Kleopatra: tekst nasuprot kritičarima

Kleopatra: tekst nasuprot kritičarima

Uvod: Karmijina pohvala

U trenutku Kleopatrine smrti, u Shakespeareovoj drami Antonije i Kleopatra, Karmija izgovara pohvalu nad tijelom svoje gospodarice: »Sad se hvastaj, smrti, jer u tvom zagrljaju počiva ljubavnica neprispodobiva!« (Now boast thee, Death, in thy possession lies / A lass unparalleled) (V, 2, 313–5).1 Iako to, naravno, nije moguće dokazati, čini mi se posebice zanimljivom spekulacija da je pisac sigurno osobito uživao podastirući nam frazu uz pomoć koje je moguće opisati ne samo prirodu rimskih kleveta o Kleopatri, nego i prokazati ih onim što one jesu »lies, alas, unparalleled«.2 Stoga ću prije svega komentirati takve neprispodobive laži koje su izrekli Rimljani, ali i ugledni kritičari, a koje se temelje na njihovom — mislim namjernom — pogrešnom tumačenju teksta. Razlog takvih pogrešnih tumačenja može se tražiti u dugogodišnjoj tradiciji koja se temelji ne toliko na klevetanju Kleopatre, nego još više na uzdizanju svega što Rim predstavlja, posebice u engleskoj (poslije britanskoj) političkoj kulturi koja samu sebe misli kao imperijalnog suverena po ugledu na slavni rimski model.

No prisjetimo se prirode te rimske slave koja se ogleda ne samo u postupcima, nego posebice u izjavama ključnih figura. Ne zaboravimo pritom kako nije dovoljno da vođe nešto formalno narede; posebice je nužno da oni koji zadaće izvršavaju budu svjesni granice do koje u svojim djelima smiju ići. Tu tezu podastire general Ventidije, koji je porazio Parćane, ali ih potom ne želi dalje progoniti jer bi to moglo izazvati zavist (i ono što iz zavisti proizlazi) njegova vođe Antonija:

Š...š Učinio sam dosta.

Ako si nižeg čina, pazi, možeš

učinit previše. Jer, nauči, Silije:

bolje je ništa ne učinit nego činom

steć preveliku slavu dok nadčinjenog nema.

...

Tko uspijeva u ratu više od svog vođe

biva svom vođi vođa; slavoljublje,

vrlina u vojnika, radije izabire

gubitak no dobitak koji ga zasjenjuje.

(III, 1, 12–22)

Još izravnije, sjetimo se scene kad Enobarb predviđa ishod očigledno politički motiviranog braka između Antonija i Oktavijeve sestre: »...ako jedan drugom na trenutak i posudite ljubav, možete je, kad od Pompeja ne bude više ni traga ni glasa, lako vratiti: čim ne budete imali druga posla, imat ćete vremena da se trvete«. No za takvo svoje opažanje dobiva oštar ukor — ne od Oktavija, nego od svoga prijatelja i vođe Antonija: »Ti si samo vojnik; stoga ne govori«. Enobarb jedino može sebi u bradu promrmljati zaključak o naravi vlastitoga političkog svijeta: »Gotovo zaboravih da istini je šutjet«. I Shakespeareov tekst, kao što ću pokazati, nedvojbeno poručuje: ni političke teze ni postupke ovakvoga Rima ne valja oponašati u renesansnoj Engleskoj.

Rimski animozitet

Rimljani, svi do jednoga, s iznimnom lakoćom vrijeđaju egipatsku kraljicu. Dok su na najočitijoj razini te uvrede utemeljene na dobro poznatim oprekama Zapad — Istok i muškoga prema ženskome, one nipošto nisu dovoljne niti dovoljno distinktivne. Uzrok različitih mišljenja koja o Kleopatri imaju ključni likovi (Oktavije, Antonije, Pompej) i njihovi prijatelji i pristaše (Agripa, Mecena, Enobarb) može se pronaći u njihovim različitim političkim, ali i osobnim svjetonazorima.

Prvi i najčešće ponavljani epitet koji već na početku izgovara Filon, jedan od Antonijevih sljedbenika, opisuje kraljicu Egipta kao Ciganku.3 Takvu karakterizaciju on povezuje kako s moralnim, tako i s rasnim obilježjima: sa »strašću« i »crnom puti«. (I, 1, 6–10). Nije to jedini slučaj da u Shakespeareovoj drami nalazimo takvu vezu. Samo jedan primjer: Mercuzio, nagovještajući Benvoliju da bi se neutješni Romeo mogao uteći pisanju petrarkističkih soneta, dodaje: »Laura je prema njegovoj gospi sudopera — / ...Didona djevojčura, Kleopatra ciganka, Helena i Hero ništarije i drolje.«4

Iako su govornici u ovom slučaju iz Verone, takvi su osjećaji bili i te kako prisutni u engleskim popularnim shvaćanjima o zemlji i narodima o kojima nisu imali nikakve izravne, pouzdane informacije, ali su im pripisivali točno određene društvene i etičke osobine: lupeštvo, lukavstvo, raskalašenost, bludničenje; također i umijeće plesanja — sve što ih je razlikovalo kao Drugoga. No neke od tih osobina namjerno su preuzimale suvremene skupine »ljudi bez gospodara«, »slobodnjaka« koji su lutali engleskim prostranstvima nakon što su ostali bez zemlje tijekom pretvorbe zajedničkih polja i pašnjaka u privatno vlasništvo. Ti ljudi, o čijim je djelima (stvarnim ili tek pripisanim) nastao golem opus pamfletne literature, nazivali su sami sebe Ciganima i odbijali se pokoriti zakonima za koje su smatrali da im oduzimaju nasljeđe u vlastitoj domovini.

No vratimo se rimskim prikazima egipatskoga utjecaja. Najvažnije je od početka uvidjeti da u tekstu nema dokaza koji bi potkrijepio tvrdnje mnogih kritičara: jednodušne ocjene da je za Antonijevu navodnu promjenu kriva Kleopatra. Upravo je suprotno: jednodušnosti ne samo da nema, nego je uvodna Filonova izjava oblikovana kao retorička fraza koja želi uvjeriti u nešto što dokazi ne potkrepljuju. Tekst počinje stihovima iz kojih se jasno vidi da je ono što je rečeno dio neodlučnog i neprekidnog komentara o šefovu stanju svijesti. U Egiptu se Filonovoj zlovolji što se, kako on smatra, »trostruk stup svijeta preobrazio u kurvina lakrdijaša« suprotstavlja veličanstven prizor ulaska ljubavnika i njihove pratnje, ali i očita nevoljkost Demetrija da se složi s Filonovom analizom.

