Kulturološki eseji o počecima hrvatskog jezika

Stjepan Damjanović, Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska čitanka, MH, Zagreb, 2002.

Slovo iskona, ili prevedimo to na hrvatski jezik, »riječ ispočetka«. Već nas sam naslov upućuje na to da je riječ o knjizi koja govori o počecima (a početaka ima više) riječi, pisma, jezika i književnosti slavenskih naroda, a Hrvati svojim jezikom i kulturom čine sastavni dio te narodne skupine.

Knjiga se sastoji od četiri velika poglavlja: Uvodna poglavlja, Kanon staroslavenskih spisa, Redakcije i recenzije, Ćirilometodsko naslijeđe u hrvatskom srednjem vijeku.

Uvodni tekstovi upućuju čitatelja na ono što je prethodilo stvaranju staroslavenskog pisma i jezika. Riječ je o događajima vezanima uz solunsku braću: Konstantina i Metoda, o njihovom životu, kulturnom i crkvenom djelovanju u Moravskoj i Panoniji, a nakon toga u Veneciji i Rimu. Boravak u Veneciji važan je po »trojezičnoj herezi« — Konstantinovom terminu koji označava stav po kojem su samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski dostojni da se na njima služi liturgija te pišu i čitaju knjige. Svojim stavom, koji se protivi stavu trojezičnika, Konstantin iskazuje pravo svakog naroda da se Bogu obraća jezikom kojeg sam razumije, jer se samo tako može doista razumjeti Božja riječ. Posebno je poglavlje posvećeno Konstantinovim polemikama koje su prethodile boravku Svete Braće u Moravskoj i Panoniji: polemika s ikonoklastičkim patrijarhom Ivanom VII. Gramatikom Janisom o štovanju svetih slika u kojoj je Konstantin sudjelovao kao mladić i pobijedio. Druga je polemika vezana za njegov boravak kod Saracena koji mu prigovaraju da se muslimani bolje drže Muhamedova, nego kršćani Kristova učenja, na koje je Konstantin s mudrošću odgovarao. Pritom ih je pobijao citirajući njihovu svetu knjigu Kuran. Treća polemika posvećena je Konstantinovu boravku na Krimu kod Hazara gdje on razgovara sa Židovima koji su dovodili u pitanje kršćanske dogme. U knjizi Damjanović navodi važnost Svete Braće za Slavene — oni su jačali slavensku samosvijest umjesto da utvrde bizantski utjecaj, za što su zapravo i bili poslani među Slavene. Od osobite je važnosti to što su Slavenima napisali prve knjige na njihovu jeziku i uveli taj jezik u Crkvu.

U uvodnom poglavlju Damjanović upućuje čitatelje u termine koji se rabe kada se govori o najstarijem slavenskom jeziku: slavenski, staroslavenski, starocrkvenoslavenski, crkvenoslavenski, starobugarski, staromakedonski, općeslavenski književni jezik. Svi ti termini izazivaju pomutnju a znanstvenici se još uvijek nisu u potpunosti odredili prema njima. Time Damjanović pokušava uspostaviti red i pomoći čitatelju da shvati o čemu govori kada uporabi neki termin. U tom se poglavlju govori i o govornoj osnovici prvog slavenskog književnog jezika, a riječ je o dvije teorije — panonskoj i makedonskoj. Prva tvrdi da je kao osnovica poslužio jedan panonski govor, a druga da je kao osnovica poslužio jedan makedonski govor iz okolice Soluna. Druga je prihvaćena kao ispravna.

Izvori za proučavanje života i djela Svete Braće podijeljeni su u tri skupine: staroslavenski, latinski i grčki izvori. U staroslavenske izvore ubrajaju se: 1. Panonska žitja sastavljena od Žitja Konstantinovog (najstariji prijepis iz XV. stoljeća čuva se u Zagrebu, pretpostavlja se da je podatke za Žitje dao Metod a da ga je napisao Kliment Ohridski) i Žitja Metodovog (najstariji je prijepis iz XII. stoljeća, sačuvano ih je petnaestak i svi su ruske redakcije); 2. Prološka žitja koja predstavljaju zbirku kraćih životopisa Svete Braće; 3. Pohvalni govori u čast sv. Ćirila i u čast obojice; 4. Traktat Crnorisca Hrabra; 5. Azbučna molitva; 6. Hrvatskoglagoljske službe Svetoj Braći, koje prepričavaju događaje iz njihova života. Od latinskih izvora autor upućuje na 1. Italsku legendu u kojoj se opisuje našašće i prijenos relikvija sv. Klimenta i Konstantinov pogreb; 2. Papinska pisma koja su pape pisale u vezi s djelovanjem Svete Braće; 3. Svjedočenja knjižničara Anastazija; 4. spis Obraćenje Bavaraca i Koruščana i 5. Historia Salonitana, čiji je autor splitski arhiđakon Toma. Grčki su izvori zastupljeni s dva teksta: 1. Opširno Klimentovo žitje (Bugarska legenda) i 2. Kratko žitje Klimentovo (Ohridska legenda).

