UNIVERZALIJE & AKTUALIJE

Iz Pravorijeka

— U novom Kaznenom zakonu, kao što je bilo i ranije, postoje četiri kaznena djela po kojima se kažnjavaju počinitelji zbog težih i teških povreda ravnopravnosti vjera, nacija i rasa, a posebno ako su nastupile teže posljedice u pogledu temeljnih ljudskih prava i sloboda priznatih od međunarodne zajednice. S te strane možemo biti zadovoljni, ali nedostaje nam mogućnost sankcioniranja onih ponašanja koja ne spadaju u kategoriju ovih kaznenih djela, a truju ljude i njihove međusobne odnose zbog militantnog nacionalizma i rasizma, bolje reći ustŕštva.

U ovakvoj pravno-političkoj situaciji postavlja se pitanje zašto Vlada ne predloži da Sabor donese Zakon o zabrani svake nacionalsocijalističke, fašističke i ustaške propagande po uzoru na SR Njemačku i neke druge zemlje. Radi deustašizacije društva treba zakonski zabraniti sve moguće pojavne oblike propagande ustŕštva. (str. 8/9)

— [...] mnogi koji dolaze u politiku misle da je ona u toj mjeri pragmatična da je u njoj sve dopušteno radi osobnih i stranačkih probitaka, od bahatosti do netolerancije. (19)

— a za takvu [partijsku] državu tipično je da ne trpi autonomne struke i u njih stalno sumnja, osim one policijske prilagođene njihovim potrebama. [...] a kada struka šuti, oni koji žele struku podrediti politici imaju šansu. Stručnjaci se ne bi smjeli bojati, jer ako se oni boje, partijska država može sve i zato je njihova odgovornost velika, kao i odgovornost intelektualaca općenito. (20)

— Sud ne bi trebao ostvarivati nikakve nacionalne ciljeve. Sud je nekad morao ostvarivati klasne ciljeve a znamo do čega je to dovelo. Sud ne može služiti samo hrvatskom narodu [...], nego svim građanima Hrvatske, a najprije pravu i pravednosti. (38)

— Ispričavam se čitateljima što svako toliko pišem o kriminalu, a ne recimo o uspjehu politike HDZ-a na socijalnom planu. Ali, što se može, kada je kriminal u našem društvu jedina konstanta, kao pojava koja funkcionira kao institucija. Ništa u Hrvatskoj nije uspješno kao kriminal. (39)

— Ako je država i nacija mala, u doslovnom i prenesenom smislu, kao što je Hrvatska (oprostite što zapostavljam tisućgodišnju kulturu, kao argument za veličinu), onda je [postojeći] kriminal poguban i radi državi o glavi. (49)

— Ako spoj politike i gospodarstva proizvodi kriminal, kako pojedini zastupnici u Saboru tvrde, što onda proizvodi veza politike i mafije? Katastrofu od države! (50)

— I zaista, što da se radi? Prihvatiti [...] tezu o gotovo apsolutnoj toleranciji ili potražiti njezine granice? [...] neki su u ovom stoljeću, punom netolerancije, pokušali pronaći tu granicu. Najpoznatiji među njima bio je filozof Karl Popper. Njegova razmišljanja o tome izražena su najkraće u njegovu glasovitom paradoksu, da se, naime, ne može biti tolerantan prema netolerantnima. Popper je u tome odlučan pa kaže i ovo: »Treba tvrditi da svaki pokret koji propovijeda nesnošljivost stavlja sebe izvan zakona; i treba ga smatrati zločinačkim poticajima na nesnošljivost i progone, baš kao što takvim smatramo poticanje na ubojstvo ili otmicu...« (64)

— A sada se može postaviti pitanje: tko je taj koji će odlučivati je li sloboda mišljenja i izražavanja misli zloupotrijebljena i treba li kazneno progoniti zloupotrebitelja? Jedini mogući odgovor jest: neovisno pravosuđe, koje na najbolji način primjenjuje dobre zakone, a one s nedostacima, nejasnoćama i pravnim prazninama, ispravlja i dopunjuje sudskom praksom, koja u svakom slučaju mora biti korektiv pravednosti zakonima. (65)

