Zataškavanje: homoerotizam u Shakespeareovim sonetima

Zataškavanje: homoerotizam u Shakespeareovim sonetima

povodom Complete Sonnets and Poems by William Shakespeare, uredio Colin Burrow. Oxford.

U vrijeme dok je živio Shakespeare je svojoj čitalačkoj publici bio poznatiji kao pjesnik nego dramatičar. Poema Venera i Adonis objavljena je u 10 različitih izdanja prije njegove smrti 1616. i u daljnjih šest prije 1640. godine. Njegova druga poema, Silovanje Lukrecije, nije bila toliko popularna, ali i ona je bila znatno raširenija od bilo koje drame, a objavljena je u šest izdanja za njegova života i u još dva do 1640. godine. Najpopularnije drame bile su Rikard III. i Rikard II, od kojih je svaka prije 1616. godine bila objavljena u pet izdanja. Romeo i Julija objavljeni su u četiri, a Hamlet u tri izdanja.

Za čitatelje prije 18. stoljeća poeme su u najboljem slučaju bile marginalne s obzirom na Shakespeareovo književno djelo. Soneti, s druge pak strane, koji su bili najmanje poznati od svih njegovih pjesama koje nisu bile dramskoga karaktera sve do kraja 18. stoljeća, postali su do 20. stoljeća neizostavni za razvoj kanonskog Shakespearea. Ta je transformacija nedvojbeno sadržavala i dosta revizije, ispravaka, a posebno objašnjenja, za što je najviše zaslužan Edmond Malone, urednik iz 18. stoljeća, koji je od urednika prvog folija, tzv. First Folio, učinio više nego itko u definiranju onoga što mi podrazumijevamo pod 'Shakespeareom'. Maloneove verzije najproblematičnijih od tih pjesama znatno se razlikuju od izvornih tekstova, ali su ih one, više ili manje, zamijenile.

Od objavljivanja Prvog folija 1623. kanonski Shakespeare bio je Shakespeare dramatičar; što nas navodi na pomisao kako bi nas se Shakespeare dojmio da su njegove pjesme bile dio Prvog folija i da je Prvi folio bio prije dio Sabranih djela, a ne Sabranih drama. Oduvijek nam se govorilo da je model za Prvi folio bio prvi folio djela Bena Jonsona, izdan 1616. Ali to je, što je vrlo bitno, netočno: Jonsonov folio nije sadržavao samo drame već i pjesme, maskerate, zabavna djela i podosta komentara u prozi. Zapravo, Jonson je upravo svoje epigrame nazvao 'najzrelijim od mojih istraživanja', i bio je pod određenom nemilošću što se uopće usudio uvrstiti drame, a što je status Djela za rukopise iz popularnog teatra zahtijevao. Shakespeareov Folio dovoljan je dokaz u prilog tomu da je do 1623. Jonson dokazao da je bio u pravu i u tom su smislu Jonsonova Djela uistinu bila presedan. Ipak, Jonson je za povijest književnosti podjednako i pjesnik i dramatičar, a njegova uključenost u svijet aristokratskih patrona i poznavalaca, što se u velikoj mjeri otkriva u njegovim pjesmama i maskeratama, bitan je element u našem razumijevanju njegove karijere. Da su Shakespeareove pjesme od početka bile dijelom njegova književnog djela, mogli bismo barem malo ozbiljnije shvatiti i njegovu uključenost u taj isti društveni svijet patronata, učenih čitalaca i obožavatelja iz redova aristokracije. Posvećenost svojim dvjema opširnim poemama i brižnost kojom su se pripremale za tisak jasno nam govore da su njegove ambicije prelazile granice teatra.

Zašto one nisu sadržane u Prvom foliju? Vjerojatno iz praktičnih razloga. Svezak je sastavljala glumačka trupa King's Men, čiji je glavni investitor, dramatičar i izvođač bio Shakespeare, u sjećanje na njihova najobožavanijega kolegu. Ono što je njih uglavnom zanimalo i na što su polagali prava bile su drame. Budući su se 1623. godine poeme još uvijek dobro prodavale, bilo bi im teško, ako ne i nemoguće, dobiti prava na njihovo ponovno tiskanje. A što se soneta tiče, tko zna? Svezak u tzv. quartu tiskan 1609. bio je jedino izdanje za Shakespeareova života te za njega nije bilo pokazano neko zanimanje: zapravo, zanimanje je bilo toliko malo da je drugo izdanje, ono iz 1640. godine, moglo dati za naslutiti da pjesme nikada prije nisu bile tiskane. Možda se za neke sonete nije smatralo da su dovoljno vrijedni da ih se uvrsti u to izdanje.

