Hej, učitelju, ostavi te jadne viktorijance na miru!

Hej, učitelju, ostavi te jadne viktorijance na miru!

Kada je roman A. S. Byatt Possession 1990. osvojio Bookerovu nagradu, akademijom se prolomilo zadovoljstvo. Dvojica sveučilišnih nastavnika povjerila su mi se uz čašicu šerija da su ovjekovječeni na stranicama ovog romana. Baš lijepo, rekao je jedan od njih, da je Antonia (Antonia Susan Byatt, op. prev.) znanost učinila tako romantičnom — ta je činjenica najvjerojatnije ublažila njezinu agresivnu satiru o taštinama i manjkavostima njezinih praktičara.

Oni se možda i neće tako lako prepoznati u novom filmu. Scenarist i redatelj Neil LaBute, ironičar rodom iz Detroita, koji je režirao In the Company of Men, načinio je neke velike promjene u tekstu. Zdepasti, pomalo asocijalni junak, Roland Michell, dobio je američki naglasak, nabildani torzo i kojih 30–ak centimetara visine. Iako je glumi Amerikanka Gwyneth Paltrow, junakinja Maude Bailey ostaje Engleskinjom. Ipak, njezin je kozmetički makeover bio toliko skup da kod Britanske akademije njegovo financiranje ne bi došlo u obzir: sjenilo za oči u boji limuna Trish McEvoy, maskara Yves Saint Laurent, Kiehlov ružičasti balzam za usne i pariška garderoba kreatora Michaela Korsa iz modne kuće Celine.

LaBute je također predložio i da Mortimer Cropper — arogantni američki profesor, kojega profesionalna pohlepa vodi i do pljačkanja grobova — postane Britanac. »To se uopće nije svidjelo gospođi Byatt«, prisjeća se on. »Mislila je da je bilo zgodno 'lošeg momka' učiniti Englezom, i dala mi je oko sedam razloga za svoje mišljenje. Ubrzo sam i jasno uvidio da je to imalo smisla.«

»U filmu pretpostavke stoje u opreci sa stvarnošću«, kaže LaBute. »Većina akademičara u tom djelu misle na prilično arogantan način da znaju sve o životima tih pjesnika.« I unatoč neizostavnoj injekciji glamura, središnja 'arogantnost' knjige ostaje nepromijenjena: to je priča o dvoje ukočenih, pedantnih, dogmatskih suvremenika koje dvoje mrtvih viktorijanskih pjesnika uče kako da se malo smekšaju i oslobode.

Priča ne bi bila tako dobra da su protagonisti iz nekoga drugog razdoblja. Ni nad jednom grupom ljudi u povijesti nije se toliko pokroviteljski vladalo, za nju borilo ili se s njom poigravalo kao s viktorijancima. Za Lyttona Stracheya i njegov naraštaj oni su bili »hrpa glasnih, šeprtljavih licemjera«. 1940–ih godina njima su se pokroviteljski bavili frojdovci, koji su razotkrili »svjestan i nesvjestan ekshibicionizam« viktorijanskih žena koje su tkaninom prekrivale noge svojih klavira — praksa koja se zapravo nikada nije provodila. 1960–ih godina pojavili su se »drugi viktorijanci« — nazvani tako prema knjizi Stephena Marcusa — buntovnici koji su 'protuviktorijanskom iskrenošću« pisali o svojem erotskom životu. 1970–ih Michel Foucault je naglašavao da je suzdržanost 19. stoljeća mit 20. stoljeća, ali umjesto da su se tom tvrdnjom koristili kako bi viktorijance razriješili od predrasuda koje su se gomilale oko njih, znanstvenici su Foucaultovo istraživanje iskoristili kako bi još više pojačali svoje kritiziranje istih. Tijekom 1980–ih barbarizme 19. stoljeća nazvali su iznimno prodornim terminima — te stoga nije bilo slučajno što je tijekom tih godina procvjetala desničarska nostalgija za tim razdobljem. Licemjerna skromnost ovog djela još uvijek uljepšava jezik viktorijanskih studija — na koncu, ljudi koji su tražili najapsurdnije zahtjeve uglavnom su još uvijek na svojim radnim mjestima.

