English Conversation

English Conversation

Zagrebački dnevnik Večernji list objavio je u studenom 1997. priču Dubravka Jelačića Bužimskog English Conversation. Potkraj tog mjeseca, u intervjuu tiskanom u istoj novini pod naslovom Hrvatska bi uskoro mogla do EU, na priču je reagirao tadašnji veleposlanik Velike Britanije u Hrvatskoj, Colin Munro. Veleposlanikovu reakciju, slijedila je, pak, i reakcija Jelačića Bužimskog, objavljena početkom prosinca 1997. u Večernjakovoj rubrici Reagiranja, pod redakcijskim naslovom Neobična dimenzija jedne priče. Cijeli taj »slučaj« dobio je sada i nastavak — priču English Conversation br. 2 (work in progress), koju ekskluzivno objavljujemo u ovom broju Kola, zajedno s »materijalima« koji su joj prethodili i s kojima je povezana u čvrstu organsku cjelinu.

— Taj čovjek je gad!

— Molim... ne razumijem, koji čovjek?

— Ovaj tu na naslovnim stranicama novina koje čitate. Evo, pogledajte tu, lord Owen.

— Ali, molim vas... što vam je...?

— Oprostite... nisam htio ništa... ali ne mogu suspregnuti bijes, shvaćate? Kad god vidim tu elegantnu njušku, te zalizane sjedine, uglađene manire... navre mi krv u glavu.

— Zašto vas toliko nervira?

— Vas ne?

— A zašto bi?

— Dobro, gdje vi živite? Zar ne pratite što taj čovjek radi... što govori o Hrvatskoj!

— Ne morate vikati na mene. Uostalom, htio bih na miru pročitati novine i popiti kavu.

— Dobro, dobro, ne ljutite se. Taj perfidni tip me uvijek izbaci iz gaća, shvaćate?

— Ne, ne shvaćam i ne znam zašto svoju ljutnju dijelite sa mnom? Nije valjda on jedini krivac za ono što vas tišti?

— Naravno da nije. Tu je cijeli tim gadljivih igrača. Kad se sjetim onog starog laprdala, lorda Carringtona...

— Zašto tako pogrdno nazivate te ljude?

— Zašto?! Pitate zašto? Jer im lijepe riječi ne pristaju. Sjećate se toga nosatog djeda, od njega mi je uvijek želudac poskakivao kao lopta. Zločesti starkelja, a kažu da je još i tetkica...

— Što?

— Tetkica, homić. Zar vam nije tako izgledao? Imao sam uvijek dojam da ispod elegantnog odijela krije steznik i haltere s crnim čarapama.

— Ma dajte... što pričate!

— Ozbiljno vam kažem. Lord tetkica, a i za ovoga drugog nisam siguran da nije guzoljub.

— Izgleda da vam lordovi ne idu u tek?

— Ne.

— Dopustite, za mene su to ipak uglađena gospoda.

— U nekim sam gangsterskim filmovima vidio više uglađenosti. Svi oni imaju krvi ispod nokata, moj gospodine.

— Slušajte, zašto ste baš mene našli za ovaj izljev bijesa? Nisam ja jedini u lokalu, molim, evo, pogledajte, onaj tamo gospodin pored ulaza... ili onaj mladić i djevojka za susjednim stolom... možda bi oni bili voljniji...

— Mislite da pretjerujem? Da divljam s riječima. Da mi možda nisu sve daske... Ali, uvjeravam vas, dragi gospodine, ti su ljudi upropastili svijet.

— Tko? Lordovi?

— Oni su samo simbol, slika zla za prostor iz kojeg dolaze.

— Mislite na Veliku Britaniju?

— Mislim prije svega na Englesku. Surovom su čizmom zgnječili sva svjetska prostranstva, a onda ravnalom i olovkom vukli crte po zemljovidu i dijelili narode. Nakon svega, elegantnim su rečenicama opravdali svoje zločine.

— Ma, molim vas, o čemu vi pričate! Kakve zločine?

— Nebrojene. Gdje god dotaknete nadutu mješinu gordog Albiona, curi smrdljiva voda.

— Slušajte, gospodine, uopće se ne poznajemo. U ovaj lokal dolazim godinama. Do sada sam uvijek u miru popio svoje piće i pročitao novine. Ne znam zašto bi se to moralo promijeniti. — Nemam ništa protiv.

— Kako ne?! Navalili ste na mene, a ja se ne slažem ni s jednom vašom tvrdnjom. Pogotovo ne o Englezima.

— Ja ih poznajem. Pratim što rade.

— Poznajete? Pratite? Što ste vi, Božji namjesnik za Veliku Britaniju?

— Sad govorite tonom koji ste meni predbacivali.

— Nametljivi ste. Okomili ste se na engleske lordove kao da su oni uzrok svih svjetskih zala.

— Sad ste bliže istini.

— A gdje su drugi? Francuzi, Rusi, Ameri, Nijemci, zar su oni usrećili svijet?

— Naravno da nisu. Jedan gori od drugoga. Ali u toj gomili nemilih najmanje podnosim Engleze.

— Zašto?

— Jer svoje zločine čine hladno, a skrivaju otmjeno. Dijele upute o demokraciji, a ignorancija im je opaka. Preziru činjenice i misle kako ih to oslobađa osjećaja krivnje. Zato ja ni svoju nesnošljivost ne moram objasniti. Naprosto, postojani sam mrzitelj Engleza.

— Znate što, fućka mi se. Svejedno mi je što ste. Nemojte se ljutiti, ali ne bih više nastavio ovaj razgovor.

— Molim vas još samo malo pažnje.

— A ja vas molim da u miru pročitam novine.

— Nisam vas ničim uvrijedio.

— Jeste! Hulite na Engleze, a ne znate ni tko sam. Možda sam Englez po majci... ili ocu... ili naprosto volim sve što je englesko.

— Nije valjda.

— E, vidite, jest! Volim Englesku i Engleze. Bio sam ondje nekoliko puta i moji su dojmovi sjajni.

— Ne smeta vam što šire zlo kao bolest po svijetu?

— Ma koje zlo?! Recite samo jedno.

— Oh, dragi gospodine, ne znam otkud da počnem. Možda... možda od opijumskih ratova.

— Od čega?

— Opijumskih ratova u Kini, u prošlom stoljeću. Pobili su tisuće i tisuće ljudi da bi mogli trgovati čime? Opijumom! Sramotno. Zatim, Burski ratovi u Južnoj Africi, znate za njih?

— Znam...

— I što kažete? Koncentracioni logori su njihov izum. Dvadeset tisuća žena, djece i staraca, Bura, umorili su bez milosti.

— Tko je umorio?

— Još jedan lord zločinac. Kitchener. Za nagradu ga je kraljica Viktorija nagradila svim mogućim počastima. Zatim stoljetni teror nad Ircima, tim divnim narodom...

— Čekajte, čekajte... što ste vi? Povjesničar?

— Ne, običan čovjek. Propagandist. Radim u jednoj agenciji za marketing.

— Otkud vam onda toliko... mislim, informacija?

— Zanima me. U slobodno vrijeme, znate... sve čitam... pratim.

— I baš ste specijalizirali Engleze. A da probate malo s Nijemcima ili možda s Francuzima.

— Dovraga i Francuzi! A Nijemci, pa njihovi zločini su gotovo javna stvar. Za njih su odavno kažnjeni.

— Nadam se da dijelite moje mišljenje kako su kažnjeni s pravom?

— U redu. O tome je sve rečeno. Ali Englezi se kao uvijek provlače džentlemenskom pokvarenošću.

— Slušajte, gospodine, mislim da pretjerujete. Najbolja mjesta u zločinima našeg vremena ipak drže jedan Nijemac i Rus, točnije rečeno Gruzijac.

— Gruz... ah, mislite na Visarionoviča i Adolfa?

— Zašto im tako tepate? Možda mislite da nemam pravo?

— Ne, naprotiv, slažem se s vama. Ali treći u istom redu je i jedan Englez. Sir, Leonard Spencer.

— Tko?

— Vama vjerojatno poznatiji po prezimenu Churchill.

— Churchill?! Ne govorite gluposti. On je bio veličanstven državnik.

— Slažem se, ali i zločinac.

— Slušajte, pustite me na miru s tim budalaštinama. Dijelite mišljenja o ljudima kao o krumpirima. Kava mi se sasvim ohladila. Htio bih je popiti u tišini.

— Samo vi pijte, dragi gospodine, mogu vam i prišapnuti nekoliko slatkih gadosti debelog Winstona.

— Gospodine, molim vas...

— Najprije, Galipolje u Prvom svjetskom ratu. Žrtvovao je tisuće mladih Australaca radi sumanute ideje. Topovsko meso velikog stratega. Zatim, Dresden u Drugom svjetskom ratu...

— Kakav Dresden? Nećete reći da Nijemci nisu morali platiti cijenu za sve što su učinili?

— Ali ne nevini stanovnici. Dresden je europska Hirošima. Sto trideset tisuća ljudi, u samo dva dana, sravnjeno s ruševinama grada koji je nestao. Nije bilo pravog razloga, osim želje za krvlju. I, napokon, Bleiburg! Ili možda ne?

— Popio bih kavu.

— Možda vam smeta kad spominjem Bleiburg i još jedan elegantni engleski zločin? A da nije drug tatica bio na strani šumnjaka koji su vodom hladili cijevi ubijajući nesretni hrvatski živalj?

— Ne vrijeđajte! Pozvat ću konobara da vas udalji.

— Ne treba, otići ću ja sam.

— Učinite to što prije.

— Ne želim dok se tako ljutite. Nisam vas htio povrijediti.

