Je li iza atentata na Abrahama Lincolna stajao Shakespeare?

Je li iza atentata na Abrahama Lincolna stajao Shakespeare?

Ako ste gledali film Olivera Stonea o JFK–ju, vjerojatno mislite da ću vam ovdje pokušati prodati još jednu senzacionalističku priču o teoriji urote. Trudit ću se da vas ne razočaram. Naime, namjeravam dokazati da je atentat na Abrahama Lincolna bio šekspirijanska spletka s desecima urotnika koja se proteže čak do pretkršćanskog doba.

U veljači 2001. obilježili smo 192. rođendan predsjednika kojega većina Amerikanaca smatra ne samo najvećim državnikom u našoj povijesti, nego možda i najdubokoumnijim, najbrižnijim i najelokventnijim poglavarom kojega je ijedna zemlja ikada imala. Tek nešto više od godinu dana prije toga, 16. siječnja 2000, na dodjeli Gielgudove nagrade koja se održala na jednom od najpovijesnijih lokaliteta u Londonu, The Shakespeare Guild je odala počast Lincolnovu omiljenom pjesniku, umjetniku koji je u BBC–jevoj anketi iz 1999. proglašen britanskim Čovjekom tisućljeća. Laureat je bio Kenneth Branagh. Nazdravili smo mu kao glumcu, redatelju i producentu, koji je možda više od ikoga u proteklom desetljeću svratio pozornost na 400–godišnjeg pisca, po kojemu je već polako padala prašina, pretvorivši ga u najtraženijeg holivudskog scenaristu.

Pročešljamo li dramski repertoar u svim njegovim oblicima, vidjet ćemo da je stratfordski genij najizvođeniji dramski pisac ne samo u Britaniji i sjevernoj Americi, kao što bi se moglo očekivati, nego u Njemačkoj i u Japanu, u Rusiji i Indiji, te na desecima isto tako udaljenih lokacija. U današnjim školama i na fakultetima on je u središtu svakog nastavnog plana koji želi očuvati najutjecajnija remek–djela naše baštine. Zato ne čudi što u najnovijem izdanju Bartlettovih poznatih citata pronalazimo mnogo više natuknica iz avonskoga kataloga nego iz bilo kojeg drugog izvora.

Kolumnisti i komičari dugo su se oslanjali na tu neiscrpnu zalihu, a neke od njihovih najboljih dosjetki nastale su sretnim parafrazama bardovih kovanica. Prije nekoliko godina kada je New York Times objavio uvodnik o planovima Pentagona da kupi novi bombarder B2, tvorci naslova podarili su novu dimenziju slavnom pitanju nad pitanjima: »B2 il' ne B2?«, engl. »Bi tu or not bi tu«?

Da, upravo kao što je prije gotovo dvjesto godina primijetila Jane Austen, većina nas svakodnevno citira Shakespearea, bili mi toga svjesni ili ne. A ako to vrijedi za Amerikance na početku XXI. stoljeća, vrijedilo je kudikamo više za naše prethodnike u XIX. Za ilustraciju, osvrnimo se na ceremoniju koja se održala 23. svibnja 1872. u njujorškom Central Parku.

Svečanost je upriličena u povodu otkrivanja slavnog spomenika velikome piscu što ga je upravo bio dovršio kipar po imenu John Quincy Adams Ward. Među posebnim uzvanicima na tom idiličnom proljetnom skupu bili su mnogi politički vođe, poslovni ljudi i kazališni uglednici koji su pridonijeli onome što su svi smatrali uzvišenim građanskim činom. Predsjednik izvršnog odbora otvorio je svečanost napomenom da će Shakespeareov spomenik, baš kao i drugi kipovi u parku, odsad poticati na razmišljanje o »slavnim i dobrim velikanima prošlosti«. Te će tako, rekao je on publici, uzdizati »misao, osjećaje i ideale naše epohe«.

Drugi je govornik bio William Cullen Bryant. On je veličao Shakespearea nazvavši ga »divom među filozofima«. »Među pjesnicima«, uvjeravao je Bryant, Shakespeare je »ono što su slapovi Nijagare među vodopadima«.

Posljednji se na podij uspeo Edwin Booth, veliki glumac koji je kipara savjetovao o detaljima elizabetinske odjeće i svojim sudjelovanjem dao zamah kampanji započetoj još 1864. za prikupljanje sredstava. Booth je pročitao pjesmu u kojoj je njegov prijatelj R. H. Stoddard Shakespearea opisao kao »najboljega tumača« kojega je ljudska rasa ikada imala, autora koji je u sebi utjelovio »srce i mozak čovječanstva«.

Nedugo nakon Boothove deklamacije program je završio orkestralnom izvedbom Schumannove dostojanstvene uvertire Juliju Cezaru.

Ne možemo znati je li ikome tko je pribivao svečanosti 1872. godine bilo čudno što slavljenička prigoda nije završila, recimo, scherzom iz Mendelsohnove poletne popratne skladbe na San ivanjske noći, nego zvučnim podsjetnikom na Shakespeareovu rimsku tragediju. No, neobičnost tog odabira sigurno nije promakla Edwinu Boothu koji je upravo odigrao glavnu ulogu u nizu od rekordnih 85 izvedbi zaredom te uzbudljive drame. Možda je upravo Booth odredio glazbu za posvetu brončanom Shakespeareu, i ako je tako, vjerojatno se u tom trenutku prisjetio prijašnjeg uprizorenja Julija Cezara što ga je priredio 25. studenoga 1864 u kazalištu Winter Garden u južnome Manhattanu.