Povijest izdavaštva Shakespeareovih poema pokazatelj je toga koliko je naše poimanje Shakespearea kao pjesnika kompleksno i proturječno. Prvi svesci u quartu Venere i Adonisa (1593) i Silovanje Lukrecije (1594) bile su lijepo otiskane, elegantne knjižice. Pisane su za one čitatelje koji su poznavali klasična djela, latinski i engleski podjednako; podsjećale su na nedavna izdanja Ovidija, Spensera i Sidneyja, kako svojom fizičkim oblikom tako i versifikacijom. Obje pjesme sadrže laskave posvete grofu od Southamptona, glamuroznom mladom aristokratu (imao je 19 godina kada su se Venera i Adonis pojavili) i štićeniku Williama Cecila, lorda Burghleya. To je bio način na koji su ambiciozni elizabetanski pjesnici napredovali u svijetu; pronašli su darežljivog aristokratskog patrona, zbog čijeg su ukusa, koji je bio hvaljen u laskavoj posveti, zauzvrat dobili unosnu potporu. Da je to djelovalo i kod Shakespearea, barem na početku, saznajemo iz činjenice da je posveta uz Lukreciju puno toplija nego ona uz Veneru i Adonisa; nasuprot tomu, činjenica da nakon toga ne pronalazimo nikakve daljnje posvete grofu od Southamptona sugerira da mu se to u konačnici nije isplatilo. Southampton je bio obilno obdaren ukusom i šarmom, ali kada je u 21. godini došao do svog nasljedstva, ispostavilo se da se ono sastojalo od dugova: pokroviteljstvo umjetnosti ne živi samo od dobrog ukusa.

Pjesma Venera i Adonis bila je šaljiva, inventivna i sa stilom; bila je i smjela, erotski eksplicitna, čak amoralna. Iako se nama čini da je u seksualnom smislu bila više komična no pornografska, njezina golema popularnost se često spominjala i u Shakespeareovo doba kao pokazatelj propadanja morala među mladima, ili među obrazovanim slojevima, ili — začudo — Rimokatoličke crkve. U brošuri tiskanoj 1622. godine pod nazivom Anatomija engleskog samostana u Lisabonu Thomas Robinson, nekadašnji fratar, opisivao je lagodan život svećenika kojemu su se časne sestre ispovijedale: »Tada je nakon večere običavao čitati ponešto iz Venere i Adonisa, šala Georgea Peelea ili neke slične uvredljive knjige: jer malo je bilo takvih bezvrijednih brošura koje su se tiskale u Engleskoj, a koje on nije imao u svojoj kući. »Silovanje Lukrecije je manje očito nemoralna poema — a i nije tako zanimljiva — ali zbog svega svojega moraliziranja sadržavala je dovoljno materijala da nahrani erotsku i sadističku maštu renesanse. Štoviše, elementi koje smatramo dosadnim u te dvije pjesme — njihova formalnost, raspredanje, opsežna opisivanja i digresije; ukratko, čista 'nedramatična' kvaliteta tih pripovijesti našega najvećeg dramatičara — vjerojatno je bila dobar dio onoga čemu su se suvremeni čitatelji divili: to su bili elementi koji su Shakespearea kao pjesnika svrstavali uz bok Spensera i Marlowea. Istodobno, njihovo fokusiranje na političke posljedice silovanja s jedne, i seksualne moći žene s druge strane, snažno nalikuju našoj vlastitoj društvenoj i političkoj povijesti. U svojoj izvrsnoj nedavno izdanoj zbirci pjesama pod nazivom Pelican Shakespeare Narrative Poems (1999), Jonathan Crewe posebno dobro opisuje seksualnu politiku tih djela i novi i kompleksan kritički život kojim su zaživjele. Soneti su, izdavački i bibliografski, nešto potpuno drugo. Kao prvo, oni nisu bili u obliku knjige. U početku je barem njih nekoliko cirkuliralo u obliku rukopisa — svestrani pisac Francis Meres 1598. hvali Shakespeareove »slatke sonete među svojim bliskim prijateljima« i dok je teško zamisliti da je pridjev 'slatki' korišten za opisivanje takvih pjesama poput They that have power to hurt and will do none1 ili Th'expense of spirit in a waste of shame,2 on zacijelo karakterizira velik broj soneta napisanih voljenomu mladom muškarcu. Nije bilo ničega tajanstvenog u njegovu načinu publikacije; cirkuliranje rukopisa bio je normalan oblik distribucije velikog dijela lirske poezije u to doba. Čak i Sidneyev Astrophil i Stella, Marloweov Hero and Leander i Donneove Pjesme i soneti, sve redom monumentalni primjeri elizabetanskog stiha, u početku su se smatrali književnošću samo za određeni krug ljudi: pjesnik je pisao za čitateljstvo koje je poznavao. Donne nije dopuštao da se njegova lirska poezija izdaje tijekom njegova života jer tada ne bi imao kontrolu nad tim tko je čita. Onaj Shakespeare koji je napisao svoje 'slatke sonete' Shakespeare je onog društva koje je implicirano u posvetama uz Veneru i Adonisa i Lukreciju. A što se tiče onih koje su se još teže dale razumjeti, mračne dvorske alegorije The Phoenix and the Turtle i spenserijanske jadikovke A Lover's Complaint, činilo se kao da nisu pripadale Shakespeareu dramatičaru i tek je u nekoliko posljednjih desetljeća A Lover's Complaint uopće i prihvaćena kao Shakespeareova; ali ako ih promatramo u kontekstu ostalih Shakespeareovih pjesama, vidjet ćemo da su u potpunosti u skladu s njegovim književnim idealima i intelektualnim miljeom.

