Američke slike i simboli

Američke slike i simboli

Potpuno sam svjestan činjenice da letjeti prvi put za Sjedinjene Američke Države u dobi kada je polovica prosječnoga životnog vijeka već uvelike za mnom baš i nije neko putničko postignuće. Slijedom iste logike putopisni zapis takva zakasnjelog putnika u Novi svijet jednostavno nije vrijedan truda i pozornosti. Pa ipak, ne mogu odoljeti putopisačkom iskušenju. Amerika, pa makar posjet bio kratak, veliko je iskustvo iz perspektive zadrtog Europljanina. Svidjelo se to komu ili ne, Sjedinjene su Države neprijeporan hegemon današnjega svijeta. Vidjeti Ameriku već dulje vrijeme zapravo znači vidjeti vlastitu budućnost. Doduše, nekima se ta budućnost ostvari brže a nekima sporije i često u ponešto iskrivljenu obliku, no slika Amerike za svakoga je svojevrsno zrcalo budućnosti.

Da bi se bilo koje putovanje iskoristilo u punoj mjeri, nije dovoljno upijati spoznaje za vrijeme samoga puta. Potrebna je i dobra priprema prije puta. Pročitati o zemlji i kraju kamo se ide, ovladati činjenicama te s tim spoznajama na umu dobro isplanirati vlastiti boravak. Realnost je, nažalost, takva da najčešće ne stižemo valjano obaviti pripreme pa na put krećemo nedovoljno pripravni. Amerika je donekle iznimka od tog pravila. Usuđujem se, naime, postaviti tezu da je Amerika rijetka, zapravo čak i jedina zemlja na svijetu o kojoj svi unaprijed znaju ponešto i svi imaju nekakvu predodžbu te zemlje već i prije nego je posjete. Štoviše, smatram čak i da te predodžbe većinom nisu pogrešne. Količina informacija o Americi prikupljena kroz filmove i glazbu, preko televizije i novina te drugih sredstava komunikacije toliko je velika da svatko, čak i mimo svoje volje, mora imati nekakvu prododžbu Amerike. Pritom je, zapravo, svejedno je li to amerofilna predodžba, svojevrsni osobni američki san, ili pak ona obrnuta predznaka, amerofobična predodžba. Bitno je da Amerika nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Zemlja mogućnosti

Uoči polaska na put, više razmišljajući o Americi, a tek ponešto čitajući priručni vodič po Washingtonu, prisjetio sam se i vlastitih davnih maštanja o Americi i predodžbi (pa i predrasuda) koje sam tada oblikovao samom sebi. Jedna od najdavnijih slika koju pamtim u vezi s Amerikom jesu reklamni panoi američkoga konzulata na zagrebačkom Zrinjevcu. Sjećam se da sam kao klinac uvijek bio ushićen kada bi me stariji odveli gledati šarene panoe i slike koje su bile izložene i koje su veličale američke ljude, krajeve i postignuća. Bilo je to vrijeme svemirskih letova i američko–sovjetskog nadmetanja pa su čest motiv tih izložbenih panoa bili upravo američki pothvati u osvajanju svemira. Sve te propagandističke slike mora da su imale velik utjecaj na me, jer su moje simpatije u globalnom američko–sovjetskom nadmetanju zarana bile iskreno i odano na američkoj strani.

Poslije, pak, iz tinejdžerskog vremena pamtim da sam s prijateljima iz Trnskog maštao o velikoj američkoj turneji s vrhuncem na Zapadnoj obali, poglavito u San Francisku gdje smo u idealnom scenariju trebali pribivati koncertu Grateful Deada na otvorenom. Iako su neki od tadašnjih prijatelja poslije i sami postali akterima mnogih rock koncerata, nitko od nas nije nikada stigao do Frisca, niti vidio Deade uživo.

Moj interes za Ameriku potom su jedno vrijeme sustavno podupirali svesci popularnog časopisa National Geographic na koji sam bio pretplaćen. Kao što je poznato, taj časopis donosi priloge iz cijelog svijeta, no ipak ponajviše iz Amerike. Vrhunska vizualnost tog časopisa zacijelo je pridonijela da i profesionalno postanem dio geografskog svijeta naivno se nadajući da će sama pripadnost jednome fahu učiniti od mene svjetskog putnika.

Moja se predodžba Amerike od tinejdžerskih dana uvelike promijenila. Amerika je odavno prestala biti favoritom putnih maštanja i izvedivih planova. Realiteti, a s njima i prioriteti, više su me vodili na druge strane. Pomalo razočaran činjenicom da se velika američka turneja planirana u tinejdžerskoj mašti nikako nije htjela realizirati, u međuvremenu sam okrenuo leđa Americi te se počeo miriti s činjenicom da se moja slika realno proživljenoga svijeta — a pritom mislim na svijet koji sam osobno proputovao — može okarakterizirati kao »pretkolumbovska«.

I onda se konačno posložila dobitna kombinacija koja će i mene natjerati na taj presudni putnički korak kojim ću, makar i s velikim zakašnjenjem, iskoračiti iz pretkolumbovskoga svijeta. Opetovani pozivi vrijednog povjesničara i agilnoga hrvatskog aktivista Ante iz Chicaga da se priključim nekoj od konvencija ugledne Američke udruge za promicanje slavističkih studija (u praktičnom engleskom jeziku to je još jedna u nizu kratica — AAASS ili triple A, double S) s jedne strane, te s druge strane ponuda kolege Gerryja, irskoga geografa i američkog profesora, da ga posjetim u glavnome gradu SAD–a, pokazala se za me dobitnom kombinacijom.

Od Washingtona do Pittsburgha, gdje se konvencija održava, nije daleko, a pojačan interes washingtonskoga kolege Gerryja za naše krajeve osnova je za zajednički nastup na konvenciji. Još jednog izlagača, potrebnog za popunu panela, razmjerno sam lako našao u liku njemačkoga kolege Joachima, koji se temeljem višesemestralnog predavačkog iskustva iz Zagreba rado predstavlja »Agramerom«.

Iako vas danas posvuda a osobito na Zapadu uvjeravaju da je svaka vrsta diskriminacije civilizacijski nedostojan i prevladan oblik ponašanja, iluzije o postojanju boljeg svijeta za nas nositelje putovnica zemalja izvan maloga kruga odabranih često su ozbiljno uzdrmane već na šalteru ureda za izdavanje viza. Nisam alergičan na činjenicu da su vize potrebne za ulazak u istočnoeuropske zemlje. Strašno me, međutim, ojadi procedura dobivanja vize za ulazak u neku zapadnu zemlju. Dugo sam stoga oklijevao s vađenjem američke vize. S osjećajem nelagode naposljetku sam ipak prikupio potrebne papire te ih odnio na odobrenje u američki useljenički ured u Hebrangovoj ulici. I baš kada sam se naoružao cijelim arsenalom prigovora koje ću potom širiti svima oko sebe, američki su me useljenički činovnici posve razoružali — dali su mi vizu na pet godina s pravom višekratna ulaska u zemlju! Što mi je nakon toga preostalo nego da i sam počnem vjerovati u frazu o Americi kao »zemlji mogućnosti«.

