Urušavanje raja

Urušavanje raja

Ulomak iz kvaziautobiografske pripovijesti Rakova djeca

Dogovoreno je da svi pošaljemo svoje nove adrese Borku Beljanskom, a on će ih potom razaslati ostalima. Nisam očekivao da će to ići brzo. Kada se nađeš u novoj sredini, potrebno je da se dogode mnoge prethodne faze prije no što ti padne na pamet pisati starim drugarima.

Treba se najprije dobro osvrnuti oko sebe i nanovo upoznati s gradom u koji si se vratio, jer ostavio si ga kao dijete, sjećanja na njega teško su se odupirala potiskivanju u zaborav pred navalom novih, mnogo uzbudljivijih doživljaja, a vratio si se pet godina stariji i to kojih pet godina!

I u mirnodobna vremena to su godine u kojima i tijelo i duh odrastaju i sazrijevaju najbrže. A kada ti se posreći (ili ponesreći, što je stvar shvaćanja) da te godine proživiš u ratu, onda si sa četrnaest godina čovjekov duh u tijelu dječaka, odnosno djevojčice. I to je ono što je moju generaciju poremetilo za cijeli dalji život. U nama je um sazrio, ali, nemajući vremena steći i iskustvo, ostao je nezaštićen pred lovcima na takve umove.

Srećom, meni je za komunizmom mozak zavrtjela sestra. Jer ona je bila idealist i ostavila mi je duhovne kapije ipak otvorenima. Ona mi je za ispravnost komunističke ideologije podastirala razloge. Mnogima drugima mozak su zavrtjeli praktičari boljševizma, a kod njih nije bilo obrazlaganja. Komunizam je pravedno društvo, priopćili su pubertetlijama oko sebe, i da bi se dostigao taj cilj sva su sredstva bila dopuštena. I nema pitanja.

Tako zavrnute mozgove poslije je teško bilo odvrtjeti.

Međutim, na toj građevini najboljega od svih svjetova u mom umu prve pukotine pojavile su se još u veljači četrdeset sedme.

Kao došljak u novosadsku gimnaziju, koji je još uz to i kasnio s upisom, ubačen sam u razred u kojem su bili i »ratom ometeni učenici«. Sjećam ih se i danas. Svi su imali po osamnaest-devetnaest godina, pušili su u hodniku na odmorima, odijevali se po zapadnoj modi i nisu, dakako, osim kolegijalne ljubaznosti, pokazivali osobito zanimanje za nas »klince«.

Bili su odlični đaci, poticali su iz obitelji onih koji su, kao i moji roditelji, četrdeset prve morali napustiti Bačku, ali su za azil izabrali neki srbijanski zapećak »bogu iza nogu«, gdje nije bilo ni nečeg sitnijeg od gimnazije za njihovu djecu.

Profesori su ih oslovljavali s »vi«, tretirajući ih kao maturante. Predratni običaj, koji se izgubio kada su i predratni profesori otišli u mirovinu.

U jednom kasnijem razgovoru neki su novi pedagozi odmahivali rukom i govorili kako je to napuhani malograđanski formalizam. »Nije formalizam ako ti dopuste da se odjednom osjetiš čovjekom«. To ti je prvo priznanje da si uspio, da si postao netko«, odgovorio sam im, ali u vjetar.

A onda, početkom siječnja, pred konac prvog polugodišta, jednoga jutra nitko od naših starijih kolega nije došao u školu. Nisu došli ni sutradan.

Trećeg dana, osjetivši napetost i zbunjenost u razredu, naš razrednik odlučio je raspitati se što se događa. Kako je bio »obaviješten«, saznao sam od njega mnogo kasnije, jer kada sam dobio nagradu na pokrajinskome književnom natječaju za poemu, počeo se prema meni ophoditi kao prema sebi ravnom. Pokazao mi je sarajevski književni časopis iz davnih dana Austro-Ugarske, u kojemu je, pored pjesama Silvije Strahimira Kranjčevića, bila objavljena i jedna njegova. Bio je, razumije se (što bi drugo?), profesor književnosti i vodio je gimnazijsku knjižnicu, koju je tada, kada sam bio u sedmom razredu, povjerio meni. Imao sam dojam da se osjeća obveznim pomagati mi. Odredio je utorak popodne u šest kao dan našeg razgovora među knjigama.

Bio je, dakako, od onih opreznih stvorenja, kojima su svakih dvadeset godina »usrećitelji čovječanstva« utjerivali strah u kosti, pa je trebalo dugo, čini mi se čitava četiri mjeseca, dok je u razgovorima prešao s književnosti i na svakodnevicu. Imao je svojevrstan način da mi, bez rizika za sebe, kaže što misli. I tako je došao red i na to kako je bio izvješten što je s njegovim đacima.

U našu gimnaziju navraćao je, naime, časnik državne sigurnosti, takozvane Ozne, koji je kontaktirao s direktorom, ali i s nekoliko povjerljivih maturanata — partijaca, kako bi bio u tijeku gimnazijskih zbivanja, odnosno saznavao što se priča po učionicama, hodnicima i u zbornici. I tako je moj profesor književnosti i razrednik tog trećeg dana odsutnosti naših starijih kolega u direktorovu kabinetu zatekao tog »bezbjednjaka« baš kad je namjerio pitati direktora zna li on što. Ispričao se i krenuo van u zbornicu, ali tada začu kako ga direktor predstavlja svome posjetitelju kao razrednika četvrtog ce razreda.

»Bezbjednjak« je mog razrednika sumnjičavo odmjerio, ali je procijenivši vjerojatno kako ima posla s »ptičicom božjom«, nastavio šutjeti.

— Htio si nešto, Tvrtko? — upita direktor, odsjekavši mom razredniku odstupnicu.

— Htio sam te pitati znaš li, moguće, nešto o izostanku mojih starijih đaka. Nije vjerojatno da su se svi u isti mah razboljeli.

— Nisu se razboljeli — odgovori mu oznaš umjesto direktora — nego su tamo gdje trebaju biti.

— A gdje to? — upita naivno moj profesor.

— U zatvoru, kamo smještamo sve narodne neprijatelje.

— Ali... — zausti moj razrednik Tvrtko Nevjestić i ušuti.

— Što: »ali«? — naroguši se oznaš.

— Pomislio sam: đaci su. Tek su prestali biti djeca. Ali vi bolje znate.

