Ženski pokret u Rusiji: tradicije i suvremenost

Ženski pokret u Rusiji: tradicije i suvremenost

Jedna od glavnih senzacija prošlih političkih godina u Rusiji bila je pojava potpuno nove stranke u Državnoj Dumi, parlamentu zemlje — stranke »Žene Rusije«. Stranka je osnovana u prosincu 1993. godine, nakon pobjede na parlamentarnim izborima političkog pokreta »Žene Rusije«.* Uoči izbora taj pokret jednostavno nije postojao, formirao se tek u tijeku same kampanje kao biračko udruženje triju ženskih organizacija — Saveza žena Rusije, Asocijacije žena — poduzetnica Rusije, Saveza žena Vojno-pomorske flote. Njegov cilj je bio »postaviti u Državnu skupštinu žene, kako bi se uravnotežila vlast, izmijenila gospodarska politika u interesu muškaraca i žena, mladih i starih, civilnih osoba kao i vojnih, obitelji, djece, svakog čovjeka«.

U početku nitko nije shvaćao taj pokret ozbiljno, njegove šanse bile su jako male jer je jedino njegovo specifično obilježje bilo znak spola — spola izopćenog iz politike. Pa i uvjeti provođenja kampanje bili su surovi: za nju su bila namijenjena svega dva mjeseca, u borbu se uključilo trideset izbornih stranaka i samo osam njih moglo je prijeći prag od pet posto, dobivajući pravo na dodjelu zastupničkih mandata. I to im je uspjelo. »Žene Rusije« prestigle su i nadmašile stranke i s mnogo solidnijim početnim izgledima, dobivši 8,13% glasova birača — rezultat značajan i hvale vrijedan. O stranci »Žene Rusije« u posljednje se vrijeme govori na znanstvenim skupovima, stranačkim kongresima, na stranicama tiska, ali komentara o samoj bîti stvari, zapravo je vrlo malo. Na primjer, niti jedan od promatrača ili novinskih komentatora do danas nije obratio pozornost na ono najočitije.

Štoviše, ta namjera bila je shvaćena kao nešto neobično, gotovo kao hir pojedinih, ćudljivih građanki koje krče sebi put prema vlasti radi osobne taštine ili čak koristi i sad traže opravdanje za to. »Dobre manire« u javnom mišljenju pretpostavljaju sasvim nešto drugo: duge rasprave o »prirodnoj« i urođenoj misiji žene, o njezinoj glavnoj ulozi majke, nastavljačici roda, odgojiteljici djece. Dostojanstvene učene muške glave posve ozbiljno tvrde da je svako narušavanje »prirodne« hijerarhije spolova pogubeljno za cijelu kulturu. I njih slušaju, vjeruju im. Što im to osigurava popularnost? Da li samo zamor od emancipacije na ruski način ili moda patrijarhata uspostavljena na ostacima socijalističke prošlosti? Djelomično i jedno i drugo.

Ali osnovno je, vjerojatno, u nečem drugom — u pojavi složenijoj, iako još nedovoljno očiglednoj i nedovoljno osviještenoj. Čini se da je u Rusiji ponovno započeo proces odvajanja osobnog života, slobode i autonomije individue u zasebnu, osobitu sferu, nezavisnu i od države i od društva.

Tako su »Žene Rusije« postale po prvi put u povijesti zemlje parlamentarna skupina koja namjerava zaštititi socijalne interese žena, računajući na njih kao na posebnu kategoriju biračkog tijela. Da li je slučajna ta pobjeda? Ili se ona oslanja na solidne zalihe. Postoji li nešto što daje nadu za trajnost te pobjede? Prije svega to je povijest ruskog ženskog pokreta sa svim njegovim posebnostima, dostignućima, ali i slabostima.