Tu predstavu, oglašavanu kao dobrotvornu akciju u korist Zaklade za Shakespeareov spomenik, Edwin i njegova dva brata planirali su veći dio ljeta 1864. U kazališnom programu stajalo je da će predstavu »uveličati sinovi velikoga ŠJuniusa Brutusaš Bootha, koji su se rado odazvali pozivu da odaju počast besmrtnome bardu, iz čijega je genija njihov otac crpio inspiraciju, i čijih je likova najbolji i najslavniji tumač bio.«

U to je vrijeme ulaznica za kazalište bila od 15 do 75 centa, ali Boothovi su uspjeli napuniti dvoranu s 3000 sjedala po cijeni od jednoga do pet dolara. Tom jednokratnom manifestacijom Zakladi za spomenik donirali su gotovo 4000 dolara.

Edwin je preuzeo ulogu Bruta. Njegov stariji brat, Junius Brutus, tumačio je Kasija. A najmlađi brat, John Wilkes, odglumio je Marka Antonija.

Najvjerniji prikaz te večeri napisala je nakon svega njihova sestra Asia. »Kazalište je bilo dupkom puno«, prisjećala se, »ljudi su stajali gdje god su mogli.«

Vladalo je neopisivo uzbuđenje; ostarjela majka Booth sjedila je u privatnoj loži i gledala predstavu. Trojica braće dobila su zasluženi pljesak golemoga auditorija, jer glumili su kako priliči, i dočarali prizor odviše povijestan a da bi se tako skoro zaboravio. Najstariji ŠJunius Brutusš, skladno građen i pristao poput staroga Rimljanina, Edwin, sa svojim magnetskim žarom i gracioznim dostojanstvom, te John Wilkes, u cvijetu mladosti i ljepote, nebrojeno su puta izlazili i stajali rame uz rame, kako bi primili gromki aplauz.

Prema članku koji je idućega dana izišao u New York Heraldu, kazalište je »zahvatila erupcija oduševljenja već od prvog pojavljivanja« braće Booth. »Brut je dočaran snažnom i dojmljivom individualnošću«, pisalo je u kritici, »Kasije je prikazan podjednako dobro. Ako je Marko Antonije bio nešto manje dojmljiv kao lik od krvi i mesa, krivnja prije leži u ulozi nego u glumcu. On je glumio s iskričavom strastvenošću i vatrom koja je starije ljubitelje kazališta podsjetila na odlike oca Bootha.«

Pomislimo li na ono što se dogodilo ni pet mjeseci nakon toga, shvatit ćemo da je najmlađem Boothu te večeri potpuno pogrešno dodijeljena uloga Antonija. No moguće je kako je on već tada shvaćao da se našao na pravome mjestu. S kakvom li je obuzetošću slušao najstarijega brata kako izgovara zloslutne Kasijeve riječi:

  Koliko

još vjekova će taj naš uzvišen se prizor

izvoditi u nerođenim državama,

na neznanim još jezicima?1

Trojica braće Booth bili su potomci slavnoga oca, čije su ime i karakter povezali kako s utemeljiteljem rimske Republike, tako i s njegovim potomkom, koji se pola tisućljeća kasnije borio da tu republiku očuva. Kao što Shakespeare napominje u svome predgovoru Silovanju Lukrecije, Lucije Junije Brut izgnao je pokvarenog tiranina Tarkvinija iz Rima i tako grad oslobodio kraljevske vlasti 510. godine prije Krista. Gotovo pet stotina godina nakon toga, 44. g. pr. Kr, kao što Shakespeare stalno ističe u svome Juliju Cezaru, Marko Junije Brut upravo se s nakanom da sačuva slobode koje je njegov predak podario građanima Rima uključio u urotu kojoj je cilj bio smaknuti karizmatskog vojskovođu koji je, činilo se, namjeravao ponovno zavesti vladavinu jednoga čovjeka i zatrti republikansku tradiciju.

Junius Brutus Booth stariji bio je engleski glumac koji se u Ameriku doselio 1821. godine. Do svoje smrti 1852. učvrstio se kao vodeći traged svojega doba. Poput svoga oca i djeda, Booth stariji po svojim je političkim uvjerenjima bio gorljivi protivnik autoritarnih režima. Sa svojom nevjenčanom ženom sinovima je odabrao imena koja su jasno upućivala na to da je svoja uvjerenja želio ostaviti u nasljeđe budućim naraštajima. Najstarijeg sina nazvali su po ocu. Drugi sin ime je dobio po Edwinu Forrestu, prvom američkom glumcu koji je javno izjavio da nije ništa manje vrijedan od britanskih glumaca koji su i pedeset godina nakon Deklaracije nezavisnosti i dalje vedrili i oblačili američkim kazališnim nebom. Trećeg sina nazvali su John Wilkes, htijući tako očuvati ime energičnog rođaka Juniusove prabake Elizabeth Wilkes.

Pravi John Wilkes Booth bio je engleski radikal iz XVIII. stoljeća, među prijateljima i neprijateljima poznat kao »Poticatelj«. Kao gradonačelnik Londona predvodio je protivnike kralja Georgea III, kojega je smatrao tiraninom dostojnim prezira, i nije krio simpatije prema pobunjenicima u Bostonu i Philadelphiji koji su se naposljetku osjetili prisiljenima povesti rat protiv samovoljnog monarha i odcijepiti se. Kao što se može pretpostaviti, nepokornog Wilkesa prezirali su lojalisti s obje strane Atlantika, ali njegovi su ga saveznici uzdizali kao nepokolebljiva borca protiv podjarmljivanja svake vrste.