— Dabogme da bolje znam! I ne miješaj se više u te stvari! — pređe »bezbjednjak« na »ti«, kako bi profesoru Nevjestiću objasnio gdje mu je mjesto.

Taj oznaš je dugo ostao »zadužen« za našu školu pa sam ga nekako u vrijeme tog svog razgovora s profesorom Nevjestićem upoznao i sam. Bio je malen rastom, ali mišićav, pravi živi četverokutnik. Imao sam dojam da je karijeru morao započeti kao iznuđivač priznanja u nekom od podruma tajne policije. A možda i nije. Uvelike je već gubio kosu. Preostali pramenovi bili su mu zamašćeni uljem, sigurno čičkovim, jer drugoga tada ni za povlaštene nije bilo, budući da se higijena i kozmetika nisu smatrale privilegijem, te glatko začešljani i prilijepljeni za lubanju.

Poslao je po mene i drektora usred sata da me odvede. Direktor, dotle »padre padrone« u našim očima, činio se u tom trenutku zgrčen i potišten dok me je vodio u svoj kabinet. A bio je i on član partije kao što sam i ja bio skojevac. Tada sam shvatio kako to što te svečano prime u tu tajnu organizaciju znači samo da si od obične »sitne ribe« postao njihova »sitna riba«, izvršitelj svih »viših« naloga i u još većoj opasnosti jer si neprekidno bio pod njihovom kontrolom.

* * *

Kada su u veljači četrdeset sedme sudili našim starijim kolegama, naredili su nama, skojevcima, da moramo tomu biti nazočni te u pogodnim trenucima glasno izvikivati svoje ogorčenje postupcima sada već više ne »ratom ometenih«, već »oznom ometenih« učenika, što ih je i dovelo na optuženičku klupu.

Suđenje je bilo karikatura pravde. Sudac ih je odmah na početku opomenuo da mu moraju odgovarati kratko, najbolje samo sa »da« ili »ne«

Kada bi netko od njih pokušao nešto objasniti, nijekati krivnju ili se barem najblaže pravdati, sudac bi ga prekidao, urlajući kako je ionako sve jasno te im pokajanje može samo umanjiti kaznu za godinu-dvije od minimalno petnaest, koliko im sleduje.

Bila je to boljševička »commedia dell'arte« u pravom smislu te riječi. Sve je bilo tu: dobri sudac i dobri milicionari i zli osamnaestogodišnjaci, a u gledalištu »svjesna« publika, koja unaprijed sve zna i tu je jedino kako bi uživala u načinu izvedbe te glasno izražavala podršku komunističkom »dobru« u sudaru s buržujskim »zlom«.

Sve je u toj predstavi funkcioniralo osim publike. Bili smo još napola djeca i još nedovoljno iskvareni da bi odobravali ono što nas je u duši užasavalo.

Bili smo, naime, nedopustivo tihi.

Organizatori tog suđenja bili su dakako svjesni vlastitog previda te su nakon prve stanke proglasili dalji proces zatvorenim i mi smo s pomiješanim osjećajem zadovoljstva što smo se iz tog košmara izvukli i sućuti prema optuženima razišli.

Poslali su ih u radne logore, mislim u Borski rudnik. Ne znam koliko su »odslužili«. Znam samo da sam jednu od njih, Nadu, opet vidio u centru grada kada sam poslije četvrtog semestra provodio praznike doma. Prepoznao sam je samo po crnim očima i istom odsutnom izrazu lica kao i nekoć, ondje u novosadskoj sudnici. Kosa joj je, međutim, sada bila potpuo bijela. A imala je tada najviše dvadeset pet ili dvadeset šest godina! Htio sam joj se javiti, ali sam vidio da me nije prepoznala. A i što bih joj rekao? I što bi ona imala od moga eventualnog razumijevanja? Godine kada se doživljava prva velika ljubav, kada se donose prve velike odluke kada se s razvijenim jedrima upućuje u život ona je provela u prašnjavim rudničkim horizontima, noću su je grizle bijele uši, jela je smrdljive bućkuriše i samo joj snove nisu ubili. To sam vidio u onih nekoliko sekundi dok nije minula mimo mene.

Adolf Hitler je takve, koji su imali snove, ubijao. Svejedno, bili ti snovi dobri ili loši, vrijeme radi za njih. On je to znao jer je i sam imao jedan san: biti najveći. Slikar ili državnik, svejedno.

Moj dječački um se u to proljeće četrdeset sedme dugo bavio pukotinom u mojoj vjeri, nastaloj u sudnici u Dunavskoj ulici. Napokon je došao do zaključka kako se ne radi o pogrešnoj ideji već o pogrešnim provoditeljima. Nije slutio da je s idejom opće sreće kao i s konstruiranjem stroja perpetum mobile: ne može održavati sama sebe. A ovisnost o drugima znači rastanak od svojih snova.

Nastavio sam, dakle, vjerovati. Sukob s Kominformom četrdesetosme veoma mi je olakšao moj položaj »vjernika unatoč«.

I baš se tada dogodio moj razgovor s onim oznašem u direktorovu kabinetu. Tada se to još nije zvalo »informativni«, već naprosto »razgovor«.

Početak je bio »prijateljski« nakon što je oznaš poslao direktora van. Zapitkivao me je o ocjenama, o razredu, a onda se naglo okomio pitanjem:

— Što ti to znači da je drug Marko abadžija i da se ne razumije u kulturu?

Iznenadio sam se.

— Ne sjećam se da sam tako što rekao — branio sam se.

— Ti se možda ne sjećaš, ali se drugi sjećaju. Oni koji znaju da se drug Marko uzdigao u klasnoj borbi i da ne bi bio to što jeste da se ne razumije u sve društvene procese.

Šutio sam i razmišljao. »Pa da«, sinulo mi je. »Moj najbliži drug u razredu Nenad Ostojić! Ali zašto?«

Razgovor se pretvorio u oznaševu grdnju, a okončao pitanjem:

— Jeste li sada svjestan da se drug Marko i te kako razumije u tu tvoju jebenu kulturu?

— Svjestan sam — potvrdio sam. A i što bih drugo? Trebalo je maturirati, a ne završiti u Borskom rudniku.