Poznato je da je taj proces dvojstven i proturječan. S jedne strane on stvara pretpostavke i uvjete za razvoj demokracije koja je nemoguća bez autonomije individue, a s druge pretpostavlja da je sfera osobnog života obilježena i određena kroz autoritet glave obitelji, muža, muškaraca. I u skladu s tim, računa se ili na podčinjavanje ili na privrženost, odanost žena. Sloboda jednog u ovom slučaju znači neslobodu drugog. To daje poticaj ženskom buntu i, na kraju, pored ostalih razloga, nastajanju ženskog pokreta. Oba ta procesa — formiranje prostora osobnog života i nastajanje ženskog pokreta — zahtijevaju svoje idejno opravdanje. U jednom slučaju koristi se mit o prirodnom predodređenju spolova; u drugome taj mit se opovrgava pozivanjem na socijalnu prirodu čovjeka, društveni karakter odnosâ među spolovima.

Pobjeda političkog pokreta »Žene Rusije« na izborima u prosincu 1993. godine daje temelje za pretpostavku da se mit o prirodnom predodređenju spolova teško može primijeniti na državu u kojoj žene gotovo bez izuzetaka rade, u kojoj su one obrazovanije od muškaraca i na svaki način naviknute na određene forme društvenih aktivnosti. Da li će se u tom slučaju dogoditi odvajanje prostora obitelji kao sfere osobnog življenja, individualne autonomije? Ako da, onda kako i na račun čega će se to dogoditi? Možda na račun obrazovanja partnerske obitelji, u kojoj će biti odgovoran i važan svaki od članova — i muž, i žena i djeca? Tim više što se takav tip obitelji, jednako kao i proces autonomije individue, već jednom formirao u Rusiji. Formirao se u prošlom stoljeću na osnovi polagane i mukotrpne modernizacije zemlje, njezina postupnog prilagođavanja zahtjevima novog, građanskog doba. U mnogome ih je prekinula socijalistička revolucija, iznova podčinjavajući i osobni život i samu individuu sovjetskom društvu koje je, ništa manje »revno« od monarhijskog društva, nadgledalo i »ispravljalo« život svojih građana. Ali nešto se ipak moralo nataložiti i na ovaj ili onaj način utjecati na današnje procese i današnji socijalni izbor žena i muškaraca.

Na što pak računaju i čemu se nadaju ti ostaci prošlosti — na naviku k hijerarhijskom podčinjavanju, služenju i pokornosti, znači, k autoritatizmu ili, usprkos tomu, na uzajamno djelovanje, partnerstvo, suradnju žena i muškaraca u razvoju demokracije? I kakvu je ulogu u skupu demokratskih normi svakidašnjeg života igrao ženski pokret Rusije?

Prisjetimo se za početak znamenitog romana L. N. Tolstoja Ana Karenjina. U njemu je jedna gotovo usputna scena, predodređena da služi kao pozadina za vrlo važan događaj — Levinovu ponovnu prosidbu Kitti. Radi se o sceni gdje se govori o modernom, u to vrijeme, pitanju ženskog obrazovanja, slobodi žena, njihovim »pravima« i »obvezama«. Stiva Oblonski, junak više negativan nego pozitivan, žestoko se zauzima za pravo žena da budu nezavisne i obrazovane. Njegova žena Dolli, savršena junakinja, isto tako žestoko mu odgovara, dokazujući da je osnovna dužnost bilo koje žene da bude podređena, u svojoj ili tuđoj obitelji. Nju podržava autorov ljubimac, stari knez, i izjavljuje da su svi ti moderni ženski zahtjevi jednaki tome »kao da ja tražim pravo biti dojilja...«. Za to vrijeme junaci romana Levin i Kitti ne sudjeluju u razgovoru, nego su zaokupljeni svojom osobitom, »nekakvom tajanstvenom komunikacijom«. Upravo u tom tajanstvenom druženju, prema Tolstoju, nalazi se rješenje spora: ljubav prema mužu, produženje vrste — tu i samo tu sve su »obveze« i sva »prava« žena. To je ključ romana Ana Karenjina. A nakon samo četvrt stoljeća, 1899. godine, reagirajući na čarobnu pripovijest A. P. Čehova Dušica (Dušečka), Tolstoj naglašava da ženin životni zadatak čak i nije toliko u odgajanju i hranjenju djece, koliko u »spolnom davanju sebe onome koga voliš«, — i zaključuje: »Zapanjujući je nesporazum čitavo takozvano žensko pitanje koje je zahvatilo, kako već to biva sa svakom vulgarnošću, većinu žena, pa i čak muškaraca!«

Međutim, taj je nesporazum ozbiljno zanimao L. N. Tolstoja. I roman Ana Karenjina zamislio je kao »protuotrov« vrlo popularnoj u to doba u ruskom društvu knjizi engleskog filozofa i sociologa Johna Stewarta Milla Podređenost žena. Ta je knjiga izašla u Rusiji 1869. godine, ubrzo rasprodana i nekoliko puta bila reizdavana.

