666 999 Devet detalja o kritici

666 999 Devet detalja o kritici

Alles, alles, alles weiß ich.

Richard Wagner, Sumrak bogova

Dat ću sebi malo oduška.

Friedrich Nietzsche, Nietzsche kontra Wagner

Ne smije se nikada uistinu zanimati za nešto: to je moja slabost.

Joseph Conrad, Lord Jim

Nije istina da smo svi jednaki i da svatko svakoga može analizirati.

Witold Gombrowicz, Dnevnik

1

»Stari otac Elliot imao je golem vokabular, znao je tako urlati i nije baš pazio na koga urla. Urlao bi on i na samoga guvernera.« Dotični Elliot šef je lučke kapetanije u romanu Josepha Conrada. »Popeo sam se najviše moguće, mirovina mi je osigurana, imam nešto ušteđena novca, pa ako se nekome ne sviđa kako ja razmišljam o odgovornosti, ja ću drage volje otići kući. Starac sam, i nikada nisam tajio svoje mišljenje », kaže. Jedna jedina želja koju je imao bila je da na neki način poudaje svoje kćeri. »Tom se stvari malo zanio.« Imao je tri kćeri, k tomu jako lijepe, unatoč tome što su »čudnovato sličile njemu.«

2

Riječ kritizirati kod mene potječe iz majčina rječnika, npr. ne kritiziraj, što znači: pojedi griz-tijesto. To, koje je pred tobom. Ili sam pojeo ili ne, bez kritike sigurno ne. Uporaba je točna, iako nije dobro promišljena: onaj tko bi rado zabranio kritiku mora znati da je eventualno može samo ušutkati. To je diktatura. Pritom ne mislim na svoju mamu, pa čak ni na politiku, ukus se obilno diktira i u demokratskim sustavima. No, u diktaturi ne postoji ni afirmativna kritika. Ukratko, ni veseliti se ne može. Kritika je elementarna, nemilosrdna, mora dolaziti iznutra, ne smije se vagati, niti smije imati izvanpredmetne točke gledanja (no dobro, dakle njih ublažava), ne smije činiti dobro(činstva), ni zlo(namjerne) stvari. Analizira ili ne. Trudi se razumjeti ili ne. Kritičar je otrovan (kao stari Elliot): interiorizira što se pojavi pred njim, provodi kroz sebe, konstantno se truje time što se pred njim pojavi. Otrovan, kao Witold Gombrowicz i Sándor Márai u svojim dnevnicima. Otrovan, kao Nietzsche Wagnerom ili Eliot (T. S., ne onaj iz lučke kapetanije) Hamletom. Kosztolányi Adyjem, Dezs#om Szabó i Attila József Mihályem Babitsem. Zatrovan kao Zsolt Farkas Dezs#om Tandorijem. Vedrobijesan, jer naravno da je ozbiljno, ali pritom ipak, kao i kod upale slijepog crijeva, znamo da se od toga ne umire. U blizini smrti nema kritike. Griz-tijesto je (po mojem mišljenju/za mene) loše, to npr. nije analiza, ništa pod milim bogom ne pokušava shvatiti. Nije da krenuvši od toga počinje kritika, to je već samo po sebi u najmanju ruku to. Jednostavna, jedinstvena, obična kritika.

3

»Već nekoliko tjedana živim u Edenkobenu, njemačkom gradiću blizu francuske granice. Točnije rečeno, pokraj Elzas-Lotaringije; najbliži veći grad je Strasbourg. Lijep, brdovit kraj, vinogorje, savršeno obrađeno, precizno održavana sela, Eden i Koben (=svinjac), nije baš eden, ali je zato vrlo uredan svinjac. S poda se može jesti. Nije to kraj za ljutnju. A ni za čuđenje. Onako bezličan. Putovao sam baš 11. rujna, cijeli dan, cijelu noć sam slušao radio u autu, nekih 11 sati, i nisam vidio ništa. Od onoga za što sam tada osjećao da vide svi na kugli zemaljskoj osim mene. Kao grozno loša, beskrajna radiodrama. To pišem tek tako. Uza sve to još je i padalo. Vidio sam toliko da znam da je lila kiša. Nisam mogao biti siguran ni u to hoće li me pustiti preko granice, ali pustili su me. Ni hoće li me poslije pustiti natrag. Kad vozim obvezatno slušam Wagnerov Götterdämmerung. Bar na duljim putovanjima. Neka traje minimum 10 sati, ne zaustavljaj se previše, nikad ne sjedaj nigdje usput i slušaj Ring.« Te se rečenice, izuzevši nekoliko ravnodušnih opisa, sastoje od ironičnih, ozbiljnijih, provokativnih, pejorativnih, afirmativnih kritičkih izjava s tendencijom k sporazumu. Ne bi ni mogle od Svega, svega, svega ostaloga. U neku ruku su sveznajuće. Naravno, sve saznaju poslije, pa tako i sumrak-pejsaž, od Brunhilde i valkira, ali onda baš sve. To je kritika.

