Časopis »Dubrovnik. Cviet narodnog književstva«

Časopis »Dubrovnik. Cviet narodnog književstva«

Dubrovnik — Zagreb (1849–1852)

Časopis kao činjenica književnog života

Ono što vrijedi za književnost vrijedi i za književne časopise. Prevlast nekih struktura i modela te njihova trajnost na određen način odvaja časopis kao zasebnu strukturu s obzirom na ostale književne strukture i omogućuje da ga promatramo proučavajući njegove posebne modele svojstvene periodici. Proučavanje književne periodike daje i znanosti o književnosti nove dimenzije. Književni časopisi uvijek su ona pokretačka snaga književne produkcije koja vuče naprijed i koja rastresa močvarnu situaciju prividnoga književnog mira. Časopisi su filtri društvenih i kulturnih utjecaja i važna komponenta povijesti književnosti. Kroz povijest književnosti nezanemariv je njihov utjecaj na razvoj i bogaćenje informativnoga književnog standarda. U svim je kulturama i književnostima uloga časopisa kao »motora književnosti« neprijeporna. Oni su uvijek pomoćno sredstvo i poticaj njezina razvoja, a ujedno i zrcalo njezinih mogućnosti i dosega. Časopisi, revije, smotre, almanasi, listovi po svojoj koncepciji i uredničkim nakanama, tematskom dijapazonu, motivskom krugu interesa, pouzdan su pokazatelj i barometar svih najznačajnijih tijekova i pulsiranja u jednoj književnosti. Životni krvotok svake nacionalne književnosti ogleda se u pulsiranju i ritmu književnog života i književne politike baš u časopisima. Časopisi su i prostor izmjenjivanja ideja i mišljenja, stvaranja poetika i škola, prostor katkad oštrih polemika i sukoba. Tu se potiču i rađaju ideologije, ispravljaju pogreške ili obrnuto. »Književne su smotre kakvi su pisci koji u njima surađuju i oni što ih uređuju; a dotični suradnici su onakvi kakve ih urednici biraju.«1 Periodičke su publikacije i pouzdani svjedoci vremena u kojima nastaju i žive, svojevrstan most od svojih suvremenika prema budućnosti, zaustavljena sjećanja i dokumenti o životu, djelovanju, svjetonazoru ljudi u određenom vremenu — »povijest sastavljena od spisa u književnim oblicima« kako je Stanislav Šimić odredio književnu smotru u svojem često citiranom tekstu u Hrvatskome kolu.2

Također su časopisi prostor kritičkog ispitivanja novih književnih kretanja i teorijskih viđenja ne samo nacionalne književnosti. Preko časopisa sustavno se prate i kritički analiziraju novi književni pokreti i smjerovi. Oni su poligoni gdje se izgrađuje nova misao o vlastitoj književnosti i drugim književnostima te su tako »rasadnik novih ideja i njihov sijač, utemeljitelj, a isto tako i selektor i probirač.«,3 a nezamjenjiva je njihova uloga u kritičkom ocjenjivanju i selekcioniranju recentne književne produkcije, što je preduvjet njezine objektivne povijesne valorizacije.

Određujući časopis kao periodičke publikacije, moramo ustvrditi da je časopis »takva književna činjenica koja se događa ili se dogodila u jednom vremenskom intervalu«,4 a bitno je određuje trajanje, življenje, dakle početak, tijek i kraj, ali i uzrok pojavljivanja i priroda uključivanja u red književnih činjenica. Časopis je djelo skupine ljudi uglavnom s glavnim urednikom na čelu, a sadržaj u pravilu odlikuje usmjerenost na više sadržajnih formi, više linija nekog fenomena. Svaka od činjenica života časopisa — periodičnost, usmjerenost na više područja, vezanost uz vrijeme nastanka, vrste priloga, broj suradnika, mogu se posebno analizirati. Iako ima i autorskih časopisa u kojima svi prilozi potječu od jednog autora, oni su obično djelo redakcija, a baš podudaranje namjera urednika i ostalih suradnika stvara profil i fizionomiju pojedinog časopisa i usmjerava vrijednosne poruke upućene čitateljskoj publici te dovodi do važne uloge časopisa u književnom životu.

Značaj recepcije pojedinog časopisa ističe se i eksplicitno u obliku naslova i podnaslova, različitih uvoda, programa i proglasa, čime se naznačuje krug kojemu je dotična publikacija namijenjena. Upućenost na određenu čitateljsku publiku očituje se i u proglasima i pozivima na pretplatu.

Mogući su različiti pristupi časopisu kao književnoj činjenici. Dušan Ivanić u svojoj raspravi O prirodi časopisa govori o sinkronijskom i dijakronijskom tipu proučavanja časopisa. O fizionomiji određenog časopisa može se govoriti tek kad prestane izlaziti jer se tako zanemaruju trenutačne oprečnosti, tematski, redakcijski i stilski odmaci te se proučava isključivo kao totalitet jedinstvene strukture. Taj sinkronijski pristup na jedan način može biti contradictio in adjecto. Dijakronijski pristup podrazumijeva proučavanje časopisa u nastajanju ili trajanju, kad se pojedinačno postupno transformira u jedinstvenu formu. Zanimljivo je i pitanje funkcioniranja pojedinačnih priloga u časopisu kao cjelini ovisno je li riječ o jednom broju ili skupini brojeva. Zapravo struktura je časopisa u određenom smislu neovisna o strukturi posebnih priloga objavljenih u njemu. Taj odnos pojedinačnih struktura (tekstova) i opće strukture (samog časopisa) može se iščitati tek na širokom planu književnog života i književne povijesti smještanjem u pripadajući kontekst određenoga povijesnog i književnog trenutka. Tu se ostvaruje i najbitnija odrednica časopisa kao nositelja kulturnog i književnog života u kojima se kao u zrcalu odražavaju različita strujanja, socijalni, politički i književni pogledi koji se često bez ozbiljnog bavljenja časopisima ne bi mogli pravilno razumjeti i objasniti. Govoreći o činjenici i načinu postojanja časopisa kao pojave i kao forme, spominje se njegova unutarnja disonantnost5 — forma časopisa je i jedinstvena i parcijalna. Niz pojedinačnih elemenata daje karakter cjelini, a cjelina se javlja kao nova kvaliteta. Razina različitih priloga i suradnika posebna je strukturalna linija, a drugi plan je onaj okvirni, urednički, opći. U pristupu proučavanju časopisa ti su planovi neodvojivi i međusobno uvjetovani.

Kao forma časopis podrazumijeva unutar pojedinačnih primjeraka neku sustavnost, podudarnost u jednoj ili više temeljnih konvencija bez obzira na to što su one iz broja u broj povezane raznolikim sadržajima. Tako se može govoriti o formativnoj vrijednosti pojedinih rubrika koje onda funkcioniraju kao shema unutar koje se nalaze odgovarajući sadržaji.

U tekstu Književni časopisi Branimir Bošnjak govori o tri tipa književnih časopisa. U prvoj su skupini časopisi sa sociološkim ili filozofskim podupiračima — imaju manje–više lokalne kriterije i podvrgavaju se zakonitostima ponude koja se dobije. Brinu se o autorima koji tek dolaze i to su uglavnom entuzijastička glasila uz koja se vežu edicije kratka daha. Nekad takvi časopisi pokreću avangardna i kontroverzna književna gibanja jer su nezavisniji od potvrđenih i u dugom razdoblju prisutnih književnih glasila. Imaju male tiraže i uglavnom služe kao vježbališta i poligoni buduće književne djelatnosti. Drugi su tip časopisi koji su se potvrdili u svojoj sredini i postali dio njezine reprezentativne kulture s velikim i stalnim brojem lokalnih suradnika i onih iz drugih kulturnih središta. U svojoj uređivačkoj koncepciji ti časopisi njeguju priznate vrijednosti i okupljaju poznate predstavnike suvremenoga književnog života. Treći je tip književnog časopisa onaj koji izlazi u glavnim središtima i ima već potvrđeni utjecaj i izgrađenu informativno–kulturnu ulogu. Takvi su časopisi verifikatori novih strujanja, ocjenjivači, interpretatori i predstavljači novih djela. Odlikuje ih mnogostruko praćenje kulturnih zbivanja i njihova vrijednosna prosudba, a njihove redakcije okupljaju veći broj ljudi koji profesionalno prate određene segmente književno–analitičkog ili informativnog bloka i tako obavljaju svoju ulogu na širokom području jedne književnosti.

Za časopise je svakako značajno i postojanje zadovoljavajuće časopisne kritike. Stanislav Šimić se zauzimao za dignitet kritike kao ravnopravnog dijela književnosti i istinskoga korektiva recentne književne produkcije. »Od kritike se hoće da je ne bude... Koliko u našim današnjim književnim revijama izlazi kritika što nisu pa ovako pa onako pa ništa, ili koje nisu ponavljanje poznatosti?«6 Kritičko prosuđivanje važno je u književnoj periodici, ona usmjerava i vuče naprijed jer, nema li u njoj nikakve nove kritike, smotra je onda magazin ustajale književnosti...«7 Na značenje i ulogu kvalitetne književne kritike upozoravali su i drugi: »...Prva je konstatacija, dakle, da smo još uvijek daleko od toga da bismo mogli reći da naša kritika zadovoljava po kvantitetu. No naša kritika ne zadovoljava ni po kvalitetu... Kritika se naravno ne stvara u kratko vrijeme.«8

Časopisi su i poligoni za nove ideje, kroz prošlost su različite književne periodičke publikacije, što su ih pokretali pojedinci ili naraštaji okupljeni oko zajedničkih pogleda, svakako potaknule napredak hrvatske književnosti. Kroz njih su ušle u književnost nove ideje, kroz njih se, pa i kroz one najneznatnije i kako često mislimo marginalne, naša književnost pročistila, izgradila, informirala. Bez njih se i neki pisci ne bi izrazili kao književne ličnosti. Neke od velikana hrvatske književnosti vezujemo uz imena časopisa koje se pokretali i uređivali, npr. Miroslava Krležu (i Augusta Cesarca) uz Plamen (1919), Književnu republiku (1923), pa poslije još Krležu i uz Danas (1934) i Pečat (1939/40), a Antuna Branka Šimića uz njegove ekspresionističke Vijavicu (1917) i Juriš (1919). Naravno, periodika ovisi o onome tko je uređuje, on daje ton i usmjerava, a uređivačka politika kroz povijest hrvatske književne periodike bila je i ogledalo društvenih i političkih prilika i, dakako, odraz književnog života jer »svako doba ima svoju književnost, a i svaka književnost ima svoju periodiku prema kojoj se upravo te mijene — mijene u onome, prije svega, što nazivamo književnim životom — najbolje očituju.9

Kao plodonosne i značajne, a i reprezentativne u kontekstu mnogobrojnih većih i manjih publikacija, onih kratkog i dužeg vijeka, Stanislav Šimić ističe Vienac, Savremenik, Hrvatsku njivu (Jugoslavensku njivu) i Kritiku. Njihovi urednici imali su kriterije, doista su usmjeravali književnost i njihove stranice bile su ogledalo književnog i kulturnog života. Neke lucidne i duhovite, a osobito i danas prihvatljive i točne opaske Šimićeve o književnoj kritici i njezinu predmetu — piscima trebalo bi spomenuti u ovom kritičko–informativnom pregledu: »Tko u hrvatskoj književnosti samo pokuša upotrebljavati svoj kritički talent, izvrgava se mržnji pisaca, nije li zaljubljen u ono što pišu, pa i čitalaca, ne veliča li baš knjigu kojom se zanose...«, dalje se upozorava na potrebu i vrijednost književne kritike: »Da bi neka književna publikacija doista mogla odgovoriti zahtjevima vremena, dakle biti njeno ogledalo i putokaz te pogled u budućnost, potrebno je upornosti i marljivosti, umjetničkog talenta i kritičkog duha, kulture, znanja i energije, potrebno je ljudi koji bi je stvarali.«

Tijekom bavljenja poviješću časopisa izricale su se primjedbe kako više nema časopisa koji bi se angažirano i polemički suprotstavljali vladajućoj književnoj modi, kako su prevladani kao forma književnog života i kako, što se posebice odnosi na književne časopise, nemaju više određenog profila nego poput poštanskog sandučića tiskaju sve što dobiju te da odveć međusobno sliče, ipak časopisi ostaju do danas važan činitelj naše književne svakidašnjice. Svakako da kao forma književne prezentacije imaju konkurenciju u favoriziranju audiovizualnih medija i stimuliranju masovne kulture, ali i same knjige, što se očituje u sklonosti čitatelja cjelovitosti djela, a ne djelomičnom, fragmentarnom najavljivanju, uspjeli su održati svoj utjecaj i ulogu u oblikovanju i dinamiziranju književnog života. Prerano su proglašeni oblikom elitističke kulturne djelatnosti jer njihova publika želi preciznije i stručnije oblike informacija i sustavno obavješćivanje o tekućoj književnoj produkciji, djelima i imenima, suvremenim kretanjima i teorijama u domaćoj i drugim književnostima. Potreba za njima uvijek postoji, oni reprezentativniji uvijek su i vrsta ulaznice u područje kulturne razvijenosti, potvrda i propagator književno–kulturne razine i pokazatelj dosega jedne sredine.

Kroz povijest hrvatske periodike zanimljiva je pojava nicanje lokalnih i regionalnih časopisa, i ta demetropolarizacija kulture10 ima svoje dobre i loše strane. Međutim, bez obzira na nedosljednu ekipiranost, često i manjkavost uređivačke politike, takvi časopisi uglavnom su značili kristalizaciju književnih vrijednosti svoje sredine i njihovo uključivanje u širi hrvatski kulturološki kontekst. Često su baš kroz takve časopise, pa bili oni i iznimno kratka vijeka, određene regije prvi put dobivale svoj kulturni identitet, a njihova djelatnost značila je širenje prostora književne animacije i uključivanje pokretača, urednika i suradnika takvih časopisa i sredine u kojoj su nastajali u šire književne tijekove i stvaralaštvo. Osim što su prosljeđivali informacije o svojoj regiji, služili su i za zadobivanje kulturne samosvijesti i sigurnosti. Časopisi su uvijek bili odraz književnog života, jer »što vrijedi za književnost vrijedi i za književne časopise«,11 regulator i usmjeravatelj kulturnih aktivnosti, pa su tako svojim programima, djelovanjem i utjecajima bili pozornica »društvene katarze« vremena u kojem su trajali i u tome je njihovo iznimno značenje i utjecaj na dinamiku kulturnog razvoja. »Svaki studij književnosti počiva zapravo na studiju njene periodike«, istaknuo je Vinko Brešić,12 pa su stoga i književni časopisi važan dio zgrade svake nacionalne književnosti, moderator njezina razvoja te zato nezaobilazni u svakom bavljenju književnošću.

Dubrovnik. Cviet narodnog književstva (knjižtva) u ogledu vremena (Dubrovnik i Hrvatska sredinom 19. stoljeća)

Za prilike u kojima se pokrenuo i u svojem kratkom književnom vijeku trajao časopis Dubrovnik. Cviet narodnog književstva (knjižtva), posebno je značajna 1848. godina i događaji koji su joj prethodili te stanje u društveno–političkom životu poslije.

U doba austrijske uprave (1814–1818) Dubrovnik je bio sjedište jednog od četiriju dalmatinskih okružja. Pod austrijskom vlašću nije uspio razviti svoju privrednu moć, ali je uspio zadržati i očuvati mjesto istaknutoga kulturnoga, prosvjetnog i političkog središta. Očituje se to i u periodici tog razdoblja.

Za sva događanja oko almanaha Dubrovnik. Cviet narodnog književstva svakako su značajne ideje ilirizma koje je posijao Ljudevit Gaj, osobito za vrijeme svojega posjeta Dubrovniku 25. svibnja 1841. i događaji nakon 1848. U dubrovačkim izvorima Gaj je opisan kao »čovjek u 32. godini; imao je duguljastu glavu na kratkom vratu, usko ali visoko čelo, svjetlo modre oči sa velikom zjenicom...; glas mu je bio zvonak, patetičan, u prilici silno sugestivan. Veliko uvjerenje razlivalo se iz njegova govora, i ko ga je slušao, taj je treperio od razdraganosti i imao vjere u njega kao u glasnika sudbine. Antun Kaznačić bio mu je tih dana glavni drug.«13 Gaj je u Dubrovniku imao nekoliko pristaša, a svakako je najvatreniji bio Antun Kaznačić, koji je u njemu gledao glasonošu nove svijesti i koji se oduševio Gajevim preporukama da stara dubrovačka književnost bude uzor književnog jezika jer, po Kaznačiću, »kako da njegov grad ne igra sjajnu ulogu u velikom pokretu? Nije li bio vjekovima svijetla točka u povijesti cjelokupne hrvatske zemlje? Pa ako je pokret i udario preko pravih granica, on je bio dokaz stvaralačke snage hrvatske misli, koja će se konačno osloboditi utopija i uskladiti sa svrhom, koju joj naznači vlastita drevna prošlost.«14 Uz Gaja su pristali pogotovo mlađi koji su se spremali tek zakoračiti u književni život: Pucić, Vodopić, Kazali...