Veliki pjesnik A. S. Puškin bio je prvi koji je stupio u polemiku sa svojim vremenom o pravu žena na slobodu volje i slobodu osjećaja, na obrazovanje i samorealizaciju. I ako pažljivo iščitavamo, u romanu Ana Karenjina možemo primijetiti da je Tolstoj polemizirao ne toliko s Millom, koliko s A. S. Puškinom. Ana Karenjina antipod je junakinje romana Evgenij Onjegin — Tatjane Larine. Nakon Puškina i napredno je društvo Rusije u njoj vidjelo idealni obrazac »nove« ruske žene. Takva je žena prije svega ličnost, samostalna, sposobna za moralni izbor. Nasuprot Puškinu, Tolstoj je bio duboko uvjeren u to da je žena savršenija što je manje podređena individualnim principima i što je više sposobna »izgubiti se« u djeci, muževima, zajednici. Prema Tolstoju, žene u načelu nemaju sposobnost moralnog izbora — to je privilegija muškaraca, one su tek spremne shvatiti i priznati svoj životni zadatak. Kao što ga prihvaća njegova junakinja Rata i mira (Vojna i mir) Nataša Rostova u braku s Pjerom Bezuhovim, kao što ga prihvaćaju njegove Dolli i Kitti. Anina tragedija proizlazi iz pretenzija na vlastite težnje, na osobnu sreću.

Tolstoj je uvjeren da »ideal savršenstva žena ne može biti isti kao ideal savršenstva muškaraca. Pretpostavimo da ne znamo u čemu je taj ideal, ali u svakom slučaju nesumnjivo je da to nije ideal savršenstva muškaraca. A međutim, k dostignuću tog muškog ideala usmjerena je danas sva ta smiješna i zlonamjerna aktivnost pomodnog ženskog pokreta, koja danas tako zbunjuje žene«. Te riječi Tolstoj piše na samom kraju 19. stoljeća. Puškin je na početku tog istog stoljeća i, u biti, tim istim povodom — uoči nastajanja i razvitka nove ženske spoznaje, ženske osobnosti, napisao dijametralno suprotno: »Nije li smiješno žene koje nas zadivljuju bistrinom shvaćanja, izoštrenošću osjećaja i razuma, smatrati bićima nižim u usporedbi s nama! To je osobito čudno u Rusiji gdje je vladala Katerina II. i gdje su žene uopće obrazovanije, više čitaju, bolje su upućene u europske tijekove, nego mi, umišljeni radi Bog zna čega«.

Ta dva pristupa ženama, kao dva pola u ruskom javnom mnijenju, a točnije čak, u ruskoj socijalnoj kulturi, istovremeno europski orijentiranoj i duboko arhaičnoj, stvorila su tu napetost, u polju koje su široko otvorili procesi autonomizacije individue, obrazovanja u osobnom življenju, i, paralelno tomu, formiranju ženskog pokreta.

Jedna od njegovih predstavnica, Marija Konstantinova Cebrikova — suradnica radikalnih »Domovinskih zapisa« (»Otečestvennye zapiski«), postala je svjetski poznata zahvaljujući objavljivanju »Otvorenog pisma« caru Aleksandru III. Pismo je bilo napisano u jednom od najmračnijih razdoblja Rusije — poslije atentata na Aleksandra II. u ožujku 1881. godine. To su vrijeme nazivali zonom beznadne tjeskobe i potpune moralne propasti. Protiv njega se upravo i odvažila protestirati ta, tada već starija, žena. Monarh, do kojega je pismo došlo, u odgovoru je samo začuđeno zapitao: »Što ona u stvari želi?« U pismu M. K. Cebrikove bio je odgovor na carsku začuđenost. Napisala je: »Moji osobni motivi — to je pravo roba na prosvjed... i u drevnoj Rusiji postojali su pojedini prosvjednici... 19. stoljeće donijelo je jednu novost — da je protestirala žena«. Ali čak to nije bilo za Cebrikovu najvažnije. Plašio ju je predosjećaj da slijepo odbijanje društvenog mnijenja, društvenih težnji k promjenama gura Rusiju u propast i revoluciju: »Iskreno govorim — izjavila je Cebrikova, — bojim se revolucije, bojim se krvi. Mogu umrijeti, ali ne želim pomagati smrti. Naša vlada radi puno više na njezinom izazivanju nego svi crveni zajedno. Pismo je datirano 19. siječnja 1890. Potresna je točnost njezina predosjećaja.