Grad simbola

Washington zacijelo nije impresivan i neponovljiv u veličini i značenju kao New York, niti je karnevalski razuzdan i za Ameriku neobičan poput New Orleansa. Washington, dakle, nije ni The Big Apple, niti The Big Easy, ali jest The Capitol City — glavni grad u kojem su najvažniji spomenici i mnogi simboli američke prošlosti i sadašnjosti, a osim toga i grad u kojem se donose važne odluke i to ne samo za Ameriku nego i za cijeli svijet. Neki su me uvjeravali da Washington nije tipičan američki grad, no ja ipak mislim da uopće nije loše imati prvi dodir s Amerikom baš u njezinu glavnom gradu.

Područje glavnog grada ne pripada ni jednoj saveznoj državi, nego je pod nazivom District (nekoć je to bio Territorry) of Columbia zaseban subjekt federacije. Naziv toga saveznog distrikta čuva uspomenu na Kristofora Kolumba. Sam teritorij prvotno su donirale države Maryland i Virginia, koje rastavlja rijeka Potomac. Virginia je poslije povukla svoju donaciju pa je strogo formalno gledajući područje zvano Washington DC danas samo na lijevoj obali rijeke, dok su dijelovi realnoga gradskog tkiva na desnoj obali formalno u Virginiji.

Za početak upoznavanja Washingtona odabirem obilazak znamenitosti. Kuća moga kolege i prijatelja Gerryja u tom je smislu izvrsna baza. Nalazi se nedaleko od znamenitoga washingtonskoga zelenog pojasa zvanog The Mall. Tu su u centru na udaljenosti od dvije do tri milje smješteni glavni simboli nacije. Koncentracija spomenika i muzeja potiče me na retrospektivno promišljanje Amerike. Nigdje drugdje zacijelo nema toliko spomenika i simbola koji podsjećaju na važne američke junake i događaje bez kojih je povijest te nacije nezamisliva. Opet naviru slike Amerike iz prošlosti. Prisjećam se čarobna dječjeg svijeta Walta Disneyja i nebrojenih zadovoljstava koje sam proživio družeći se s Disneyjevim svjetovima, bilo onim stvarnim svijetom prirode, ili pak svijetom čarobnih bajki i dječjih priča koje je tako uvjerljivo posredovao u filmovima i knjigama.

Idem redom i počinjem s tzv. memorijalima: Lincolnov memorijal, potom ratni memorijali Vijetnama, Koreje i Drugoga svjetskog rata te najviši obelisk Washingtonova memorijala. Malo postrani od njih su Rooseveltov i Jeffersonov memorijal. Svaki od spomenutih memorijala jedna je epizoda američke povijesti. Uz neke ide i prigodna poruka upućena podjednako vlastitom narodu i svijetu. Tako se, primjerice, s memorijala Korejskog rata poručuje Freedom is not free. Izreka, formalno sročena povodom 50. obljetnice rata (1950–53), s jedne strane opravdava američki angažman i žrtve u tom ratu, no sadrži i jasnu aluziju na današnjicu i američku ulogu i ciljeve u svijetu.

The Mall nisu samo spomenici najvećim američkim predsjednicima i američkim ratnim žrtvama nego i muzeji iz muzejskog sustava Smithsonian. Većina od ukupno devet muzeja iz sustava nalazi se oko The Malla, uključujući i naslikovitiju središnju zgradu koja se naziva Castle, a danas služi kao središnji informativni centar. Obilazak smithsonianskih muzeja započinjem u sebi najbližem Muzeju zrakoplovstva i svemirskih letova, nastavljam u Prirodoslovnome muzeju te završavam u »najameričkijem« od svih — Muzeju američke povijesti. Pred posjetiteljem tu se nižu poznati prizori iz američke povijesti. Američki predsjednici, pioniri, nacionalni heroji i heroine, posteri koji su postali općim mjestima popularne kulture. Cijeli muzej odiše tipično američkim pionirsko–poduzetničkim duhom, sažetim u jednom od slogana We can do it.

U zasebnom prostoru nalazi se i nedvojbeno najjači od svih američkih simbola — američka zastava. Riječ je o povijesnom primjerku zastave koji se još 1815. za britanske opsade vijorio na utvrdi Fort McHenry u Baltimoreu. Simbolika je dvostruka. Ne samo da je sačuvana zastava pod kojom je američki garnizon obranio utvrdu nego je ta ista zastava i opjevana u pjesmi The Star–Spangled Banner što ju je nadahnut opsadom spjevao Francis Scott Key te ju počeo pjevušiti na melodiju jedne napitnice. Popularnost pjesme o »zastavi posutoj zvjezdicama« koja se vijori »nad zemljom slobodnih i domom hrabrih« rasla je kako se na zastavi povećavao broj zvjezdica, kojih je u vrijeme opsade baltimorske utvrde bilo samo petnaest. U građanskom ratu postala je pobjedničkom pjesmom jer su je prihvatile snage Sjevera, u vrijeme Prvoga svjetskog rata postala je himnom američkih vojnih snaga, a 1931. postala je i službenom nacionalnom himnom.

Gledajući golemu zastavu i slušajući preko razglasa prigušenu melodiju himne, pitam se ima li sličnog primjera u svijetu da su nacionalna zastava i himna toliko organski povezane? Je li ijedna druga nacionalna zastava prerasla iz nacionalnog u univerzalni simbol? Pritom se opet sjećam svojih ranih dana kada sam američku zastavu doživljavao nedvojbenim simbolom demokracije, napretka i slobode. Pitam se i dalje, jesam li igdje vidio toliko nacionalnih zastava izvješenih na javnim mjestima, ali i na običnim zgradama? A zvoni li ijedna druga nacionalna himna toliko u ušima kao američka? I jedno i drugo posebice je potencirano u posljednjih godinu dana, nakon događaja od 11. rujna. September eleventh ujedinio je američku naciju ali i ponovno promovirao američke nacionalne simbole kao univerzalne uzdanice. Stoga nije čudno što u samome predvorju muzeja visi još jedna »zastava posuta zvjezdicama« golemih dimenzija. To je ona zastava koju su izvjesili na Pentagon kada ga je obišao predsjednik Bush nekoliko dana nakon 11. rujna. I evo je sada, samo malo više od godine dana poslije, već je postala dijelom američke povijesti.

Svi smithsonianski muzeji širom su otvoreni posjetiteljima. Ulaz se, naime, ne naplaćuje. Posjetitelje privlači i jasnoća prezentacije izložaka i praktična organizacija unutrašnjeg prostora. Zbog toga u njih jednako hrle i Amerikanci iz svih dijelova zemlje i stranci iz svih dijelova svijeta. Smithsonianske pak umjetničke galerije, koje su također dio sustava, ponajprije ona najveća, The National Gallery of Art, ne boluju od česte boljetice velikih europskih galerija — pretrpanosti. Izlošci su raspoređeni tako da nijedna od soba ne izgleda pretrpano, što posjetitelju daje mogućnost bolje koncentracije na svaku pojedinačnu umjetninu. Monumentalni interijer Nacionalne galerije ostavio je na me povoljan dojam iako sam prije posjeta očekivao da ću se susresti s prizorima nategnute veličine i kiča.