Kad je u Parizu 12. veljače, a u Beču 13. ožujka 1848. planula revolucija i obećan ustav i sloboda tiska, uzavrelo je i u hrvatskim zemljama. Ljudevit Gaj i Ivan Kukuljević sazivaju veliku narodnu skupštinu u Zagrebu 25. ožujka i donose tzv. narodna zahtijevanja: da se Jelačić imenuje banom Hrvatske, Slavonije, Vojne Krajine, Dalmacije i Rijeke, koje treba ujediniti,15 da se imenuje odgovorna vlada neovisna o Ugarskoj, da se uvede stalni hrvatski zastupnički sabor, ukinu ostaci kmetstva i staleštva, da se osigura jednakost sviju bez obzira na stalež i vjeru. Delegati su zahtjeve odnijeli u Beč, ali rezultata nije bilo. Poslije je Jelačić svojom okružnicom prekinuo s Ugarskom višestoljetne veze (naredio je općinama i poglavarstvima da rade po osobnoj odgovornosti dok se ne sastane hrvatski sabor i da se u svemu obraćaju banu.). Hrvatski sabor sastao se 5. travnja 1848. i među ostalim odlučio da se banska vlast »obnovi od Drave do mora«, a Vojna krajina i Dalmacija sjedine s Hrvatskom. Kako poslije Jelačić nije pristao na mađarske prijedloge, došlo je do rata Hrvata i Mađara nakon kojega vladanje preuzima Franjo Josip I. i imenuje Jelačića gubernatorom Rijeke i Dalmacije. Također se očitovao za »ravnopravnost svih naroda i za stvaranje zakona uz sudjelovanje narodnih zastupnika«. Tako su se stjecajem povijesnih okolnosti ujedinile gotovo sve hrvatske zemlje (bez Istre i kvarnerskih otoka) što je bio i konačni cilj ilirskog pokreta. Za vrijeme borbi s Mađarima proglašen je oktroirani ustav (4. ožujka 1849). Austrija je primijenila apsolutizam i Bansko vijeće Hrvatske moralo je to također učiniti nakon dugog otezanja (6. rujna 1849). Ukinućem oktroiranog ustava 31. prosinca 1851. uveden je apsolutizam nazvan Bachov, po ministru unutarnjih poslova Aleksandru Bachu. Takvo stanje potrajalo je sve do 1860, a apsolutizam je sigurno kroz povijest najomraženija riječ »jer se u njemu gaze sve svetinje nekog naroda i svaka jedinka koja stoji uspravno«.16 Burna 1848. godina uzdrmala je i inače miran i skladan Dubrovnik jer glasovi o ustavu i slobodi tiska nisu, naravno, zaobilazili ni grad svetoga Vlaha. Tako Josip Bersa piše17 o »događajima koji su jedne subote od radoznalosti i teškog duševnog nemira krajem ožujka poprimili oblik pravog ustanka«, naime stigla je štafeta (osobiti službeni žurni dopis). Na vijest da je car dodijelio ustav u gradu je nastao »urnebes« uz povike »Živio Imperatur! Živjela Konstitucíon! Ne ćemo konservative!« Čuli su se povici o ustrojavanju Narodne garde, cijeli se grad iskitio zastavama. Tih dana zbog ratnog stanja vratili su se u Dubrovnik studenti iz Italije (uglavnom iz Padove) koji su na svakom koraku puni mladenačkog poleta i snage izražavali simpatije za ugnjetavani talijanski narod protiv tuđinske Austrije. Bersa je zapisao da su se oduševljeni i zaneseni mladići znali sukobiti s ulizicama i pristašama Austrije, ali »što je boljega bilo u Dubrovniku, to je bilo na njihovoj strani«. U Dubrovniku se Jelačićev politički program — sjedinjenje s Hrvatskom — očitovao osobito u pjesništvu. Pišu se čestitke, poslanice, pozdravi, ode... Pjesme banu Jelačiću pjevaju Antun Kaznačić, kanonik Arbanas, Luko Giorgi, Mato Vodopić, Medo Pucić... i to na hrvatskome, talijanskome, latinskom i grčkom jeziku. Gušenje očekivanih prava i sloboda, atmosfera klonulosti i neslobode nakon proglašenja oktroiranog ustava osjetila se i u javnom životu Dubrovnika i raspoloženju njegovih nositelja i vodećih ljudi. Luko Giorgi u svojoj poslanici u talijanskim jedanaestercima slika žalosnu sliku Dubrovnika: »Dubrovnik, nekad svoj gospodar, danas je sluga i pomiješan je s bezimenim mnoštvom malih gradova.« Naravno, svi ti događaji bili su produkt širih zbivanja i odraz povijesnog trenutka Europe sredinom 19. stoljeća. Vlada je osobitu pozornost i nadzor usmjerila na istaknute članove plemićkih obitelji, a braću Pucić držala je kolovođama. Kad su se 1853. odlučili kazniti buntovnici uime reda kojeg je po mišljenju Austrije moralo biti, kotarsko poglavarstvo popisalo je među prekršiteljima sve članove obitelji Bonda, Gondole i Pozze. Držalo se da su predstavnici dubrovačke vlastele bez iznimke neprijatelji Austrije jer su burne događaje pozdravili kao nadu da će ponovo uskrsnuti njihova Republika koju mnogi među njima nikad nisu prežalili.

Uz Matiju Bana u Dubrovniku su tada bili Antun Kazali, Mato Vodopić, Ivan–August Kaznačić, Pero Franasović, Niko Veliki Pucić i njegov brat Medo Pucić. Svi ti književnici i kulturni radnici činili su naraštaj koji je ulazio u javni život Dubrovnika u turbulentnom vremenu, a njihova naraštajna bliskost očituje se u njihovim godinama rođenja — naime rođeni su točno jedan nakon drugoga: Kazali 1815, Vodopić 1816, Kaznačić 1817, Ban 1818, Franasović 1819, Niko Pucić 1820. i Medo Pucić 1821.18

Nakon dobivanja ustava i slobode tiska javila se u Dubrovniku snažna potreba za novinama jer se tako najbolje moglo javno djelovati i promicati nove napredne ideje. Od Kraljskog Dalmatina koji je 1810. prestao izlaziti Dalmacija u dugom razdoblju od dvadeset i dvije godine nije imala svoje novine, a Dubrovnik nikakve do 1848. Ta praznina pokrivala se zadarskim listovima: službenom Gazzetta di Zara koja je počela izlaziti 1832, Zorom dalmatinskom koja se pojavila 1844. i Dalmazijom koja se gasi 1846. Snažan intelektualni i politički potencijal Dubrovnika tijekom 1848/49. očitovao se tiskanjem dvaju listova kroz čije se pisanje može steći potpuniji uvid u kulturno–politička zbivanja tih burnih godina. Prve novine koje se pojavljuju nakon revolucionarne 1848. u Dalmaciji i u Dubrovniku jesu Sedmične uspomene (Rimembranze della settimana), u kojima se na »ilirskom« i talijanskom jeziku slave blagodati promjena i sloboda, a u programu ističu da žele biti glasilo različitih nazora. Pokrenuo ih je krug narodnjački usmjerenih mladih intelektualaca oko Baldovina Bizzara 1848, a ukupno je izišlo trinaest brojeva. Opće zu značajke lista prihvaćanje ustavnosti, lojalnost prema caru Ferdinandu i težnja za općim prosvjećenjem puka. Zbog političke aktualnosti i orijentiranosti na obrazovanije čitateljstva list je izlazio na talijanskom, uz manji broj hrvatskih priloga. Većinu sadržaja činile su političke obavijesti i odluke, a bilo je i književnih priloga,19 (budnica i davorija). U novinama piše Lukša Gozze, Ivo Galjuf objavljuje svoje stihove, Medo Pucić prve Davorije i druge pjesme koje poslije ulaze u Cvijetu, a Ivan A. Kaznačić romance. Ostali prilozi u tim novinama kratka vijeka retorički su i katedrični članci. Osjećala se ilirska tradicija, ali se suradnici lista nisu jasno očitovali o sjedinjenju hrvatskih zemalja tako da je list ostao bez jasne i formulirane programske orijentacije. U svim prilozima osjećala se neizvjesnost i turbulentnost vremena u kojem je pokrenut i stvaran tako da su se Sedmične uspomene ugasile nakon dva i pol mjeseca. Isti izdavač odmah je počeo razmišljati o novom časopisu20 kojim je namjeravao otvoriti prostor za mirnu političku raspravu, što je u ozračju svih zbivanja oko 1848. bilo nemoguće. List se trebao zvati L'Incerto (Nesigurni) međutim sve je ostalo samo na dobrim namjerama. Uvjerivši se u utjecaj novina na javni život i formiranje stavova javnosti, krug oko Ivana Augusta Kaznačića (braća Pucići, Antun Kazali, Gjuro Pulić, Miho Klaić) pokreću list L'Avvenire na talijanskom jeziku, kojemu je glavni urednik bio I. A. Kaznačić. List se svojom uređivačkom koncepcijom gorljivo zauzimao za ujedinjenje s banskom Hrvatskom i žestoko kritizirao autonomaše koji su bili protiv imenovanja bana Josipa Jelačića za dalmatinskoga guvernera. Kao suradnik javlja se i Matija Ban.21 Svi predstavnici ilirskoga kruga u Dubrovniku zauzimali su se za kulturno–jezičnu integraciju i to stajalište tijekom 1848. dobiva jasan politički okvir u obliku političkog stajališta za sjedinjenje s Hrvatskom. Vezan uz razvoj događaja i širi povijesni i politički kontekst, list L'Avvenire (Budućnost) imao je znatno određeniji politički program. Izlazio je od 5. ožujka 1848. do 31. ožujka 1849. kao gospodarsko–politički i književni tjednik, a ukupno je izišlo 35 brojeva. U sadržaju su prevladavali politički tekstovi i vijesti iz Hrvatske, ali i cijele Monarhije »potanko izvješćujući o hrvatsko–mađarskim odnosima, događajima u Saboru i ulozi bana Josipa Jelačića, kojeg narodnjački krug u Dubrovniku prihvaća kao svog političkog vođu.«22 Često su objavljivani i osvrti na strani tisak. Zbog političkih stajališta koje je zastupao taj list nije bio duga vijeka, skončao je u ožujku 1849, ali je pridonio jačanju književnog preporoda koji je neodvojiv od političkih događaja. Kao formalni razlog prestanka izlaženja lista sam Kaznačić navodi obvezni vladin zakon o jamčevini za tiskanje novina koja je za L'Avvenire bila previsoka.23

U takvoj atmosferi zaustavljenog poleta i raspršivanja nada u Dubrovniku se pokreće književni časopis (almanah) Dubrovnik. Cviet narodnog književstva (knjižtva). Utemeljitelji i pokretači su iz istoga kruga koji se okupio oko lista L'Avvenire — književnici, prijatelji i istomišljenici Matija Ban,24 Medo Pucić i Ivan August Kaznačić. Prvi svezak izišao je u Dubrovniku (u tiskari Martecchini, 1849), a ostala dva u Zagrebu (2. svezak 1851. u Tiskarnici Dra. Ljudevita Gaja i 3. svezak Tiskom Franje Župana 1852). Glavni urednik bio je Matija Ban, Medo Pucić25 javljao se kao pomoćnik urednika u prvom i marljivi suradnik u prvom i trećem svesku, a Ivan August Kaznačić26 povukao se zbog svojih aktivnosti u listu L'Avvenire.27 Naime, bilo je to vrijeme u kojem je bilo vrlo opasno javno djelovati na podizanju narodne svijesti, a što je opet bio prvi zadatak kruga književnika okupljenih oko Matije Bana. Stanje je za izdavanje novina bilo sve nepovoljnije, revolucionarna raspoloženja postupno su ugušena, a zavedene su policijske mjere nadzora i cenzure. U tim uvjetima i politički rad je postao nemoguć pa se spomenuta trojica odlučuju pokrenuti književni almanah. Osnovni program bio je poticati i razvijati književnost na narodnom jeziku, boriti se za narodni jezik i njegova prirodna prava te tako pridonijeti narodnoj afirmaciji u političkome, kulturnom i književnom pogledu, ali i očuvati slavu i tradiciju stare dubrovačke književnosti i osigurati joj kontinuitet i toliko značajnu sposobnost primanja utjecaja, te otvoriti prostor za djelovanje novih, mladih pisaca u sklopu novoga književno–političkog programa. Najvažnija nakana i njihova središnja programska koncepcija najjasnije se iščitava u citatu iz Banova Uvoda28 u drugom svesku Dubrovnika gdje on ovako tumači svoj program: »da se od propasti sačuvaju, sredstvom pečatnje, pesnički sastavci starih Dubrovčanah« i »drugo, da se mladim našim spisateljima otvori jedno polje delovanja, kroz koje bi se narodnost slavljanska u ovim stranama konačno utvrdila« i dalje »imajući taj cilj u vidu podelili smo letopis naš na dva razdela, opredelujući prvi za staro knjževstvo, a drugi za novo«. Iz takve uređivačke koncepcije proizišla je logična podjela priloga na Staro i Novo književstvo. U prvom dijelu objavljivana su uz kritičke popratne tekstove najznačajnija djela stare dubrovačke književnosti (Bunić Vučičević, Palmotić), a u drugom različiti prilozi iz književnosti,29 pjesništva, narodnog stvaralaštva i običaja te povijesne studije i rasprave o jeziku iz aktualne dubrovačke kulturno–književne produkcije i iz pera Matije Bana i njegovih suvremenika. U Dubrovniku su objavljivani i prijevodi iz slavenskih i drugih europskih književnosti (poljske, ruske, francuske, grčke), životopisi poznatih Dubrovčana, a pokušalo se i s književnom kritikom. U skladu s tim odabrano je i ime almanaha — Dubrovnik je u kulturnoj baštini doista cvijet hrvatske književnosti i u svijesti svih južnoslavenskih naroda (što je onda Banu i njegovu krugu bilo bitno zbog njihove panslavističke orijentacije) i simbol naše najizrazitije afirmacije na Jadranu i kao kulturno, političko i gospodarsko središte. Trenutku kad će jedan tako koncipiran časopis ugledati svjetlo dana veselili su se mnogi književnici izvan Dubrovnika nadajući se da će Dubrovnik kroz staru i recentnu književnu produkciju na svojim stranicama, pridonositi književnoj afirmaciji narodnog jezika, što je u danom vremenu uz književno–kulturno imalo i nacionalno–političko značeje. Petar Preradović u pismu Ivanu Augustu Kaznačiću piše o svom nestrpljenju i očekivanju: »Kad će vaš »Dubrovnik« izaći? Mi čekamo već neuzterpno.«, ili: »Šta radite u slavnom Dubrovniku, kako slavjanski duh napreduje. Pozdravi mi gosp. Matiu Bana i Kazalia — š njimi zajedno gledaj da si Dubrovnik osvietla lice.«30 Kao komentar svih polemičnih stajališta što su ih u svojoj jezičnoj politici zastupali književnici okupljeni oko Matije Bana i Dubrovnika, zaneseni sveslavenstvom, što naravno moramo promatrati u kontekstu onog vremena i prilika (austrijskih i talijanskih posezanja) te svih njihovih zabluda koje su iz toga proizlazile svakako je poželjno citirati Halerovu kritiku njihove jezične orijentacije.

»Jezik nije gotova tvorba, nego duhovni čin, te nasilno nametanje govora iz krajeva tuđih nekoj duhovnoj atmosferi truje ovu neprikladnim i neprirodnim elementima i guši toplinu intimnoga i domaćega. Jezični oblici uzeti iz neke predrazsude istaknula K. B.) kao uzori »pravilnoga« govora donose sa sobom duhovne sadržaje, kojim su prožeti, te ovi izazivaju osjećaj nesklada s duhom kraja, u koji se unose. Kod ponekih dubrovačkih pisaca ovog vremena osjeća se vrlo neugodno taj nesklad dubrovačkog duha s jezičnim oblicima niklim u njemu tuđoj psiholožkoj okolini. Tipičan je primjer takovih oblika Pucićev Jelvecki sajuz. Medo Pucić, član stare vlasteoske obitelji, odgojen u Padovi i Beču, u najranijoj mladosti dvoranin jednog Burbona (kneza od Lucce), uglađeni gospar dubrovački, koji govori sve europske jezike i koji provodi dobar dio svog života u kulturnim središtima Europe, zaveden jezikoslovnim predrazsudama, smatra uzorom jezika jezične oblike iz krajeva duhovno oprečnih Dubrovniku. Ne radi se u ovom slučaju o narječju istog naroda, kao kod Goethea, nego o govoru dvaju naroda razstavljenih podpuno raznorodnim kulturama.«31

Sve to bio je pokušaj da se u kratkim crtama prikažu okolnosti, raspoloženje, povijesna situacija, kulturne i književne prilike Dubrovnika sredinom 19. stoljeća koje su prethodile izlasku amanaha Dubrovnik: cviet narodnog književstva (knjižtva).

Časopis: Dubrovnik. Cviet narodnog književstva (knjižtva), 1. svezak

U prvom svesku Dubrovnika u dijelu koji se zove Staro književstvo (u ovom dijelu almanaha objavljivat će se djela iz stare dubrovačke književnosti) tiskana su Plandovanja Ivan Bunića Vučičevića s uvodnim tekstom Orsata Počića (tako se uglavnom potpisivao Medo Pucić). Na kraju je bilješka koja nam govori da je tekst dovršen u »Gružu na 4 kolovoza«. Uredništvo tako odmah potvrđuje svoje programske nakane o čuvanju i otimanju zaboravu starih dubrovačkih tekstova, a Medo je Pucić u svojevrsnom predgovoru sastavljenom od dest dijelova kroz predstavljanje i komentar Bunićeva djela iznio svoje misli i nazore o mjestu i ulozi književnosti i književnika u životu jednog naroda te važnosti narodnog jezika i postojanja pravopisa i gramatike za razvoj pisane riječi.