Booth stariji svoju je obitelj smjestio na farmu blizu Bel Aira u Marylandu; u desetljeću koje je uslijedilo nakon njegove smrti, baš kao i mnoge druge američke obitelji zahvatio ih je sukob koji je prijetio da raskoli državu. Mary Ann Booth i neka od njezine djece podupirali su Sjever i bio im je simpatičan drvodjelja koji je u kampanji ključne 1860. godine izabran za predsjednika. Edwin je Lincolna smatrao mudrim i hrabrim državnikom. Nekoliko je puta nastupao pred tim jednostavnim čovjekom iz Illinoisa. Glavni vođa cijele države divio se njegovu talentu. Početkom 1865. spasio je život mladom Robertu Toddu Lincolnu, kad se on, predsjednikov sin, poskliznuo i pao pred vlak koji je upravo kretao. Igrom slučaja na peronu u Jersey Cityju našao se spretni Edwin i spasio ga. Zbog toga je primio pismo zahvale od generala Granta i učvrstio već ionako dobro mišljenje koje je o njemu imao glavni zapovjednik Unije.

No, naravno, tek se život najmlađeg člana dinastije Booth sudbinski isprepleo sa životom predsjednika Lincolna. Pet godina mlađi od talentiranog Edwina, glumac koji je umijećem ubrzo počeo parirati starijem bratu, John Wilkes Booth prezirao je Lincolna i ubrzo se učvrstio u uvjerenju da je taj sirovi graničar odlučio doći glave republici koju su stvorili oci domovine. Baš kao ni drugim stanovnicima Marylanda, ni Boothu se nije sviđalo što se predsjednik toliko oslanja na golemu vojnu silu. Bio je uvjeren da Lincoln namjerava poništiti Ustav, oduzeti prava državama, ukinuti građanske slobode i uvesti monarhiju u borbi protiv koje su domoljubi iz prijašnje generacije žrtvovali živote 1770–ih godina. Uvjeren da je Konfederacija jedini branik Novoga svijeta protiv prijetećeg despotizma potencijalnog novog kralja, Booth je postao gorljivi zagovornik južnjačke ideje tijekom ustavnih kriza pedesetih i šezdesetih. Na početku karijere često je nastupao u gradovima poput Richmonda i New Orleansa, a u drugoj polovici 1864. predvodio je neuspješnu konfederacijsku urotu kojoj je cilj bio otmica predsjednika i podrivanje ratnih ciljeva Unije. U međuvremenu svoju je glumačku reputaciju doveo do vrhunca, posebice se proslavivši ulogama Romea, Rikarda III, Hamleta i Macbetha.

Netom prije nego što je nastupio u ulozi po kojoj će ostati upamćen, John Wilkes Booth otišao je na piće u salun pokraj kazališta u kojem su njegovi kolege upravo nastupali u farsi pod nazivom Naš rođak iz Amerike. Prema jednom izvješću, ondje je neki njegov znanac podsmješljivo dobacio da razmetljivi mladi glumac nikada neće biti velik poput oca. »Sa zagonetnim osmijehom«, kaže se dalje, Booth je odvratio: »Kad zauvijek napustim pozornicu, o meni će govoriti cijela Amerika.«

Tako je i bilo. Nekoliko minuta poslije uz povik »Sic semper Tyrranis« (S tiranima uvijek ovako) poletio je preko dasaka Fordova kazališta prema konju koji ga je čekao u uličici. Boothova replika bila je moto države Virginije i fraza iz protulinkolnovske pjesme koja je do danas sačuvana u pjesmi »Maryland, moj Maryland«, himni glumčeve rodne države. Za Bootha, Sic semper je bilo geslo Konfederacije. No postoje mnogi dokazi da je taj osjećaj također povezivao s »ljudima« što su htjeli »slobodu svojoj zemlji dati« prije nego što bude prekasno (Julije Cezar, III, 1, 119). Dok je na galopirajućem konju jurio u noć, nesumnjivo je bio siguran kako se zauvijek poistovjetio s ulogom kojom je Shakespeare opisao najslavnijeg atentatora antičkoga doba.

Dan nakon što je Booth izveo svoju tragediju unutar komedije u kojoj je došla uživati vesela publika, Ministarstvo rata prisililo je Johna T. Forda da zatvori kazalište koje je nosilo njegovo ime. Do 1866. ono je postalo uredska zgrada na tri kata, i kao takvo je rabljeno sve do 1893. kada se urušio treći kat. U nesreći je poginulo dvadeset i dvoje vladinih službenika, a ozlijeđeno ih je bilo 68. Nevjerojatnom igrom slučaja pad kuće Ford dogodio se u isto vrijeme kada je u New Yorku održavana pogrebna svečanost za Edwina Bootha, prije nego što će ga kasnije toga dana pokopati na groblju u Massachusettsu. Idućih četrdeset godina oronula zgrada služila je prije svega kao skladište. Godine 1932. kupila ju je Nacionalna uprava za parkove, namjeravajući je pretvoriti u muzej. No tek 1965. godine počeo je rad na obnovi, kako bi zgradi djelomično bila vraćena njezina prvotna kazališna namjena.

Od 1968. godine »Ford« opet ugošćuje kazališne umjetnike, a 1980. godine u njemu se nekoliko tjedana davala monodrama pod nazivom Gospodin Lincoln (Mr. Lincoln). Britanski glumac Roy Dotrice ponovno je udahnuo život Predsjedniku, i na kraju svake predstave, dok je stajao na pozornici sa zastorom s likom Shakespearea, klanjao se kopiji lože iskićene zastavicama i girlandama u kojoj je državnik koji je toliko volio kazalište prije jednoga stoljeća proveo mnogo ugodnih večeri.

