Ženska perspektiva zbilje

Vesna Parun: Noć za pakost, Matica hrvatska, Zagreb, 2001.

»Ja žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac...« Riječi su to — ne Ivane Orleanske, ni tragične Antigone, nisu to riječi ni nježne djevojačke učiteljice Sapfe, niti pak Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama, premda bi mogle biti, već Vesne Parun iz njezine tek dijelom dotaknute, davno već najavljivane autobiografije, u knjizi Noć za pakost. Moj život u 40 vreća.

Zašto bi kakav imaginarni čitatelj poželio zaviriti u biografsku ili autobiografsku knjigu? Pa... ili očekuje nešto više saznati o općepoznatoj javnoj ličnosti i događajima kojima je svjedočio ili ih štoviše potaknuo ili zato što kroz prizmu autorove ispovijesti (uvijek je riječ o tome, kako god dokumentaristički ili fikcionalno autobiografija pisana) želi nešto više saznati o sebi kao prvom susjedu, suradniku, prijatelju, neprijatelju ili naprosto sudioniku iste sinkronijske vremensko–prostorne razine. Obje će te znatiželje, bez sumnje, utažiti svatko onaj tko posegne za Životom u 40 vreća suvremenice nam — pjesnikinje Vesne Parun.

Ove, 2002. godine, navršila je Vesna 80 godina i živi u Stubičkim Toplicama. Odakle smjelosti nazvati je samo imenom — Vesna — u tek jednom od osvrta na njezin nedavno objavljen autobiografski roman? Odatle, čini mi se, što svi mi koji danas imamo više od 18 godina, ako išta, onda o njoj znamo da je u onim prvim turobnim i turbulentnim poslijeratnim (Drugoga svjetskog rata) socrealističkim godinama objavila čudesnu, od tadašnje književne zbilje posvema otklonjenu zbirku stihova Zore i vihori. To piše u svim onodobnim i ovodobnim čitankama iz kojih smo učili povijest hrvatske nam književnosti. A opet, ovi koji danas imaju manje od 18 godina — usuđujem se reći svi su oni u ZKM–u ili u nekom od dječjih kazališta diljem Hrvatske ili baš i u samoj knjizi upoznali njezina Mačka Džingis–kana i Mikija Trasija (upravo ga ponovno izvodi glumačka ekipa Kazališta Trešnja u Zagrebu).

Zlarinka, otočanka, mediteranka — svjedočila je o svom Mediteranu najpoetičnijim i najtrpkijim riječima kojima ju je nadahnjivao. Stanovnica je bila Splita i Šibenika; ljeta provodila, a slane morske uvale preplivavala u Visu; živjela je i u Bugarskoj (i o tome je svjedočila, prisjećajući se bugarskih sudova, ali je bila i prva od naših književnica — prevoditeljica s bugarskoga). I Zagrepčanka je iz Studentskoga grada, iz Badelove 15, kako je sama često imenovala svoje mjesto stanovanja više od pet desetljeća. Uvijek k tome — vječita pješakinja (u mom stanu — kaže — stolice su služile za odlaganje stvari, ja sam uglavnom ležala ili hodala). Hodala je Vesna ne samo svojim stanom trajno vježbajući unutarnji glas kojim ju je često izazivao, škakljao i poticao vlastiti duh, a iz čega je izrastao golem te još uvijek do kraja neistražen i dakako neobjavljen opus, već je hodala diljem nekadašnje Jugoslavije, po mnogobrojnim književnim susretima. Rado se svojedobno odazivala (od godine 1985, kako sama svjedoči) svakom izazovu umjetnosti; svuda gdje bi namirisala i osjetila mogućnost kreacije, umjetničke suradnje, radosti druženja s ljepotama duha — tu nije mogla odbiti poziv, iako ju je zapravo asketski život što ga je vodila, što dalje to više i češće učio da je djetinjstvo duše s kojim je do najkasnijih godina odrastala, čista fatamorgana, a ona sama se nebrojeno puta i kao čovjek i kao umjetnik osjetila prevarenom, zakinutom, manipuliranom.

Četrdeset vreća u koje je »stao« njezin život — puno je, ili je malo, kako se gleda. Sudeći po ovoj, za sada jedinoj koja je tu pred nama otvorena, bogatoj i prebogatoj vreći i za više života, to ih je zaista puno što su ih prenosila tek jedna krhka ženska pleća. Ono što uzbuđuje u toj profinjenoj kopreni lirske pređe pred nama jesu izrazita ženstvenost, intuitivna, radoznala, začuđena pred stvarnošću, suočena cijeli se život sama nositi i s najnemogućijim situacijama, pa opet i dalje zaigrana, prpošna djevojčica, ali i misliteljica, hrabar borac za prava misli, riječi, duha i života, poetesa suvereno povezana s činjenicama posla kojim se bavi. Neće Vesna nikad pisati traktate o poeziji, ali je, kao izabrani »poetski prevoditelj« odonuda odakle poezija i izvire kao neka druga doduše, ali ipak stvarnost, nepogrešivo prepoznaje u zaumnom govoru, katkad ludičkom, češće pak u pesimističkom, u onom govoru heideggerovskog duha koji postavlja pitanja bitka i opstanka.