U Rimu se događa slična stvar, ali tu je i dodatni element: komentari likova omogućuju uvid u njihova politička razilaženja; ona se ogledaju i u riječima njihovih sljedbenika. Tako se Pompejeva lascivna aluzija na »bludnu Kleopatru«, uz opomenu da bi trebala »uljepšati« svoje »uvele usne« (II, 1, 21) slaže s Filonovim pojmom pohotnosti. On se nada da će ona takvim sredstvima uspjeti spriječiti »nikada bluda sitoga Antonija« (II, 1, 37–8) da ode iz Egipta i tako mu povećati šanse da pobijedi u građanskom ratu što ga sprema u državi. Kasnije te večeri, kad se dečki druže na Pompejevu brodu, kontrast između Agripinih i Enobarbovih opažanja izrazit je — pa ipak, oni se slažu. Prvi, Oktavijev pristaša, Kleopatru zove »ženskom veličanstvenom« (»royal wench«); dok joj epitetom priznaje status kraljice Egipta, imenicom asocira na najniže slojeve žena u Engleskoj.

Taj oksimoron ne samo da ga navodi da se sjeti priče o prvom susretu Kleopatre i Julija Cezara — on kulminira neotesanošću vojnika sklonoga poljoprivrednim prispodobama: »Velikog Cezara je ona natjerala da ostavi se mača i zabrazdi: on ju je orao, a ona rodila« — što je opet eho jedne ranije Enobarbove opaske u kojoj ju je povezao sa smrću i orgazmom: »Ako Kleopatra o ovom ŠAntonijevoj odluci da se vrati u Rimš dočuje i najmanji šušanj, umrijet će smjesta; svršit će sa sobom; vidio sam je već dvadeset puta svršiti s daleko neznatnijeg povoda. tako je hitro spremna svršiti« (I, 2, 139–142). Posve različito od Oktavije, koja je »pobožna, hladna, mirna narav« — i upravo zbog toga Enobarb može sa sigurnošću predvidjeti da će se njegov gospodar »vratiti na svoju egipatsku koštu« (II, 6, 119 — 121; 123).

Agripin lascivni voajerizam umetnut je između dva podulja opisa iz usta Enobarba: prvoga, slavnoga monologa o »barci gdje ona sjeđaše« i drugoga, u kojemu on odbija Meceninu pretpostavku da će Antonije nakon zaruka s Oktavijom napustiti Kleopatru. No ono što na prvi pogled izgleda kao dokaz divljenja i odobravanja, moguće je protumačiti i potpuno suprotno. Catherine Belsey prva je upozorila na najzanimljiviju osobinu prvoga govora: da se »Kleopatra ne pojavljuje u opisu svoga dolaska na brodu, ni kao osoba ni kao pojava.«5 Treba primijetiti i da je takav čin rimskog izostavljanja Egipćanke izveden uz pomoć usporedbe koja je želi obuhvatiti univerzalnim značenjem: »nadmašujući i onu sliku Venerinu gdje mašta samu prirodu nadmašuje« (II, 2, 207–98). Alternativno čitanje moglo bi biti sljedeće: ako je isprva ne uspijete okarakterizirati kao kurvu ili Ciganku, ustvrdite suprotno: ona nije od ovoga svijeta, nestvarna je!

Zatim su tu stihovi prepuni vrhunske poezije: »Nju ne može naborati starost, ni navika učinit dosadnom neiscrpnu njenu raznovrsnost.«. Utjecajni kritičari koji su ovaj govor smatrali (i dalje ga smatraju) apoteozom, čini mi se, mogu tako misliti samo ako odbiju uzeti u obzir završne stihove koji ili proturječe prethodnima ili ih dovode u pitanje, stvarajući tako suprotan učinak: da »stvari najopakije se kod nje pristalim čine, te je svećenici blagoslivlju i kad se vlada kao drolja« (II, 2, 242 — 7).

Ako je posljednji primjer slučaj rafiniranog vrijeđanja majstorski skrivenog pod krinkom hvale, s rimskoga stajališta to nikako nije bez razloga: svi glavni akteri (Oktavije, Pompej, Antonije) izravno ili preko svojih sljedbenika hoće Kleopatri unaprijed namijeniti ulogu žrtvenog jarca u slučaju da njihovi politički planovi pođu po zlu. Dok je god Antonije u Egiptu, Oktavije neće moći ostvariti svoje carske ambicije u istočnom Sredozemlju. No dok ga god ona ondje zadržava, Pompej ima veće šanse da njegova pobuna uspije.

A tu je i dosta kompliciran Antonijev slučaj. Očajnički tražeći uzroke svoga poraza na moru, on ne samo da optužuje Kleopatru, nego to čini poznatim rječnikom rimske retorike: »Sve je izgubljeno! Izdala me odurna Jeđupka. / O triput okrenuta kurvo!. / Ko prava Ciganka u žicarskoj me prevarila igri i povukla do samog dna gubitka« (IV, 13, 9–28). On će, naravno, poslije povući svoje riječi, ali njegova je reakcija izvrstan dokaz jedne Oktavijeve ranije tvrdnje koju je on ili prečuo ili ignorirao: »Ti sebe hvališ pripisujuć meni pogrešnu prosudbu« II, 2, 58). A ta tvrdnja temelji se na procjeni njegova karaktera: Kleopatra svojim ženama kaže: »pravit ću se glupom, ko što nisam, ti dalje budi mojim Antonijem«(I, 1, 44–5).

