007. nebo

007. nebo

Negdje sredinom veljače 1952. godine Ann Rothermere je u svoj dnevnik upisala sljedeće: »Jutros je Ian počeo pisati knjigu. Vrlo dobra stvar.« Ona je s četrdesettrogodišnjim Ianom Flemingom u to vrijeme boravila u njegovoj vikendici Goldeneye na Jamaici, i to je bilo vrijeme kada su se upravo trebali vjenčati nakon duge, petnaestogodišnje veze. Tri su stvari Fleminga poticale na kreativnost. Prva od njih bila je Ann, trudna s njihovim drugim djetetom, i Fleming je znao da će mu se život iz korijena promijeniti — barem utoliko što je bio svjestan toga da odgajanje djeteta zahtijeva nekakve oblike zarade. Druga je primjer njegova starijeg brata Petera Fleminga, istraživača, koji je napisao i vlastiti roman The Sixth Column (satira o službama sigurnosti) i posvetio ga — izrugujući se? — Ianu. Treća je stvar dugogodišnja Flemingova ambicija da piše špijunske knjige u kojima će se odražavati njegove ratne pustolovine iz vremena rada u mornaričkoj obavještajnoj službi.

Njegova se rutina dok je pisao nije mijenjala. Ustajanje, plivanje kod grebena, doručak u vrtu (kajgana i kava Blue Mountain), odlazak u radnu sobu (dnevni boravak), zatvaranje vrata i vanjskih prozorskih kapaka, otvaranje rolo pisaćeg stola, pisanje na stroju marke Imperial tri sata (otprilike 2000 riječi dnevno), prestanak u podne, ručak, drijemanje, vraćanje u radnu sobu u 5.00 sati poslije podne, gdje je čitao i prepravljao svoje stvaralačke pokušaje, odlaganje rukopisa u donju lijevu ladicu stola, čašica pića. To je činio svaki dan tijekom četiri tjedna i do 18. ožujka završio knjigu pod nazivom Casino Royale.

U drugom paragrafu te knjige uveo je novo ime u kulturni leksikon zapadnog svijeta: »James Bond je odjednom osjetio umor. Oduvijek je znao kada je njegovu tijelu ili umu dosta i uvijek se za tim povodio. To mu je pomoglo izbjeći stanje ustajalosti i otupljenja osjeta što navodi na pogreške.« I u toj čudnovatoj depersonalizaciji sebe — toj sićušnoj vinjeti čovjeka koji se prema svom tijelu odnosi kao prema stroju koji se mora pažljivo održavati — rođen je cijeli fenomen Bonda.

Fleming je namjeravao napisati ukupno 14 knjiga o Bondu i većinu ih je napisao tijekom boravka u Goldeneyeu, u sljedećih 12 godina prije svoje apsurdno rane smrti u 56–oj godini. Dvije godine prije smrti i prije 40 godina računajući od ovog listopada, u Velikoj Britaniji je emitiran prvi film o Bondu, Dr. No. Taj je film najavio radikalnu novu klimu nemoralnog i okrutnoga hedonizma u sivom polumraku špijunske drame i ništa više nije bilo isto.

Za nas školarce sredinom šezdesetih, svijet Jamesa Bonda bio je san svakog dječaka, svijet eksplozija, jurnjave automobilima, glamura, opasnih (ali glupavih) zlikovaca, uglađenih stranih kriminalaca i junaka koji je letio mlažnjakom, jurio pod morem u minijaturnim podmornicama i trčkarao naokolo držeći se za ruke s prelijepom, poslušnom Girl Friday u bikiniju ili kratkoj haljinici, koju je na kraju i poljubio dok se istodobno obraćao svojim nadležnima uz dozu bezobrazluka.