Staroslavenski u službi hrvatske kulture je tekst koji, kao što mu i sam naslov kaže, govori o ulozi koju je staroslavenski jezik odigrao na hrvatskim prostorima u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Autor nas upućuje u pojmove: hrvatska redakcija staroslavenskog jezika i hrvatskostaroslavenski jezik, te navodi osobine tog jezika u odnosu na klasični staroslavenski jezik.

Glagoljica i ćirilica su pisma kojima su pisani najstariji slavenski spomenici pismenosti. Tim dvama pismima autor posvećuje osobitu pozornost upućujući čitatelja na postanak oba pisma, razlike među njima, navodi teze o postanku glagoljice (egzogena, egzogeno–endogena i endogena, gotska, jeronimska), bavi se pitanjem prvenstva između ćirilice i glagoljice te navodi faze oble glagoljice.

Drugo veliko poglavlje posvećeno je kanonu staroslavenskih spisa. Riječ je o tekstovima iz X. ili XI. stoljeća za koje se pretpostavlja da vjerno ocrtavaju jezik prvotnih slavenskih, ćirilometodskih prijevoda. U tekstove pisane glagoljicom ubrajaju se Kijevski listići, Zografsko evanđelje, Marijino evanđelje, Assemanijevo evanđelje, Sinajski psaltir, Sinajski molitvenik, Kločev glagoljaš, Bojanski palimpsest i Makedonski listići. Od spomenika pisanih ćirilicom iz tog vremena su nam sačuvani: Savina knjiga, Suprasaljski zbornik, Eninski apostol, te fragmenti: Listići Undoljskoga, Hilandarski odlomci, Zografski listići, Listići Iljinskoga, Hilferdingov listić, Psaltir Slucki. Tih fragmenata ima više, a autor je naveo najvažnije. Svaki se od tih tekstova obrađuje zasebno, i to tako da se navodi koliko je listova pojedinog teksta sačuvano, što je tekst po sadržaju, tko ga je pronašao, ponovno izdao te gdje se danas nalazi. Navode se i jezične osobine pojedinih tekstova, upozorava se na neke jezične specifičnosti, donose se i fototipske snimke te prijevod na suvremeni hrvatski jezik. Sve to pomaže čitatelju da stekne pravi uvid u tekstove toga razdoblja a omogućuje mu i da samostalno analizira tekst. Uz opise tekstova objašnjavaju se i pojmovi kao što su: transliteracija i transkripcija, tetraevanđelje i aprakos — evanđelje, psaltir, molitvenik. Čitatelja se upućuje i na pojavu ćirilice u glagoljičkim tekstovima, na to na čemu su i čime su pisali stari Slaveni, te na staroslavenski slovopis i pravopis.

Poglavlje Redakcije i recenzije je svojevrsna novost u prikazu stanja staroslavenskog jezika u dodiru sa srodnim idiomima. Već je Josip Hamm u svojoj Staroslavenskoj gramatici pisao o tome, no, Damjanovićev je pristup nešto drukčiji. Naime, Hamm navodi samo neke osobine pojedinih redakcija, dok Damjanović navodi pojedine osobine, odmake od klasične staroslavenske norme ili ističe čuvanje pojedinih elemenata te norme, a pritom smješta svaku redakciju u njezine prostorne okvire, postavljajući pritom niz pitanja o opravdanosti dotadašnjih određivanja tekstova pojedinim redakcijama. Uz to, njegova je podjela redakcija nešto drukčija, a takva je podjela nastala kao rezultat vremena i prostora u kojem živimo. Češku i moravsku redakciju smješta u Veliku Moravsku a tekstovi u kojima je ona prepoznatljiva su Kijevski listići, Praški listići, a moravizama ima i u jeziku Kločeva glagoljaša. Panonsko–slovenska redakcija veže se uz Panoniju i u tu redakciju pripadaju Brižinski spomenici, kao jedini latinicom pisani tekst iz najstarijeg razdoblja slavenske pismenosti. Na području Rusije govorimo o ruskoj redakciji u koju ulaze Ostromirovo evanđelje iz 1057. g. kao najstariji datirani ćirilični kodeks, Čudovski psaltir i drugi tekstovi iz XI. i XII. stoljeća. U sklopu te redakcije Damjanović govori i o južnoslavensko–istočnoslavenskim kulturnim vezama u srednjem vijeku. Najpoznatiji tekst bugarske redakcije je traktat O pismenima čiji je autor Crnorizac Hrabar. Traktat je važan stoga što govori o tri faze slavenske pismenosti: faza prije pokrštavanja, kada Slaveni nemaju grafijski sustav, nakon pokrštavanja, kada pokušavaju grčkim i latinskim slovima pisati slavensku riječ bez sustava, i treća faza u kojoj Konstantin Slavenima donosi pismo koje je prikladno za bilježenje slavenskih riječi. U makedonsku redakciju spadaju Dobromirovo evanđelje, Bitoljski triod, Pogodinov psaltir i Ohridski apostol, svi iz XII. stoljeća te tekstovi iz XIII. i XIV. stoljeća. U srpske kodekse iz XIII. stoljeća ubraja se Matičin apostol, Vukanovo evanđelje, Proglas evanđelju, a iz XII. stoljeća potječe Miroslavljevo evanđelje. Od crnogorskih inkunabula čitatelj može vidjeti stranice Oktoih prvoglasnika, Oktoih petoglasnika i inicijale Psaltira s posljedovanjem, sve iz 1494. godine. U tekstove s bosansko–humskog tla uvršteni su Humačka ploča i Grškovićev odlomak apostola iz XII. stoljeća, Splitski odlomak misala iz XIII. st., koji je napisan na bosanskom tlu ali smijemo ga analizirati i u sklopu hrvatske kulturne baštine, Divoševo i Batalovo jevanđelje iz XIV. st. te Hvalov i Mletački zbornik iz XV. st.