Između ostaloga, monodrama Herberta Mitganga podsjetila je slušatelje na predsjednikovu duboku i postojanu ljubav prema piscu tako važnom za život i karijeru njegova budućeg ubojice. Kao što navode deseci njegovih suradnika, Abraham Lincoln bio je pasionirani čitač, a tijekom svoga predsjedničkog mandata sve se češće vraćao dvjema knjigama: Bibliji i sabranim Shakespeareovim djelima koje je uvijek držao na svom radnom stolu kako bi se utješio tijekom traumatičnog puštanja krvi državi za čiju je sudbinu vjerovao da leži na njegovim plećima.

Prema Johnu Hayu, mladom odvjetniku koji je iz Springfielda došao u Washington kao jedan od Lincolnovih privatnih tajnika, predsjednik je napamet znao mnogo pjesama Roberta Burnsa, a bio je u stanju recitirati i dugačke odlomke iz Homera, Byrona, Bryanta i Whitmana. No »Shakespearea je čitao češće nego sve druge pisce zajedno«, piše Hay, i napamet je znao stotine njegovih stihova.

Nedugo nakon bitke kod Gettysburga, Hay je u svom dnevniku zabilježio da je s Lincolnom otišao u Vojnički dom, oporavište udaljeno nekoliko milja od Bijele kuće, i ondje mu je predsjednik »čitao Shakespearea, kraj Henrika VI. i početak Rikarda III., sve dok nije opazio kako su mi vjeđe teške i obzirno me poslao u krevet«. Hay se poslije u novinskom članku prisjećao da je Lincoln »satima znao raspravljati o Shakespeareu sa samo jednim tajnikom kao sugovornikom. Drame koje je najviše volio bile su Hamlet, Macbeth, te niz povijesnih; Rikarda II. nikad mu nije bilo dosta. Užasan napadaj boli i očaja koji obuzima Rikarda u trećem činu osobito ga je opčinjavao: 'Za ljubav Božju, sjedimo na tlo / i kazujmo tužne priče o smrti kraljeva!'« (Rikard II., III, 2, 155). Kao što se vjerojatno sjećate, odlomak kulminira frazom »svi umoreni« (Rikard II., III, 2, 160), i teško mi je povjerovati da te riječi predsjednik nije primijetio, jer je drugom prigodom izjavio: »Cijeli život bio sam fatalist; što mora biti, bit će; ili da kažem ovako: cijeli sam život smatrao da, kao što kaže Hamlet, 'ima Bog što oblikuje naše sudbe, ma kako ih mi krojili'2«.

Godine 1863. predsjednik je pisao glumcu Jamesu Henryju Hackettu kako bi mu zahvalio za primjerak knjige »Kritike i komentari« koju mu je poslao. »Za čovjeka mojih godina«, Lincoln je skromno primijetio:

Nisam vidio baš mnogo drama. Falstaffa sam prvi put gledao kad ste vi ovdje glumili prošle zime ili proljeća. Možda ću vam ukazati najveći kompliment ako kažem kako doista jedva čekam da vas opet gledam. Neke Shakespeareove drame nisam pročitao, dok druge nisam čitao ništa rjeđe od bilo kojeg drugog čitatelja–laika. Među ovim potonjima su Kralj Lear, Rikard III, Henrik VIII, Hamlet, te posebice Macbeth. Po mome mišljenju ništa nije ravno Macbethu. Mislim da je čudesan.

Za razliku od vas gospode glumaca, meni se čini da monolog iz Hamleta koji počinje s »O, zločin moj je gnusan« nadmašuje onaj koji počinje s »Biti il' ne biti«. Ne zamjerite ovaj mali pokušaj kritike.

Drugom jednom prigodom Lincoln je svoje stavove o Shakespeareu podijelio s Francisom B. Carpenterom, umjetnikom koji je boravio u Bijeloj kući dok je slikao potpisivanje Objave o ukidanju ropstva. Prema Carpenteru, predsjednik je podrobno kritizirao tragičare onoga doba koji imaju tendenciju da pogrešno predstave početne scene Rikarda III.

G. Lincoln napamet je izustio Rikardov monolog, izgovoriši ga s takvom silinom i snagom te mi se učinio kao posve novo djelo. Iako mi je taj odlomak od djetinjstva bio poznat, doista mogu reći da do tog trenutka nisam u potpunosti bio svjestan pravoga njegova duha. Osjetio sam se ponukanim na kraju monologa da odložim paletu i kistove te gromko zapljeskam, te da istodobno napola u šali napola u zbilji primijetim kako mi se čini da je možda pogriješio zanimanje, što ga je, kako se već može zamisliti, veoma zabavilo.

Carpenter je rekao da je drugi neki Lincolnov znanac često puta ponavljao kako »te odabrane ulomke iz Shakespearea s više upečatljivosti nije recitirao nijedan slavni suvremeni glumac«.

Predsjednik Lincoln gledao je većinu najboljih glumaca svoga doba u Shakespeareovim ulogama. Kada je, primjerice, vidio s kakvim umijećem John E. McCollough tumači Edgara u Kralju Learu, u stanci između činova pozvao ga je u svoju ložu kako bi mu čestitao. Hvalio je Edwina Forresta u naslovnoj ulozi Leara. Odao je priznanje Edwinu Boothu kad je prvi put u životu pribivao predstavi Hamleta. A kad ga je vidio u ulozi Shylocka u Mletačkom trgovcu, priznao je: »Tisuću bih puta radije pročitao« dramu »doma, da u njoj ne glumi Booth«.

Lincoln je bar jednom gledao Johna Wilkesa Bootha u Fordovu kazalištu. Najmlađeg Bootha gledao je dana 9. studenoga 1863. u melodrami pod nazivom Mramorno srce (The Marble Heart). Moguće je također da ga je 18. ožujka 1865. gledao ondje u Otpadniku (The Apostate).