To je otprilike i kritika koja odmah izražava i predmet kritike (kao jebemu ne slušaj Ring u autu, kaj je to, za vrijeme »haklanja« ide Velika fuga? Itd.) Predmet kritike je kritika.

Aktivnosti svih nas su uglavnom kritičke. Ili još bolje, ništa nije moguće učiniti nekritički, čak i dijelovi ovog opisa naizgled posve oslobođeni kritike mogu se čitati kao kritika. Dapače, ako ćemo po istini, nikako drukčije. Dakako, istina ne postoji. U smislu da, naravno, postoji istina, ali baš ne izlazi na vidjelo. »Istina se ne prikazuje ni približno toliko često koliko mnogi vjeruju«, kako piše Joseph Conrad. Sve se može čitati kao kritika: zašto sam radije negdje nego bilo gdje drugdje, zašto mjesto x pod Nebom pripada prije mjestu y nego bilo čemu drugome, zašto je ausgetippelt baš ta vrsta tijesta određena između neizmjernoga mnoštva vrsta tjestenine. Bolje rečeno zakuhana. Zašto da radije govorim pravilno nego ne baš pravilno. Kritizirati je dakle (ne samo) dobro (nego drukčije nije moguće). Kritizirati je dakle dobro.

Ovime ne bih želio skrenuti s još nepostavljenog pitanja. Jer, osim toga što je sve stalno predmet kritike, i umjetnost je predmet kritike. Postoji — smatram ja — posebno književnost, a posebno književna kritika, postoje takve discipline. »Több dolgok vannak földön és egen, / Horatio, mintsem bölcselmetek / Almodni képes« (Više ima stvari, Horatio, na nebu i zemlji negoli bi vaša mašta to zamišljati mogla, i s tim se mnoštvom stvari dobro nosimo.

Ali zašto? Zašto mi nije dovoljno konstantno i naporno izabiranje/odbacivanje stvari i mogućnosti, zašto je potrebno stvaranjem posebnih disciplina moje izbore činiti javnima? Ne valjda zbog takozvane društvene korisnosti, »rad« kao »podjela«? Tako jednostavno?

Da. Npr. u Kolmaru, malome njemačko-francuskom gradu pod Strasbourgom, možemo pronaći remek-djelo europskog slikarstva, Isenheimski oltar Matthiasa Grünewalda. Takvo izjašnjavanje umjetničke kritike u Italiji je po svoj prilici provokacija. Korisno? Korisno. I zabavno. Iskreno govoreći, nije baš sigurno da bih iz čiste koristi (= da bi netko drugi iz toga izvukao korist) publicirao svoju kritiku, u korist zabave već da. Samo što se u međuvremenu jamačno toliko dobro zabavljam da mi se prohtije biti koristan, tako je to uređeno, tako sam konstruiran. Sigurno će se i među najboljima naći oni koji za taj izbor/odbacivanje (= kritiku) nisu čuli i onda će se dogoditi to da će se zbog toga što sam se ja zabavljao oni bar provjeriti informaciju, otići u Kolmar, jer upravo po tome pripadaju među najbolje. S time da će i dobro proći, tako da sam već tu donio malo koristi, plus turizam. Malo promjene u njihovim životima. Ne zbog mene (mojega kritičkog izraza), nego zbog njih samih: najboljima se ne mijenja samo život nego, kako Rilke preporučuje, pod utjecajem promatranja jednoga kipa Apolonova torza mijenjaju se i oni sami. Ne samo da preporučuje, izravno upozorava na to.

