Godine će pobijediti

Godine će pobijediti

povodom filma Richarda Eyrea Iris, 2001.

'To je kao da si lancima vezan za leš, zar ne?' Tu je primjedbu Johnu Bayleyju uputio kolega čija je supruga također bolovala od Alzheimerove bolesti. Njemu se ta usporedba učinila odvratnom i nije je čak ni pokušao opovrgnuti, jer ona zaslužuje mnogo više. Leš, pomislili bismo, ima nekoliko skromnih vrlina: nečujan je, nepomičan i, iznad svega, potpuno predvidljiv. Leš, da tako kažemo, učinio je ono najgore što može učiniti. Osim toga, leš se ne voli i leš neće umrijeti.

Štoviše, leš za koji je John Bayley navodno bio vezan lancima bio je leš Iris Murdoch: najistaknutije engleske spisateljice svojeg naraštaja i prema nekima (Updike je jedan od njih), najistaknutije engleske spisateljice svog generacijskog razdoblja. Nema nikakve dvojbe što se tiče dubine, kompleksnosti i osobito ljepote uma Iris Murdoch: njezini romani svjedoče o tome. Stoga su užas i sažaljenje koje je uzrokovala Alzheimerova bolest u njezinu slučaju još veći. Bayley nam je tu tragediju iznio u tri ležerna poglavlja, naime, Iris, Iris i Prijatelji i nešto neizravniji i u maniri romana napisan dio Udovčeva kuća. Nedavno snimljen film pod nazivom Iris prepričava tu priču pred našim očima u 100 minuta.

U širem smislu, književnost se bavi unutrašnjim, a film onim vanjskim. U Bayleyjevoj meditativnoj trilogiji ta je agonija djelomice ublažena utjehom koju pruža filozofija, elegantnim i potpuno prirodnim 'skretanjima' do Prousta, Hardyja, Tolstoja, Jamesa. S druge strane, film Richarda Eyrea unatoč suptilnosti i nježnosti bolno je sirov. I dok se još pokušavate pribrati uz odjavnu špicu, osjećate se kao da razvijate snažno divljenje prema karcinomu.

Bayleyevi su bili ekscentrici — »izvan centra« — u svojoj komplementarnoj briljantnosti (on je romanopisac, nekadašnji pjesnik, književni kritičar iznimne glatkoće). No, oni su bili poznati i po svojem ekscentričnom temperamentu i navikama: i ako ste Amerikanac, onda taj tip ljudi i ne poznajete. Oni su tip ljudi koji vole bolest i starost, koji više vole zimu od ljeta i jesen od proljeća (žudeći za »sivim danima bez sunca«). Oni žele kišu, sumornost, izolaciju, tišinu. »Nismo imali TV naravno«, piše Bayley, bez upotrebe zareza u toj rečenici; i nabavka radio–aparata nakon oklijevanja činila se predajom vulgarnom promiskuitetu. Moramo reći i da su Bayleyjevi bili i začahureni i ujedinjeni u svojoj predanosti ekstremnoj nečistoći.

U njihovu je domu čak i sapun bio prljav. »Rasparene cipele (i čarape) leže po kući kao da ih je izbacila poplava... Isušena plastična nalivpera bez poklopaca lome se pod nogama.« Najezda štakora bila je 'ugodna, čak stimulativna'. Gdjegod su se kretali, morali su preskakivati gomile knjiga, neoprana rublja, starih novina, prašnih vinskih boca. Tanjuri su prljavi, čaše 'umrljane'. Kupaonica, tako rijetko korištena, sada je neupotrebljiva; madrac je 'vlažan'; plahte se nikada ne mijenjaju. A stanje njihova donjeg rublja ostavit ćemo prekriveno velom tajne. Jednom prilikom velika, tek kupljena mesna pita 'nestala' je u njihovoj kuhinji. Nikada nije pronađena. Kuhinja ju je pojela.

