Tri kolumne

Tri kolumne

Tipološki reprezentativne po tematiku, teksturu i diskurz Pravorijeka

Vladimir Primorac (1935-2000): zavičajan iz Drniša [kontinentalna Dalmacija]; tu završio »sedmoljetku«; gimnaziju u Sinju/Kninu; »pravo« na Sveučilištu u Zagrebu. Kao sudac stječe glas dosljednoga zagovornika sudačke etike i nezavisna sudstva; 1972/73. nije podigao optužnicu niti odredio pritvor za Vladu Gotovca i dr., a za ostale, već optužene »proljećare/maspokovce« izrekao je oslobađajuće presude. Pred režimskim represalijama — sâm je napustio Okružni sud te 17 godina kruhoborčio kao privatan odvjetnik; 1989. stranački se angažirao u HSLS-u i 1991. postao zamjenik predsjednika Vrhovnoga suda zdušno prionuvši oko autonomije hrvatskoga pravosudnog sustava, tvrdo braneći drevno (Montesquieuovo) geslo o striktnoj trodiobi vlasti (zakonodavna-sudska-izvršna) kao univerzalnome temelju demokracijâ. Po drugi je put, spletkama, udaljen iz pravosuđa 1994, no to je, manje bolno negoli prvi put, nadoknadio poslaničkim angažiranjem u Saboru, gdje je svojim kvalitetama izašao na glas kao budući »naš« Th. Jefferson! No, 1998, treći put gubi posao, opet vlastitom protestnom odlukom zbog neprincipijelna nagodbenjaštva vlastite stranke s vladajućom (HDZ), istupivši iz vlastite stranke i vrativši poslanički mandat. Prostor za javni govor ponudilo mu je uredništvo splitskoga tjednika »Feral Tribune«: kolumnist, svoje »Pravorijeke« pisao je, doslovno, do posljednjeg daha. Temat o Vladimiru Primorcu, suradniku Kola, priredio je Kruno Pranjić.

Popušeni poglavar

»Svi se tu ponašaju normalno, a istodobno i licemjerno, što samo govori o licemjerju suvremene politike. Normalno se ponaša Monica Lewinsky, koja na taj način želi nešto postići u životu. Normalno se ponaša Bill Clinton, koji je muškarac i koji želi i voli takve stvari. Normalno se ponašao Kenneth Starr, koji Clintona želi uništiti. Normalno se ponaša javnost, koja o tome želi što više čuti. Normalno se ponašaju i mediji koji tu potrebu javnosti zadovoljavaju. Svi se normalno ponašaju, a sve to skupa je smeće.«

Ovako je na novinarsko pitanje odgovorio, komentirajući trenutačno najveću svjetsku aferu, Clintonov sexgate, jedan naš poznati političar. Rečeni se političar, mora se priznati, jasno odredio prema ovoj aferi, a isto tako i prema njezinim akterima, pa i prema američkom društvu. Govoreći hrabro da su svi oni smeće — ne samo u doslovnom smislu, kao »kruti« otpad, nego i u prenesenom smislu kao »karakterno bezvrijedne osobe« — on je demonstrirao i nešto od naše zdrave, seljačke i dinarske tradicije, koja jednostavno rješava sve probleme i vrlo ih jasno poentira. Nema tu finesa, nema pažljivih ocjena, barem s političkog gledišta, ako im je teže govoriti sa sociološkog stajališta. Zato je čudno da ovaj političar uz izraz »smeće« nije dodao i pojam »dekadentno«.

Sama okolnost da jedna banalnost može postati povod da jedan državnik prekine svoju karijeru, a država možda i politiku, ništa ne znači za naše ljudine. Clinton nije veliki državnik, ali je spretan i dobar menadžer, sposoban je i razložan političar. Samo to što pokušava unaprijediti američko društvo i međunarodne odnose, i što je najavio rat međunarodnom terorizmu, zaslužuje više analitičnosti i političke objektivnosti.