Nenadu nisam ništa rekao. Čak sam odlučio produljiti druženje s njim. Razlog je bio dvojak: bio sam pod njegovom paskom i da sam raskinuo naše drugarstvo to bi u Ozni bilo protumačeno kao da se nisam pokajao te kako i dalje mislim da Aleksandar Ranković nema pojma o toj, kako se oznaš izrazio, »mojoj jebenoj kulturi«. Osim toga, postojala je obostrana simpatija između mene i Nenadove mlađe sestre, koja se, istina, nikada nije razvila u nešto ozibljnije, ali nam je oboma bilo ugodno skupa.

Da se vratim na četrdesetosmu. To da više ne moram javno »obožavati« »veliki i bratski Sovjetski Savez« i »mudrog vođu cijelog naprednog čovječanstva, druga Staljina« doživio sam kao da mi je s leđa pao ogroman teret. Dosta mi je bilo što sam i dalje imao na grbači Oznu i njezine doušnike (a moje »drugove«) te sav ostali karusel unutar kojeg sam pronalazio rupe u koje sam smještao svoj privatni život.

U proljeće četrdeset devete, kada smo završavali šesti gimnazije, postali smo najmlađi kandidati za radne brigade koje su, završivši bosanske pruge, krenule na autocestu Beograd-Zagreb.

Dogodilo se da su se na istoj dionici našle novosadska i Mladenova pakračka brigada.

Tako smo se nas dvojica poslije večere ponovno družila i rastajali smo se kada su već davno u barakama bila pogašena svjetla, iako smo bili umorni kao psi. A umorni smo bili jer su među nas ubacili reprezentativnu miliconarsku brigadu, svu od onih kao od brijega odvaljenih mladih Bosanaca, Ličana i Dalmatinaca, bojeći se valjda kako mi, nejaki »školci«, nećemo ispuniti normu. Nisu računali da na kraće staze prkos povrijeđenog uma umije bolje i više od gole snage.

Radili smo na istovaru šljunka, koji su neprekidno dovozile željezničke kompozicije. Bili smo raspodijeljeni po petorica na vagon. Prvog dana trebalo nam je u prosjeku dvadeset pet minula da ispraznimo jedan. I nama i Pakračanima. Milicionari su to obavili za dvaeset. Vraćajući se s trase zadirkivali su nas onako dobrohodno, vidjevši kako smo u stvari tek ižđikala djeca.

Drugoga dana spustili smo se na dvaeset dvije minute. Milicionari su marljivo »odrađivali« svojih dvadeset.

Tako se nastavilo cijela dva tjedna. Učili smo držati lopate, ruke su nam bile izranjavane od popucalih žuljeva. Ponovno smo trećeg tjedna pali na dvadeset pet minuta. Onda smo naučili raditi, a i ruke su nam zacijelile. Opet smo spuštali vrijeme. I danas pamtim trideseti dan: milicionari su malo zapeli i uštedjeli minutu, ali mi smo spustili na sedamnaest! Moja petorka radila je kao pomahnitala. Kao da je prkos uključio u nama neki skriveni biostroj i on je nemilosrdno upravljao našim rukama. Kada je truba označila kraj smjene isprva smo se gledali začuđeno, a onda smo prasnuli u smijeh.

Te večeri je na zbornom mjestu moja četa stajala ispred svih brigada, a ja sam dizao zastavu na jarbol.

Tada kao da mi se načas vratilo oduševljenje idejom na kojoj je Broz lijepio napukline ljepilom smiješanim od domaćih folklorno-domoljubnih legendi i produkata zapadnjačke »tvornice snova«.

Mora da su planeri pretjerali sa šljunkom, jer su nas sljedeći mjesec prebacili na ponovno postavljanje drugog traka duploga željezničkoga kolosijeka. Tko zna prometni propis »vozi desno«, taj zna da je, za razliku od postojećeg kojim su iz Beograda vlakovi išli prema Zagrebu, to bio kolosijek Zagreb-Beograd.

Donji postroj obavljali su, skupa s postavljanjem pragova, pružni radnici, kojima je to bila struka. Mi smo kliještima nanosili šine na predviđeno mjesto. Tu više nije bilo onoga natjecateljskog »tko će prije«. Bio je to timski posao u kojem je najvažnija bila sinkronizacija. Ako je, zgrabivši kliještima šinu dugačku osamnaest metara, ne dignemo bukvalno svi u istoj sekundi, nećemo je ni dići, jer nas je bilo točno koliko je potrebno.

Bio je to posao s duljim predasima, za koje vrijeme su radnici navrtcima pričvršćivali šinu za prag.

Mimo nas su postojećim kolosijekom prolazili putnički i teretni vlakovi i to nas je dakako ostavljalo ravnodušnim. Ali barem jednom tijekom osmosatne smjene znao bi proći međunarodni ekspres od Istanbula prema Parizu ili u suprotnom smjeru. Usporavao bi iz razumljivih razloga, a kroz otvorene prozore vagona promatrala su nas radoznalo savršeno našminkana i većinom lijepa ženska lica uz, dakako, raznovrsne muškarce, koji su im nešto govorili kroz smiješak ili su ravnodušno pućkali dim svojih cigareta i lula.

Bio sam svjetan toga kako je to zapravo svijet komu sam želio pripadati. Razumije se uz uvjet da u njemu ima kruha, krova i pravde za sve. Vratili su mi se snovi iz onih dana kada sam zurio u svoje egzotične marke.

Lutkama na prozorima vagona i mi smo sigurno bili »egzotični«. Prašni, oznojeni mravi, čija je uloga na ovom svijetu bila da njima osiguraju da udobno i brzo putuju s kraja na kraj kontinenta.

Tu negdje, s velikim kliještima u rukama, dok mi je prolazeći ekspres prikazivao slike iz života civilizacije u kojoj moji vršnjaci nisu lopatali šljunak, vukli šine i navečer, teturajući se nazad u logor, posljednim ostacima snage drali se »Ide, nastupa, ne boji se rada, Četvrta novosadska udarna brigada«, sve je to zvučalo kao kakav bučni vergl. Ne, nisu oni to radili. Oni su plesali »boogie-woogie«, gledali »dekadentne« filmove, ljubili se sa svojim djevojkama na blještavim bulevarima, pred izlozima dućana u kojima je bilo svega, za razliku od novosadskih dućana u kojima nije bilo ničega.

Da, to je bio svijet komu sam želio pripasti, samo kad bi se u njega moglo ugraditi ono u što sam »unatoč« vjerovao. Činilo mi se da ne bih mogao podnijeti slike »tranzicijskog« društva, koje upravo sada vrlo dobro podnosimo svi osim onih koji nemaju izbora.