Tekst započinje podsjećanjem na tragičnu godinu dubrovačke povijesti — godinu »velike trešnje«, strašnog potresa koji je 1667. temeljito promijenio sliku Dubrovnika i život u njemu. Šetajući središnjim lokacijama svojega grada, sjeća se i zamišlja Pucić kako je to onda izgledalo. »Ljubav k izvornoj nezavisnosti i promisao prave slobode« u svijesti Dubrovčana, po njemu, zaslužna je bez obzira na lingua franca što su oni »zagárlili tolikom milinom svoj materinski jezik i što su ga tako neodriešivo zavezali sa njihoviem životom«32 pa su tako stvorili književnost koja se izdigla »od prostieh popievka« i dosegnula razinu jednoga Gundulića. Potres nije samo razorio grad nego i književnost, a konačno zamiranje svih književnih djelovanja dogodilo se s padom Republike. Pucić književnoj produkciji toga razdoblja ne pridaje neku umjetničku vrijednost, piše da je književnost životarila »jedva uzdišući u slabijem prevodima«. Pucićev kritički pristup (svoj tekst piše kao književno–kritički i povijesni pregled) Bunićevim Plandovanjima jest pozitivistički. Osobito se trsi smjestiti ga u povijesni kontekst kontinuiteta dubrovačke književnosti i ocijeniti njegovo djelo u suodnosu s povijesnim i društvenim okolnostima u kojima je nastajalo. To drži i najvažnijim svojim zadatkom i najispravnijim putem u povijesti književnosti i književnoj kritici. »...jerbo je tako zavezan svaki čovjek s viekom u kojemu žive, da ga nije moguće dokučiti i podpuno razumieti, bez upoznati se i udomačiti33 se na nieki način sa okolnostima njegovog vriemena. Ako je to istinito za svakog čovieka, koliko veće valja da bude za jednog spisatelja, za jednog piesnika, koji, kako odkriva drugiem unutárnja svoja čutjenja i ganutja, odkriva tiem načinom upliv ili upečatljenje što je nanj sviet učinio, te postaje, ako i nehotice, izrazom svojeg vieka.«34 Vidljivo je u tim riječima i shvaćanje književnog rada kao određenog poslanja i književnika kao proroka, shvaćanje koje je Medo Pucić uvijek isticao i zastupao u svojem djelovanju. Pucić svakako nije zadovoljan aktualnim književnim trenutkom Dubrovnika, misli da tadašnja dubrovačka književnost nije na razini svojih slavnih prethodnika, da nema djela koja mogu izazivati istinsko uzbuđenje i ushit, koja nam mogu taknuti dušu. Rezignirano će zdvajati nad onim što vidi: »Pali smo, bratjo, duboko pali! A osobito smo mi Dubrovčani tako pali u svemu, da danas nahodimo razliku višu izmedju nas i našieh otacŕ, negoli izmedju njih i ljudě starodavnieh vriemenŕ. Gdje nam je ona njihova prostodušnost i ozbiljnost, ono njihovo veselje, ona njihova sloboda? Gdje su nam one muze koje su mogle nadahnuti Ivana Bunića Vučičevića?«35

I Pucić, je, naravno, kao i mnogi vlastelini pretjerano nostalgičan za starim vremenima, i on je u tom smislu nekakav laudator temporis acti i neutješan tužitelj za Republikom i vremenima »kad je knez još vlado«. Vrlo visoko vrednuje Bunića, po osnovnim motivima uspoređuje ga s Anakreontom: »Vučičević i Anakreon, to su dva brata; stari Trakjanin i mladi Dubrovčanin, to su dva suvremenika, dva ispoviedaoca iste misli...«36 Pronalazi Pucić u njihovim stihovima isti ljubavni žar i žudnju, oduševljenje životom, uznemirenost prolaznošću i nadolazećom starošću. Ipak ističe on razliku između poganskog i kršćanskog pjesnika po kojoj bi potonji trebao svojim umjetničkim djelovanjem izražavati i neprekidnu dvojnost i borbu dobra i zla u čovjeku i svijetu. Pucić također analizira formalna obilježja Bunićeva pjesništva, piše da se opredijelio za ekologu — pjesnički oblik koji su proslavili Teokrit i Vergilije, Senazzar i naš Matija Petar Katančić. U prosudbi vrijednosti književnog djela daje prednost sadržaju nad formom, zauzima se i za slobodu i autonomnost stvaralaštva (»niedna kritika ne smije pitati piesnika za šta je izabrao tu i tu priliku a ostavio ovu i onu«) i nepristranu ocjenu vrijednosti umjetničkih dosega. Kritika se ne bi trebala upuštati u razglabanje zašto se književnik koristio nekim postupkom ili zašto se koristio nekom formom, nego bi trebala prosuđivati jedino o književnoj vrijednosti — »Kritika ima biti zadovoljna svoiem granicama koje je opunovlaštaju razgledati je li piesnik dobro ili ne izrazio svoje misli.« Priznaje neke jezične intervencije u tekstu i žali se na nepostojanje pravopisa i gramatike i određenu anarhiju u pisanju (očita je i u jeziku priloga u Dubrovniku). I u jeziku daje prednost starijim književnicima koji su »čistije pisali« iako zaključuje da ni oni, najvjerojatnije, nisu imali gramatike jer o njoj nema nikakvih tragova. Razlog tomu vidi Pucić u štovanju i slijeđenju tradicije i njegovanju narodnog jezika. Njegova briga za jezik očita je i u dosta oštrim kritičkim primjedbama na račun nekih čestih i tipičnih pogrešaka koje naziva idiotizmima: »...pak ne nahodi se nigda u njima onieh idiotizamŕ koji su nam sad ostali sa sviem u ustima, n. p. ljudi govoru miesto govore; mojom ženi miesto mojoj; s ljubavim miesto ljubavlju ili ljubavi; kad budemo dobili jednu dobru gramatiku našega jezika znati ćemo da glagoli tretjega sprezanja kao n. p. učim, hvalim, molim izlaze u tretjem licu množestvenog broja sadašnjeg vriemena naklonenja izjaviteljnog na e; kao n. p. uče, hvale, mole...«37 Ističe potrebu za normiranjem jezika i ustanovljivanjem pravila jer se tek onda može »uzeti pero u ruke« dok još uvijek, počevši i od njega samog svatko piše »kako mu se bolje svidi.« Jezik treba učiti iz književne baštine, on je živ u narodnim izvorima i to je ujedno i svhra objavljivanja Plandovanja Ivana Bunića Vučičevića u prvom broju »Dubrovnika.« Drugi dio (Novo književstvo) prvog sveska Dubrovnika otvara se kulturološko–povijesnom studijom urednika Matije Bana pod naslovom Zercalo poviestnice dubrovačke. Svoj opsežni tekst Ban je podijelio na povijesno–politički — Razdielak politični i književni dio — Razdielak književni. Na završetku prvog dijela je Opazka, a na koncu napomena da je tekst napisan u Beogradu 1844, a prerađen u Dubrovniku 1849. U prvom dijelu (podijeljenom u osam cjelina) razmatra Ban neka značajna mjesta dubrovačke prošlosti, trudi se dati sintetički pregled dubrovačkog života i određuje njegovo mjesto u povijesti te definira ulogu koju bi njegov grad trebao imati u panslavizmu.

Na početku iznosi osnovne podatke o postanku Dubrovnika (od 656. godine prije Krista, kada je bio razoren Epidaur). Ban upozorava da su se u Dubrovniku u cijelosti sačuvali jezik, književnost, zakon i običaji Rimljana, da je vlada bila »sasvim pukovlastna«, da se Dubrovnik održao već trinaest stoljeća u okružju jakih, a duhovno slabijih i neprijateljskih naroda. Usred »tegoba i pogibelji« razvio se kulturno i gospodarski, sudjelovao u najvećim svjetskim događajima i u trajanju se uspoređivao s najsilnijim carstvima. Geografski položaj, okruženost morem (grad izgrađen na hridi Laus) određivali su život Dubrovčanima. Sve se to očituje i u gospodarskom prosperitetu Dubrovnika oslonjenog umnogome na pomorstvo i trgovinu, ali i u njihovim pojedinačnim sudbinama, o čemu su pisali mnogi dubrovački književnici. Ban daje kratak prikaz razvoja dubrovačkog pomorstva: u kratko vrijeme imali su brodovlje kojim su potkraj osmog stoljeća »očistili« Jadransko more od gusara i »između svih novih naroda Evrope uprav su Dubrovčani najprie počeli prostrano po njoj tergovati.«38

Poznato je da se zastava svetoga Vlaha susretala na svim morima svijeta: »Tako njihovi preveliki brodovi svoim slobodnim stiegom dopirahu u iztoku do India a u zapadu do Amerikŕ, noseći u plovitbi svojoj preko svih mora svieta najskuplje proizvode svih naroda«.39 Ban polemizira s nekim po njemu nepreciznim i netočnim povijesnim podacima, npr. podatkom da su u doba franačkog rata samo Grci bili gospodari trgovine s Istokom. On navodi da su s njima svakako bili i Dubrovčani koji su od gladi spasili južnu Francusku. Uz trgovinu Ban ističe i obrt: građenje brodova poznavalo se od kako je postojao Dubrovnik, postojala je i ljevaonica topova, stakla, kovnica matematičkog oruđa, brojne tkaonice, mnogo rukotvornica zlata, srebra, olova i gvožđa. U trećem dijelu pozabavio se približavanjem Dubrovnika slavenskom svijetu. Službeno se u Dubrovniku govorio latinski, ali je taj jezik »gubiaše se sve više i više u puku« iščezao, a grad bio prozvan novim imenom Dubrovnik po slavenskoj (Ban piše serbskoj) riječi dubrava što znači šuma (koja je prekrivala planinu do čijeg se podnožja grad protegnuo). Te promjene značile su i promjene stanovništva i strukture vlasti. Došli su Slaveni kao svakako neprosvjećeniji narod u odnosu na starosjedioce, osnovalo se »vladanje vlasteosko«. Ban hvali funkcioniranje vlasti koje je i omogućilo takav napredak u gospodarskom i duhovnom pogledu jer plemići koji su imali vlast (vlastela) »prem da je s pukom postupala onom izvanskom gordosti koja joj je svud prirodna, ništa manje njim je upravljala tako razumno, brižljivo i rećiću otčinski, da ostaje u poviestnici vlastelstva kano jedan osobiti primjer, i zaslužuje nezaboravnu harnost svoih sugradjana«.40 To razdoblje »znamenito je doba« dubrovačke prošlosti, a za Bana, imajući na umu njegove ideje, i iznimno značajno jer je i početak stvaranja uloge i mjesta koji je Dubrovačka Republika još dugo imala među južnim Slavenima: »ona postade duša njine politike, ognjište njinog izobraženja«, a »među mnogim njenim osobitostima i ta stoi da ni pedalj zemlje nije dobila oružjem ili prevarom, nego svukoliku putem zaslugŕ ili ugovorŕ«. Navode se zatim i iz povijesti poznati podaci o ugovorima i kupnji Župe, Gruža, Rijeke, Zatona, Elafitskih otoka, Primorja, Konavala, Korčule, Mljeta... Temelje vanjske politike i unutarnjeg uređenja Dubrovačke Republike Ban analizira u četvrtom dijelu: »Malahan narod sav obuzet tergovanjem i književnosti morao je naravno m#rziti na rat; i zaisto Dubrovčani su uviek nastojali da ga se uklone.«41 Takve misli na kojima je Dubrovnik gradio svoj ugled i napredak pronalazili smo i u djelima poznatih dubrovačkih književnika. I Marin Držić kroz usta svog Negromanta progovara o ratu kao »pogubi ljudske naravi«. Utjecanje miru i slobodi kao preduvjetu svekolikog procvata svih vrijednosti (sjetimo se Gundulića) nipošto ne znači da Dubrovčani nisu bili u stanju braniti svoje interese. Želeći ispraviti predrasudu o svojim sugrađanima koji su sve rješavali novcem i diplomacijom, Ban navodi, uz mnoge primjere iz povijesti, da neće ni spominjati sve ratove koje su okončali u svoju korist: »...ova mala republika koja je toliko ljubila mir da je često porad njega pregorievala mnoge svoje koristi, nije se bojala pritegnuti na sebe sve nevolje što su s ratom skopčane kad god bi ju na to nukao kakav uzrok pravonaravni«.42

U šestoj cjelini bavi se Ban onim Dubrovčanima (a takvih nije malo) koji su svojim djelovanjem zadužili ostale narode i afirmirali se izvan zidina svoje male države potpomažući promicanje opće trgovine, pospješujući razvoj učenosti ili sudjelujući u najvažnijim vojničkim pothvatima ili postižući značajne diplomatske karijere na europskim dvorovima. Tekst zaključuje napomenom kako su Dubrovčani sudjelovali i u »Kolumbovom iznašastju Amerike«. Posebno je istaknuo pravičnost i poštenje Dubrovčana (to je pokazao i u svojim dramama, op. K. B.) koje su uspjeli sačuvati u krilu »najveće izobraženosti i bogatstva«. Taj opširan pregled zaključit će apoteozom dubrovačkoj prošlosti: »Poviestnica Dubrovnika jedna je od najljepših stranicŕ ne samo u obćoj poviestnici njihovoj, nego i u poviestnici cieloga čoviečanstva.«43 Pišući tu studiju/pregled iz ne baš blistave i optimistične perspektive onodobnog trenutka, Ban je svjestan da je sjaj i slava koju je ponešto subjektivno i idealistički opisao dio prošlosti, ali ostajući dosljedan svom slavenofilskom uvjerenju na kraju zaključuje: »Budućnost Dubrovnika sva je u slavjanstvu; ...ali u krilu slavjanstva moćiće térgovanjem i radinosti doprieti do kojeg stupnja svojega prošlog blagostanja.«

Želi Ban Dubrovčane predstaviti u najboljem svjetlu, mora se primijetiti podosta idealiziranom, očituje se ljubav njegova prema svom gradu i njegovim građanima, ali i ponos i divljenje prema svemu onom što je u gospodarskoj i kulturnoj sferi taj grad značio kroz stoljeća naše duhovnosti. Veličao je dubrovačku prošlost, politiku, diplomaciju, književnost, sve što se moglo postići mudrošću i znanjem, savjesnim upravljanjem, razvijanjem istodobno materijalnih i duhovnih vrijednosti što je Dubrovniku osiguralo povlašten položaj. Dubrovčani su, tvrdi Ban, svoju državu izgradili na otvorenosti, pravičnosti, mudrosti, znanju i obrazovanju djelujući uvijek u skladu najetičnijih načela («odvraćajući rat kad god su mogli«). I on je apostrofirao ono što su mnogi pišući s različitih gledišta o Dubrovniku uvijek isticali — sklad. Slava i ugled Dubrovnika temeljili su se na harmoničnom prožimanju javnih i općih vrlina, upravljanju zasnovanom na vrijednosti najčistijih etičkih načela. »U jednoj d#ržavi gdie su vladale sve domaće kreposti nijesu mogle ni javne oskudievati; ...« U prvom dijelu svoje studije pokušao je Ban sagledati povijest Dubrovnika u najvažnijim i najslavnijim trenucima i najdičnijim predstavnicima.

»Književna poviestnica Dubrovnika nije ništa manje slavna od politične« tvrdi Ban u svojem književno–povijesnom pregledu Razdielak književni. U prilog tomu navodi se da je Dubrovnik zarana imao bogatu i raznovrsnu produkciju ne samo književnih nego i povijesnih, znanstvenih, matematičkih, pravnih i jezičnih djela. U galeriji zaslužnih spominje Držića (napisao u ono doba prvu tragediju), Iva Stoića (najvećeg bogoslova rimske crkve u 15. stoljeću), Getaldića (koji je »silno unapriedio matematičke nauke«), Boškovića (zauzimao je prvo mjesto među matematičarima svojega doba), Brnu Zamanjića (Tomaseo ga je proglašavao jednim od najznačajnijih latinskih pisaca »svih vremena i naroda«), Galjufa (koji je svojim latinskim improvizacijama zadivljivao Italiju i Francusku). »Ovim što je biežimice navedeno dovoljno su zasviedočene, cienim, zasluge Dubrovčanŕ pri umnomu preporodjenju čoviečanstva«, piše Ban. Posebnu pozornost posvetio je ulozi Dubrovnika u slavenskom preporodu jer od njega je i došao prvi poticaj svim ostalim, osobito južnoslavenskim narodima. Pjesništvo na narodnom jeziku se, prema Banu, rodilo u 9. stoljeću kad se u izvorima spominju neke junačke pjesme (o neretvanskome knezu), ali do nas su doprla zabilježena svjedočanstva iz 15. stoljeća. Ban hvali dubrovačku književnost 15. i 16. stoljeća koja je, iako stvarana pod snažnim utjecajem klasične književnosti, ipak dala ostvarenja rijetkih primjera izvornosti, osobito u drami obojice Držića, Vetranovića i Nalješkovića, čime je naviješten početak naše dramske književnosti. Izdvaja Ban i ulogu Ivana Gundulića, »jednog od najvećih pjesnika što je Dubrovnik imao do naših dana«. Svijet ga je upoznao kroz talijanski prijevod, neki dijelovi prevedeni su na francuski, a spominje i poslije u suvremenoj kritici potvrđeno ugledanje na Tassov Oslobođeni Jeruzalem. Iznio je i kraću kritičku opasku o Osmanu, koji je često glorificiran posebice u književnoj kritici prve polovice 19. stoljeća, a njemu je katkad predugačak, ali ističe bogatstvo i živost Gundulićeva nadahnuća, uzvišenost misli, čistoću jezika i ljepotu stihova. Govoreći o književnosti, dopustio je sebi i neke kritičke primjedbe — opća slabost svih dubrovačkih pjesnika su »suvišna nadutost, oduljenost i s ovom skopčana razslabljenost mislě; ...« Značenje tog razdoblja Ban vidi u tome što se tada u Dubrovniku začela klica slavenstva i to baš u Gundulićevu djelu, čijim stihovima to potvrđuje.44

Zaleti se strielovita

Na sunčaniem kolim Slava

Po najvećem dielu svita

Slovinskieh svieh državŕ:

Sto kraljevŕ dje se čuje

Slovinsko ime slovit sada,

Kieh sviet prostran razdieljuje

A obćeni jezik sklada.

Gundulićev utjecaj prijeloman je, njegovo djelo označilo je preokret u slavenskoj orijentiranosti dubrovačke književnosti pa su nakon njega mnogi pjesnici pjevali u tom duhu. Ban spominje Đona i Jakoba Palmotića, Vladislava Menčetića... Iako uočava veliku prevlast latinskog jezika kod dubrovačkih pisaca Ban ipak primjećuje prodor narodnog jezika u književnost: »Uz Pierka, Hidja, Jozo, Jakob i Damian Betondić, i Antun Kaznačić braniahu slavjansku vilu od italianštine koja pod Austrijanskom vladom zajazi u Dubrovniku...« Spominje i Pucića i Kaznačića, koji su u talijanskom tisku objavljivali svoja učenja o slavjanima. Ističe ih kao primjer dubrovačkoj mladeži koja bi trebala plodove »svojega evropejskoga izobraženja« prinositi na »oltar domaći«.45 da bi njihov grad mogao ostati na onoj visini na koju su ga popeli »slavni diedovi naši«. I taj pregled Ban zaključuje glorifikacijom Dubrovnika u razvoju i budućnosti slavenstva: »Grad njihov bitiće do vieka slavjanima grad sveti, paladnik narodnosti.«

Prvi svezak Dubrovnika (jedini koji je tiskan u Dubrovniku, u Martechinijevoj tiskari) donio je dosta pjesničkih priloga. Petar Preradović objavio je svoju Piesmu Dubrovniku u dvostruko rimovanom desetercu. Pjesma odiše poštovanjem prema Dubrovniku i svemu što on znači u duhovnosti ilirizma:

Zdravo da si slavni slavski grade!

Duh moj trepti sad po tvôme licu,

Oberučce gerli tvoje sgrade

I na lice lije ti suzicu.

Pjesma je, kako joj i naslov kazuje, pozdrav Dubrovniku, njegovoj slavnoj prošlosti, ali i tuženje nad njegovom sudbinom u aktualnom trenutku, suprotstavljanje slavne prošlosti i tužne sadašnjosti:

Ti si bijo — to nam poviest piše.

Da si bijo — tužno uvidjamo;

Tko te gleda za tobom uzdiše,

Tko te traži uputja se tamo,

Gdie si bijo, što sad niesi? Viče.

Što si sad nam to si bijo samo.

Bijo s čestit, mogućan i slavan,

Sad si pokojnik samo obožavan.

U maniri narodnog pjesništva čiji se utjecaji očituju i u leksiku Preradović daje sliku Dubrovnika kao svijetle točke svekolikog slavenstva i knjige u kojoj su sadržane najljepše i najsjajnije stranice slavenske prošlosti.

Našem svietu, nigdie spomenika.