Početkom travnja 1865. Lincoln je boravio u Richmondu. Nakon što je prijestolnica Konfederacije pala u ruke snaga Unije, Lincoln se prošetao kroz grad, i budući da se u Washington trebao vratiti parobrodom na Cvjetnicu 9. travnja (istoga dana kad će Lee od Granta zatražiti pregovore u Appomattoxu), sa svojim je družbenicima počeo opširnu raspravu o scenama iz Macbetha koje govore o ubojstvu nevinog suverena. Predsjednik je izrecitirao brojne stihove iz tragedije u kojoj se riječ »umorstvo« (assassination) prvi put pojavljuje u engleskom jeziku, a jedan od nazočnih u društvu, markiz de Chumbrun, poslije je izjavio da je Lincolna posebice zaokupljao trenutak u drami kada Macbeth kaže:

Duncan je u grobu;

Nakon života jezne groznice on mirno

Spi; izdaja već najgore sve počini!

Ni nož, ni otrov, svađa domaća, ni strani

Rat, ništa više njega dirnut ne može.3

Prema markizovim riječima: »bilo što ga se dojmila čudnovata ljepota ovih stihova, ili ga je obuzeo maglovit predosjećaj, g. Lincoln je u čitanju ovdje zastao, i počeo nam tumačiti kako je to posve vjeran opis ubojice, jer nakon što je mračno zlodjelo počinjeno, počinitelj mučen grižnjom savjesti počinje zavidjeti svojoj žrtvi na njezinu počinku.« Tada je predsjednik, markiz se prisjeća, ponovno pročitao »zloslutne retke koji bi njemu samome mogli biti nadgrobni natpis«.

Još jedan član društva, pisac Rufus Rockwell Wilson, prisjeća se da se Lincoln duboko zamislio nad stihovima u kojima Macbeth kaže:

K tomu je taj Duncan

Na vlasti bio tako blag, u uzvišenom

Svom zvanju tako čist, da kreposti će njegve

Ko anđeli truboglasi optužiti

Prokletstvo grozno njegova smaknuća.

Nešto poslije predsjednik je prepričao nekolicini svojih prijatelja strašni san koji je usnuo prije desetak dana. Napomenuo je da je tu večer »ostao dugo budan čekajući neke važne dopise s bojišnice«.

Nedugo nakon što sam legao u krevet zadrijemao sam, jer bio sam umoran. Ubrzo počeh sanjati. Kao da me obavila grobna tišina. A onda sam začuo prigušene jecaje, kao da plače više ljudi. Ustao sam iz kreveta i sišao u prizemlje. A onda je tišinu ponovno prekinulo isto ono očajno jecanje, no nije se vidjelo tko plače. Išao sam iz sobe u sobu; nigdje nije bilo ni žive duše, ali posvuda su me pratili isti žalobni zvuci. U svim je sobama gorjelo svjetlo; svi predmeti bili su mi poznati; ali gdje su ti ljudi koji ridaju kao da će im srce prepući? Bio sam zbunjen i uznemiren. Što li ovo treba značiti? Odlučan da otkrijem uzrok ove tako tajanstvene i tako neugodne situacije, išao sam sve dalje i dalje, sve dok nisam stigao do Istočne sobe. Ondje me je dočekalo užasno iznenađenje. Preda mnom stajao je odar, a na njemu truplo umotano u pogrebno ruho. Oko njega stajali su vojnici čuvajući posljednju stražu; okolo se tiskalo veliko mnoštvo ljudi. Neki su žalobne poglede uperili prema truplu čije je lice bilo zastrto, drugi su tiho plakali. »Tko je umro u Bijeloj kući?« upitao sam jednog vojnika. »Predsjednik«, odgovorio mi je. »Umorio ga je atentator!«

Kad je ovo pretkazanje prepričao svome prijatelju Wardu Lamonu, predsjednik je citirao stih iz Hamletova najpoznatijeg monologa: »Usnut! I možda sanjat. Da, tu je smetnja.« Gđu Lincoln, koju je suprug jednom, citirajući Macbetha, nazvao »drugom svoje veličine«, užasno je uznemirila predsjednikova strašna slutnja, i kad je on o tome naknadno razmislio, priznao je da joj to nije trebao ispričati, ali, poput Banquova duha, nije se dalo potisnuti.

Prisjetit ćete se da večer uoči ubojstva u Shakespeareovu Juliju Cezaru žena glavnog junaka sanja san u kojem vidi kako rimskim fontanama teče krv njezina supruga. Poput vidovnjaka koji je upozorio Cezara neka se čuva martovskih ida i Kalpurnija preklinje muža neka ne ide na Kapitol. No, najvažnija politička figura u Rimu odbacuje strahove svoje supruge uz retoričko pitanje o volji bogova. »Što izbjeći se može«, pita on »čemu silni bozi odrede svrhu?« Ne osvrćući se na sva znamenja, on se predaje u ruke svojih pratilaca kojima vjeruje i koji će ga odvesti ravno na stratište.

Poput Cezara, i u neku ruku poput Hamleta, i Lincoln je odbacio vlastite slutnje i ponovljena upozorenja kad je odlučio ne odstupiti od svojih planiranih aktivnosti i pohoditi predstavu Naš rođak iz Amerike (Our American Cousin) u kazalištu Ford toga tmurnog petka. Time je odigrao vlastitu ulogu u oživljavanju klasične tragedije koja se dugo smatrala arhetipskom.