Kada se javnost počela baviti Clintonom i njegovom sklonošću za fellatiom, sve se činilo pomalo neozbiljnim i pomalo smiješnim, no nakon što je Clinton dao iskaz pred Velikom porotom, braneći se od optužbe za krivokletstvo, sve je postalo gotovo na smrt ozbiljno. To je onda postala prava drama. Clinton se sada bori za svoj brak, svoj položaj i za povjerenje građana. A što se još iza brda valja, to naravno ne znamo. Njegova supruga Hillary kaže da je to desničarska urota. Nije za to iznijela prave dokaze, ali nisu li demokrati i do sada bili meta desnice? Sjetite se Kennedyjevih. Našeg političara smeta što se u ovoj aferi svi ponašaju normalno i u tome vidi njihovu licemjernost. Jesu li »svi oni« licemjerni, teško je reći, ali zašto se ne bi ponašali normalno? Jer kako bi se zapravo trebali ponašati; ne valjda nenormalno?

Monica Lewinsky svjedočila je vrlo konkretno. Istražitelj i Velika porota, koja po Petom amandmanu Ustava SAD-a odlučuje je li neka osoba odgovorna za neko teško ili inače sramotno djelo, ponašali su se profesionalno. Pa i Clinton se maksimalno želio prilagoditi situaciji. Njegovo govor naciji, koji nije započeo s »braćo i sestre«, nego s »dobra večer« bio je vrlo dobar.

Osim svega, a to je najvažnije, ova afera i postupak pred Velikom porotom sve više afirmira neke demokratske vrijednosti. Ponajprije se to odnosi na činjenicu da i najmoćniji ljudi imaju sve manje privatnosti, odnosno da im je ona sve manje zaštićena, za razliku od građana. Samo u zatvorenim društvima i autokratskim režimima maksimalno se čuva privatnost onih najmoćnijih. Čuva ih se od kritike i političkih ocjena, a čuva ih se i od humora i satire,1 tako da su ovi proizvodi duha proglašeni, u nas primjerice, uvredom i klevetom. Nadalje, smatraju se legitimnima svi interesi — bez obzira jesu li za svakoga prihvatljivi i opravdani — od onoga za osobnu afirmaciju do dovođenja u pitanje položaja predsjednika države. I najvažnije od svega je da se sve više afirmira pravosuđe, kao jedina vlast koja je pozvana da pazi na ustavnost, zakonitost i pravednost. Predsjednik SAD-a morao je izaći pred sud, morao je dati iskaz pred Velikom porotom, a morao je odgovarati i na ne odveć ugodna pitanja. To je svakako najveća vrijednost koja se dogodila u vezi s aferom Lewinsky, koja nadilazi banalnost slučaja. Velika je stvar kada sudbena vlast postaje sve jača u odnosu na izvršnu, pa je i vrhu izvršne vlasti u stanju suditi.

Kod nas se međutim ne dopušta Predsjedniku da pred sudom objasni što za njega znače humor i satira ili, primjerice, politička doktrina generalissimusa Franca. Eto, tako je to. Moramo čekati.

31. kolovoza 1998.

Svastika i zvijezda

Nakon posljednjih neoustaških ispada javila se ponovno pomisao da se posebnim zakonom zabrani upotreba nacifašističkih simbola i općenito propagiranje ustaških ideja; da se, dakle, donese zakon o deustašizaciji. Nakon nekih stranaka i Vlada se javila s namjerom da bude predlagatelj takvog zakona. Novost je, međutim, da su se pojavili i prijedlozi da se istim zakonom zabrani i lijevi ekstremizam ili terorizam, odnosno svako propagiranje komunističke varijante staljinizma kao oblika totalitarizma. Jer, i jedan i drugi, i desni nacifašistički i lijevi staljinistički, jednako opasni za čovječanstvo, donijeli su mu puno zla u prošlosti, pa nema razloga da se prema njima jednako ne postupa.