— Poručio mi je jedan u »Vjesniku« i »Hrvatskom slovu« [dnevne novine] da je ovo moje pisanje »nepodnošljiva lakoća pretjerivanja«, da je njemu, i još ponekom, ovo što radim nepodnošljivo. To znam, ali im ne mogu pomoći. Nije točno da pretjerujem, jer je naša stvarnost puno gora nego što je prikazuju svi kritičari ovog režima zajedno. (71)

— Kontrolirajući sve one u koje nemaju povjerenja, od nezavisnih novinara i nezavisnih intelektualaca općenito, do stranačke opozicije, pa i istaknutih članova svoje stranke, tajne službe slobodu i demokraciju pretvaraju u njihovu suprotnost — u diktaturu i represiju. Stoga, ako ne možemo, raspravljati o metodama rada službi, nemamo o čemu raspravljati. Jer upravo način na koji se prikupljaju podaci pojedincima, te što se sve o njima prikuplja kao važan podatak, najbolje definira te službe. (84)

— Hrvatska je u skladu sa svojom sklonošću za manifestacijama obilježila i pedesetu obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima. Manifestacijâ svih oblika bilo je uistinu dosta, što nije loše, jer ako nemamo stvarnost koja je u skladu s ovom Deklaracijom, možemo govoriti bar o ljudskim pravima i veseliti se onome čega nema. Poput jurodovih, tj. svetih budala. (88)

— Samo puna suradnja s Međunarodnim sudom daje nam pravo da mu zamjerimo ako je što propustio ili ako je loše postupio. (96)

— Čule su se izjave o potrebi suradnje s Haaškim sudom s bezbroj ograda, ali uz to i stidljive izjave, kao na primjer one da su nakon Bljeska i Oluje, naših svetinja, ipak počinjeni zločini, »ali je njihov broj marginalan« u odnosu na zločine koje su oni — agresori — prema nama počinili. Od kada i u čijoj interpretaciji — valjda proustaškoj — broj zločina može biti marginalan? Zar ubiti jednog čovjeka, a kamoli više stotina, može biti događaj s ruba značenja i interesa? (98)

— Istraživanja su pokazala da se osobama kronično oboljelima od astme i artritisa zdravlje poboljšalo kada su napisali tekst o najstrašnijim događajima u životu. Pisati, dakle, o ružnome, djeluje antistresno. Očito se radi o psihoterapeutskom postupku blagotvornome za one koji se ispovijedaju o ružnome. Možda bi pisanje ili ispovijedanje o ružnome koje su pojedinci doživjeli trebalo proširiti i na ono što su pojedinci ružno učinili, i da ispovijed bude javna, a ne zaštićena liječničkim ili svećeničkim tajnama. Možda bi se baš ovakvom terapijom neki od projektanata ružnog i zbog počinjenog kod nas zaliječili, a možda i izliječili. (128)

— U Hrvatskoj su se palile i minirale kuće. Otimala se tuđa pokretna, a zaposjedala nepokretna imovina. Ubijali su se ljudi iz osvete ili iz niskih nacionalističkih pobuda. Vrlo čest oblik samovlasti ili samovolje bilo je useljavanje u tuđe kuće i stanove. Činili su to i Srbi i Hrvati, naravno, kada su im vrijeme i prilike dopuštale. Jedni, pa drugi. Činili su to iseljeni i prognani, a vrlo često domaći silnici. Mnoge kuće su uništene nakon Bljeska i Oluje, a isto su tako mnoge kuće zaposjednute s dopuštenjem vlasti. (str. 136)

— Znamo da se u ratu oslobađaju zločinački nagoni koji su do tada bili sputavani zakonima, kakvim-takvim važećim moralnim vrijednostima. Znamo i to da se prelaskom iz jednoga društveno-političkog sustava — kakav je bio onaj koji su zvali socijalističkom, u novi, koji zovu više-stranačkom demokracijom — događa nešto slično: da se sloboda i demokracija shvaćaju i prakticiraju kao mogućnost kriminalnog bogaćenja, posebno u pretvorbi i privatizaciji. To je bilo moguće jer u ratu nisu vrijedile odredbe međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava, a u miru se nisu primjenjivale norme pozitivnoga građanskog i kaznenog prava. (str. 148)