Ta općenita teza koju ona izgovara o razlici između njih dvoje manifestira se u nekoliko ključnih trenutaka. Tako on Kleopatru opisuje kao »svadljivu Kraljicu«, iako to odmah ublažava priznanjem da joj »sve pristaje — kada se ljuti, smije, il kad plače — u kojoj svaka strast se zaklela da prikaže se čudesnom i lijepom« (I, 1, 50–54). I iako, kao što Kleopatra kaže Mardijanu, on nju naziva svojom »zmijom s drevna Nila« (I, 5, 25), boji se njezina temperamenta i kaže joj: »Krv ćeš mi ražestit! Dosta!« (I, 3, 80). Zatim, po povratku u Rim, on joj po Mardijanu šalje »istočnjački biser«, uz obećanje da »cijeli će Istok. zvat je gospodaricom« (1. 5. 46–7). Upravo to obećanje, Oktavije kaže Meceni i Agripi jedva susprežući bijes, Antonije je ispunio: ne samo kad se s njom i Cezarionom ukazao na tržnici, nego posebice kad ju je učinio »apsolutnom kraljicom« (III, 6, 1–11) zemalja koje su trebale biti kolonizirane u ime Rima. Upravo je tu priču iskoristio Oktavije kad je od Senata zatražio odobrenje za rat — protiv Kleopatre, ne Antonija: suprotstaviti se potonjem, jednom od trostrukih stupova svijeta, značilo bi priznati da je posrijedi građanski rat.

Zatim je tu znamenita epizoda kad Antonije nailazi dok Tidija ljubi Kleopatrinu ruku. Njegova je prva reakcija da je nazove imenom crvenkaste lunje, grabljivice slične jastrebu6 (III, 13, 89) i tako je preobrazi u pticu grabljivicu. Ubrzo nakon toga on je optužuje govoreći da ju je pronašao »ko zalogaj, hladan, na tanjuru mrtvoga Cezara; Šti siš ostatak iza Gneja Pompeja« (III, 13, 117–119) i govori joj »prevrtljiva si uvijek bila« (III, 13, 111). Ne samo da je u stanju okriviti nju, nego istodobno sebe predstavlja kao žrtvu i odrješuje se od svake krivnje. On izjavljuje da je krivo protumačio dokaze jer »mudri bogovi nam zavežu oči« (III, 13, 113), dakle navlače nam kukuljicu, zasljepljuju nas — kao što se čini s pticama grabežljivicama obučenima za lov na druge ptice — te one kojima se to čini (poput njega) »natjeraju da divimo se svojim pogreškama i smiju nam se dok mi oholo u propast svoju srljamo« (III, 13, 114–116).

No i ovdje njegov optuženički ton ubrzo prelazi u ispričavanje, a na povratku iz bitke u kojoj je njegova strana nakratko trijumfirala on ne samo da je naziva »moj slavuju«(IV, 9, 18), nego je ponovno uzdiže na mjesto »vile veličanstvene«(IV, 9, 12) kojoj će podastrijeti Skarove podvige. No treba imati na umu da je upravo taj vojnik ranije o kraljici govorio kao o »onoj besramnoj egipatskoj kobiletini — dabogda ogubavila« (III, 10, 10–11), gdje riječju »besramna« (»ribanded«, »ribaudred« u nekim izdanjima) aludira na napadnu odjeću prostitutki koje se neukusno kite kako bi privukle klijente. Odatle je samo malen korak do ponavljanja epiteta o »triput okrenutoj kurvi« (IV, 13, 13) koja ga je »prodala novajliji« Oktaviju. Njoj može reći kada uđe: »Ah ti, vradžbino crna! Nestani!« (IV, 13, 30).

Dok Oktavije Kleopatru drži odgovornom za Antonijevu odluku da ljubavnici preda dio Rimskoga Carstva, Pompej se nada da će ga ona zadržati u Egiptu i tako spriječiti da sudjeluje u građanskom ratu što ga on priprema. Upravo Pompej izriče središnje političko pitanje u drami — i upravo mi je nevjerojatno da mu je pozornost posvetila tek šačica kritičara: »Što je to blijedog Kasija potaklo na urotu? I što je natjeralo uglednog i časnog Rimljanina Bruta s oružanom družbom, sve službenicima ljepotice slobode, Kapitol da omaste?« (II, 6, 14–18).

Kritičari su također zanemarili činjenicu da tekst jasno govori kako Kleopatra ne samo da je imala vlastite političke planove u istočnom Sredozemlju, nego je imala i strategiju kako da ih ostvari. Kad joj Aleksa kaže: »ni sam Herod Židovski ne usudi se stati preda te kad nisi sasvim dobre volje«, iz njezina se odgovora iščitavaju ne samo njezine namjere, nego i priznanje zapreke koja stoji na putu njihovih ostvarenja: »Tom Herodu ću doći glave, ali kad Antonija nema, kako? tko da obavi taj zadatak?« Tekst sadrži bar još dva primjera (jedan blizu početka, a drugi blizu kraja drame) Antonijeva priznanja takve dimenzije kolonijalnih odnosa i vlastite uloge u njima. U prvom slučaju on joj kaže »Ne prepiri se, saberi se, slušaj nakane moje — po tvom savjetu ću ostvariti ih ili ostaviti« (I, 3, 66–67); drugi put on kaže Erosu: »U ovaj rat sam ušao zbog Kraljice« (IV, 14, 15).

Herodovo ime pojavilo se i prije kad je Karmija izrazila želju da »u pedesetoj dobijem dijete da mu se sam Irud židovski mora do zemlje pokloniti« (I, 2, 28/9). Dok engleski priređivači Biblije nisu uvijek dosljedno razlikovali između nekoliko kraljeva toga imena, čitatelji i kazališna publika odmah bi se sjetili priče o Salomi koja je zatražila glavu Ivana Krstitelja od Heroda Antipe, sina Heroda Velikog koji je bio Kleopatrin protivnik, i možda najpoznatiji kao vladar koji je naredio pokolj nevine dječice (Matej 2: 16).

Taj se Herod, nakon što su ga Parćani istjerali iz njegove zemlje, vratio tek kada je Antonije, vrhovni gospodar Istoka, uporabio svoju vojnu moć da ga vrati na prijestolje. U zamjenu za to bio je primoran Kleopatri ustupiti iznimno unosne zasade balzamovih stabala i datulja blizu Jerihona — koje je ona odmah zatim ponovno dala u zakup njihovim obrađivačima te dopunila taj čin dvjema daljnjim sjajno smišljenim postupcima: (a) tražila je od Heroda da joj plaća najamninu, jer se njegovi podanici koriste tom zemljom; (b) zatražila je da on bude odgovoran za prikupljanje poreza koje joj duguju drugi manji vladari u toj regiji. Takve bi postupke, čini mi se, s odobravanjem popratili novi poduzetnici u renesansnoj Engleskoj — od Elizabete nadalje.

