Shakespeare's Language Franka Kermodea

Shakespeare's Language Franka Kermodea

povodom knjige Franka Kermodea Shakespeare's Language; Farrar, Straus & Giroux, 2001.

'Mi pisci strepimo nad riječima', kaže Susan Sontag. 'Riječi imaju značenje. Riječi upozoravaju. One su strelice. Strelice zabijene u grubu kožu stvarnosti. Kako oštro. Kako pjesnički. Kako zabijeno u mlohavu kožu banalnosti. Naravno, jezik je važan, ne mora nas se na to podsjećati — ali opet, možda i mora. Budući da književna kritika sve više tretira djela kao 'povijesne izvore' (dio manifesta da 'književnost ne postoji u vakuumu'), i time mnoge povjesničare (s pravom) vrijeđa što se znanstvenici koji nemaju naobrazbu iz povijesti natječu s njima u njihovu području specijalizacije, i time što se dijelovi umjetničke psihe analiziraju jednako neizobraženim (a ipak umišljenim) entuzijazmom, samo djelo postaje tek simptomom 'veće cjeline'; društvo ili 'pacijent'. Sve veća specijalizacija, koja se često usredotočuje na sitne aspekte pojedinog djela, dovela je do veće distancije između čitatelja i stručnjaka — i to nije produktivno.

Frank Kermode ovu knjigu nije mogao napisati u boljem trenutku. Ona sadrži svu educiranu istančanost dugogodišnjeg stručnjaka, bez potrebne pedantnosti koja je inače dio stručnih knjiga. To je knjiga za 'inteligentnog čitatelja', vodič kroz Shakespearea, koja nije ni arogantno pojednostavljena ni zbunjujuće 'sofisticirana'. Kermodeov je cilj pokazati sve veću kompleksnost misli i jezika u Shakespeareovim dramama, kako se njegova karijera razvijala od pjesnika do zrelog dramatičara. U tome je i više no uspješan. Iako o ranijim djelima govori ponešto ubrzanim tempom (i možda ravnodušno), Shakespeare's Language (Shakespeareov jezik) nije kratak površni posjet njegovim djelima. Cijele stranice posvećene su nebrojenim značenjima pojedinačnih riječi, npr. analiza višeznačne riječi 'prone'1 u Mjeri za mjeru te etimološke i klasične varijante između 'mišljenja' i 'činjenice' u Troilu i Kresidi. Osjeća se duboko poštovanje prema čitateljevoj sposobnosti razumijevanja i lagani pokušaj objašnjavanja i sve većeg korištenja sredstava pjesničkog izražavanja te gotovo opsesivne navike (kao stvaranje dvostrukih redaka i henijada), koje je pjesnik povremeno razvijao i napuštao kako je njegov rad napredovao. Kermode ne zaboravlja društveno–povijesne faktore: on Shakespearea smješta u njegovo razdoblje, zajedno s njegovim suvremenicima, no nas se ipak navodi da o njemu razmišljamo kao prije svega o velikom piscu, a ne tek predstavniku svojega razdoblja.

Ova knjiga ima i nedostataka. Jedan od njih je gotovo nelogična pretpostavka da je tijekom epidemije kuge, 1592/93 (kada su kazališta bila zatvorena) Shakespeare jednostavno prestao pisati drame i fokusirao se isključivo na pisanje pjesama. Drugi nedostatak je prihvaćanje tvrdnje Wallacea Stevena da su Shakespeareove drame prouzročile 'slučajno' ispipavanje filozofskih ideja, dok se verbalna 'virtuoznost' njegovih kasnijih drama kao slučajno 'nalazi u opreci' s radnjom. Zasigurno je Shakespeare i želio jezik suprotstaviti značenju i tako pojačati samu radnju i stvoriti predivne ekscentrične dvoznačnosti. Zapravo, Kermode to više puta u ovoj knjizi naznačuje, a čitatelj može ostati zatečen i pitati se imaju li problemi koje on ima s idolatrijom Shakespearea u tome nekakvu ulogu. Kermode ima problema u vezi s tretiranjem te teme s pretjeranim poštovanjem: on želi da mi proučavamo, shvatimo, pratimo evoluciju djela i misli pjesnika — a ne samo da prema njemu osjećamo strahopoštovanje. Lijepo je promatrati našega (vjerojatno) najvećeg učenjaka kako nas vodi kroz nedaće i pogrešne zaokrete velikoga autora kao i kroz njegove uspjehe. Ipak, katkad se čini da se Kermode i previše želi distancirati od idolopoklonika i tako na kraju pobija prijašnje izjave i ispada pomalo smiješan. Ipak, ti i ostali sitni prigovori nikada ne umanjuju vrijednost cjeline.

Kako većina nas ne zna grčki (a kamoli arhaični grčki s velikim brojem dijalekata), Homer je postao igračkom u rukama stručnjaka, uglavnom povjesničara, koji djelo tretiraju kao našu jedinu polupovijesnu tekstualnu vezu s doba prije Hezioda. Homer je postao Povijest. Trebali bismo biti zahvalni na Kermodeu koji ponovno budi zanimanje za jezik dramatičara Shakespearea, sa svim njegovim dvoznačnostima, 'pogrešnim zaokretima' i njegovom veličanstvenošću.

The Richmond Review