— Ovo [strategija bojkota MKS-a /Međunarodnoga kaznenog suda/], a onda i politikanstvo izigravanje vlastitog Ustava] me je podsjetilo na anegdotu kako je jedan bivši ministar, dok je to bio, objašnjavao Tuđmanu da su neka njegova gledišta protivna Ustavu, a Poglavar mu je odgovorio: Znam, ali mi smo na vlasti. (161)

— Moram reći da — kada je zločin u pitanju — nisam pristaša nikakva oportuniteta i da sam kruti legalist, ponešto sklon poznatoj krilatici: neka se vrši pravda, pa makar propao svijet. (188)

— Ako postoje pragmatični političari, čini se da postoje i pragmatični tužitelji. (189)

— Primjena pozitivnog prava i izvršavanje zakonskih dužnosti nije revanšizam, a samo oni koji su do jučer bili na vlasti to mogu tako shvatiti. Oni su, kao i njihov već pomalo zaboravljeni vođa, jedino držali do svoje koristi i osobne vlasti, koju su proglasili hrvatskim nacionalnim interesom. (225)

— Sada se mnogi pitaju je li ministar Ivanišević pogriješio ili pretjerao govoreći o korupciji u pravosuđu? Naravno, postoje različita mišljenja, no strateški gledano, ako nova Vlada hoće pomoći pravosuđu da postane stručno i efikasno i da vrati ugled koji je u društvu potpuno srozan (ma što o tome mislili suci), ne bi smjelo biti nikakvih prepreka da se govori i o njegovim najnezgodnijim problemima. Uostalom, ako je Hrvatska pri vrhu svjetske liste zemalja što se tiče korumpiranosti, zašto te pojave ne bi bilo i u pravosuđu, a ima je u svim segmentima društva? I zašto se može govoriti o korumpiranosti u svim djelatnostima, a ne može kad se radi o pravosuđu? (250)

— Što ako novi odnosi među narodima ne dopuštaju da se pravda, kao donedavno, na neke primjenjuje s popustom, posebno na pobjednike? I konačno, zar ćemo prvi put u povijesti propustiti priliku da načelo legaliteta, barem u kaznenim pitanjima, bude osnova one pravde koja može biti i osnova za nacionalni ponos? (259)

— Žrtve su [...] alibi da bi se izbjegla odgovornost. Uz naše žrtve, postoje i druge, njihove žrtve, a na nesreću i žrtve ratnog zločina. Sve one traže počast. Pa dajmo im konačno počast progonom njihovih krvnika! (260)

— Ništa bez procedure. Bez procedure nema demokracije, ni sudske materijalne istine; bez nje se ne može postati zastupnik, ni predsjednik Republike. Ili, ako hoćete, bez procedure ne možete ni državu napraviti. Sve drugo može biti tek šarmantni nered, i samo dok je šarmantan, možemo biti zadovoljni. (269)

— Mržnja zna proizvesti mnoge bolesti, psihičke i somatske, ali bez obzira o kakvoj se bolesti radi, treba imati kontrolu nad zaraženima. Ne zagovaram nikakvu zatvorsku ili psihijatrijsku izolaciju onih koji misle drukčije, pa i o nacionalnim problemima, već onih čije se mišljenje pretvara u akciju koja prijeti općoj sigurnosti. (271)

— [...] otpočeti i uporno voditi istragu protiv djela organiziranog kriminala u državi koja je u svim svojim sferama prožeta kriminalom, svakako je hrabrost, koja otvara mogućnost da se hrvatska može pravno konstruirati ili rekonstruirati, kako hoćete. Takav postupak služi svakako i samome pravosuđu radi stvaranja samopouzdanja, kao potvrda da i ono može djelovati na način kakav se od njega očekuje. Osim toga, jedan takav oštar i dosljedan postupak postaje vrijedan događaj u vrijeme kada otkrivanje kriminala već malo koga uzbuđuje. (282)

— I ako se sve ono što znamo i što ćemo uskoro saznati ne obradi do kraja i propisno ne procesuira, dobre će se namjere pretvoriti u političku farsu. (282)

Probrali J. Brnčić i K. Pranjić