Vratio sam se s trase s pet kilograma manje. Kako sam i inače bio mršav, u kući je nastala opća uzbuna. Stvar je, kao i često prije kada sam ja bio u pitanju, riješio moj ujak. Poveo me je sa sobom na tri tjedna u Rogašku Slatinu — on da liječi žučne kanale, a ja da nabacim kilograme.

* * *

To da se Jugoslavija raspala tek devedeset prve čista je zabluda.

Rogaška Slatina izgledala je kao prije rata. Zapravo kao prije Prvog svjetskog rata. Prije no što nas je ujedinio strah Hrvata i Slovenaca od Austrijanaca i Talijana, zbog čega su, kao i moja glupa Vojvodina, uletjeli u ralje beogradske militarokracije. Pritom su se ipak trudili da, ujedinjujući vlast, politiku i ostale državotvorne tričarije, sačuvaju vlastiti način života, zadrže civiliziranu svakodnevicu. Zadržali su je. Čak i tijekom Drugog svjetskog rata i sada, nakon njega! Uglađenošću, urednošću i osmjesima prikrivali su privremene oskudice, ostavši takvima i kada su se oskudice izbavili.

Kada smo ujak i ja stigli, tamošnji je svijet bio upravo negdje između bijede i obilja.

I ondje je, dakako, komunistička partija, preuzevši vlast, uredila sve što i drugdje u zajedničkoj državi. Ali je to učinila nekako tiše (osim kad su bile u pitanju aspiracije na Korušku i Trst), uglađenije. A u toplice dolazili su i dalje liječiti svoje žučne kanale i vrećice Talijani i Austrijanci, dok nama, u Vojvodini, nije dolazio više nitko izvan »socijalističkog bratskog lagera«.

Dva puta tjedno ujak i ja uputili bismo se šetalištem, zasjenčenim ugodnom hladovinom dvostrukog drvoreda, blagom uzbrdicom k gostionici pred kojom su vrtjeli odojke na ražnju. Ja sam obožavao praseći butić i rebarca, a ujakova jetra mogla su podnijeti samo pastrve koje je vlasnik dobavljao iz nekog od brzaka Gorenjske... »Vlasnik« — dobro sam rekao! Ondje su, naime, shvatili da ako nacionaliziraju i male, dobre »gostilne«, turizam će im definitivo otići k vragu.

Spomenuo sam ujaku da mi je jedan od najboljih drugova iz djetinjstva tu blizu, u Mariboru i da bih ga volio vidjeti. »Zovi ga neka dođe«, složi se ujak, te sam odmah, na licu mjesta, napisao razglednicu Borutu.

Došao je. Ista crna, kovrčava kosa. Isti pronicavo-ironični osmijeh.

Što radi? raspitivao sam se. Igra stolni tenis i pomalo šah, piše za srednjoškolski list i kani studirati na kazališnoj akademiji. Dramaturgiju. Sestra mu je na drugoj godini studija. Želi biti meteorolog.

Stan u Mariboru zatekli su zapečaćen. Kada su ga otvorili u nazočnosti činovnika gradske uprave, našli su gotovo sve onako kako su ostavili kada su ih četrdeset prve prognali. Dužnosnik okupacijske uprave — Nijemac — ovdje je samo prespavao, a sav ostali život provodio je, čini se, negdje drugdje. Nijemci su grad i okolicu pripojili Reichu, vratili naziv Marburg i germanizirali pučanstvo. Kada su ušli, partizani su prvo postrijeljali pripadnike »Bijele garde«, pozatvarali one iz »Prave garde«, a potom poptuno slovenizirali grad. Esesovci i agenti Gestapoa pobjegli su, pa su pobjednici samo malo »prorijedili« folksdojčere, a potom ostale protjerali sve do jednoga. Srećom za njih, granica je bila blizu te nisu morali osjetiti »blagodati« jugoslavenskih radnih logora.

»Nije to ono naše«, potvrdio je Borut Mladenovu pakračku konstataciju. Inače, namjerno se »zaboravio« povezati. Tako je njegova komunistička epizoda okončana u »skojevskom zabavištu«. Rekao mi je kako mu je tako lakše. Ionako se namjerava baviti kazalištem, a ne politikom.

— Teže ćeš napredovati — primijetio sam.

— Sporije ali trajnije. A ti? I tada sam prvi put glasno, pred nekim, izložio ono što sam ovdje, u toplicama sa sačuvanim habsburškim »šmekom«, razradio kao svoj životni kredo: sustav u kojem živimo trajat će veoma dugo i nadživjeti će nas, dakle u tom nam je sustavu suđeno provesti život. Posvadili smo se s Rusima, približavamo se Zapadu, znači, uz male kompromise mogu ostvariti ono što sam zamislio. — Kada bi se sastavile samo dobre strane i socijalizma i kapitalizma mogao bi se stvoriti raj na Zemlji — zaključio sam.

— Zasad mi pakao izgleda perspektivniji — Borut se sasvim smračio.

— Što ti je? Što te muči? — zabrinuo sam se.

— Starog su mi odveli na Goli otok. Eto dokle ga je dovela vjera.

Između nas dvojice odjednom se ugnijezdila šutnja. Ona vrsta šutnje kad bi usta htjela reći nešto utješno, a um nije znao što.

Borut je prvi progovorio. Samokontrola mu je uvijek bila jaka:

— Ako postaneš pisac i ako uspiješ opisati taj svoj hipotetični raj, poslat ćeš mi svoju knjigu.

Slao sam mu sve što sam napisao. Ali nigdje nije bilo raja. Nadu u njega izražavao sam samo na pojedinim simpozijima na kojima sam sudjelovao. Jesu li to bili oni mali kompromisi koje sam spominjao Borutu? Jer ta moja izlaganja objavljivao je ne samo alternativni već i prorežimski tisak.

Borko, koji je naslijedio očevu praksu u Beloj Crkvi, jedini je od cijelog našeg društva to redovito čitao.