The US Capitol, zgrada američkog parlamenta, monumentalna je građevina s velikom kupolom u sredini. Nalazi se na najvišem dijelu The Malla i dominira gradskom vizurom. Uočljiva je iz svih dijelova grada, no svakako je najpoznatiji pogled na Capitol onaj koji se otvara sa željezničkoga kolodvora Union. S istog mjesta pogledom na Capitol bio je impresioniran i James Stewart u liku provincijskog senatora u jednoj od početnih scena antologijskog Caprina filma Gospodin Smith ide u Washington. Odmah do Capitola još su dvije važne institucije, Vrhovni sud i Kongresna knjižnica. Potonja, Library of Congress, najveća je knjižnica u svijetu. Posjetio sam povijesnu zgradu, poznatu kao Jefferson Building. Usred toga reprezentativnog zdanja, pravoga hrama knjige, ovalna je prostorija glavne čitaonice koju obični posjetitelji razgledaju samo s ostakljene galerije kako ne bi ometali prave korisnike u radu. Obilazak toga hrama knjige potiče me na razmišljanje o hrvatskoj zastupljenosti. Koliko smo dobro zastupljeni u fondovima najveće knjižnice na svijetu? Imaju li sva potrebna izdanja, primjerice, Leksikografskog zavoda ili pak Matice hrvatske? Primaju li redovito Kolo i Hrvatsku reviju? Nemam vremena da si pokušam odgovoriti na ta pitanja — ovaj put sam obični turist.

Zajednička strukovna pripadnost bila je dovoljan razlog da Joachim i ja posjetimo još jedno simbolično mjesto — američko geografsko društvo, odnosno National Geographic Society. Za mene je ta adresa, kako sam u uvodu razložio, prije dosta godina bila važna kopča sa svijetom i, napose, Amerikom. O samom časopisu, koji se svakog mjeseca distribuira širom svijeta u milijunima primjeraka, odavno više nemam nikakvih iluzija. Riječ je o vrhunski ilustriranom, ali tekstovima ograničenom, popularnom časopisu. Pokazalo se da Joachim misli slično.

Od posjeta američkom geografskom društvu nismo mnogo očekivali. Kao pripadnici uglavnom društveno podcijenjena »faha«, obojica uglavnom imamo pomalo ironičan odnos prema vlastitoj struci. No, ovaj put u nama je prevladala lojalnost: em smo geografi! Kad smo već u Washingtonu, idemo posjetiti nedvojbeno najpoznatiju geografsku ustanovu u svijetu.

Posjet je međutim bio razočaranje. Izložbeni prostor, zvučno nazvan Explorers Hall, tek je skromna, neinventivna i nezanimljiva izložba posve nejasne koncepcije. Ništa manje razočaranje bila je i priručna trgovina suvenirima. Stigli smo raspoloženi da se opskrbimo raznim strukovnim insignijama, a otišli praznih ruku jer nismo pronašli ništa privlačno.

A što je s najpoznatijom zgradom u Washingtonu, zapitat će se opravdano čitatelj? Nabrajaju se predsjednički i ratni memorijali, muzeji i galerije, a ni riječi o Bijeloj kući. Da, i Bijela kuća dio je središnjega dijela grada, toliko nabijenog simbolima. Imanje Bijele kuće nalazi se sjeverno od The Malla, kao svojevrsni produžetak središnjeg zelenog pojasa. Naravno, i to je jedan od američkih i washingtonskih simbola, rezidencija i dom američkih predsjednika još od 1800. godine. »Najpoznatija adresa u SAD–u«, piše u mome vodiču. Prošao sam kraj nje nekoliko puta, i nije mi izgledala odbojno, štoviše čak mi se učinila i relativno skromnom uzevši u obzir njezinu važnost, no nisam se potrudio ni doznati kakve su mogućnosti posjeta. Prednost sam dao drugim simbolima grada i zemlje.

S druge je strane rijeke Potomac u Virginiji, a vizualno u nastavku na pojas The Mall, arlingtonsko groblje. To je nešto poput naših mirogojskih arkada. Predmnijevam da biti pokopan na Arlingtonu znači pripadati nacionalnoj, ponajprije vojnoj eliti. Tu su pokopana i oba Kennedyja, no od grobova više me privukla ladanjska kuća na dominantnu brežuljku usred arlingtonskoga groblja. To je »arlingtonska kuća«, nekadašnje imanje glasovitoga generala Leeja, koji je u građanskom ratu bio zapovjednik južnjačke vojske. Od nje se pruža jedan od najljepših washingtonskih pogleda preko The Malla sve do Capitol Hilla.

Leejeva kuća, danas uređena kao mali muzej, starija je od groblja. Talentirani časnik iz ugledne virginijske obitelji Robert E. Lee već je živio tu kada se Virginia 1861. odcijepila od Unije. Pukovnik Lee našao se u velikoj ljudskoj i profesionalnoj dvojbi. Predsjednik Lincoln ponudio mu je da preuzme zapovjedništvo Unijine vojske, no prevagnula je obiteljska tradicija i Lee je preuzeo mjesto zapovjednika virginijske vojske, a potom tijekom rata i vrhovnog zapovjednika konfederalne vojske. Imanje, izloženo pogledima, ali i topništvu Sjevera, obitelj Lee je napustila, a zaposjele su ga i konfiscirale snage Unije koje su ga potom postupno pretvorile u groblje.

Ispred Leejeve kuće, na mjestu s kojega je pogled najljepši, grob je francuskog arhitekta Pierre Charles L'Enfanta, još jedne važne osobe u prošlosti američkoga glavnoga grada. L'Enfant je još početkom 19. stoljeća vizionarski zacrtao gradnju i osnovne konture novog američkoga glavnoga grada. Iako Velika avenija koju je zamislio nije realizirana za njegova života, upravo je ona bila idejni zametak današnjega raskošnog The Malla.

Na virginijskog strani, nedaleko od arlingtonskoga groblja, još je jedan važan američki simbol. To je ratni spomenik američkim marincima, poznatiji kao spomenik Iwo Jima. Spomenik posvećen marincima palim u svim ratovima izrađen je prema poznatom motivu, izvorno zabilježenom na fotografiji, podizanja američke zastave na tihooceanskom otoku Iwo Jima nakon žestokih borbi s Japancima u veljači 1945.

I to je Washington

Dio svakodnevnog Washingtona zacijelo je i downtown, dakle komercijalno i poslovno središte grada. Omeđen je četirima avenijama: Pennsylvania, New York, Massachusetts i Lousiana. Pretpostavljam da washingtonski downtown po dimenzijama nije ravan newyorškomu, a posjet Pittsburghu pokazat će da, gledano uvis barem, nije ravan ni središnjim dijelovima drugih američkih gradova, no meni se ipak činio sasvim dovoljno velikim i agresivnim da uvijek osjetim stanovitu »bjelosvjetsku« napetost u tom dijelu grada.

