Hrvatski jezik 18. stoljeća i Jakov Pletikosa

Govoriti o hrvatskom jeziku 18. stoljeća znači obrađivati cjelinu ili dio toga jezika u tom vremenskom odsječku.1 Sva su pitanja pritom znanstveno važna, no u ovoj prilici neće nam sva biti jednako zanimljiva, jer se u prvom redu bavimo sociolingvističkom stranom medalje; uzet ćemo, dakle, uglavnom u obzir jezik pisaca, ali i ostalih tekstova koji u raščlambi mogu biti relevantni. U tom kontekstu promotrit ćemo i jezik Jakova Pletikose (1704–1769), jednoga od hrvatskih pisaca 18. stoljeća. Hrvatsko osamnaestostoljetno jezično stanje u znanosti je mnogo proučavano, a u ovoj prilici, donoseći naznake o jezičnim tipovima u književnom jeziku toga doba, prinijet ćemo i brojidbene podatke. Meni je poznato da se u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća javilo znatno više od okruglo dvjesta pisaca, uključujući pisce u širem smislu riječi, no ja sam proveo raščlambu s ukupno 203 pisca, među kojima štokavaca ima oko 70%, kajkavaca nešto više od 20%, čakavaca manje od 10%. Pritom je važno napomenuti, uz činjenicu da je znatan broj autora pisao samo latinski, da čakavci u pisanju obično osjetno odstupaju od materinskih govora, npr. Višanin Andrija Vitaljić. Kako je poznato, tako je u nekim primjerima bilo i u prethodnim razdobljima (Splićani Aleksandar Komulović, Jerolim Kavanjin i drugi). Važno je upozoriti na činjenicu opredjeljivanja čakavaca; većinom nastoje pisati dubrovački (npr. Ivan Dražić sa splitskoga područja), tj. (i)jekavski štokavski, neki opet štokavski ikavski, npr. Splićanin Ivan Petar Marchi. Čakavci se, dakle, uključuju u dva štokavska procesa, ikavski i (i)jekavski. Sve što govorimo poklapa se s često izricanim podatkom da čakavsko pisanje u 17. i 18. stoljeću pomalo zamire i da je ono u drugoj polovici 18. stoljeća iznimno, uglavnom kvarnersko. Zanimljivo je stanje sa štokavskim autorima; od njih 143 Dubrovčana je 71, ostalih (dakle Slavonaca, Bosanaca, Dalmatinaca, Bokelja, Ličana, pisaca iz južne Ugarske) ima sedamdesetdvojica. Kad bi se Dubrovčanima dodali Bokelji i još poneki (i)jekavac, dobili bismo da među štokavcima pretežu (i)jekavci. Sve to pokazuje da uvjeti života utječu i na književnu situaciju; najviše se javljaju Dubrovčani i Zagrepčani s ostalim kajkavcima, dok je svagdje drugdje stanje teško, pa je i broj autora malen. Na sceni su ostala dva književnojezična tipa, dominantni štokavski i manjinski kajkavski. Kako se zna, pobijedio je na kraju štokavski tip, i to (i)jekavski. Svakako tu nije bio najvažniji broj pisaca; važniji je bio ugled dubrovačkih pisaca, uz razloge koje bismo mogli zvati političkima. Ovdje moramo spomenuti da je u sociolingvistički bitnom 18. stoljeću štokavsko pisanje jače utjecalo na kajkavsko nego što je bilo obrnuto, a općenito je međusobno poznavanje i utjecanje među piscima izrazito povećano. Posebno mjesto tu pripada Andriji Kačiću Miošiću (1704–1760), izraslom u zapuštenim južnohrvatskim uvjetima. On je nova pojava u hrvatskoj književnosti, vrlo brzo poznat u svim hrvatskim krajevima, pa i izvan nacionalnih prostora i izvan vlastita nacionalnoga kolektiva. Sjetimo se samo veze Kačić — Emerik Pavić, da ne spominjemo odnosa Kačić — Karadžić i mnogih drugih. Sve u svemu, svakako je već prije sredine 18. stoljeća bilo mnogo činjenica važnih u razgovorima o standardizaciji hrvatskoga jezika, ali je to kačićevsko doba donijelo i nove uvjete za život jezika i za rješavanje standardizacijskih pitanja. Ovdje moramo istaknuti da, doduše, i u 18. stoljeću postoji čakavsko pisanje, ali je tu riječ o zbivanjima u Gradišću, koja, naravno, nisu imala utjecaja na domovinska kretanja. Među svim piscima posebno mjesto pripada plodnu piscu Jurju Mulihu, kajkavcu rodom, koji je pisao kajkavskim književnim jezikom, ali i čakavskim književnim jezikom gradišćanskih Hrvata, pa i štokavskim književnim jezikom ikavskoga tipa i slavonske inspiracije. Svakako, važno je utvrditi i to da je hibridna koncepcija književnoga jezika uglavnom nestala slomom Zrinskih i Frankopana 1671, ali je jedno od najvažnijih djela te koncepcije, Belostenčev Gazophylacium, tiskano tek 1740, ipak s vrlo znatnim utjecajima i tada i u budućnosti hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. Drugo izdanje Vitezovićeve Kronike objavljeno je u Zagrebu 1744. već osjetno pokajkavljeno. I u Gradišću bilo je pojava tipa hibridne koncepcije književnoga jezika. Jakov Pletikosa, prvi hrvatski putopisac na materinskom jeziku, pisao je štokavski ikavski, a (novo)štokavska ikavica bila je i jezikom njegova rodnog kraja, Vaćana u šibenskom zaleđu. Bio je Kačićev suvremenik, a svoj je putopis, Putovanje k Jerozolimu god. 1752, vjerojatno napisao 1753, dakle tri godine prije prvoga izdanja glasovite Kačićeve pismarice. U to doba, upravo 1750, nije uspjelo nastojanje Dubrovčanina Stijepa Rusića da objavi svoj cjeloviti prijevod Novoga zavjeta (Novi uvjet), pa i tu imamo jednu od teških izdavačkih nevolja u tako važnoj prevodilačkoj disciplini. Ni s Katančićevim prijevodom Biblije nije bilo sretno; i on je objavljen naknadno, već nakon njegove smrti, 1831. Dodajem ovdje da je Matija Petar Katančić Valpovčanin, dakle podravski ekavac, ali piše ikavskim književnim jezikom, kao i drugi Slavonci, bez obzira na reflekse jata u njihovim govorima.

