibnja 2002. uspješno je priveo kraju postavljanje spomen-ploče svome utemeljitelju i dugogodišnjem ravnatelju Miroslavu Krleži u mađarskom gradu Pečuhu. Pečuh je odabran jer je Krleža tamo od 1908. do 1911. pohađao kadetsku školu. Kao honvedski kadet naučio je mađarski jezik te došao u doticaj s mađarskom kulturom, no to ipak nisu najvažnije činjenice za podizanje spomen-ploče. Važniji od toga Krležini su napori na prevladavanju nedoumica i razlika u hrvatsko-mađarskim odnosima i iskreno nastojanje na približavanju dviju kultura i dvaju naroda. Zbog toga je u prigodni tekst na ploči uvrštena i posveta »tumaču hrvatsko-mađarske povijesne bliskosti«.

U današnje vrijeme nije teško promicati hrvatsko-mađarsku suradnju i bliskost. Otrcana diplomatska fraza o »nepostajanju većih razlika između dvaju naroda« u slučaju današnjih hrvatsko-mađarskih odnosa doista dobiva stvaran smisao i sadržaj. Za Krležina života međutim, a osobito u razdoblju kada je on bio u stvaralačkom naponu i kada su povijesne suprotnosti i nepovjerenje još uvijek bili i te kako blizi, za promicanje hrvatsko-mađarske bliskosti trebalo je imati mnogo takta, dobre volje pa i vizonarstva, čega Krleži nije nedostajalo.

Drugi razlog za odabir Pečuha jest živa hrvatska zajednica nastanjena u Pečuhu i mađarskoj Baranji uopće. Za baranjske Hrvate s mađarske strane granice Pečuh nije samo upravni centar, nego ponajprije kulturno središte jer su u Pečuhu i hrvatski klub nazvan po Augustu Šenoi, i hrvatska gimnazija i katedra na sveučilištu i kazalište.

Spomen-ploča postavljena je na zgradi Medicinskog fakulteta, na mjestu koje se nalazi u krugu negdašnjih domobranskih vojarni, koje u Pečuhu za razliku od onih u Zagrebu, očigledno, nisu preživjele sve mijene XX. stoljeća. Ploča je postavljena uz veliku potporu i osobni angažman hrvatskog poslanika u tom gradu te je toplo pozdravljena i radosno dočekana od hrvatske zajednice. Njezino postavljanje ne bi bilo moguće bez suglasnosti gradskih i sveučilišnih vlasti u Pečuhu s kojima je usuglašen i dvojezični tekst.2 Treba naglasiti da je mađarska sredina prilično zatvorena i osjetljiva pri sličnim akcijama i inicijativama iz susjednih zemalja. Iako na današnjem mađarskom tlu ima mnogo kulturnih slojeva u kojima nedvojbeno sudjeluju i druge, nemađarske zajednice, nema mnogo sličnih primjera mađarske širokogrudnosti. Zbog toga mađarski pristanak i, štoviše, djelatno sudjelovanje u činu postavljanja i otkrivanja spomen-ploče treba shvatiti i kao znak dobre volje i prijateljstva u širem smislu te ujedno kao znak prihvaćanja lokalne hrvatske zajednice u samome Pečuhu.

Čin otkrivanja spomen-ploče bila je besprijekorna međunarodna manifestacija. Kao govornici smjenjivali su se hrvatski i mađarski predstavnici, ravnatelj Leksikografskog zavoda i hrvatski poslanik s naše strane, a dekan Medicinskog fakulteta i gradonačelnik Pečuha s mađarske. Svakako najdirljiviji detalj bio je onaj iz gradonačelnikova govora kada se prisjetio svoga djeda, nastavnika gađanja na kadetskoj školi u vrijeme kada ju je i naš honved pohađao.

Krležine stihove na hrvatskom su jeziku govorili Nada Subotić i neizbježni, gromkoglasni Zlatko Vitez, a Krležin memoarski zapis o Pečuhu na mađarskom je jeziku govorio Slaven Vidaković, glumac Narodnog kazališta iz Pečuha. Žensko pjevačko društvo August Šenoa iz Pečuha otpjevalo je dvije narodne pjesme baranjskih Hrvata. (Pri spomenu članica ženskoga zbora neka mi bude dopušteno spomenuti kako je njihov dobni sastav navodio na zaključak da pjevačko društvo ima teškoća u pridobivanju novih članica.) Činu otvaranja nazočio je lijep broj promatrača, uglavnom lokalnih Hrvata. Među njima bilo je lijepo ponovno sresti znance iz ranijih posjeta Pečuhu, poput hrvatskog aktiviste Miše i profesora Barića. Brojnosti publike pridonio je i »leksov« autobus, koji je posebno za tu prigodu stigao iz Zagreba, te osobito glumački ansambl zagrebačkog kazališta Gavella, koji je u večernjim satima toga dana prigodno izveo predstavu Kroatenlager. Sve u svemu bila je to dostojanstvena priredba bez ikakve zamjerke i, po mome sudu, uspješna akcija hrvatske promocije u susjednoj zemlji. Spomen-ploča na zgradi Medicinskog fakulteta svojim će dvojezičnim napisom trajno svjedočiti o hrvatskoj nazočnosti i prenositi prolaznicima prijateljsku poruku.