Tome se načelno nema što prigovoriti premda rasprava o lijevom i desnom radikalizmu koja bi bila izazvana ovakvim zakonskim prijedlogom, može biti mučna, dugotrajna i s neminovnim raščišćavanjem računa iz prošlosti. Pri tome bi naša desnica, koja je ipak organizirana politička snaga, znala iskoristiti takvu mogućnost za svoju propagandu, za razliku od ljevice koje praktično nema, nije organizirana i iscrpljuje svoje snage na proslavama Dana pobjede i na kakvoj antifašističkoj demonstraciji. Pitanje razlika između nacifašizma, a time i ustaške ideologije, i komunizma, odnosno staljinizma, nije jednostavno i, ako se hoće donijeti zakonska zabrana propagiranja jednog i drugog totalitarizma, javljaju se pravno-politički problemi vezani za zakonsku normu i njezinu primjenu.

S nacifašizmom je donekle lako. On je već kao pojava zločin protiv čovječnosti i ima svoju ideologiju koja od samih početaka nije krila svoje namjere. Ideje o nadmoćnosti jedne rase nad drugom, kao i o ugroženosti vlastite rase i nacije, odnosno potrebi za obranom i širenjem vlastitog teritorija kao uvjeta za vlastiti spas i uspjeh, našle su svoj odraz u zakonodavstvu i praksi nacifašističkih zemalja; u ustaškoj NDH u rasnim zakonima, kojih je, po ugledu na nacističku Njemačku, bilo više od dvadeset.

Rasni zakoni bili su precizna zakonska regulativa za provođenje u život rasizma i šovinističke ideologije, te predstavljaju pravni izraz onoga što je ta ideologija željela.

S marksističkom ideologijom, kao podlogom za staljinizam i druge oblike totalitarnih izopačenosti, situacija je drukčija. Zemlje koje su bile u krugu tzv. socijalističke zajednice naroda nisu provodile rasnu ili nacionalnu nejednakost, već naprotiv — zalagale su se za jednakost u tome. One su nalazile opasnost u klasnim razlikama, a borba protiv klasnih razlika imala je odraz u zakonodavstvu koje je štitilo besklasno društvo kao početak komunističke ideje o jednakosti.

Boljševička teza da je pravo nastalo putem prava privatnog vlasništva i da će nestati kada nestane i privatno vlasništvo, ideološki je obrazac koji je trebalo provesti u praksi.

Socijalističko društvo se od drugih ideologija štitilo u strahu od restauracije kapitalizma, pa je borba protiv neprijateljske propagande bila prvorazredna zadaća regulative. U tu borbu bila je uključena i borba protiv nacifašizma. Upravo tu počinju neprilike kada se poželi zakonskim putem zaštititi društvo jednako od nacifašističke kao i komunističke propagande. Jer, činjenica je da su svi komunistički pokreti, posebno u toku Drugoga svjetskog rata, bili unutar antifašističke koalicije i bili pobjednici nad nacifašizmom.

Zabrana nacifašističkih i ustaških simbola i ideja ne izaziva stoga dvojbu, kao ni ocjena njihove opasnosti. Zabrana, međutim, komunističkih simbola i ideja izaziva, i te kako, pitanje: što se time zabranjuje? Antifašistička borba se putem NOB-a vodila u Hrvatskoj svom žestinom i uspjela je Hrvatima vratiti njihov nacionalni teritorij u Istri, Dalmaciji i Međimurju. Uspjela je Hrvatskoj, unutar obnovljene Jugoslavije, osigurati jednak ustavno-pravni položaj i donijeti joj pravo na samoodređenje, bez kojega bi puno teže, a možda i nikada, bila postignuta nacionalna samostalnost. Hoćemo li generalnom zabranom svih socijalističkih i komunističkih ideja i simbola doći u sukob s onim što predstavlja temelj hrvatske državnosti? I gdje su granice tih zabrana? Jer, crvenu zvijezdu petokraku nosili su stražari u Lepoglavi i na Golom otoku, kao i prije njih borci za nacionalnu slobodu u Istri, Dalmaciji i diljem Hrvatske.

Hoće li odluke ZAVNOH-a, na koje se poziva i Ustav Hrvatske kao na temelj njezine državnosti, biti zabranjene? Možemo zabraniti propagiranje »lika i djela druga Tita« i proglasiti ga zločincem, ali što ćete s činjenicom da je on bio jedan od značajnih vođa antifašističke koalicije za vrijeme Drugoga svjetskog rata?