Okrenimo se sada jednoj od ključnih kleveta: da je Kleopatrin bijeg u bitci kod Akcija prouzročio Antonijev poraz. Prema Plutarhu7 »Antonije je, međutim, u toj mjeri bio samo prirepak one žene te je, premda je bio daleko nadmoćniji na kopnu, želio da pobjedu donese brodovlje.«8 Za to Apijan nalazi zgodno objašnjenje: »Ali Antonije, nagovoren od Domicija (Enobarba) i nekih drugih, naloži Kleopatri neka otplovi u Egipat i ondje dočeka ishod rata. No ona navede obilnim mitom Kamidija da porazgovara s Antonijem o njoj kazujući da nije pravo uklanjati iz rata ženu čiji je doprinos tako velik, niti je korisno činiti malodušnima Egipćane koji čine velik dio Antonijeve pomorske sile.«9

No pogledajmo tekst i razmotrimo ne samo njegovo razilaženje s izvorom, nego i s (kako ću pokušati pokazati poslije) pogrešnim tumačenjima teksta utjecajnih kritičara. Kao prvo, tu je Enobarbova opaska. On joj kaže: »Nazočnost tvoja mora smetati Antonija, uzimat mu dio i pameti i srca, a i vremena, kad mu je sve to najpotrebnije. Već ga i tako kude s lakoumlja i priča se u Rimu da rat ovaj vode tvoj Fotin, eunuh i tvoje sluškinje.« Njezin odgovor ne samo da je nedvosmislen, nego i dokazuje njezinu visoku političku svijest: »Pokopaj, zemljo, Rim, nek strunu jezici što laju protiv nas! Ja snosim trošak za ovaj rat i kao glava kraljevstva u njemu ću nastupit ko muškarac. Ne reci više ništa protiv toga, jer ja odustat neću!«

Ne mogu se oteti dojmu da bi se na jakobinskoj pozornici dio publike sjetio govora što ga je kraljica Elizabeta održala svojim postrojbama kad su iz Tilburyja isplovljavale u pohod na Armadu: »Imam tijelo slabe i krhke žene, ali nutrinu kralja, i to engleskoga, i smatram uvredom pomisao da bi se Parma ili Španjolska, ili ma koja druga europska kneževina, usudili napasti granice moga kraljevstva; a dogodi li se to, prije ću sama uzeti oružje nego biti poticajem nečasnosti«.10 Dok situacija u vojnom pogledu, dakako, nije ni slična, slični su osjećaji jedne kraljice.

Tek tada, nakon dijaloga Kleopatre i Enobarba, Antonije ulazi u pratnji Kanidija i pita ju je li čula kako je Oktavije »tako brzo mogao presjeći Jonsko more«. Njezin odgovor stiže u obliku ukora: »Najviše se brzini divi tromost«. Antonije to ili prečuje ili ignorira. Umjesto odgovora slijedi ničim izazvana njegova odluka koju on objavljuje Kanidiju: »Kanidije, mi ćemo s njim na moru stupit u bitku«. Tu izjavu slijede dva nepobitno nedvosmislena komentara, jedan Kleopatrin, drugi Kanidijev. Kleopatrin komentar nije preporuka, nego ponavljanje: »Na moru! A gdje drugdje?«; Kanidijev je pitanje: »Zašto, gospodine, da postupimo tako?« na koje Antonije odgovara: »Zato što nas on na to izaziva!«. Nešto poslije kada Enobarb prosvjeduje kod svoga vođe i prijatelja kaže mu: »time odbacuješ posvemašnju vojnu nadmoć koju na kopnu imaš«, ovaj mu kratko odbrusi »Na moru ću se boriti«. I ne samo to: Kleopatrino nuđenje šezdeset brodova Antonije marginalizira nalogom: »Višak ćemo brodovlja spaliti, ostatak popuniti do pune posade i njime odbit, ispred rta akcijskog, Cezara što se približava obali« (III, 7, 10–52). Meni se čini da je jedino on odgovoran za tu odluku: ona u njoj uopće ne sudjeluje.

Plutarh nudi mnogo zanimljiviji i možda relevantniji razlog Antonijeva neuspjeha: ne poraz kod Akcija nego stratešku pogrešku koju je počinio kad nije napao Italiju u ljeto 32. g. pr. Kr., u vrijeme kad je Oktavije imao problema kod kuće jer se zamjerio zemljovlasnicima nametnuvši im kaznene poreze kako bi financirao svoje ratove. Umjesto toga, on je svoj stožer smjestio u Ateni, gradu u kojemu je živio s Oktavijom dok je nije poslao natrag i gdje je pozvao Kleopatru da mu se pridruži. Čak ni njegovi najvjerniji zagovornici u Rimu nisu mogli braniti takve postupke.

Postoji još jedna nevelika ali važna epizoda koju treba spomenuti prije nego prijeđemo na razmatranje raznih kritičkih osvrta na Egipćanku: ona u kojoj ona udara glasnika koji joj je donio vijest o zarukama Antonija i Oktavije. Treba zapaziti da njegovo objašnjenje: »Gospojo mila, ja sam zbilja samo donio vijest, ne i sklopio brak« (II, 5, 69) ponavlja prijašnju primjedbu glasnika koji je Antoniju donio vijest o Fulvijinoj smrti: »Kužne vijesti znaju okužit i glasnika« (I, 2, 95). Nadalje, je li sitničavo ako skrenem pozornost na činjenicu da čak i dok ga ona, kao što didaskalija kaže, »vuče gore dolje«, glasnik ne zaboravlja na pristojnost i manire i obraća joj se s »gospojo mila«?