— Ali jeste.

— Žao mi je. Koji put pretjeram. Oprostite.

— Čovječe, i neki iz moje obitelji su stradali pod tim cijevima. Kako možete tako... tako mlatiti riječima kao daskom po vodi?

— Uzbudio sam se zbog toga što su nam i u ovom ratu sa Srbima obnovili pokvarenu igru.

— Nisu samo oni.

— Znam.

— Da, ali kao postojani mrzitelj Engleza brojite samo njihove poene.

— Točno, no i vi im kao nekritični ljubitelj sve opraštate.

— Ne znam jesam li ljubitelj, ali mnogo toga kod njih volim. Njihove knjige, arhitekturu, odjeću od finih tkanina, popodnevni čaj, povijesne tv–serije, kazalište, nogomet...

— Zaboravili ste i nježnu ljubav prema životinjama. To je jedina zemlja na svijetu gdje im se pruža veća pažnja nego ljudima.

— Gospodine, ostavite me ne miru.

— Htio sam još samo...

— Ne zanima me. Vaša mržnja je nepodnošljiva.

— U redu. Neću vas više gnjaviti. No prije nego što odem, molim vas, pogledajte još ovo.

— Što je to?

— Pismo. Dobio sam ga danas. Iz Engleske.

— Što će mi vaše pismo?

— Pogledajte. Rekao sam vam da radim u jednoj agenciji za marketing. To je materijal za jedan sajam u Londonu. Šalje njihova vodeća propagandna agencija.

— Dobro, i što s tim?

— Pogledajte kako su ga adresirali.

— Zagreb... Serbia.

— I?

— Smiješno... blesavo.

— Ne, već perfidno. Znaju dobro da ovaj grad nije bio nikad ondje gdje su ga smjestili. Da već šest godina nije ni u zemlji koju su oni tako brižljivo njegovali. Ali kad njihova pudlica iz neke otmjene kuće ozlijedi prkno na oštroj travi, onda joj se pojavi slika i ime na naslovnoj novinskoj stranici. Rekao sam vam, prvaci su u ignoriranju činjenica koje za njih nemaju važnost.

— Cijela stvar je vjerojatno mnogo bezazlenija i možda uopće nije namjerna.

— Nikad ništa ne čine slučajno. Kako bi vi reagirali na ovu podlost? Pretpostavljam nekim nježnim prigovorom.

— Možda uopće i ne bih.

— Naravno, ne da srce. Vi ste očarani njihovom ležernom finoćom. Ja kao postojani mrzitelj sigurno bih bio grub. Eto, samo toliko. Neću vam više dosađivati. Oprostite na nekim reskim tonovima, no bilo mi je zapravo ugodno razgovarati s vama.

— Gospodine... vaše pismo.

— Ne, ne treba mi. Ostavljam ga vama. Možda vam savjest nađe nekoliko podesnih rečenica da odgovorite umjesto mene. Zbogom!

— Zbog... O, čudna li čovjeka! Što će mi njegovo pismo? Zagreb... Serbia. Ipak je to bezobrazno. Drsko. Možda bi trebalo nešto odgovoriti. To je ipak provokacija. On je to prepustio meni. Postojani mrzitelj Engleza. A što ću ja... nema smisla... premda, kad čovjek bolje razmisli, stvarno je uvredljivo... Zagreb... Serbia... da su napisali Jugoslavija, još bi bilo shvatljivo kao zabuna, ali Serbia... ne, to je stvarno pokvareno. Treba tim pokvarenjacima nešto uzvratiti. Napisat ću im, hoću... i to nešto oštro... nešto kako bi počeo on... mrzitelj... možda ovako... da, znam kako ću, oštro i u glavu: Poštovana gospodo, prije nego vam skrenem pažnju na neke činjenice, poslužit ću se rečenicom velikog irskog pisca Williama Shakespearea... da to je dobro... to je stvarno jako dobro.

1997.

English Conversation br. 2

(work in progress)

— Oprostite, jeste li vi Dubravko Jelačić Bužimski?

— Da, izvolite.

— Gospodine Jelačiću, prouzročili ste mi dosta nevolja.

— Ja?! Ne razumijem. Nisam siguran da se uopće i poznajemo.

— O, da znamo se. Bit će vam jasnije kad kažem samo postojani mrzitelj Engleza.

— Postojani... Engleza? Ah, da, čini mi se sad nešto jasnije.

— Nije vam još, ali bit će. Razgovor s onim čovjekom u ovoj istoj kavani... evo, upravo ovdje gdje vi sad sjedite, koštao me je posla.

— Posla? Kako to mislite posla, zaboga?

— Izgubio sam ga. Otpustili su me iz agencije za marketing. Dva tjedna nakon onog razgovora o Englezima. Dobro znate što mislim.

— Da... da, ustvari ne, ne mogu vjerovati da ste zbog tog razgovora toliko stradali.

— To je privatna agencija. Vlasnik me pozvao i rekao da zbog one moje nesmotrenosti s pismom iz Engleske ima poslovnih problema. Zamjerio mi je što sam na javnom mjestu blebetao, da, tako je rekao, blebetao i difamirao potencijalnog partnera. Pokušao sam mu objasniti da me vrijeđa adresa na kojoj stoji Zagreb, Serbia, a znate što mi je odgovorio?

— Što?

— Da mu se živo fućka za adresu. Što se njega tiče moglo je pisati i Burkina Faso ili Samoa. Važan je jedino posao. Predbacio mi je da sam skrivio neuspjeh tog posla i gubitak dobre love.

— I dao vam je otkaz? Jeste li se žalili?

— Ne budite smiješni, gospodine Jelačiću. Kome? Taj tip je cijeli život radio za policiju. Poznaje i bivše i sadašnje. Poznaje mafijaše. Advokate. Bavi se svim i svačim. Ima tri hotela, desetak stanova koje iznajmljuje i tonu putra na glavi. Agencija za marketing mu je ionako samo paravan za pranje smrdljivog novca.

— Ne znam što bih vam rekao. Jako mi je žao. Ima li kakve šanse za neki novi posao?

— Ne znam. Možda. Vidite da nam država cvate i juri u zagrljaj europskog blagostanja. Bar tako tvrde dežurni patuljci naše političke scene.

— Sviđa mi se da čuvate vedrinu, ili kako bi rekao Wachel Lindsay, »volim vaš način otvoren i pomalo zao«.

— Tko?

— Ah, jedan američki pjesnik. Recite, mogu li vas nečim počastiti?

— Jedno bijelo vino ne bih odbio.

— Konobar! Bijelo vino za gospodina, a meni još jednu kavu sa šlagom. Znate, doista mi je žao što vam se to dogodilo. Ne znam može li vas utješiti činjenica da ni ja nisam prošao neokrznut zbog tog razgovora.

— Kako to mislite? Zar ste imali neugodnosti zbog priče?

— Ne baš neugodnosti. S vašom se uopće ne može mjeriti. Ali reagirao je engleski veleposlanik u novinama. U svom intervjuu posvetio mi je dosta pažnje.

— Stvarno? A što je gospodina uzrujalo?

— Izgleda najviše to što su eminentni političari njegove zemlje prikazani kao homoseksualci.

— Ma nemojte. Kako je samo osjetljiv. Pa u Engleskoj je to gotovo stvar tradicije.

— Molim vas, nemojte opet počinjati s tom temom.

— Gospodine Bužimski, neka grijeh padne na moja leđa. Ne samo oni od danas već i oni od jučer bili su skloni guzi.

— Gospodine...

— Da, da. Uostalom, koga to još sablažnjava? Evo, recimo, slavni feldmaršal iz Drugoga svjetskog rata, Sir Bernard Montgomery. Osim što je bio rasist...

— Bio je rasist? Odakle vam to?

— Iz britanskog arhiva. Nedavno su objavili njegove slatke rečenice o Afrikancima. Punih pola stoljeća čuvali su neugodnu istinu toga starog rasističkog prdonje.

— O čemu se radi?

— O tome da je otvoreno govorio o crncima kao o divljacima nesposobnima da se brinu sami o sebi. Htio je potpunu dominaciju bijelaca, to jest, samo Engleza nad Afrikom. Sviđa li vam se to?

— Nimalo. Dapače, gadi mi se. Jedan od mojih dobrih prijatelja je Kenijac.

— E, vidite, ne sviđa se ni meni. A legendarni je Monty tvrdio da crnce koji se suprotstave treba bezobzirno eliminirati, a one koji se dvoume, samo pregaziti. Zgodne džentlmenske finese, što kažete?

— Ne kažem ništa. Zvuči mi dosta okrutno.

— O, ne! Ne sudite brzopleto o velikom vojskovođi. Imao je on i nježnih trenutaka. Pogotovo prema oblim pozadinama dječaka.

— Dječaka? Hoćete reći da je bio još i pedofil?

— Neću ja ništa reći, samo citiram.

— Koga?

— Njegova biografa, Nigela Hamiltona. On valjda najbolje zna zašto je odlučio progovoriti o tome kako je okorjela vojničina slala namirisana pisamca jednom malom dvanaestogodišnjem Švicarcu.

— Švicarcu?!

— Da. A što možete. Tako je i mala Heidi dobila konkurenciju.

— Ne izmišljate?

— Ako izmišlja gospodin Hamilton, onda to činim i ja. No, veseli me što bi stari general, da je kojim slučajem živ, mogao stati na čelo jedne nove vojske od sedam tisuća svojih sunarodnjaka koji jurišaju po internetu.

— Što rade? Kakvom internetu, ne razumijem?

— Koriste se ilegalnom dječjom pornografijom. Sedam tisuća gadova. Toliko ih je naime registrirano na tom vječnom otoku.