Kako je proza izvanredno važna u pitanjima jezične standardizacije, naglašavam da u 18. stoljeću ima relativno više proze nego u prethodnim stoljećima hrvatske književnosti. Uz to u 18. stoljeću ima dosta proze koja nije scenska, a inače je upravo takva u nas bila najzastupljenija, s time da je baš scenska proza manje od ostale pogodna za standardološka istraživanja. Ipak je ovdje potrebno spomenuti dubrovačke molijerističke preradbe. Međutim, važnije je od toga istaknuti da su najvažniji pisci u početcima hrvatskoga standardnoga jezika bili dijelom svoga opusa prozaici; to su Kačić, Reljković, Kanižlić i Ivanošić. Osobito izdvajam Kanižlićevo djelo Kamen pravi smutnje velike. Uz njih vrijedno je spomenuti još jednom Stijepa Rusića, također bosanske franjevce, prozne pisce Dobretića, Lašvanina, Benića i Lastrića, pa i Josipa Banovca iz šibenskoga zaleđa. Za Banovca mladi Jagić kazuje kako piše »krasnim štokavskim narječjem ikavskoga izgovora«. Javljaju se i prijevodi romana; Dubrovčanin Timotej Gleđ prevodi s talijanskoga, Slavonac Adam Tadija Blagojević s francuskoga. U svim tim djelima ogleda se mladi hrvatski novoštokavski standard, ipak već u nemaloj mjeri standardiziran i funkcionalno izdiferenciran, osobito u terminologiji i frazeologiji. Jakov Pletikosa, franjevac kao i neki drugi prije spomenuti autori, također je prozaik, prvi hrvatski putopisac, kako već rekosmo.