Jedna je od nepredvidivih prednosti roditeljstva ta što te oslobađa vlastitoga djetinjastog ponašanja: nema povratka. John i Iris, naravno, nisu se dugo bavili idejom da postanu roditelji; oni su željeli odgajati sami sebe ('dvoje čudnovate djece ' i 'dijete–suputnik' tipične su Bayleyjeve kovanice). To je intimno povezano s njihovim prihvaćanjem nečistoće i gomilanja stvari, čisti primjer nostalgie de la boue — doslovno, nostalgija za ljepljivim i blatnjavim djetinjstvom, dojenačkom dobi, boravkom u maternici. Čini se da plan funkcionira. Profesor Bayley i gospođa Iris čangrizavo krstare prema trijumfalnoj starosti. I tada dolazi trogodišnjak, da živi, umre. To je Iris Murdoch.

Film Richarda Eyrea vjerno i predano prikazuje glavne retke iz Bayleyjeve priče. Ipak, tu postoji i podvodna struja kreativnog protivljenja. Eyre je uzeo vrlo neobičnu priču o dvoje vrlo neobičnih ljudi, priču prepunu neobičnih stvari, nadmudrivanja, posebnosti, i ispunio je univerzalnim. Kako?

Bayley u svojim knjigama o Iris lebdi u vremenu i prostoru, pri čemu zadovoljava svoje »intelektualno biće«, Miltonovim riječima »misli koje lutaju kroz beskraj«. Eyre, što je karakteristično za njega, izravan je i krut, gotovo geometrijski u svom pristupu. On konstruira dvostruku vremensku shemu sadašnjosti i prošlosti i uspostavlja uzajaman ritam koji možemo opisati s 'amo–tamo', ritam plime i oseke. Film labavo oscilira u pedesetim godinama, kada dvoje glavnih glumca ulaze jedno drugome u polja moći, i devedesetima te u dugom posjetu »mračnog liječnika«: Liječnika A.

Tako u prvim scenama vidimo mladu Iris na svom biciklu (s lakoćom pretječe plahog Johna), zabačene glave unatrag u svom zanosu, požudi, dinamičnosti; ona srlja ususret nevjerojatnom obilju svog talenta. Tada se postupno vraćamo nešto starijoj Iris, kaosu njezine radne sobe, gdje piše svoj posljednji roman. Na marginama stalno iznova ispisuje riječ »zbunjen«. Riječ »zbunjen« zbunjuje ju; nju zbunjuje »zbunjen«. »Sve riječi to čine kada ih iznenadiš«, govori joj njezin muž tješeći ju. Iris se dalje zbunjuje; a u njezinim očima možemo vidjeti beskrajni strah. »Ona će pobijediti« prognoza je patologa. Ona će pobijediti. Starost će pobijediti. Eyreov naglasak je vrlo izražen. Iris postaje pričom svake prosječne osobe; to je priča o tragediji vremena.

Ono što bi scenaristi nazvali back story jest komedija udvaranja. Ovdje započinje vitalna simetrija, jer mladi John je mlađi od mlade Iris (njemu je 31, a njoj 37 godina) i odlučno njezin mlađi partner. On je zaljubljeni provincijski djevac s govornom manom. Ona je kršni boem i slobodni duh; i on uskoro doznaje »kako je strašno, kako je gotovo đavolski privlačna« svim muškarcima (i većini žena). Njezini ljubavnici kojima se ne zna broja umjetnici su i učenjaci, veliki mozgovi, dominantni muškarci. I njezin najveći izvor je privatni svemir njezine mašte. Pa ipak, to postaje Johnovo 'glavno jelo'. Iris se njime zadovoljava na bar dva načina i unatoč tomu, s velikom privrženošću. Ona predosjeća da će smisao i ljubav za dom — i to što prljaviji to bolji — osloboditi njezinu umjetnost.