Dvije pojedinosti u ovom kontekstu zaslužuju pozornost. Kao prvo, njezino naknadno iskreno ispričavanje glasniku; kao drugo, politička teorija koju ona iznosi. Osim što svojim dvorkinjama iskreno priznaje da »Ove ruke zbilja nisu plemenite jer tuku nekog nižeg od mene, a zbog razloga što si ga sama zadah« (II, 5, 83–85), kad je glasnik upita: »Da lažem, gospo?« njezin je odgovor jasan: »O, da barem lažeš« (II, 5, 90), jer »Premda je časno, nikad nije dobro donosit loše vijesti« (II, 5, 86–87), posebice stoga što Antonijev »grijeh i tebe griješnim čini, prem nisi zgriješio to u što siguran si!« (II, 5, 103–4). Ona nadalje iznosi općenitu tezu da »I nevin strada kada grmi« (II, 5, 78) — što je izvanredno prikladna teza ne samo za politiku ove drame, nego i u kontekstu engleske političke teorije ranog novovjekovlja.

Činjenica da je ta izjava stavljena u usta Kleopatre, a ne bilo kojega od »političkih Rimljana«, sigurno nije slučajna: sjetimo se ne samo raznih načina na koje ju je Oktavije kanio nadmudriti, nego i političke teorije koju je iznio Pompej kad je odbio Meninu ponudu da trijumvirima prereže vratove: »Ah, to si morao učiniti, a ne govorit o tom. Za mene je podlost, za tebe bi bila tek dobra služba. Moraš znati da se ne ravna po probitku moja čast, već moj probitak po njoj.« (II, 7, 74–78).

Kritičarske klevete

Budući da je »čast« jedna od ključnih karakteristika čijim su metrom idući naraštaji (uglavnom, iako ne isključivo) muških kritičara uspoređivali Rim s Egiptom, uvijek na štetu potonjega, kratko ću se osvrnuti na neka od najutjecajnijih čitanja od kojih su mnoga još aktualna — ako ne u svom izvornom obliku, a ono izmijenjena i prilagođena sadašnjosti. Komentar Augusta W. von Schlegela (preveden 1815) pravi je primjer njemačkog prosvjetiteljstva koje destruktivni čin pakira u elegantnu i naizgled nepristranu objektivnost. Ustvrdivši na početku da u drami: »Kleopatrino zavodničko umijeće ni u kojem smislu nije prikriveno, ona je neodređeno biće sačinjeno od kraljevskog ponosa, ženske taštine, užitka, nestalnosti i iskrene privrženosti«, on zaključuje da se Antonijev položaj može usporediti s položajem Herakla okovana Omfalinim lancima — drugim riječima, ona nije samo ženski objekt muške žudnje, nego postaje i utjelovljenje ženskog razornog utjecaja.11

Schlegelov sunarodnjak Heinrich Heine ne samo da je mnogo jasniji glede dimenzije spola; on se čak i ne trudi u tekstu potražiti opravdanje za sljedeću svoju opasku koju ja mogu okarakterizirati samo kao teatralnu: »Kleopatra je žena. Ona istodobno voli i izdaje. Griješimo kada mislimo da su nas žene prestale voljeti onda kada nas izdaju. One samo ostaju vjerne svojoj prirodi; i čak i ako nemaju želje iskapiti zabranjeni vrč do dna, one bi često voljele srknuti samo gutljaj, bar usnicama dotaknuti njegov rub.«12

Tu je i slučaj koji zastupa Henri Fluch#re, kojega hvali T. S. Eliot u svom predgovoru engleskom prijevodu. Fluch#re povlači sljedeću razliku: »Antonijeva smrt je trijumf, a Kleopatrina transfiguracija. To ne znači da je zlo napokon sravnjeno sa zemljom niti da se zmija više neće usuditi dignuti glavu, ali znači da više nije uvjerena da će uvijek biti pobjednik«. S moga stajališta ne samo da je egzegeza promašena, nego i zaključci navode na krivi trag. Koliko ja znam, nigdje u kršćanskoj doktrini ne nalazi se tvrdnja da je zmija »uvijek pobjednik«. Zmija, u priči o Postanku, ima posve specifičnu ulogu: da iskuša Evu čiji se »pad« podastire kao dokaz ljudske grešnosti. Ona je također kažnjena za jasno određen grijeh: kršenje Božje zapovijedi koju joj je prenio Adam. Kao što Milton predstavlja tu dimenziju spola u Izgubljenom raju: »On samo za Boga, ona za Boga u njemu«. Upravo taj prvi čin (ili bar tako priča kaže) stvara uvjete koji vode do propasti pojedinaca koji se uhvate u mrežu neumjerenosti — a za što je kriva žena.

Ključna izjava u takvom duhu svakako je ona talijanskog filozofa i kritičara Benedetta Crocea u tekstu čiji sâm naziv Ariosto, Shakespeare i Corneille teži ucrtati putokaze na zemljovid europske književne kulture. Croce pravi razliku između onoga što on naziva »dobrom« i »zlom« voljom. Iako on to ne kaže otvoreno, nema sumnje da pritom misli na, redom, mušku i žensku volju. Nadalje, talijanski original kao i engleski prijevod inzistira na dimenziji spola. »Volja« ne nadzire »strasti« i ne čini ih svojim podložnikom, nego dopušta da one vladaju njome. Takva se tvrdnja potkrepljuje seksualno sugestivnim tonom retorike: »Tragedija Antonije i Kleopatra sačinjena je od silovitog osjećaja uživanja u moći da se veže i nadvlada, praćenog drhtajem što ga izazivaju njezine strašne posljedice, propast i smrt.«13

Ni engleski kritičari XIX. stoljeća nisu ništa bolji. Evo što kaže Edward Dowden: »Kleopatra njemu ŠAntonijuš nije ni vjerna ni nevjerna; u njezinoj složenoj naravi, pod svakim slojem iskrenosti leži sloj neiskrenosti, i ne možemo reći koji je zadnji i kad smo došli do kraja. u ovoj drami u svakom trenutku svjedoci smo katastrofe — propadanja plemenite naravi. U svakom trenutku nužno smo svjesni sirove, zle, nesređene Kleopatrine ženskosti, kao i čari i čudesa koja uzbuđuju, opčaravaju, potčinjavaju. Vidimo je kao licemjerku, oštrokondžu, kukavicu.«.14 Za Williama Hazlitta Kleopatra je »pohotna, razmetljiva, hvalisava, svjesna svojih čari, arogantna, tiranka, prevrtljiva. Šnjezinš cijeli lik trijumf je pohote, ljubavi prema užitku i moći da ga se pruži, nad svim drugim obzirima«. Čudno. Jedini spomen pohote u tekstu nalazimo kad Oktavije optužuje Antonija da je »pohotom ispunio sve prazne sate« (I, 4, 25–26) — što je tu znak slabosti karaktera. Ali zašto kvariti dobru priču?