Ali to još ne možemo smatrati pravim primjerom dokumenta iz povijesti ruskog ženskog pokreta, ruskog feminizma. Karakteristična je figura autora tog pisma — — šezdesetogodišnje aktivistice prvog vala ženskog pokreta koji se odvijao na prijelazu 50. do 60-ih godina 19. stoljeća, predstavnice plemićke inteligencije koja je prešla na pozicije služenja narodu i koja je odabrala tabor demokracije, ali umjerene demokracije o kojoj današnja Rusija zna mnogo manje nego o revolucionarnoj demokraciji.

Karakterističan je adresat M. K. Cebrikove, kao što je karakteristična i njegova reakcija na to pismo. Reakcija apsolutnog monarha koji ne može posumnjati u to da ga podanici štuju kao Boga.

Proletarijat također usvaja ideje feminizma. Ženski pokret postaje mnogo više raznolik, složen, postaju složenije i njegove idejne forme. Ipak, cilj svih njegovih struja je isti — izjednačavanje žena u građanskim i političkim pravima s muškarcima pred licem zakona. Time se bave i najveće i najjače »Rusko žensko uzajamno-dobrotvorno društvo«, i radikalni »Savez ravnopravnosti žena« i »Ženski progresivni pokret«, i »Ruska Liga ravnopravnosti žena« i mnoge druge ženske organizacije. Naslovnice novina tog vremena govore o ženskim mitinzima i skupovima, deklaracijama i proglasima vezanima uz žensku političku ravnopravnost. Ženske organizacije šalju peticiju u Prvu, a zatim u Drugu i Treću Državnu skupštinu sa zahtjevom građanskog priznavanja žena. Kulminacija događanja je Prvi Sveruski ženski kongres koji je svjedočio o zrelosti ženskog pokreta u predrevolucionarnim godinama, a također i o rađanju demokracije u Rusiji, polaganom, bolnom rađanju koje su prekinuli I. svjetski rat i revolucije 1917.

Kongres se održao u Sankt-Peterburgu od 10. do 16. prosinca 1908. godine. Iniciralo ga je »Rusko žensko uzajamno-dobrotvorno društvo«. On je brojao više od 1000 sudionika — delegatkinja različitih ženskih grupa, udruženja, ženskih frakcija u političkim grupama, a također i znanstvenika, novinara, predstavnika javnosti, političkih i državnih radnica. Ruski feminizam bio je predstavljen na kongresu sa svim različitostima stavova, ocjena, određenja. Na kongresu su se izjasnili svi: i oni koji su se bavili samo dobrotvornim radom ili obrazovanjem i oni koji su branili pravo žene na rad i socijalnu zaštitu, također i oni, koji su radikalnije zastupali građansku i političku ravnopravnost žena. Izjasnile su se Predstavnice umjerenog ili, kako su ih u to doba počeli nazivati, »buržoaskog« feminizma i njihove žestoke protivnice — proleterke koje su ustrajno povezivale žensko pitanje sa socijalnim pitanjem. I paralelno s njima — sljedbenice jedinstvenog ženskog pokreta kojim se upravlja iz jednog centra i predstavnice ženskih frakcija koje su govorile o svojoj zabrinutosti ne toliko ženskim koliko općepolitičkim problemima i zbog toga nisu bile sklone bezuvjetnom i općem ujedinjenju. Razmatrala su se pitanja socijalno-ekonomskog i političkog položaja žena, njezina pravnog statusa u zajednici i društvu, govorilo se o rezultatima i zadacima ženskog pokreta, o perspektivama socijalnog oslobođenja žena.