Kako su soneti dospjeli u tisak nije jasno, ali nema razloga vjerovati da je bilo ikakvih tajnovitosti vezanih u svezak u quartu iz 1609. Izdavač Thomas Thorpe tiskao je drame u quartu, uključujući Jonsonov Volpone i Sejanus i vjerojatno je Shakespeare mogao biti osoba koja je dala svoje sonete u rukopisu na tiskanje. Ipak, rukopis nije bio pripremljen s onolikom pažnjom kao tekstovi Venere i Adonisa i Silovanja Lukrecije i vjerojatnije je da je Thorpe imao neki drugi izvor nego autora za svoj primjerak, koji nije morao čak ni biti u Shakespeareovim rukama. Je li se Shakespeare složio s tiskanjem ili ne, nije nam poznato, ali taj problem i ne bi se smatrao bitnim: intelektualna imovina uglavnom je koncepcija novijeg datuma i prava na pjesme pripadala bi onome tko je posjedovao rukopis. Iako tu i tamo nailazimo na zbrkanost u knjizi, Thorpeov primjerak je morao biti dovoljno jasan, jer je tekst općenito gledajući zadovoljavajući. Problemi pri izdavanju su nepobitni, ali oni uglavnom nisu bili pogreška tiskara.

Teško je reći kako to da soneti, s obzirom na kontinuirani uspjeh Venere i Adonisa i Lukrecije, 1609. nisu bili popularni, ali bismo zato sa zrncem rezerve trebali prihvatiti tvrdnju da je Shakespeareovo ime na prvoj stranici bilo dovoljno jamstvo profita izdavača. Čini se da mučan dokaz emocionalne zbunjenosti i nekonvencionalnog seksa zbog kojih nam se te pjesme čine neodoljivima nisu među Shakespeareovim suvremenicima bili privlačni kupcima: rani čitatelji su tek u Sidneyjevim sonetima (koji nam se čine strogo književnima) pronašli zadovoljstvo u autobiografiji i otkrivanju erotike. Uobičajeno je objašnjenje za zanemarivanje Shakespeareovih soneta to da su soneti izišli iz mode; ali Shakespeare je 1609. sigurno bio u modi. Ti soneti koji su bili tiskani ostali su književnost za poseban krug ljudi, eksperimentalni i smjeli, kako u lingvističkom tako i u smislu otkrivanja erotike, i ozbiljno provokativni. Iz velikog broja tih soneta koji se pojavljuju u običnim knjigama iz tog razdoblja jasno je da su oni i dalje bili zanimljivi tom krugu čitatelja, čak i nakon publikacije ljudi su kopirali one što su im se svidjeli, distribuirali ih unaokolo, svojatali. Ali drugo izdanje nije se pojavilo do 1640. godine, 24 godine nakon Shakespeareove smrti.