Suprotstavlja im se samo jedan usamljeni ženski glas, glas za koji se danas jedva zna — onaj gđe Rose Grindon, koja je u svoje vrijeme bila jedna od ključnih figura u produkcijama Shakespearea što ih je u Manchesteru postavljao Richard Flanagan i (nakon njega) Frank Benson. U predavanju koje je održala na proslavi tristote godišnjice Shakespearea u Manchesteru, posmrtno objavljenome, gđa Grindon primjećuje da su »muški kritičari, suosjećajući s Antonijem, Kleopatru tretirali baš kao i Antonijevi prijatelji, i to iz istog razloga. Oni kao da zaboravljaju da je Antonije, kad se vratio u Egipat. i njoj donio propast jednako kao i sebi«.15

Žensko viđenje

Linda Fitz (koja spominje Rosu Grindon) bila je vjerojatno prva suvremena kritičarka koja je postavila opću tezu. Za Lindu Fitz glavni je problem potpuno jasan: »I svođenje dramske radnje na »pad velikog vojskovođe« i određenje glavne teme drame kao »transcendentalne ljubavi« onemogućuje razumnu procjenu Kleopatrina lika. Postoji riječ za takvu kritičku pristranost koja opisuje oba ta pristupa, a to je seksizam.«16

Linda Fitz oboružana je moćnim i preciznim argumentima. Posebice spretno opisuje raznorazne taktike koje su rabljene: »u komentarima muških kritičara o Kleopatrinu liku nalazimo neumjeren jezik i žestoku odbojnost, neuobičajenu čak i među šekspirolozima«. Jedna od tih taktika Kleopatru opisuje kao Ženu s velikim »ž«. Doista, ona se shvaća kao »arhetip žene: prepuna ženskih lukavstava, tajanstvena, djetinjasta, velike strasti i kratke pameti — osim što posjeduje neku vrstu životinjske prepredenosti«, str. 298). Linda Fitz nadalje kaže da ako takvi argumenti nisu dovoljni, ima ih još — ti kritičari stvaraju sigurnosni mehanizam koji je zapravo dvostruko mjerilo: »Ono što je hvalevrijedno kod Antonija, kod Kleopatre je za svaku osudu. Seksistička pretpostavka u ovom slučaju kaže da bi za ženu ljubav trebala biti sve: za pokudu je ako ona izražava interes za bilo što osim za svoga muškarca. No muškarac bi ljubav trebao podrediti dužnosti i vlastitu interesu.« (str. 304).

Na kraju ona pobija uobičajene argumente o epizodi s Tidijom koju su neki kritičari bili skloni interpretirati kao dokaz da se Kleopatra pokušala nagoditi s Oktavijem kako bi spasila svoju političku (a možda i onu pravu) kožu: »pogledamo li, međutim, tekst, vidjet ćemo da Kleopatra navodi sljedeće razloge da napusti ovaj svijet: (a) ona misli da život ne vrijedi bez Antonija; (b) samoubojstvo smatra hrabrim, uzvišenim, plemenitim i rimskim činom; (c) želi izbjeći poniženje koje joj je namijenio Cezar, i kani se narugati na Cezarov račun; (d) samoubojstvo smatra dokazom stalnosti koji će staviti točku na njezino prijašnje nestalno ponašanje i na nestalnost svijeta koja je utjecala i na njezin život; i (e) želi biti s Antonijem u zagrobnom životu«.

Ona nadalje nudi privlačno objašnjenje jedne od zagonetki o kojima sam govorio. Smatram ga privlačnim i zanimljivim ne samo zbog načina na koji je taj slučaj razriješen, nego i stoga što se može šire primijeniti u obliku kritičke teorije. Prema Lindi Fitz »iako Shakespeare Plutarha dosljedno napušta kada treba ublažiti strogost Plutarhova prikaza Kleopatre, to se nipošto ne može nazvati zataškavanjem. Davši Kleopatri motivaciju i priliku da govori u svoju obranu, Shakespeare je izdiže s razine karikature koja bi bila pogodna za satirički tretman na razinu potpuno razvijene osobnosti, što mu omogućava da je tretira kao tragičan lik«.17 Da ovakva formulacija pomaže pri rješavanju problema koji se može primijeniti i na druge tekstove, može se pokazati pozivanjem na opasku Phyllis Rackin koja, strukturirajući svoju kritiku oko povijesnih drama, znakovito ukazuje na Shakespeareovu dramatičarsku metodu: »Protagonisti Shakespeareovih povijesnih drama, zamišljeni ujedno kao subjekti i pisci povijesti, bili su mahom muškarci. Žene koje se pojavljuju u pravilu su određene kao protivnici ili podrivači historijskih i historiografskih pothvata — ukratko, antipovjesničari. No Shakespeare im daje glas — glas koji se suprotstavlja logocentričnom bilježenju povijesti.«18

I Anne Barton ima pravo kada tvrdi da: »Svakako postoji nešto ne samo neprivlačno, nego i kljasto u isključivo muškome svijetu Rima u ovoj drami. To izlazi na površinu u onoj vulgarnoj muškoj zabavi na Pompejevoj galiji u drugom činu, zabavi koja zrije prema pravoj gozbi aleksandrijskoj, ali to nikada ne postaje, kao i u grčevitom javnom, hladnom Cezarovu iskazivanju naklonosti prema sestri. Oktavija je, čini se, jedina žena u Rimu, i, za razliku od Porcije i Kalpurnije, Virgilije i Volumnije, ona postoji samo kako bi njome manipulirali muškarci.«19

Drugim riječima, u Rimu je jedino Oktavija bolja alternativa mitovima o Omfali i Heraklu ili Veneri i Marsu, u kojima mušku figuru razara feminizacija. Jedan primjer: Antonije kaže Mardijanu da mu je njegova »opaka gospodarica« Kleopatra »mač raspasala, razoružala« (IV, 14, 22–23). No i to se može osporiti — ne samo u tekstu, nego i u interpretaciji. Kao prvo, Kleopatra se sjeća ne samo prigode kojom je jednome od svojih ronilaca naredila da objesi usoljenu ribu na Antonijev štap za pecanje, »a on, sav uzbuđen, je izvukao«, nego i kako mu je »smijehom iscrpla strpljenje, i smijehom mu ga iste noći ulila — sutradan smo do devet pili ujutro — u krevet kad ga spremih, pokrila sam ga vlastitim velima i plaštem, a ja sama opasala sam njegov trijumfalni mač« (II, 5, 17–23).

