Tko je uistinu poznavao Iris?

Tko je uistinu poznavao Iris?

povodom knjige Petera J. Conradija: Iris Murdoch: A Life; W. W. Norton & Company, 2001.

Osvrnuti se na sve što jednu svjetsku velesilu poput Velike Britanije svakodnevno potresa u kulturnome, političkom i ekonomskom smislu bio bi i suviše zahtjevan projekt koji bi oduzimao mnogo vremena, ljudskog potencijala i tiskarskog prostora. Svjesni smo činjenice da poznavanje povijesti i kulture Velike Britanije, jedne od najutjecajnijih zemalja Europe i svijeta na kulturnom planu, postaje, velikim dijelom i zbog nezaustavljivog i sve jačeg utjecaja engleskog jezika, i dio opće kulture drugih nacija. Imajući na umu da je ovaj feljton dio književnog časopisa, autorica je odlučila pronaći i prevesti članke iz područja književnosti, ili preciznije, veze između umjetnosti riječi i filma. Većina članaka koji slijede preuzeti su iz uglednih britanskih časopisa Guardian i Observer. Dva od njih, onaj njezina bliskog prijatelja Petera Conrada pod nazivom Tko je uistinu poznavao Iris? i Martina Amisa, Godine će pobijediti odaju počast preminuloj književnici Iris Murdoch. Conradov članak zapravo je kritika biografije Iris Murdoch proizišle iz pera Petera J. Conradija, koji pokušava čitateljima dočarati spoj njezine koketne mušičavosti tjelesnoga i fantastične moći intelektualnoga, koju je tako vješto prenosila u svoju prozu. Upravo reduciranost toga fantastičnog uma na stanje vječite 'zbunjenosti' uzrokovano Alzheimerovom bolešću pred kraj njezina života jest ono što je između ostaloga fasciniralo Martina Amisa u filmu Richarda Eyrea Iris, koji je tu moćnu spisateljicu učinio besmrtnom i na celuloidnoj vrpci.

Agent 007 iznova nas je prošle godine uspio 'iznenaditi' onim što smo ionako očekivali, jer i prosječnoj je publici već jasno da sama fabula bondovskih filmova nije uopće bitna i da se sve već unaprijed zna. Svojega najpoznatijeg, ali i komercijalno najisplativijeg agenta, Ian Fleming je stvorio prije točno pola stoljeća. John Walsh pozabavio se u svom članku Flemingovom ambicijom da piše špijunske romane, u koje će rafinirano ubacivati vlastita iskustva prikupljena radom u obavještajnoj službi Kraljevske mornarice. Od prve filmske adaptacije Flemingova romana o Jamesu Bondu, Dr. No, pa do prošlogodišnjeg hita Umri drugi dan, osim očitog napretka kompjutorske tehnologije, sve je manje–više ostalo isto: zgodne žene, moderni, brzi automobili i tehnološke spravice, spašavanje svijeta od bolesnih ambicija nekog bogataša, pa i onaj posebno spravljeni 'shaken, not stirred' martini. Ipak, filmska i čitateljska publika i dalje je fascinirana pustolovnim fantazijama, vječitoj borbi dobra i zla, pa je i prošlogodišnji Bond u svojem 20. po redu izdanju ostao i dalje jednim od najuspješnijih filmskih serijala.

Jedna od najpoznatijih spisateljica kriminalističkih romana današnjice, Patricia Cornwell, tvrdi da je razriješila jedan od najvećih misterija britanske povijesti u posljednjih stotinjak godina: pravi (valjda i konačni) identitet Jacka Trbosjeka. Mnogo tragova upućuje na to da su umjetnost i zločin ponovno u vezi jer, Cornwellova otkriva, viktorijanski slikar Walter Sickert (1860–1942) jest pravi Rasparač. Do današnjeg je dana snimljeno nebrojeno mnogo filmova koji tematiziraju legendu o tom negativcu, a posljednji je prošlogodišnji Iz pakla s Johnnyjem Deppom u ulozi detektiva i Heather Graham u ulozi jedne od Trbosjekovih žrtava, prostitutke Mary Kelly. U članku pod nazivom The Ultimate Jack the Ripper Source Book saznajemo kako je tijekom prošlog stoljeća nastajala teorija o Sickertu i Trbosjeku.