Posljednji dio knjige, Ćirilometodsko naslijeđe u hrvatskom srednjem vijeku, daje temeljit prikaz ćirilometodskog utjecaja na hrvatskome prostoru. Tekstom Pogled u hrvatsko glagoljaštvo Damjanović nas uvodi u teme o kojima će potanko govoriti u tom opsežnom poglavlju. Upućuje nas na to da književnojezičnu kulturu hrvatskoga srednjeg vijeka obilježavaju tri pisma (glagoljica, latinica i ćirilica) i tri jezika (latinski, staroslavenski i starohrvatski). Naravno, najveća će pozornost biti posvećena tekstovima napisanim glagoljicom na starohrvatskom, staroslavenskom jeziku i jeziku koji je »mješavina« tih dvaju jezika. U hrvatske glagoljske epigrafe, dakle kamene spomenike, ubrajaju se: Plominski natpis koji potječe iz kasnoga rimskoga doba s natpisom na obloj glagoljici iz XI. st., iz istog su razdoblja Valunska ploča, čiji je natpis dvojezični i dvopismeni i kao takav označava »početak suživota romanske i slavenske kulture na hrvatskim prostorima« i Krčki natpis. Najvažniji je epigrafski spomenik Bašćanska ploča napisana oko 1100. g. a pronađena u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Damjanović donosi transliteraciju i prijevod teksta koji je uklesan u ploču i navodi znanstvenike koji su je temeljito proučavali. Od epigrafskih spomenika navedeni su još Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski, Kninski, Plastovski ulomci i Konavoski glagoljski natpis. Poglavlje Glagoljica na oltaru obrađuje hrvatskoglagoljske liturgijske tekstove, osobito se osvrćući na Bečke listiće, Mihanovićev odlomak apostola, Vatikanski illirico 4, Londonski odlomak brevijara, Prvi vrbnički brevijar i Hrvojev misal. Autor nam daje i pregled glagoljskih tekstova koji svojim sadržajem nisu liturgijski, a riječ je o pravnim i beletrističkim tekstovima. Od pravnih je tekstova najstariji Vinodolski zakonik, zanimljiv je Istarski razvod, a od niza ostalih neliturgijskih tekstova Damjanović navodi primjere iz Regule svetoga Benedikta, Pariškog zbornika (Pisan svetoga Jurja), Pismo Nikole Modruškoga, kao prvi hrvatski polemički tekst, Zapis popa Martinca — Turci nalegoše na jazik hrvatski iz Drugog novljanskog brevijara. Govoreći o tiskarstvu, navode se prve hrvatske knjige tiskane glagoljicom (Misal po zakonu rimskoga dvora, Brevijar po zakonu rimskoga dvora, Traktat o ispovijedi, Baromićev brevijar, Senjski misal, Spovid općena) i latinicom (Molitvenik, Oficij, Lekcionar Bernardina Splićanina) — sve tiskane do 1500. godine, a upućuje se i na glagoljske tiskare koje su djelovale nakon tog razdoblja.

Danas mnogi izbjegavaju govoriti o tome da su Hrvati pisali i ćirilicom. Damjanović nas upućuje na tri tipa tog pisma: bosančicu, dubrovačku ćirilicu i poljičicu te na tekstove koji su njima pisani. Hrvati su, već je navedeno, pisali i latinicom, a najpoznatiji tekstovi iz XIV. st. su Red i zakon sestara dominikanki, Šibenska molitva i Korčulanski lekcionar.

U podnaslovu knjige Slovo iskona navodi se da je riječ o staroslavensko/starohrvatskoj čitanci. Ona to doista i jest upravo po nizu tekstova koje oni koji knjigu uzmu u ruke mogu samostalno iščitavati služeći se autorovim tumačenjima ili ih zanemarujući. Osim tekstova, knjiga sadrži i zemljopise karte koje čitatelju omogućuju da još bliže uđe u prostor i vrijeme o kojem se u knjizi govori. Tu je i niz lijepih i čitljivih fotografija pojedinih tekstova koje pružaju pravi uvid u ondašnje stanje staroslavenske i starohrvatske knjige. Knjiga je ujedno i udžbenik i zasigurno će biti velika pomoć i studentima, ali i nastavnicima koji će podučavati i sebe i druge o tom važnom književnojezičnom razdoblju.

Tanja Kuštović