— Dok vas slušam, stvarno dobivam dojam da ih ne volite.

— Nemam ništa protiv otoka.

— A otočana?

— Mogu li vam odgovoriti jednom poslovicom?

— Nadam se da nije s njihova govornog područja.

— Ha, ha, ha, talijanska je, ali krasno se na njih primjenjuje.

— Recite napokon.

— »Neki se ljute da se ne vjeruje njihovim lažima, a sami ne vjeruju u tuđe istine.«

— Lijepo.

— Naravno da je lijepo. To je samo opis onoga što ih najviše određuje. Bahata ignorancija i ohola samoživost.

— Mislim da ste ipak pretjerano nesnošljivi prema svemu što nosi znak gordog Albiona.

— Znate kako je to već sa mnom. Postojani mrzitelj...

— Znam, znam. A vidite, ja ne mogu biti tako zagrižen. Volim taj njihov osjećaj za staro, za otmjeno... zgodne rituale u Parlamentu... čuvanje kraljevske tradicije...

— Rekli ste kraljevske? Mislite da je dvor pošteđen onog o čemu razgovaramo?

— Što sad imate protiv dvora?

— Ništa posebno, ali gospodine Bužimski, zar vas nije njihov veleposlanik prekorio zbog ruganja s engleskim guzoljubljem?

— Kakve veze ima s tim kraljevska kuća?

— Kakve? O la, la! Pa tamo je najveselije. Pravi erotski velesajam. Strka, jurnjava i uguravanje po svim hodnicima Buchingemske palače.

— Nemojte, molim vas. Ne volim kad nesnošljivost postane neukusna.

— Neukusna, velite? A nije neukusno što na kraljevskim tulumima butleri plešu u ružičastim hulahupkama, crvenim ćipkanim gaćicama i žutim grudnjacima? Molim vas, kakav je to samo smisao za boje. Ili recimo da šef kuhinje baulja pijan, a savjetnik princa Charlesa na silu gura, što mislite gdje, sobaru kraljevske obitelji.

Nije li neukusno da prijestolonasljednik, iako je sve vidio, to zataškava, dok drugi princ, Andrew, slaže kolekciju plišanih medvjedića u svojoj sobi. Monthy Payton nije nikakva satira, to je samo goli život. Hajte, molim vas, gospodine Jelačiću, jasna mi je vaša sklonost prema njihovu plemstvu, ali nije li neukusno da cijelu tu gungulu najviše potiče stara?

— Koja stara?

— Koja? Pa kraljica Elizabeta!

— E sad je dosta! Stvarno ste pretjerali. Otkud vam sve te gluposti?

— Iz njihova časopisa, News of the World.

— Žuto smeće, kakva i kod nas ima na tone.

— Žuto ili ne, ali je njihovo. Rekao sam vam da ću samo citirati ono što su već drugi rekli. Zasad sam izgubio posao. Ne bih volio da me neka od slobodoumnih nevladinih organizacija, koje oni plaćaju, još optuži zbog verbalnog delikta.

— Nema toga tamo. To je stara demokracija.

— A tako? Zašto se onda njihov veleposlanik obrušio na vašu priču. Priče su smetale samo drugovima boljševicima, gospodine Bužimski, a oni su, koliko je meni poznato, otišli u ropotarnicu povijesti. Ili se rušenjem betonskog zida u Berlinu i nije baš puno toga promijenilo.

— Gledajte, za mene je to bila reakcija engleskog činovnika. Drugačije bih se osjećao da mi je prigovorio engleski pisac.

— To bi vam onda nešto značilo?

— Apsolutno. Do činovnikovih riječi držim kao do prdeža u hladnoj vodi.

— Ha, ha, ha, ovo još nisam čuo. Baš mi se sviđa. Dopustite da sad ja vas počastim.

— Ni govora. Vi ste ostali bez posla, ja sam primio samo dvadesetak beznačajnih rečenica. Konobar, molim vas, još jednom sve isto.

— Gospodine Jelačiću, zaboljet će vas želudac od tolikih kava.

— Ne brinite se, više reagira na glupost nego na kofein. A znate da sam mu ipak odgovorio.

— Stvarno?

— Da. Smatrao sam to potrebnim. Ipak on službuje u civiliziranoj zemlji koja cijeni kulturu dijaloga.

— Jeste li bili oštri?

— Ne, dapače, bio sam izuzetno fin.

— E, sad ste me razočarali. Malo straha u gaćama?

— Nazovite to kako hoćete. Ipak, jedno je literatura, a drugo razgovor u novinama. Čak sam mu citirao i jednog engleskog pisca kojeg izuzetno volim. Starog cinika, Somerseta Maughama.

— Mislite da ga je čitao?

— Ne znam, nije ni bitno. Upamtio je bar jednu njegovu rečenicu.

— Niste iskreni, gospodine Bužimski. Ovdje u kavani ste hrabri. Riječi za tog gospodina nisu bile baš najnježnije, a preko novina se s njim dopisujete biranim, da ne velim elegantnim rečenicama.

— Mogu li ja sad vama umjesto odgovora ponuditi jednu poslovicu?

— Nadam se da nije engleska.

— Ne. Dobra stara njemačka poslovica.

— Da čujem.

— »Pošten čovjek pruži ponekad pokvarenom ruku, ali nikad srce.«

— Odlično. Znači srce tresete tu preda mnom za ovim šankom?

— A što mi preostaje? Uostalom, mislim da smo ovu našu englesku temu zaokružili.

— U redu, u redu, neću više. Neka spavaju mirno. Ali što kažete na to što se događa u svijetu? Cijela ova gungula s Irakom?

— Mislite na američke ratne pripreme?

— Mislim na rat zbog nafte. Grabežljivci iz Pentagona i Wall Streeta zbog love su u stanju pola svijeta posuti bombama.

— Polako, polako, kamo sad smjerate. Hoćete reći da je Saddam Hussein draga osoba?

— Oprostite na izrazu, gospodine Jelačiću, jebe mi se za Saddama Husseina. On je samo arapski tiranin. Hoću reći da dobijem ospice kad vidim i čujem onog koji se hrpom lažnih fraza priprema napasti Irak.

— Za sve što budete dalje rekli, ne želim biti odgovoran.

— Ne bojte se. Ovo je samo blebetanje u kafiću. Samo još jednu rečenicu na tu temu.

— U redu, ali samo jednu.

— Ne čini li vam se da su američki pereci pravljeni od nekvalitetnog tijesta? Možda bi trebali biti tvrđi.

— Pereci?!

— Da, pereci, friški pereci. Nije li nešto slično napisao Matoš?

— Točno. Jedan od mojih najdražih pisaca.

— E, da su to bili pereci iz njegova vremena, dragi gospodine Jelačiću, možda bi bolje obavili posao u jednom običnom predsjedničkom grlu. Ovako treba čekati do nekog novog zalogaja.

— Hoću da se zna da ste ovo vi rekli. Ne želim se više dopisivati s veleposlanicima. Uostalom, mogu vam reći da imate smisla za oblikovanje dobrih rečenica.

— Stvarno?

— Stvarno.

— Dragi gospodine, Jelačić Bužimski, silno ste me obradovali. Dopustite da nakon svega kažem, kako mi se čini da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.

2003.

Ivana Sajko

Uličari

City tour Orfeja i Euridike

putuju:

ONA, Euridika ili bilo tko

ON, Orfej i njezina didaskalija

Prva uputa za čitanje bila bi: Budite u panici.

Zamislite grad (u) kojem je svejedno tko ste, kako se zovete i koja vam je povijest, grad iz kojeg želite pobjeći. Možda je to grad kojim svakodnevno šećete i zastajkujete, krećete se istim putem ne znajući da su oko vas kulise i da su stanari odavno iseljeni, nesvjesni ste podzemnih voda, šupljine betona i podrhtavanja praznina iza pročelja zgrada. Zamislite grad koji nasumce ubija. On vas probavlja, razvlači, možda ste već i pojedeni.

Zamislite zatim da je govor jedina stvarna moć protiv te nemani. Užasava vas činjenica (toliko bliska kazalištu) da je govor jedino oružje koje imate. Zamislite golemi strah od one gradske zvijeri, njezina neba i bezimenih stanovnika, očaj u kojem bi morali pucati, psovati, gristi, no vi stojite, zaleđeni, drhtavih koljena, upišani od straha i govorite, bjesomučno govorite jer to je sve što potvrđuje vaš otpor, što uopće potvrđuje da ste još uvijek tu, oči u oči, tijelo spram tijela, mirisom uz mirise vaših neprijatelja, još uvijek žiiiivi! I govorite, povraćate govor. Brzo. Artikulirano. Iz želuca. Iz crijeva. Iz kostura. Kukičate rečenice u paničnom izbrojavanju sekundi. Usta rade. Preživjeli ste dan, ostaje vam još noć. Pomoć ne dolazi. Čujete svoj glas, svoju rafalnu paljbu što se bori za opstanak.

A zamislite pritom da uopće ne vidite. Vodi vas ruka, ne brata, ne prijatelja, ne ljubavnika, već neka znojna i hladna kojoj ste se predali jer je bila jedina i jer ništa niste mogli izgubiti, ništa što bi uopće bili u stanju obraniti. Kao da ste pravi sljepac, ta vam ruka prepričava događaje, krajolike i grimase koje ne možete sami vidjeti. Opisuje vam drhtaje grada i opasnost, opisuje vam lica smrti po kojima gazite kao da su kaugume na pločniku i vučete ih za sobom, želite trčati, no cipele su vam zalijepljene za cestu. Drhtite, iščekujete udarac, drhtite, želite se smanjiti na veličinu prašine, drhtite, htjeli bi preživjeti (barem taj ponižavajući strah), drhtite, drrrrhtite poput ulica oko vas. I govorite, unedogled govorite, govorite, govorrrrite u nedostatku boljeg.