Washington ipak nisu samo američki spomenici, muzeji, simboli i njegov downtown. Glavni grad Amerike ima i svoje naličje, onu manje pompoznu stranu. Washington je i sasvim običan grad u kojem njegovi stanovnici i posjetitelji žive jednostavne, ljudske situacije. Iskusio sam i fragmente takvog, običnog Washingtona.

Na gradskim ulicama i u parkovima mnoštvo je pripitomljenih vjeverica. Gotovo da sam se začudio što ta simpatična životinja nije postala simbolom grada. Vjeverice sam gledao s prozora svoje sobe. Sretao sam ih putem do najbliže postaje podzemne željeznice među zastrašujućim betonskim zgradurinama L' Enfant Plaze. Bilo ih je i oko zgrade parlamenta na Capitol Hillu, i jednako tako oko svih spomenika i memorijala duž The Malla. Na istim tim mjestima u gotovo svako doba dana moguće je naići i na joggere svih dobi koji trčanjem održavaju tjelesnu kondiciju. Već korak–dva dalje od joggerskih staza stoje policajci motreći uokolo i podsjećajući nas strance da se nalazimo u zemlji koja se osjeća egzistencijalno ugroženom.

Washington je, dakako, i susretište rasa. Mnogo je stanovnika afroameričkog podrijetla (to je politički korektan način izražavanja, zar ne?). Osobito sam ih mnogo viđao po muzejima, gdje je gotovo svaki čuvar bio tamne boje kože. Neki su bili nezainteresirani za posjetitelje, a neki su srdačno i prijateljski pozdravljali, osobito kada sam s Joachimom obilazao Nacionalnu galeriju.

— Kako ste dečki? Uživajte u obilasku i lijepo se provedite danas, nejednom nas je iznenadio tamnoputi čuvar srdačnošću. Spremno smo otpozdravljali, svjesni površnosti takve komunikacije no ujedno i dovoljno dobro raspoloženi da se ne oglušimo na lijepu riječ.

Prizor rasne raznolikosti zapamtio sam i kod spomenika Korejskome ratu. Tu su se zajedno fotografirali korejski turisti s američkim vojnim veteranima, koje je bilo lako prepoznati po odorama načičkanima raznim ordenjem. Washington ima i kinesku četvrt, vlastiti Chinatown, no ta se po svojoj veličini ne može mjeriti s poznatijim kvartovskim inačicama iz San Francisca ili New Yorka. Riječ je o samo nekoliko kineskih restorana i trgovinica te jednom slavoluku ukrašenom zmajevima.

Jedan drugi detalj u vezi s rasnim odnosima nije mogao kod mene ne pobuditi primisao na rasnu neravnopravnost. Nedaleko od Gerryjeve kuće bila je škola. Junior High School, pisalo je velikim slovima. Jedan dan prolazio sam pokraj škole baš u trenutku kada je završila nastava i kada su djeca istrčala iz zgrade i pošla prema autobusnoj stanici gdje ih je, očigledno, trebao pokupiti jedan od američkih školskih autobusa, pomalo zastarjelih vozila simpatična i nadasve prepoznatljiva izgleda. Nisam mogao ne uočiti da među približno stotinjak dječaka i djevojčica koliko sam ih toga trenutka mogao vidjeti, nije bilo ni jednoga bijelog djeteta. Svi do jednog bili su mali crnci, pardon, Afroamerikanci.

Opis doživljaja washingtonske svakodnevice svakako treba obuhvatiti i večernju razonodu. U okviru tog dijela mog boravka prijatelj Gerry se potrudio da upoznam barove oko trga Dupont Circle. To je dio grada koji i turistički vodiči preporučuju upravo za posjet u večernjim satima. Nažalost, u mjesto koje me je najviše zanimalo, pivnicu Brickskeller, nismo uspjeli ući. Te večeri naše društvo bilo je previše brojno za ograničen broj slobodnih mjesta u pivnici s najvećom ponudom piva u gradu pa su moja pivnička iskustva ostala prikraćena za obećavajuće iskustvo. Propušteno smo Joachim i ja donekle kompenzirali posjetom jednoj od dviju washingtonskih gostioničkih pivovara koje drži The Capitol City Brewing Company. Posjetili smo onu nedaleko kolodvora Union, koja se nalazi u zgradi Poštanskog muzeja. Pivoljupce mogu izvijestiti da je riječ o uglavnom tipičnoj gostioničkoj pivovari gdje se nudi pet–šest vrsta piva i gdje se uz pivo može štogod i pojesti te koja interijerom podsjeća na slična mjesta u Europi. To znači da pivnica zauzima razmjerno veliku dvoranu u kojoj vidljivo mjesto zauzimaju kotlovi za proizvodnju piva. Ideja je da posjetitelji u svakom trenutku budu svjesni kako konzumiraju lokalno proizvedeno pivo. Dosljedno prijašnjim putopisnim pokušajima neću preskočiti ni važnu informaciju o pivu koje sam najčešće konzumirao. Držeći se pravila da uvijek valja isprobati lokalno pivo, najčešće sam pio Foggy Bottom Ale, pivo proizvedeno u tradiciji engleskog alea i nazvano prema washingtonskoj gradskoj četvrti. Iako ime navodi na lokalni zemljopisni okvir, Foggy Bottom stiže iz pivovare Heurich koja se nalazi u mjestu Utica u newyorškoj državi. Pivo, međutim, nije bez washingtonskih korijena jer ga je Christian Heurich, djed današnjeg vlasnika, zaista 1873. počeo proizvoditi u staroj pivnici u samome Washingtonu.

Washingtonska pivnička iskustva obogatio sam i zahvaljujući starim zagrebačkim prijateljima Ivani i Steveu koji su me pozvali u svoj lokalni pub u predjelu Great Falls na virginijskoj strani grada. U irskom pubu The Old Brogue, gdje moji znanci uživaju status štamgasta, proveli smo ugodnu večer u razgovoru uz Guinness i živu glazbu koja je uistinu krenula s nekoliko irskih standarda, no kako je večer odmicala tročlani sastav sve se više udaljavao od irskih izvora (ili uzora) te se naposljetku opasno približio svakako američkijem, ali meni ne odveć dragom countryju. No glazba tu ionako nije bila u prvom planu, nego susret i druženje sa starim znancima koji su u proteklih dvadesetak godina ispisali jednu od tipičnih američkih priča o usponu i uspjehu.