U 18. stoljeću u nekim hrvatskim gradovima djeluju tiskare, ali je ipak dosta djela ostalo neobjavljeno. Ne možemo sada ulaziti u razloge, ali možemo istaknuti da Gleđev prijevod iz 1750. glasovitoga talijanskog romana nije objavljen, a neobjavljen je ostao i Pletikosin putopis, kao i sva djela Lukrecije Bogašinović. To su važne činjenice, a o važnosti Pletikosina teksta govori i nastojanje Bogoslava Šuleka koji je preradio Pletikosin putopis u skladu s ilirskim tipom jezika, slovopisa i pravopisa. Ipak, ni Šulekova prerada nije objavljena, iako su ilirci Pletikosino djelo držali izvrsnom prozom.

Očito vidimo da je u hrvatskih pisaca 18. stoljeća bilo dosta prevođenja, pri čemu valja istaknuti da prijevodna književnost nije najzgodnija za jezična istraživanja, osobito ako se ne može uspoređivati s izvornim tekstovima istoga hrvatskoga pisca koji je i prevoditelj. Spomenuli smo već neke prijevode, dodajmo da je i znatan dio Reljkovićeva opusa prevodilačkoga karaktera, međutim, Pletikosino je djelo originalno, pa je i zato šteta što u odgovarajuće doba nije objavljeno.

U 18. stoljeću veoma se razvio hrvatski jezikoslovni rad. O tom govore gramatike i rječnici, o tom govore grafijska nastojanja. Razumije se da i jezikoslovna djela utječu na standardizaciju jezika, kao što utječu Kačić i Kanižlić, kao i mnogi drugi pisci. Standardizira se i kajkavština, i to dosljednije od procesa među štokavcima. Među čakavcima i štokavcima standardizacija zahvaća golem prostor, a novi će veliki događaj biti hrvatski narodni preporod u kojem će i među kajkavcima biti prihvaćena kompromisna štokavština. U svoje pak doba Jakov je Pletikosa autor koji nije mogao biti vrlo utjecajan, jer mu glavno djelo nije bilo objavljeno, ali je svakako istina da on svojim putopisom nastavlja tradicije franjevačkih pisaca u Dalmaciji. Njegov jezik, ikavski, donekle novoštokavski, štakavske fizionomije, dobro se uklapa u tendencije neposrednih Kačićevih prethodnika. Šteta od neobjavljivanja Pletikosina putopisa ipak je velika, što bi se osobito vidjelo iz usporedbe Pletikosina opisa Svete Zemlje s takvim opisima drugih pisaca, domaćih i stranih. Ovdje nam je napomenuti da niz Pletikosinih riječi nema Akademijin Rječnik (lučva »odvajanje«, ljuskoljubstvo »ljudska ljubav«, nadvis »svod«, namrk »mrkast, smećkast ili sivkast«, nanogu »uspravno«, narukovet »rukovet« itd.), a posebno je zanimljiv leksem oblok »prozor« što ga nalazimo u brojnih autora od Fausta Vrančića i Matije Divkovića do Stipana Margitića Jajčanina i Jerolima Filipovića. Uz riječ oblok Pletikosa ima i riječ ponistra; to su njegove povezane istoznačnice. U Pletikose je dubrava »šuma«, kao u mnogih hrvatskih leksikografa i u brojnih pisaca od Vetranovića do Katančića; u njega je dubrava maslina »maslinik«. Inače se još u čakavaca ponegdje (u zapadnoj Madžarskoj) čuva riječ dubrava u značenju »šuma«, a tako je i u štokavštini moliških Hrvata. U Pletikose je leksik razvijen i zahtjevan, tj. on pučku štokavštinu zapadnoga tipa izrazito nadograđuje, što samostalno što kao sljedbenik već znatne tradicije. Iz svega se može zaključiti da je Jakov Pletikosa znatan hrvatski pisac 18. stoljeća, autor što je sudionik važnog razdoblja u hrvatskoj jezičnoj povijesti, razdoblja početaka zrele standardizacije hrvatskoga jezika.

Josip Lisac