Kao što smo vidjeli, Johnu Wilkesu Boothu vlastiti je osjećaj poslanja nalagao da smakne i pregazi tiranina »na uzvišen rimski način« (Antonije i Kleopatra, IV, 15, 86). Isto tako Lincolnovi postupci pokazuju da je i u njegovoj prirodi bilo nečega što se možda može povezati s nesvjesnom, ako već ne svjesnom potrebom za iskupljenjem, nečega što se moglo ispuniti samo ako svoje životno djelo dovrši u skladu sa svim agonijama koje je raspolovljena nacija pretrpjela tijekom njegova tjeskobnog mandata.

Prema mojim saznanjima, predsjednikov ubojica nije pridavao nikako značenje činjenici da je 14. travnja, kada je napokon izvršio dugo planirano djelo, bio Veliki petak. No pokazalo se da je njegov odabir trenutka bio užasno loš poslovni potez, jer je zbog simbolizma Velikog petka slabunjav »tužni čovjek« u trenutku pretvoren u mučenika. Shakespeareove riječi o kreposnom Duncanu citirane su u barem jednom od prvih počasnih slova predsjedniku, a na sam dan Uskrsa sve su propovijedi isticale Lincolnove otkupiteljske kvalitete kao primjer poniznosti i samilosti dostojne samoga Isusa.

S druge strane, ime Johna Wilkesa Bootha smjesta je demonizirano, barem na Sjeveru, i to tako da nam u sjećanje odmah prizove (iako pretpostavljam da to nije bio slučaj s većinom Amerikanaca u XIX. stoljeću) mjesto koje je Brut odavno zauzeo u Danteovu Paklu. Veliki talijanski pjesnik »najplemenitijeg Rimljanina od sviju« (Julije Cezar, V, 5, 67) osudio je na posljednji krug pakla koji je dijelio samo s Kasijem i drugim jednim izdajnikom: Judom.

No, Dante nije bio jedini umjetnik koji je povezao Cezarovo umorstvo i Kristovo raspeće. I Shakespeare u Juliju Cezaru aludira na istu tu vezu kroz nekoliko ironičnih osvrta na Evanđelje. Uvelike, primjerice, odstupajući od svoga primarnog izvora Plutarha, Shakespeare Brutu u usta stavlja rečenicu kojom sebe i svoje pomagače opisuje kao »žrece, ali ne koljače« (II, 1, 164). Urotnici u Shakespeareovoj tragediji više puta govore o krvi čovjeka koji će biti isječen »kao jelo za božanstva« (II, 1, 171). Prije nego što se on i njegovi »prijatelji« zapute u Forum, Shakespeareov Cezar poziva ih da s njim »okuse vina« (II, 2, 126, podsjetnik na Posljednju večeru, Marko 14: 22–25). Shakespeare obavještava publiku (u prizoru II, 4, 23) da će Cezar umrijeti »oko devet sati« (i tako povlači paralelu između imperatorova zaprepaštena »Et tu Brute?« i Isusova posljednjeg povika s križa: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« — Matej 27: 45–50). A kada Brut pun povjerenja prepušta Marku Antoniju da govori na Cezarovu pogrebu, Shakespeareov Kasije upozorava svog nerazboritog pomagača riječima: »Vi ne znate što činite« (III, 1, 233, nenamjerna i naravno anakrona aluzija na još jedan poznati povik s križa — Luka 23: 34).

Slično kao i njegov uzor, John Wilkes Booth osjećao je, čini se, da u djelo provodi nakanu sadržanu u svojem imenu i podrijetlu. U mnogo pogleda on je tragična figura koja se vodila onime za što je vjerovao da su najuzvišenija načela. Poput Shakespeareova lika na koji se najviše ugledao, i on je očekivao da će njegov čin naići na opće odobravanje; i kao i piščev sumorni Rimljanin bio je zbunjen reakcijama koje je njegovo djelo izazvalo u javnosti čiju je ljubav prema palome vojskovođi duboko podcijenio. Pred sam kraj Booth je zapisao u svoj dnevnik: »Gone me kao psa, svaki je čovjek protiv mene, očajan sam. A zašto? Jer sam učinio ono zbog čega su Bruta slavili. Zbog čega je Tell postao junak.« Do posljednjeg daha, kad je ustrijeljen ležao u zapaljenom štaglju punom duhana nekih 60 milja južno od Washingtona, John Wilkes Booth tvrdio je, poput teško razočaranog Romea, da je htio samo najbolje.

Tako i njegova posljednja želja govori sve o idealizmu koji ga je nadahnuo: »Recite mojoj majci da sam umro za domovinu.« Nevjerojatnom igrom slučaja izdahnuo je 26. travnja 1865, na 301. obljetnicu krštenja novorođenčeta iz Warwickshirea, koji će, kada odraste, napisati Rikarda III, Romea i Juliju, Julija Cezara, Hamleta i Macbetha.

John Wilkes Booth često je opisivan kao poremećeni glumac, čovjek koji se zbog nesposobnosti da dostigne glumačko umijeće svoga starijeg brata odlučio na očajnički čin što će se pokazati samoubilačkim, ali osigurat će mu vječnu slavu na jednoj drugoj pozornici na kojoj mu neće biti ravnoga. U takvom tumačenju Boothove posljednje dramske uloge možda ima istine. No takvo shvaćanje mora pratiti svijest da je Lincolnov ubojica bio ne samo čovjek strasti, nego i pomni planer. Novije studije znanstvenika kao što su James O. Hall, Michael W. Kauffman i William A. Tidwell podsjećaju nas da, bez obzira na pobjedničke mimohode koji su se u travnju održavali u cijelom sjeveru, rat nije završio Leejevom kapitulacijom kod Appomattoxa. Moramo se sjetiti da su Booth i njegovi suurotnici kad su planirali ubojstvo predsjednika Lincolna, potpredsjednika Johnsona i državnog tajnika Sewarda, iskreno vjerovali da se konfederacijski ideali još mogu spasiti jednim presudnim vojnim udarom koji će obezglaviti washingtonsku vladu i dovesti do kolapsa Unije. Drugim riječima, Boothovi strateški i politički motivi bili su važni kao i njegove romantične i osobne težnje.