Filmovi o Jamesu Bondu obilježeni su kao filmovi A kategorije, što je značilo da su seks i nasilje svedeni na ljubakanje i tučnjavu šakama, ali 'kvocijent' akcije bio je fenomenalan: moglo se čuti da producenti teže tomu da pronađu nešto nepredvidivo i do tada neviđeno čime će oduševiti publiku gladnu specijalnih efekata, željnu čuda. A ti su filmovi bili i prepuni igračaka; kako li smo samo mi, 11–12–godišnjaci, s golemim oduševljenjem razgovarali o svakoj pojedinosti Bondova Aston Martina, s neprobojnim staklima, oštricama na gumama, raketnim lanserima i (ah, koje li radosti!) sjedalom na izbacivanje; kako li smo samo hitali u kupovinu svih tih sitnica koje su se pojavile uz prikazivanje Thunderballa u kinima i djelomično tim istim igračkama nadomjestili razočaranje činjenicom da je veći dio filma sniman pod vodom.

Mogli biste pomisliti da su filmaši snosili odgovornost za to što su za Bondom poludjeli dječaci (budući da su knjige očito bile namijenjene odraslima); ali u tom je miljeu uvijek bilo nečeg djetinjastoga — kao što je to i sam autor jednom priznao. »James Bond je intimna fantazija autora«, rekao je jednom novinarima 1963. godine. »A fantazija po definiciji nije stvarni život. Ona je zapravo sindrom Waltera Mittyja — grozničavi snovi autora o onome što je on mogao biti — bum, bum, bum, cmok, cmok, tako nešto. To je ono što se može očekivati od adolescentskog uma — a to je ono što ja upravo i posjedujem.« Ali je li tu bilo ičega više u bondovskoj industriji od čistoga glupavog bježanja od stvarnosti i adolescentskih erotskih fantazija? Ako se vratimo knjigama, možemo li prepoznati »snažni, stalni moralni okvir« za koji Kingsley Amis tvrdi da u njima pronalazi? Možemo li razumjeti što je pisac Michael Baldwin mislio kada je govoreći na emisiji BBC–ja pod nazivom The World of Books nakon Flemingove smrti rekao: »U području eskapističke književnosti, on nadaleko nadilazi Buchana. Njemu je ravan Stevenson, autor Otoka s blagom i Otmice, a i sam je Fleming blizu tomu da nam ponudi nešto dublje alegorično negoli ijedna od tih knjiga, nešto po važnosti mnogo bliže Neobičnom slučaju Dr. Jekylla i Mr. Hydea«?

Baldwin vjerojatno aludira na javni rat između Dobra i Zla, koji knjige o Bondu ne podupiru, modernu inačicu viteške balade, u kojoj vitez u sjajnom oklopu protjera zmaja i stekne pravo na ljubavnu igru s lijepom damom. Raymond Chandler je taj imidž viteza lutalice prisvojio u svojim romanima o Marloweu, gdje je sveznajućem junaku, koji nije pokazivao nikakvo poštovanje nikome i ničemu osim novčanici od 20 dolara i petoj čaši bourbona, radije omogućio da otkrije istinu nego da se bori sa silama zla.

U obratu koji slijedi, Bonda jedva prepoznajemo kao dobrog momka. Možemo ga hrabriti kao engleskog agenta koji se bori protiv loših stranih momaka (svi su Bondovi junaci stranci; čak je i Sir Hugo Drax u Moonrakeru Nijemac), ali on nije primjer moralnog junaka. Jedna stvar koju Fleming neprestano ponavlja, na kojoj opsesivno inzistira u opisivanju Bonda, jest njegova okrutnost. Njegovo je lice dok spava, kako je to prikazano u knjizi Casino Royale, »šutljiva maska, ironična, brutalna i hladna«. Kada atraktivnoj Tatiani, iz From Russia With Love (Iz Rusije s ljubavlju) pokažu Bondov dosje, »ona oprezno pogleda to privlačno, nemilosrdno lice. »Kada Bond nekoga ljubi, on to ne čini tako što jednostavno napući usnice i nada se najboljem; a, ne, »Njegove se usne nemilosrdno obrušiše na njezine. »Možemo pretpostaviti da autor nije baš bio naklonjen svom bezobraznom operativcu; ali je jasno da je Fleming volio okrutnost. Dok Granta, golemog ubojicu, masira gola djevojka, kazuju nam da »postoji nešto okrutno takvim tankim, pomalo napućenim usnicama«. Jasno je da oba lika u ovoj igri trebaju posjedovati neku izraženu okrutnu crtu — i Bondova šefica, »M«, uvijek se opisuje kao osoba s »hladnim« ili »bezizražajnim« očima. Čini se da je jedan od uvjeta za karijeru u specijalnim službama da budete kao od brda odvaljen siledžija i na taj način dajete odraz svojih neprijatelja, staloženih i hladnih čak i dok planiraju globalno osvajanje. Muškarci kao što je Dr No, glupavi negativac kinesko–njemačkog podrijetla, koji kvrca po svojim kontaktnim lećama proizvodeći zvuk dink–dink i govori: »One sve vide«, kao da je android.