No zamislite i to da sve to promatra neko zaštićeno oko. Oči publike u spokojnoj znatiželji. Zamislite da ste bili slagani. Upravo to, slagani od svog vodiča, prevareni, manipulirani, izigrani. Nasred pozornice. Pred gledalištem što se potiho previja od smijeha pred tom grotesknom varkom. Jer ništa od one panike zapravo ne postoji, ni razlog za strah ni razlog za obranu, ničeg nema osim kazališta, osim vas koji se slijepi i popljuvani riječima, u grču borite se s nevidljivim neprijateljem.

Zamislite sve to umjesto uvodne didaskalije.

1. scena

Upoznavanje s krajolikom

ONA: Morala bih se dostojanstveno suočiti s činjenicom da nisam psihijatrijski slučaj, već samo kukavica. Avion može pasti, most se može srušiti, noga se može slomiti, Sunce se hladi, u jednom leglu preživi tek trećina mačića, starost je dulja od djetinjstva unatoč bolestima, a sutra možda započne veliki rat što će trajati godinama nakon kojih će sve ostati zatrovano sjećanjima. Morala bih učiniti nešto značajno, barem iz oholosti, ustrajati u samoći i hrabrosti, biti samoj sebi događaj i zalaziti na mjesta gdje bi me noć, žena ili muškarac, mirisi ili znatiželja mogli zavesti. Htjela bih svjesno uletjeti u vatru i smijati se usred požara. Možda i ne bih izgorjela? Možda bi opekline napravile divnu tetovažu? Nikad neću znati. Nikad neću znati što me zaobišlo. Nikad neću znati jesam li mogla biti sretnija. Nikad neću znati gdje sam zaista trebala biti jučer i dane prije toga. Neću znati ni da li bih uopće trebala stajati ovdje, bez pratioca i dopuštenja, u doba kada se miješaju noć i dan, a krajolik mijenja raspoloženje i oblik. Čudan teritorij. Grafiti su na nepoznatom jeziku. Nigdje nikoga, ali osjećam prisutnost očiju koje mi još ne prilaze, usana što mi se još nisu obratile i ruku koje me još nisu dotaknule. Tu negdje, u blizini, iza zida, iza ugla, pod stepenicama, u sjeni kuća skriven je muškarac ili životinja. Prati me. Ne znam da li bježati ili stati. Ako je zvijer, najbolje da se i ne pomaknem, da padnem na pločnik, zadržim dah i pravim se mrtva nadajući se da me neće otkriti ustrašeni bubanj srca. Ako je muškarac, nastavit ću hodati discipliniranih bokova, ali polako, tiho, tako da čujem kada me zazove i da mu se mogu okrenuti nevina lica i mutna pogleda. Plakat ću kao što i čine žene bez oružja.

ON: Suze ti ne bi pomogle. Spušta se večer — oči su ti ionako mutne. Mogla bi biti starost, plač ili bolest.

ONA: Nisam ni stara ni bolesna.

ON: Dakle, nema razloga da te poštedim.

ONA: Što hoćeš?

ON: Prići.

ONA: Zašto?

ON: Na ovakvoj razdaljini, i još u sumraku, ne vidim. Možda mi lažeš?

ONA: Ne lažem, ne kradem i još nikad nisam razgovarala sa strancima. Je li to dovoljno? Ostani gdje jesi.

ON: Samo par koraka.

ONA: Ne moraš se ni truditi. Koliko se primakneš, toliko ću i ja uzmaknuti.

ON: Onda bježi.

ONA: Ne želim bježati.

ON: Onda ću ja prići.

ONA: Već me dugo slijediš. Da želiš samo prići, već bi to odavno učinio.

ON: Pratim te iz dosade. Gledam kako zaboravljaš na vrijeme i pravac i očigledno misliš da bi te samo noge mogle nekamo odvesti.

ONA: Pretjeruješ. Dan se netom pretvorio u predvečerje, a orijentacija među ulicama urođena je svakom građaninu.

ON: Ipak stalno ideš u krivom smjeru.

ONA: Krajolik nije tako zavodljiv da bih se u njemu izgubila.

ON: Ovo je najstariji dio grada. Sagrađen je davno, kao stražarnica na brdu kojeg više nema. Tu su živjeli svi oni koji su se imali razloga sakriti. Nakon nekoliko stoljeća stražarnica je osvojena i spaljena, a stanovnici ubijeni. Nova generacija izdubila je brdo tunelima, sagradila još deblje zidine, još više kule i sazidala nelogičnu mrežu prolaza kako bi zavarala neprijatelje. Vrijeme je urušilo i brdo i zgrade i bedeme, sve se međusobno ispremiješalo. Ostale su samo zbunjujuće ruševine na površini.

ONA: Grad mi se nije činio tako zakompliciran.

ON: Ušla si u područje gdje ulice ne vode prema trgu i crkvi, već uvijek prema drugoj ulici koja skreće u nepoznato.

ONA: To nije dobro. Stranci su navikli čitati table i pratiti putokaze.

ON: Što bi stranci radili ovdje?

ONA: Šetali... razgledavali...

ON: Svi su spomenici sravnjeni do temelja, a fotografiranje njihovih krhotina zabranjeno je.

ONA: Zašto?

ON: Iz praznovjerja.

ONA: Nema potrebe za tolikim oprezom. Kvart je ionako ružan i negostoljubiv. Nije jasno izgrađuje li se tek, ili se već urušio.

ON: Nema gostiju koji bi se žalili.

ONA: Ni ja nisam dobrodošla?

ON: Grad je presječen na pola i svatko ima svoju polovicu. Daleko si od kuće.

ONA: Nemoguće. Šetnja je bila kratka, uspjela sam vidjeti samo aleju s porazbacanim klupama, nekoliko zgrada koje su djelovale napušteno i neko dijete, ili možda psa u daljini. Vratit ću se istim putem.

ON: Put više nije isti. Ovisno o dobu dana, količini magle, ritmu ulične rasvjete i prešutnom dogovoru stanovnika, mijenjaju se rampe prema drugom dijelu grada.

ONA: Već iza ovog zida je četvrt koju jako dobro poznajem. Obiteljske kuće, vrtovi i mali dućani s voćem.

ON: Krivo. Poslušaj na trenutak... Iza ovog je zida široka avenija kojom upravo prolazi povorka siromašnih i bijesnih. Kape su im nabijene na oči, u rukama nose kamenje i parole ispisane dječjim rukopisom s kojima misle probiti granicu. Čuješ ih? Prljavi su, gladni, viču, prijete i hrabre jedan drugoga.

ONA: Idem za njima. Odvest će me iz ovog područja.

ON: Bolje ti je da ih ne pratiš. Nikada neće izaći odavde.

ONA: Onda ću zaobići suprotni zid. Tamo je ulica kojom sam došla.

ON: Sigurno već dugo lutaš, jer s one je strane nekada bio veliki park, a danas samo šuma. Mogu te tamo odvesti, ali te ostavljam na rubu jer u sjenama stabala čuče ljudi koji ne žele prolaznike.

ONA: Kako da se vratim?

ON: Slijedi me.

ONA: Kuda?

ON: Van.

ONA: Zašto bi mi pomogao?

ON: Sama ne bi znala.

ONA: Sama sam stigla dovde.

ON: Izgubljena.

ONA: Svatko bi se izgubio.

ON: Malo tko bi izašao.

ONA: Mogu barem pokušati.

ON: Kreni sa mnom i nazovi to pokušajem.

ONA: Ostanimo još samo malo ovdje, ukopani, jedno prema drugom. Možda osjetim nešto više od običnog straha koji bi me vukao za tobom.

ON: Strah te neće napustiti, a vremena imamo malo. Noć bi mogla biti prekratka za naš potajni uspjeh.

ONA: Onda me vodi. Unatoč promijenjenim smjerovima, cilj nam je ionako isti.

ON: Daj mi ruku i zatvori oči.

ONA: Ne zatvaram oči pred strancima.

ON: Moraš zatvoriti oči, jer ovamo si došla ne znajući kako ni kuda ideš. Izaći možeš jedino na isti način. Stanovnici u ovom dijelu grada ne žele goste koji dolaze i odlaze nenajavljeno. Majke će u tebi vidjeti prijetnju za svoju mladunčad, a muškarci samo ženu koja otkriva tajne prijateljicama.

ONA: Reći ću im da me ne zanimaju njihova djeca i da nemam prijateljice.

ON: Ne govoriš njihovim jezikom.

ONA: Promijenit ću naglasak.

ON: Otkrit će da lažeš. Mislit će da ih ismijavaš.

ONA: Uvijek govorim istinu, ne znam pričati viceve i ne želim nikoga provocirati.

ON: Slabost ti neće biti vrlina.

ONA: Ne mogu zatvoriti oči.

ON: Tvoj bi znatiželjan pogled mogao biti opasan.

ONA: Ako zatvorim oči, moram ti vjerovati.

ON: Maloprije si mi vjerovala.

ONA: Maloprije ništa nisi tražio.

ON: Nemaš izbora.

ONA: Obećaj mi da će put biti kratak.

ON: Ne mogu ti obećati, jer ne znam koliko ti brzo noge mogu hodati.

ONA: Hodat ću bez predaha, moje desno stopalo bit će brzi odgovor tvom lijevom stopalu.

ON: Ne smijemo zastati.

ONA: Nećemo.

ON: Što god da čuješ ili osjetiš, ne otvaraj oči i ne odvajaj se od mene.