Iz Ivanina i Steveova simpatičnog predgrađa idemo još jednom na Dupont Circle, dio grada koji je za Washington poprilici ono što je latinska četvrt za Pariz ili Greenwich Village za New York. Već sam napomenuo da je Dupont Circle zahvalno mjesto za večernji provod jer se u barovima, pubovima i klubovima tog dijela grada osjeća večernja uzgibanost i živost tipična za veliki grad. No sasvim slučajno baš s Dupont Circlea pamtim i doživljaj potpuno drugačije naravi. Bilo je nedjeljno jutro, kristalno sunčano i vrlo toplo za kraj studenog. Nedjeljno jutro vrijeme je kada na Dupont Circle stižu proizvođači poljoprivrednih proizvoda iz šire washingtonske okolice i stanovnicima grada nude svoje proizvode. Kod tih washingtonskih »kumica« moglo se naći raznovrsnog voća i povrća te svježeg mesa i pravih domaćih mesnih prerađevina. Nakon iskustava s nabavom namirnica u plazama i golemim samoposlugama do kojih se treba voziti autom ili javnim prijevozom i posvemašnjeg izostanka malih lokalnog trgovina »odmah iza ugla«, bilo mi je neočekivano i tim ugodnije osjetiti human touch prigodne nedjeljne tržnice zdrave hrane.

Drugi sličan i ne manje pamtljiv doživljaj bio je odlazak do riblje tržnice na Washingtonskom kanalu, rukavu rijeke Potomac. Ondje se svakodnevno s usidrenih brodova nudi svjež ulov ribara s atlantskog zaljeva Chesepeake. Budući da je za me mjerilo svih ribarnica ona sa zagrebačkog Dolca, gdje sam redovit kupac, pogled na raznovrsnu ponudu riblje tržnice s najduljim kontinuitetom postojanja u SAD–u, otvorio je neslućene vidike i pobudio iskreni žal što ne mogu više vremena provesti u Gerryjevoj kuhinji.

Bio sam, naravno, i u Georgetownu, danas otmjenoj washingtonskoj četvrti, a nekoć živahnom trgovačkom gradiću i luci na Potomacu, ili točnije Patowmacku kako se rijeka prvotno nazivala. Nakon što je marylandska skupština 1751. podijelila naseobini škotskih trgovaca gradsku povelju, Georgetown se ubrzo razvio u najveću američku luku za izvoz glasovitoga virginijskog duhana. Iako je odavno izgubio nekadašnje funkcije i doživio mnogobrojne socijalne i fizionomske preobrazbe, Georgetown je zahvaljući jasnim zemljopisnim međama sačuvao izgled maloga gradića. Bez nekog određenog cilja tumarao sam uličicama tog dijela grada i uživao u viktorijanskim pročeljima obiteljskih kuća i vila.

A jedno od georgetownskih imanja upisano je u povijest čovječanstva. Glazbena dvorana dvije stotine godina stare palače Dumbarton Oaks ugostila je 1944. američke, ruske, britanske i kineske diplomate. Oni su tu održali inicijalni sastanak i donijeli važne odluke koje su godinu dana poslije rezultirale osnutkom Organizacije ujedinjenih naroda. Tko bi rekao da se u tom mirnom kutku Washingtona doslovce pisala svjetska povijest.

Vrativši se iz tog dijela grada, koji su svojedobno umalo prekrstili u »West Washington«, nazad u »pravi« Washington, stigao sam do spomenika ukrajinskom pjesniku i domoljubu Tarasu Ševčenku nedaleko od Dupont Circlea. Neočekivani susret s najpoznatijim velikanom prijateljske ukrajinske nacije nagnao me da detaljnije razgledam spomenik. Sa stražnje strane našao sam spomenploču zanimljiva sadržaja. U skladu s mojim pretpostavkama spomenik su podigli »Amerikanci ukrajinskog podrijetla i prijatelji«, no privukla me širina posvete »oslobođenju, slobodi i neovisnosti svih podčinjenih nacija«. Spomenik su zajedno s posvetama odobrili 1960. američki Kongres i predsjednik. Preda mnom je bio sjajan primjer političke propagande. Umjesto izravne i agresivne proturuske i protusovjetske poruke, koja vjerojatno ne bi dobila javnu potporu službene Amerike, ukrajinski su iseljenici svoje nacionalne ciljeve mudro upakirali u općenit slobodarski kontekst. Na taj način postigli su više ciljeva: ne samo da su nesmetano realizirali željenu nacionalnu poruku nego su za nju još i pribavili američki blagoslov, a pridajući joj univerzalno obilježje priskrbili su još i solidarnost drugih naroda sa sličnim težnjama, a između inih dakako i Hrvata.

Alexandria je gradić oko šest milja južno od Washingtona na virginijskoj obali rijeke Potomaca. Popularno je izletište stanovnika i gostiju Washingtona. Dobro očuvana stara jezgra Alexandrije, izgrađena uglavnom u 18. stoljeću, predočuje posjetitelju kako su nekad živjeli bogati uzgajivači duhana. Danas su nekadašnje trgovačke kuće sa skladištima u prizemlju uglavnom pretvorene u nizove kafića i restorana te prodavaonica suvenira i antikviteta. Do tog ladanja stiže se jednom od linija washingtonske podzemne željeznica (koja kod Alexandrije više nije podzemna nego nadzemna). Šetnja gradićem više je nego ugodan kontrast monumentalnim razmjerima washingtonskih avenija i, napose, širini The Malla. Iz prigodne brošure o mjestu doznajem da je Alexandrija osobito privlačna u adventsko i božićno vrijeme kada se, prvo, početkom prosinca održava škotska božićna parada, a potom na silvestrovsku večer i tradicionalni doček Nove godine na ulici. Ladanjsko raspoloženje osjetili smo i mi tijekom opuštene šetnje po krasnome sunčanom vremenu. Blagdansko, pak, ozračje na trenutak smo osjetili u jednoj od knjižara u koju smo ušli baš u trenutku kada se na razglasu diskretno ali posve razgovijetno začula poznata božićna pjesma The Little Drummer Boy u izvedbi nekoga dječačkog zbora. Zahvaljujući milozvučnoj božićnoj pjesmi koja se razlijegala knjižarom, rapapapam, rapapapam, me and my drum..., na trenutak sam si osvijestio činjenicu da je godina na izmaku i da je od nje ostalo jedino još razdoblje svođenja svekolikih računa.

Santa Claus dolazi u grad

Od Washingtona do Pittsburgha trebala nam je koja minuta više od četiri sata. Točno toliko predvidio je i Gerryjev računalni putni savjetnik. Računalnih savjeta glede smjera držali smo se striktno. Na svim križanjima upravo smo panično sva trojica nastojala pogoditi pravi smjer. Ta četiri sata vožnje do Pittsburgha i povratak omogućili su mi malen, ali ipak nekakav uvid u američko cestovno putovanje. Usput sam vidio i djelić krajolika saveznih država Maryland i Pennsylvania.

Gerryjev automobil s velikom naljepnicom irske trobojnice na braniku vješto se izvukao kroz washingtonsku gužvu te se na otvorenoj cesti dobro nosio s krajnje netolerantnim i agresivnim vozačima kamionskih grdosija.

— Bastard, look at him, svako malo temperamentno je iskazivao svoj bijes moj irski kolega.

