Vladimira Primorca Pravorijek kao sofisticiran diskurz i memento

Vladimira Primorca Pravorijek kao sofisticiran diskurz i memento

Pred ovim librom odista divot-kolumni, pred zadaćom da iz njih iznime tek nekňlike kao tipološki reprezentativne po njihovu teksturu i sadržajnu ter izraznu snagu — »selektori« prosto da zdvoje u dvojbi koju ne bi probrali negoli koju bi: jer, kolumne su tę — odreda — uprav modelne, svaka u sebi zaokružujući obavijesnu konzistentnost i — kao da je romansijerska — prstenastu sižejnost.

Druga je otegotna okolnost toga selekcijskoga sužavanja da potpisani »selektori« ovoga petodijelna kolaž-bloka i o Vladimiru Primorcu, i o njegovu Pravorijeku teško da bi smogli išta više (po)kazati do sažimati već sažeto ili to samo olabaviti zalihosnim (redundantnim) komentarima. Naime u dijelu I. tri su integralne (V. P.) kolumne, »tipološki reprezentativne po tematiku, teksturu i diskurz Prvorijeka; prva je (Popušeni poglavar) u urnebesnoj kombinaciji humorističkoga, groteksnoga čak, s decentno majestetičnim, afirmativnim; naime, već u samome naslovu nazočna je literarizirana deprecijacija: popušeni žargonski je izraz za koga tko je »nagraisao«, »nadrljao«, tj. loše, »zlo i naopako« pri čem prošao, poput američkoga predsjednika Clintona u trivijalnoj (ipak: koli-toli ljudskoj) »aferi« s »demoiselle«/«Freulein« Monicom Lewinsky); istodobno, reafirmirano je američko pravosuđe kadro na javni »informativni« razgovor pozvati i samog Predsjednika! (Vidi priloženu kolumnu 1!) Čak dovesti u pitanje i njegovo predsjednikovanje. Druga je kolumna Svastika i zvijezda nadnevka 24. 06. 2000, dobrano, dakle, nakon izborne pobjede opozicijske koalicije nad HDZ-eom (03. 01. 2000). Kolumna ta svjedoči o tome da Vladimir Primorac ne daje popusta ni novoj vlasti, već da i nju secira svojim kritičkim skalpelom; još je žešće taj kritički odnos nazočan u 3. kolumni (Nadvlast) kad se oglasio u povodu jedne novinske vijesti kako nova vlast priprema »nove policijske specijalce« za (inače prijeko do »unebovapijuću« potrebnu) borbu protiv organiziranoga svakojaka kriminala. No, zaprisegnuti jurist, sudac po vokaciji, legitimist, liberal i demokrat do srži, »čovjek od komada i formata«, u tom povodu gromko zbori: Država se ne brani od kriminala mimo svojih službenih institucija. Pa tako, jednako kao što je bio kritički neumoljiv prema bivšoj »demokraturi«, ostaje kritički pravičan i prema pobjedničkoj, koalicijskoj (a u njoj su u brojnim resorima i njegovi bivši stranački drugari iz HSLS-a). Čovjek s kičmom!

U dijelu II. komemorativne su uspomene na Vladimira Primorca iz pera triju istaknutih hrvatskih intelektualaca; u dijelu III. izažeto je što je Autor sâm o sebi rekao u intervjuima s jednim gentlemanom (D. H.) i s jednom lady (H. E.). U dijelu su IV. »Univerzalije & aktualije« iz Pravorijeka koje, po mišljenju »selektorâ«, mogu i izvan konteksta, samostalno, funkcionirati kao poslovički iskazi (dijagnostičke sentence/maksime) od trajnije vrijednosti za suvremeno hrvatsko društvo. U V. pak dijelu dva su autorizirana teksta što su ih govornici ponudili publici na javnim tribinama u Zagrebu (»Književni petak« u Gradskoj knjižnici i na Filozofskome fakultetu — K. P. i A. U.).