To izdanje je sadržavalo i opširnu reviziju. John Benson, izdavač koji je zaradio na nesmanjenoj prodaji Venere i Adonisa, izdao je svezak nečega što je više bilo nalik novim Shakespeareovim ljubavnim pjesmama, a ne zastarjelim sonetima. Transformacija se odnosila i na format i erotiku: mnogi su soneti pomiješani, izgledaju kao pjesme s 28 redaka i svi nose naslove kao True Admiration, Self–Flattery of Her Beauty, An Entreaty for Her Acceptance — kao što to posljednje dvije naznačuju, većina ljubavnih pjesama posvećenih mladom muškarcu sada su posvećene ženi. Kako bi se to postiglo, bilo je potrebno promijeniti tri zamjenice muškog roda u pjesmama u zamjenice ženskog roda i napisati nekoliko naslova iz kojih je vidljiv spol osobe kojoj je pjesma upućena, ali budući da soneti mladom muškarcu tvore prilično pouzdan narativni tekst, to je bilo dovoljno da se promijeni priča. Motiv tomu vjerojatno nije bila nervoza proizišla iz pitanja Shakespeareove seksualnosti; Benson je jednostavno želio osuvremeniti pjesme i pritom je transformirao knjigu od elizabetanskog slijeda soneta u svezak viteške ljubavne lirike.

Čak ni ovo izdanje nije postiglo veliki uspjeh, a drugo se nije pojavilo sve do 1710, kada je dodatni svezak Shakespeareovih drama u izdanju Nicholasa Rowea ponovno sadržavao Bensonov tekst. Bensonov ispravljeni tekst ostao je standardnim tekstom sve do kasnog 18. stoljeća; i zaista, te su se verzije pjesama i nadalje ponovno izdavale u 19. stoljeću. Povratak quartu iz 1609. bilo je djelo Edmonda Malonea, koji je 1780. izdao izdanje koje je način pripreme pjesama za izdanje konačno približilo načinu pripreme drama, uzimajući u obzir izvorne tekstove. To je izdanje zacijelo racionaliziralo Thorpeov tekst, ali njegova su objašnjenja najvećim dijelom odoljela testu vremena. Ipak, Malone je u nekoliko kritičkih navrata poduzeo opširnu reviziju kako bi postigao onakvo razumijevanje Shakespearea kakvo je zahtijevalo 18. stoljeće. Najpoznatija revizija je ona najvažnijeg retka 129. soneta, Th'expense of spirit in a waste of shame. Ovdje je 'lust in action' u quartu iz 1609. opisan kao A blisse in proofe and proud and very wo.3 Redak se i dalje tako čitao, s manjim prilagodbama radi moderniziranja pravopisa i interpunkcije, i tijekom sljedećeg stoljeća — u izdanju Johna Bensona iz 1640. godine, Nicholasa Rowea iz 1710. i u mnogim popularnim izdanjima 18. stoljeća — sve do Maloneova izdanja u kojem je redak postao A bliss in proof, and prov'd, a very woe. Nakon toga, samo s nekoliko prigovora, ta je revizija zadržana: Malone je dobio priznanje da je povratio Shakespeareov original.