Na toj pozadini prošla je gotovo neprimijećena diskusija koja je predvidjela rasprave našeg doba, rasprave neofeminizma, neriješene do dana današnjeg. Ta je diskusija vođena među sljedbenicama egalitarnog feminizma i pobornicama feminizma »razlikâ«. Dakako da je u tom trenutku, kada su ruske žene tek stjecale građanska prava, uvjerljivija postajala pozicija sljedbenica feminizma jednakosti. One su govorile o sveopćim vrijednostima demokracije na običnom, općeprihvaćenom jeziku i inzistirale na priznavanju žene kao isto tako punovrijednog subjekta, kakvim se u to doba smatrao muškarac. Opće interese demokratskog pokreta Rusije one su izjednačavale s interesima ženskog pokreta; dapače, smatrale su zadatke formiranja općedemokratskog pokreta, razvitak pravnih normi, značajnijima za život društva, nego zadatke vlastitog ženskog pokreta. Njima se činilo da posebnost ruskog života — potreba borbe s apsolutizmom i apsolutističkom monarhijom — opravdava njihovu poziciju. Taj je stav ujedinjavao i buržoaske feministkinje i proleterke.

Na drugom, dotad gotovo nepoznatom jeziku, govorili su na kongresu oni koji su sumnjali u univerzalnosti, uključujući i univerzalnost prava, vidjevši u sveopćoj jednakosti očitovanje nejednakosti; njima su se pridružile one koje su smatrale da je za priznavanje ženske individualnosti neophodno naglasiti njezinu nadmoć nad muškom individualnošću. U žestini polemike sljedbenice feminizma »razlika« međusobno su se sukobile. Jedne su apelirale na individualnost u svoj njezinoj cjelovitosti, uključujući i slobodu seksualnih odnosa pomoću kontracepcije ili čak abortusa; druge su naprotiv, inzistirale na odricanju od »grijeha« puti, na moralnom suzdržavanju, strogoj potčinjenosti seksualnosti interesima roda.

Završni govor na kongresu održala je književnica Ol'ga Šapir koja je rukovodila kasnijim radom u pripremi izdanja sastavljenog od diskusija kongresa. Ona je formulirala sam pojam »jednakost uz razlike«, naglašavajući, da će samo takva jednakost osigurati stvarnu nezavisnost, autonomiju žene u njezinu samoopredjeljenju. Tada, 1908. godine, malo je tko uvidio pronicljivost tog stajališta. Ali ubrzo je povijest emancipacije sovjetskih žena potvrdila ispravnost pogleda književnice.

Svega desetljeće kasnije u Rusiji se učvrstila nova sovjetska vlast. Došlo je do propasti revolucije, propasti koje se tako pribojavao najdalekovidniji dio ruske demokratske inteligencije i na koju je upozoravala ruska feministkinja M. K. Cebrikova.