Alan Pulverness, u jednim dijelom didaktičkom članku preuzetom iz biltena odjela za književnost Britanskog savjeta Literature Matters, pokušava prikazati razlike — ili bolje, sličnosti — između romana i filmske adaptacije. Na vrlo blizak način opisuje sve prednosti i nedostatke filmske adaptacije te postavlja intrigantno pitanje: može li se filmska adaptacija promatrati kao jedna vrsta interpretacije djela koje je izvorno u pisanu obliku?

I sam tvorac kratkih i umjetničkih filmova, John Hardwick nam je svojim člankom dočarao zavidno dobar položaj britanskoga kratkog filma u zemlji i svijetu. Nadalje, autor upozorava i na sličnost kratkog filma i poezije, te prema njemu ti filmovi imaju nebrojene mogućnosti istraživanja kinematografskog rječnika gotovo na isti način na koji poezija istražuje (iskrivljuje) jezik i sugerira značenje. Upravo oni najsmjeliji i najeksperimentalniji, koji čak ne moraju ni ispričati priču, imaju najviše uspjeha, a projekcije se sve češće sele u pubove i umjetničke galerije.

Izniman uspjeh romana Possession Antonije Susan Byatt, nagrađen uglednom Bookerovom nagradom 1990. godine, zaživio je i u svojoj filmskoj adaptaciji i naveo Matthewa Sweeta na zaključak da taj roman zapravo poriče stari mit o 19. stoljeću (točnije, viktorijanskom razdoblju u Engleskoj) kao stoljeću tabua i seksualne represije. Prema britanskoj spisateljici Sarah Waters (Tipping the Velvet), koju citira autor članka, nije točno da je seks vraćen u viktorijanski roman u 20. stoljeću. On je oduvijek bio dijelom viktorijanske književnosti, samo što se nije prikazivao u onom obliku i na onaj način na koji smo mi danas navikli. 19. stoljeće, dodaje Watersova, nema monopol nad neiskrenošću i licemjerjem. Te osobine i danas 'krase' naše suvremenike, samo u rafiniranijem obliku.

Dva članka o legendarnom Shakespeareu tematski možda odudaraju od ostalih članaka ovoga feljtona, no ako se slažemo s gornjom tvrdnjom da je filmska adaptacija književnog djela vrsta interpretacije, onda su i djela Shakespeareov jezik Franka Kermodea te sabrani soneti i pjesme pod nazivom Complete Sonnets and Poems by William Shakespeare Colina Burrowa svakako dio naše 'interpretacijske priče'. Naime nemali broj interpretacija Shakespeareovih poema i soneta iznova je pobudio zanimanje šekspirologa. Pozitivno obojena kritika knjige Shakespeare's Language Franka Kermodea (2001) iz pera Gregora Milnea u online časopisu The Richmond Review karakterizira je tvrdnjom da je namjera autora prikazati kompleksnost misli i jezika u Shakespeareovim djelima te razvoj njegove književne karijere od pjesnika do zrelog dramatičara. Kermode između ostalog prihvaća tvrdnje Wallacea Stevena da se verbalna virtuoznost Shakespeareovih drama nalazi u opreci s radnjom, pa je zaključak autora članka da je Shakespeare namjerno suprotstavljao jezik značenju i stvarao veličanstvene ekscentrične dvoznačnosti sa svrhom pojačavanja same radnje. Stephen Orgel u svojem podužem eseju objavljenom u londonskom Guardian Unlimited istražuje kako su znanstvenici tijekom stoljeća analizirali Shakespeareove erotske sonete te jesu li oni bili posvećeni ženi ili muškarcu.

U Velikoj se Britaniji prošle godine i slavilo, a pod tim mislimo zaista slavilo. Nekoliko lipanjskih dana ostat će mnogim Britancima u sjećanju kao vrijeme besplatnog tulumarenja, parade, koncerata, a sve u čast njihovoj voljenoj kraljici Elizabeti II, koja je baš tih dana proslavila 50. godina svojega kraljevanja. Na trenutak se zaboravilo na vječni raskorak između monarhijskog i republikanskog uređenja zemlje, na skandale koji prate živuće i preminule članove kraljevske obitelji, na terorizam, ratove i prijetnje. Uvodni članak iz Guardiana od 5. lipnja 2002. pod nazivom Spektakularno slavlje dočarao nam je kako su otočni podanici odali priznanje svojem monarhu. I za kraj, vratimo se na početak. Događanja je mnogo, prostora i vremena malo. Događalo se neusporedivo mnogo više no što je uvršteno u ovaj feljton. Imajući na umu da se u tako kulturno bogatoj zemlji svakoga trenutka dogodi nešto novo, prilikâ za novi osvrt na našu omiljenu kraljevinu (barem nama anglistima i anglofilima) zasigurno će uvijek biti.