— Nemaju zapravo pojma o čemu govoriš — rekao mi je za jednog susreta kad ga je posao u Vrhovnom sudu Vojvodine doveo u Novi Sad. Bilo je kasno proljeće i sjedili smo za jednim od stolova pred kavanom na Trgu slobode. Svetozar Miletić, sa uzdignutom rukom, kojom je prijetio, bio je okrenut tako da se nije moglo zaključiti komu prijeti. Vjerojatno su i Meštrović i predratni gradski oci riješili tako svoju dvojbu. — A u pravu si — govorio mi je Borko dalje. — Ni jedan sustav ne valja, ali svaki ima dohrih strana. Kao i ljudi. Kain i Abel — nasmijao se. — Čas je Kain Abel, a čas Abel Kain. Zbog toga mislim da se ipak baviš utopijom. Neostvarivo je to, stari moj! Nikada neće nastati društvo u kojem će svi ljudi biti Abeli, ali sreća je za čovječanstvo što nikada nećemo svi postati ni Kaini.

Potreslo me je saznanje da Borutov otac sada na nekoj goloj jadranskoj stijeni tuče kamen rukama koje su znale tako lijepo rezbariti minijaturne figurine u drvetu. Bili su to mahom seljaci iz njegove Štajerske, drvosječe s velikim klobucima na glavi, skupljači sijena i gljiva, pastiri s lulom u zubima i njihove žene u širokim suknjama s vedricama mlijeka u rukama pa starice s molitvenikom. Čudno, pomislio sam, on, koji se toliko radovao novom poretku, nije načinio u drvetu ni jednog radnika, ništa što bi svjedočilo njegovo političko uvjerenje, već samo ono što je svjedočilo njegovo dobro pamćenje i vezanost za djetinjstvo na selu.

Bilo mi je teško, ali nisam razumio kako je uopće jedna takva duša mogla predati se toj, sada to mogu reći, najvećoj u povijesti obmana?

Danas razumijem: od oskudnoga seoskog djetinjstva u gorju, gdje nikada priroda nije čovjeku nudila više od golog preživljavanja, potom mučnih i gladnih školskih dana do činovničke plaćice u magistratu, radi koje je naučio držati sagnutu glavu kako mu pretpostavljeni ne bi pročitao gnjev u očima, a onda progonstva gotovo bez ičega na drugi kraj razbijene kraljevine, on je neprekidno udarao u zid nepravde i kada mu se kroz propagandne brošure Komunističke partije Slovenije ukazalo svjetlo na Istoku, probudivši mu nadu s kojom je, čak s nekim mazohističkim trijumfom, počeo trpjeti životne tegobe, iščekujući svoje drukčije sutra, onda... Onda mu je Josip Broz razbio to svjetlo, ugasio svjetionik. S kojim pravom? Nije mogao prihvatiti da je to istina. I progovorio je. A riječ je vodila ravno u podrume Ozne.

Bila mi je odmah jasnija i Borutova skepsa. Između općega političkoga kazališta i onog umjetničkog, opredijelio se za ovo potonje zato što u njemu krv, suze i bol nisu bili stvarni. Primjer njegova oca pokazao mu je kako se između svijeta obmana i svijeta mašte valja opredijeliti za ovaj drugi. Jer trećeg svijeta nema.

Za razliku od Borutova, ostali naši očevi nisu došli u izravan sukob s »narodnom« vlašću. Mladenov se vratio svom knjižarskom zanatu. Knjiga je za njega, kao i prije rata, bila pravilno iskrojen, sastavljen i ulijepljen ili prošiven određeni broj tiskanih listova. Što je na njima bilo natiskano nije ga, kao ni prije, mnogo uzbuđivalo. Agenti službe sigurnosti su sada, kao i nekada, plijenili proskribirane knjige još u tiskari, a na »informativne« razgovore zvali nakladnike i autore, pa se knjižari nisu imali o čemu brinuti. Ni Mladenov otac. Tim prije što knjižara više nije bila njegova, plaća je stizala svakog prvog u mjesecu i Mladen mi je za večernjih druženja na akciji govorio kako njihova obitelj i ne zamjećuje neku veliku razliku jer knjižari po provincijskim varošicama nikada nisu bili imućni ljudi.

Semjenovi su se ipak maknuli iz Bele Crkve. Ali ne put Njižnjeg Novgoroda, odakle je poručnik carske tehnučke vojne službe Genadij Fjodorovič Semjonov potjecao, već k Bosni, čijim su se dubodolinama počele probijati prometnice, pa je država kupila zemljomjere gdje god ih je nalazila. Rijetka Volođina pisma nosila su žig Zenice. Pisao mi je kako i nije tako loše, jedino što je zrak u vlažne i hladne dane zagušljiv od dima iz topionice. Ali njegov stari uskoro završava posao ovdje i ide graditi prugu za Ploče, pa će se i oni svi najvjerojatnije preseliti u Sarajevo, gdje će Vaska i on moći studirati.

Obitelj Beljanski se ponovno sjedinila. Intimni detalji iz ratnih dana bili su zaboravljeni. Borko mi je pisao da mu se otac jedva uzglobio u novi poredak. Nudili su mu mjesto suca, ali on je to odbio, rekavši kako ne umije dijeliti pravdu koja nema uporište u zakonu. Ostao je pri advokaturi, premda su za odvjetnike nastupili loši dani i samo ih je to što je njegov otac na vrijeme, predosjećajući rat, ušteđevinu pretvorio u zlato i nakit, sada spašavalo od bijede.

Njegovu stricu su nacionalizirali mlin i pilanu. Kuću su mu uzeli za upravnu zgradu novog socijalističkog poduzeća za izradu dasaka, letava i ostale drvene građe, a njemu su u zamjenu dali kuću jednog odbjeglog Nijemca što je u selu držao špeceraj, te u zamjenu za šumu i pašnjake — pet jutara oranice. Kći mu je sa zaručnikom pokušala pobjeći na Zapad negdje kod Tržiča. Uspjela je, ali zaručnika su ubili meci granične ophodnje. Dugo je boravila u izbjegličkom kampu, a sada radi kao konobarica u Đenovi.

Mirkov se otac nije vratio. Još tijekom rata pristupio je RAF-u, pilotirao »lancasteorm« nad Njemačkom, preživio, dobio čin pukovnika i visoku mirovinu. Šalje im pakete, ali ih ne zove u Englesku. Možda je i on našao nekakvo životno rješenje, kao i mama Vera, koja je u mjesnom veterinaru — udovcu stekla novu utjehu. Ali ja, piše Mirko, što ja da činim? Bela Crkva je postala mrtva selendra u kojoj caruju dosada i učmalost. Ne vrijedi mi ni imati bilo kakve ambicije. Političke pozicije preuzeli su gotovo potpuno došljaci, jer je ono malo »crvenih« starosjedilaca otišlo na više položaje u Novi Sad i Beograd. Sport se sveo na nekakav mizeran nogomet i cross country, kultura na amaterska folklorna cupkanja i partizanske komade Branka Ćopića i Mateja Bora. Jedva čekam, pisao je dalje, da maturiram i pobjegnem u Beograd ili, ako bude sreće, u London.