ONA: Stani... da te dobro pogledam. Pamtim tvoje čelo, nos, kosti ispod obraza, kosu, usta... Zvuči glupo: Nikada se prije nismo sreli?

ON: Nikada.

ONA: Život je dug i detaljan. Razmisli, možda si zaboravio.

ON: Prepoznao bih te.

ONA: Zašto onda baš ti ovdje?

ON: Sretnim slučajem.

2. scena

Razgovor o razlozima i drugim sitnicama

ONA: Možda sam tragičnija od Euridike, možda sam gluplja od Ofelije, ali još ne znam karakter svoje uloge. Htjela bih zaboraviti sve male dane, male razgovore, male gradove, male pozornice, male susrete. Htjela bih se na trenutak vratiti u onaj snježni dan u kojem sam se rodila ne birajući ime, spol i vrijeme koje moram popuniti sadržajem — provjeriti činjenice. Možda sam dio legende ili prokletstva koje nitko nije shvatio ozbiljno? Mutno se sjećam rođenja kada sam laktovima prokrčila put do svoje male povijesti. Mogla bih lagati kao što i lažem kada me primi strah od banalnosti, dosade i ljudi s oružjem što ih ponekad sretnem u snovima, i reći da je tog zaboravljenog datuma jutarnja svjetlost bila začuđujuće plava, da se dogodila neobična zbrka među kazaljkama sata te da mi se na bedru pojavio biljeg koji je kasnije iščeznuo. Ali nije. Rođena sam u urliku kojeg se ne sjećam. To je sve, dalje ne znam. Trenutak u kojem se počinjem čuditi događa se mnogo kasnije, nakon odrastanja i stasanja, nakon što sam već mislila da će sve ostati sivo i da ću dijeliti sudbinu svojih roditelja. Strah me učinio prisutnom: naježile su mi se dlačice na rukama, ispod odjeće su mi prostrujali trnci, među zdjelicama me stiskala mokraća... Nisam slijepa, a ne vidim. Imam šake, a krhka sam. Uživjela sam se u vlastitu nemoć kao što se djeca uživljavaju u bajke. Čini mi se da su stvari što sam ih tako dugo čekala ostavljajući odškrinuta vrata, upaljen radio, čuvajući tijelo od starosti, pitajući se zašto i za koga, čekajući na hrabrost i znatiželju, hrabrost i znatiželju... hrabrost i znatiželja na kraju su izronile iz pogreške. Krivoga koraka, krivog smjera, krivih pitanja poput: Je li već pao mrak?, Imamo li još puno?

ON: Zar ti nije svejedno?

ONA: Ne vjerujem ljudima koji na pitanje odgovaraju pitanjem.

ON: Vrijeme će nam odrediti zora. Kad začuješ jutarnje ptice morali bi biti blizu granice.

ONA: Čini mi se da predugo hodamo.

ON: Put je dug i produžuje se zbog obilaznica kojima te vodim.

ONA: Jučer, danju, kada sam pratila vlastite oči, ceste su bile kratke i čitljive.

ON: Zato što nisi znala kamo ideš.

ONA: Išla sam u nepoznato.

ON: Pa si se ipak izgubila.

ONA: Možda nisam? Možda si me ti u to uvjerio?

ON: Već sumnjaš?

ONA: Mrak me čini nepovjerljivom. Noge mi upadaju u rupe na asfaltu, ramena mi stružu po zidovima, gubim ravnotežu, strah mi je prilijepio kapke uz lice, svjesna sam nervoznog gibanja noćnih stvorenja kroz koja se probijamo, ali ih ne vidim.

ON: Takav je dogovor.

ONA: Osjećam i tvoj znojni dlan. Bojiš se?

ON: Ne, jer poznajem pravila teritorija. Dok god držiš oči zatvorenima, one su ti veći štit od sve moje snage.

ONA: Bez obzira na to mi ruka svako malo isklizne iz tvoje. Možda smišljaš prevaru? Možda me vodiš u krivom pravcu?

ON: Muči te mrak. No da otvoriš oči, ništa ti ne bi otkrivalo idemo li u krivom ili u dobrom smjeru. Ulice pred nama bile bi ti jednako mračne. No što je najgore, mislila bi da su napuštene i da je groza što lebdi nad njima uobičajena, neopasna strava što je izazivaju puste gradske četvrti. A to nije tako. Sjene su žive i gledaju nas, ponekad protrče ispred, ponekad iza, okrznu nam odjeću, prišapnu neku riječ...

ONA: Zašto nas ne zaustave?

ON: Misle da si plijen koji mi pripada po zakonu i snazi.

ONA: A ako me pustiš?

ON: Više te ne mogu pustiti.

ONA: Zašto?

ON: Odgovoran sam za tebe.

ONA: Nisi trebao preuzeti odgovornost. Zašto si mi prišao kada sam ostala ukopana na onoj nepoznatoj točki još ne znajući za opasnosti ovoga kvarta i osjećajući se sigurno?

ON: Zastala si točno u stazi sunca što se uvuklo među zidove. Ne sjećam se da sam ikada vidio nekog da tako nevino stoji u svjetlu. Na licu sam ti pročitao pritajenu paniku i zakoračio prema tebi kako bi te moja sjena barem malo prikrila.

ONA: Jesi li siguran da imaš karakter zaštitnika?

ON: Karakter nisam imao nikada, a zaštitnik sam prvi put. Ne razlikujem se od drugih gubitnika u ovom dijelu grada. Mogao sam te učiniti sasvim nemoćnom, stegnuti svoje teške prste oko tvojeg vrata, zagušiti svaki tvoj vrisak, odvući te u podrume gdje bi se od straha sama zazidala među cigle.

ONA: Zašto nisi?

ON: Nisam te poželio toliko da uzmem ono što mi nisi ni nudila.

ONA: Stao si na moju stranu, a uopće me ne poznaješ.

ON: Nikoga ne poznajem.

ONA: Ne znaš mi čak ni ime.

ON: Što bi mi reklo tvoje ime? Tek nešto o ukusu tvojih roditelja koje si i sama zaboravila.

ONA: Plašiš me. Tvoj glas je kao drvo raskomadano sjekirom.

ON: Zar nikada nisi čula glas muškarca?

ONA: Ništa nije tako zvučalo.

ON: Onda se skrivaš bolje od mene.

ONA: Odrasla sam u malenoj sobi s tihim gostima. Za sobom nisu ostavljali nikakav trag i nikakav miris. Nisu postavljali pitanja, niti sam ja davala odgovore. Došla sam u tvoj grad kao dijete koje se odlazi igrati u pješčanik.

ON: Nisi dijete. Tijelo te odaje.

ONA: Pa što? Ništa ne skrivam.

ON: Kao svaka žena trebala bi imati tajne.

ONA: Ne očekuj moju ispovijed. Ni ja ne znam ništa o tebi.

ON: Kada bih ti rekao nešto o svom životu, vjerojatno bih lagao.

ONA: Onda bolje šuti.

ON: Ako potpuno zanijemim, bit će te strah. Kroz zatvorene kapke probit će se jauci ulice. Prisilit će te da od užasa širom otvoriš oči.

ONA: Onda govori. Brzo. Ne želim da između nas bude pauza ili šutnje. Prepričaj mi vremensku prognozu, neku glupost, ispričaj mi bajku koja će trajati sve dok ne stignemo na cilj.

ON: Tako dugu priču ipak ne znam.

ONA: Govori koliko možeš. Uostalom, izmišljajući temu možda i nehotice kažeš neku malu istinu. Biti će to predah mojem strahu.

3. scena

Orfej i Euridika

ON: Znam jednu napamet. Priča o Orfeju i Euridici.

ONA: Svi je znaju.

ON: Zato je i ne pričaju. Sigurno je dugo nisi čula.

ONA: Beskorisno čavrljanje i nije neko oružje protiv neprijatelja.

ON: Nisi tražila borbu nego zabavu.

ONA: U redu. Podijeli uloge.

ON: Nisu li već podijeljene?

ONA: Ne želim biti Euridika.

ON: Dobro. Nema uvoda, nema Euridike, već je mrtva. Tko želiš biti?

ONA: Sirene.

ON: Za njih je prerano.

ONA: Izmisli ih.

ON: One su negativci.

ONA: I pobjednici.

ON: Onda je Orfej poražen. Možda zato što nije vjerovao sudbini, kao što nije vjerovao ni narikačama što su ga žalile ni prijateljima što su mu nudili utjehu. Tražio se u molitvama, ali mu nisu pomogle. Naravno. Bilo mu je loše kao što je bogovima dobro. Budio se s mržnjom koju nije imao kome uputiti, živio psujući neimenovanoga krivca i išao spavati u bijesu. Činilo mu se da je bijes jači od patnje, kao što je gubitak bio veći od ljubavi. No to nije rekao ni sebi, ni drugima. Nadao se Euridici u snovima, ali ni jednom nije svratila. Zato se uputio u podzemlje odlučan da vrati ono što je smatrao njegovim, a Euridika je bila njegova više no ijedna žena što pripada muškarcu. Možda je mislio krivo, možda uopće nije mislio, već samo pokušavao vjerovati. Lutao je kroz podrume zemlje dok mu put nisu zapriječile sirene.

ONA: Što radiš ovdje?

ON: Došao sam po Euridiku.

ONA: Zašto?

ON: Da je spasim i vratim u svoj dom iz kojeg su je iznijeli mladu i blijedu.

