Teorija ratova ili »Tko se boji Judith Butler?«

Teorija ratova ili »Tko se boji Judith Butler?«

U posljednja dva desetljeća, povjesničari feminizma su se borili u ratovima spolova, kulture i znanosti.* Mnogo je iscrpljenosti od ratovanja, ali i prijateljstava koja su proizišla iz borbe na istoj strani. Međutim, još jedan sukob koji je razdvojio naše redove razotkriva generacijski pomak, ali i složeno političko razvođe: »ratove teorija.«

Ratovi teorija oblikovali su moj razvoj povjesničarke feminizma, novinarke i aktivistice još od mojih studentskih dana ranih 1980-ih na Odsjeku za povijest Sveučilišta savezne države Pennsylvanije. Obrazovali su me za društvenog povjesničara, prije svega profesori tzv. Nove ljevice, pod utjecajem marksizma, koji su se zalagali za tzv. pristup »od samog dna« u preoblikovanju dominantnih načina pripovijedanja u povijesti SAD-a. Moje zanimanje za žensku i gay povijest lako se uklapa u okvir nazvan »nova društvena povijest«, koji je nevidljive dijelove stanovništva učinio vidljivima, »ušutkanima« dopustio da progovore. Naslućivala sam da se nešto drukčije događalo na mnogim odsjecima za englesku književnost i u onoj vrsti feminističke teorije koja je tada preoblikovala književnu kritiku i teoriju filma. Moj prozor na taj svijet bio je rad mentora moje disertacije, Carroll Smith-Rosenberg. Sama među profesorima povijesti, tumačila je daleko izvan disciplina i bavila se feminističkim učenjima iz područja antropologije, psihologije, književne kritike i teorije filma. Njezin je rad na tom odsjeku bio primljen, recimo, sa zabrinutošću. Počela sam shvaćati da je u svoj rad iz povijesti uvodila nešto što se zvalo »teorija« i da je to bila prijeporna praksa.

Tek ranih 1980-ih, kada se engleski prijevod djela History of Sexuality Michela Foucaulta, svezak I, pojavio u filadelfijskim knjižarama i na spiskovima obaveznog štiva na sveučilištu, shvatila sam čemu sva ta galama.1 Ratovi teorija, kako su se tada meni činili, suprotstavljali su različite tonove marksizma pod britanskim utjecajem, koji su proizašli iz djela Raymonda Williamsa ili E. P. Thompsona, teorijama moduliranim na francuski način, od marksističkog strukturalizma Louisa Althussera do poslije-svibanjskog (1968) post-marksističkog post-strukturalizma, koji je na odsjecima za povijest u Sjedinjenim Američkim Državama uglavnom bio prikazan kroz djelo Foucaulta.2

Povjesničari gay pokreta gravitirali su prema Foucaultovom djelu, koji je započeo s preoblikovanjem tada moderne teorije »društvene konstrukcije« — mješavine sociologije (preko Mary McIntosh do Jeffreya Weeksa), marksističkog kulturalizma (preko E. P. Thompsona i Herberta Gutmana), feminističkih teorija iz antropologije (npr. Gayle Rubin) i povijesti (npr. Joan Kelly).3 Kroz Foucaulta, neki povjesničari spolnosti predstavili su se svijetu post-strukturalističke kulturne teorije i saznali o intelektualnom razvitku u književnoj teoriji i filmskim studijima, filozofiji, lingvistici i komunikacijama koje su revolucionirali feminističku teoriju u humanističkim znanostima, ali koje su imale jedva kakvog odjeka na odsjecima za povijest tijekom 1980-ih. Nekoliko feminističkih povjesničara prisvojilo je ili komentiralo smisao post-strukturalističkih teorija za učenje povijesti (među njima i Carroll Smith-Rosenberg, Judith Walkowitz i Joan Scott), a nekoliko gay učenjaka proizvelo je Foucaldijanske studije povijesti (npr. David Halperin).4 Ali razdor se počeo stvarati. Većina praktičara ženske povijesti nastavila je raditi unutar parametara okvira društvene povijesti, a većina gay povjesničara preuzela je Foucaulta iz teorije društvene konstrukcije bez usvajanja širih teorijskih postavki post-strukturalizma. Takav je rad i dalje imao mnogo zajedničkog s feminističkim i homoseksualnim radom u antropologiji i sociologiji, dijeleći intelektualne paradigme i društvene mreže. U međuvremenu, studija spola i spolnosti na odsjecima za englesku književnost, medijski programi i višestruke interdisciplinarne pozornice humanističkih znanosti u akademiji nastavili su dubokim angažmanom s europskim kritičkim teorijama, posebice djelima Jacquesa Derride, Jacquesa Lacana i Foucaulta.5