Pittsburgh, (nekad) grad čeličana i teške industrije, pokazao se sasvim prihvatljivim mjestom. Pittsburški neboderski skyline, tipična vizura američkih gradova, stiješnjen je na svojevrsnom poluotoku nastalom na samom ušću rijeke Allegheny u Ohio. S tog poluotoka, nazvanog Zlatnim trokutom, na obje strane vode brojni mostovi koji su, očigledno, važne sastavnice identiteta Pittsburgha. Po tome me taj američki grad, u kojem sam se prvi put našao, odmah podsjetio na meni mnogo poznatiji engleski Newcastle.

Konvencija AAASS održava se u pittsburškom Hiltonu, koji se nalazi na samom vrhu Zlatnog trokuta, neposredno uz sutok dviju rijeka. Od hotela puca sjajan pogled preko Alleghenyja na dva nova sportska stadiona, Heinz Field i PNC Park. Iako ne znam ništa o korisnicima tih stadiona, već i sam pogled na ta sportska borilišta podiže mi razinu adrenalina. U hotel stižemo sat prije početka našeg skupa, ostavljamo auto u obližnjoj garaži, nosimo stvari u sobe, pozdravljamo se s povjesničarom Antom, »duhovnim« inicijatorom našeg nastupa na Konvenciji, koji je iz Chicaga stigao u isto vrijeme, te ulijećemo u dvoranu predviđenu za naš panel o politici i geografiji u Jugoistočnoj Europi. Tu upoznajemo gospođu Zdenku, povjesničarku iz Buffala, rodom Zagrepčanku, koju je zapala uloga komentatorice naših izlaganja. Pozdravljam i predsjedavajućega, profesora Bombelesa, s kojim sam se sretao i prije na nekim drugim skupovima. Nastupamo, dakle, na samom početku trodnevnog skupa. »Probijamo led« i činimo to spremno pred solidno popunjenim auditorijem u kojem prepoznajem i iz zagrebačke svakodnevice poznata lica kolega iz »Valentićeva« i »Pilarova« instituta. Iako se naš nastup više temeljio na konferencijskoj rutini nego na pomno pripremljenim izlaganjima, rasprava koju smo potaknuli odvijala se sasvim solidno na zadovoljstvo ljudi koji su nas pozvali i nas samih.

Odmah nakon našeg panela mala skupina hrvatskih sudionika, pojačana u ovoj zgodi i mojim kolegama Gerryjem i Joachimom, zaputila se u posjet glavnom uredu Hrvatske bratske zajednice u predgrađu Pittsburgha. Vrijeme je poslijepodnevnoga rush–houra i sporo se probijamo kroz gradsku gužvu. Za vožnju od petnaestak minuta trebao nam je gotovo cijeli sat. Naposljetku ipak stižemo do lijepe, nove zgrade, ispred koje su jarboli a na njima je uz američku i hrvatska zastava. Tu nas srdačno dočekuju predsjednik Luketich i rizničar Pezo. Spremno su nam pokazali svoje urede i izložbene dijelove uz odmjeren komentar koji je objedinio američku poslovnost i hrvatsku srdačnost. Bilo mi je drago da su se i moji kolege stranci mogli iz prve ruke upoznati s poviješću najvažnije hrvatske iseljeničke udruge. Osim toga čini mi se da su i obilazak i večera, na koju su nas gospoda predsjednici potom izveli u obližnji restoran, protekli u ozračju koje je nedvojbeno bilo nacionalno, hrvatsko, ali ne i agresivno nacionalističko pa se Gerry i Joachim nisu osjećali nimalo neugodno i izolirano. Naprotiv, doimali su mi se opušteno, u čemu zacijelo nije bez utjecaja bilo i bogatstvo ponude na stolu pred nama.

Na povratku Joachim, Gerry i ja raspravljamo o fenomenu iseljeništva u Americi. Između irske i hrvatske dijaspore ima sličnosti. U oba slučaja iseljenici su zadržali identitet, osnivali udruge, uzajamno se potpomagali i ostajali povezani međusobno i sa starim krajem. Njemački iseljenici, kojih uopće nije bilo malo, vrlo su brzo napuštali i zaboravljali etničke korijene i u pravilu se potpuno asimilirali. Schmidt je postao Smith, Müller se počeo pisati Miller, njemački jezik brzo je i lako ustuknuo pred engleskim i već u sljedećem naraštaju od njemačkih korijena nije ostalo ništa. Joachim s blagim prizvukom gorčine zaključuje da njemački prinos nastanku američke nacije nikad nije valjano vrednovan i cijenjen, a mi mu dajemo za pravo.

Program kratkog boravka u Pittsburghu ne ostavlja mi mnogo slobodnog vremena. Nakon do kraja ispunjenoga prvog dana odmah sljedeće jutro imam zakazan doručak s još jednim sudionikom konvencije, dragim kolegom i prijateljem Bobom, šefom katedre ukrajinskih studija na Sveučilištu u Torontu. Osim što vodi ukrajinističku katedru Bob je i svjetski povjesničarski autoritet za područje »Istočne Europe« (Istočne prema hladnoratovskoj terminologiji, dakle nekadašnje komunističke a zapravo pretežito slavenske Europe), a s obzirom na svoje rusinsko podrijetlo k tome još i rusinski nacionalni aktivist (zapravo ideolog). Uz doručak razmjenjujemo informacije koliko nam vrijeme dopušta ali i poklone. Ja sam Boba razveselio s cijelim paketom časopisa Nova dumka, glasila rusinske zajednice u Hrvatskoj. Susretljivošću izdavača, vukovarskih Rusina, imam priliku obogatiti Bobovu biblioteku, za koju znam da sadrži jednu od najcjelovitih ruthenica u svijetu. Bob je, pak, mene razveselio poklon primjerkom novog izdanja Povijesnog atlasa Srednje i Istočne Europe. Prvo izdanje toga reprezentativnog atlasnog priručnika Bob je objavio još 1993, a novo i prošireno izdanje izišlo je tek koji tjedan prije našeg susreta. Odmah s doručka produžujem slušati sjednicu o Rusinima na kojoj nastupa i Bob, a potom svoj primjerak atlasa s Bobovom posvetom i zahvalom za malu suradnju ljubomorno sklanjam u sobu. Odmah nakon toga bacam se na detaljan pregled izložbe knjiga, koja je sastavni i za svakog sudionika neizostavni dio konvencija.

Izložba se pokazala vrijednom svih preporuka koje sam čuo. To je zaista vrhunska smotra recentnih naslova o svim slavenskim zemljama i narodima. Bilo bi dobro ostati barem još jedan dan, još detaljnije pregledati izložene knjige, susresti ljude bliskih interesa, no vremena je malo, a i Pittsburgh privlači. Putnička znatiželja vuče me malo bolje upoznati grad, izaći na ulicu, prošetati gradom, osjetiti barem djelić atmosfere, a u večernjim satima izvidjeti pivničku situaciju. Polsatna šetnja bila je sve što sam si uspio priuštiti na tom planu. Dovoljno da uočim zanimljiv detalj. Nedaleko od Hiltona sklapala se pozornica za zabavni program. Baš toga dana, naime, otvarao se pittsburški predbožićni sajam. Uokolo pozornice u montaži, s koje će u nadolazećim adventskim danima razni zabavljači uveseljavati djecu, već su postavljeni prodajni štandovi i pomalo se pune prigodnom robom. Santa Claus Is Coming To Town, odjekuje baš s razlogom poznata pjesma s razglasa. Podsjeća me da se nalazim u pravoj domovini tog univerzalnog lika s bijelom bradom i u crvenom odijelu. Smišljen za potrebe popularizacije coca–cole, taj lik zacijelo je jedan od najuspjelijih proizvoda marketinške industrije u povijesti. Prema općeprihvaćenom imageu postojbina tog starca je Laponija, no Santa Claus ipak je samo jedan u nizu dokaza o globalnoj važnosti i utjecaju Amerike.