4

Grčki su tragičari pisali za pobjedu, tvrdi Nietzsche u djelu Menschliches, Allzumenschliches (I. 170). Iz častoljublja. Poenta je častoljublja da u prvom redu nama odgovara ono što činimo, potpuno neovisno o vladajućem ukusu. Spominje da su isprva baš zato najveći, Eshil i Euripid, bili neuspješni, »dok na kraju nisu odgojili takve umjetničke kritičare koji su svoja djela ocjenjivali na osnovi mjerila zadanih na njihovim djelima«. To je, po mojem mišljenju, svakako pretjerivanje. Nije baš da ima potrebe za odgajanjem, dovoljno je udariti nekoliko iznenađujuće evidentnih glasova i kad iznenađenje polako splasne, dolazi evidencija. Zajedno rezoniraš. To je kritika (njezin minimum). Ili je pak evidentno da je ono što čuješ lažno, pa je i to kritika. Jaki pjesnici prvo iznenađuju, ali samo prvi, eventualno i po drugi put, poslije su na konju. Iznenađuju, premda ne bi željeli, jer bi rado odmah pobijedili, ali samo prema onome što »u njihovim očima (izgleda) najbolje od najboljega«. U tome nema kompromisa. Jak kritičar-pjesnik igra samo na taj slučaj rezonancije i ne uzima u obzir ništa drugo. Nietzsche opisuje i to kako častoljubivi mnogo drži do svog ostvarenja i to očekuje i od drugih: kome prvo nedostaje, svejedno žudi za priznanjem drugih, on je tašt, ako je obrnuto, onda je ponosan. Vrlo duhovito. Gombrovicz pak misli da piščevo pokazivanje skromnosti prikriva oholost. Pažljivost, da na sebe ne navuče ljutnju drugih. »Taština, samouvjerenost i ambicija ne mogu se istrijebiti iz djela jer je to motor stvaranja. Treba iznijeti na vidjelo. I tada se može civilizirati.«

5

Prošle sam godine u jednom časopisu objavio poduži tekst, teško je točno reći o čemu: o promjeni diskurza u mađarskoj književnosti, o promjenama kanona, o neoavangardi i o postmodernome. Kritički tekst, s jakim miješanjem registara, u kojem se izmjenjuje esejistički »znanstveni« jezik i jezik lijepe proze, umetnuti stihovi, vicevi i još svašta; ozbiljno namijenjen prijedlog o ponovnom preispitivanju mišljenja o promjeni književne paradigme. Mislio sam, dovest će to struka u red, dobit ću nekoliko šamara. Ne, iskreno govoreći, nisam očekivao da iz toga nastane rasprava, pljuske pak ne očekujem. Ne i da, jer nešto čovjek ipak očekuje, previše sam se time zezao da ne bih. Previše sam s time čekao: govorio o tome, ali nisam napisao, jer nisam našao pravi jezik. Mislim da sam ga tek tijekom pisanja našao, onako usput. To samo tako uzgred spominjem. No ništa se nije dogodilo, tako da se već i samo iz toga vidi da osim toga što se uvijek svih, svega i svakoga tiče kritika, daleko od toga postoji i kritiziranje kao stručna djelatnost. To što se ništa nije dogodilo, dokaz je da postoji struka. Znači da — to je samo pokušaj nekakva neopasnog upozorenja — ako nisi iz struke, ne guraj u nju nos. Istina je, pa ni oni ne pišu stihove.

6

Autor tzv. kritički tekst o svojem djelu ne voli čitati kao tekst, nego kao kritički tekst koji govori o njegovu djelu i za vrijeme toga imati frustracije: hvaliti ili koriti kritičara. Fućkalo bi mu se za njega, ali isto kao kad u mraku fućka da ga ne bude strah, i odatle saznaje da se boji. Postoje oni što misle da više neće čitati kritike koje govore o njima. Prvo, oni dakle stvarno vjeruju da kritike govore o njima; drugo, stvarno vjeruju da ih neće čitati (da kad čitaju, zapravo ne čitaju), treće, mogu se očekivati razne gluposti iz tog smjera. Četvrto je da ne vole čitati dobre (ni loše!) tekstove. Ja ionako, ako je tekst dobar, čitam, ako ne, prestanem ili se ljutim. Ili se veselim. Ako »me« razni kritičari obrade na sto načina, iz toga ću naučiti da ostanem isključivo »pri sebi«, što je parafraza Nietzscheove rečenice koja slijedi.