Ti jedini — zelena oaza —

U pustoši toj si naša dika,

Ujedno je to i kratak pregled dubrovačke prošlosti, priznanje njezinoj zasluženoj slavi, veliča se njegovo mjesto i značenje u okviru preporoda (» U dvorih si udomio vile, Slavske vile, sirote prognane.«). Također Preradović namjenjuje Dubrovniku značajno mjesto u aktualnim događanjima u kontekstu buđenja panslavističkih ideja (»Zavikni joj na obadva uha, Da je vrieme slavskom sad vrimenu,«) i upozorava na potrebu ostajanja u slavenskom kolu i na opasnosti odnarođivanja:

Kad ti dieca budu slavjanići,

Kada Giorgi, Gondola i drugi

Opet budu Gjorgjić, Gundulići

Tad će i tvojoj kraj prispieti tugi;

Tmine će se iznad tebe dići,

I vidjet ćeš u slavjanskoj dugi

Navieštjeno nove srieće doba, —

Bez slavjanstva neš ustat iz groba.

Pjesme Antuna Kaznačića objavljene u ovom svesku pod naslovom Vienac narodne slave spjevane su uglavnom u rimovanim osmercima, a posvećene značajnim ljudima ili događajima. Svima je bilo poznato Kaznačićevo prijateljstvo s Ljudevitom Gajem i oduševljenje idejama što ih Gaj zagovarao. Stoga je Kaznačić i bio najvatreniji pristaša ilirskih ideja, još 1839. pisao mu je Vraz u baroknom stilu« da je njegovo čestito ime kao stup koji uzdržava dubrovačku trublju da ne padne.«46 Prva pjesma od objavljenih pet počasnica spjevana je u čast Gosp. Ljudevita Gaja kada je pohodio Dubrovnik mieseca Lipnja 1841. Uz svoje divljenje i poštovanje prema vođi hrvatskoga narodnog preporoda Kaznačić izražava i spremnost svojega rodnog grada da pristane uz njega i njegove ideje:

Mudri Gaju, zemlja ovo je

Zemlja slavnieh uspomenŕ

U njoj oglas još osto je

Viteškieh od vremenŕ,

Još Gundule duh hrabreni

Unuk sderži još pošteni.

— — — — — — — —

Živi čestit, slavan budi,

Mili Gaju, rodna kruno,

Sérdca Ilirska žeži i budi,

Nek poznaje svak podpuno

Da se u cieni svog jezika

Domorodstva sdérži dika.

Kaznačićevi osmerci organizirani su u sestine s rimom a b a b c c. Istu strukturu ima i Piesan Dubrovniku (Prigodom kada bi god. 1844. izdan u Zagrebu Gundulićev Osman.) Poznato je da je Gundulić upravo zbog svojih »skladnih osmeraca« bio ustoličen kao kralj hrvatskog pjesništva (na poznatoj Bukovčevoj slici Gundulić je na pijedestalu, pred njim su se došli pokloniti svi istaknutiji ilirci, a Europa mu u liku prekrasne mlade djevojke stavlja lovorov vijenac na glavu) i da je to vrijeme i nekritičkog slavljenja Gundulića. Tom oduševljenju i radosti zbog izdavanja Osmana, što je bio književni događaj, pridružuje se i njegov sugrađanin Antun Kaznačić:

Gundulića vidj gdie siva

Piesnicima nada svime,

Vidj Gjorgjića gdie se odziva

Glasom svudar medenime,

Vidj Palmotu, vidj sve ine,

Kojeh ime još ne gine.

Sviem sad ljubav domišljata

Kosti stresa siene budi,

Gérli hervat pravog brata,

Za pomoć ga hlepi i trudi;

Narodu ga prikaživa,

Ko nenadna, nu jost živa.

Kao i mnogi njegovi suvremenici Kaznačić pjeva Jelačiću uime velikih nada i ideala. Jelačić je za krug književnika oko Dubrovnika bio oživotvorenje njihovih težnja i jamac realizacije političkog programa uz koji su oduševljeno pristali uz, kao što je već istaknuto, sve zablude i pogrešne procjene koje je prijelomno vrijeme uvjetovalo. I ova piesma spjevana je u sestinama s istom rimom:

Tro — stućene vlasti Bane

Jelačiću glasoviti!

Eto ilirske redom strane,

Kih poglavar ideš biti,

Sviraju ti vience ugodne

Narodnosti domorodne.

— — — — — — — — — — — — —

Tvoje vierne banovine.

Puk prem čestit pozdravlja te

Sva sloboda kraljevine

Obzira se sasvim na te

Jedniem glasom višne zove

Na te narod blagoslove.

Medju glasnim previernime

Ke ti slišaš s poniznosti

Jest Dubrovnik tvoje ime

Koi pripieva pun radosti,

I koi ti želje svoje

Još od davnih prikazuje.

Slijedi jedan od mnogobrojnih prijevoda što će ih u tri sveska Dubrovnika objaviti Medo Pucić (uvijek pod pseudonimom Orsat Počić). Riječ je o prijevodu Homera pod naslovom Omirove Odisie pjesan perva — preveo Orsat Počić.

Pjesničkim prilozima u prvom svesku uz oca Antuna pridružuje se i njegov sin Ivan August Kaznačić. Sedam njegovih pjesama objavljeno je pod naslovom Neke pjesmice Dra. I. A. Kaznačića. Pjesme Prijatelju i Grob tužaljke su nad vlastitom sudbinom, ispovijed o samoći i nerazumijevanju lirskog subjekta koji je sve izgubio i nema nade u budućnost, spjevana u maniri narodne tužbalice. Stih je deseterac. Pjesme Ruža (uvelike podsjeća na narodnu pjesmu strukturom, leksikom, nizanjem retoričkih pitanja) i Jelki (ljubavna pjesma, pokušaj pjesničke ispovijedi) prethode trima pjesmama nastalima na francuskim (Lamartinovim i Hugoovim) i njemačkim (Goetheovim) uzorima što je naznačeno u podnaslovima. U stihovima prosječne umjetničke vrijednosti I. A. Kaznačić pokušava pjevati o kratkotrajnosti i prolaznosti života (Ljepir), potrebi razumijevanja i milosrđa ili u pjesmi Živa ti ga davam slika veselu igru mladića i djevojaka kojom izražavaju jedni drugima svoju naklonost i simpatije do rasplamsavanja ljubavi. U bilješci uz pjesmu navodi da je igra koja je potaknula Goethea za pjesmu što mu je poslužila kao uzor poznata i kod nas.

U prvom svesku tiskane su i Tri ode Matie Bana: Karadjordju (s bilješkama iza pjesme o nekim povijesnim činjenicama, osobama ili spominjanim toponimima), Petru Petroviću Niegošu vladiki i gospodaru cernogorskomu i Uzor piesnički. U prvoj pjesmi Ban slavi Karađorđa, njegovu povijesnu ulogu i sudbinu. U pjesmi posvećenoj Njegošu prepoznatljiv je biblijski stil u naglašavanju njegove uloge u narodu, dosta je patetična, osjeća se da je Ban htio postići uzvišen stil (i nazvao je svoje pjesme odama).

Stoga si velik u mom duhu, s toga,

O kralju briegovŕ,

Hvala imena tvoga

Do hvale velikih

Blistatće dobrotvorŕ

I spomen diela stalan bit' ko što je

Stalna ta gora, podnožie tvoje.

U nekim stihovima Njegoša uspoređuje s Mojsijem, naziva ga svjetionikom koji je čudom ljubavi »udaljio groznu kob« od svojega naroda. U tim pjesmama najviše dolazi do izražaja slavenofilstvo Matije Bana i njegova politička orijentacija. No bez obzira na izbor motiva i ideološku orijentiranost, očito je da je riječ o prilično lošoj poeziji, deklarativnoj i bez pravoga pjesničkog nadahnuća.

Zanimljiv je izbor četiriju narodnih pjesama tiskan pod zajedničkim naslovom Kita. Narodne piesme uz komentar Meda Pucića u kojem objašnjava svrhu njihova objavljivanja u prvom svesku.47 Nisu tu, piše Pucić, kao povijesni spomenik jer za to nema nikakva razloga budući svatko zna što se doista dogodilo. Naime u njima su opjevani neki poznati događaji, npr. događaji u Dubrovniku i oko njega 1806, ulazak francuskoga generala Lauristona u grad, smrt Smail–age... Pucić prvo upozorava na odstupanje od povijesne istine, ali nisu primarni povijesni razlozi, nego određena Pucićeva polemika s Vukom Stefanovićem Karadžićem, koji je tvrdio »da Dubrovčani neimadu nijednieh narodnieh piesama«. Tim izborom Pucić ga želi razuvjeriti, a pjesme su zapisane izravno iz usta kazivača. Ne zanemaruje ni pedagoške razloge, pa upozorava mladež da obrati pozornost na mnogobrojne neistine (mjesta koja se ne podudaraju sa stvarnim tijekom događaja). Pjesma Carnogorci pod Dubrovnikom narodna je interpretacija burnih povijesnih događanja 1806. godine. Crnogorski vladika prijetio je Dubrovčanima, tražio dio njihova bogatstva i ustupke inače će:

...skupit mlade Carnogorce,

Zamolit ću od Rusije kralja;

Pa ću udrit doljem niz Konavle

I šaera maloga Cavtata,

I lijepu Župu mlinaricu,

A i Brgat visoku planinu:

Na Bosanku ravnu dolazit ću...

Luka–i–Gjanluka prevarom ih je i uz pomoć Francuza otjerao s njihova područja jer su se razbježali kad su vidjeli francuske vojnike koje je vodio general Marmont:

Kad to čuli mladi Carnogorci

pobiegoše sa ravne Bosanke,

ostade im azma i zaira,

i ostaše ognjeni topovi,

a za njima vladik cárnogorski,

On se metnu konju na ramena

Pa pobieže uz ravnu Bosanku.

Sve su pjesme iz ovog izbora tipične epske narodne pjesme, što se očituje i u tematskom izboru, pristupu, nekim stilskim postupcima, mnogobrojnim turcizmima, nabrajanjima, ponavljanjima, tipiziranim dijalozima, stereotipnim počecima, a zanimljiva je i naglašena prisutnost toponima Dubrovnika i okolice osobito u prvoj pjesmi:

A poslo je vojsku svukoliku

Ka liepoj Rieci ribarici.

Ka Orašcu selu malenome.

Ode vojska do ravna Primorja.

— — — — — — — — —

Pod Orašac selo dolaziše,

Tu silnu vojsku iskárcali,

— — — — — — — — —

Pa je šalje Rieci ribarici,

A ka žalu selu Mokošici

— — — — — — — — —

Kad prodjemo Gružem lijepijem,

A nada — sve Pilam širokijem...

Pojavljuju se neke uzrečice, npr. Laži dobro a kuni se krivo, tipizirani uvodi: »Vino pilo do dvadesti drugŕ U Čeovu, u sred gore carne:« u pjesmi Konavljanin u Carnojgori ili »Vino pilo do tridesti druga / Kod carkvice posred Krivošije« u pjesmi Simo Blagojević iz Krivošije, mnogobrojni turcizmi: bolan, čador, bedevija, ni abera, šaera, ima i lokalizama »Po Rieci je iskupio barke«, ili »Knjigu lega a smije se na nju«.

U svim pjesmama naglašena je i epska kompozicija, nastoji se precizno locirati događaj o kojem se pjeva (zato toliko toponima).

Druga pjesma govori o konavoskom junaku Vuku Koprivici kojega su na prijevaru doveli u Crnu Goru i pokušali ubiti, ali on je svladao svoje protivnike i pobjegao »zdravo i veselo«. Simo Blagojević iz Krivošije pjesma je iz hajdučkog života. U stihovima je dosta govornih oblika, što je i prirodno jer Pucić u uvodnoj napomeni piše da ih je izravno bilježio od kazivača — »...mi ćemo samo kazati da smo sve ove četiri piesme iz ustŕ naroda našega poslušali, i kako bi nam ih naricali tako bismo ih mi pisali«.48 Zanimljivo da su u prve dvije pjesme u izrazito negativnom svjetlu i neprijateljskom raspoloženju prema Dubrovčanima prikazani Crnogorci. Pucić ih ipak uvrštava u svoj izbor narodnih pjesama, ali uz ogradu — »koliko se u njoj laži nalazi« i preporuku mladeži i čitateljima »da ne uzima za suho zlato sve što se u pismam pieva«.49

Posebnu pozornost zaslužuje pjesma Žalostna smart Smaji–age Čengića, duža epska pjesma »uzeta iz usta jednog seljaka« u kojoj se u 420 stihova opisuje pogibija turskog feudalca. I ovdje se Pucić oglašava svojom uredničkom napomenom o popularnosti te teme u hrvatskoj književnosti — »Smart ovoga glasovitoga Turčina dala je povod gospodinu Ivanu Mažuraniću sačiniti jednu veliku piesmu koja je toliko slave priniela njegovu imenu.«50 Njezino objavljivanje, misli Pucić, korisno je i zbog mogućih komparacija narodnog i umjetničkog pjesništva: »Mi mislimo da bi se narodna kritika mogla dosta okoristiti kada bi se njoj prispodobila ova naša piesma..., jerbo bi se moglo tim najbolje proučiti u čemu stoji razlika izmedju umietnieh i prostonarodnieh muza.«51 Tematska okosnica je ista, vezana uz događanja oko skupljanja harača, surovost i okrutnost Smail–agina uvjetuje daljnje događaje. Locirana je također u Gacko i umnogočemu se podudara s Mažuranićevim epom. Pojavljuju se iste osobe — vojvoda Ahmet Bauk, Damjanović Mirko, Novica Cerović... Samo što je u narodnoj pjesmi, sukladno povijesnoj istini, Novica jedan od »tri najveća kaurska bana« koji se bore protiv Smail–age. U razvijanju događaja također su primjetne podudarnosti, npr. unošenje vjerskog elementa (prije odlučujuće bitke Novica i ostali se pričešćuju) kojim i kod Mažuranića i kod narodnoga kazivača u toj narodnoj pjesmi osveta izmučene raje dobiva zaštitu viših pravednih sila, a zaslužena smrt Smail–age dimenziju izvršenja uzvišene pravde. Dolazak pred agine čadore i u narodnoj pjesmi zbiva se u zoru (»Taman zora udarila parva / I danica lica pomolila«) što sugerira simboličku viziju očišćenja i konačne pobjede dobra nad zlim. Pjesma, što je prirodno, obiluje turcizmima: Svaki svoju azurava vojsku, poljubi se pak se alališe, Za to Šuljo ni abera nema, na mlađe je aršun učinio, Sikter Siman psi ti jeli majku, Pa mu Sabat i Salamet viče; Miralaj mu selam odazivlje, A evala dragi gospodare...

U Osnovi sveslavianskog jezika Ban se bavi jezikoslovnim pitanjima, a ujedno je to i politički elaborat njegova slavenofilstva. Raspravu je podijelio u dva dijela, a u prvom je želio dati književno–povijesni pregled slavenskog jezika i stanje u književnosti kako bi omogućio razumijevanje i jasnu sliku ondašnjih kolebanja u jeziku, a u drugom se bavio razmatranjem o načinima i sredstvima kojima bi se taj proces sjedinjenja jezika što brže i učinkovitije ostvario. Na početku poziva se na vlastiti članak koji nije željela objaviti Zora dalmatinska, a kojim je kako vjeruje označio stazu kojom bi se trebala razvijati nariečia, pismena i pravopisi slavianskih plemena. Ban polazi od teze da su svi Slaveni u početku govorili istim jezikom, koji se onda tijekom vremena i društveno–povijesnih razloga razdvajao na različite govore i narječja, a po njegovu mišljenju došlo je vrijeme kad bi taj proces trebao krenuti obrnutim smjerom prema jednom općem slavenskom jeziku. Veliko značenje u tom procesu Ban pridaje književnosti. Taj povratak na točku s koje se na početku otputio može se ostvariti jedino putem književnosti: »Ta životvoreća sila koja će naš razstavljeni jezik sastaviti jedina je književnost. Bez ove on se ne bi nikada mogao vratiti na jedinstvo.«52 Pozivajući se na najpoznatije jezikoslovce, Ban donosi podjelu slavenskog jezika na četiri glavna narječja: rusko, ilirsko, poljsko i češko te četrnaest podnarječja: velikorusko, malorusko, bjelorusko, starobugarsko, novobugarsko, srpsko, hrvatsko, korutansko–slovensko, poljsko, češko, slovačko, gornjolužičko, donjolužičko i drievansko. Ona se pak dijele na dvije velike skupine: jugoistočnu kojoj pripadaju rusko i ilirsko narječje i zapadnu u kojoj su poljsko i češko. U slovačkom narječju vidi onu središnju silnicu koja bi trebala povezati dvie velike grane slavjanskoga jezika kao njihov posrednik, kao sveza kojom su zavezani njihovi tragovi. Najproblematičnije mjesto te studije jest Banovo raspravljanje o ilirskom jeziku gdje zajedničko narječje po Banu može biti jedino srpsko »koje je najliepše ne samo od svih ilirskih, no uobće od svih nariečiŕ slavianskih; koje ima najprostranije i najraznije u ilirstvu, a najdrevnije u svemu slavianstvu književstvo«.53 Poslije će se i u tom tekstu i u drugima u sva tri sveska almanaha koristiti nazivom serbski i kad govori o jeziku ili književnosti hrvatskoj. Slavit će Dositelja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića i njihova shvaćanja o jeziku — orijentiranost i ugledanje na govor prostog puka. U pisanju se zauzima za neka zajednička rješenja i spajanje latiničkih i ćiriličkih slova. Prvi dio optimistički će zaključiti tvrdnjom da se, ako i postoji, sve kolebanje oko središnje jezične orijentacije zbiva i napreduje u smislu sveslavenske jezične osnove koju je upravo dokumentirano izložio pa je time njegova rasprava počela stupati u život, čime potvrđuje da nije ni izmišljotina ni sanjarija.

