Prikrivena autobiografija

Rujana Jeger: Darkroom, Moderna vremena, Zagreb, 2001.

Otkuda izvire želja za pisanjem o vlastitom životu? Pitanje je to na koje teorija autobiografije pokušava odgovoriti tezom o nemogućnosti uhvatljivosti vremena, o nemogućnosti pojedinca da ovlada životom u njegovoj ukupnosti. Taj nedostatak — nepotpunost vlastitog postojanja — pokušava se riješiti u diskurzu, pisanjem o onome što je prošlo, a što je na neki način važno. Jer, istom u diskurzu čovjek se može obuhvatiti u različitim godinama i različitim situacijama, svjestan, međutim, bolne spoznaje da nikad, doista nikad, ne može u cijelosti obgrliti sebe sama i svoj život, sve njegove detalje, događaje, emocije, prostore i ljude. Pisati biografiju ili pak autobiografiju stoga ponajprije znači činiti izbor. Otuda proistječe i fragmentarnost autobiografskoga diskurza koji je svejednako »rupičast«, prepun praznih mjesta — neka su zaboravljena, neka prešućena, neka su tobože nevažna, neka su toliko repetitivna da postaju nezanimljiva. Pripovijedanje o proteklom životu tako je neka vrsta utješnoga surogata za ono što cjelovito ostaje samo na jednome mjestu — u čovjekovu tijelu.

Rujana Jeger — kojoj je 2001. u nakladi Modernih vremena objelodanjena prva knjiga Darkroom — zacijelo nije previše razmišljala o teorijskim aspektima autobiografskoga diskurza. Njezina je knjiga posljedica istih onih motiva za govorenjem o prošloj egzistenciji koje nukaju svakoga čovjeka da se svakodnevno, manje ili više opširno nečega prisjeti, neovisno o tome je li to prisjećanje usmeno upućeno uskom krugu ljudi ili je uobličeno u formi knjige. Dok čitate Darkroom imate osjećaj da ste u posjedu nečijega dnevnika čiji su listovi rasuti pa potom nasumce skupljeni, bez želje da se među zabilješkama uspostavi logičan slijed. Naime, Rujana se sasvim slobodno, bez nekih posebnih signala, kreće u vremenu i prostoru, ne slijedeći kronologiju, već se zanimajući za drugu stranu izvanjskoga događaja — emocionalnu. Nju ponajprije zanimaju posljedice koje izvanjsko pokreće u čovjeku, zanimaju je, dakle, uglavnom neiskazivi osjećaji koje je moguće tek nagovijestiti, jer se istoga trenutka kad se javljaju sele onkraj izrecivoga.

Darkroom je knjiga koja govori o odrastanju i izgradnji vlastite osobe. Upravo zbog toga mnogo je stranica ispunjeno sjećanjima na ljude kojih više nema, s kojima autorica više ne dijeli isti prostor, koje viđa povremeno, ali i onima s kojima trenutačno živi. Pričajući o drugima, ona istodobno pripovijeda o sebi, neizravno potkrepljujući tvrdnju da postojimo istom u odnosu na Druge, da nam Drugi — ulazeći u život i ostavljajući u njemu trag — daju pravo na postojanje. Bez Drugih, pojedinac je prazan mijeh.

Rujana Jeger rođena je potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća te je podijelila neka opća iskustva tog naraštaja, od kojih je možda najjače i najtragičnije iskustvo rata. Ipak, o tome se u Darkroomu ne govori mnogo, rat je u naznakama, ostavio je posljedice, ali se više javlja kao pozadina, on je svjesno potisnut na marginu. Istodobno, autorica će praviti iskorake u prošlost, u najranije djetinjstvo, u doba školovanja kad se gradi vlastiti identitet na rock glazbi, kad se koketira s alkoholom i opojnim sredstvima, kad se utvrđuju životna prijateljstva, kad se oblikuje spolni identitet, kad se — jednostavno rečeno — pokušava biti različit. Ono što je pritom bitno uočiti jest da Rujana Jeger nikad ne pripovijeda o sebi u perspektivi nekih — zvučno kazano — povijesno važnih događaja. Ne, njezin »proustovski vremenski kolačić« uvijek priziva kolektivno nevažne, ali za pojedinca i te kako bitne događaje. Osobito su topla sjećanja na djeda po ocu, veoma je diskretno, a opet prisno orisan odnos prema majci, Kristijan je nedvojbeno važan prijatelj u životu glavne junakinje. Zapravo, moglo bi se kazati da je Darkroom u velikoj mjeri i Kristijanova biografija, budući da je njemu posvećeno mnogo prostora u knjizi. Jer, ne pripovijeda Rujana Jeger o njemu samo kad je riječ o zajedničkim doživljajima nego je zabilježila i mnogo detalja iz njegova privatnoga iskustva. Očito, riječ je o čovjeku kojemu je dodijeljeno posebno mjesto, što će, uostalom, biti i naznačeno upozorenjem da je on — uz Moranu — glavni lik Darkrooma.