ONA: Lažeš, Orfeju. Trebao bi sakriti ruke iza leđa i čvrsto svezati koljena jedno uz drugo da sakriješ svoju drhtavicu, morao bi prekriti lice nekim debelim platnom i još ga okrenuti na drugu stranu i tek se tada možda ne bi vidjelo da je ono što govoriš totalna laž. Došao si spasiti sebe jer si se tako brzo prepao samoće. Zar ti misliš da si bolji od ostalih ljudi koji žale i zaboravljaju svoje mrtve? Ovo je mjesto zazidano od patnje, a mala cigla koju mu ti prinosiš nije dovoljna ni da ga ponovno sagradi, ni da ga sruši. Bolje se odmah vrati, barem nećeš biti poražen.

ON: Prešao je predalek put da se vrati praznih ruku samo radi ženskih proricanja. U ruci mu je gorjela baklja, za opasačem mu je visio nož, i lice mu je bilo obojeno ugljenom kako bi posvjedočilo ubojite namjere što su mu grčile šake. Svatovi su već spremali veliki pir kojim će proslaviti ponovno vjenčanje njega i mrtve Euridike. Pred vratima podzemlja bila su spremna okićena kola što će ih odvesti u središte slavlja. Prijetnje sirena zvučale su neuvjerljivo. Slušao ih je iz znatiželje i oholosti.

ONA: Jadni Orfeju, zar misliš da je tvoja sumnjiva hrabrost toliko zavodljiva da bi mrtvi mijenjali svoje mjesto u raju za pakao koji nazivaš ognjištem? Euridika ostaje, a ti si samo prolaznik. Nikad je više nećeš vidjeti. Ako je i uspiješ naći, od straha je nećeš ni pogledati. Uzalud si došao.

ON: Orfej je bio mlad, zdrav, naoružan i bijesan. Takav se ničeg nije trebao bojati. Tražio je dalje, možda satima ili danima, sve dok mu se baklja nije ugasila. Tada je u mraku napipao tijelo Euridike, smežurano, hladno, slijepljeno haljinom u kojoj su je zakopali. Zatvorio je oči da ne vidi smrt. I onda se zatrčao natrag, zadnjim snagama, okrijepljen užasom i gađenjem, naslijepo pogađajući put prema izlazu. U mraku bi ponekad osjetio kako ga dodiruju sjene i urlajući sklanjaju ruke opečene njegovom toplom kožom, činilo mu se da kroz kapke nazire pretke i na njihovim ispijenim obrazima vlastito lice, na zatiljku je osjećao poljupce svoje mrtve mlade i vrišteći lamatao rukama da ih otjera, trčao je i spoticao se kako bi što prije dotaknuo vrata podzemlja gdje započinje sunce. Kada je stigao, okrenuo se. Euridike nije bilo iza njega, ni u daljini, ni među pijanim svatovima.

ONA: Tvoja me priča nije umirila.

ON: Zaboravio sam kraj. Možda je sretan.

ONA: I dalje me je strah, želim trčati, a ipak se vučem kao slijepac bez štapa. Čini mi se kao da sam u snu, da me progoni neka bezimena brza vojska, a ja se ne mogu ni pomaknuti.

ON: Samo hodaj.

ONA: Koliko još?

ON: Jutro nam možda otkrije pozicije.

ONA: Što bi se dogodilo da ostanem stajati, da ti kažem da mi je dosta i da me od žmirenja boli cijelo lice, da su mi cipele pune kamenčića, da sam se preznojila i ne mogu disati od umora?

ON: Nosio bih te.

ONA: A kada bi, nakon duga hodanja, tebi oslabjela leđa, kada bi ti ruke otkazale poslušnost i kad bi se strovalili zajedno na zemlju?

ON: Nastavili bi puzati.

ONA: A kada bi nas tako, kao crve, sunce osvijetlilo daleko od granice?

ON: Ne znam.

ONA: Daj mi bar malo sigurnosti.

ON: Dao sam ti svoje oči.

ONA: Je li to neka žrtva ili iz dosade glumiš anđela?

ON: Svejedno.

ONA: Nije, jer ne znam što mi zapravo nudiš.

ON: Nazovi to uslugom.

ONA: Moram li biti zahvalna?

ON: Kako hoćeš.

ONA: Svaka usluga očekuje nešto zauzvrat.

ON: Ne tražim ništa.

ONA: Zašto bih ti vjerovala?

ON: Jer sam odavno mogao uzeti sve što sam poželio.

ONA: Mora postojati neki razlog zašto baš nas dvoje, na ovoj cesti gdje se nitko ne drži za ruke.

ON: Nemoj se zavoditi nježnošću koja nije prisutna i nikada neće biti izrečena. Preživjela si slučajnim odabirom kao brodolomac koji se probudi na obali. Ne mogu se pokajati zbog svoje okrutnosti o kojoj ništa ne znaš jer si bila pošteđena, no zato će tvoj bijeg oljuštiti barem dio gadosti s mojih ruku. Ništa mi nisi platila, ništa ti nisam uzeo, budi sretna kao što sam i ja sretan — zlo se ispire s nenaplaćenim uslugama.

ONA: Tvoja mi ruka počinje izazivati gađenje.

ON: Kad stignemo do cilja, bit će sasvim nevina.

ONA: Tada je više neću trebati.

ON: To i želiš.

ONA: Otkuda bi mogao znati što želi slijepa žena vođena rukom koja ju je mogla ubiti?

ON: Da pusti tu ruku?

ONA: Ne.

ON: Da opere svoju?

ONA: Nećeš pogoditi.

ON: Dobit ćeš ono što si htjela: sigurnost. Vidjet ćeš jutro kako se prelijeva preko krovova, čut ćeš zijevanje, dizanje roleta, smetlari će prazniti kontejnere i zalijevati ulice... grad će te dočekati pitom i čist.

ONA: A ti?

ON: Ondje se rastajemo.

ONA: Vraćaš se?

ON: Odmah.

ONA: Učini barem korak preko granice.

ON: Ne mogu.

ONA: Ali bit ćeš na samom rubu. Ne isplati se vraćati.

ON: Radije ću još jednom tražiti put nazad nego biti izgubljen u tvom gradu.

ONA: Nikada nisi bio preko?

ON: Ne.

ONA: Sve bliješti od svjetla. Za praznike su čak i stabla okićena sitnim žaruljicama.

ON: Nećeš me namamiti blagdanskim kićem. Preživio sam i mraku.

ONA: Ulice su široke i označene putokazima.

ON: Odgovaraju mi ruševine gdje me nitko ne može naći.

ONA: Ondje bi bio sretan.

ON: Misliš da sam nesretan?

ONA: Samo si živ.

ON: I to je veliki uspjeh.

ONA: Može se imati i više od toga.

ON: Skroman sam.

ONA: Zar te skromnost prisiljava da budeš hrabar, a htio bi biti kukavica, i da budeš okrutan, a htio bi biti blag, i da budeš prljav, a želiš biti čist? Zar se iz skromnosti skrivaš u mjestu koje zapravo i ne postoji, s ukinutim adresama i bezimenim stanarima koji umiru od cigle i noža. Ne vjerujem da je ikome urođeno živjeti u govnima.

ON: Navika.

ONA: Pobjegni! Znaš sve putove i lozinke. Moraš samo prekoračiti.

ON: Ne mogu.

ONA: To je samo korak.

ON: I sama znaš da je u krivom smjeru i jedan korak dovoljan.

ONA: Preživio bi bez mnogo truda.

ON: Bio bih stranac, kao što si i ti ovdje stranac, odale bi me ruke, kao što i tebe odaje uplašeno kucanje u grudima, presudio bi mi vlastiti pogled, kao što je mogao i tebi.

ONA: Ne postoji način da se spasiš?

ON: Ovo je područje dovoljno prostrano da mogu biti slobodan, a istovremeno skriven od zakona tvog pitomog grada. Ovdje žive ljudi koji me poznaju i koje pozdravljam. Postoje djeca koju ponekad pomilujem po kosi. Ako uspiju odrasti, bit će mi prijatelji. Bit ću spašen.

ONA: Hoćeš li dočekati da postanu muškarci koji će ti čuvati leđa?

ON: To prepuštam slučaju. Slabiji će pokleknuti pred jačima, jači će ustrajati u panici, možda na trenutak biti sretni i to pamtiti, možda zauvijek ostanu kruti i ledeni te nikad ne osjete povjerenje ili nježnost. Neki će možda uspjeti dotaknuti ženu koja će im potajice uzgojiti sinove, no i oni će kasnije biti desetkovani na isti način.

ONA: U tvom svijetu ne bih mogla biti ni muškarac ni žena ni dijete.

ON: Ionako mu ne pripadaš.

ONA: Vezana sam uz tebe kao kukac za svoj oklop.

ON: Jutro će te osloboditi straha i ovisnosti.

ONA: Jutro je još daleko.

ON: Doći će prije no što misliš. I mi se njemu približavamo.

ONA: Bit ću ti zahvalna tek kad prekoračim crtu što nam razdvaja domove i kad budem kao svaki drugi građanin koji hoda širom otvorenih očiju, gleda izloge, čeka na semaforu i skraćuje si put prečicom.

ON: Ne tražim zahvalnost. Nisi mi dužnik. Kad otvoriš oči, bit ću već daleko na putu natrag.

ONA: Al' zašto? Već sam smislila mali govor na rastanku.

ON: Rastanka neće biti, a tvoje bih riječi ionako izgubio na povratku.

ONA: Htjela bih ti nešto dati.

ON: Primio sam već dovoljno.

ONA: Ne. Što god si primio, nisam znala da ti dajem.

ON: Što god još imaš, čuvaj za sebe. Nikada nisam dobivao poklone i ne bih ih znao cijeniti.

ONA: Izaberi sam. Dat ću ti sve što poželiš.