U drugom dijelu formulira dva osnovna zadatka u jezičnoj politici: »pérvi je, da napravimo jedno književno nariečie iz tri glavna koja govorimo; a drugi, da to jedino književno nariečie sve–ilirsko utočimo u sveslavianski jezik«. Zauzima se za prirodnost jezika i kritizira (kao i Pucić u predgovoru Plandovanjima) dubrovačke pisce koji su se oduševljavali talijanskim jezikom i tako svoj jezik udaljili od njegovih izvora, u suvišnoj nježnosti udavili su njegovu muževnost. Jezik treba, piše Ban, činiti, koliko to dopušta njegova priroda, vitkim i glatkim, a ne uništiti značajnu njegovu krepost. Pozabavio se i pitanjem kovanja novih riječi, upozorio na nedostatak znanstvenog nazivlja: »Jezik je naš kao jedan snažan i krasan ali prost čoviek, kojega treba izobraziti...«54 U frazeologiji uočava prevelik utjecaj talijanskoga, latinskog i njemačkog jezika. Upućuje i na potrebu jednoga zajedničkog općeg rječnika kao prijeko potrebnog na putu ispravljanja, čišćenja i približavanja naših nariečia, a također i pravopisa. Upozorava na nedosljednosti u pisanju refleksa jata (negdje se piše miesto, a negdje misto), potrebu označavanja dugih i kratkih slogova (navodi primjere mogućnosti različitog značenja riječi bíti i bití, pítati i pětati). Ideja jedinstva u jeziku već je osvojila neke najodličnije slaviste, a vrijeme će nas svih uvjeriti da smo bili na pravom putu, zaključuje Ban na kraju te jezično–povijesne studije napisane 1847. u Beogradu, a redigirane 1849. u Dubrovniku.

Tom studijom zaključen je prvi svezak almanaha Dubrovnik: cviet narodnog književstva tiskan u Dubrovniku 1849. U njemu je objavljeno devet priloga, od kojih je sedam književnih te po jedna jezična rasprava i književnopovijesna studija. Prevladavaju pjesnički prilozi (6), a jedan prilog prijevod je iz strane književnosti (Pucićev prijevod Homerove Odiseje). Matija Ban autor je triju priloga, Medo Pucić dvaju, a surađivali su još Petar Preradović, Antun Kaznačić i Ivan August Kaznačić.

2. svezak

Drugi svezak tiskan je u Zagrebu u Tiskarnici Dra. Ljudevita Gaja 1851. na 259 stranica. Ni u tom svesku Ban nije potpisan kao urednik na naslovnoj stranici, nego se kao urednik potpisao pod uvodni tekst (prvi put).55 Uvod je zapravo programatski članak u kojem se iznosi program i uređivačka koncepcija Dubrovnika. Na početku je saderžaj s označenom paginacijom pojedinih priloga iz kojeg vidimo da je zadržana središnja podjela na dvije glavne rubrike: Staro i Novo književstvo. U prvom dijelu svojega Uvoda Ban jasno naznačuje što bi trebala biti temeljna nakana Dubrovnika i u skladu s tim u ovom broju će »označiti zoru nove dubrovačke književnosti, a malo osvětliti staru u Gioni Palmotiću«. Predstavljajući Palmotića navodi da je njegov životopis i cjelokupni pregled njegova djela ostavio Stjepan Gradić. Objavljivanje u Starom književstvu prvo Bunića pa potom Palmotića nije slučajno, nego je to, kako piše Ban, »bila naročita moja naměra, ne stoga, što su jednovremenici, nego što svaki od njih nosi na sebi svoj različni osobiti značaj«.56 Želio je predstaviti u svojem književnom časopisu dva najznačajnija dubrovačka pjesnika nadahnuta ljubavi — kod Bunića je to ljubav zemaljska, a kod Palmotića ljubav Božja. Uspostavljajući odnos između dvaju pjesnika, dvaju pjesničkih opusa i dviju poetika, Ban je istaknuo da one u svojoj jedinstvenosti predstavljaju razgranato dubrovačko pjesništvo: »Eto dakle na jednoj strani: zemlja, ljubav, čaša, šala ili satira, sve tělesno uživanje, a na drugoj nebo i molitba, ili mudrost i narodnost, uživanje posve duhovno. To je život, to pěsništvo dubrovačko u smislu razgranjenom.«57 Upušta se u prikaz stanja i prilika u književnom životu Dubrovnika, spominje njegove najvažnije predstavnike, analizira njihova djela — motive koje odabiru, pjesničke vrste, pristup tematici... Pokušava dati sliku dubrovačke književnosti od njezinih najstarijih predstavnika do njegovih suvremenika, a posebnu pozornost posvećuje kritičkoj analizi Palmotićevih stihova, vrednuje njegov književni opus i određuje mu mjesto u dubrovačkoj književnosti među njezinim najistaknutijim predstavnicima. Želio je »kratko označiti« Palmotića, a pišući o vrijednosti njegova pjesništva, u svom osvrtu spominje da ako plamen te poezije i nije bacio veću svjetlost, tomu je kriva upravo »nevěrojatna lakoća pěsnovanja«.58 Za ilustraciju Palmotićeva pjesništva drži najprimjerenijom pjesmu koju donosi prvu u svojem izboru Sveta Katarina iz Sene, u kojoj se duh Palmotićev vidi kao u ogledalu. Ban hvali suptilnost njegovih misli, lakoću u izricanju i najdubljih osjećaja, bogatstvo stila, vitkost jezika i samotečnost rime. U tim stihovima ogledaju se sve dobre, ali i loše strane Palmotićeve kojima, misli Ban, kao da nedostaje još malo poleta i pjesničkog nadahnuća. Pjesma se sastoji od pravilnih katrena s dvostruko rimovanim osmercima a posvećena je očitovanju ljubavi i pokornosti prema Bogu.

Ah, neka se k meni vrati,

Bože, svietlost tvog obraza;

Koi za pokoj meni dati

Nedostojnoj blag se ukaza.

Samo meni da blaženi

Zrak lieposti sine tvoje,

Pak nehajem da se meni

Bude vratit sárdce moje.

— — — — — — — — —

Nebeskoga sred veselja

Čim se ono mi nahodi

Nebeska ima svaka želja

Bit u meni ka se plodi.

Daleko će tako od mene

Sve izprazne misli stati,

I požude nepoštene

Neće u meni miesta imati.

U iskazivanju Katarinine duhovne ljubavi otkrit će Ban i zemaljskih zanosa, ali se prisjeća da je takvih izraza požrtvovnosti bilo u djelima srodne tematike i prije. Palmotić je bio, piše Ban, ne samo pobožan nego i domoljuban pjesnik, što se očitovalo u njegovim dramama. Predstavlja ga kao prvog probuditelja »narodnosti slavljanske«, koji je svojim djelima ostavio spomenik svoje ljubavi prema slavenstvu posebice u djelima Danica, Pavlimir, Captislava. Njegov opus potvrda je ukorijenjenosti slavenske misli u Dubrovniku.59 U Starom književstvu 2. sveska objavljeno je, u Banovu izboru i uz njegove kritičke opaske, šest pjesama Junija Palmotića.

U Novom književstvu ponovno je više raznovrsnih priloga i na prvi pogled lako je uočiti da ima puno manje pjesništva te da je većinu priloga napisao sam Matija Ban. (Od ukupno deset Ban je autor pet.) Nastavlja s tekstom o političkim, društvenim i socijalnim pitanjima Zrcalo povestnice dubrovačke, a njegova težnja sintezi i općem pregledu prilika u Dubrovniku vidi se u podnaslovima deset cjelina što pokazuju koje je sve segmente dubrovačkoga javnog života analizirao: Ustrojenje državno, Policajno uredjenje, Financijalno uredjenje, Uredjenje sudejsko, O poroti i općem jemstvu, O serbima (de plebeis), O baštinstvu, O ženitbi i prćiam, O pribežištam i dužnicima i O pravam crkvenim. U ovom dijelu Ban napominje da je svoj prilog radio u kratkom vremenu i da je naznačio samo neke osnovne karakteristike i svoje misli: »Dakle sva velika načela (politična i religiozna) koja je medju ljude posiala filosofia 18. stol#tja, biahu već oživotvorena od više stol#tja u Dubrovniku, slavjanskom gradiću, ovoj maloj skoro neopazimoj točki světa. — Opis ovaj, kojim sam preduzeo na vidělo izněti glavne karakteristične čerte njegovoga zakonodavstva, izradio sam, sbog oskudnosti vrěmena, dosta površno; obsěko sam ga, kao što je rěč, sěkirom. Ostavljajući sebi taj budući zadatak, da ga opširnije i sistematičnije razvijem, tim se za sada zadovoljavam, što ću na njega povući pozornost slavjanskoga světa.« Dalje u istom tekstu nije propustio ponovno istaknuti svoje kritičko stajalište prema zapadnoeuropskim utjecajima i naglasiti potrebu usmjerenosti Dubrovnika i njegove tradicije prema slavenskim uzorima i korijenima: »Nama netreba u tom poslu slěpo slěditi europejsko–zapadne narode; mi drugim putom moramo udariti, putom zakonotvorstva dubrovačkoga, u kojem je sabrano i u jednu kitu svito cvětje latinskih i slavjanskih institucija.«60

Ban je autor i opširne jezične rasprave Osnova sveslavjanskog jezika u kojoj nastavlja (Drugi razdiel) svoje jezične teze započete u prvom svesku. Na kraju je napomena da je rasprava dovršena u Dubrovniku 25. srpnja 1850. Prije nego će se upustiti u praktično izlaganje svoje teorije o sveslavjanskom jeziku, iznosi u uvodnom teorijskom dijelu svoja stajališta i poglede o jezičnoj situaciji i nastoji uvjerljivo iznijeti argumente prijeko potrebnog »u svakom smislu ujedinjenja, a najpreče u jeziku«. Međutim i Ban je svjestan teškoća i nerazjašnjenih pitanja i zato tim tekstom prvo želi »preporučiti domorodnim književnicima, da svestrano razvidimo i ocěnimo potanko naše narodne okolnosti prě nego izberemo put, kojim da se uputimo k postavljenomu cilju. Mi imamo medju sobom dosta sudarajućih se strastě, koje, ako se podpire, jošt mogu planuti, i strašno nas razdvojiti; ...«61 Polemizira i s mišljenjima o ruskom jeziku kao zajedničkom svim Slavenima. Ban drži da ruski može biti samo most kojim bi se slavenski jezici približili jedan drugom do konačnog ujedinjenja. Vrlo logično u toj raspravi traži jedan zajednički jezik koji bi bio jednako blizak svima i u kojem bi svi slavenski narodi prepoznali svoje korijene. Inzistira na slavenskom imenu i za jezik i za narod te tvrdi: »Slavjani svi skupa neće, gotovo bez sumnje, na ništa drugo pristati izvan na to da svi ostanu Slavjani. U tom samo nazivu, i u svim mislima istomu slědstvenim, oni se mogu susresti najpreče; u tom samo nazivu, i u mislima istomu slědstvenim, mogu vrěmenom izčeznuti plemenske strasti, ter učiniti města konačnomu spojenju; ali da svi skupa prozovu se imenom Rusŕ, ili Poljakŕ, ili Čeha, ili Srbŕ, i sa plemenstvom da uzmu narěčje rusko, ili poljsko, ili češko, ili srbsko za obće to, ukoliko ja mogu videti, neće biti nikada«. (istaknula K. B.)62 Indikativno je da je i Ban, unatoč svojem idealiziranom i nerealnom zanosu sveslavenstvom, bio i te kako svjestan nekih teškoća na tom putu za koji se tako gorljivo zuzimao. Zato je potrebno, mislio je, izabrati narječje koje će se uklopiti u sve vanjske i nutarnje zadanosti, neće kod pojedinih naroda pobuđivati sumnju ili izazivati osjećaj inferiornosti i »takvo narěčje nemože drugo biti, nego staro — slavjansko, ili crkveno« jer ono nije živo i nije svojina ni jednog naroda, a svi ga trebaju doživljavati kao svoje. Zato i jest najprikladnije da postane temelj sveslavenskom jer u njemu »kano u nekom čvoru svezani su trakovi svih živih nar#čja naših«. Teorijsku svoju raspravu i polemiku s onima koji se zauzimaju za ruski kao temelj sveslavenskoga Ban će zaključiti: »Dakle čisto staroslavjansko narečje neka služi na m#sto ruskoga za osnov obće–slavjanskomu književnomu jeziku« (istaknuo M. Ban).

Jedini pjesnički prilog u ovom svesku također nosi Banovo autorstvo — Nekoliko domorodnih popěvakŕ i anakreonkŕ. U prvom dijelu objavljene su četiri pjesme — oda Generalu Knićanin, zatim pod naslovom Domorodne pěsne pjesma Hrvatima i pjesma Materi srbskoj.63 Pjesma Hrvatima zanimljiva je s obzirom na političko–ideološka uvjerenja Matije Bana i ona možda pokazuje specifičnost njegova slavenofilstva. Objavljena je s podnaslovom Domorodne pěsne.

Na noge, na noge,

hrvatski ljudi,

Kojim duh slobodan

Ugrěva grudi,

Na svetu ustanite

Obranu svi.

— — — — — — —

Ko će toj podlosti

Da se povine?

Pustit da hrvatsko

Ime mu zgine?

Sa rodom svlada mu

Tudjinski rod?

— — — — — — — —

Jezik i zakoni

Naših dědovŕ?

To nam je svetinja

Starih věkovŕ,

Ne sgasit ne da se

Svetinja ta.

Četvrta je pjesma u tom ciklusu Kozak, a autor je posvećuje »najdražemu od dětinstva prijatelju, Ivu Lazareviću, sada stanujućemu u Rusii«, a u bilješci je naznačeno da se odnosi na rusko–francuski rat 1812. godine. Pjesma je spjevana u katrenama, vezanim stihom s rimom u drugom i četvrtom stihu. Autor u skladu sa svojim uvjerenjima slavi hrabrost, neustrašivost Kozaka u ratu u kojem su Banove simpatije svakako bile na ruskoj strani.

»O stoj, Kozače,

»Sa Spreje i Sene

»Kleće te ljuto

»Matere i žene;

»Kud god se slavsko

»Slovo ne kliče,

»Kozače, grozno

»Ime ti bit će.

U drugom dijelu tog pjesničkog priloga pod naslovom Anakreonke objavljeno je dvadeset pjesama, uglavnom ljubavnih i refleksivnih. U napomeni Ban navodi da su one plod njegove najranije mladosti i da su nastale kao rezultat lektire klasičnih dubrovačkih pisaca. Neke su bile napisane na talijanskom, a on ih je preveo »dajući im slavjansku pomast«. Sam dvoji o njihovoj vrijednosti, ali ih ipak objavljuje iz sentimentalnih razloga: »Nešto to razmišljanje, a nešto ono prirodno čuvstvo, kojim svaki spisatelj njeguje svoje prve sastavke, jer u njima često–krat leže mu sakrivene najdraže uspomene života, ne dadoše mi žertvovati ove moje, i jošt druge, kakve god bile pěsnice, nego ih eto u svět šiljem, s molbom na čitatelje, da oproste što nijesam važnijim umotvorima ovaj prostor ustupio.«64

Na kraju je Ban učinio rječnik novih, nepoznatih ili slabo poznatih riječi koje se rabe u ovom svesku Sbirka onih rěči nalazećih se u 1. i 2. svesku ovoga lětopisa, koja su novo skovane, ili slabo uobće poznate dalmatinskoj mladeži. Sa kirilskom i latinskom azbukom.

Značajan prilog pjesništvu u ovom svesku svakako su pjesnički prijevodi Meda Pucića (Orsata Počića) koji je preveo četiri pjesme — dvije s francuskoga (Piesma Kozačka i Pospiešimo se 1831. Berangera) i po jednu s poljskoga (Duh od stepe Bogdana Zaleskog) i ruskoga (Puškinovu Klevetnicima Rusije 1831.). Njegovo autorstvo spomenutih prijevoda nije navedeno, ali ga Ban uz ispriku spominje kao prevoditelja u bilješci u trećem svesku kojom je popratio objavljivanje Pucićevih pjesama.65

Marko Faustin Galjuf javlja se kao autor Životopisja znamenitih Dubrovčana. Tekst je pisan na talijanskom, a Dubrovnik ga donosi u prijevodu Giorgija Bana, Matijina brata. U prvom dijelu (nastavak slijedi u trećem svesku) Galjuf, koji je bio poznati latinski improvizator, predstavlja dvije markantne osobnosti koje su svaka na svoj način u različitim uvjetima i situacijama obilježile dubrovačku kulturnu i političku povijest. Prva je Domo Ranjina, »jedan od najznatnijih muževa koji predstavljaju ovo doba«, vlastelin koji je od mladosti »takim usrdiem učio da su ga učitelji predstavljali kao ugled drugovima njegovim«.66 Galjuf hvali njegovo pjesničko umijeće, s njim su u Italiju na studij putovale i muze. Podjednako se dobro bavio i trgovinom, u »ono sretno vrijeme« Dubrovnika imao je pod svojom zastavom (i stijegom svetoga Vlaha) tri stotine brodova koji su plovili po svim morima svijeta. Bio je mudar i omiljen dubrovački plemić i sedam su ga puta birali za kneza, a on je »vladajući mudro i promičući narodno blagostanje dokazao, da se pěsnik neuklanja izpred ozbiljnih i težkih zabavŕ«.67 Ističe se da je prevodio latinske pjesnike: Tibuta, Propercija, Marcijala, a od grčkih Filemona i Moska. Njegove Pěsne razlike tiskane su s nekim njegovim prijevodima u Firenci 1634, a pretiskane su godinu poslije u Mlecima i to u dva sveska — jedan je sadržavao ljubavne, a drugi »pobožne, pravonaravne i šalive« pjesme. »Niko bolje od njega nije uspio da nakalami na ilirski korěn grčko i latinsko pěsništvo«, piše Galjuf u portretu svojega sugrađanina. Predstavljajući Marka (Marojicu) Kabogu upustio se autor u raspravu o moralu, etici, poštenju, potrebi žrtvovanja za opće dobro, hrabrosti i ustrajnosti pokazujući kako je bez svega toga i bez takvih ljudi bilo nemoguće održati toliko hvaljenu dubrovačku slobodu. Lik Marka Kaboge i njegova sudbina iznimno su zanimljivi i potaknuli su mnoge Dubrovčane da se pozabave njegovim bogatim i burnim životom. O njemu piše Galjuf, Matija Ban ga uzima za glavno lice svoje istoimene tragedije, a suvremeni dubrovački književnik Feđa Šehović o njemu piše u svojem romanu Uvod u tvrđavu. Stjecajem nesretnih okolnosti Kaboga je zbog ubojstva bio u tamnici, gdje ga je zatekla »velika trešnja« 1667. Potres je razorio grad, njega su uspjeli nekako izvući iz ruševina i tako se našao na slobodi koju je iskoristio tako što se u potpunosti predao spašavanju stradalih i organizaciji života u gradu u kojem je vladao kaos (požar, pljačke, svakakvi neredi). Poslije rehabilitiran, nastavio je raditi za opće dobro, posvetio se radu za blagostanje Dubrovnika, vještom vođenju njegovih poslova na europskim dvorovima braneći ga velikim državnim oprezom od grabežljivih interesa susjeda. Zbog Dubrovnika i njegove slobode proveo je kasnije godine u turskoj tamnici ne posustajući u svojim stajalištima. »On popravi svoje prestupke stotinami plemenitih dělŕ, a jednim životom punim požrtvovanja. To je rěka, koja mutna i ključava iztiče iz ponora, nu udaljujući se, bistra teče svojim tokom tihim i veličanstvenim. Takav čověk biaše Maro Kaboga.«68 Galjuf će istaknuti da Dubrovniku treba takvih ljudi i da je sjajnih primjera hrabrosti, žrtvovanja za opće dobro, plemenitosti najviše u teškim vremenima za jedno društvo ili narod (»dogode se za onih vremenŕ koja su najplačevnija u životu jednoga naroda«). Za Mara Kabogu, Nikolu Bunića Vučičevića, Mara Gučetića piše da su »najl#pši dragokameni epidaurske krune«.69 U Dubrovniku se pa tako i u ovom tekstu podupirao i iznova gradio kult Dubrovnika, njegove prošlosti i slave, a prema tome i potreba kontinuiteta u slijeđenju njegove kulturne i povijesne tradicije — život svakoga građanina ima biti posvećen domorodnom blagostanju, da se dobri kršćani i građani za državu odreknu svih svojih dobara i da je brane ako bi je neprijatelj napao. U tom kontekstu su i objavljeni životopisi uglednih sugrađana (kako je uostalom i naznačeno u naslovu — životopisi znamenitih Dubrovčana). Autor Galjuf i sam je jedan od znamenitih Dubrovčana, vrstan poznavatelj svih vodećih europskih jezika, prevoditelj i sjajan improvizator koji je svojim znanjem i prevodilačkim umijećem oduševljavao učenu Europu.