I dok Santa Claus doslovce stiže u grad, nas trojica napuštamo Pittsburgh i već u rano poslijepodne opet smo u Gerryjevu autu s irskom zastavom te se između kamiona i mjestimice kroz snijeg pršić probijamo put Washingtona.

Imperijalna republika

Teroristički napad na Ameriku u rujnu 2001. pobudio je u prvi mah širom svijeta visok stupanj solidarnosti s napadnutom zemljom. Po tko zna koji put američka je zastava postala simbolom borbe za pravdu, a protiv nasilja. No u mjesecima koji su slijedili pokazalo se i naličje američke politike. September eleventh učinio je da na vidjelo izađe i velika količina arogancije i samovolje američke politike. Amerika se potvrdila kao svojevrsna imperijalna republika koja želi sređivati račune, vodeći se pritom vlastitim ciljevima više nego općim načelima.

S jednim malim primjerom američke arogancije susreo sam se već na samom početku putovanja. U Croatijin zrakoplov dok je još u Zagrebu čekao na polazak za Frankfurt ušlo je nekoliko američkih vojnika, pripadnika snaga SFOR–a stacioniranih u BiH. Bučno su upali u zrakoplov i nisu se prestali dovikivati ni nakon što su zauzeli svoja mjesta. Budući da nisu sjedili zajedno, nego su bili raštrkani po avionu, njihova komunikacija nužno se odvijala na štetu ostalih mirnih putnika.

Pripadnik SFOR–a sjedio je do mene i u nastavku leta od Frankfurta do Washingtona. Na sreću nije bio bučan, napadan i besprizoran kao njegovi kolege koji sat prije. Budući da smo dobar dio puta prikraćivali vrijeme u neobaveznom razgovoru, tamnoputi Lesly s Floride dao mi je niz korisnih informacija o Washingtonu, ali i o vlastitom viđenju svoje (i američke) misije u Bosni. Iako je osobno ostavljao dojam prijazna i jednostavna čovjeka, iz njegovih zapažanja o Bosni bilo je više nego jasno da ne samo na tu zemlju nego i na okolne zemlje uključujući i Hrvatsku, zapravo cijeli taj dio Europe, i on i njegovi kolege gledaju površno i i te kako »s visoka«, dakle na tipično imperijalni način.

O Americi kao imperijalnoj republici govori i prevladavajuća javna tema u vrijeme moga boravka: hoće li i treba li SAD napasti Irak? To je bila tema kojom je primarno bio zaokupljen i moj domaćin Gerry, i te kako zabrinut zbog očevidnih namjera predsjednika Busha da zaista napadne arapsku zemlju.

— Danas je javna tribina s raspravom o toj temi. Ja i moji studenti bit ćemo tamo. Moraš doći, to je zanimljivo samo po sebi, a osim toga to je javni događaj i isplati se prisustvovati iz više razloga, uvjeravao me Gerry.

Tribinu je organizirao ugledni liberalni dvotjednik The American Prospect u okviru svojega povremenoga debatnoga kluba. Rasprava se održavala u prostoru Pravnog centra Georgetown nedaleko od željezničke postaje Union. Osim same teme, nedvojbeno reprezentativne za Ameriku i njezinu ulogu u svijetu, posebice me se dojmio sam način odvijanja i vođenja te javne tribine. Stoga ću ga prepričati jer mislim da je itekako vrijedan spomena.

Tribinu vodi moderator, osoba iz sastava redakcije dvotjednika American Prospect. Moderator ne nastupa neutralno jer ima vlastito, unaprijed oblikovano proturatno stajalište. To je stajalište navedeno i u tiskanome programu debatnoga kluba. »Američka invazija Iraka nije ni nacionalni ni globalni interes«, bilo je zapisano kao moto rasprave.

Na samoj tribini stajalište American Prospecta zagovaraju dva ugledna znanstvenika, od kojih ću poimence spomenuti Benjamina Barbera sa Sveučilišta Maryland. S druge strane je dvojac židovskog časopisa New Republic koji otvoreno zagovara vojnu intervenciju. Poznatiji je član tog dvojca Kenneth Pollack, autor knjige o potrebi intervencije u Iraku.

Program tribine detaljno je naveden u programu koji je podijeljen posjetiteljima na ulazu u dvoranu i moram istaknuti da ga se voditelj strogo pridržavao. U tome mu je pomagao jedan od studenata koji je sjedio u prvom redu i za cijelo vrijeme dvosatne tribine revno pokazivao govornicima vrijeme, tj. koliko vremena (još) imaju na raspolaganju.

Počelo je, dakle, s kratkim uvodom voditelja. Potom je svaki od četiri uvodničara dobio po pet minuta za uvodno izlaganje. »Prospektovci« su tvrdili da nema dokaza kako Irak podupire Al–Qaidu te da bi eventualna intervencija bila protivna stajalištima UN–a i kao takva zapravo Bushov privatni rat. S druge strane prointervencionisti su tvrdili da nije pitanje ide li se u rat, nego je pitanje ide li se prije ili poslije, jer je rat neizbježan. Sadam je opasan i na putu je da ovlada nuklearnim oružjem. Po njima, bolje je ići prije nego tek nakon što Sadam krene na Ameriku. Sooner rather than later, bila je više puta ponovljena poštapalica sročena na kaubojski, jednostavan i izravan način.

Kada su se s uvodnim izlaganjima izredala sva četvorica, svaki je dobio još po dvije minute za eventualne dodatke uvodu, a onda je uslijedilo unakrsno ispitivanje. Svaki uvodničar mogao je oponentima postaviti jedno do dva pitanja, a oni su imali po dvije minute za odgovor. Tu je rasprava stigla do vrhunca. Za sve vrijeme publika je mogla smišljati svoja pitanja te ih ispisati na ceduljice što su ih studenti cijelo vrijeme skupljali te ih dostavljali voditelju koji ih je momentno selektirao u tematske skupine.

Nakon unakrsnog ispitivanja raspravu je preuzimao voditelj te postavljao uvodničarima prvo vlastita pitanja, a potom i pitanja koja je u međuvremenu prikupio iz publike, jasno u njegovoj interpretaciji. Oko pola sata prije kraja rasprave voditelj je pozvao uvodničare da se priprave za zaključnu riječ. Dao im je po tri minute svakomu. Kao i dotad, oni su se i tom prigodom držali dodijeljenog vremena, produživši svaki ne više od minute. Zaključna riječ pripala je naravno voditelju.