Ortografski gledano, riječ 'proud' iz quarta mogla se 1609. čitati kao proud ili provd — iako što se posljednjeg tiče, uzevši u obzir način koji je sastavljač soneta rabio u ostatku sveska, 'prou'd' je vjerojatno bio očekivani oblik — ali kao što je slučaj s riječi travaill, koja je u Shakespeareovu jeziku značila 'travail' i 'travel',4 čitatelj iz 1609. godine, koji bi u riječi vidio 'proved', ne bi vidio samo to, a pročitao bi je i na jedan i drugi način: oblik 'provd' je zadržao značenje riječi 'proud'. To je značenje koje zasigurno ne bismo trebali revidirati izvan pjesme: 'pride' (oholost), kaže Biblija, je ono što 'dolazi prije sloma' (Mudre izreke, 16. 18)5 — prije sonetnog 'very woe', prije 'this hell', gdje sonet završava. 'Proud' također znači uspravan ili nabreknut (kao u sonetu 151, redak 10), i još uvijek se upotrebljava u medicini u frazi 'proud flesh'.6 Stoga, kakva god je bila Shakespeareova namjera, jedino o čemu možemo razložno raspravljati jest da su oba tumačenja moguća; ili, da budemo još točniji, da oba značenja nisu odvojiva. Ipak, moramo naglasiti da ne postoje nikakvi dokazi da ta riječ ni na koji drugi način nije bila tumačena prije 1780. godine, nego jedino kao 'proud'. Jednostavna eliminacija jednog od značenja riječi, kao što to čini Maloneov ispravak, znači i izvrnuti tekst i ukinuti povijest.

Ali transformacija riječi 'proud' u 'provd' tražila je od Malonea da učini još jednu reviziju u tom retku, manje očitu, iako moguće čak i radikalniju: promjena druge riječi »and« u »a« (veznika i u neodređeni član, op. prev.), tako da rečenica ne glasi »and proud and very woe«, već »and prov'd, a very woe«. Taj ispravak transformira analizu seksa kao tripartitnog čina — blaženstva tijekom čina i nakon njega, ali također i istinsku žalost — u jednostavni kontrast prije i poslije: blaženstvo u činu, žalost poslije. U tom uredno izbalansiranom paru nema mjesta za 'proud'. Ako je quartu iz 1609. godine (ili jednako Bensonov svezak iz 1640) oblik u kojem su Donne, Jonson, Herbert, Milton, Marvell i Dryden čitali Shakespeareove sonete, oni nisu čitali Maloneovu verziju. Ali, naravno, i Maloneova verzija ima svoju povijest. On danas nije samo naša pjesma već i pjesma Keatsa, Wordswortha, Browninga, Yeatsa, Eliota, Audena. Jedino su je prozreli Robert Graves i Laura Riding; ali vratiti se s njima Donneovu i Marvellovu Shakespeareu znači ukinuti Keatsova i Yeatsova Shakespearea.

Maloneovo je izdanje, naravno, imalo problematičnije posljedice za Shakespearea; prema njima je još jednom, u prvih 126 pjesama, patio zbog muškarca, a ne zbog žene; i kada je 1793. urednik George Stevens objasnio zašto je odbio uvrstiti te pjesme u svoje izdanje Shakespearea, tvrdeći da ni »najstroži zakon Parlamenta koji bi se mogao načiniti ne bi mogao natjerati čitatelje na njihov posao«, malo je vjerojatno da ga je mučila metaforička kompleksnost uzoraka rime. Svi se sjećaju da je Wordsworth rekao za sonete da je »tim ključem / Shakespeare otključao njegovo srce«, ali također ih je proglasio »strašno okrutnima, mračnima i bezvrijednima«. Za 19. i dobar dio 20. stoljeća bilo je uobičajeno baviti se onim što, iz perspektive posljednjih 30 godina, izgleda kao otvoreni homoerotični slijed, tvrdeći kada je ta činjenica uopće i bila prihvaćena, da je homoerotizam bio čisto konvencionalan, ili da soneti nisu bili autobiografski — zaljubljeni pjesnik bio je persona, a soneti upućeni mladom muškarcu nisu sugerirali više da je Shakespeare gay nego što je Macbeth sugerirao da je ubojica. Naravno, tvrditi da je Shakespeare samo u svojoj vlastitoj mašti bio homoseksualac, u doba u kojem se raspravlja o tome da bi internetska pornografija u kojoj je omogućen virtualni seks s kompjutorski načinjenim maloljetnicima trebala biti kažnjivim prijestupom, nije nam baš od neke pomoći. Ali zapravo, urednici novijeg datuma su prihvatili tu homoseksualnost soneta i bez zamaranja s Shakespeareovom homoseksualnošću, a moderni komentari tih pjesama su u seksualnom smislu otvoreniji nego u njima analognim izdanjima drama.