Tursko-mađarski povijesni inženjering

No da ne bi sve u vezi sa spomen-pločom honvedu Krleži bilo besprijekorno, putem u Pečuh gotovo slučajno smo se upoznali i s manje ugodnim detaljem, prvorazrednim primjerom propagandističke uporabe spomen-obilježja. Najprirodniji i najbrži put iz Zagreba za Pečuh vodi preko Virovitice i Barcsa gdje se ulazi u Mađarsku. Približno na pola puta između Barcsa i Pečuha cesta prolazi kroz gradić Szigetvár. U samom mjestu nalazi se dobro očuvana utvrda iz turskog razdoblja, podignuta na mjestu one slavne utvrde Sigeta koju je 1566. Nikola Zrinski junački branio od Turaka i za koju po čuvenju u nas zna svaki pučkoškolac (iako bi samo rijetki znali za točnu lokaciju sigetske utvrde).

Valja reći da je Nikola Zrinski jedan od onih povijesnih likova koje podjednako uvažavaju i Mađari i Hrvati, tako da se u Mađarskoj na više mjesta nalaze spomenici ili ulice posvećene Zrinyi Miklosu, kako ga naši susjedu nazivlju. Prolazak pokraj sigetske utvrde nije mogao proći bez makar i kratkog obilaska samog lokaliteta, tim više što je u autobusu bilo nekoliko kolega koji su prvi put hodili na tu stranu. Budući da je naš cijeli put u Pečuh, bio planiran i izveden u dosluhu s pečuškim Hrvatima, već na ulazu u Szigetvár dočekala nas je gospođa Filaković, Hrvatica i povjesničarka iz Pečuha. Povela nas je u kratak obilazak utvrde, koja se nalazi doslovce u samom mjestu i u kojoj se zapravo nema bogzna što za vidjeti. Kip konjanika, sigetskog branitelja Zrinskog, kojeg smo zatekli unutra nije nas zadivio svojom monumentalnošću jer je više nego na hrabrog zapovjednika malobrojne posade podsjetio na Cervantesova junaka Don Quijotea, ili pak na njegova pobočnika, i to nakon borbe s vjetrenjačom. Uvriježenoj priči o Sigetskoj bitci mnogo više odgovara spomenik koji se nalazi ispred gradske vijećnice u samom središtu Szigetvára gdje Nikolino junaštvo simbolizira veliki lav.

No nakon obilaska tvrđave, za koju je gospođa Filaković unaprijed upozorila da nije osobito zanimljiva, naša nas je voditeljica povela do još jednog spomen-obilježja posvećenog Sigetskoj bitci koje se nalazi četiri, pet kilometara udaljeno od grada. Na tom je mjestu zajedničkim ulaganjem mađarske i turske vlade podignuto spomen-obilježje koje sigetsku bitku prikazuje u novom svjetlu. Spomen-obilježje zauzima znatno veću površinu od uobičajene i sastoji se od više pojedinačnih objekata. Središnje mjesto zauzimaju dvije, više metara velike skulpture na zajedničkom podestu koje su realistični prikazi lica dvaju glavnih aktera Sigetske bitke: Nikole Zrinskog i sultana Sulejmana. Turskom sultanu uklesani su uz ime potpuni podaci o mjestu i godini rođenja i smrti, dok Nikola, potpisan kao Szigetvár várkapitánya, uz uklesanu godinu nema navedeno mjesto rođenja.

Primijetivši propušteni podatak, odmah sam pomislio da bi u pitanju moglo biti namjerno prešućivanje, no naknadnim uvidom u više naših enciklopedija ustanovio sam da podatak o mjestu Nikolina rođenja zaista nije pouzdan, iako se pretpostavlja da je to bio Zrin, tadašnje sjedište Zrinskih. Glede navoda na spomeniku, dakle, nemam pravo na primjedbu, iako se barem izdaleka može prigovoriti da se umjesto mjesta, koje očigledno nije sigurno, mogla navesti barem Hrvatska. No ostavimo to po strani, jer moja glavna primjedba odnosi se na cjelokupni dojam kojeg spomen-obilježje ostavlja na namjernika.