ON: Novac mi ne treba jer nemam što kupiti, dragocjenu stvar bih morao skrivati jer bi me učinila mamcem, riječi bi me samo zbunile, suze učinile nesretnim, a ni tijelo ti ne želim jer uživam u slici tvoje nevinosti.

ONA: Znači da nemam ništa vrijedno što bi ponio sa sobom.

ON: Ničeg se nisam sjetio.

ONA: Ruka ti je postala topla.

ON: Više ti se ne gadi?

ONA: S takvom bi rukom bezopasno šetao mojom ulicom.

ON: Ipak bi me raskrinkali ožiljci. Nikada neću biti dovoljno nedužan da me ne prepoznaju, okrive i vrate nazad ovdje, gdje i završavaju oni čiji su grijeh i presuda doživotni.

ONA: Možda ćeš mi nedostajati?

ON: Noć je prekratka da stvori naviku.

ONA: Preduga je da zaboravim.

ON: Ne mogu poći za tobom, niti ti možeš ostati ovdje. Bit ćemo stranci, kao što smo i sada.

ONA: Ako se opet izgubim, hoćeš li me naći na istom mjestu?

ON: Sumnjam. Danas sam jedno, no sutra me možda ne bi ni prepoznala. Sutra se ni ja tebe neću sjećati. Sretnemo li se opet, sigurno ti neću pružiti ruku, zaboravit ću koliko je ljekovita tvoja krhkost, kako je nježan tvoj strah, zaboravit ću da si me, ovako slijepa, htjela prevesti preko željezne granice. Nemoj se više nikada naći na ulicama kojima prolazim jer ću učiniti sve ono što noćas nisam učinio, a što mi snaga dopušta.

ONA: Vodi me što brže. Želim stići prije buđenja, prije ptica i u mraku sakriti sve tragove koji bi jednom mogli dokazati da se ovo zaista dogodilo. Želim vjerovati da sam samo sanjala.

ON: Ne možemo preduhitriti jutro.

ONA: Trčat ćemo.

ON: Ispustit ćeš mi ruku.

ONA: Primit ćeš je ponovno.

ON: Past ćeš.

ONA: Dignut ćeš me.

ON: Vidjet će nas oni od kojih se skrivamo.

ONA: Obranit ćeš me.

ON: Ako ne uspijem?

ONA: Rizik je moj. Prihvaćam ga.

4. scena

Razlozi za Sirene i molitvu

Uzaludno je pokušavati ispričati neku novu priču, stvoriti novog čovjeka koji će biti drugačiji od svih drugih, izmisliti nove riječi koje se ne bi vezale uz poznati krajolik, a da išta znače, uzalud je tražiti završetak koji netko već unaprijed ne bi predvidio. Uostalom ti voliš sanjati priče koje znaš još od djetinjstva, razmišljati o poznatim ljudima ili barem onima što si ih mimoišla na ulici, voliš da te završeci ne iznenađuju, već jednostavno čine sretnom. Stoga ti i ne želim izmišljati život, već samo snove. To je bezopasno. Izmiješala si bajke, novine, ispovijedi prijatelja, osude neprijatelja, fotografije tuđih i vlastitih predaka u jedno sjećanje. Vjeruješ da je sve to dio istog jedinstvenog iskustva, koje će kada eksplodiraš, suočena s prirodnom propadljivošću i brzinom vremena, izbrisati čitavu povijest... zajedno sa svim onim što je istina i što je laž, s onim što se zaista dogodilo i s onim što nije, ali je ipak bilo tako uvjerljivo da je trebalo napisati dramu, a da nitko nikada ne bi rekao da je sve to samo osamljeno maštanje o ljubavi i da si se svakog trenutka mogla probuditi.

                        (Ivana Sajko)1

ONA: Neki mi glasovi šapuću da nećemo proći ovom ulicom.

ON: Sirene. Ne slušaj ih.

ONA: Otkuda sirene? Nisam valjda zaspala hodajući?

ON: Sirene, san ili umor... glas im je jednako strašan. Kažem ti, ne slušaj ih!

ONA: Ako poklopim uši, ispustit ću ti ruku.

ON: Izmisli način da ih ne čuješ!

ONA: Ne znam! Spava mi se, zbunjuje me panika... Nikada se prije nisam bojala žena.

ON: Žene su opasnije od muškaraca. Protiv njih nemam oružje koje ubojstvo čini pobjedom. Pjevaj! Pjevaj, nadglasat ćeš ih.

ONA: Grlo mi je stisnuto, osušile su mi se glasnice, pjesma će se pretvoriti u vrisak.

ON: Vriskom ćeš odbiti sirene.

ONA: Vriskom ću dozvati muškarce.

ON: Krv muškaraca je i moja krv. Neće mi se ubrojiti u grijehe.

ONA: Vrištim! Evo vrištim!

ON: Jače!

ONA: Jače! Tresu mi se koljena... osjećam potres... probija kroz asfalt...

ON: Dolaze.

ONA: To je topot nogu! To je buka neprijatelja koji se ne prikrada, nego odmah navaljuje siguran u svoju premoć.

ON: Napast će jedan po jedan.

ONA: Koliko ih je?

ON: Trebat će mi slobodne ruke. S jednom se šakom ne mogu boriti.

ONA: Zar ih misliš zaplašiti golim rukama?

ON: Neće biti prazne.

ONA: Kleknut ću uz tebe. Znat ću ako padneš.

ON: Neću pasti.

ONA: Što ako umreš?

ON: Ne odvajaj se od mene.

ONA: Tvoja me smrt neće spasiti.

ON: U svakom slučaju ne otvaraj oči. Sažalit će se. Slijepim svjedocima nitko ne zadaje udarac.

ONA: Što ako ga ipak primim?

ON: Nećeš ga vidjeti.

ONA: Ako oboje ovdje poginemo, nikada nećemo doznati jesmo li se promijenili i postali bolji idući prema granici. Nestat ćemo bez dokaza, nitko nas neće tražiti, poznanici će misliti da smo ih svojevoljno napustili, a oni što su nam presudili zauvijek će šutjeti i neće znati ispričati istinu o nama.

ON: Onda moli za njihovu smrt.

ONA: Ne znam ništa o tvom oružju da bih ga spomenula u molitvama.

ON: Ne znaš ni o svojim bogovima pa vjeruješ u njih.

ONA: Oni su dobri.

ON: Ja nisam, ali te ipak štitim.

ONA: Možda si ipak anđeo?

ON: Ne zavaravaj se. Samo sam muškarac s oružjem, s nepoznatom ženom koja kleči ispod mene, radi koje ubijam one koji su slični meni, čije misli prepoznajem kao vlastite misli, čiji su glas i smijeh isti kao moji, čija bih tijela i ožiljke mogao zamijeniti za svoje, identični smo, ranjivi na jednakim mjestima koja ću probosti kao da probadam sam sebe zbog te izgubljene žene u čijem spasu možda, samo možda, leži i moj spas.

ONA: Molit ću da me ne zamrziš zbog obećanja koje si mi dao, molit ću da borba bude kratka, molit ću da se nikada ne dogodi.

ON: Već je odavno počela. Oni su tu.

ONA: Prekasno dolazi moja molitva, ali ipak... molim. Neka nestanu ovi okrutni muškarci koje je dozvao moj strah, neka ih pojedu noć i lutanje prije no što njihova teška šaka padne na mene — slijepu i nemoćnu.

ON: Govori glasnije — tvoj glas ne razumiju, a meni je saveznik.

ONA: Molim da tvoje ruke budu oružje brže od rafala i teže od sjekire, molim da tvoje uši čuju svaki šum, a oči vide svaki pokret.

ON: Glasnije!

ONA: Molim da ti noge ne osjete zamor i da ostaneš čvrsto stajati na ovoj liniji što odvaja moju slabost od njihove snage, molim da ti leđa ostanu uspravna, da ne osjete zamora ni boli jer ćeš me, možda, upravo na njima iznijeti iz ovog pakla!!!

ON: Još!

ONA: Molim da me sakriješ iza svog tijela, da budem sigurna kao pas u kućici jer ne shvaćam zle namjere naših neprijatelja, ne vidim njihovo oružje i ne mogu mu izbjeći!!!

ON: Poznajem pravila ove borbe i prvi ću ih prekršiti da bih te spasio. Ako ipak padnem poražen, gurni me preko sebe — svaka će oštrica biti prekratka da te dohvati.

ONA: Molim da tvoja bol ne bude meni olakšanje.

ON: Nemoj sad odustati!

ONA: Plaši me smrt. Ne mogu si pomoći.

ON: Onda moli sve dok ne zaboraviš gdje si i tko si, sve dok te ne zastraše vlastite rečenice, sve dok ne otkriješ da smrt ima lice i slabosti koje ćeš pobijediti riječima kao što ih ja pobjeđujem nožem.

ONA: Molim da preuzmem krivnju za sukob, udarce i posljedice jer samo radi mene ponovno vadiš oštrice. Rado bih uprljala ruke svime čime ih ti sada prljaš, rado bih polizala sve tragove koji ostaju na njihovim ranama i koje ćeš kasnije nositi na savjesti znajući da je sve uzalud, jer smrt će me ipak jednom sustići, možda već sutradan, možda kasnije, no ti nećeš biti blizu da obraniš tu milost koju mi upravo poklanjaš. Iz zahvalnosti molim da jednom dobijem priliku da ti vratim istom mjerom i budem svjedok tvojoj nevinosti, jer bogovi su okrutni suci i ne znaju da je ubiti krivog ili nedužnog možda isto po odvratnosti, ali ne i po grijehu. Ne znaju da ničim izazvan i ničim plaćen preuzimaš odgovornost moje naivnosti i otvaraš mi put prema novom danu u kojem te neće biti. Stoga molim da prvi ubod izbjegneš, drugi podneseš, a da treći bude onaj što ćeš ga ti zadati...