* * *

Iz perspektive svojega »faha« (jezikoslovnoga i stilografijskoga) utječem se, sada, fraktalnoj prezentaciji ter interpretaciji Autorova stila i jezika, kompleksnije (i »modernije«) nazvano: njegova diskurza ufajući se da je baš fraktal per definitionem utvrđen kao čęst — kadra reflektirati smanjenu presliku svoje cjeline. Oprimjeravam to pozivajući se na 1. citat »Univerzalija & aktualija« (dio IV.) kojemu je komplementaran i ovaj (kraći):

Hrvatska se do sada previše kompromitirala zbog, u najmanju ruku, blagonaklonog odnosa prema ustaštvu. Poruke koje šaljemo u svijet na nivou simbola zaista su takve da se Hrvatska može tretirati kao zemlja kojoj nacifašizam u ustaškom obliku nije stran...

(Pravorijek, 14)

Zajedno s onim pozivnim 1. citatom iz odjela »Univerzalije & aktualije« (Pravorijek, str. 8/9) to je prava juridička filipika, concerto grossso, u tempu furioso, svjedočeći (ŕ tutta forza/fortissimo) Vladimira Primorca, »kompozitora«, jedan jedini (častan!?) porok što ga dijeli s K. R. Popperom: netolerantnost naspram netoleranciji; idiosinkrazijska odbojnost ma i naspram ciglomu jednomu pozivu na nasilje i okrutnosti, istragu kakvu, »čistku«, pod čim naš Autor razumijeva propagiranje srbožderstva (serbofagije) i antisemitizma.

A usuprot onomu tempu netom imenovanu za concerto grossso, kao opreka sada u tempu moderato, s tonskim decrescendo sljeduje prava lirska minijatura od rječňsložja što ga naš Autor »skladao« — recimo — samo za Janigrove Zagrebačke soliste:

Domoljublje doživljavam tako da Hrvatskoj dam ono najbolje što mogu dati. I da se Hrvatska organizira tako da stručni i pošteni ljudi budu na svojim mjestima, pa da onda Hrvatsku naprave modernom demokratskom zemljom. Da se u Hrvatskoj nitko ne osjeća kao manjina. Da Hrvatska bude država i društvo jednakih ljudi. Da ljudi u Hrvatskoj budu sretni zato što u njoj žive, ne samo zbog materijalnog bogatstva, nego i zbog svoje sigurnosti, zbog osjećaja uvaženosti, zbog ljudskih prava koja u njoj imaju. Vlado Gotovac je jednom rekao da bi umro od stida ako bi saznao da se netko njega boji. Tako bi svatko trebao razmišljati.1

Doista, ovakav patriotizam nije »značkovit« da bi se nosao zataknut u zapučku na reveru; on se čuva u školjci dlana i nije utrživ ni bankovno (devizno, škudski ili kunski — svejedno!), ni Be-eM-Wejski, ni »oviljenjem« haciendom kakvom, nit ikakvom sinekurom il kojom mu drago drugom privilegijom... Kao i svaka istinska ljubav, Primorčevo domoljublje ima svrhu u samome sebi, ono se daje bez očekivanja naknade doli boljitka za ukupnu narodnu zajednicu...

Pragmatičar kakav il intelektualni nihilistički cinik rekao bi: plemeniti vitez od Manche, idealist preidealistični taj tvoj/vaš Vladimir; pa prizovimo u pomoć SSK-a (Silvija Strahimira Kranjčevića) koji pjesmu Mojsije završuje ovim dvostihom:

Umrijeti ti ćeš, kada počneš sâm

U ideale svoje sumnjati!

No bit će: idealima je biti nedosegnutima, jer: gledte tekar na programski deklariranih »dvjesta famiglia« s njihovim kriminalnim, stečenim bankovnim dividendama, voznim ergelama, yachting-ima, moćima i ovlastima, »pjevčevim repovima« (= cock-tails-ima) ter inim beneficijama, dok pűk, pučanstvo...