Pokušajte sada zamisliti junake naših javnih tribina i predavanja. Kako bi se oni snašli u tako čvrsto zadanim vremenskim granicama? Bi li naši sveučilišni ordinariji ili narodni zastupnici bili spremni svoju misao sažeti u dvije ili tri minute pa pola sata potom pozorno slušati druge sudionike prije nego što opet dođu na red? Većina njih vjerojatno bi uvrijeđeno napustila tribinu prije službena kraja pod izgovorom da je voditelj bio nedopustivo bezobrazan. Na Prospectovoj tribini voditelj nije ni jednom intervenirao zbog prekoračenja vremena jer su se svi držali postavljenih okvira. Prihvativši sudjelovanje na tribini, svaki je sudionik prihvatio i njezin format i pravila te se o tome više nije raspravljalo. Treba reći još i to da je rasprava bila sadržajno nepoštedna, no ljudski krajnje korektna bez i najmanje osobne uvrede.

A je li bilo podvorbe, zapitat će redovit posjetitelj naših tribina? Odgovor je potvrdan, no i tu se postupilo drugačije nego što mi postupamo. Podvorba je bila posložena i ponuđena već i prije rasprave, dok su ljudi tek pristizali. Bilo je raznih slanih grickalica i izvrsnih malih sendviča od dimljenog lososa te raznoga voća. Mnogi od sedamdesetak ljudi koji su se okupili rado su nešto prigrizli te se okrijepili nekim od ponuđenih napitaka. Mogućnost konzumacije odmah nakon dolaska u dvoranu stvarala je dojam opuštenosti i prisnosti među publikom i uvodničarima. Glavnina podvorbe potrošena je prije početka, a ostatak se potrošio nakon što je rasprava završila.

Vratimo se nakratko temi rasprave. Iako mi je prospectovsko stajalište osobno prihvatljivije, rado ću istaknuti da su obje strane bile podjednako uvjerljive i argumentirane u nastupu. Pitanje je jedino prihvaća li netko osnovnu premisu intervencionista, a ta je da Sadamov režim znači prijetnju Americi. Za cijelo vrijeme boravka u Americi imao sam niz prilika osvjedočiti se u proturatno raspoloženje i opiranje intervenciji kao prevladavajućem raspoloženju američkih građana. Možda je to zbog pretežito akademskog miljea u kojem sam se zahvaljujući Gerryju kretao, no moj je ukupni dojam bio da se većina Amerikanaca protivi novoj ratnoj epizodi.

U takvom mišljenju učvrstio me i dodatak debatnome klubu što ga je Gerry dogovorio i realizirao sa svojim studentima. Svi su zajedno pratili raspravu te potom nastavili s vlastitom raspravom o iznesenim argumentima jedne i druge strane. I opet mi se nametnula usporedba s našim navikama, ovaj put s pristupom studiju. Koliko bih ja uspio okupiti studenata u sličnoj prigodi, dakle na nekoj javnoj tribini, te ih potom mogao zadržati u dvorani i provesti s njima raspravu o onome što smo čuli na tribini? U redu, zainteresiranih pojedinaca zacijelo bi bilo, no potpun sastav studenata ne bih nikada dobio. Osobito ne bi bilo moguće javnu raspravu pretvoriti u sat sveučilišne nastave, što je Gerryju bez mnogo napora uspjelo.

Povratak

I naposljetku opet zračna luka Dulles. Gerry i ja na istom smo letu za Frankfurt. Ja idem doma, a on će slobodan tjedan u kojem Amerika slavi Dan zahvalnosti provesti u Würzburgu. Do zračne luke vozimo se nekim gradskim autobusom za koji većina putnika ne zna. Linija je kao stvorena za nas: početna postaja nepunih pet minuta od kuće, obično nema gužve, a cijena karte iznosi samo dva dolara. Još jedna u nizu prednosti koje uživam zahvaljujući činjenici da u gradu imam nekog »svog«.

Polijećemo na vrijeme. Američko kopno ostaje prvo pod nama, a ubrzo i za nama jer ovaj put zračna ruta gledana na karti vodi izravno prema Europi, za razliku od leta u dolasku, kada smo letjeli po loksodromi te do američkoga kopna stigli daleko na sjeveru i stoga potom dugo vremena letili preko slikovitih zaleđenih pustopoljina i jezera Labradora.

Vrijeme u avionu prolazi brzo. Nakon večere, koja je mogla biti i bolja, listam s Gerryjem novo, drugo izdanje Bobova atlasa, najvredniju stvar koju nosim sa sobom. Komentiramo karte i hvalimo atlas. Dogovaramo se i o susretima u idućoj godini: političkogeografskom skupu u Moskvi te o nastavku Gerryjeva istraživanja u Bosni, u čemu bih trebao također sudjelovati. Usput pijuckamo naručena pića: Gerry njemački lager, a ja južnoafrički kabernet sauvignon. Potom stavljamo slušalice i prepuštamo se glazbi s nekog od dvanaestak kanala. Izabirem kanal s božićnim pjesmama. I gle čuda — ponovno ista prigodna pjesma koja je i jučer svirala na razglasu kada smo Joachim i ja ušli u knjižaru u Alexandriji: rapapapam, rapapapam, me and my drum.

Na visini od 12 000 metara nad Atlantikom osjećao sam se moćno i lagano. Iza mene uspješan boravak u Americi, avion mirno klizi kroz noć dok s Gerryjem pravim planove, pred nama adventsko vrijeme koje potiče na mir, blagost i razmišljanje i zove u toplinu doma i obitelji. Baš me briga što je vani –60° C. Nehotice pomislih: što su ugodni ti prekooceanski letovi, trebalo bi ih češće prakticirati... baš zgodno što su mi Amerikanci vizu dali na pet godina, trebalo bi to iskoristiti...

Post scriptum

U tekstu su opisani događaji iz studenog 2002. Sam tekst napisan je nedugo potom, o božićnim i novogodišnjim blagdanima iste godine, te predan uredništvu početkom 2003. U vrijeme kada je uredništvo obavljalo završnu obradu (ožujak–travanj 2003) američka vojska pokrenula je napad na Irak, čime je dvojba »napasti ili ne« o kojoj se, između ostaloga, u tekstu govori, razriješena na zapravo očekivan način. Bez obzira na činjenicu da je militaristička opcija prevladala, ne smatramo potrebnim intervenirati u tekst napisan prije nego je vojna mašinerija pokrenuta. Iako smatram da će rat protiv Iraka ostaviti duboke posljedice na svjetski poredak te, osobito, na samu Ameriku, ne želim mijenjati opisani doživljaj Amerike, niti za to imam stvarne potrebe. Ipak, čini mi se važnim makar i na ovaj način zabilježiti početak još jedng rata te se osobno prikloniti onoj Americi koja i ovih dana protestira protiv rata na ulicama mnogobrojnih američkih gradova uključujući i one opisane u ovome tekstu.