O nacionalizmu i demokraciji

Milan Kangrga, Nacionalizam ili demokracija; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci — Novi Sad, 2002.

Milana Kangrgu, dugogodišnjega profesora etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autora niza knjiga koje pripadaju u sam vrh onoga što je u filozofiji u nas ikada napisano, uz normalne okolnosti ne bi trebalo posebno predstavljati hrvatskoj javnosti. No, činjenica da ni mnogi studenti filozofije danas baš i ne znaju tko je Kangrga (ali zato znadu sve o Raulsu, Getheu ili Fodoru) pokazuje da naša situacija nije baš normalna.

A da situacija nije normalna vidi se i po tome da je svoje tri najnovije knjige, naš filozof objavio u inozemstvu. Za jednu je razumljivo: Praxis–Zeit–Welt, prijevod njegove bitne knjige objavljen je, kao što je i red, u Würzburgu, u Njemačkoj. Međutim, druge dvije knjige (god. 2001. Šverceri vlastitih života a ove godine Nacionalizam ili demokracija) objavljene su u tzv. bliskom inozemstvu, u Srbiji. Koliko je na tu činjenicu utjecala primamljivost ponuda beogradskog izdavača Republika i sremskokarlovačkog Zorana Stojanovića (a obojica, prema neprovjerenim informacijama, odavno ne plaćaju svojim autorima nikakve honorare), a koliko to što hrvatske izdavače Kangrga naprosto ne zanima? Ne bismo nagađali koliko je samo to pitanje umjesno, a još manje imade li ono neki odgovor. No, to je ipak trebalo pitati, jer beznačajno malen broj primjeraka te knjige koji su nekako stigli do Hrvatske nije nipošto primjeren važnosti toga najnovijeg djela Milana Kangrge.

Ostavimo se, ipak, lamentacija o nepravdi sredine koja nije u stanju prepoznati svoje autentične vrijednosti i okrenimo se samoj knjizi. Na 258 stranica autor je objavio 26 ogleda (točnije, predgovor, 22 ogleda i tri intervjua). Manji dio tih ogleda objavljen je u Novom listu, Feralu i Republici, a veći je dio objavljen prvi put u ovoj knjizi. To je ciklus tekstova, u kojima je Kangrga — kako to naglašava u predgovoru — nastojao objasniti samu bit odnosa nacionalizma i demokracije. Ta dva pojma on smatra međusobno isključujućima, dapače, apsolutno isključujućima.

Uzajamnu isključivost spomenutih pojmova autor argumentira polazeći od Hegelove misli prema kojoj čovjek vrijedi tako jer je čovjek, a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac ili Talijan. Nedobronamjeran kritičar (antihegelijanac ili zagovonik apsolutnosti nacionalnog identiteta) mogao bi zamjeriti Kangrgi takvo utemeljenje izlaganja pozivajući se na onog obrazovanog putnika iz ranog novovjekovlja koji je, izvješćujući o svojim putovanjima, kad je dospio do Rusije i Perzije, ustanovio da nigdje nije sreo čovjeka kao takvog, već jedino Ruse, Litavce, Perzijance, itd. No, tom bi se putniku moglo postaviti pitanje je li igdje sreo Rusa kao takvog ili Perzijanca kao takvog (sreo je i Ivana Pavloviča i Vladimira Nikolajeviča, Muhameda Barzaja i Ahmeda Kana, ali nitko od njih nije bio ne samo čovjek kao takav nego ni Rus kao takav ili Perzijanac kao takav).

Kangrga ne navodi taj primjer, ali na njega implicitno daje odgovor: europska historija započinje s Edipovim odgovorom sfingi, kojim se ustanovljuje općost ljudske biti. Nasuprot tomu, podizanje partikulariteta na razinu općosti jest zlo, korijen zla ili radikalno zlo. Time se brka generalnost (općost vrste) s univerzalnošću (općost roda), čime čovjek gubi mogućnost da se odredi kao generalno biće i vraća u životinjsko stanje partikularne pripadnosti. Na tim pretpostavkama Kangrga definira nacionalizam kao inzistiranje na nacionalnoj posebnosti koje je suprotstavljeno općosti kao univerzalnosti ljudskoga. Stoga je nacionalistička svijest bitno usmjerena isključivo na ono svoje (rodovsko i plemensko kao samoniklo i u sebe zatvoreno), dok je sve drugo i drugačije manje vrijedno od našega ili čak posve bezvrijedno. U tom smislu nacionalizam je suprotnost duhu.

Paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči s bolešću. Za demokraciju u atmosferi dominacije te paranoične privrženosti nema mjesta: »Nacionalizam je ne samo antipod, nego bitni protivnik i zatiratelj demokracije« (str. 20). Naime, moderna građanska demokracija počiva na pojedincu, građaninu i u prvom redu na pluralizmu; u nacionalizmu je suveren vladar, poglavnik, vođa, poglavar ili poglavica, dok je u demokraciji suveren građanin kao pojedinac (posredovan državljanstvom, izbornom procedurom, itd.). I ne samo to: nacionalizam je, posebno u svojim sirovim oblicima, jedan od momenata najdublje rezignacije nad svojom (nerealiziranom) ljudskošću, on je izraz istinske patnje nad vlastitom nemoći da se čovjek — pojedinac u sebi izgradi, da oplemeni svoju ljudsku povijesnu jezgru u vrlo složenim tokovima suvremenog života. Čovjeku, da bi to bio, naglašava Kangrga, nije dovoljno da se rodi, nego je za uspravan hod u borbi za očuvanje minimuma ljudskog dostojanstva potrebno mnogo truda, zauzimanja, rada na sebi samome, rizika i hrabrosti.

Na tim pretpostavkama Kangrga kreće u svoja etička istraživanja. Prvi je predmet njegova interesa sintagma »domoljubna etika«. Definicija »domoljubne etike« kao stajališta da domoljub — dok je domoljub — ne može činiti zlo (odnosno da ništa što domoljub učini ne može biti vrednovano kao zločin) ne iscrpljuje tu problematiku. U korijenu opisane nakaradne ideologije leži izostalost građanske revolucije, koja se u nas, primjerice, očituje u tome da nije donesena Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Nasuprot »domoljubnoj etici« stoji Isus Krist (neovisno o njegovoj historijskoj egzistenciji), koji govori o čovjeku kao čovjeku, koji napušta svoju židovsku posebnost (ne zato da bi je poništio, nego da bi je uzdigao na višu razinu) za volju ljudske univerzalnosti, čime se uspostavlja čovjekova generička bit.

Napuštajući etiku generičkog čovjeka za volju »domoljubne etike« ili Kristovu univerzalnost za volju npr. »hrvatskog domoljubnog kršćanstva«, dospijeva se u situaciju u kojoj je za domovinu dopušteno i lagati (čime se u sferi novinarstva gubi medij istine, a time i svaki smisao novinarske profesije). Antiteza koju ovdje Kangrga uspostavlja dvočlana je: na jednoj je strani sprega nacionalizma i autokratske države, na drugoj organska povezanost demokracije i profesionalne etike utemeljene na istini.

Kangrga se iznova vraća problemu zla, naglašavajući da je zlo oko nas i u nama te da se etika od prvih civiliziranih oblika života pita za odnos dobra i zla (što je centralni interes etike), ali ne tako što bi pitala za iskon zla, nego tako što pita o uspostavljanju i realizaciji dobra. No, Kangrga hoće propitati sam korijen zla, što na tragu Kanta i Hegela čini tako što taj korijen nalazi u prirodnoj neposrednosti kao pukoj neposredovanosti suprotstavljenoj duhu. Nacionalizam se u tom interpretacijskom ključu iskazuje kao opreka duhu (a empirijsko očitovanje toga jest unutarnje razaranje grada). Rješenje nije u uvođenju »više morala« u društvo, jer ni moral ni nemoral ne padaju nam s neba, nego ih sami proizvodimo ili pak prihvaćamo nemoral što nam ga drugi nude; rješenje se ne može naći sve dok pustinja u nama i oko nas raste, a rast će sve dok duh i naše vlastito htijenje nisu na djelu. No, ipak imade jedna realna dimenzija onog zahtjeva za »više morala«: to je vladavina prava, jedina osnova na kojoj je uopće moguće da se pravna osoba svojim samoizgrađivanjem i oblikovanjem preobrazi u moralni subjekt. Vladavina prava, ističe pritom Kangrga, nije puki legalitet, nego ujedno i legitimitet.