No do koje je mjere ubojičina predodžba o najuzvišenijem Shakespeareovu Rimljaninu sukladna autorovoj, a do koje je mjere ona plod pogrešne interpretacije njegove drame? Smatram da bi pomnija analiza Julija Cezara pokazala da pjesnikov stav prema Brutu i njegovu činu ukazuje na sve samo ne na izravno odobravanje. Shakespeare predstavlja protagonista publici u svoj njegovoj samodopadnosti, samozavaravanju i političkoj naivnosti. Shakespeare se također pobrinuo, čini se, da posjetitelji predstava u Globeu koji su 1599. gledali Cezarovo umorstvo pribivaju »groznome prizoru«, šokantnom u svojoj brutalnosti i užasavajućem po mahnitanju masa do kojeg je došlo.

No, američka publika krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća neizostavno je morala povući paralele između Cezara i kralja Georgea III, te stoga nije Bruta i Kasija doživljavala kao elizabetinska publika, nego kao junački prototip američkih domoljuba kakvi su bili John i Samuel Adams, Nathan Hale ili Paul Revere. Kad je Cina povikao »Sloboda! Izbavljenje! Nasilje je mrtvo!«, u grudima pripadnika Novoga svijeta zadojenih demokratskim vrednotama neizbježno su se budili osjećaji potpuno drukčiji od osjećaja šesnaestostoljetnih žitelja Engleske koji su jaku monarhiju smatrali jedinom obranom društva od političkog kaosa. Za mnoge Amerikance pouku Julija Cezara dobro je izrazio Patrick Henry opominjući da je »Cezar imao svoga Bruta, Charles I. svoga Cromwella, a George III. neka nešto nauči iz njihova primjera«.

Za Lincolna, braću Booth i njihove suvremenike Julije Cezar imao je nepobitnu važnost za američki život; bila je to drama o potrebi za budnošću kako bi se na vrijeme uočila svaka prijetnja sigurnosti institucija republike. No svatko je pouke iz ove tragedije primjenjivao na aktualne događaje u skladu s vlastitim shvaćanjima ključnih pitanja. Za simpatizera Konfederacije, kao što je to bio John Wilkes Booth, Cezar kojega je trebalo spriječiti da ugrabi apsolutnu vlast nije više bio strani monarh, nego sam predsjednik Sjedinjenih Država. Prema Boothovim shvaćanjima, upravo zbog toga Jug je bio pravi nasljednik duha iz 1776. i plemenite baštine Bruta i Kasija.

U jednoj od najdirljivijih scena u trećem dijelu Henrika VI, jednoj od četiri Shakespeareove drame o Ratovima ruža, razdoblju anarhije koje je Englesku XV. stoljeća pretvorilo u klaonicu, pisac prikazuje sina koji otkriva da je upravo ubio vlastitoga oca, te oca koji shvaća da je ubio vlastitoga sina. Tim se prizorom ispunjava proročanstvo koje će Shakespeare poslije spomenuti u Rikardu II. kada biskup od Carlislea upozorava Henryja Bolingbrokea da će, preotme li krunu pomazanom vladaru, navući gnjev nebesa na sebe i svakoga tko podupre takvu povredu uspostavljenog reda. Kao što Carlisle uzvikuje čovjeku koji će uskoro postati kralj Henrik IV:

O, ako dignete ovu kuću protiv ove kuće,

to će se pokazati najbolnijim razdorom

što je ikada zadesio ovu prokletu zemlju.

Spriječite ga, oduprite se, nek se to ne zbude,

da dijete, i djetetova djeca, protiv vas ne zakukaju.4

(IV, 1, 145–49)

Teško je zamisliti da Lincoln nije bio svjestan te biskupove opomene kada je izricao svoja predviđanja o rizicima sektaških sukobljavanja u razdoblju od 1858. do 1860. godine. Još je teže povjerovati da predsjednik nije imao na umu Carlisleove riječi i njihovo ispunjenje dok je promatrao krvlju natopljena bojna polja svoga vlastitog Građanskog rata i razmišljao o gorkim plodovima američke »kuće podijeljene iznutra«, u kojoj je Južnjak Johnny Reb odmjeravao snage, i prečesto oduzimao život, svome bratu Sjevernjaku Billyju Yanku.

Poput Shakespearea, i Lincoln je bio duboko svjestan starozavjetnoga učenja koje upozorava da će za grijehe otaca biti kažnjena djeca, čak do trećeg i četvrtog koljena (Izlazak 20: 5). Počnemo li analizirati Američki građanski rat kroz šekspirijansku prizmu, dolazimo u kušnju da spekuliramo o tome kako bi Shakespeare, da je živio 1860–ih godina, smatrao primjerenim to što je otac Roberta E. Leeja bio general u vojsci Georgea Washingtona, a Lee član iste kongregacije koju je Otac domovine zvao svojom od 1773. sve do svoje smrti prije nešto malo više od 200 godina, 1799. Da je Lee uspio u pokušaju da svoju domovinu oslobodi političkih odnosa što su ih povlaštene klase počele smatrati protivnima svojim pravima i interesima — da je iz »neizbježnog sukoba« izišao kao pobjednik — branitelj nove nacije saveznih država — imao bi dojam da kroči stopama zapovjednika kojega je štovao kao pretka i učitelja.