Postoji onda i ad hominem tekst, s tim je situacija već malo teža. Kad teče projekt »ako ti se ne sviđa knjiga, zaprijeti autoru«. Kako bi rekao jedan američki kolega. Ovdje ipak mene nije pod tako jakim navodnim znakovima, po njemu sam ja glavni lik, tamo je, jebiga, moje ime, ono da je xy glupan, a ja sam taj xy, tako se zovem. Uzalud je znati da je to umjetničko djelo. Fikcija, čuj. Veoma kritički, ali ipak bih pljusnuo autora. Sve to meni govori iskustvo. Onda to katkad iziđe iz mene, to može biti i zastrašujuće. U svakom slučaju, iznenađujuće. Što je to, onda sam ja mudar? Onda se vrati, može se vratiti, ponovno naraste, što nije dobro, dapače, vrlo je loše, ali je utješno. Korijeni su ostali u meni. Dakle, ja sam ()?

7

Dobro je čitati književnu kritiku. János Arany je pisao samo o pjesnicima za koje danas više nitko ne zna. Nisu ni pjesnici. Onda nije ni pisao o pjesnicima? Nije pisao umjetničke kritike? Arany pripada u malu grupu najboljih u svjetskoj književnosti. Pjesnik i književni kritičar. »Skupimo argumente, da bismo još jednom dokazali (o, i to već po koji put) da smo dorasli samoj jezgri svjetske književnosti — ravni joj, ali nas ne poznaju i ne cijene«, kaže Gombrowicz, i to se ne može izbjeći, ako kažeš (npr. o Aranyu) bilo što, padneš u tu zamku frustracije. »Nisam lud za time da izvan sebe predstavljam bilo što, ali nam na kraju, protiv naše volje, svijet dodjeljuje tu reprezentativnu ulogu.« Sad je situacija takva da bilo što da kažem, ne mogu ne predstavljati. Nije strašno. Neka ovom radu bude ambicija (i to) da u odličnom društvu snažne, i ako vam drago, kritičke opaske koje predlažu životne promjene, povezuje bar uz Wagnera, Grunewalda i Jánosa Aranya. Užitak za čitanje. Mislim, Arany. Jednostavno užitak. Oni o kojima je pisao užasni su. No dobro, pretjerujem, riječ je o normalnim piscima stihova, ništa posebno, nisu to tesači rime, za vrijeme čijeg čitanja se katkad izvanredno ugodno možeš zgražati. Ali zašto je pisao baš o njima? Zašto ne o velikanima? Ako je toliko velik? Zašto kaska za Aguillom Muscasom? Na ta pitanja ovdje nećemo odgovoriti, a meni je ionako više nego dovoljno da čitam dobar tekst, osim toga potpuno mi je nebitno o kome/čemu. Ni po čemu me ne zanima više duševni svijet jedne francuske malograđanke iz 19. stoljeća koja se dosađuje i pojma nema što bi sa sobom od jednog mađarskog rođaka iz 19 st. koji se po svoj prilici dosađuje slično navedenomu, kada se primi sklepanja stihova.

8

Skila laje, kao kuja. Lijep ženski lik s krilima, u bokovima pas, dolje tijelo ribe, živi na stijeni koja seže do neba, ima dvanaest nogu. Ali noge joj nisu razvijene. Šest glava, dugi vratovi, tri reda zuba, u trenu strgne šest muškaraca s Odisejeva broda. Heraklo je ubije jer mu je otela ovce, našto je otac, Forkis, ponovno stvori: spali bakljom, pa skuha. Nasuprot tomu Haribda. Triput dnevno iskapi i ispljune morsku vodu. Neviđena. Nasreću. Mislim da su Grci prije kritizirali nego plašili. Posebno mi se sviđa što Skila ima 12 nogu, ali ni jedna joj nije razvijena. Lijepa Lamija, nakon što Hera zbog ljubomore ubije njezinu djecu rođenu sa Zeusom, poružni, počne se baviti gutanjem djece drugih majki. Može poprimiti bilo koji oblik, i iskopa sama sebi oči da i dok spava bude budna. Razmisli.

