The Ultimate Jack the Ripper Source Book

The Ultimate Jack the Ripper Source Book

Lica čudovišta u zrcalu

Mračna uličica, lik ogrnut plaštem, nož koji bljeska u magli — i u trenu smo na teritoriju Jacka Trbosjeka, prepoznajući poznatu ikonografiju te zagonetke koja nas proganja. Tko je napisao Shakespeareove drame? Zašto su izgrađene piramide? Kao i sve velike tajne, i pitanje 'Tko je bio Jack Trbosjek?' ogledalo je koje zrcali nas same. To nije lijep prizor, on prikazuje groteskno zanimanje za seksualnu brutalnost i potragu za ubilačkim instinktima u mnoštvu likova od vojvode od Clarencea do američkog liječnika.

Kraljica Viktorija razvila je teoriju da je ubojica radio na brodovima koji su dovozili stoku na klanje u London i tako ga lijepo učinila europskom uvoznom robom. Pozadina ubojstava u četvrti Whitechapel 1888. godine otkrila je čitavom društvu takvo očajno siromaštvo i degradaciju u londonskom East Endu da su postala poticajem za stambenu reformu i duhovne misije.

Cijeli je slučaj bio uzročnik tolike lascivnosti s jedne strane i tolikog moraliziranja s druge, da bismo mogli pomisliti da tu postoji i nešto više za reći. Ali ove dvije knjige su jednako vrijedne u dokumentarnom smislu i odgovorne u moralnom smislu.

The Ultimate Jack the Ripper Source Book prikazuje sve temeljne činjenice koje su prekrivene s toliko nagađanja da ih je vrlo lako izgubiti. Dokumenti Scotland Yarda, iskazi svjedoka i medicinska izvješća brižno su reproducirani. Među njima je i crtež inspektora Abberlinea, lika kojeg glumi Johnny Depp u posljednjem filmu nazvanom Iz pakla (From Hell), a koji je u svakodnevnoj stvarnosti prikazan kao debeljuškasti gospodin.

Jack the Ripper and the London Press, savjesno i studiozno načinjeno znanstveno djelo, ispituje suvremeno izvješćivanje i mitologiju Trbosjeka koju su stvorili novinari. Uvod Perryja Curtisa, koji mnogo toga rasvjetljuje, opisuje razdor do kojeg je došlo tijekom diskusije o Trbosjekovim ubojstvima između muških, uglavnom britanskih autora, koji se usredotočuju na radnje i identitet ubojice, i ženskih američkih autora, koji ubojstva vide kao pokazatelje patrijarhalnog društva koje mrzi žene.

Masovna pokrivenost u novinama koja je ubojstva učinila senzacijom zbog viktorijanske pretjerane kreposti nije bila u mogućnosti izvješćivati o stvarnim ozljedama žrtava, koje su bile seksualne naravi. Grubo učinjene histerektomije i osakaćivanje genitalija na nekim žrtvama nisu se smjeli spomenuti: pojmovi kao što je 'trbuh/stomak' koristili su se kao zamjena za pojam maternice. Ova knjiga naglašava licemjerje koje je još više pojačalo iskrivljavanje činjenica pri izvješćivanju. Ali čini se da nikakav broj činjenica ili ravnoteža ne može zaustaviti nalet tzv. Ripperature. Nedavno se pojavila još jedna teorija: da je Trbosjek bio umjetnik Walter Sickert, koji je jednom tvrdio da mu je Trbosjek ponudio prenoćište i koji je živio u londonskoj četvrti Camden Town 1907. kada je u blizini pronađena ubijena prostitutka.

Sickert, koji je spomenuo Trbosjeka u razgovorima, nazvao je nekoliko svojih slika koje prikazuju muškarca ogrnutog plaštem i golu ženu na krevetu Ubojstvo u Camden Townu, što sugerira da slike prikazuju ubojicu i njegove žrtve. Također ih je nazvao i drugim imenima kao Što ćemo sa stanarinom? i Ljetno poslijepodne.

Slučaj u Camden Townu nije bio ni u kakvoj logičnoj vezi s ubojstvima Jacka Trbosjeka, osim činjenice da je žrtva, poput onih iz Whitechapela, bila prostitutka. Ubojica je gotovo sigurno bio mladi komercijalni umjetnik kojeg je pogrešno oslobodila porota, koja mu je bila naklonjena.