ON: Tiše. Neprijatelji su pobijeđeni... Ne želimo probuditi njihove prijatelje.

ONA: Moramo bježati.

ON: Pokupit ćemo se bešumno, na prstima.

ONA: Što sad?

ON: Zaboravi sve što si čula i sve što si izgovorila.

ONA: A ti?

ON: Pratim te do granice.

5. scena

Jutro

ONA: Više zaista ne znam gdje sam i tko sam. Čini mi se da sam tako dugo odsutna da je već odavno uvenulo i cvijeće na prozorima, da osušeni listići padaju po prolaznicima kao da je jesen, da su me zaboravili i susjedi i poznanici i roditelji. Mogla bih biti mladić koji sanja, djevojčica s igračkama, mogla bih biti prorok izgubljen u pustinji ili jednostavno zabavljač uživljen u sve te uloge budući da je svaka maska bolja od njegova pravog lica. Da sam djevojčica, ti bi bio vojnik. Sakrila bih ti se pod šinjel. Tvoja bi kabanica bila veliki šator pod kojim slušam kišu i tutnjeve ofenzive. Ponekad bih izvirila van, za vrijeme tišina i mjesečine, i s najviše planinske kote promatrala oslobođeni krajolik. Vidjela bih olovne vojnike poslagane duž polja, konje i zaprege, konvoje lutaka obojenih šareno. Voljela bih te kao što sva djeca vole ratnike. A da sam mladić, mislim da bih isto sanjala neki veliki rat u kojem bi oboje bili pravednici. I kao što već ide u snu, marširala bih bez osjećaja težine kroz puste gradove prateći neprijateljski vatromet što fijuče kroz noć. Ako padnem, podići ćeš me, ako me rane, nosit ćeš me, ako se izgubim, naći ćeš me, ako se uplašim, šutjet ćeš. Bila bih vojnik među vojnicima, sigurna među bešumnim prsima što ne propuštaju batinanje srca, na ničijoj zemlji, u mraku, boreći se da Sunce nikada ne dotakne zenit i pokaže nam stvari koje ne želimo vidjeti. A kad bi jednom posustali i kad bi svitanje došlo prije naše pobjede, mirno bih primila poraz, zamišljajući da mi se smiješ negdje iz noći koja polako blijedi. Ostali bi nas žalili misleći da smo bili tragični, no mi bi znali da smo bili sretni sve dok nije došlo jutro da nas izbavi iz pakla koji je bio naš dom.

ON: Uskoro.

ONA: A onda? Ne možeš ni naprijed ni nazad. U krvavom odijelu meta si dobrih građana što žive u mom susjedstvu, a vlastiti si teritorij sada popišao mrtvacima na cesti. Tvoji su otisci na njihovim ranama. I mrtvi govore protiv tebe.

ON: To je njihova riječ protiv moje.

ONA: Ne mogu te pustiti, jer sam krivac, svjedok i suučesnik tvom zločinu i izdaji.

ON: Ne zamjenjuj sada uloge. Previše si bespomoćna da preuzmeš krivnju.

ONA: Svaka bi me porota osudila.

ON: Neće biti suđenja. Zapamti, ništa nisi vidjela i ništa nisi učinila.

ONA: Ipak sam ostavila ožiljke.

ON: Zaboravi.

ONA: Ne mogu.

ON: Ako me zaista želiš spasiti, zaboravit ćeš, nećeš otvarati oči prije no što osjetiš da sam tiho nestao, da te više ne držim za ruku, da je tlo postalo ravno i da ti kroz kapke probija svjetlo sunca. Nećeš zastati i nećeš se osvrtati.

ONA: Učinila sam sve što si htio, ali više ti ništa ne mogu obećati. Bila sam slijepa unatoč očima, nisam vidjela ni jedan kamenčić, ni jedan prozor, ni jednu ulicu, sve što znam je ono što si mi rekao, ako smo zaista negdje bili, ako smo zaista nekog i ubili, ne znam jesu li bili mladi ili stari, lijepi ili ružni, kakvo im je bilo oružje i kakva im je bila smrt. Sve sam prihvatila, ali sada želim sama odlučiti. Hoću izabrati ono što sam zaboravila, jer su panika i mrak izbrisali tvoj lik. Možda bi mi jednom, u nekoj banalnoj situaciji, ponovno iskrsnuo pred očima, no ne želim riskirati i ne mogu čekati.

ON: Razočarala bi se.

ONA: Kako bi mogao znati što želim ugledati. Jedno naizgled obično lice nije dovoljno za razočaranje. Lice što sam pokušala upamtiti na početku, isparilo je. Pokušavam se prisjetiti, ali ne mogu. Ne mogu ti ispustiti ruku, ne mogu ti okrenuti leđa, ne mogu se pomiriti s činjenicom da ćeš nestati ne ostavljajući nikakav dokaz da si ikada bio tu. Daj mi barem još pet minuta da se snađem u toj praznini koja će uslijediti, do koje si me doveo misleći da je ona moj dom. Možda je tako bilo jučer, ali danas ne donosi nikakvo olakšanje. Jednako sam izgubljena, ostajem bez tvoga glasa, ne znajući čak ni tko si.

ON: Moje lice je nijemo.

ONA: Meni će govoriti.

ON: Neće ti reći tko sam.

ONA: Znat ću.

ON: U svakom bi ga slučaju jednom zaboravila i izmiješala s ostalima.

ONA: To »jednom« je udaljeno stoljećima koja neću doživjeti.

ON: Ne govori sada o smrti. Približava se jutro i već se naziru krovovi kuća. U jednoj od njih usnut ćeš sljedeću noć.

ONA: Sama.

ON: Sigurna.

ONA: Ostavljena.

ON: Na cilju.

ONA: Mjesto kamo sam krenula više nije mjesto gdje želim biti.

ON: Zar cijelo vrijeme idemo u krivom smjeru?

ONA: Prebrzo smo stigli.

ON: Hodaj!

ONA: Bojim se zakoračiti, sljedeći je korak možda baš onaj što će nas rastaviti. Bojim se ići naprijed jer ćeš mi možda već iduće sekunde ispustiti ruku i znat ću da je gotovo, da je jutro već tu, da te želim slušati, ali te više ne čujem, da otvaram oči i ne vidim ništa, čak ni tvoja leđa, čak ni tvoj zatiljak koji nestaje na obzoru.

ON: Hodaj!

ONA: Rado. Još jednu noć, isti put, s otvorenim očima.

ON: Hodaj!

ONA: Previše smo blizu, već osjećam da nestaješ.

ON: Pokreni se!

ONA: Zar nema vremena ni za posljednju želju?

ON: Što hoćeš?

ONA: Manje nego ostali osuđeni na smrt. Samo tvoje lice, usne kojima govoriš, nos kojim dišeš, oči kojima gledaš, bore ako ih imaš... Želim te razgledati kao što turisti razgledavaju ruševine i diraju kamene kipove.

ON: Sljepoća te je spasila od toga da budeš žrtva, sljepoća će te spasiti i da ne budeš suučesnik.

ONA: Bez obzira. Želim vidjeti ruku kojom me vodiš prema onom nemogućem mjestu u kojem te više neće biti.

ON: Ne smiješ nazad.

ONA: Ne mogu ni naprijed.

ON: Ja moram ostati.

ONA: Mrtav si ako se vratiš.

ON: Mrtva si ako zastaneš.

ONA: Ne mogu ići.

ON: Ne mogu ti pomoći.

ONA: Više ne tražim pomoć.

ON: Stigli smo.

ONA: Jutro je.

Svršetak

1

Ne obraćam se vama, niti sebi, već Njoj. Ne radi se o ludosti, već o Sirenama čiju ulogu preuzimam. O njima se govorilo prije, javljaju se moreplovcima, pa čak i Orfeju, znamo tko su, kako izgledaju i kakva im je priroda. No trebalo bi dati barem jednu moguću varijantu o kakvim je Sirenama riječ na ovoj stranici. I one pjevaju pjesmu što je nitko ne želi čuti. Njihov glas ruši iluziju i nadu, kao što ih ruši i kihanje u kazalištu, kao što bi i glas pisca, ako bi se ikada našao konfrontiran spram glasova svojih Lica, u nekoj drami, na nekom bojnom polju, zauvijek srušio, ne samo njihovu priču već i vjeru da su ikada živjeli. Za ubojstvo bi bio dovoljan samo pogled. Zato se njihovi svjetovi nikada ne sastaju, gdje jedan završi počinje sljedeći. Lica se boje svojih autora kao što se svi bojimo duhova što nas zaposjedaju. No duhovi nam ipak ponekad dolaze. Jednom iz dosade, samo da provjere kako naši mali svjetovi podnose prisutnost njihovih dimenzija, drugi put radi utjehe koja, dakako, može djelovati i kao zastrašivanje. Ali se uvijek, poput svakoga gosta pojavljuju nježno ukalupljeni u neku masku koja neće zauvijek razrušiti naš svijet i našu priču. I ova Lica imaju duhove stvarnije od sebe. Uostalom, ovdje je riječ o a capelli, drami bez didaskalija, ili bolje rečeno, drami u kojoj je ON didaskalija koja nalaže, djeluje, vidi, a ONA rečenica, replika, maštarija. U takvu bi idilu bilo besmisleno uvesti Trećeg. To sam mogla biti jedino ja — ionako uvijek s njima. Oni su mislili da čuju Sirene.