Na etičku dimenziju nadovezuje se, i to upravo organski, ono političko i radikalno uvođenje građanske demokracije u ovaj naš još nedemokratski prostor, a ujedno i jedina izgledna prepreka posvemašnjoj damokratizaciji cjelokupnog društva u svim njegovim segmentima. A demoralizacija znači, naglašava autor, napad na sam duh zajednice (onoga »moći — biti — zajedno«). Upravo je duh ono što nas kao individue povezuje i drži skupa kao ljudska bića. Izostanak duha očituje se u različitim pojavama, od pojave talibanske subraće (na djelu u rušenju mostova i paljenju knjiga), pa do dizanja spomenika zločincima i mokrenja po grobovima. Kangrga naglašava da barbarstvo i zločin nisu nikakva hrvatska specifičnost. To, međutim, ne može biti opravdanje za vlastito barbarstvo ili za obranu barbarskih djela što su ih počinili pojedini pripadnici nekog naroda. Argumentacija kojom Aleksandar Stipčević brani uništavanje knjiga u nekim hrvatskim knjižnicama (dim iznad Zadra, zločini u Vukovaru, itd.) za Kangrgu je neprihvatljiva zato što je čovjek »naime, po svojoj biti civilizacijsko i kulturno, dakle duhovno biće, ili suprotno tome, ako to još nije, onda nije dospio do realizacije svoje vlastite čovječnosti« (str. 140–141). Dakle, vlastita ljudska neostvarenost ne može biti temelj za opravdanje zločina. No, još je važnija nužnost upućivanja na sama sebe, ukinuti komparacijska posredovanja srpskih zločina hrvatskima i hrvatskih srpskima. To je tek zatvoren krug krvoprolića i zla.

Na tim pretpostavkama Kangrga formulira svoje središnje pitanje: »nacionalizam ili demokracija?« U konkretnim elaboracijama odgovora, a taj odgovor implicira opredjeljenje za jedan od tih dvaju antitetičnih stajališta, on u polemičkom tonu iznosi niz primjera iz političkog i javnog života koji upućuju na nužnost izbora između prvoga i drugoga. Usput razjašnjava razliku između boljševizma, socijalizma i komunizma, razliku Marxova pojma socijalizma i komunizma od apstraktnoga kolektivizma, kao i humanizma u odnosu na antihumanizam. On definira i poziv intelektualca koji je neka vrsta autorova životnog kreda: »Intelektualac je po svojoj biti i po definiciji baš kritičko biće (pa mu je to »glavni posao« života), prema sebi prije svega, a onda i spram svega ostaloga, a u to je prvenstveno uključen njegov stav spram te svoje domovine i države« (str. 216). U tom sklopu konformizam je veoma poguban. Zapravo je riječ o konstantnom pomanjkanju ljudskog dostojanstva, gdje čovjek ne drži ništa čak ni do sebe sama. Sve to izaziva tonove rezignacije, ali ti se tonovi povremeno miješaju s izrazima nade da će na našim prostorima konačno započeti emancipatorski procesi. Pregnantna Kangrgina definicija zaslužuje integralan navod: »Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodom (vrstom) pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, te je proizvodeći (svagda nove!) uvjete svog života i sebe u njima postao po svojoj biti — re–evolutivno, tj. zapravo revolucionarno biće« (str. 237). Na tom reevolutivnom pojmu čovjeka Kangrga zasniva rad u vremenima kada »pustinja raste«. A prva je pretpostavka za to, ponavlja naš filozof, kritički stav prema sebi samome i prema svojim uvjetima života. Drugim riječima, ne smijemo se miriti sa svim što naprosto postoji i što nam drugi nameću kao vlastite interese. To je ono što bi se moglo označiti kao konačna poruka ove knjige.

Istinska je šteta što je hrvatskoj publici ova najnovija knjiga Milana Kangrge gotovo posve nedostupna. Smijemo li se nadati da će i neki ovdašnji izdavač naći interesa za objavljivanje najnovijeg djela toga zaslužnog filozofa, čiju je vrijednost hrvatska intelektualna javnost prepoznala u sasvim neadekvatnom, upravo minimalističkom opsegu?

Zvonko Šundov