Za znanstvenike mojeg naraštaja koji se bave Shakespeareovim djelom, 'veliko' izdanje je bilo ono WG Ingrama i Theodorea Redpatha, prvi put izdano 1964. godine, a koje je na inteligentan način promišljalo o tekstovima i ponudilo detaljan, dubokouman i netendenciozan komentar — to je izdanje vrijedno divljenja, koje i danas može biti od pomoći. Seks se prihvaća, iako na način koji se danas čini apsurdno opreznim, izrazima »membrum pudendum' i 'putena aluzija'; kod otvoreno opscenog soneta 151 Love is too young to know what conscience is7 Ingram i Redpath samo primjećuju da je »mnoštvo dvostrukih značenja... i suviše očito da bi ih bilo potrebno objasniti«. (Ne racionalizirajte potrebu: Helen Vendler u The Art of Shakespeare's Sonnets interpretira 'svijest' kao 'znanje o ženskom spolovilu'.) Ingram i Redpath pristupaju mladom muškarcu posebno oprezno s određenim fizičkim i kvaziseksualnim divljenjem, koje je proizlazilo iz mladog Prijatelja i obuzimalo starijeg pjesnika, ali koje nije neizostavno uključivalo pederastiju u bilo kojem šokantnom smislu.« Nelagoda koja je ovdje izražena čini se zaista zastarjelom (spašavanje autora Tita Andronika optužbi zbog šokantnosti posebno je zgodno), ali poimanje da se prema seksu u Shakespeareovim djelima trebamo odnositi pretpostavljajući da on ne bi učinio ništa što i mi ne bismo, jest mač s dvije oštrice i što naše društvo postaje sve otvorenije prema seksu, to postaje i Shakespeare.

Dokument koji je omogućio moderno uredništvo jest izvrstan esej o Shakespeareovim sonetima (Essay on Shakespeare's Sonnets) Stephena Bootha, izdan 1969. godine. U njemu je na izvrstan način artikulirana poetika neodređenosti kao načina tumačenja soneta, tvrdeći da su pjesme u svojoj biti otvorene te da je njihova interpretacija funkcija procesa čitanja, procesa koji će se neizbježivo razlikovati od čitatelja do čitatelja i od jedne dobi do druge. Boothov komentar koji slijedi jest svijet alternativa i mogućnosti, a esej, kada se pojavio, bio je istinski uzbudljiv. Ipak, neodređenost je prestala kod tekstova: nije bilo pitanja o Maloneovim modernizacijama. Osam godina poslije Booth je platio svoj dug bibliografiji monumentalnim izdanjem koje je sadržavalo faksimile tekstova iz 1609. godine, nove en face modernizacije i opširan komentar. Priznajem da mi je komentar bio i iscrpan, ali me je i umorio. Booth naširoko objašnjava svaku moguću dvoznačnost; ali na koncu knjiga je neobično konzervativna — gotovo nepromijenjeno zaključuje da je standardna interpretacija zapravo ona prava i da se trebamo držati Maloneovih tekstova.

Dva nešto skorija izdanja posebno su mi zanimljiva. The Art of Shakespeare's Sonnets Helen Vendler (1997) nudi duga, energična tumačenja jedne pjesme za drugom. Vendlerova je jedna od velikih kritičara pisanja poezije danas; njezini eseji o modernom stihu su klasici kritike — ona ima poseban dar za selekciju i piše o najkompleksnijim i najtajnovitijim pjesnicima s jasnoćom i bez oholosti. Očito je da voli sonete i tretira ih poput modernih pjesama. Iako se ne zanima za proučavanje povijesti, ona ipak prije svojih komentara prilaže faksimil svake pjesme s modernizacijom koja uglavnom potječe od Malonea. No, ona povremeno priznaje da su faksimil i modernizirana verzija dva različita djela, pogledamo li npr. njezino tumačenje soneta 144. da su »primjedbe koje slijede podjednako istinite ako se upotrijebi pravopis quarta.« Njezina mi se tumačenja čine logičnijima od Boothovih, iako postoji dojam da se pjesme drže pod kontrolom, da su gotovo disciplinirane: ona sadrže ključne riječi (katkad neispravne ključne riječi) i vezu rimovanih distiha, a upotpunjuju ih povremeno i zastrašujući dijagrami. Vandlerova nije baš najugodniji vodič kroz sonete, ali je snažna, uzbudljiva i pronicava.