Dok Shakespeareova prerada tu epizodu smješta u kontekst vođenja ljubavi, Plutarhov prikaz još jednom aludira na političku svijest koja je vodila Kleopatrine odluke. On bilježi: »Kad je jednom, pecajući bez uspjeha, bio zlovoljan jer je Kleopatra bila prisutna, naredi ribarima da krišom, zaronivši pod vodu, pričvršćuju na njegovu udicu ranije ulovljene ribe i pošto je tako dvaput ili triput izvukao lovinu, Egipćanki to ne promaknu. Ali pretvarajući se da se divi, pripovijedala je prijateljima o njegovoj vještini i pozivala ih da budu gledaoci idućeg dana. Kad ih je mnogo ušlo u ribarske barke i Antonije spustio povraz, naredi jednom od svojih slugu da, pretekavši ga i doplivavši do njegove udice, natakne na nju usoljenu i dimljenu pontsku ribu. A kad je Antonije, uvjeren da je nešto uhvatio, stao vući a to je, kako je prirodno, izazvalo smijeh, reče Kleopatra: 'Ostavi, imperatore, prutila farskim i kanopskim ribarima; tvoja su lovina gradovi, kraljevstva i kontinenti.«20

No Kleopatra nije konstruirana kao Drugi u odnosu na sebstvo (Self) koje predstavlja Rim — zajedno s Grčkom temelj europske civilizacije — samo stoga što je žensko. Kritičari je vide kao Drugoga ponajprije stoga što je »orijentalka«. Linda Bamber iznosi uobičajeno shvaćanje: »Na neki način, naravno, mala je razlika između Kleopatre kao Egipta i Kleopatre kao Drugoga, jer upravo kao Šmoj kurzivš Egipat ona predstavlja Drugoga. No u ovom čitanju Egipat i Rim nisu više jednake, nego suprotstavljene opcije za protagonista. U ovom čitanju Egipat je novi svijet, svijet koji dovodi u pitanje sve stare sigurnosti, vriština na kojoj se Antonije suočava s ravnodušnošću svemira i vlastitim odustajanjem od onoga što kani učiniti.21

Drugim riječima, Kleopatri se nameće krivnja za odluke koje je potpuno samostalno donio Antonije. Takav pogled ne samo da je, kao što pokušavam pokazati, u suprotnosti s onim što tekst pokazuje; također je potpuno pogrešno tvrditi da se razlika na koju Linda Bamber ukazuje odnosi na stanje koje je bilo na snazi bilo u Rimu u vrijeme događaja opisanih u tekstu, bilo u Engleskoj u vrijeme kad je tekst napisan. Takav stav prema »orijentalizmu« može se precizno smjestiti u vrijeme: kao što je Edward Said pokazao, on nastaje tek početkom XVIII. stoljeća. Često navođena opaska Rane Kabbani da je »za Antonija Istok stigao u Kleopatrinoj barci. To je bio Istok, Orijent što ga je stvorio Zapad« jednostavno ne stoji. »Istok« nije »stigao« na taj način u ma kojem smislu te riječi: on niti je tražio da ga se otkrije, niti je ovisio o zapadnom »otkriću«, nego je postojao i prije toga trenutka.

Impresivan broj kritika s pozicija na raskrižju psihoanalize i feminističkih teorija u novije su se vrijeme pozabavile temom političkih odnosa koji su istodobno i odnosi među spolovima — ili je obrnuto? Možda je najcitiranija ona koju je izložila Janet Adelman: »Natjecanje između Cezara i Kleopatre, Rima i Egipta, dijelom je natjecanje između muške oskudnosti i ženskog obilja kao definirajućeg mjesta Antonijeve junačke muškosti. U liku Antonija i složenoj žudnji koja ga okružuje, Shakespeare još jednom prikazuje gubitak idealizirane muškosti koja je potakla Hamleta, te ponovno zadobivši Antonija kroz Kleopatrin san o obilju Shakespeare takvu muškost vraća u život.«.22

S uporištem u sličnim teorijama, Catherine Belsey nudi meni mnogo privlačnije objašnjenje; ono ima dodatnu prednost što je potkrijepljeno pozivanjem na tekst: »Kod Plutarha. Kleopatra zavodi Antonija svojim umijećem konverzacije, tako što sudjeluje u svim njegovih omiljenim razonodama, te na kraju tako što iznuđuje njegovo sažaljenje. No Shakespeare je Kleopatru prikazao kako se neprestano koristi odsutnošću koja uzrokuje žudnju: »ona stvara glad tamo gdje je najviše utažuje« (II, 2, 244–245); ona to čini obećavajući ono što često, ali ne i u pravilu ne daje, tako što je stalno negdje drugdje. Kleopatrina je strategija zavođenja, drugim riječima, da ne bude ondje gdje Antonije očekuje da će je naći. Privlačeći sve k sebi, ona simbolično izolira Antonija u odsutnosti koja pospješuje žudnju.« Takvo svoje shvaćanje Kleopatre ona na manje–više sličan način ponavlja i drugdje: pa tako navodi da je lik Kleopatre »...pluralan, kontradiktoran, simbol koji se može protumačiti kao apologija patrijarhalnoga s jedne strane, no i feminizma u začetku s druge, ili možda kao simbol borbe između jednoga i drugoga.«23

Pitanje žudnje izvanredno je dobro uprizoreno u kratkoj sceni s Karmijom i Mardijanom (drugi čin, peti prizor). Kad je kraljica pozove da s njom odigra partiju bilijara, Karmija odbija ispričavajući se da je boli ruka i predlaže Mardijana kao zamjenu. Na poziv eunuh uzvraća obećanjem da će igrati »kolko može«. Osim što su sve reference u ovom kratkom prizoru nedvosmisleno seksualne, s igrama riječi koje aludiraju na pojam »dobre volje« čak i kad ta »volja zakaže«, kraljičine primjedbe kulminiraju tvrdnjom da se pod takvim uvjetima onome tko zakaže24 (bilo da nastupa na pozornici ili u krevetu) »prašta« što je zakazao. No glavna činjenica koju Mardijan zbog pristojnosti ne želi izgovoriti jest to da njegova nesposobnost da se iskaže sama po sebi ne isključuje žudnju: kad ga je u jednom ranijem prizoru Kleopatra otpisala jer je »bez sjemena« (kastriran), on joj odgovara da i u njemu ne samo da ima »strasti«, nego ih opisuje kao »žarke« — posebno kad pomisli »što Venera je radila sa Marsom« (I, 5, 17–18).