U članku o narodnim običajima u dubrovačkom kraju Običaji stonskoga primorja od popa Petra Franasovića na početku teksta stoji da »Opis narodnih običajŕ nije samo zanimljiva, nego je i mnogo koristna struka književnosti, kako ona iz koje najvećma viri narodni duh u svim zavratkima svojim. Glupost ili razumnost, surovost ili ugladjenost, potištenost ili junačnost, odnošenja domaća i izvanjska, jednom rěči, stupanj umnoga i srdčanoga razvitka, sav život jednoga naroda načetran stoji u njegovim običajima, tako da ga može lasno uvidjeti svaki pomnjivi smatratelj ili štioc.«70 U tekstu »bez ikakva izlišna mudrovanja« detaljno se opisuju narodni običaji vezani uz ženidbu — običaji prošnje, dolaska u kuću domaćina, odlazak u crkvu, darivanja, prćije koju mlada donosi (dota ili miraz). Autor donosi i nekoliko tipičnih pjesama — napitnica i zdravica koje se pjevaju u takvim prigodama.

Svatovi nam pred dvor došli,

Što ćemo im dara dati?

Svakom svatu po kiticu,

Juvegliji v#renicu.

— — — — — — — — —

Magla jezer preklopila;

Pada iz magle tiha rosa,

A moli se juveglija;

Oj svatovi, bratjo moja,

Vi nedajte tihoj rosi

Da mi pada na d#vojku;

Kad d#vojka k dvoru dodje

L#po će vas darovati,

Svakom, redom, po košulju

Darovat će majku moju

Zlatnom dunjom od sto listŕ,

Svak se čudi gd# je rasla;

Rasla dunja pokraj mora

Žarkom suncu put prozora

— — — — — — — — —

Pojte s Bogom, oj svatovi,

Na putu vam dobra sreća,

Na putu vam Bog!

Veselo vama neve hodila;

Medju vama Boga molila;

Pomogo vas Bog!

I vas i vaš rod!

U ovom svesku objavljen je i programski tekst Matije Bana ispod kojega se prvi put potpisao kao urednik i u kojem elaborira uređivačku koncepciju i ulogu koju je namijenio svom časopisu (Ban ga naziva lětopis) u aktualnom političkom i književnom životu Dubrovnika. Budući da je Ban u tekstu podrobno iznio koje su mu nakane i što želi postići svojim Dubrovnikom, tekst prenosim u cijelosti.

Uvodni programski članak napisao je i potpisao se kao urednik Matija Ban.

Ovaj lětopis postankom svojim označio je novo doba u životu dubrovačkom, doba slavjansko–književnoga preporodjenja. Po njem i drugovim njegovim stari naš grad opet postade na južnom slavjanskom primorju središtem književne radinosti, što je i od prě bio; jer dočim se u lětopisu »Dubrovniku« piše latinskom abecedom za Primorce zapadne crkve, u »Magazinu dalmatinskom« koi se takodjer ovdě uredjuje, piše se azbukom cirilskom za Primorce crkve iztočne, kao što se u dubrovačkim listovima L'Incerto i L'avvenire (izdavanim na talianskom jeziku, ali u slavjanskom duhu) pisalo za mali sorazměrno broj, nu broj izobraženjem svojim znamenitih onih Primoracah, koji se pustiše zaněti italianštinom. Čitava ta književna dělateljnost, rasprostiruća se na sve razrede žiteljstva našega, započne (izvan samoga dalmatinskoga magazina, koi izlazi od dužeg vrěmena) godine 1848, kada državnom groznicom zadrhta Europa. Dočim mnoga slavjanska plemena trčahu na oružje protiv tudjinstvu ugnjetavajućemu narodnost njinu, ter pobědom istih svitaše zora velike budućnosti svim Slavjanima, u toj svetčanoj prigodi Dubrovnik nije mogao prešutati; i on podigne glas svoj; ali glas to biaše mudroga starca, koi živeći od uspomenah, stade pripovědati svoju prošlu slavu; nu, nadajući se i u budućnosti za mladu dětcu svoju, razložiaše takodjer o svim velikim voprosim iste se tičućim. Druge on videći na bojnom polju za obću sreću, uvěk doslědan sebi, preuzme svoj stari zadatak, zadatak narodnoga izobraženja, tihim putem književnosti. Gori pomenuti glasnici njegovi postaše tim srećnim slučajem, što u općoj onoj smutnji svi stranstvujući ljudi, koje ne zadržavaše kukavna sebičnost ili nadjača nužda, trčahu k domovinam svojim, ter tako i u ovoj sabra se s više stranah několiko spisateljah, koji, pridruživ se drugima u njoj postojano stanujućim, oživiše književstvo i Slavjanstvo, od padnutja reublike malo ne sasvnim umrtveno. Imena Antuna Kazala, Orsata Počića, Ivana Kaznačića, i drugovah njinih, koji i od svojega pišu na narodnom jeziku i brinu se za izdavanje starih spisatelja naših);71 Gjura Puljića, Miha Messi, Iva Galjufa, Luja Seralja i Balda Bizara (kojega na ulasku književne staze smrt pokosi prěvremeno), kao onih, koji o raznim naučbenim strukam pišu na jeziku italianskom, stoje na čelu ovoga novoga doba naše književne pověstnice. Najprvi se oglasi Bizar sa svojim Incerto; pisao ga je stranom narodnim a stranom talianskim jezikom.

Taj početak směšanog značaja biaše sasvim shodan našim primorskim okolnostima. Ali borba nastupivša medju slavjanskim i talianskim življejm nije mu dopuštala dug obstanak. Svakomu od ovih dvajuh jezikah trebalo je posebno polje. Italijanski steče ga u Avveniru, kojim je Ivo Kaznačić dlovao na potaliančeno gradjanstvo; a slavjanski u ovom lětopisu, prvu svesku, kojega ja sam već izdao pomoću mojega vrědnoga priatelja, Orsata Počića, koi odlazeći na put za Italiu i Franciu, ostavi mi sgotovljeno gradivo za sav prvi razd#l. Lěp prijem, koi je našla na više stranah gorirečena sveska, ohrabri me; ter uredih i drugu, koju eto već izdajem. Počem L'avvenire bi udavljen onim istim lancem, od kojeg pogiboše i mnogi drugi vredni listovi u Austrii, to jest, novinarsko — novčanim nametom, samo predstojeći lětopis, polag Dalmatinskoga Magazina, jošt' obstaje u Dubrovniku. Glavna naměra pri utemeljenju istoga bila nam je, jest i ostat će ta, najprie, da se od propasti sačuvaju, sredstvom pěčatnje, pěsnički sastavci starih Dubrovčanah, ter i s te strane i sa svih drugih, da se Dubrovnik tako osvětla, kako bi se š njim Slavjani u svakom obziru točno spoznali; drugo, da se mladim našim spisateljima otvori jedno polje dělovanja, kroz koje bi se narodnost slavjanska u ovim stranama konačno utvrdila. Imajući taj cilj u vidu, podělili smo lětopis naš na dva razděla, opreděljujući prvi za staro književstvo, a drugi za novo. O novom, koje je plod živećih Dubrovčanah, izostavljam sada govoriti. Od starog izidoše u prvoj svezci Bunićeve pěsne, a u ovoj eto izlazi polovima liričkih pěsanah Giona Palmotića.72

Drugi svezak donio je deset priloga, tri iz književnosti (pjesništva), programatski članak o uređivačkoj koncepciji, dva jezična priloga, jedan životopis, dva priloga o narodnom životu i običajima i jednu povijesnu raspravu. Dva su priloga prijevodi (životopis s talijanskog, a poezija s poljskoga, ruskog i francuskog jezika). Matija Ban autor je polovice priloga (pet), a surađivali su još Marko Galjuf, Matijin brat ěuro Ban i Medo Pucić kao prevoditelji, Petar Franasović i Petar Marinović.

3. svezak

Slijedeći svoj program redovitog predstavljanja starih dubrovačkih pisaca u Dubrovniku u rubrici Staro književstvo, u trećem svesku Medo Pucić piše o Marku Brueroviću i donosi uz detaljna objašnjenja i precizne bilješke, izbor iz njegova pjesništva (uglavnom kolende i pjesme posvećene njegovim prijateljima). Predstavljajući tog Francuza koji se toliko udomaćio u Dubrovniku i izvrsno naučio hrvatski Pucić, ističe da upravo on daje prednost hrvatskom jeziku, dok se toliki »Slavjani« još uklanjaju i stječu slavu s latinskim, talijanskim, njemačkim ili francuskim jezikom. Stavlja ga na čelo onih koji će proslaviti narodni jezik i izvojevati pobjedu nad tuđinstvom i on je »zato bolji Dubrovčanin od mnogih koji su to rođenjem«. Pucić će istaknuti kako je u mnogim prilikama Bruerović bio i bolji pjesnik od mnogih koji su to htjeli biti, a pisali su svojim materinjim jezikom: »...poprimi naše običaje i stade pisati naške pěsme, da nijedan Dubrovčanin nije mogao biti u tiem vanjskiem prigodama bolji Dubrovčanin nego što je bio taj Francez.«73 Pohvalno Pucić govori o klasičnom obrazovanju i učenosti u Dubrovniku, o Dubrovčanima koji su stjecali ime po Europi, spominje Ruđera Boškovića, Benedikta Staya, Rajmunda Kunića koji je tako dobro preveo Homerovu Ilijadu »da se već neće nitko staviti na taj posao«, Faustina Galjufa koji je jedini primjer kako se znanjem mrtvi jezik (latinski) može oživiti kao da je materinji... Svi oni su »sdruživali neodrěšiviem lancem po Europi ime dubrovačko i slavu latinske poesie«,74 međutim ta je slava imala i drugu stranu jer je odalečivala Dubrovčane od proste slavjanštine. Prvi učitelj Bruerovićev u Dubrovniku bio je Đuro Ferić, poznatiji po svojim latinskim nego hrvatskim (slovinskim) stihovima. Marko Bruerović je naučivši hrvatski nastavio najviše pisati baš na tom jeziku. Zanimao se za narodni život i običaje, skupljao i zapisivao narodne pjesme, pisao je kolende koje su kao pjesnički oblik imale tradiciju u Dubrovniku, ali pisale su se pod utjecajem talijanskog jezika. I Pucić spominje Mara Zlatarića i Antuna Kaznačića, ali daje prednost Bruerovićevim kolendama čije je značenje u tome što su napisane »ili sama čistiem ili směšaniem jezikom« i što ih je sastavio »da zbilja budu književni proizvodi, a često i primeri prělepe poezie, kako će svak lasno uviděti iz ovieh njegovih kolenadah koje smo ovdě priložili«.75 Njegove kolende slika su dubrovačkog života, prilika i običaja, a kao i pjesme (poslanice) često ih je posvećivao svojim prijateljima:

Gosparu Niku Počiću

Dragi Niko kak i lani

Mi smo došli ne zamani

Kolendom te svétovati

Da ne cknis svět uživati.

Vidiš kako barzo odveće

Godine se kolo okreće?

Još do malo za ledja ti

Mladost počet ć' ostajati

I već s tobom na poreda

Ići starost lěnogreda.

Gosparu Palu Gočiću

Čestitamo sadar Božić

Tebi kući i bratu tvomu!

Na bedri vam sjajo nožić!

Vrijo vam lončić svedj u domu!

Obilnost vam prag navratni

Ispraznite rožić zlatni!

Oh da Bog da sto badnjakah

Tvojom rukom pristavijo!

I u početak noćna mraka

Posuo žitom nakitijo

Lovorikom i maslinom

A topio rujniem vinom!

— — — — — — — — —

I mi k tebi dohodili

Sto godinah pod prozore

Pěvku izpěvat, Pavle mili

Od večera tja do zore

Kô je običaj bila stara

Dubrovačkieh kolendarah.

Koliko je hvalio kolende toliko je Pucić nezadovoljan Bruerovićevom komedijom Věra nenadana, koja jest uzorak dubrovačkog života sa smiješnim prizorima, ali kao cjelina ne funkcionira i nema kvalitetu koja bi mogla zadovoljiti i nasmijati čitatelje. Zamjera mu i da se orijentirao samo na smiješnu stranu dubrovačkoga života zanemarivši »ćud ozbiljnu i hvaljeni karakter naših otacah«. Pohvalio je zato dvije satire o »službenicama dubrovačkijem« — prikaz običaja službe u vlastelinskim kućama, odnos prema posluzi, a karakterističan je u tome Bruerovićev topao pristup posluzi, razumijevanje za njihove probleme.76 Analizirajući Bruerovićeve poslanice, lako je uočiti utjecaj narodnog pjesništva na njegov lirski jezik. Utjecaji su vidljivi i u leksiku i u sintaksi, a koristi se kao stihovima i nekim narodnim poslovicama: ono sinje more, grada bijeloga, Žalostna ti majka!, Znaj da svěstno ni koristno nije / Bolje ištuć dobro ostaviti, Tvérda ti je věra, jednom gradi drugom razgradjuje, Tko ga pozna věrovat mu neće, što je potvrda dobrog poznavanja jezika, domaćih prilika, povijesti i tradicije. Zaključujući književni portret Marka Bruerovića, Pucić napominje da nije bio samo pjesnik, ističe njegovu obrazovanost i znanje latinskog te prijevode Propercija, Katula, Marcijala, preveo je i jednu Plautovu komediju i »silu izvornieh latinskieh elegiah i epigramah koja su mu mogla dobiti slavno ime izvan Dubrovnika«, a navodi i da sam posjeduje još velik broj njegovih prijevoda narodnih pjesama na talijanski (»imam dosta našieh narodnieh piesamah potaliančenieh od njega u stihovima«).

Novo knjižtvo otvara Ban četvrtim (posljednjim) nastavkom teksta Zércalo pověstnice dubrovačke u kojem piše o razlozima procvata učenosti u Dubrovniku, raspravlja o odgoju mladeži u obiteljima postavljajući obrazovanje i odgoj kao stupove dubrovačkog života i njegove slave i preduvjet općeg reda i blagostanja na kojem se temeljio duhovni i materijalni procvat Dubrovnika. Država i bogatije obitelji brinule su se za svećenstvo i crkvu, što je bila posljedica opće pobožnosti. Također ističe mudro upravljanje i milosrdnost. Upravljanje se temeljilo na razumu u svemu, štedljivosti, povjerenju, poduzetnom duhu, pronicavosti i spretnosti u odlučivanju, trgovini i pomorstvu. U svemu je trebalo obzirnosti jer»bogatstvo stečeno na moru jest kao i more nestalno«. U Dubrovniku je postojala Oper pia — milosrdna ustanova, bolnica i sklonište za siromahe, nemoćne i ostavljenu djecu još od 13. stoljeća, kad u »izobraženoj« Europi nije o tome bilo ni traga. Uz bratstva koja su imala bogoljubnu i humanu svrhu pomagati svima koji su tu pomoć trebali Ban ističe da je posljednje i najplemenitije obilježje dubrovačkog života milosrdnost, kojim on zaključuje svoju sintetičku sliku općih dubrovačkih prilika i razloga njihove slave, a ujedno to je i iskaz velikog Banova domoljublja jer »njim sam htěo da i ja odužim moj dug, da i ja bacim moj věnac na grob ove slavne domovine koju najvećma obožavam, najtoplije ljubim i najgorčije oplakujem u dalekoj bratinskoj zemlji«.77 Dosta je pisano o njegovu slavenofilstvu i srbofilstvu, ali ne može mu se zanijekati ljubav prema Dubrovniku ni to da je i u Dubrovniku slavio Dubrovnik, njegovu slavnu prošlost, sklad politike i umjetnosti. »Ko zna da iz pepela Dubrovnika ne bukne plamen koji će naš put k budućnosti osvětliti«.78

Treći svezak, u prijevodu Matijina brata Gjurgja Bana, donosi dva dubrovačka portreta u Životopisju znamenitih Dubrovčana — Mara Getaldića i Đura Baljivija. Maro Getaldić, rođen 1566, bio je jedan od velikih europskih intelektualaca koje je Dubrovnik tako često davao svijetu i ništa manje slavan od nasljednika mu Boškovića koji se rodio sto i pedeset godina nakon njega. Žeđ za znanjem utaživao je putovanjima svijetom. Predstavljajući njegova djela, autor navodi da je u predgovoru zapisao: ja sam onaj koji volim znati, negol li biti poznat, učiti sebe, nego li naučiti drugoga«,79 Za života je stekao slavu, a istinska priznanja, što je žalosno ali vrlo uobičajeno, stigla su nakon njegove smrti.

Đuro Baljivi, rođen 1668, poznati je dubrovački liječnik. Glasovit po svojoj požrtvovnosti, bolesničku postelju nazivao je najboljom knjigom za liječnike. Proputovao je velikim dijelom Italije, zadobio poštovanje i ugled u Rimu gdje ga je papa Klimo IX. učinio učiteljem ranarstva (kirurgije) i anatomije pri učilištu Mudrosti. Njegovo ime bilo je poznato izvan europskih granica, a autor ovog životopisa spominje da su stizala pisma iz arapskih zemalja kojim su mu zahvaljivali na pomoći, a on nije bio tašt i »u sreći ne bijaše ohol, a u nesreći ne klonjivaše duhom«, te je pomagao i liječio jednako i bogate i one koji nisu imali ništa. Ostavio je iza sebe više medicinskih djela u kojima je svojim spoznajama i naprednim pogledima unaprijedio medicinsku znanost, a na marginama je zapisivao primjedbe u obliku aforizama.