No i Lincoln je zazivao Washingtona, Jeffersona i druge virginijance da ga povedu. Može se reći da je njegov najveći doprinos razvoju američke republike razrješenje kobne proturječnosti u instrumentima upravljanja što su je simpatični starine zavještali svojim nasljednicima kao temelj državnosti. Na kraju, pokazalo se da je spajanje pukotine u američkim temeljima i osiguravanje »novog rođenja slobode« za »sve ljude« unutar njezinih granica politički, moralni i duhovni imperativ. No on se mogao postići samo dopunom ustava koja je plaćena većim krvoprolićem nego što smo ga doživjeli u svim stranim ratovima zajedno. Naposljetku, a možda i posve prikladno, upravo je predsjednik položio »posljednju punu mjeru odanosti« na oltar koji mu je dodijeljen na službu.

Pred kraj svoga mandata, razmišljajući o spomenicima poput predložena kipa u Central Parku, Lincoln je primijetio da nema spomenika koji bi bio dostojan pjesnika čije su drame odisale »životnom srži«. Napokon, zapitao se, kako mogu »bronca i mramor podičiti čovjeka kao što je Shakespeare«? Slično bi se moglo reći i za samog Lincolna. Nakon što je liječnik koji je pozvan u rezidenciju prekoputa Fordova kazališta proglasio predsjednika mrtvim, Edwin M. Stanton izjavio je: »Sada pripada vječnosti«. S vremenom će i drugi ponoviti stihove Bena Jonsona o Lincolnovu omiljenom piscu: »On nije pripadao jednom vremenu, nego svim vremenima.« (He was not of an Age, but for all Time). I, s nenamjernom ironijom, jedan će pisac odati priznanje Velikom osloboditelju citirajući pohvalu koju je John Wilkes Booth, nastupajući u ulozi Marka Antonija 1864. iskazao samoubojici Brutu na kraju Julija Cezara:

Njegov život bješe plemenit;

u njemu bjehu tako smiješana počela,

da priroda bi mogla ustati i reći

svemu svijetu: »To je bio čovjek!«

U predvorju kazališta u Montgomeryju našao sam se 1. svibnja 1987. kako bih rekao nekoliko riječi prigodom drugog otkrivanja kipa s kojim je počela naša priča 1872. godine. Pozvao me bivši ministar pošta Winton M. Blount, predsjednik Shakespeareova festivala u Alabami, pa sam se pridružio golemoj skupini drugih šekspiroljubaca u hvaljenju brončane reprodukcije kipa čiji sam izvornik tek trebao vidjeti.

No taj je trenutak za mene bio osobito zanimljiv jer sam prije nekoliko dana saznao da je ovo južnjačko okruženje u kojemu se našao Shakespeareov spomenik jednako blisko povezano s atentatom na Lincolna kao što je Central Park s originalom. Jer iako nitko od sudionika projekta da Alabama dobije svoju repliku njujorškog spomenika to očito nije znao, John Wilkes Booth proveo je jesen 1860. u gradu koji će uskoro postati prva prijestolnica Konfederacije. Od sredine listopada do početka prosinca 22–godišnji Booth nastupio je u nekoliko melodrama, te u tri Shakespeareove tragedije (Hamlet, Romeo i Giulietta te Rikard III.) u kazalištu u Montgomeryju. Do posljednje predstave na turneji koja se održala baš ovdje Booth je obično nastupao pod imenima kao što su John Wilkes ili J. B. Wilkes, kako bi izbjegao preuranjenu usporedbu sa slavnim ocem ili već tada uspješnim bratom Edwinom. No na dan posljednje predstave u Montgomeryju, 1. prosinca 1860, mladi je glumac prihvatio da ga se potpiše imenom J. Wilkes Booth, i hrabro je zadržao to ime sve do kraja svoje karijere nekih četiri i pol godine poslije.

Dok sam razmišljao o čudnim povijesnim tokovima, učinilo mi se kako je prikladno da kopija Shakespeareova spomenika u čijoj je gradnji sudjelovao John Wilkes Booth stoljeće poslije nađe svoj dom u južnjačkoj prijestolnici u kojoj je taj vatreni kazalištarac doživio profesionalnu punoljetnost.

Nekoliko mjeseci nakon svečanosti u Alabami, kad sam se u jesen 1987. zatekao na Manhattanu zbog nekih sastanaka, odšetao sam do Central Parka da provjerim mogu li pronaći model za djelo čijoj sam posveti pripomogao u Montgomeryju. Toga prohladnog jutra u studenome pronašao sam svoga Shakespearea u spokojnom gaju blizu 66. ulice. Na postolju je stajalo da je spomenik zamišljen 1864. i pozivalo se promatrača da se sjeti 300. obljetnice Shakespeareova rođenja.

Nešto dalje od Shakespeareova spomenika, preko malene vrtne parcele, primijetio sam drugi spomenik na potpuno istovjetnom, simetrično postavljenom postolju. Taj je kip odavao počast drugom jednom velikanu Staroga svijeta, a na njemu je stajala godina 1892, 400. obljetnica prvoga posjeta Kristofa Kolumba Novome svijetu.

I tako su stajali jedan drugome nasuprot, Shakespeare i Kolumbo, dvije figure koje nitko nikada ne bi doveo u vezu, no bila su to dva putnika čija su se postignuća slavila kao da su imali isti utjecaj na tijek američke pustolovine. To što su postavljeni na identična postolja možda je bila tek još jedna zanimljiva anomalija. Ali nisam mogao a da se ne zapitam, dok sam stajao ondje toga jutra, nije li u tome miješanju tradicija ipak bilo nekog skrivenog značenja. Je li moguće da su njujorški gradski oci XIX. stoljeća izrazili tajnovitu međuvezu između umjetnosti i života koju tek stoljeće poslije počinjemo pojmiti?

Prevela Maja Tančik