Žešće od Kranjčevićeva »mrijenja« zbogradi sumnje u svoje ideale žari njihovo ostvarenje, pogotovu kad su to ideali postvareni/ reificirani (na već pobrojane neke od načina).

Uostalom: i naše su generacije doživjele ostvaraj ideala o slobodnoj i nezavisnoj domovini. Pa šta?

Poput Goethea koji imađaše svoga Eckermanna, i Krleža imađijaše svojega/našijenca,2 pa kad ga ovaj upitao da što misli o studentskoj revolti u Europi i SAD-u 1968, Miroslav mu Krleža, odgovorio:

— Neka, neka, i oni će doživjeti ostvarenje svojih ideala!?

* * *

Premda strog i visoko zahtjevan kad se tiče sudačke stručne spreme i etičke nepokolebljivosti, naš Autor ni tu nije dogmatski ultraš, već ima puno razumijevanje za krhke strane ljudske prirode u nepovoljnim statusnim okolnostima.

Poput »humanista prehumanitarnog« koncedirao je (u intervjuu s D. H. citiranu u dijelu III):

Lako je za strah od bolesti ili od drugih mnogobrojnih fobija koje su dio kliničke slike psihoneurotičara. Zbog tih se strahova ide liječniku po pomoć. No, ovdje se radi o strahu za osobnu egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji, koji život svodi na preživljavanje, a mnogi su u tom preživljavanju kadri napraviti svašta (takve znam) ili barem biti prilagodljivi (i takve znam).

Ovdje pristaju čuveni stihovi čuvena deseteračkoga epskog pjesnika3 koji su s Primorcem na istoj valnoj dužini što se tiče razumijevanja ljudske slabotinje:

Strah životu kalja obraz često,

slabostima smo zemlji privezani.

A to da se moralan i hrabar sudac u primjeni zakonâ ne smije ponašati voluntaristički i arbitrarno te da pri interpretaciji i primjeni istih ne smije unositi nikakve izvanpravne razloge, nikakav viši cilj — čini Vladimira Primorca duhovnim srodnikom s Hermannom Hesseom, istaknutim njemačkim antinacistom (od 1923. švicarski optant, književni nobelovac 1946) kad u Igri staklenim perlama, romanu s idealom jedinstva znanosti, duhovnosti i umjetnosti, bilježi kako »žrtvovati istinoljubivost, intelektualno poštenje, vjernost načelima duha u korist bilo čega, makar i same domovine — znači izdaju.«

Dvije Primorčeve »izjave« u Pravorijeku opet su na valnoj dužini, sada Hesseovoj:

Struka ne poznaje kajanja: tko izda struku, izdao je svrhu svojega postojanja. (str. 169)

Državotvornost nije okolnost koja isključuje protupravnost bilo kojega delikta. (170)

Nije indiskrecija: prijatelji znaju da je »Vlado« često znao biti uprav očajan zbog općega moralnog marazma, zbog korupcije, zbog pljačke narodne imovine, zbog poreznih utaja — sve sudski neprocesuirano, zbog... zbog... Pisanom riječju (u »Feralu«) žestoko je žigosao fizičke i mentalne malformacije u društvu i suvremenom domovinskom trenutku. Pitao se, javno: — Što danas uopće znači općenit govor o »moralnosti u politici« ili »politici koja je kurva«, a ne bi smjela biti? Govorim, naravno — veli Primorac — metaforički, kao i onaj koji [isprazne] govore drži, a ne kaže pri tome tko je prava kurva u ovome društvu.4

Metaforički će i potpisani komentirnuti netom citirano: u svim Pravorijecima Vladimir Primorac aristidiski pravedno, ŕ la Zola nekoč, vatreno (Jaccuse) prozivao ne samo kurve u ovome (našem hrvatskome) društvu, već i kurbine sinove (i kćeri) — kako to već navadno govore našijenci po Dalmaciji s otocima — bez pardona i dlake na jeziku, pope nazivljući popima, bobe bobovima.