                              Romana Čačija

Mislim da sam trideset godina prilično dobro poznavao Iris Murdoch i nakon što sam pročitao ovu knjigu o njezinu životu, čiji marljivi autor nosi prezime koje se jednako izgovara kao moje (s istim srednjim inicijalom, ali modernom sefardskom inačicom mog prezimena), moja prva reakcija bila je spoznaja da je uopće nisam poznavao.

Moja su sjećanja na nju još uvijek vrlo živa i intenzivna. Taj njezin uvredljivo iskren, napadan, promišljeni rukopis na pismima i razglednicama, koji je nalikovao na rukopis kakvog nadnaravno inteligentnog djeteta, koje bi riječi pisalo s razmakom među slovima. Način na koji se znala odjednom materijalizirati u kutu mojega studentskog stana u Oxfordu, smiješeći se i uživajući u onih samo nekoliko trenutaka nevidljivosti koja ju je zabavljala: kada sam ju ugledao, uzviknuo sam kao da sam vidio duha. Njezin glas, koji je nalikovao na muški pjevački sopran, kojim me jednom drugom zgodom počastila interpretirajući pjesmu »Waltzing Matilda« i taj isti, gunđajući glas s irskim provincijskim izgovorom koji bi zadobio jedan drugi jezični stil kada bismo raspravljali. Njezin nemoćan smijeh, njezini potoci suza. Način na koji bi se naši zubi sudarili kada bi me poljubila i napad njezina zmijskog, palacajućeg jezika (zvučim li pomalo podlo?) među mojim usnama.

Ali kako pomiriti to mudro sveznanje uma i koketnu mušičavost tijela? Kada smo se prvi put susreli, činila se bezličnom poput anđela, sve dok se — što je točan primjer onog što su egzistencijalisti nazivali ničim izazvanim djelovanjem — nije odjednom prizemljila i namamila me u obilaženje pubova.

Ja sam imao svoju Iris; nisam mogao znati koliko su drugi ljudi imali svoju. Ona je postavljala pitanja (i nerijetko zahtijevala da joj ispričam tri zanimljive stvari iz mojega dana, što me pretvaralo u pripovjedača i povremenog lašca, iako je ono što me očaralo bilo to što je i najdosadniji dan znao postati zanimljiv), ali sama na pitanja nikad nije odgovarala. Indirektnost, izbjegavanje ili velika tajnovitost držali su njezine raznovrsne aspekte odvojenima. Među mitovima koje je voljela bili su onaj o Psihi, koju je Kupid uveo u nebesko blaženstvo i potom obvezao na šutnju o zabranjenim užicima. Zapečatio je njezine usne položivši na njih svoj prst. Ilustrirala je svoju poentu stavivši svoj prst na moje lice. Shvatio sam značenje embarga, iako su ga poljupci kršili.

Prema Conradiju, veliko dostignuće u njezinom emocionalnom životu bilo je pobrinuti se za to da nitko ne sazna za njezinu aferu s Eliasom Canettijem. Od njezine udaje za Johna Bayleya 1956. pa sve do smrti 1999. čak su i njezini najbliži prijatelji mislili da je Canetti bio tek njezin guru, a ne njezin sadistički seksualni mučitelj. Bayley je u vlastitom zapisu o Iris poricao je da je ikad bila u intimnoj vezi ni s jednom lezbijkom koju je poznavala. Ipak, Conradi je otkrio da je morala odstupiti sa svog položaja profesora na koledžu St. Anne 1962. godine, jer ju je predstojnik koledža ukorio zbog 'obostrane opsesivne privrženosti kolegici s posla'.

Unatoč tomu, značajka Conradijeve taktičnosti je ta da i nakon pristupa njezinim dnevnicima i odlučnoga kopanja po vezama s bivšim ljubavnicima, dopušta Iris da ostane zagonetna, ili bar nerješivo kontradiktorna, da njezini zaraćeni motivi ostanu zamaskirani tim dvosmislenim Giocondinim osmjehom.

Prezirala je psihoterapiju i govorila da je analizirala samu sebe u svojim romanima; zanimljivo je to što je nadzirala izradu doktorata A. D. Nuttala o alegoriji, zbog kojeg je morala pročitati djelo Prudentia's Psyhomachia, u kojoj je um prikazan kao ratište, baš kao što je bio njezin.