Nova sovjetska vlast dala je ženama puna građanska prava i slobodu izjednačavajući ih s muškarcima pred licem zakona. Prema logici reformatora države to je bilo dovoljno za osiguranje realne ravnopravnonosti žena u društvu. I zato se nezavisni ženski pokret mogao dokrajčiti, zabranivši sva neboljševička udruživanja skupina, izdanja. I budući da se po toj istoj logici problem emancipacije svodio isključivo na probleme ženskog rada, a položaj žena na položaj »rezervne radne snage«, uskoro su svi ti problemi bili pretvoreni u kratku simboličnu parolu »Oslobodit ćemo zemljoradnicu od teškog rada!« Autor te parole bio je I. Staljin. I on je zaista oslobodio građanke i građane svoje države — oslobodio ih od same slobode, od građanstva, preobrazivši ih u podanike socijalističke države. Država — rod opet se održalo na vrhu u vječnom trokutu odnosa: »muškarac — žena — rod«. I nije slučajno da je od svih svojih zvanja i činova Staljin iznad svega cijenio položaj »Oca nacije«. U toj ulozi — vrhovne sile, simbola same države — roda, on je potčinio individuu — muškarca i preuzeo na se njegove »očinske« funkcije — za osiguranje svake konkretne obitelji svime neophodnim za život — hranom, boravištem i t. d. On se pak bavio odgojem djece i brinuo o starcima uz pomoć državnih organa, komiteta i komisija. Pomoću tih komisija »za zaštitu materinstva i djetinjstva« »On« je komunicirao sa ženom. Ona se sa svoje strane mogla obratiti k »Njemu« preko njegovih zastupnika — »partkoma«, »profsaveza«, administracije — i požaliti se na muža koji je tuče, koji pije, koji je vara, koji se razvodi od nje. I »On« je mogao pozvati muža na »red«, urazumiti ga. Veliki ruski pjesnik O. Mandeljštam opisao je to doba kao epohu koju nije briga za čovjeka, koja ga koristi kao opeku i gradi iz njega, a ne za njega. To je bilo vrijeme samosuzdržavanja i služenja rodu ili novoj socijalističkoj državi. Potpuno ovisni o toj državi »ženodjeli« i »žensoveti«, a počevši od 1946. godine još i Komitet sovjetskih žena, pomogli su ženama potpunije shvatiti nephodnost takvog služenja.

Obnova nezavisnog ženskog pokreta počela je na samom kraju 1970-ih godina na valu disidentskog pokreta. Prva grupa sovjetskih feministkinja pojavila se 1979. u Lenjingradu. Postavila je za cilj rasprostranjenje ideje kršćanske kulture koju je suprotstavila službenoj sovjetskoj kulturi i zbog toga je svoj klub nazvala »Marija«. Aktivistkinje kluba naglašavale su da orijentacija na duhovno-religiozne vrijednosti razlikuje njihovu poziciju od pozicija zapadnih feministkinja.

Još na prvoj teorijskoj konferenciji kluba jedna od njegovih osnivateljica T. Goričeva ovako je izrazila njegovo uvjerenje: »Nesumnjivo je da je potrebno boriti se za politička i socijalna prava žena, nužno je inzistirati na ravnopravnosti i jednakostima, ali ne treba zaboraviti da se ta jednakost može preobratiti u jednakost isto tako bespravnih robova, da nikakva socijalna revolucija neće osloboditi ženu, ukoliko istovremeno ne dođe do duhovne revolucije. Kako bi pripremile tu »duhovnu revoluciju« lenjingradske feministkinje odlučile su izdati vlastiti teorijski časopis. Svoj prvi časopisni godišnjak »Žene i Rusija« članice su objavile vrlo brzo — sredinom 1979. godine izašao je u samizdatu i odmah je bio zabranjen. Zamijenio ga je časopis Marija koji je bio predstavljen čitateljicama kao »časopis nezavisnog ženskog religioznog kluba«. Govorio je o dubokoj krizi suvremene civilizacije usmjerene na slijepu reprodukciju materijalnih dobara. Situacija u Rusiji, prema riječima izdavateljica, komplicira i činjenica što je njezino iskustvo opterećeno traganjem za pravednošću na račun milijuna ubijenih ljudi, na račun uništenja Boga. Izlaz, zaključuju one, nije toliko u unutarnjim reformama, koliko u unutarnjoj preobrazbi čovjeka. I tu je ženi suđeno da odigra glavnu ulogu — uvjeriti svijet u iskonske joj kvalitete — sposobnost voljeti i žrtvovati se u ime ljubavi. I ukoliko čovječanstvo sada ne obrati pažnju na povredu ženskih vrijednosti i ne riješi to, njega čeka neminovan raspad i uništenje. Zbog toga je put prema oslobođenju čovječanstva i put prema oslobođenju same žene.

Ubrzo nakon izlaska prvog broja časopisa »Marija« dio njezinih izdavateljica — Ju. Voznesenskaja, N. Malahovskaja, T. Mamonova bile su prognane iz zemlje. Usprkos njihovim naporima, krajem 1982. godine časopis i klub prestali su postojati. O sudbini prvih sovjetskih feministkinja bili su informirani zapadni čitatelji; u domovini se o tome gotovo nije ni znalo.