I opet: prijatelji znaju kako je često znao očajnički ponavljati dva Ciceronova čuvena vapaja, jedan braniteljski (Pro Rabbirio): Ubi terrarum summus (= u kakvoj smo se to zemlji obreli?!), drugi tužiteljski (In Catilina): Ubina gentium summus (među kakve smo to ljude zabasali?!).

No unatoč, u despet — u dišpet — ustruc — uzinat — suprotiva i usprkos svemu nije zavazda napustio Princip nade,5 koji je potvrdio ufajući se u bolju budućnost (utopija?) kad u istom intervjuu s H. E. ispovijeda:

Istinske promjene u političkom životu Hrvatske mogu donijeti samo novi, mladi ljudi kojima će politika biti zanat, koji će se kaniti općih mjesta jer je vrijeme takvih govora davno prošlo. Vrijeme je za ljude koji će se baviti egzistencijalnim problemima društva, a ne ispraznim govorima.

Za Vladimira Primorca jedva bi bilo pronaći pristalije kvalifikacije/karakterizacije nego da mu se prida atribucija e da je visoko urban i čovjek, i spisatelj, i pravnik/sudac, i mislitelj — i: prijatelj; jer urbanost mu je bila u naravi kao i u ponašanju. A o izrazu i sadržaju pridjevsko-imeničkoga pâra urban/urbanost — malen »jezikoljuban« (=filološki) ekskurz: urbanus/urbanitas (<<lat. urbs = grad, grafo-fono-morfo--adaptacija engl. urbane/urbanity, njem. urban/Urbanität, franc. urbain/urbanité) u slavenskim se jezicima (s hrvatskim uključivo) pretežito rabi kao terminus technicus u gradogradnji i njezinom planiranju, dok u germanskim i romanskim jezicima pokriva svu silu bliskoznačnih i raznoznačnih nijanasa; navest će se tek po pridjevski prijevodan oblik (lako pretvoriv, apstraktan supstantiv) iz svečetverih imenovanih jezika: uljudan, učtiv, svjetski uglađen, obrazovan, profinjen, dobra ukusa, smjeran, ljubazan, dobrohotan, otmjen, pristojan, dobro odgojen, sjajan, istančan, taktičan, blag, umiljat, duhovit, dovitljiv, oštrouman, ljeporjek, Drugoga/Bližnjega (po)štovatelj... Dosta? Neće prijećer biti svu pregršt ovih vrlinskih značajaka pripisati osobi Vladimira Primorca jer su to njemu inherentne/koherentne, od helenske baštine (Platon i dr.) naovamo (do K. R. Poppera) univerzalne duhovne vrijednosti kao komplementarne kulture: intelektualna, estetička, etička i politička. Ma vrijednosti su to nadvremenske jer (su) svevremenske, statične, tj. nemjenjljive, neutilitarne, tj. nekorisnonosne — a na ustuk (su): bahatosti, nabusitosti, prostaštvu, gramzljivosti; bešćutnosti, mržnji čak na Drugoga/Bližnjega, i: ravnodušnosti — grijehu (kažu jedni) zaraznijem i opačnijem od mržnje sáme...

Dometnuti je sada i jednu, ovdje pristalu, kritiku (srodnu Primorčevu rezoniranju): — Platon je bio teoretičar apsolutističko-aristokratskoga oblika vladavine. Kao temeljni problem teorije države postavio je sljedeće pitanje: »Tko treba vladati? Tko da upravlja državom? Mnogi, svjetina, masa, ili malobrojni, izabrani, elita?« Ako se pitanje »Tko treba vladati?« uzme kao temeljno, onda očito preostaje samo jedan razborit odgovor: ne neznalice nego znalci, mudraci; ne svjetina nego malobrojni odličnici. To je Platonova teorija vladavine najboljih — aristokracija... [a] jasno je da temeljno pitanje teorije države glasi sasvim drukčije nego što je postavio Platon. Ono ne glasi »Tko treba vladati?« ni »U čijim rukama treba biti vlast?«, nego »Koliku vlast treba dati vladi?« ili možda točnije: »Kako da izgradimo takve političke ustanove da ni nesposobni i nemoralni vladari ne mogu učiniti veliku štetu?«.