Na sličan je način pisana i ova njezina biografska proza. Nije u njoj nimalo teško lučiti s jedne strane na trenutke gotovo holmeovski zapletene kriminalističke elemente svakodnevnog života (uzbudljivo i napeto štivo kao ponajbolji krimići Agathe Christie; usput budi rečeno na koju se autoricu Vesna i poziva pokušavajući rješavati svoje stvarne probleme), utoliko zanimljivije što iole upućenijem čitatelju nije teško odgonetnuti tko su stvarni likovi ovih krimi priča iz naše svakodnevice, priča koje će autorica, odmah zatim, poput dudova svilca odjenuti i preobratiti u najsuptilnije niti misli, reminiscencija, igre i bajke. Kao što Zlatousti Ivan priziva goluba koji mu pruža nadahnuće milosti, tako Vesna priziva prizore djetinjstva, otoka, mora, koraljnih grebena, algi i ljubavi neka je nadahnu da joj riječ ne presahne poradi pogana. Te eskapade riječi, ti vodopadi — čas siloviti, nepodnošljivo jetki, inatljivi, prkosni, zločesti, emocionalno reducirani do ništice ili hiperbolizirani do boli, odmah će se zatim preobratiti u lađu svetoga Nikole — zlatnu i bogatu darovima — melem–riječima, milovanjem majčine ruke po djetetovoj kosi, iskazima ljubavi, viticama i čipkom ženske duše spremne davanju poput otvorene školjke. Ornamentalizam oštrolika, ma ljupka akanthusa, u likovnom bi smislu bio najbliži parnjak govoru te proze.

Fascinira ta autobiografija upravo svojom stilskom slojevitošću. Čitatelj ne prati život pjesnikinje kronologijom života od rođenja naovamo. Pronaći ćemo u toj otvorenoj vreći fragmenata jednog života — tifus zarađen u Bosni na radnim akcijama iz 1947. godine (riječi i tekstovi reducirani su do najkrnjeg djelićka; čitatelju valja dobro imaginirati ostatak teksta i situacija); prvu ljubav rođenu iza dvaju noću osvijetljenih viških prozorskih četverokuta (romantična je scenografija te ljubavi, ali zato puno okrutniji zabran i nemogućnost njezina ostvarenja zbog otočne prekrute moralnosti); tek će se u natuknicama naslutiti gotovo dvadeset godina života koje autorica (zbog mučnine, straha, tuge?) kao da drži u mraku i od same sebe, ali iza kojih ćemo neizrečenih riječi i stranica otkriti izvor nadahnuća za najtužniju (najhrabriju?, najfilantropskiju?) u nas ikad ispjevanu ljubavnu pjesmu — njezinu antologijsku baladu Ti koja imaš ruke nevinije. Spomenut će ovdje autorica i prosjakinju Magdicu s kojom ju je vezivalo toplo prijateljstvo, pratit ćemo je na jedan od prvih šibenskih festivala djeteta s grupom najblaže rečeno čudnih osoba, verat ćemo se s njom do osamljene zlarinske rodne kuće s njezinim slovenskim prijateljem (zaručnikom?) Francetom iz Slovenije. Upoznat će nas autorica sa svojim strogo — škrtim ocem čiji je veliki crni otočni kišobran u njezinim očima prerastao u simbol stoljetne muške apsolutne dominacije, da ne kažemo manje ili više prikrivene agresije; s majkom koja je toplo i nepresušno ljubila svoju djecu i iza čije je smrti u Vesninu životu ostala najdublja emocionalna praznina; sa svojim bratom kojega je zarana izgubila, sa svojom ljubavi — mladićem s kojim je već u svojoj poznoj dobi (napokon!) dijelila sreću i radost ljubavi, a s kojim je, budući da je bio stranac — kako kaže — nesebično podijelila zavičajnost, ne samo zemljovida, rekla bih, već i zavičajnost čovječjega duhovnog doma. Kroz njezine ćemo duboke tamne oči sa šibenske obale gledati rodni Zlarin kako spava poput morske medvjedice i gotovo da ćemo moći okusiti miris i okus južne lipanjske smokve petrovke. Bit će dovoljno slobodna i hrabra priznati ono što mnoge žene rado osluškuju a katkad i prakticiraju — svoja hodočašća raznim, najčešće lažnim guruima koji obećavaju ozdravljenje, energiju, spasenje. Također i svoje, po njezinim tvrdnjama kreativno i pozitivno druženje s drevnom knjigom I Ching — svojim osamljenim savjetnikom. Ljudi će se — parafraziram — mnogo radije riješiti problema tako da ga uklone, nego tako da rješavaju problem sam. Taj anakronizam u ponašanju većine kojemu osobno nikada nije bila sklona, nju je samu koštao i prijatelja i zdravlja i nesanih noći. Nije se uklapala u takav milje.

Iako je Vesna Parun često puta i bila gubitnica, a često se puta tako i subjektivno osjećala, rekla bih da je njezina poetska riječ apsolutna pobjednica u njezinu životu. Riječ ju je pobijedila. Riječju nas je pobijedila. Njezina poezija, proza, eseji, satire, igre i igrokazi — njezina Riječ odzvanja ponad svih crnih slutnji »Vesne crnomaslinske, nemažene i nerazmažene«. Valja nam se s iskrenom radošću veseliti, makar i bile u njima Pandorine kutije čudnovatih vizija, straha, tuge i nesreće, otvaranju i drugih Vesninih vreća riječi. Zato naprosto jer ih je užitak slušati, osluškivati, odgonetavati, privijati na vlastite tuge i nesreće, na vlastite ljubavi i vlastite boli. Zato što je umjela, govoreći o sebi, govoriti o nama, kakvi smo.

Irma Kovačić