Spektakularno slavlje

Kraljica uživa u vikendu za pamćenje

Moramo pogledati činjenicama u oči. Proslava kraljičine zlatne obljetnice 2002. bila je u svakom pogledu uspješnija no što su se to organizatori pribojavali i no što su se to kritičari nadali. Važno je prisjetiti se toga uglavnom zato što je to istina. Svatko tko je vidio uzburkanu masu zastava jučer na promenadi u Londonu nakon još jednoga veselog dana proslave doživio je neobičnu prisnost između vladara i podanika. Ali također je bitno i zato što kada se toga dugog vikenda budemo sjećali samo po dobrome, i ovaj neočekivano dobar ishod činit će se neizbježivim. U stvarnosti to nije bilo tako; još početkom proljeća cijeli je program još uvijek bio prilično neizvjestan. Bio je tu ne baš uspješan posjet kraljice Australiji. Odvojena parlamentarna proslava u dvorani u Westminsteru prošla je gotovo neprimijećeno. Kada je kraljica otputovala na jugozapadni dio zemlje kako bi započela s nizom regionalnih posjeta u povodu obljetnice, gomile su činili uglednici i bile su pune poštovanja, ali ne goleme; atmosfera je bila prigušena. Stvari su se popravile kako su njezina putovanja diljem zemlje uzela zamaha. Pa ipak, još samo prošlog mjeseca, najbliži suradnici nisu bili sigurni hoće li vikend tijekom kojega će se proslaviti zlatna obljetnica biti velika prigoda ili velika sramota.

U stvarnosti ona je bila više ono prvo. Bio je to bez sumnje velik vikend za kuću Windsora i za kraljicu posebno. Bilo bi netočno reći da njihova popularnost nikada nije bila veća, ali je to bez sumnje bilo jedno od najljepših jutara koje je monarhija ikada doživjela. Ipak, neizvjesnost, osjećaj rizika, istinski strah da je Britanija možda postala ravnodušna, ili možda čak neprijateljski raspoložena prema kraljici, bili su stvarni. Oni nisu nastali ni iz čega. Proizišli su iz desetljeća burna odbijanja, što emocionalna, što racionalna, većinom pokrenuta tabloidima, takve monarhije koja se razvila u vrijeme očito ravnodušne vladavine Elizabete II. Dvor je s pravom bio zabrinut. Ali nije trebao biti. Naposljetku, gomile ljudi su ipak došle i veselile se. Konačno, pomiješani osjećaji iritiranosti i ljutnje usmjerene spram pojedinih članova kraljevske obitelji, kuće Windsora u cjelini, i posebno spram sporednosti moderne monarhije nisu bili dovoljno jaki da naruše temeljno zadovoljstvo nacije i, da, čak i njezin ponos na svoje institucije.

Ipak ponovno se trebamo suočiti s činjenicama i vidjeti zašto je to tako bilo. Tri činjenice su najistaknutije. Prvo, nacionalno poštovanje prema kraljici i njezinoj dugogodišnjoj vladavini prelazi raskorak između monarhijskog i republikanskog uređenja zemlje. Ljudi nemaju podijeljena mišljenja o kraljici kao što imaju o njezinu suprugu i najstarijem sinu. Samo se čekalo da se to sveprisutno poštovanje počne iskorištavati. Drugo, kalendar obljetnice bio je vrlo dobro osmišljen, omogućujući tako jučerašnjoj službenoj zahvali da se nastavi na valu popularnog zadovoljstva naglo 'puštenog s lanca' tijekom izvrsnih koncerata koje je prenosila televizija i prikazivanjem događaja od prethodna tri dana. Bila je to, možemo gotovo reći, Dianina osveta, jer ovaj je vikend više nalikovao njoj nego prirodi Windsora. Pa ipak, ovaj put Ozzy je pridobio mase uime kraljice. U tom smislu je i BBC, koji je platio prijenos koncerata pred Buckinghamskom palačom, bio nezamjenjivim katalizatorom uspjeha proslave. I konačno, ljudi jednostavno uživaju u ceremoniji i slavlju. Za većinu stanovnika ove zemlje, posljednja četiri dana bila su dani besplatne zabave. Mogla je to biti isto tako i neka ulična ili seoska zabava, ili milijunska posjećenost vatrometa u ponedjeljak uvečer, ili tek nešto što je većina ljudi vidjela samo na televiziji ili jednostavno odlučila ignorirati. Ali ovi su događaji sadržavali puno više toga nego u prošlosti, oni su obilježeni velikim zabavnim i vizualnim sjajem, tradicionalnim ali i modernim. U prošlosti bio je to njihov show, ne naš. Ovoga puta svi smo bili pozvani.

Ali potreba za utvrđivanjem činjenica nije karta u jednom smjeru. Zlatna obljetnica je onima od nas koji traže radikalne promjene u načinu vođenja Britanije možda dala materijala za razmišljanje. Ali ona bi isto to trebala pružiti i onima koji misle da je sve ponovno na svom mjestu i da je sve u najboljem redu s Ujedinjenim Kraljevstvom. Proslava ne bi bila moguća bez potpore u obliku nacionalnog poštovanja prema kraljici. Ali to poštovanje ne dobiva se lako, a još je manje prenosivo.

Ako već imamo monarha u ovom vremenu, onda je dugo razdoblje vladavine poštenoga, jednostavnoga, neprijepornoga, savjesnog vladara kao što je to Elizabeta II, možda ono najbolje što možemo imati. I čak i tada, to je najbolje što o tome možemo reći. Dobra osoba, da, ali još uvijek bezvezan sistem. Zamjerke — usmjerene prema ustavu, zakonodavstvu, kulturi i one osobne — ostaju i dalje ukorijenjene, poštovali mi kraljicu zbog njezinih postignuća ili ne. Kada je jednom ne bude, mnogo od tog poštovanja otići će zajedno s njom. Ali zamjerke usmjerene prema sistemu ostati će, tada još i pojačane njezinom odsutnošću. Ne razmislimo li zapravo i iskreno o mijenjanju britanske monarhije, ove zlatne obljetnice ćemo se u budućnosti možda sjećati kao carstva iluzija. Jer i to su također činjenice, i s njima se također moramo suočiti.

The Guardian