Drugim riječima, fundamentalni problem teorije države je problem obuzdavanja političke vlasti — svojevoljnosti zloupotrebe vlasti — pomoću ustanova koje tu vlast raspodjeljuju i nadziru... Za nas postoje samo dva oblika vladavine: onaj koji ljudima što su podvrgnuti vlasti omogućuje da se svojih vlastodržaca riješe bez prolijevanja krvi i onaj koji im to ne omogućuje ili u kojem je to moguće samo uz krvoproliće. Prvi od ta dva oblika vladavine obično nazivamo demokracijom, a drugi tiranijom ili diktaturom. Ali nije bitno ime, nego sadržaj (Karl R. Popper, U potrazi za boljim svijetom, Zgb, izd. Kruzak 1997, str. 223).

Međutim, kako su i institucije ljudska stvar, znaju i one — koliko god da su, od lokalne samouprave sve do parlamenta čvrsto načelno pozicionirane — znaju iznevjeriti i zatajiti u službi društvenih interesa; u demokraciji nam, tada, pomaže neformalan institut građanskog samoorganiziranja (i neposluha — mislio je tako i kazivao u mnogim zgodama V. Primorac).

* * *

U teksturi kolumni Vladimira Primorca, premda su one mahom juridičke tematike, njegove stilizacije nisu strukovno monistične, već su rafinirano pluralistične elokucije: i sociologijske, i politologijske, i filozofijske, i to svugda još i literarizirane — sve dopustivo žanrovskim konvencijama i karakteristikama u eseju, feljtonu, polemici. Njegovi ekskurzi npr. u citatnost, što ilustracijsku — što iluminacijsku, nisu kontekstualno nemotivirani ni kad prizivaju Shakespearea ili Moličrea, ni kad se laćaju Kafke, Hemingwaya ili Camusa...

Domaćega (jedinog nam) književnoga nobelovca (1961), Ivu Andrića, istina, nijednoč u svojim tekstovima nije ni izravno ni posredno spominjao, ali je zato — da l intuicijom, da l spontano: svejedno — nasljedovao jedan njegov reprezentativan literarni postupak. Vrstan andrićolog, Nikola Milošević6 imenovao je taj postupak »ograđivanjem« (njem. Beschränkung/Limitierung). Miloševićeva je egzemplifikacija iz XVI. poglavlja Andrićeve »Višegradske hronike« Na Drini Ćuprija:

A most je i dalje stajao, onakav kakav je oduvek bio, sa svojom večitom mladošću savršene zamisli i dobrih ljudskih dela koja ne znaju šta je starenje ni promena i koja, bar tako izgleda, [istakao N. M.] ne dele sudbinu prolaznih stvari ovoga sveta.

(O. c, str. 225)

Dakle: čak ni predmetna stvarnost: most (iliti izvorno ćuprija << tur. köprü, ali, gle: grč. géphyra), kao semiotički simbol i alegoreza spajanja (na ustuk razdvajanju) toliko prirasli Andrićevu srcu, ne osta pošteđena rečene težnje za »ograđivanjem«; da tu nije umetka onoga u Andrića čestotnoga priloga bar (i ostatka sintagme tako izgleda), iskaz bi imao aureolu kategoričke tvrdnje, čega se autor pomno ustručava. No, ne »ograđuje« se Andrić samo uza spomen predmetne stvarnosti; isti on postupak primjenjuje i u jednoj prigodi iz svoj postume gdje je objekat ljudsko biće:

Kad god sam bio u društvu jednostavnih ljudi, koji imaju u životu jedan određen posao i koji ga rade sa ljubavlju ili bar [istakao K. P.] sa strpljenjem, ja sam se osećao dobro i, čini mi se, [istakao opet isti] bivao i sâm bolji.