Rujan i listopad još nisu mjeseci učenja za ocjene, pa sam ih iskoristio da onovno razmislim o tome kako dalje. Što sam sa sedamnaest godina bio osim što sam upisao sedmi gimnazije?

Imao sam djevojku, nakon uspjeha na natječaju nastavio pisati pjesme, prestao skupljati marke i počeo igrati na šahovskim turnirima.

Srećom, kao da su slutili da su im skojevci »pukli«, u vrhu KPJ odlučili su ujediniti tu ilegalnu organizaciju s legalnom organizacijom mladih — USAOJ-em.

I doista, mojoj generaciji, a pogotovo starijima godinu-dvije od nas, barem po većim gradovima, bilo je preko glave vulgarnog politikantstva. Pet godina smo se vukli po mitinzima i dirigiranim demonstracijama. Dvije godine smo vikali »Živio Staljin«, a sljedeće dvije »Dolje Staljin«, a uz to, kako su nailazili vanjskopolitički prioriteti i nesporazumi, i druge bedastoće, primjerice: »Život damo — Trst ne damo«, »Ako dođe od bombaša, i Koruška će biti naša«, »Kralja Peru o banderu, a Mariju o kapiju«. Razbili smo i izloge Američke čitaonice i ošišali voditeljicu. Možda je u svojoj revnosti da bude na usluzi poslodavcima i sama pridonijela tomu. Koji ju je vrag tjerao vozikati se u otvorenom džipu s časnicima američke vojne misije gradskim ulicama? A bila je iz fine novosadske obitelji, koja se časno držala pod Horthijem. Ali i Borutov otac se časno držao u to vrijeme, pa su mu svejedno fini rezbarski prsti sada bili natečeni krvavi valjci, a tijelo — koža zategnuta preko skeleta i bio je poput divovskoga osušenog bakalara.

Bila nam je, rekoh, puna kapa toga masovnog marionetskoga kazališta, ali što poduzeti? Primjeri reagiranja vlasti na svaki prosvjed, ma koliko je malo procurilo do nas u informativnoj blokadi kojom je Jugoslavija bila okovana, otklanjali su i samu pomisao na nekakvu pobunu. Htjeli smo samo da nas ostave na miru. Da nas puste da budemo kao i svi drugi sedamnaestogodišnjaci.

Jesu li nam zato neprekidno mahali pred nosom »svijetlom budućnošću« jer smo bili polugladni, nosili lošu odjeću i gledali glupe filmove poput ruskog »U šest sati poslije pobjede« ili američkog »Rat divljih mačaka«? Uzalud. Paketići »chesterfielda« i čokoladice punjene kokosom iz američkih lunch-paketa kazivali su nam da postoji i »svijetla sadašnjost«.

Vjerojatno. Ali ledena kora na našem smrznutom životu se topila i ideolozi su uzalud puhali u nju.

Povlačili su se postupno. S crte na crtu. Mnogo sporije unutar zemlje nego prema van. I dok su sklapali obrambeni savez s Grčkom i Turskom i punili vojarne trofejnim oružjem i streljivom Atlantskog pakta, istodobno su progonili sve koji su htjeli poći nekom svojom stazom, izvan propisanoga koridora, čak kada se to svodilo na malo ideološki neobojenog modijalizma i razbarušene poetike.

Lijek za takva vremena jedino je zaborav. Ako me pitate što pamtim iz tih godina, mogu vam govoriti o bezbrižnom ljetu na obali Dunava, spomenuti ime djevojke koju sam tolikih večeri pratio doma i dugo s njom ostajao u sjenci uvučene kapije... Oh, Bože moj, ta prva mladost toliko je zanimljiva, ali tek kao uspomena u starosti i stoga mi je najpametnije uskratiti vam odgovor.

A i nije mi bila namjera ispovijedati se, već pričati vam o nečemu za što se ispostavilo kako je trajno kao pustinjska stijena, koju ni kiša i mraz, niti rasline koje nagrizaju sve što dotaknu i na što padne njihovo sjeme ne podsjećaju na to kako negdje teče vrijeme.

Naše prijateljstvo.

Kolikih sam se knjiga riješio! Prodao ih antikvarijatima ili ih posudio pa zaboravio komu. Parao sam i palio vlastite »umotvore«, a pisma Borkova, Mirkova, Mladenova, Volođina i Borutova sačuvao, kao da sam znao da ću im se jednoga dana vratiti.

Sva sam ih nanovo pročitao. Misli mojih drugova su vrludave i često nesigurne i proturječne kao naši životi.

Jest, lutali smo, klecali, posustajali, ali uvijek nam je ostalo snage za još jedan korak i uvijek kompas za vratiti se na smjer koji naprijed vodi.

* * *

Četiri godine studija, sve dok nismo, ja na književnosti, a on na pravu, apsolvirali, Borko i ja smo proveli skupa. Samo su nas zimske i ljetne ferije razdvajale.

Prve godine stanovali smo u studentskom domu na bežanijskom platou. Bila su to tri četverokatna paviljona na pustoj ledini, s koje se na sjeveru nazirao Zemun, na istoku Beograd, na jugu i zapadu ništa. U pravokutniku između paviljona bila je prizemnica s menzom i prostorijama službe održavanja. Soba nam je bila okrenuta prema sjeveru, pa je i zima u našoj sobi počela skoro odmah. Ogrjev — cjepanica — bilo nam je sljedovanje za cijeli tjedan, pa smo dan provodili, čak i kad nismo imali predavanja, u fakultetskim čitaonicama i hodnicima i prepunim autobusima — dvaput dnevno za Beograd i dvaput nazad, iako smo se u podne vraćali na objed često samo da bismo uzeli kruh, kojega još nije bilo u pekarama u slobodnoj prodaji, jer je hrana u menzi bila očajna. Spašavali su nas odlasci doma dva puta mjesečno, odakle smo se vraćali s paketima naših majki kao i povremena iznenađenja iz studentske organizacije u obliku unrrinih limenki sa sirom, jajima u prahu, koja smo od milja zvali »Trumanovim jajima«, dimljenom slaninom i maslacem od kikirikija.