Soneti Johna Kerrigana i A Lover's Complaint (1986) jako se tiču povijesti. Njegova su tumačenja akademska, opširna i vrlo korisna, a njegovo shvaćanje pjesama često istinski uznemirujuće. On tvrdi da ne možemo pravilno vrednovati slijed ako A Lover's Complaint promatramo kao dio istoga i razumjeti vezu soneta s ranijom poezijom Daniela, Marlowea, Spensera i otvoreno homoerotičnog Richarda Barnfielda. Kritički ton je oštar i često suprotstavljajući. O stihu »Ne priznajem da svadba pravih duša / Zapriječiti se može«8 on piše »ovaj je sonet tako često bio krivo protumačen i to tako pretjerano sentimentalno da moramo odmah reći, ako treba i na brutalan način, da Shakespeare piše o nečemu što se ne može dobiti«. Njegov je uvod model inteligentne kontekstualizacije i na najbolji se način — po mom mišljenju — bavi homoseksualnošću i autobiografijom u tom slijedu.

Colin Burrow, urednik oxfordskih Complete Sonnets and Poems, uz bok je Kerriganu i kao znanstvenik i kao urednik: obojica su obrazovani, kritički i filozofski profinjeni i bave se tekstualnim problemima s ozbiljnošću koju ti problemi zahtijevaju. Ali Burrow radi na širem polju: sjajna je ideja izdati narativnu poeziju i sonete u jednom izdanju, a rezultat toga je bilo da je on uspio, u ovom uvodu koji je duljine poput knjige, ponuditi najbolje istraživanje o Shakespeareu kao pjesniku koje postoji. Burrow prekrasno piše o međuigri raznih pjesma i književnih vrsta, a u rukopisu među Shakespeareovim 'privatnim prijateljima' posebno dobro objašnjava implikacije izvornih načina cirkulacije soneta, gdje su i mistifikacija i razigranost, koji su toliko frustrirali kasnije čitatelje, bili potpuno primjereni. Brzo i na zabavan način se rješava gospodina WH–a, primjećujući da su svi predloženi kandidati apsurdni, i umjesto toga nudi 'Who He?(Tko on?) To mi se čini vjerojatno točnim: poznati bibliograf Arthur Freeman mi je predložio da inicijali stoje umjesto 'Whoever He (may be)' (Tkogod on (mogao biti)). I pronašao je paralelu u jednoj ondašnjoj brošuri. Glavna tema koja se proteže kroz cijelo izdanje je ono što su izvorni čitatelji tih svezaka mogli očekivati od njih i što su o njima mogli pretpostaviti, te stoga sadrži određeni broj pjesama koje se pripisuju Shakespeareu u njegovo doba, a što objašnjava kakvim su ga pjesnikom smatrali njegovi suvremenici. (Kao ni Crewe u New Pelican izdanju, ni Burrowovo izdanje ne sadrži ozloglašenu Funeral Elegy za Williama Petera, sada sramno degradiranu na pjesmu Johna Forda: Burrow nikada u to nije vjerovao, a ne vjerujem ni ja.) Što se tiče mjesta soneta u Shakespeareovoj pjesničkoj karijeri, Burrow piše da je »najbolje da ih se ne promatra kao konačnu trijumfalnu potvrdu Shakespeareove pjesničke umješnosti, već kao pjesme koje razvijaju metode starijih narativnih pjesama do njihove najviše točke — točke gdje nismo više sigurni tko je muško a tko žensko, kome se pjesme obraćaju i zašto ili koje su njihove pojedinačne društvene uloge?«

Ne bih volio biti bez Crewea, Bootha, Vendlerove ili Kerrigana, ali kada bi se na mojoj polici nalazilo mjesta dovoljno za samo jedno izdanje Shakespeareovih poema, bilo bi to ono Burrowa.

Guardian Unlimited