U 3. svesku tiskan je Razgovor pastierski Mata Vodopića, a prije je objavljen nepotpisani tekst Nagovor uredništva naslovljen Obrana ekologe. Autor (najvjerojatnije Matija Ban, o. K. B.) polemizira s onima koji misle da se u pastirskom pjesništvu ne može reći ništa novo jer je postiglo svoj zenit kod starijh pisca. Ban drži da se ono dosad razvijalo samo u jednom smjeru preuzevši uzore od grčkih i rimskih pjesnika. I da ne bi ostalo samo na besplodnom i dosadnom nasljedovanju Teokrita i Vergilija, naši književnici trebali bi se više okrenuti pozitivnoj i realističkoj strani pastirskog života i preuzeti prosvjetiteljsku ulogu. Naravno, treba se kloniti golih moralnih sentenci i ispraznog mudrovanja jer to prosti puk ne bi prihvatio, nego treba svemu dati ton istinitosti i »u haljinu prostote obućie i ne zanemarivati izražajne mogućnosti i snagu narodnog jezika. Tim smjerom se po autoru ovih redaka kreće Mato Vodopić, koji u svom djelu nudi moralnu poruku — nevin čovjek u neprilici mora vjerovati da će biti spašen, a njegovo poštenje nagrađeno. Ističe se da Vodopić kao župnik živi među seljacima, poznaje njihov život i iz toga crpi teme za svoja djela.

U 3. svesku Ban objavljuje i dva priloga Iskrice moralne i Iskrice povjestničke za koje je u bilješci80 navodi da su napisane prije osam godina, a jednim njihovim dijelom nije zadovoljan, ali ih objavljuje jer mu je očito nedostajalo priloga za taj broj Dubrovnika, a namjerava ih prepravljene zasebno tiskati: »Spisane u godini 1844, namjeravao sam jih onda izdati za mladež; ali dio moralni nije me zadovoljavao, pak sam jih do današnjega dana u rukopisu zaděržao, čekajući zrelije godine. Nu evo da bi ovaj svezak Dubrovnika popunio, prinudjen sam onake jih izdati, kakve sam onda začeo; a popravljanje njino odlažem za ono vrěme, kad ih uzimam u osebnomu dělcu prepečatiti.« Iskrice moralne moralistička su rasprava didaktičkog usmjerenja podijeljena u četiri cjeline. U svakoj od njih Ban se posvećuje određenim odabranim osjećajima. U prvoj to su domoljublje, narodoljublje i čověkoljublje, osjećaji koji se nikako ne isključuju nego se nadopunjuju: »Ljubav k rodnom městu i k narodu svojemu naravna je čověku. Ta ljubav kada nije sěpa, umnožava u nama blaga čuvstva, a nikako nas ne udaljuje od one ljubavi obće, koja je sveza čitavoga čověčanstva.«81 U drugoj cjelini piše o izdajstvu i odmah na početku ističe: »Proklet bio čověk koji izdaje domovinu.82 U trećem dijelu piše o junaštvu koje »nije drugo već dělujuća smělost« i koje on u duhu svojih ideja želi pripisati svim Slavenima: »Dao Bog da onaj dio naše braće koji je ovu slavu izgubio opet je poimi! Dao Bog da junaštvo, onako kako je ovdě ukratko načertano, uzbude věčiti ideal slavianskih plemenah!«83 Četvrti dio posvećuje pažljivosti i umjerenosti koje je nemoguće razdvajati jer proizlaze jedna iz druge, a posebno su potrebne onima koji se bave općim stvarima i poslovima značajnim za sudbine pojedinaca ili naroda: »Ako svi u svakom stanju moraju se děržati opaznosti i uměrenosti, to je dužnost osobito onih koji obćim poslima upravljaju. Iz neuměrenosti nauditi samomu sebi škoda je; ali nauditi otačbini grěh je, zločinstvo je, koje bi svakda trebalo strogo kazniti.«84 Kako je i razvidno iz bilješke Ban je te svoje naputke namjeravao tiskati za dubrovačku mladež.

U Iskricama povjestničkim Ban kratko obrađuje dvanaest epizoda iz dubrovačke, hrvatske, poljske, ruske i kozačke povijesti. Jedan dio posvetio je Zrinskima, čime se potvrđuje Banova zainteresiranost za tu temu hrvatske povijesti. Ban je i autor drame o Nikoli Zrinskom koju je još naslovio Junačka drama, a na kraju teksta o »eriozmu Zrinskoga« zapisao je: »Nikoli Zrinskomu i drugovima njegovim pripada ista slava, koju Leonida sa svojimi Spartanci zadobi.«85 Pisao je još o rodoljublju Petra Dobrišića, o hrabrosti Jarmaka, donskoga Kozaka, o heroizmu Zolkjevskoga, o plemenitoj pobjedi Petra Velikoga, o hrabrosti i rodoljublju Ivana Soběskoga...

U Književnom razsudjivanju Ban je iznio neke i danas zanimljive opaske o mjestu i ulozi književne kritike, moralnoj odgovornosti kritičara, prijeko potrebnom osjećaju samokritičnosti i pogubnosti uvjerenja o vlastitoj nepogrešivosti. Također je istaknuo, što je i danas i te kako aktualno, potrebu nezavisne pozicije i književnosti i književnika, dok je kritičara vidio kao moderatora književnih kretanja. Tražio je odgovornost kritike koja mora biti »nekad cvětna šibika, nekada oštri mač«, a da bi pokazao kako kritičnost koju traži od drugih primjenjuje i u pristupu svojim djelima u nastavku teksta kritički analizira svoju dramu Mejrima ili Bošnjaci. Ban u ovom tekstu ocjenjuje tadašnju situaciju u književnosti, poziva mlade autore na suradnju, a zbog aktualnosti i univerzalnosti iznesenih stajališta vrijedno je prenijeti dio spomenutog teksta.

Književno razsudjivanje — Uvod

Na zreniku našeg knjižstva tek p#rvi zraci počeše svitati naukama. Mi jošt, raskošna momčad, bludimo najradje po cvětnim poljama krasnoslovja. Ali i tamo broj izvérstnih obdelateljah tako je prekoměrno ograničen da mora zabrinuti svakoga rodoljubca. Pak od n#koga vrěmena i oni ili sasvim ukloniše se, ili posle pérvoga čestitoga poleta, kojim su pobudili najlěpše u nama nadežde, sada kao izumoreni svijaju k zemlji krila. Nova lica koja se pojaviše posle zadnjega prevrata okrom što nam ne daju nikakve utěhe za sadašnjost, jošt i plaše nas za budućnost; jer ne samo što pěsnama, pripovětkama i novelama svojim nijesu vrednost umnožili našemu krasnoslovju, nego jošt i prete da će isto posjeći u korjenu, pokvrujući obći dobar ukus. Dakle književnost naša za cělo nazaduje, i nazaduje tako da ako se tomu blagovrmeno na put ne stane, ona će u ponor bezukusnosti i bezplodnosti padsti.

Dva su tomu glavna uzroka: jedan, što naši književnici (govor je o onima koji upravo zaslužuju to ime) nemaju one materialne nezavisnosti koja je potrebita slobodnomu razvitku uma, a drugi, što nemaju one rukovodne kritike koja je potrebita usavéršavanju istoga. Kako bi se mogli ukinuti ti uzroci?

U sadašnjim žalostnim okolnostima, u kojima nije nam se od nikud pomoći nadati okrom onoj što sami medju sobom iznadjemo, jedino posredstvom dobro upravljene kritike sposobni spisateji mogli bi doći do neke nezavisnosti i savéršenstva. Ali mnogi našinci to nedokučuju, pak su protivni kritiki misleči86 da bi ista zaplašila mnoge mlade obdělatelje, od posla jih odvratila, i tako obustavila književni razvitak. Ja pitam, u čemu se vrědnost književnosti sastoji, da li u količini ili u izvérstnosti umotvorah? u izvérsnosti za cělo. Pak kada će spisatelji doći do te izvérstnosti neobhodime? kada budu razumnom kritikom prosv#tljeni. A koje će biti posl#dice svega toga? jedno ili dva umotvora, kritikom dobro oglašena, pribavit će spisatelju odlično ime pak će se njegova děla sve više i više tražiti, dok uzmu mah i svestrani tečaj u narodu. Okom toga kritika će odkriti praznoću, ništenost savéršenu svih onih mnogih dělah koja su književstvu ono što je guba tělu, koja izmamljuju od naroda novac koji bi se možda obratio na kupovanje dielah koristnih, ili na koristna zavedenja. Tim odustati će najposle od kniževnosti oni koji za nju nijesu, a ostati će na polju samo ljudi sposobni, koji od svojega truda pribavljajući dovoljno koristi, moći će da se odreknu svakoga zanimanja književnosti inostranoga, ter da se svaki svojoj struki odade onom slobodom, onom neprekidnosti i onim uporom bez kojih savéršenstvo ne može se postići u ničemu. Eto dakle kako će kritika koristovati materialno književnicima a moralno književstvu.

Ali da bi te srećne poslědice iz kritike proiztekle treba da ona sama proiztiče iz uma prosv#tlěna a iz duše poštene; treba da se razumni kritičar najprije pročisti kroz oganj pravde i rodoljublja od svake pristranosti, zavisti i zlobe, od malenkosti i slabosti svake, pak da se takne te svetinje izključivom naměrom narodnoga napredovanja. Njegova rěč neće otrovna biti, skromno će biti izraženo mněnje njegovo, iskrena će se ukazati njegova radost nad svakim srećnim pojavom; on, kao što će odkriti slabu stranu jednoga znamenitoga děla, i kazati način kojim se može poboljšati, tako će odkriti i stranu dobru, ter uz savěst dati će plemenitu hvalu; gdě god opazi klicu nadežde, blisk talenta, pratit će ga pomnjivim okom, osobitom ljubavi njegovat će ga i u razvijanju podpomagati; prama odličnim umovima imat će one obzire koji jim idu; umove zabludjene po poljama za njih bezplodnim opominjat će ozbiljno, kako bi jih na druga njima udobnija izveo; a samo snažno će udariti na glupost očevidnu, tim više ako se je u směšne pretenzie zavila. Kritika bit će u njegovim rukama nekad cvětna šibika, nekada oštri mač (podcrtala K. B.). — Ja tako kritiku ponjam. Tako samo ona može postići svoj lěpi cilj, može postati neko uzvišeno narodnoga posvěćenja svešteništvo.

U koliko se pružaju moje umne sile a inoknjiževne i zvanične zabave dopuštaju mi naumio sam da u našem Dubrovniku podignem stolicu takoj kritiki, nadajući se da će mi skoro i drugi u pomoć priteći. — (podcrtala K. B.) Uvěren o nuždi i koristi njenoj, ja stupam mirnom predanosti na susret svima neugodnostima na koje se obično nailazi pri takovim poslovima, těšeći se da će pravi talenti, koji su uvěk skromni, odobriti moje poduzetje i upotrebiti sve što nadju da je pravilno u mojim pretresima, a ne mareći za šuplje glave, koje uvěk misle da u njihovim proizvodima ne može pogrěške biti, pak se sérde i ruže one koji im iste odkrivaju. Medju zadovoljnima i nezadovoljnima, medju odobrenjem i ružbama ja ću tiho produžavati svoj posao, na ništa ne obzirući se, na ništa ne odgovarajući. Da pak uvěrim svakoga da ne praštam ni samomu sebi da srogo i sam iztražujem pogrěške u svojim umotvorima, a tudje primětbe najradje primam, evo ću početi ovaj tečaj pretresanja mojim poslědnjim dramom: ...«.87

Na kraju trećeg sveska dva su priloga (od ukupno tri u ovom broju) Meda Pucića (Orsata Počića): Statut oli zakoni otoka od Mljeta i Pěsmice, također potpisana Pucićevim pseudonimom Medo (Orsat) Počić. Statut je izraziti pravni tekst pisan administrativnim jezikom kojim se regulira život na otoku nedaleko od Dubrovnika (uređuju se opća pravila ponašanja, međuljudski odnosi, zakoni povodom prodaje ili kupnje).

U prilogu Pěsme posljednjeg tiskanog sveska Dubrovnika objavljeno je deset Pucićevih soneta i jedna pjesma. Ta poezija ipak pokazuje ponajboljeg pjesnika iz kruga oko Matije Bana, koji vlada jezikom i formom i bilježi svoja intimna razmišljanja.

Šta je život? lěpa něka nada

Uživanje božijega světa

Časti, ljubve, slave, blagih lěta'

Koja hoće da te smami mlada.

Šta je život? spomena nerada

Někog čara, někog amaneta

Někih časa' ubožanja sveta

Koje niesi okusijo kada.

Šta je život? časovno primirje

Izmedj silah borećih prirode

Cvěće zemno, nebesko ljepirje.

Šta je život? jen odušak ubav

Kocem savět s dobre i s zle gode

Vraća Bogu osnovni mu uzdah!

Motivi Pucićevih soneta također pokazuju ugledanje na narodnu poeziju, a utjecaj narodnog pjesništva otkriva se i u leksiku. Pucić pjeva o ljubavi, sreći, ljepoti, kratkotrajnosti i prolaznosti svega u životu, prirodi i rodnom gradu koji mu je lijek za sva njegova razočaranja.

U 3. svesku objavljena je u prijevodu Luke Svilovića Manzonijeva pjesma Uzkérsnutje i u bilješci kojim je popraćen prijevod urednik se zahvaljuje prevoditelju, »mojemu vérlomu sugradjaninu, koji nam je ovu lěpu pěsmu Manzonijevu točno i razgovetno preveo«.88 Osim pohvale Ban se koristi prigodom da pozove na suradnju sve zainteresirane »koji se književnosti slavjanskom zanimaju« kako bi »pristupili u kolo naše«.89 I ta bilješka kao i prethodna u kojoj iznosi kako zbog ispunjenja prostora objavljuje svoja dva priloga pokazuje kako je Ban u trećem svesku sve teže pronalazio suradnike pa je bio prisiljen većinu priloga napisati sam.

Na kraju 3. svezak donosi još jedan pjesnički prilog — Tri romanze od Matije Bana. U Jelki se koristi tipičnim i čestitim motivom nesretne i neostvarene ljubavi koja zbog prepreka i roditeljskog nerazumijevanja završava tragično. Pjesma je spjevana u katrenama s vezanim stihom. Prevara kažnjena ima narativnih elemenata i po mnogo čemu podsjeća na tipične epske narodne pjesme (ovaj put korišten je motiv ljubavne vjernosti i žrtvovanja). Ipak, osim dobre volje i truda malo što se može dodati ako se govori o Banovu pjesničkom umijeću.

U trećem svesku objavljeno je dvanaest priloga, šest iz književnosti (pjesništva), jedan programski tekst o književnoj kritici, dvije povijesne studije, jedan životopis te po jedan pravni i moralistički tekst. Dva priloga prijevodi su s talijanskog (životopis) i francuskog jezika (Manzonijeva pjesma). Matija Ban ponovno je autor pet priloga, Medo Pucić tri, a kao prevoditelji surađuju Pucić, Luka Svilović i Đuro Ban.

Zaključak

Svojom fizionomijom i uređivačkom koncepcijom, sadržajem, količinom i kvalitetom objavljenih priloga časopisi nam omogućuju iščitavanje estetskih i ideoloških strujanja u tekućem kulturnom i književnom te društvenom i političkom životu jedne sredine. I Banov Dubrovnik tako možemo ocjenjivati i dati mu odgovarajuće mjesto u povijesti hrvatske književne periodike jedino u kontekstu vremena i prilika u kojima je pokrenut i u kojima je izlazio.

Za prilike u kojima se pojavio i zaživio Dubrovnik: cviet narodnog knjževstva (knjižtva) značajna je bila burna 1848. godina kad »državnom groznicom zadrhta Europa«, događaji koji su joj prethodili i prilike u društveno–političkom, kulturnom i književnom životu poslije. Nakon dobivanja ustava i slobode tiska (pod pritiskom pobune u Beču, car Ferdinand V. proglasio je 15. ožujka 1848. svoju Pečatnicu i uvođenje parlamentarnog ustava) pojavila se u Dubrovniku potreba za novinama jer je to bio najbolji način javnog djelovanja i propagiranja novih i naprednih ideja. Od Kraljskog Dalmatina, koji je prestao izlaziti 1810. Dalmacija u dugom razdoblju od dvadeset i dvije godine nema svojih novina, a Dubrovnik nikakvih sve do 1848. Svjesni utjecaja novina na javni život pojavljuju se te godine Rimembranze della settimana i L'Avvenire, ali ni jedan ni drugi pokušaj nisu bili duga vijeka. Prevlašću kontrarevolucije i donošenjem Oktroiranog ustava 4. ožujka 1949. zavladala je opća klonulost te je politički i javni život u Dubrovniku potpuno zamro. Situacija za izdavanje novina bila je sve nepovoljnija, ugušena su revolucionarna raspoloženja, a zavedene su i policijske mjere nadzora i cenzure. U takvim uvjetima politički rad je postao nemoguć pa krug oko Matije Bana (Medo Pucić i Ivan August Kaznačić) odlučuje pokrenuti čisto književni časopis (oni su ga nazivali lětopis). Osnovni ton i usmjerenje Dubrovniku davao je glavni urednik Matija Ban. Najavljujući ga u svom Uvodu, Ban će zapisati: »Ovaj lětopis postankom svojim označio je novo doba u životu dubrovačkom, doba slavjansko–književnoga preporodjenja.« Ban je istaknuo kako u novonastalim prilikama Dubrovnik ponovno mora ostati dosljedan sebi i preuzeti ulogu koja mu je kroz godine njegove slavne prošlosti pripadala, mora ostvariti »svoj stari zadatak, zadatak narodnog izobraženja, tihim putem književnosti«. Izašla su samo tri sveska — prvi u Dubrovniku u tiskari Martechini 1849, a ostala dva u Zagrebu — 2. svezak u Tiskarnici dra. Ljudevita Gaja 1851. i 3. svezak Tiskom Franje Župana 1852. Glavni urednik bio je Matija Ban (kao urednik potpisao se u programskom tekstu u drugom svesku), Medo Pucić javio se kao pomoćnik urednika u prvom i marljivi suradnik u prvom i trećem svesku, dok se Ivan August Kaznačić povukao vjerojatno zbog svojih aktivnosti oko lista L'Avvenire kojemu je bio glavnim urednikom, a moguće i zbog političkih razmimoilaženja s Banom i Pucićem. Osnovni program bio je djelovanje sa svrhom podizanja narodne svijesti, razvijanje književnosti na narodnom jeziku i zauzimanje za narodni jezik i njegova prirodna prava kako bi se pridonosilo narodnoj afirmaciji u političkom, kulturnom i književnom pogledu. Također je bilo važno očuvati slavu i tradiciju stare dubrovačke književnosti, osigurati joj kontinuitet i toliko značajnu sposobnost primanja utjecaja, ali i na stranicama Dubrovnika otvorit prostor za djelovanje mladim književnicima u sklopu novoga književno–političkog programa. U svom programu Ban će jasno naznačiti te svoje ciljeve: »Glavna naměra pri utemeljenju istoga bila nam je, i ostat će ta, najprie, da se od propasti sačuvaju, sredstvom pěčatnje, pěsnički sastavci starih Dubrovčanah, ter i s te strane i sa svih drugih, da se Dubrovnik tako osvětla, kako bi se š njim Slavjani u svakom obziru točno spoznali; drugo, da se mladim našim spisateljima otvori jedno polje dělovanja, kroz koje bi se narodnost slavljanska u ovim stranama konačno utvrdila.« (Uvod, 2. svezak)

Iz takve uređivačke koncepcije proizlazila je podjela na Staro i Novo književstvo. U prvom dijelu tiskani su uz popratne kritičke tekstove istaknuti stari dubrovački pisci (Bunić Vučičević, Palmotić, Bruerović), a u drugom različiti prilozi iz književnosti, pjesništva, narodnog stvaralaštva, povijesne studije i rasprave o jeziku, pravni tekstovi iz pera Matije Bana i njegovih suvremenika. U Dubrovniku su objavljivani prijevodi iz slavenskih i drugih književnosti (poljske, ruske, francuske, grčke), životopisi poznatih Dubrovčana, prilozi o narodnom životu i običajima, a bilo je i pokušaja ozbiljne književne kritike. U skladu s tim odabrano je i ime časopisa — Dubrovnik je u svekolikoj kulturnoj baštini doista bio i ostao cvijet hrvatske književnosti i u svijesti svih naroda na slavenskom jugu simbol naše najizrazitije afirmacije kao kulturno, političko i gospodarsko središte. Uređivačkom koncepcijom i prilozima koje je donosio Dubrovnik: cviet narodnog književstva (knjižtva) na svojim je stranicama potvrđivao i učvršćivao takvu sliku Dubrovnika.