Njezina filozofska plemenitost sukobljavala se s njezinom romantičnom odanošću basnama i bajkama. Uživala je u erotskoj opasnosti: jedan od njezinih ranih ljubavnika bio je antropolog Franz Steiner, stručnjak za plemenske tabue i njihovo kršenje. (Conradi se pita bi li ga ona mogla navesti da se suprotstavi medicinskom tabuu time što bi s njom imao seksualni odnos, tijekom kojeg bi svoje slabo srce stavio na kocku; on nagađa da je Steiner umro tijekom vođenja ljubavi). Premda je to zabrinjavajuće raspršeno, njezina bezobzirna seksualna energija bila je egzorcirana ili smirena nevinošću ili sretnom infantilnošću njezina braka s Bayleyjem.

Oni su Stevena Spendera podsjećali na Ivicu i Maricu, bez ikakve sumnje o incestu. Bayley je pristao biti njezinom 'mladom nevjestom'; ona ga je u svojim dnevnicima nazivala 'mačkicom', a u mojoj prisutnosti često i 'starom kokoši', što baš i nisu neki intimni nadimci dvoje ljubavnika.

Kada je došlo do nemogućnosti spajanja načela i prakse, Iris ih je jednostavno poricala. (Njezino irsko protestantsko podrijetlo često se očitovalo u apsolutističkim izjavama tipa udarca šakom o stol.) Unatoč svojoj vlastitoj nezanimljivoj mladosti, oštro je kritizirala promiskuitet u intervjuu s Adamom Mars–Jonesom 1985. godine. Conradi suviše olako pretpostavlja da se ona 'nije sjećala svoje vlastite boemštine'; on više voli izbjegavati problem njezine kasnije reakcionarnosti. Kada sam bio žalostan zbog folklandskih ratova, Iris mi je rekla da ne znam oko čega su se ljudi u tim ratovima uopće borili 'jer nisam Englez'. To svakako nije bio filozofski pristojan način da se dokaže argument, osobito stoga što je dolazio od nekoga tko je bio toliko ponosan na činjenicu da je rođen u Dublinu.

Pokušavajući pridobiti njezinu naklonost, Bayley je znao što će se od njega tražiti i rekao: 'Mogao bih beskrajno dugo živjeti u bilo kakvu protuslovlju s tobom i ne obazirati se na jutra kada se čovjek budi rano i sam.' Savjetovala ga je kako da se nosi s njezinom prilagodljivošću citirajući još jedan mit: »Jednostavno me se drži kao da sam Protej'.

Conradi tu protejsku sposobnost metamorfoze pronalazi u Canettijevoj teoriji preobrazbe (Verwandlungen), koja je slavila cijepanje pojedinca u svadljivo društvo ličnosti. Isprva je to izgledalo poput devijantne magične moći: Canetti, kao što to Conradi prikazuje, jest prototip đavoljeg čarobnjaka u njezinim romanima. Ipak, ta je teorija uključivala i šekspirijansku negaciju vlastite ličnosti, koja je tu moć činila prije svetom milošću nego devijantnim profanim talentom. Canetti je, govorila je Iris, imao dovoljno 'svojih ja' da napuni »hinduski panteon' (i, poput onih pohotnih polimorfnih bogova, popriličnu zalihu hurija).

Prikrivajući tranziciju između seksa i duha, Canettija je nazivala 'anđelom–demonom'. I sama cijela Iris je sadržana u toj labavo povezujućoj spojnici. Sve ju je teže i teže razumjeti sada kada je proces 'posvećenja' u tijeku: u nadolazećem filmu, igra je Judi Dench, englesko utjelovljenje slatke, domaćinske udobnosti. Ljudi su joj se suprotstavljali tijekom cijelog njezina života. Na Oxfordu, Denis Healey je Iris s komunističkim shvaćanjima nazivao 'modernom Ivanom Orleanskom'. Ali, kao što je sama rekla svom ljubavniku Franku Thompsonu kada ga je obavijestila da je izgubila nevinost dok je on bio u ratu (u kojem je bio i ubijen), 'Znaš, nisam ti ja Blažena Djevica'.

Ne, svakako: u sjećanjima drugih ljudi, ona je i prečesto nalik Lilith, ženskom Luciferu, Salomi i njezinim fatalnim mitskim sestrama. Oliver Todd, koji ju je poznavao na Cambridgeu nakon rata, nije se mogao odlučiti je li njezina aura mirisala na ruže ili sumpor. Očarala je i svog oxfordskog mentora Donalda Mackinnona — poznatog 'deinkarniranog' učenjaka, prema kojem je Tom Stoppard djelomično modelirao filozofa u Jumpersu — kao Krista, i nazvala se pokajničkom kurvom Marijom Magdalenom. Mackinnon, čiji brak se raspao kao rezultat njihove intenzivne ali intelektualne veze, javno ju je osudio 1992. godine rekavši 'ona je bila oličenje pravog zla'.