Zaključak

Na kraju želim kratko podsjetiti na Kleopatrino istančano političko umijeće koje se ogleda u odnosima s Oktavijem. Ona ne samo da nadmudruje rimskoga vladara; ona mu daje do znanja da je to učinila namjerno. Analizirajmo prvo scenu s Tidijom. Na njegov taktički uvod: »Dakle, onda, kraljice slavna, Cezar ti poručuje da za svoj položaj ti ne trebaš tražit drugoga jamstva no da je on Cezar«, ona podrugljivo odgovara: »Zaista, poruka je cezarska! Produži.« Na Tidijinu iduću primjedbu da »on zna da Antonija nisi prigrlila od ljubavi nego od straha«, njezin odgovor stiže samo u obliku uzvika: »O!«, a na izjavu da »stog ožiljke na tvojoj časti sućutno smatra prisilno stečenom, nezasluženom ljagom«, ona odgovara: »On je bog, zna što je istina. Čast svoju nisam dala već apsolutno bješe osvojena.« (III, 13, 53–62). Je li previše sitničavo ukazati na brilijantan učinak inverzije između »dala« i »apsolutno bješe osvojena«? U ovom kontekstu neobjašnjivo je da je i jedan kritičar njezinu poruku »sveopćem gospodaru« mogao shvatiti kao predaju: »Velikom reci Cezaru da preko tebe njegovu ljubim pobjedničku ruku. Reci mu da sam spremna svoju krunu položit mu pred noge, sama kleknuti: po svemoćnom se dahu njegovom sad ravna udes egipatske kraljice.« (III, 13, 74–77).

Svoje pravo mišljenje ona iskazuje svojim ženama: »Ništavno je biti Cezar: on sam nije sudbina, već sudbine sluga, obnašatelj njene volje —« (V, 5, 5–4). Kad je Prokulej, nazvavši je imenom, savjetuje: »Ne zloporabi širokogrudnost mog gospodara dižuć ruku na se«, da bi odmah pokazao kako mu na srcu više leže Cezarovi nego njezini interesi (»Neka svijet vidi njegovu plemenitost na djelu; jer tvojom smrću neće doći do izražaja«) (V, 2. 43–46), ona mu odgovara: »Rađe nek mi jarak u Egiptu bude blagi grob! Rađe nek počivam u nilskom blatu kao od majke gola, nek me muhe vodene zagade svojim izmetom« (V, 2, 57–60). Jer »Riječima me mota, samim riječima, djevojke moje, da ne izvršim ja časnu dužnost prema sebi« (V, 2, 191–192). Napokon, kad se nađe pred »jedinim gospodarem svijeta« (V, 2, 120) koji joj nudi: »mi ćemo svaku odgovornost prije ublažit nego naglašavati / ako prilagodiš se mojim planovima« (V, 2, 125. 126), ona dobro zna da joj on laže. Kad joj on kaže da odlazi, u lice mu odgovara primjedbom koja ga je morala zaboljeti jednako kao i ranija karakterizacija da je »sudbine sluga«. Ona mu kaže: »Možeš po cijelom svijetu: pripada ti, a mi, koji smo tek trofeji tvoji, simboli pobjede, mi stajat ćemo gdje god nas ostaviš.« (V, 2, 134–135).

To je eho ranije Enobarbove znakovite primjedbe o pravim odnosima između Oktavija i druga dva trijumvira: »Ko dvije balege med kojima taj balegar koleba« (III, 2, 19). Sjetimo se nekih njegovih postupaka. Ako je njegovo objašnjenje Agripi da se jednoga trijumvira riješio jer je »Lepid bio odveć okrutan« (III, 6, 32) eufemizam koji koči mnoge interpretacije, nema sumnje da je postao, kako ga Tidija zove, »sveopći gospodar« (III, 13, 72) tako što se pobrinuo da sve okrene sebi u korist, kao kad je naložio Agripi da »postavi sve koji su pobjegli u prve redove da Antonije potrati svoj bijes, rekbi, na samog sebe« (IV, 6, 8–10), ali i tako što je svoje postupke uzdigao na razinu opće teorije, objavivši da »blizu je vrijeme sveopćega mira« (IV, 6, 4).

No ni to nije dovoljno: odmah nakon što svojim pomoćnicima kaže da Kleopatru zarobe živu, kako bi je pokazao u trijumfalnoj povorci u Rimu, on izriče nešto što je za mene jedan od najfascinantnijih trenutaka u kojemu se susreću prakse ranoga novovjekovlja i sadašnjosti. On traži od svojih pratitelja: »Pođite sa mnom u šator, gdje ćete vidjet kako nevoljko uvučen bijah ja u ovaj rat, kako sam blag i smiren uvijek bio u svim svojim pismima.« (V, 1, 73–76). To nije prvi put da on prednost daje pisanoj riječi. Kad se susreće s Pompejom, oni se slažu da »i red je da se prvo sukobimo riječima«; on iznosi i razlog: »...pa smo stoga poslali pismene naše prijedloge unaprijed. Ako si ih razmotrio, ti reci hoće li oni usukati tvoj mač nezadovoljni, i Siciliji vratiti mnoge mlade junake, koji inače moraju ovdje pasti.« (II, 6, 2–8). Ako povijest pišu pobjednici, onda je ova verzija osobito dojmljiv primjer »neprispodobivih laži« izrečenih o vladarici koja je bila potomak makedonskih osvajača, ali je također postala i žarište otpora onome Drugom što ga je predstavljao Rim.

Prevela Maja Tančik

Priredila Giga Gračan