Razmisli, da postoje npr. Graje. Sijede djevice. Lijepe. Imaju jedno zajedničko oko i jedan zub i čuvaju put koji vodi prema gorgonama. Perzej im ukrade oko, baš kad ga jedna predaje drugoj. Postoje tri Gorgone: Stena, Euriala i Meduza. Uglavnom igraju tri sestre, kao i kod oca Elliota, i sve su užasno lijepe (ili pedeset iz jedne, kao Nereide ili Danaide od kojih je 49 izmasakriralo svoje muževe u prvoj bračnoj noći, no svejedno. Odrezale su muževima glave). Meduza je kao prvo lijepa, kao drugo ima zlatna krila, metalne ruke, veprovske kljove, oko glave zmije, tko je ugleda, skameni se. Perzej, na savjet Palade Atene, gleda samo u odraz u štitu i kad joj odreže glavu, iz nje šikne Pegaz, krilati konj. Zeus je pak srpom koji je dobio od majke odrezao ocu Kronu spolni organ i bacio ga iza leđa u more. Tako se rodila Afrodita. Postoje još Moire, Erinije i, znamo, Harpije, koje sada nećemo opisivati, ali jako su ružne i imaju zadah. Euribijino srce je od čelika. Njezina kći Stiga (stygein: mrziti), pa njezin sin Bija (nasilje). Ali ne događa se samo antifeministička kritika, jer postoje i Titani i Giganti, i hekatonhiri s 50 glava i 100 ruku. Bio je jedan zmaj Tifon, pola čovjek pola životinja, glava mu do zvijezda, ruke od izlaska do zalaska sunca, oči vatra, slina plamen, šištao je, lajao, tulio, urlao, kao lav. Sto zmijskih glava, ljudsko tijelo, golem zmijski rep. Nekada su ga bogovi razumjeli.

Mislim, tog Tifona. Katkad i ne. Zeus ga je proganjao, ali Tifon je uhvatio jadnog Zeusa, iščupao mu iz nogu tetive i skrio ih u brlogu svoje sestre, Delfine, ženskog zmaja iz Delfija. Njegova su djeca Kerber, Sfinga, Himera, lernska Hidra i nemejski lav, no svejedno. I oni su gnjusni. Onda se sve okrenulo na dobro, tetive su vraćene, Zeus je na frajera bacio Etnu, i gotovo. Pomogao je Kadmo, koji je zmaja očarao zvukom siringe i uvjerio ga da će od Zeusovih tetiva izraditi još pompozniji instrument. I to liru.

9

»I u ovoj točki ću se pri ovome uozbiljiti.« (Nietzsche) Saznati sve naknadno čini minimalno to da se propuštajući (poslije) sve (zasad samo bilo što) vanjsko (= otrovno) kroz sebe kao svojevrsno mjerilo, postupno naravno dočepamo neke vrste imuniteta. Na »kraju« toga, u načelu nezatvorivag procesa, pri krajnjem bi se obračunu vratila cjelina. Ne postoji poseban otrov ni odmjeravanje. No dotle ne gledaj. Toliko se nemoj uozbiljiti.

Osim Wagnera na duljim putovanjima znam slušati i njemačku rock-grupu Rammstein, jer po mišljenju Zsolta Farkasa ja volim njemački titanizam. Rammstein je njemački gradić nedaleko od Edenkobena, na granici kojega je najveća njemačka U. S. Air Force baza. Prije nekoliko godina su se na demonstracijskom letu sudarila dva aviona, bilo je i civilnih žrtava, a grupa iz tih nekoliko litara krvi crpi nadahnuće. Usput, oni su najbolji! 13. kolovoza otišao sam pogledati bazu, tek toliko, iz zabave, bila je smrtno ozbiljna, potpuno suvišna kontrola, kritički pogledi crnih gromada od vojnika. Smiješno i uzaludno. Tako, nakon 11. rujna. Možda da je kritika slaba nasuprot tzv. stvarnosti. Vjerojatno. Slaba, smiješna, patetična stvar je to unaprijed ću reći sve ono što ću tek poslije saznati. Slaba, smiješna, patetična, lijepa, vickasta, dirljiva.

Prevela Petra Tkalčec