Mogla je, kao što to Conradi priznaje, biti grabežljiva, nemilosrdna Venera. Možda se Iris iskupila za tu svoju težnju povređivanja drugih dobrovoljno dopuštajući da je isti povrijede zauzvrat. Lik iz romana The Black Prince izjavljuje da 'naravno da je Shakespeare bio mazohist', iako Conradi žurno pročišćava tu izjavu tvrdeći da mazohizam u tom kontekstu znači 'ta ljekovita predaja onome drugom od svijeta, koje za Iris znači aspekt vrline'. Prisjećajući se njezine radosti u Canettijevu divljem seksualnom 'novačenju' (obično u fotelji, dok je njegova žena u drugoj prostoriji pripremala večeru za njih), nisam u to uvjeren.

Takvu je ležernu brutalnost očekivala od intelektualnih mentora. U vrijeme M. Thatcher, dosađivala je Kennethu Bakeru zbog smanjivanja fonda za obrazovanje, ali unatoč njezinom obožavanju Sokrata i njegovih mentorskih metoda, pronašla je i nastranost u pedagogiji. Učitelj, govorila je prijatelju koji se spremao postati jednim, može upotrijebiti 'određeni sadizam, ali u idealnom slučaju' (na ovom se mjestu uvlači Iris platonist) 'on bi trebao ostati u potpunosti skriven'. Njezin drugi mentor s Oxforda, Eduard Fraenkel, bio je ozloglašen po pipkanju svojih studentica. Iris je to prihvaćala kao dio procesa učenja.

Conradi se zapravo nikad ne suprotstavlja takvu protuslovlju, ili ga 'dotjeruje' laganom transcendentalnošću new agea. On zadirkuje kritičare koji romane tretiraju kao evanđelja, ali njegova rana studija o umjetničkoj prozi, na koju se često poziva, zove se Svetac i umjetnik (The Saint and the Artist). Prvu polovicu njezina života istražio je iznimno hrabro — njezin posao u vrijeme rata u Whitehallu, njezin poslijeratni posao s izbjeglicama u Austriji i ta eksperimentalna ljubakanja — ali nakon 1956. njegov opis gubi fokus, i ta žena postaje stroj za proizvodnju romana. Čudno je to što u svom opisu najmanje otkriva događaje iz onih godina tijekom kojih ju je sam poznavao, isprva kao obožavatelj i konačno kao njezin skrbnik.

Možda se osjeća kao da ima 'pravo prvokupa' u odnosu na Bayleyjeve memoare o njezinu očajničkom ali na kraju spokojnom gubitku identiteta. Ipak, pretpostavljam da se problem nalazi u njegovu alegorijskom ili mističnom divljenju Iris. Zajedno su istraživali budizam i jogu; Conradijevo vjerovanje čini ga lakovjernim s obzirom na paranormalne fenomene u njezinim posljednjim djelima i dijeli oduševljenje jednog rašljara, koji je, kada su vrbove rašlje 'divljački iskočile iz njezinih ruku nad samim izvorom' na Spenderovu imanju u Provansi prokomentirao: Madame ŕ la fluide.

Na samom kraju svoje biografije Conradi ublažava kritiku Bayleyjeva potresnog opisa njezinih posljednjih godina života sljedećim komentarom: Shantidevina Bodhicaryavatara vidi Bodhisattvu kako želi biti, prema potrebama Drugoga, poput mosta, čamca, ili ceste. Znam da sam Zemljanin bez duše, ali to je za mene zamršeno, besmisleno fraziranje kojim se prikriva nejasno ili nepotpuno razmišljanje.

Ipak, Conradijev budizam jamstvo je skromnosti. On ne prisvaja Iris i u uvodu navodi da to neće biti njezina posljednja biografija. Sumnjam da će itko drugi uspjeti razriješiti zagonetku i nadam se da neće. Bayley je jednom ustvrdio da veliki prozni likovi, poput Shakespeareovih ili Tolstojevih, ostaju zagonetni, beskrajno nas iznenađuju i obnavljaju našu zaluđenost njima. Iris — koja je sada i sama takav mitski lik sa sposobnošću preobrazbe — jest živi dokaz toj tvrdnji.

The Observer