Tzv. front story, priča o starosti, počinje nastupanjem bolesti i odvija se u razdoblju od pet godina između dijagnosticiranja bolesti i smrti. Ubrzo »najinteligentnija žena u Engleskoj« (Bayleyjeva slatkorječiva procjena) gleda Teletubbiese s izrazom koncentracije pune strahopoštovanja. To je sada Iris u svom najboljem izdanju. Golema ovisnost koja guši naglašena je epizodama zastrašujuće uznemirenosti; ona bučno udara o zasun brave; u strahu skače, bježi. Alzheimerova bolest također je simetrična na svoj način: svako novo pogoršanje smanjuje svjesnost o gubitku. Ono što se uvećava Johnove su patnje; i nismo pošteđeni njegovih izljeva bijesa, ogorčenosti i prezira. Oduvijek je želio posjedovati njezin um i njegove tajne. Sada, kao potpuni gospodar, on ga i posjeduje. Ali u njemu nema više ničega. Ljubitelji djela Iris Murdoch neće se ljutiti (jer oni već znaju), ali film nikako u potpunosti ne daje dohvatiti intelektualnu visinu s koje je pala.

Neki se cerebrovaskularni poremećaji nazivaju »povredama mozga«. Kao što je prije rečeno, što je mozak genijalniji povreda je veća (i u ovom slučaju traje dulje). Njezin je mozak zaista bio genijalan. Ako se vratimo njezinim romanima, pogledamo unatrag, stječemo dojam o njihovoj divljoj velikodušnosti koji nas uznemiruje, njihovoj ekstremnoj nevinosti i plahosti, njihovoj nepredvidljivosti koja zabrinjava. Njezin svijet pokreće vjera. Ona vjeruje u sve: istinsku ljubav, veridijske vizije, magiju, čudovišta, poganske duhove. Ona vam ne kazuje kako domaća mačka izgleda ili pak što ona osjeća: ona vam kazuje o čemu ona razmišlja. Njezini romani tvore izvanredno snažno carstvo. Ali ispod njihova slikarskog bogatstva, poput kakva kobnog predznaka, protječe lagana groznica krhkosti.

Eyreov film izgrađen je na temelju četiriju glumačkih postignuća. Kao mlada Iris, Kate Winslet pomalo je opterećena konvencionalnom prirodom svojega dobrog izgleda; ali ozbiljnost i postojanost njezina pogleda učinkovito sugerira bogatstvo mašte Iris Murdoch u njezinu sazrijevanju. Hugh Bonneville i Jim Broadbent igraju Bayleyja gotovo besprijekorno (njihovo mucanje mora da je bilo regulirano štopericom); puno više tražilo se od Broadbenta, naravno, i on je više i dao. Što se tiče Judi Dench kao zrele Iris: ona je transcendentna. Ja sam poznavao Iris; ja sam s poštovanjem ljubio taj lukavi, sramežljivi, tajnoviti osmjeh. Činilo se kao da između gospođe Judi i Iris uvijek predstoji metafizički sukob. Njezina izvedba posjeduje jednu od najrjeđih kvaliteta poznate bilo kojoj umjetnosti, kvalitete očite predvidljivosti.

Martimeri o 'oseci' govore kao o trenutku kada se valovi 'preispituju'. Kroz i iznad njihova oštrog nizanja mladosti i stare dobi, Iris je oceanskoga karaktera, što pruža još jednu simetriju. Iako nikad nije marila za George Eliot (ili, analogno, za vodu za kupanje), kao što to Bayley zapisuje, njezini »potpuno drukčiji zapleti i bića podsjećaju me na Maggie Tulliver u Mlinu na flosi dok govori 'zaljubljena sam u vlagu'. A jedan od njezinih poznatijih filozofskih eseja nosi naziv Against Dryness (Protiv suhoće). Slike Eyreova filma usmjerene su protiv suhoće: jezera i rijeke u koje su John i Iris obično uranjali; more, naravno (njezin ključni roman zove se The Sea, The Sea (More, more); i kiša, kiša koja ih je, čini se, skrivala od svijeta. Također se pripremite i za kišu vlastitih suza.

Bilješka: U redu ispred mene na projekciji filma Iris sjedio je John: profesor Bayley. Kada sam mu se nakon filma približio, činilo mi se da je, od nekolicine nas u kino–dvorani, bio vjerojatno najstaloženiji. Iris ga nije uspjela prodrmati. On je to već proživio. On je bio savršeno pripremljen.

The Guardian