Teorija o Sickertu i Ripperu nije nova. Razvio ju je s ne baš mnogo uvjerljivosti Jean Overton Fuller u knjizi Sickert and the Ripper Crimes (Zločini Sickerta i Trbosjeka) prije više od desetljeća. Ali ta je teorija uspjela izići u novinama jer Patricia Cornwell, spisateljica kriminalističkih romana, smatra da su za nju postojali dokazi. To se čini prilično nevjerojatnim. Čovjek koji je 1888. godine doslovce izrezbario Mary Kelly poput strvine u mesnici bio je očito pobješnjeli luđak čije se stanje uma jedva moglo duže prekrivati, dok je Sickert živio dugim i produktivnim životom, kojega je veliki dio bio pod okom javnosti. Umro je 1942. godine, pokazujući ništa više od boemske ekscentričnosti i sklonosti jednostavnom životu. Nesumnjivo je nagađao o identitetu Trbosjeka, kao što su poslije gotovo svi u Londonu tvrdili da znaju ponešto o nestanku lorda Lucana. Slike pod nazivom Ubojstvo u Camden Townu nisu dokaz ni za što osim umjetnikova dubokog zanimanja za beznadne aspekte odnosa između muškaraca i žena. Sickertov prikaz potpuno odjevenog muškarca pored gole žene mora se promatrati u svjetlu one umjetničke tradicije čiji je najpoznatiji primjer Manetov Doručak na travi — slike (stilske figure) odjevenih i razodjevenih koje se mogu protumačiti kao simbol kontrole muškarca nad ženskom ranjivošću.

Budući da fiktivna heroina Patricije Cornwell, dr. Kay Scarpetta, pripada kategoriji 'odlučnih žena', čudno je što Cornwell pripada muškoj, mehaničkoj tradiciji analize Trbosjeka, koja se usredotočuje na identitet ubojice, a ne na feminističku kritiku koja naglašava širu važnost. Ipak, ako želimo biti iskreni, koliko god uživamo u arogantnim prigovorima senzacionalizmu, Cornwell je naišla na određeni tip populističke istine. Tvrditi da je Sickert bio ubojica možda je apsurdno, no to ima veze s jedinstvenom osobitošću Trbosjekovih ubojstava, a to je da su ona proizvela takve snažne vizualne slike, pobudile sam fizički ambijent, specifično vrijeme i mjesto.

Uličice zavijene maglom i dvorišta Whitechapela oslikana u velikom broju isprljanih fotografija ili rezbarija, u trenu možemo prizvati u naš um. Od samog početka umjetnici su mu davali obličje kako god su željeli — obično su ga prikazivali kao gospodina s cilindrom koji je 'ubilački' pristajao u niži stalež. Ta je tvorevina postala gotovo predmetom ismijavanja, užasom koncertnih dvorana, što bi možda više nalikovalo Sickertovu zanimanju za zločine da je Trbosjek bio veliki umjetnik koncertnih dvorana u svom njihovu kičastom, reflektorom obasjanu sjaju. Sickert je bio slikar nadahnut prljavom, ofucanom prirodom gradskog života.

Što se žrtava tiče, nedavni komentar Joan Smith u Guardianu da 'ćete malo saznati da ubojstva u Whitechapelu uključuju neka od najbrutalnijih osakaćenja ženskih tijela u povijesti zločina' nije točan. Upravo suprotno, ubojstva su gotovo jedinstvena po tome što su policijske fotografije žrtava i mjesta zločina dobivene upravo od tiska i reproducirane u gotovo svim knjigama koje su od tada bile izdane o tom slučaju (uključujući i The Ultimate Jack the Ripper Source Book).

I danas jedva da možemo podnijeti pogled na fotografiju Mary Kelly na kojoj su dijelovi njezina tijela razbacani po njezinoj sobi. Kinematografska tradicija je u prošlosti oslikavala ubojstva kroz sjenu i aluziju. Štedjela je publiku onoga što je već odavno bilo dostupno u tom zapostavljenom mjestu, među koricama knjige.