Borko je sve to prihvaćao kao neizbježivost s kojom, baš zato što je takva, treba što prije okončati. I kako je vrijeme više odmicalo on je to činio sa sve većom strašću, koja ga je na koncu pretvorila u pravi stroj za učenje. Nije to bila ambicija da se bude što bolji student, već želja da se što brže diplomira, pa su mu i ocjene bile realtivno skromne, ali je sve ispite davao na vrijeme.

On me je poslije uvjeravao kako time ništa nije propustio, samo je, kako je rekao, skratio vrijeme svog studentskog gladovanja, smrzavanja i sirotovanja. Moguće je da je s njegove točke motrišta i bilo tako. On je, naposljetku, bio jedan Beljanski, a Beljanski su naraštajima unazad bili ljudi čvrsto na zemlji, koji su, možda, kao i Borko, prolazili kroz buran pubertet, ali bi ih to, nakon velike mature, prošlo zauvijek, kao što prolaze male boginje, veliki kašalj, prva simpatija i druge dječje bolesti, a potom su slijedlii dosljedno i precizno zacrtanu obiteljsku tradiciju, postojali tvrdi realisti s točnim programom kada početi peći odvjetnički zanat u očevu uredu, kada se oženiti, kada dobiti djecu, te nakon svega toga, po ovdašnjem građanskom običaju, ući u politiku.

Ja sam Borkov poriv da što brže okonča s tom za njega neugodnom životnom epizodom dijelio samo na prvoj godini i to je bila sretna okolnost koja mi je pomogla završiti studij na vrijeme. Ni danas ne znam što bi me drugo moglo natjerati da se mučim s predmetima kakav je, primjerice, staroslavenski jezik, koji za suvremene južnoslavenske književnosti ima isto značenje koje slijepo crijevo ili umnjaci imaju za funkcioniranje ljudskog organizma. To papagajsko ponavljanje općih biblijskih fraza, ta licemjerna skrušenost onih što su unutar samostanskih zidova tražili sigurnost a ne Boga, sa mislima što ne vrijede ni pišiva boba, tisuću i više godina nakon antičkih filozofa i dramatičara, a usporedo s, recimo, Dantheom Alighierriem! Samo stoga što su »našijenci«!

Kako rekoh, biti jedan Beljanski nije isto što i biti Ivan Kimmer. Ja nisam imao background one vrste koji je imao Borko. Moj otac jest bio profesor, ali povijesti i klasičnih jezika. A djed po ocu (onog po majci kada bih spomenuo, to bi me odvelo s rodoslovom čak nekamo k Munkačevu, podno sjevernih Karpata!)... djed je bio trgovac kolonijalnom robom s dućanom u glavnoj vukovarskoj ulici. Zvao se Aloisius Kimmer i bio otac četiriju sinova i dvije kćeri. Nitko od njih nije napisao ni stiha, ili makar pričicu iz pučkog života, kakave su u njihovo vrijeme bile u modi.

Najstariji od te četvorice braće — stric Filip — bio je sudac i pisao je jedino obrazloženja svojih pravorijeka, ako izuzmemo privatnu korespondenciju, obilnu u to vrijeme kad su telefoni bili rijetki, a brzojava su se ljudi laćali jedino da jave nečiju smrt. Bez potomstva, predstavio se Gospodinu tik pred ulazak Nijemaca u Bjelovar, u kojem je proveo veći dio života.

Stric Martin ostao je s ocem voditi trgovinu, ali kada se djed zbog starosti povukao, prodao je sve i odveo obitelj, a i djeda, odavno već udovca, u Tirol, gdje je blizu Innsbrucka kupio pension s petnaest hotelskih soba, dostatan da bi se zaradilo za pristojan život. A sve to učinio je kako bi spasio jedinoga preostaloga mu sina od četvorice, koji su svi bili slabi na plućima.

Treći stric dobio je ime po kralju Krešimiru, jednom od četvorice, ne zna se kojem, kao što se ne zna točno u kojem je od srazova dviju carskih armada za ruske ofanzive u Galiciji poginuo, niti kako: od metka ili bajunete ili ga je možda karteča raznijela na komade. Je li poslije toga ležao među drugim mrtvacima raskrečen na leđima kao Isus ili zgrčen postrance kao da traži zaštitu utrobe u kojoj se začeo, u sivu austrijskom koporanu i trulo umotan u krvavo valjano sukno ili su ga raskomadali podivljali pregladnjeli psi iz popaljenih galicijskih sela? Letio sam prije dvadeset godina po vedrom danu za Ljviv, koji se, ovisno o gospodarima zvao i Lemberg i Lavov i Ljvov. Nadletjeli smo Rava Rusku, vidio sam tu davnu klaonicu, sada zelenu, pitomu, s vijugavim rječicama i tračnicama na šumovitom obodu, po kojima je milio teretni vlak. Ljudske tragedije prirodi ne znače ništa.

Starija teta Klara nije se stigla udati, jer je baka umrla kad se ona tek zadjevojčila i cijela kuća i obitelj pali su na njezina pleća. Kada se stric Martin konačno oženio, već joj je za udaju bilo kasno. Mlađa teta Ela se udala, ali je, kako se tamo govorilo, »imala slabe pantljike« i pobacila je dvaput za redom, te pri drugom pobačaju i iskrvarila.

I kako sad od te komplicirane i nesretne prošlosti sastaviti nekakvu tradiciju?

Na početku druge godine Borko i ja smo našli sobu u Beogradu, na Savamali, ispod Zelenog venca, kod jedne dobroćudne bakice, koja je po svemu iskakala iz profila beogradskih stanodavki — rospija. Kuću su stavili pod zaštitu države jer je u njoj za šestojanuarske diktature bila ilegalna partijska tiskara. Naša gazdarica, koja je već bila u godinama u kojima prestaje strah da se kaže što se misli, rekla nam je kako to i nije bila nikakva tiskara. Zna ona to jer su i tada kod nje stanovali studenti, iako su oni, za razliku od nas dvojice, slabo marili za knjigu. Dolazili su im neki s kačketima i svi su strašno pušili, »savu«, sjeća se po opušcima što ih je ujutru bacala, a to je bila posljednja krdža. Dolazile su i neke djevojke, vidjelo se da to nije društvo za njih, bile su nježne, plavokose, stidljive i uvijek bi njoj, gazdarici, donijele mljevene kave, očito su bile iz finijih obitelji i u politiku su se upetljale srcem a ne razumom, bilo je toga poslije još i više, zato i prikucavaju spomenploče po Dedinju i Savskom vencu, a ne po Čukarici. Nije, dakle, bila tiskara već ručni geštetner za umnažanje letaka.