Postavlja se zato pitanje može li se zakonski zabraniti propagiranje komunizma? Naravno da može, uz mnoštvo iznimaka koje bi trebalo navesti u zakonu, što onda donosi problem vrednovanja pojedinih segmenata jednog pokreta, a to praktički nije izvedivo. Pritom se postavlja i pitanje može li marksizam kao ideologija biti pred-metom zakonske regulative i neće li time nacionalni parlament doći u priliku da proizvodi zabrane povijesnih događaja, što mu, naravno, nije posao.

Osim toga, teza o mogućoj komunističkoj opasnosti u budućnosti i potrebi njezina sprječavanja može se činiti racionalnom, no sa stajališta zakonodavne regulative bio bi to riskantan pokus. Zabranjivati nešto čega nema, značilo bi stvarati privid da toga ima i izazivati one s protivnih političkih pozicija na akciju. Osim toga, društveno uređenje kakvo postoji u Hrvatskoj određeno je ustavnim i zakonskim normama koje predstavljaju potpunu negaciju bilo kakvoga komunističkog projekta, a da se o postojećoj političkoj situaciji u širim razmjerima i ne govori.

Uostalom, reformirani komunisti najbolje nas čuvaju od svoje prošlosti. I ne samo to, čuvaju nas i od svakoga pravog lijevog stava, a to je Hrvatskoj za sada dovoljno.

24. lipnja 2000.

Nadvlast

Kada neka vijest ne proizvede onu vrstu senzacije koju bi po svom sadržaju morala proizvesti, onda ona i nije takvom kakvom smo je držali; ili je došla iz izvora do kojega uopće ne držimo, ili je pak javnost prezasićena takvim vijestima, pa daje prednost onima koje su taj trenutak, vrag zna zbog čega zanimljivije. Tako nije prošla ne bez odjeka vijest, koju je u javnost pustio tjednik Nacional, o Vladinoj namjeri da se osnuje specijalni policijski odred za borbu protiv organiziranoga kriminala i koji bi bio, u doslovnom smislu, nadvlast u Hrvatskoj, ali je taj odjek bio daleko diskretniji no što se moglo očekivati. Slučaj generala Stipetića2 plijenio je više pažnje i interesa novinara i publike, no što će sutra, ako se ostvari vladina nakana, to biti slučaj sa specijalnim policijskim odredom, premda će njegovo osnivanje biti važniji događaj za naš život od generalskih sudbina.

Vijest o novim policijskim specijalcima je zaista, barem za moj ukus, bila više nego senzacionalna. Radi se, naime, o tome da će naša vlast, ako se na tako nešto odluči, proizvesti još veću vlast od sebe. To bi značilo da je ova vlast toliko angažirana u misiji za spas društva, da je u stanju žrtvovati svoju moć. Ili, da ova vlast hoće svojom transformacijom biti jača no što je to sada i što joj je to zadano Ustavom. Jedno i drugo, za vlast je jednako privlačno zlo.

Specijalna skupina za borbu protiv organiziranog kriminala djelovat će, kako tvrde upućeni, unutar zakonskih okvira (!), ali izvan sadašnjeg pravosuđa (!) za koje se smatra da nije pokazalo dovoljno sposobnosti protiv organiziranog kriminala. Taj odred služio bi se svim državnim organima i oni bi mu bili podređeni, a imao bi na raspolaganju i istražene suce »posebnoga kova«. Te snage mogle bi »bez suvišnih formalnosti« obavljati pretrage osoba i prostorija, uzimati dokumente, naređivati i zahtijevati obavljanje i drugih radnji. Funkcija osobe koja bi bila podvrgnuta takvom hitnom istražnom ispitivanju ne bi bila odlučujuća. Od istrage ne bi bio amnestiran nitko — ni ministri i visoki činovnici, ni lokalni funkcionari i saborski zastupnici, a po potrebi svi bi oni mogli biti i pritvarani, bez velikoga mudrovanja oko toga koji razlog za određivane pritvora postoji.