U današnje su se vrijeme konvencije smekšale, ali većina znanstvenika izbjegavala je prijepornost javnog odbijanja tako što su pribjegavali mikropovijesti i neobveznom pluralizmu. Autorima kao što je Sarah Waters — adaptacija čijeg romana Tipping the Velvet je započela na BBC2 prošlog tjedna — ostavljeno je da istražuju viktorijanske užitke bez opterećenja stajalištem s kojeg bi moralizirali.

Kada se pojavljuje na književnim festivalima, Sarah Waters uvijek jedva čeka da kaže svojem čitateljstvu da ona ne vraća seks u viktorijanski roman, jer on je ondje prisutan cijelo vrijeme. »Viktorijanska proza se bavi seksom, ali ne na način na koji smo mi navikli«, kaže ona. »Ako se sjetite viktorijanske opsjednutosti nezakonitom djecom (kao u romanima Oliver Twist i Sumorna kuća); bigamijom i zavedenim ženama (romani Mary Elizabeth Braddon); snagom fizičke atraktivnosti nad fizičkom frigidnošću (romani Jane Eyre, Mlin na flosi); i realnošću seksualne frustracije (romani New Grub Street i Basil Wilkieja Collinsa), može vam biti oprošteno ako ste zaključili da viktorijanski roman govori o malo čemu više nego baš o seksu...«

Ostavština te duge povijesti antiviktorijanskog raspoloženja vidljiva je kako u trivijalnim tako i u ozbiljnim dijelovima naše kulture. U posljednjih nekoliko mjeseci, televizijski serijal Simona Schame tvrdi da je zakon dopuštao viktorijanskim muškarcima da tuku svoje žene ako je oružje bilo debljine njihova palca. Kategorički tvrdim da je to netočno. Udruga za planiranje obitelji navodi da je za porast seksualno prenosivih bolesti kriv »pristup viktorijanskih muškaraca seksu«. (Pretpostavljam da oni ne znaju da je u 19. stoljeću u Londonu postojalo nekoliko muzeja i predavaonica u kojima su muškarci i žene mogli doznati sve o učincima takvih bolesti.) Jedan od kritičara romana Michela Fabera smještenog u viktorijansko doba, The Crimson Petal and the White, sugerirao je na apsurdan način da je to »roman koji je mogao napisati i Dickens da je imao pravo slobode govora«.

Ta vrsta liberalizma može se pronaći i u Possessionu — više u knjizi nego u filmu, i to prije iz dramaturgijskih nego ideoloških razloga. Isto kao što 19. stoljeće iz Ženske francuskog poručnika 'miriše' na psihoanalizu 1960–ih, tako i roman A. S. Byatt prikazuje utjecaj akademskog ozračja svog vremena. Isobel Armstrong, profesorica kojoj je taj roman posvećen, daje citat za predstavljanje filma novinarima, koji sasvim lijepo ilustrira granice istraživanja 19. stoljeća u toj knjizi i granice akademskog diskursa iz kojeg crpi svoju inspiraciju. »Fasciniranost istraživanjem viktorijanskog razdoblja«, kaže ona, »jest u tome što ono nema veze s nama utoliko što mi danas možemo razgovarati o temama o kojima viktorijanci nisu mogli. Gdje oni nisu mogli razgovarati o seksualnosti, tjelesnosti i cijelom nizu sličnih tema, moderni likovi A. S. Byatt to mogu. Oni promatraju prošlost gdje je sve zatvoreno, prigušeno i skriveno — i time su očarani«.

To je vrsta povijesnog fetišizma koji tvrdi da je želja jača kad je ograničena suzdržanošću. I to bi bio sasvim dobar argument kada to mišljenje o razdoblju koje je najbolje okarakterizirano zatvorenošću, prigušenošću i skrivanjem, ne bi bio arogantan mit. Kao što LaBute tvrdi, »mi vjerujemo da smo društveno najnapredniji, najotvoreniji, najrevolucionarniji ljudi koji su ikada živjeli, ali pogledat ćemo unatrag i vidjeti sve tabue i zabrane kojima se nismo bili voljni suprotstaviti. Roland i Maude su naučili tu lekciju. 19. stoljeće nije imalo monopol nad neiskrenošću ili licemjerjem. Oni su i danas prisutni. Mi smo ih jednostavno rafinirali — zajedno s rasizmom, mizantropijom i svim tim ostalim negativnim aspektima ljudskog ponašanja«.