Kada su oba neprijatelja hladni, okrutni, bezizražajni i nemilosrdni, jedino što se u njihovu rivalstvu može mjeriti jest učinkovitost. Knjige o Bondu ne govore, kao što ćete i sami otkriti, o užasnim muškarcima koji prijete da će uništiti pristojno društvo, i čije planove osujećuje intervencija zdravoga, demokratičnoga, prijateljski nastrojenoga, pristojnog momka s liberalnim nazorima.

Nemojmo zaboraviti da su one napisane uglavnom u sjeni tek završenog rata. Šezdesetih je liberalizam još uvijek bio udaljen jedno cijelo desetljeće i cijeli jedan svijet. James Bond iz ranih knjiga nije Connery ili Moore; on je po svojem stajalištu bliži onoj vrsti likova koju igra Jack Hawkins na zapovjedničkom mostu razarača — zapovjednika Kraljevske mornarice, tankih usana, od malo riječi, željan jasnih naredbi i direktne akcije, koji se uopće ne obazire na moralne aspekte svojih akcija, koji jedva čeka da uđe na područje neprijatelja, ispusti svoje podvodne mine i zbriše. Otresiti neženja koji jedva čeka da završi poslove.

Jedan od Flemingovih najsjajnijih trenutaka u ratu (bio je osobni pomoćnik admiralu Johnu Godfreyu, prethodniku lika »M« u zgradi admiralata i postao je stručnjak za podvodna uništenja) bila je operacija pod nazivom Mincemeat (mljeveno meso). U toj vježbi u propagandne svrhe, koja je bila izvedena kako bi se Nijemcima odvratila pozornost od nadolazeće invazije saveznika na Siciliju, vojska se poslužila ljudskim lešom koji je predstavljao utopljenoga mornaričkog časnika čije je tijelo bilo izbačeno na španjolsku obalu i koji je nosio »tajne dokumente«, što su trebali zavarati neprijatelja. Fleming je nadgledao operaciju (koju je poslije pretočio u film The Man Who Never Was, gdje je veliku pozornost poklonio uvjerljivim pojedinostima, npr. stavljajući utopljeniku u džepove kazališne karte i ljubavna pisma. Bio je to klasičan primjer transformacije ljudskog tijela u učinkoviti stroj sa svrhom zavaravanja neprijatelja.

Učinkovitost je snažna vrlina u Flemingovim knjigama. Znati što treba napraviti u bilo kojoj situaciji — od stampeda otrovnih pauka u ključajućem ventilacijskom otvoru (Dr No) do izvrtanja pravila u golfu (Goldfinger) — čini vas dobrim. Održavanje vlastitog tijela jakim i spremnim za borbu dobra je stvar. Hraniti se »jednostavnom cjelovitom hranom« (tako Bond opisuje večeru koja se sastoji od kavijara, pečenog rognons de veau s pommes soufflées i malinama sa šlagom) je izuzetno dobra stvar. I dok iščitavate Bondov kanon, primjećujete da je Fleming opsjednut stvarima koje život čine boljim. Nisu to samo automobili, oružje i tehničke naprave, rakete, sistemi mučenja i planovi pljačke Fort Knoxa već sve što ima veze s uživanjem u životu. On i sam život pretvara u robu. On pretvara Bonda — tako hladno, nemilosrdno i učinkovito — u stroj, koji je isto tako poželjan i lijep kao i njegov Bentley s 4. 5 l. Za njegove čitatelje, njegovo je veliko postignuće bilo to što je Bond postao zaštitnim imenom — zajedno s marmeladom Franka Coopera iz Oxforda i njegovim cigaretama marke Morland (mješavina balkanskih i turskih cigareta s trostrukom zlatnom crtom). Zaštitno ime koje možemo isprobati, kupiti i u njemu uživati, kao u odijelu Williama Hunta.