Još desetljeće na valu »perestrojke« i parola »demokratizacije« države u Rusiji se osniva sadašnji ženski pokret, vrlo šarolik i složen. Ženski klubovi, skupine, asocijacije niču kao gljive poslije kiše — postoji oko 300 službeno registriranih ženskih udruženja i isto toliko neregistriranih! To su udruženja najrazličitijeg tipa i najrazličitijih orijentacija, počevši od Komiteta vojničkih majki do Libertarijanske stranke koja štiti interese seksualnih manjina. Prevladavaju ipak, udruženja interesnog, korporativnog tipa, kakve su Ruska asocijacija žena — poduzetnica, ili Asocijacija žena — kinematografkinja, ili udruženje žena — spisateljica. Ustrajno se obnavljaju i prijašnji »žensovjeti« koji se krajem 1990. ujedinjuju u Savez žena Rusije. Usporedo s njima nastaju skupine koje se otvoreno proglašavaju feminističkim. Njih je zasad malo, ali njihov utjecaj raste.

Uoči izbora 1993. godine sva ta masa skupina i udruženja sakupila su se u tri velika bloka: politički pokret »Žene Rusije«, pokret »Ženska liga« i »Nezavisni ženski forum«. Prva dva bloka bila su službeno registrirana, posljednji nije. Političko udruženje »Žene Rusije« nastupilo je na izborima kao nezavisna grupacija pod geslom širenja demokracije na račun sudjelovanja žena; podizanja socijalne odgovornosti države; reformi u ime čovjeka. I uspjele su pobijediti. Drugo udruženje »Ženska liga« koje ne predstavlja vertikalnu organizaciju tradicionalnog tipa, nego mrežu stvorenu za koordinaciju zahtjeva i razmjenu informacija između najrazličitijih 17 organizacija, ušla je u blok s mješovitim organizacijama lijevog usmjerenja. »Ženska liga« svoju je kampanju vodila pod geslom ravnopravne demokracije za žene i muškarce i pokušala utjeloviti samu ideju ravnopravnog zastupništva obaju spolova već na razini organizacije biračkog udruženja. U toj kampanji njezine želje za pobjedom nisu se ostvarile. Uostalom, jedna od osnivačica političkog pokreta »Žene Rusije« — organizacija »Asocijacija žena — poduzetnica Rusije« — ulazi još i u »Žensku ligu«, što joj osigurava zastupništvo u današnjim strukturama parlamenta. Treće udruženje, »Nezavisni ženski forum«, predložio je svoje kandidatkinje na nekoliko lista u strankama centra.

Za što su se izborile ruske žene na ovim izborima?

Zbog jasnoće navest ću nekoliko brojki.

Godine 1980-1985. u Vrhovnom Sovjetu Ruske Federacije žene su činile 35% zastupnika.

Ukidanjem kvote žena-zastupnica u sustavu Sovjeta na izborima 1990. godine udio se naglo smanjio: 5,3% u sastavu Skupštine narodnih poslanika, 8,9% u Vrhovnom Sovjetu.

Na izborima za Federalnu skupštinu Rusije 1993. godine žene su dobile 11,4% mandata, u Sovjetu Federacije 5,6%, a u Državnoj skupštini 13,6%.

Ali bez obzira na to koliko bio važan količinski rezultat ovih izbora, najvažnije se ne svodi na nj. Mnogo godina kasnije, u tijeku izborne kampanje 1993, žene su opet primorale da se počne govoriti o njima kao o značajnoj snazi koja je sposobna samostalno sudjelovati u društvenim promjenama. Dovoljno ozbiljan dio ruskih birača podržao ih je i što je osobito važno, među tim biračima bilo je mnogo mladih. Ta podrška dopušta da se nadamo daljnjem rastu ženskog sudjelovanja u stvaranju i formiranju ruske demokracije, teškom ali ostvarivom.

Preveli Ivo Jadrešina i Z. M.

* S. Ajvazova, referat »Ženskoe dviženie v Rossi: tradicii i sovremennostv« održan na seminaru Usmanovlenie i monitoring prav ženšin v Rossi održanog u Moskvi, ožujka 1996. (zhenskoe dvizhenie@russian.feminism resources.htm)