(Sveske, Sarajevo 1982, str. 352)

Elem: bez onoga već tipizirana bar u mnogim »ograđivanjima«, i bez onoga čini mi se — elokucija (i generalizacija u njoj) neodoljivo bi vukla k uresnoj idealizaciji (ili barem: apsolutizaciji) čega autor, sva je zgoda, nipodašto nije hotio kako ne bi ispao solipsistički narcisoid.

Homologan postupak u Vladimira Primorca:

Moram reći da — kada je zločin u pitanju — nisam pristaša nikakva oportuniteta i da sam kruti legalist, ponešto [istakao K. P.] sklon poznatoj krilatici: neka se vrši pravda, pa makar propao svijet. (188)

Prigoda je sad navezati interpretacij(ic)u: bez onoga nedužna priloga ponešto — emblematska i glamurozna glosa civilizacijske tradicije rimskoga prava: Fiat iustitia (et) pereat mundus očuvala bi apsolut krutoga, i nesmiljena, neiznimna legalizma (sebi sámu svrhom). Prilici primjereno: Primorčevi prijatelji čuvaju, i prenose, uspomenu na »Vladu« (njegov hipokoristik za intimuse) kako je kao sudac, rigidan legalist, nakon kakve, iako pravične, presude znao, danima (i noćima) biti potišten, sobom krajnje nezadovoljan jer da osuđeniku (bio on tek prijestupnik ili kriminalac teže kategorije) nije pronašao još kakvu olakotnu okolnost... Sudac, rigorozan a pravičan, legalist i moralist, ali ujedno i ljudski čovjek: vazda i skrajnje obziran!

Drugi jedan primjer Primorčeva posezanja za stilizacijskim postupkom »ograđivanja«, sadržan u integralno citiranoj kolumni Svastika i zvijezda, no tamo nekomentiran:

Antifašistička borba se putem NOB-a vodila u Hrvatskoj svom žestinom i uspjela je Hrvatima vratiti njihov nacionalni teritorij u Istri, Dalmaciji i Međimurju. Uspjela je Hrvatskoj, unutar obnovljene Jugoslavije, osigurati jednak ustavno-pravni položaj i donijeti joj pravo na samoodređenje, bez kojega bi puno teže, a možda i nikada ne bi, bila postignuta nacionalna samostalnost. (295)

I opet: ciglo jedno »nedužno« priloško možda cio iskaz od kategorične apsolutizantne prosudbe bez možda, upravo tim možda svodi na hipotetičko predmnijevanje, i to, već znanim i ovdje komentarno (is)korištenim »ograđivačkim« postupkom što (opet: krutu) rezolutnost amalgamira stilizacijskom relativizacijom. No da je to možda bilo i virtualno po nacionalnu i državnu neovisnost, niječno (»falabogu«!) posvjedočuje realna činjenica da je vrstan eksperat međunarodnoga prava (slava mu budi i dika!) na sedmi prosinca tisućudevetstotinadevedesetprve (07. 12. 1991) u ime arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji iskazao mišljenje da je SFR Jugoslavija u procesu dezintegracije, a da je secesija njezinih republika legitimna prema Ustavu iz 1974. (koji Ustav mnogi nazivaju Titovim zaživotnim testamentom) — pa je temeljem toga mišljenja, petnaesti siječnja tisućudevetstotinadevedesetdruge (15. 01. 1992) Europska zajednica u Strasbourgu priznala neovisnost Hrvatske (i Slovenije) u postojećim granicama.

Pa još, svega, jedan primjer istovetna stilizacijskoga postupka:

Mi smo narod koji često ne shvaća apstraktne norme ili pojmove, a osim toga vrlo često ne razmišlja i ne radi u dobroj, nego u zloj vjeri. (222)

Priloške oznake često i vrlo, istina, »ograđuju« se od apsolutizacije iskaza, no iskaz i s njima svjedoči o tome da se pisac (ta on je sudac!) ne udvara svome narodu, već je prema njemu kritički nepopustljiv.