Već i iz ovih šturih podataka jasno je da je za rad takvoga policijskog odreda potrebno mijenjati neke zakone. To se u prvom redu odnosi na Zakon o unutarnjim poslovima, a zatim i na Zakon o kaznenom postupku. Jer, ti specijalni policajci više neće morati tražiti dozvole od istražnih sudaca i svjedoke da bi pretražili stanove i poslovne prostorije. Forma i procedura otpadaju kao nešto što nije efikasno, a zakonski to mora biti normirano.

Prema postojećem Ustavu, Vlada može donositi uredbe radi uređenja pojedinih pitanja koja su inače u djelokrugu odlučivanja Zastupničkoga doma Sabora. No, da bi to mogla raditi, ona od Zastupničkoga doma mora dobiti posebno ovlaštenje, koje može trajati najviše godinu dana. Ustav ne određuje koja su to pitanja koja Vlada može urediti svojim uredbama, ali zato određuje ona pitanja koja ne može. Da ne nabrajamo sva ta pitanja, treba navesti da se Vladinim uredbama ne mogu uređivati ustrojstvo, djelokrug rada i načini rada državnih tijela.

Predsjednik Republike može donositi uredbe sa zakonskom snagom, ali samo u slučaju ratnoga stanja i neposredne ugroženosti države, kada su državna tijela onemogućena u obavljanju ustavne dužnosti. Borba protiv mafije može imati karakteristike obrane od neposredne ugroženosti, premda borba protiv kriminala pojmovno ne spada u tu kategoriju opasnosti po državu. Tako je, kratko rečeno, zapisano u sadašnjem Ustavu, ali je pitanje što će nam donijeti izmjene i dopune Ustava po prijedlozima radnih skupina predsjednika republike i Vlade.

Bit će ipak da je sve to samo san ljetne noći u kojoj se političari vole ludirati poput glumaca, jer gdje bi vlast, molim vas lijepo, udarila na samu sebe. Tim više što vlast nije ona koja sjedi na Trgu svetog Marka, već čvrsto sjedi i u Donjemu gradu, a da, recimo, o Splitu i Osijeku ni ne govorimo. Nemoguće je da Vlada donese uredbu o osnivanju specijalnog odreda i da to učini protiv svojih, bivših i sadašnjih kolega. Osim toga, gdje joj je novac za to. Neće valjda u tu svrhu potrošiti onih 30 milijuna dolara koje su Mesić i Račan donijeli iz Amerike sa svoga prvog pečalbarsko-turističkog putovanja u Novi svijet. Država se ne brani od kriminala mimo svojih službenih institucija, a mi ćemo jednom morati shvatiti da su institucije država.

A država koja ne unapređuje svoje institucije i koja propušta mogućnost da najprije zakonski dogradi policiju, državno odvjetništvo i sudstvo, pa se tek onda počne baviti personalnom dogradnjom, ne zna dobro raditi svoj posao. Morat će ga, doduše, naučiti ako želi postati država, jer drukčije neće ići, kao što se mala djeca moraju igrati kompjuterskim igricama umjesto minama, kako ih je nedavno podučila jedna dama iz Amerike.

19. kolovoza 2000.

1 Isticanja i ovdje i drugdje u autorskim tekstovima — od priređivača su.

2 Petar (1937) general Jugoslavenske armije, 1991. pristupio Hrvatskoj vojsci.

* Grafijski tek stilizirani, inače probrani, a izvorni naslovi kolumni Vladimira Primorca iz Pravorijeka; zar ne svjedoče o oštroumnoj, dosjetkovnoj sugestivnosti/inventivnosti i kad su ostvareni slikovitošću igara riječima kao vrsnim književnosnim postupkom, jednako i kad nisu posrijedi igre, već samo »goli« pojmovi, ali opterećeni visokim naponom/rasponom bogatih suznačenja? Stoga ih virtualnom čitateljstvu predočujemo beskomentarno — nek bi se, eventualno, sami poigrali odgonetavanjem. Ta ovi su naslovi bređi intelektualnim, podjednako imaginativnim, nabojem, da se nad njih vrijedi nagnuti i nad njima popostati (nap. priređivača).R>p.s. Igrive naslove kolumni stilizirao Viktor Ivančić, urednik u Feral Tribuneu.