Spomenik simbolički spaja i izjednačava dvije sukobljene strane davne Sigetske bitke. Podignut je zajedničkim mađarskim i turskim sredstvima, no činjenica da ga je izradio turski majstor kao i neskriveni orijentalni dojam što ga spomen-obilježje ostavlja na posjetitelja, ipak daju naslutiti da je turska strana bila glavni poticatelj njegova podizanja. Zašto bi to Turcima bilo u interesu? Riječ je o redizajnu percepcije raširene u Europi, a posebice snažne u njezinom istočnom dijelu, prema kojoj su Turci bili osvajači i rušitelji Europe. Sigetsko spomen-obilježje, podignuto u tursko-mađarskoj koprodukciji, nudi sasvim drukčiju percepciju povijesti. I sigetski kapetan Zrinski i sultan Sulejman u ponuđenoj su vizuri tragične žrtve neke davne bitke, gotovo da su prikazani kao svojevrsni brothers in arms. Turci pak, u Sigetu zajedno s Mađarima, a negdje drugdje možda pod ruku s nekim drugima, ravnopravni su sudionici europskog koncerta. Sve u svemu nije loše osmišljeno i još bolje realizirano. Nije za zamjeriti Turcima da se žele Europi predstaviti u malo drukčijem svjetlu. To je prirodno i razumljivo, ostaje međutim pitanje gdje smo u svemu tome mi Hrvati. Nije li Nikola Zrinski, osim mađarski i hrvatski junak? Nije li u sigetskoj posadi bilo i drugih našijenaca? Nisu li oni od Turaka, osim mađarskih, branili i hrvatske krajeve? Na posljetku, nije li sigetska bitka dio i hrvatske povijesti i povijesne mitologije pa samim time i hrvatskog nacionalnog identiteta? Jesu li se Turci i Mađari dogovorili o retušu Sigeta bez Hrvata ili smo kao i u mnogim drugim prigodama svojom nespretnošću i tu dopustili da nas izbrišu i ispuste iz povijesti?

Iako se inače nastojim pridržavati načela političke korektnosti te pazim da riječju i djelom ne uvrijedim »drugu« stranu, ma koja ona bila, nisam se nikako mogao oteti dojmu da je tu ipak riječ o povijesnom inženjeringu u kojem su žrtva ispali Hrvati. Dok se kod nas koplja lome oko eventualnog izjednačavanja žrtava i zločinaca u Jasenovcu ili se vode isprazne polemike oko (ne)dolaska pojedinih političara na ishitrene provincijske priredbe, sumnjiva povijesnog utemeljenja, Hrvati kao kolektivitet gube mnogo ozbiljnije bitke na važnim europskim pozornicama. Izneseni primjeri iz Sigeta i Villefranchea pokazuju da ima mnogo razloga za zabrinutost zbog načina kako pojedina spomen-obilježja prikazuju povijesne događaje i opisuju ulogu Hrvata u njima. Držim da nije nevažno kako je na spomen-ploči u Villefrancheu opisana pobuna hrvatskih vojnika iz 1943. te da ne možemo biti ravnodušni prema činjenici da na spomen-obilježju Sigetskoj bitci nema ni spomena o Hrvatima. Primjer, pak, nedavno otkrivene spomen-ploče koja evocira uspomenu na Krležine honvedske dane u Pečuhu ohrabruje jer pokazuje da je valjan inozemni nastup moguć te da Hrvati ipak mogu sami sebe prikazati u dobru i prihvatljivu svjetlu.

1 Cjelovit tekst na spomen-ploči u Villefrancheu je:

ICI REPOSENT

LES COMBATTANTS YOUGOSLAVES

QUI TOMBÉRENT LOIN DE LEUR

PATRIE SOUS LES BALLES

DE L'ENNEMI NAZI A LA

SUITE DE L'INSURRECTION

DE VILLEFRANCHE DE RGUE

DU 17 SEPTEMBRE 1943

2 Cjelovit tekst spomen-ploče na Medicinskom fakultetu u Pečuhu:

ĐAKU MAĐARSKE KRALJEVSKE KADETSKE ŠKOLE U PEČUHU

HRVATSKOM KNJIŽEVNIKU

MIROSLAVU KRLEŽI

1892-1981.

TUMAČU HRVATSKO-MAĐARSKE POVIJESNE BLISKOSTI

MIROSLAV KRLEŽANAK

(1892-1981)

A PÉCSI MAGYAR KIR#LYI HADAPRODISK#LA DI#KJ#NAK

HORVAT IR#NAK

A HORV#T-MAGYAR TÖPTÉNELMI ÖSSZEPON#D#S TOLM#CS#NAK

MIROSLAV KRLEŽA LEXIKOGR#FIAI INTÉZET

Z#GR#B, HORV#TORSZ#G

MMII