Na ukupno 814 stranica Dubrovnika u tri sveska objavljen je trideset i jedan prilog od dvadeset i jednog suradnika. Matija Ban autor je najvećeg broja priloga, u tri sveska objavio ih je trinaest, dok je Medo Pucić autor šest. Prevladavali su prilozi iz književnosti (16), jedan književnokritički tekst, donesena su dva teksta jezične problematike, pet književnopovijesnih studija, dva životopisa, jedan programatski članak, dva priloga o narodnom životu i običajima i jedan pravni tekst. Od toga je trinaest priloga iz hrvatske književnosti, a tri su prijevoda iz stranih književnosti (francuske, ruske i poljske). Životopisi uglednih Dubrovčana također su doneseni u prijevodu s talijanskog jezika.

Svakako je potrebno naglasiti i da se stranicama Dubrovnika Ban koristio za propagiranje svojih slavenofilskih ideja. Međutim, izuzimajući politički program Matije Bana i njegovih istomišljenika koji je proizlazio i iz zadanoga političkoga konteksta i iz pogrešnih procjena, ostaje da je Dubrovnik prvi časopis na hrvatskom jeziku u Dubrovniku, i to književni časopis koji je svojom koncepcijom i izgrađenom uređivačkom politikom (jasan program, stalne rubrike i suradnici) svjedočio o pokušaju stvaranja književnog časopisa moderne fizionomije. U prilog tomu svjedoče i nastojanja glavnog urednika na ustoličivanju ozbiljne i utemeljene književne kritike koja bi trebala »koristovati materialno književnicima a moralno književstvu«, jer će »odkriti slabu stranu jednoga znamenitoga děla, i kazati način kojim se to može poboljšati, tako će odkriti i stanu dobru, ter uz savěst dati će plemenitu hvalu; gde god opazi klicu nadežde, blisk talenta, pratit će ga pomljivim okom, osobitom ljubavi njegovat će ga i u razvoju podpomagat«. Njegova razmišljanja o vrijednosti i ulozi književne kritike, potrebi nezavisnosti pisca i književnosti te o književnoj kritici kao moderatoru svih zbivanja u književnosti suvremena su i danas aktualna. Zauzimao se Ban za kritiku koja bi radi književnog prosperiteta trebala biti »nekad cvětna šibika, nekad ošti mač« i najavio odluku da i na stranicama Dubrovnika »podigne stolicu takoj kritiki«, vjerujući da će mu u tome pomoći njegovi suradnici.

Utvrđujući sve okolnosti u kojima je nastajao i kratko trajao časopis (godišnjak) Dubrovnik: cviet narodnog književstva (knjižtva), količinu i vrijednost objavljenih priloga te broj suradnika, može se na kraju ovog rada zaključiti da je djelujući u jednom, takvim aktivnostima nesklonu vremenu, ipak uspio održati kontinuitet hrvatske književnosti, izgraditi odnos prema dubrovačkoj književnoj i kulturnoj baštini, probuditi svijest o vrijednostima i mogućnostima narodnog jezika i stvaralaštva na narodnom jeziku te omogućiti nastup nekim novim, mlađim književnicima i javnim i kulturnim djelatnicima.

Prilozi

Opća bibliografija

Dubrovnik. Cviet narodnog književstva, MCCC. XL. IX.

U Dubrovniku tieskom Martekinoviem, 1849. godina, svezak 1.

— urednik nije naveden, a uredili su ga Matija Ban i Medo Pucić

1. broj (svezak) ima 307 stranica formata 11,5  17,5 cm

— u kazalu su naslovi priloga i autori bez oznaÞenih stranica, a objavljeno je ukupno devet priloga, od toga sedam iz knji×evnosti (pjesniÜtva)

Dubrovnik. Cviet narodnog književstva. Svezak drugi za godinu MDCCCL. U Zagrebu, Tiskarnica Dra. Ljudevita Gaja, 1851.

— urednik nije naveden, ali se u uvodnom tekstu u kojem je iznesen i program almanaha kao urednik potpisao Matija Ban.

— 2. broj (svezak) ima 259 stranica formata 13  20 cm

— drugi svezak u kazalu nema navedene autore, u Saderžaju su navedeni naslovi i paginacija, a donosi deset priloga, od toga tri književna i dva iz jezične problematike

Dubrovnik. Cvit narodnog knjižtva. Svezak treći za godinu MDCCCLI., urednik Matija Ban

Troškom narodne matice ilirske. U Zagrebu, Tiskom Franje Župana, 1852.

3. broj (svezak) ima 248 stranica formata 11,5  17,5

— treµi svezak ima u kazalu naslove priloga i imena autora bez oznaÞenih stranica, a donosi dvanaest priloga, od Þega je sedam knji×evnih

Bibliografija priloga (po autorima)

Ban, Matija

1. svezak

— Zercalo poviestnice dubrovačke. Od Matije Bana. — »Dubrovnik«, 1. svezak, 1849, str. 123–159, povijesna rasprava (Razdielak politični i Razdielak književni — povijesni i književno–povijesni tekst)

— Tri ode: Karadjordju. Petru Petroviću Njegošu. Uzor piesnički. 1. svezak, — »Dubrovnik«, 1849, pjesme, str. 217–228.

— Osnova sveslavianskog jezika. Od Matije Bana. (Pervi razdiel) — »Dubrovnik«, 1. svezak, jezična studija, str. 263–307.

2. svezak

— Uvod. »Dubrovnik«, 2. svezak, 1851, programski članak, str. 1–14. (Matija Ban je potpisan kao urednik)

— Zercalo povestnice dubrovačke. Od Matije Bana. (III. Razdelak zakonoslovni.), povijesna rasprava, str. 61–97.

— Osnova sveslavjanskog jezika. Od Matije Bana. (Drugi razdiel), jezična studija, str. 132–173.

— Nekoliko domorodnih popevaka i anakreonka Matije Bana: 1. Generalu Knićanin. Oda. I. Domorodne pesme. 2. Hrvatima., 3. Materi srbskoj., 4. Kozak. II. Anakreonke — 1. Devojčin poklon., 2. Ljubovna busia., 3. Prvi uzdah., 4. Vetriću., 5. Veličina moje ljubavi., 6. Dvie zatočnice., 7. U petak veliki., 8. Uverenje., 9. Ljubovni savet., 10. Prvi zaklad., 11. Pismo., 12. Milki želećoj pesnicu., 13. Vlasi., 14. Izvor mojih pesana., 15. Devica i ljubice., 16. Očima., 17. Zaludno izkanje., 18. Uzdahu., 19. Sliki., 20. Platno na prsima., 21. Cvetju., pjesme, str. 177–210.

— Sbirka onih rečih nadolazećih se u 1. I 2. Svezku ovog letopisa, koje su novo skovane, ili slabo uobće poznate, »Dubrovnik«, 2. svezak, autorstvo nije navedeno, ali autor je Matija Ban, rječnik str. 211–238.

3. svezak

— Zercalo povestnice Dubrovačke. Od Matije Bana. (Konac.), IV. O uzrocima izobraženja dubrovačkoga. — »Dubrovnik«, 3. svezak, članak o odgoju i obrazovanju, str. 61–76.

— Iskrice moralne. Od Matije Bana. 1. Domoljublje, narodoljublje i čovjekoljublje., moralistički članak, str. 119–130.

— Iskrice povestničke. Od Matije Bana. (Iz povestnice poljske.) Domoljublje Glogavljanah., (Iz dubrovačke povestnice.)Rodoljublje Petra Dobrišića., (Iz poljske povestnice.) Izdajstvo dvanajestoro Poljakah kaznjeno., (Iz ruske povestnice.) Izdajstvo Glinskoga kaznjeno. (Iz hervatske povestnice.) Eroizam Zrinskoga., (Iz rusko–kozačke povestnice.) Hrabrost Jarmaka, donskoga Kozaka., (Iz kozačke povestnice.) Neopaznost i neumerenost Kozakah i Tatarah., (Iz poljske povestnice.) Eroizam Zolkevskoga., (Iz ruske povestnice.) Neopaznost Karla XII: i plemenitost u pobedi Petra velikog., (Iz ruske povestnice.) Gradjanska bodrost Dolgorukova., (Iz poljske povestnice.) Hrabrost i rodoljublje Ivana Sobeskoga., (Iz poljske povestnice.) Gradjanska bodrost Mokranovskoga i Malakovskoga., povijesni članak, str. 132–169.

— Književo razsudjivanje. Od Matije Bana. Uvod. Mejrima ili Bošnjaci., književna kritika, str. 173–192.

— Tri romanze. Od Matije Bana. I. Serbjanin i Serbjanka: 1. Odlazak., 2. Ratovanje., 3. Čekanje., 4. Povratak., II. Jelka., III. Prevara kažnjena., pjesme, str. 239–248.

Barbieri, G., Talijanac

— Životopisje znamenitih Dubrovčanah (produženje). Prevod G. Bana. (u naslovu prije teksta piše Gjurgja Bana) III. Maro Getaldić. (Spisao na talianski G. Barbier Talijanac). — »Dubrovnik«, svezak 3, životopis, str. 79–89.

Bruerović, Marko

— Pesme Marka Brujerovića s uvodom od Mede Počića — »Dubrovnik«, svezak 3, pjesme, str. 19–58.

Beranger, Pierre–Jean

— Piesma Kozačka. (Od J. P. Beranger–a.) — Objavljeno pod zajedničkim naslovom Još nekoliko prevedenih pesničkih umotvorah. — »Dubrovnik«, svezak 2, ime prevoditelja s francuskog nije navedeno, ali u bilješci u 3. svesku uz Pucićeve Različne pesmice Ban navodi da je Medo Pucić autor prijevoda (navodi njegov pseudonim M. Počić90 pjesme, str. 254–255.

— Pospešimo se 1831. Od Beranger–a. Objavljeno pod zajedničkim naslovom Još nekoliko prevedenih pesničkih umotvorah. — »Dubrovnik«, svezak 2, ime prevoditelja nije navedeno, prevoditelj je Medo Pucić, pjesma, str. 256–258.

Bunić Vučičević, Ivan

— Plandovanja Ivana Bunića Vučičevića vlastelina dubrov. S uvodnim govorom Orsata Počića. — »Dubrovnik«, svezak 1, spjev, str. 23–118.

Ferrario, F Talijanac

— Životopisje znamenitih Dubrovčanah (produženje). IV. Gjuro Baljivi. (Talijanski spisao talianac F: Ferario.) — »Dubrovnik«, svezak 3, životopis, str. 90–100.

Franasović, Petar

— Opis narodnih običajah u Dubrovniku, u kasnijem tekstu izostavljeno je h i navedeno Od popa Petra Franasovića., Običaji Stonskoga primorja. Ženitba. — »Dubrovnik«, svezak 1, članak o narodnom životu i običajima, str. 115–129.

Galjuf, Ivo, Dubrovčanin

— Životopisje znamenitih Dubrovčanah., poslije u naslovu umjesto h stoji apostrof, prevod Giorgia Bana. I. Domo Ranjina. (Spisao talianski Ivo Galjuf Dubrovčanin), II. Marko Kaboga. (Spisao talianski Ivo Galjuf, Dubrovčanin). — »Dubrovnik«, svezak 2, životopis, str. 99–113.

Kaznačić, Antun (adv.)

— Vienac narodne slave adv. A. Kaznačića. (U tekstu pred naslovom je napisano od Antuna Kaznačića) I. Počašnica Gospodinu Ljudevitu Gaju kada je pohodio Dubrovnik mieseca Lipnja god. 1841, II. Božidaru Petranoviću ustanovitelju serbsko–dalmatins. magazina., III. Prigodom kada bi godine 1844 izdan u Zagrebu Gundulićev Osman. Piesan Dubrovniku., IV. Serbskomu patrijarhu Josifu Rajačiću. Piesan., V. Josipu knezu Jelačiću banu trojne Kraljevine hervatsko–slavonsko–dalmatinske. Piesan. — »Dubrovnik«, svezak 1, pjesme, str. 169–182.

Kaznačić, Ivan August

— Neke pjesmice D. ra I. A. Kaznačića. Prijatelju., Miesto pervieh uspomenah: I. Grob., II. Ruža., Jelki., Ljepir (Iz francuske Lamartinove)., Viktor Hugova u Chantes de crepuscule., Živa ti ga davam (polag Goethe–ve). — »Dubrovnik«, svezak 1, pjesme, str. 207–214.

Manzoni, Alessandro

— Uzkersnutje: pěsma Manzonieva, preveo Luka Svilović. — »Dubrovnik«, svezak 3, pjesma, str. 230–236. Ovaj prijevod urednik je popratio bilješkom u kojoj se zahvaljuje prevoditelju i hvali njegov prijevod — str. 231.91

Marinović, Petar, Dubrovčanin

— Besednica o prazdniku sv. Save (u kasnijem tekstu napisano je svetoga uz dodatak Od Petra Marinovića učitelja u Srbii.) — »Dubrovnik«, svezak 2, članak, str. 241–246.

Palmotić, Đono (Giono)

— Sveta Katarina iz Siene. II. Piesan spasova. III. Pater noster, Ave Maria. IV. Magnificat anima mea dominum. V. Nunc dimittis servum tuum, Domine. VI. Glas. — »Dubrovnik«, svezak 2, pjesme, str. 19–57.

Počić, Orsat

pseudonim = Medo Pucić

Preradović, Petar

— Piesma Dubrovniku. Od Petra Preradovića. (U kazalu nema od) — »Dubrovnik«, svezak 1, pjesma, str. 163–166.

Pucić, Medo

— Nenaslovljen uvodni kritički tekst uz Plandovanja Ivana Bunića Vučičevića. — »Dubrovnik«, svezak 1, književno–kritički tekst, str. 5–21. (Potpisano Orsat Počić = Medo Pucić.)

— Parva piesma Omirove Odiseje. — »Dubrovnik«, svezak 1, pjesnički prijevod, str. 185–203. (Potpisan autor prijevoda Orsat Počić = Medo Pucić.)

— Još nekoliko prevedenih pěsničkih umotvorah.92 — »Dubrovnik«, svezak 2, str. 247–258, pjesme

— Pěsme Marka Brujerovića s uvodom od Mede Počića. (U kasnijem tekstu piše Saobćio Medo Počić.) »Dubrovnik«, svezak 3., književni članak, str. 9–18. (Medo Počić = Medo Pucić.)

— Zakoni ostrova Mleta, priobćio Medo Počić. (U tekstu pred naslovom piše Statut oli zakoni od otoka Mljeta.) — »Dubrovnik«, svezak 3, pravni tekst, str. 193–218. (Medo Počić = Medo Pucić.) — Različne pěsmice Mede Počića. (U naslovu stoji Pěsmice Meda (Orsata) Počića.) — »Dubrovnik«, svezak 3, pjesme, str. 219–229. (Medo (Orsat) Počić = Medo Pucić.)

Puškin, Aleksandar

— Klevetnicima Rusije 1831. Od Puškina. (Objavljeno pod zajedničkim nazivom Još nekoliko prevedenih pěsničkih umotvorah. — »Dubrovnik«, svezak 2, pjesma, str. 252–254, ime prevoditelja nije navedeno, a preveo je Medo Pucić

Vodopić, Mato

— Razgovor pastirski. Od Mate Vodopića. (U naslovu pred tekstom piše Razgovor pastierski od Mate Vodopića župnika.) — »Dubrovnik«, svezak 3, pastirska poezija, str. 103–116.93

Zaleski, Bogdan

— Duh od stepe. Od Bogdana Zaleskoga. (Objavljeno pod zajedničkim nazivom Još nekoliko prevedenih pěsničkih umotvorah. — »Dubrovnik«, svezak 2, pjesma, str. 245–252, ime prevoditelja s poljskog nije navedeno, preveo Medo Pucić, pjesma

Narodno stvaralaštvo

— Kita. Narodne piesme, dopisi I. T. D. Carnogorci pod Dubrovnikom. Konavljanin u Carnojgori. Simo Blagojević iz Krivošije. Žalostna smart Smaji–age Čengića. — »Dubrovnik«, svezak 1, str. 233–260, narodne pjesme (bilješkom ih popratio Medo Pucić)