U toj sobi smo se prvi put na studijama lijepo ogrijali, kupili smo ugljen i bakici i nama, drvo za potpalu od seljaka koji su ga donosili u vrećama, majke su nam uoči ispita dolazile »da nam pojačaju prehranu«, moja se sasvim lijepo sprijateljila s našom gazdaricom, a mami Valentini je trebalo nešto više vremena za to. Promatrao sam je potajice. Još je bila lijepa, onako prosijeda, znala je, osjećalo se, to i nije bojila kosu, ionako nije bilo kvalitetnih boja, bila je to sada ljepota duše koja se predala dužnostima, jer su sve kušnje i sva posrnuća bila iza nje.

Nije da nisam učio. Daleko od toga. Ali to kako se Borko zakopao u svoje pravničke knjige i skripte za mene je bila čista patologija. Vraćao bi se u stvarnost tek kad bih ga ja odvukao na neku studentsku književnu večer ili na koncert u Kolarec. Glazbu je volio, a mlade pjesnike i pripovjedače slušao je kako podražavaju Jesenjina i Preverta samo meni za volju.

Na jednom od koncerata upoznao je svoju Beti.

Time se sve izmijenilo. Njegovo večernje vrijeme, koje je programirao da mu služi za predah, pripadalo je od tada njoj. Isprva sam nastavio ići s njima na Kolarec, bar kada su na programu bili Mozart, Liszt, Schumann, Čajkovski. I danas teško izlazim na kraj s kompliciranijim skladateljima. Onda sam uvidio da sam im suvišan i okrenuo sam se onome što je mene više zanimalo: poslije dvanaest bih navraćao u redakciju »Mlade kulture«, odande bih u pola dva otišao na ručak u studentsku menzu u Deligradskoj, popodne bih proveo doma, čitao, ponekad pisao i iskosa bacao pogled na Borka, iščekujući da se on zavali u stolici, provuče prstima kroz kosu, zijevne i upita:

— Može čaj? Od lipe dakako. To nam je ostala navika iz ratnih godina.

Oko sedam Borko bi otišao na sastanak s Beti. Ja bih ostao doma do osam. Taj sat vremena smatrao sam najdragocjenijim za ono što mi je tada bilo najvažnije: pisanje stihova.

Daleko od toga da mi je šutljivi i na učenje koncentrirani Borko smetao. Odvlačila mi je pozornost njegova nazočnost, jer mu je svijest o tome da on učenjem sasvim izvjesno promiče svoj život naprijed istodobno ispunjavala sumnjom kako ja svojim pisanjem možda tratim vrijeme. Jest, objavljivali su mi pjesme, na čitanjima u auli Filozofskog fakulteta dobivao sam čak aplauze za poemu »Marija« (Gospode, zar nisam mogao naći neko u literaturi manje izraubano ime?), govorilo se kako se ne plašim upotrebljavati slobodne forme i da moj egzistencijalistički pesimizam bolje zvuči i od akcijaškog optimizma i od ljubavnih jada setimentalnih imitatora naših prijeratnih parnasovaca, pozerstva samozvanih baštinika »izgubljene generacije« devedesetih i presađivača pijane Moskve koji su umjesto nečeg opipljivijeg imali oblak u hlačama.

U toj predtelevizijsko vrijeme i uz oskudne, cenzurirane filmske repertoare knjiga je još uvijek bila intenzivno čitana, te zbog niske cijene i kupovana. I ja sam stajao satima u redu pred knjižarom na uglu kod »Londona«, čekajući da od nakladnika stigne »Propast Zapada« Oswalda Spenglera, koju su pronašli kako stoji još od prije rata u skladištu, otisnuta, u arcima, te su je povezali, prosudivši vjerojatno po naslovu kako je to nekakva »antiimperijalistička« knjiga.

Stidljivo se tih godina, čak više u Zagrebu no u Beogradu, među hrpom socrealističkog šunda — Poljevoja, Babajevskog i sličnih »nasljednika« Tolstoja, te uz svjetske klasike i domaće realiste pojavljivalo i ono što bi odmah bilo rasprodano: Camusov »Stranac« i »Kuga«, Hemingwayevi »Snjegovi Kilimandžara«, Sartreova »Mučnina« (izvrstan Ujevićev prijevod), Moravijin »Komformist«, Faulknerovo »Svetilište«, Joyceova »Mladost umjetnika« i Kafkin »Proces«. A mnogi od onih, kojima smo čitali pjesme, prethodno su u rukama imali Poeova »Gavrana«, »Cvjetove zla« Baudelairea i pjesme Garcia Lorce. Čitajući nakon toga »Koru« Vaska Pope i »87 pjesama« Miodraga Pavloića, znali su od kamo vjetar modernizma puše.

Zanimljivo je da smo svi mlađi: i socrealisti i novoromantičari i modernisti bili suglasni u dvije točke: starije pisce valja negirati en bloc i jedina kavana u Beogradu koja nešto vrijedi i ima pravi »umjetnički štimung« jest »Prešernova klet«.

U ovoj drugoj točki s nama je bila suglasna i nekolicina visokih političara, koji su razlikovali politiku od estetike i s kojima smo dijelili večernji stol i vino.

Poslije, kada smo prepoznali vlastite korijene, svoje smo negatorstvo relativizirali. Prva točka suglasnosti je nestala i počela je svađa modernista i tradicionalista, koju je tek postmoderna učinila nesvrhovitom.

Bili smo fascinirani Krležom. Njegovim nepristajanjem na sve ono što smo i sami prezirali. Njegovim kilometarskim rečenicama, koje su nam uvijek bile po mjeri. Jer nisu bile prazne, kao u nekih mu suvremenika, što su ih uzalud stiskali, ne bi li ih učinili sadržajnima. Ali praznina se ne da zgusnuti.

Pratili smo što se piše u Zagrebu i Sarajevu. Oni su pratili nas. Bili smo otoci svježine što su iznenada izronili usred mrtvog mora tradicionalizma, ali su morale proći godine da, različiti i samosvojni u svemu ostalom, postanemo jedno po svom mondijalizmu.