Zvonimir Berković, prisni prijatelj dvojici imenjaka, Primorcu (»hrvatskomu Katonu«) i Gotovcu (»hrvatskomu Ciceronu«) iskomponirao je (baš tako: komponirao) čudesnu (verbalnu) kantilenu osjetiv — reče — »neodoljivu potrebu da ih obojicu (tj. Vladimira P. i Vladu G.) »obuhvati istim tekstom«8

Onako otprilike kao što je Brahms spojio dva instrumenta u drugom stavku svog Dvostrukog koncerta za violinu i violoncello [...] U prvom stavku skladatelj daje virtuozima čitav niz divnih prilika da pokažu sve što znaju, da se nadmeću tehničkim umijećem, prepiru svojim idejama i odmjeravaju snagu invencije, a onda dođe drugi stavak, Andante, osam minuta koje spadaju u ono najljepše što je svijetu dao europski glazbeni genij. Violina i violoncello sviraju unisono iste note, isti potezi gudalom [...] Dovoljno je da sklopim oči i — vidim ih. U odlasku su. Koračaju istim tempom, razgovaraju istom šutnjom, pritisnuti istim dvojbama. Ne pitam ih kamo idu jer slutim. Oni su jedina dvojica našijenaca za koje pretpostavljam da bi zanimali Plutarha. I koji nekako stali u »Usporedne životopise«. (»Globus«, 05. 01. 2001)

Vladimir Primorac vladaše silnim ufanjem u nepotarivu korisnost valjánih institucija; jedna je takva i (autonomno) Sveučilište sa svojim brojnim odvjetcima. Poput medicinara, kad se na protokolarnim promocijama Hipokratovom prisegom zavjetuju na deontološko ponašanje, i diplomanti inih akademskih profesija/vokacija zavještajno se obvezuju kako će predano služiti (=ministrirati) istinama svojih struka; poželjeti je da se ono amblemsko hipokratsko ne surva u hipokritsko!

A Vladimira Primorca Pravorijeci odista su pravi majdan u kojem se i ubuduće može izrudariti na pregršti stamenih pouka i poruka koje — dajbože! — da bi postale ter ostale pilonima naše kolektivne svijesti i savjesti.

Završujem, inkantacijski, pârom dvojih formulaičnih izraza u tradiciji zaklinjanja pučkom štokavštinom: blago si ga: jao si ga...

— Blago si ga sredini koja je iznjedrila blistav analitički i dijagnostički a nepotkupljiv um (i plameno srce) poput Vladimirova/Primorčeva!

— Jao si ga sredini koja iz riznice njegova iskustva ništa ne bi ugradila u svoje kolektivno ponašanje i svoj senzibilitet — barem kao povremen korektiv ako ne i stamen orijentir!

1 Iz intervjua s Darkom Hudelistom, »Erasmus«, br. 7, 1994 (str. 23-32). V. i ostale ispovjedne dijelove toga autorskog intervjua u III. dijelu »kolaža«!

2 Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, Zagreb 1967. 3 Autor je dvostiha Petar Petrović Njegoš: Gorski vijenac, stihovi 769/770.

4 Iz intervjua s Heni Erceg, »Feral Tribune«, 31. ožujka 1997.

5 Das Prinzip Hoffnung Ernesta Blocha, njemačkog filozofa (1885-1977).

6 Profesor komparativne književnosti pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i, gle: osnivač (1989) ter još jednako aktualni predsjednik SLS (=Srpske liberalne stranke), stranačke posestrime Primorčeva HSLS-a.

7 Monsieur Robert Badinter (1928), profesor prava na Sorbonnei i ondašnji ministar pravosuđa Republike Francuske

8 P. s: ni sâm nijesam mogao ustuknuti pred analognom »neodoljivom potrebom« da gornje remek-djelce od kantilenske epizode ne prepišem u svoj tekstuljak. K. P.