Za lijenog čitatelja, knjige o Jamesu Bondu imaju neki površinski sjaj koji je privlačan kao video MTV–ja. Imena! Fleming je bio briljantan u stvaranju imena. Le Chiffre, Largo, Drax, Mr Big, Dr No, Scaramanga, Smersh, Sceptre, Tee–Hee, Oddjob, Vesper, Domino, Honeychile, Mary Goodnight... Čak su i naslovi pojedinih poglavlja šokantni i uzbudljivi: »Tabela Z«, »Dugi vrisak«, »Kako pojesti djevojku«, »Disco Volante«. Fleming je trebao biti marketinški savjetnik za davanje zaštitnih imena, a ne trošiti vrijeme radeći za novine i u bankarstvu (nakon rata postao je strani urednik novina Kemsley dok ih nisu preuzeli Thomsonovi 1959. godine).

Kao pisac bio je puno bolji no što su to mislili kasniji kritičari. Strašno ga je zamaralo posjedovanje formule kojom je pisao (uvodni događaj, Bond posjećuje »M« i »Q–a«, leti za Jamaicu, susreće djevojke, susreće negativca, upoznaje ubojicu, itd.), pa si je stoga davao veću slobodu u pripovijedanju kako bi isprobao nove stvari. U From Russia With Love (Iz Rusije s ljubavlju) Bond se ne pojavljuje sve do 11. poglavlja, jer Fleming pripovijeda dugu, detaljnu priču o tome kako Sovjeti obučavaju irskog psihopata. U Goldfingeru, igra golfa proteže se kroz četiri spora poglavlja, ali ni u jednom trenutku ne postaju dosadna. U knjizi Špijun koji me je volio, njegovoj najsmjelijoj eksperimentalnoj, ali i najlošijoj knjizi, pripovijeda iz perspektive ženskog lika, Vivienne Michel, koja objašnjava kako je bila oteta. On čini grozne stvari sa svojom kreacijom–strojem — Bond puši 70 cigareta dnevno i pije kao najveća propalica, opeče se, istuku ga i pojedu krokodili, oženi se, ubije svoju ženu, čak i postaje nestala osoba, navodno mrtva negdje u Japanu, tako da The Times može objaviti obavijest o smrti.

Flemingov se karakter pisca čini kapricioznim, nepredvidivim, spremnim na rizike i pripremanje iznenađenja, manjkavim u pogledu razmatranja i predugim u pogledu davanja opisa kako određene stvari funkcioniraju. Iznimno je dobar u provociranju sadizma i korupcije najjednostavnijim sredstvima (njegov opis Rose Klebb, mučiteljice Smersha, s poprskanom kutom i malom stoličicom za kampiranje, trijumf je užasa). I svatko tko je tijekom puberteta čitao Jamesa Bonda sjetit će se seksualnih scena iz From Russia With Love (Iz Rusije s ljubavlju) i Live And Let Die (Živi i pusti umrijeti), i kako su se one svodile samo na one 'uvodne' stvari — dekolte i gaćice, ogrlice i hulahopke — i kako su grudi uvijek jamčile upotrebu barem četiriju pridjeva i kako su se žene, iako su se pojavljivale kao mlade djevojke, u baby–doll spavaćicama, češće ponašale kao bahate ljubavnice s »robovlasničkim« pretenzijama. Željele su, prema Flemingovu razumijevanju psihologije na adolescentski način, da ih usluži najbolji stroj koji postoji.

I već 50 godina čitateljska i filmska publika vjeruje u pustolovnu fantaziju — gdje se sučeljavaju dobro i zlo kao oblici mašinerije za stvaranje ljudskih bića, i gdje jedno drugo žele pobijediti u nemilosrdnoj učinkovitosti. Nije to topla estetika, ali djeluje već pola stoljeća.