Darkroom je autobiografska knjiga. Doduše, autorica će reći da »zahvaljuje se svima koji su na bilo koji način, svjesno, a pogotovo nesvjesno, pridonijeli stvaranju ovoga romana«, uvlačeći u cijelu priču i kategoriju fikcionalnosti koju termin »roman« implicitno podrazumijeva. Osobno mislim da Darkroom nije roman, ne, dakako, zato što bih fikcionalnost izjednačio s lažnim i izmišljenim te tako sugerirao da je riječ o nikad odigranim, a vjerojatnim događajima koji su plod nečije mašte, nego jednostavno zato što držim da roman teži kompaktnoj teleogenetičnoj ili konsekutivnoj naraciji koja će imati svoj početak i kraj, ono, dakle, što u stvarnosti teško možemo jasno odrediti. Darkroom je otvorena, fragmentarna struktura koja upravo formom iskazuje nemoć autobiografskoga subjekta da uhvati — kako je na početku rečeno — vlastitu egzistenciju u cijelosti pa joj onda prilazi na jedini mogući način: rastrzanim pripovijedanjem o komadićima prošloga. Zamjena pravih imena realnih osoba izmišljenima — uz dovoljno jake referentne naznake o kome je u knjizi, zapravo, riječ — tek je potvrda da su nositelji opisanih događaja stvarne osobe. Homološkim poigravanjem imenima »Rujana — Morana«, prvim licem jednine, zatim nizom signala koji čitatelja imalo upućena u domaće prilike sigurno vode prema prepoznatljivim osobama hrvatske književnokulturne zbilje, Rujana Jeger više no otvoreno poručuje da je za prvijenac odabrala osobito popularan žanr autobiografije. Nedvojbeno, mnogi će recipijenti vlastiti čitateljski užitak upravo svesti na detekciju po principu »who is who« u Darkroomu.

Ipak, odluku Rujane Jeger da javnosti ponudi dio vlastitog života ne treba svesti samo na to. Treba u Darkroomu naći i nešto više od toga, treba, naime, vidjeti da autorica — neovisno o inicijalnom motivu pisanja, želji, odnosno odsutnosti želje da se zapisano ikad uopće pojavi u formi knjige — posjeduje književnu pismenost. Najgore od svega bilo bi kad bi uznastojala u tvrdnji kako je Darkroom plod slučajnosti, a ona se zapravo želi baviti nečim drugim! Nema neuvjerljivije situacije nego kad vam netko — držeći vlastitu knjigu — objavi kako je sve splet okolnosti! Jer, jednom pokazana mogućnost traži nastavak koji bi se, sudeći po prvijencu, od Rujane Jeger mogao očekivati. Ne treba ga očekivati samo zato da bi knjige potpisane njezinim imenom i prezimenom otupjele već zamorne rasprave o tome kako u suvremenoj hrvatskoj književnosti nema žena. Bilo ih je, ima ih i — vjerujem — bit će ih. Jednostavno, Darkroom sluti osobu koja bi, uz disciplinu i širenje tematsko–žanrovskih prostora, mogla napisati zanimljive knjige. Kažem mogla, jer Rujana Jeger posjeduju moć opservacije, rečenica joj je »okretna«, smisla za humor joj ne nedostaje, uočava se sposobnost iskorištavanja različitih pripovjednih tehnika primjerenih predmetu tematiziranja, a diskurz joj je začinjen zgodnim primjerima iz tipičnoga predmetno–tematskoga ženskoga svijeta. No, sve te uočene osobine treba kultivirati, odnosno treba ih razvijati u novim knjigama u kojima će se ponuditi i nešto više od autobiografskih okrhaka.

Po pokušaju prikupljanja »rasutog tereta« vlastite egzistencije, Rujana Jager čini mi se najbliža prozama Irene Vrkljan. Dakako, nije tu ni približno riječ o istoj književnoj energiji, a posrijedi je i posve različito naraštajno i osobno iskustvo. Ono, međutim, što ih bliži upravo je fragment, kronologijska proklizavanja te rekonstruiranje prošlosti, ne kao događaja nego kao emocionalnoga stanja, jer se samo preko osjećaja može koliko–toliko uskrsnuti prošlo. Model Svile, škara ili pak Berlinskoga rukopisa može se odčitati i u Darkroomu, ne — ponavljam — na tematskoj već koncepcijskoj razini uobličavanja narativnoga diskurza. Zdravko Zima poetično je, a opet precizno konstatirao da »Irena putuje kroz pijesak sjećanja, svjesna da je memorija nepouzdan oslonac«. Isto se može kazati i za Rujanu Jeger. Djelići jednoga života u Darkroomu doista klize kroz prste bez reda i sustava, slučajno i neuhvatljivo, upravo onako kako se to događa i u životu.

Kako će se Rujana Jeger dalje odnositi prema vlastitom talentu, odnosno hoće li biti odgovorna pred obvezom nametnutom prvom knjigom, ostaje da se vidi. Prorokovati joj bilo što, nezahvalno je. Sada se tek može reći da je Darkroom tečna, pitka i iskrena knjiga pa bi bilo šteta ako bi je njezina autorica ostavila osamljenom. Prva knjiga kao posljednja — zar to ne zvuči tužno?

Milovan Tatarin