Do 1990 ovaj se razdor razvio u rat, koji se u redukcionističkom jeziku često naziva 'društvene znanosti protiv humanističkih', 'dostupno populističko učenje protiv žargonističkog elitističkog mračnjaštva', ili 'naivni empirizam protiv sofisticirane kulturne analize'. Ali najiskrivljeniji nazivi pojavili su se kao 'politika protiv teorije s jednog stajališta i anti-intelektualno izvještačeno držanje protiv angažirane kulturne kritike s drugog'. Tijekom proljeća 1996, ovaj razdor postao je predmetom šire javne pozornosti kada je fizičar Sveučilišta New York, Alan Sokal, objavio svoju parodiju studija »post-modernističkih« znanosti na stranicama Social Texta. Sokal je predao svoj članak, Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity (Prelaženje granica: Prema preoblikovnoj hermeneutici kvantne gravitacije, prim. prev.) časopisu, gdje su ga prihvatili za objavljivanje i tek kasnije objavili na stranicama časopisa Lingua Franca kao parodiju punu onoga čemu je Sokal dao svojstva postmoderne budalaštine. Sokal je imao namjeru da njegova neslana šala razotkrije »modernija područja američkih akademskih humanističkih znanosti«, uključujući djela mnogih feminističkih kritičara zapadnjačkih znanosti predstavljenih u istom izdanju Social Texta, kao smiješne budalaštine.6

Sokalu su pomagali i branili ovaj njegov poduhvat dvije feminističke povjesničarke, koje su naginjale ljevici. Ruth Rosen, s kalifornijskog Sveučilišta u Davisu, bila je autorica kolumne koja ga je podupirala, a koja se pojavila u Los Angeles Timesu. Barbara Epstein, s kalifornijskog Sveučilišta u Santa Cruzu, napisala je sličan članak, Why Poststructuralism Is a Dead End for Progressive Thought (Zašto je post-strukturalizam slijepa ulica za progresivnu misao, prim. prev.), objavljen u Socialist Review (premda je to izdanje uključivalo i uvodni članak koji je osuđivao Sokalovu obijesnu šalu).7

Rosen je branila Sokalovo razotkrivanje blesavosti grupe »Akademskih careva« (onih bez ruha).

Malo poznati akademski skandal probio se do naslovnice New York Times-a. Skandal je zapravo započeo prije desetak godina, kada je kadar Akademskih Careva, koji se sve više povećavao, započeo s izgradnjom carstva unutar američkih sveučilišta. Tvrdili su da je njihovo učenje, zaštićeno od neupućenih osoba (autsajdera) neprobojnom teorijom i neshvatljivom prozom, konstituiralo radikalni politički pokret i da su oni bili istinski teoretičari »akademske ljevice.«... Sokalova parodija razotkrila je dvoličnost koju su prakticirali ti tzv. kulturni revolucionari. Oni tvrde da je njihov rad preobražajan i podrivački, ali se s opsjednutošću fokusiraju na lingvističku i društvenu konstrukciju ljudske svijesti, ne na tešku stvarnost ljudskih života... Uz nekoliko iznimaka, njihova pretencioznost skriva njihovu golotinju. (naglasak je pridodan)8

Nigdje u svojoj kolumni Rosen ne precizira tko su to »oni«, iako citira Sokala izjednačavajući Social Text s vodećim sjeverno-američkim žurnalom »kulturnih studija«. Ovo izjednačavanje se čini čudnim; kulturne studije su politička /intelektualna praksa koja se razvila iz djela marksista, od Antonia Gramscija do Raymonda Williamsa.9 Praktičari kulturnih studija koji se povezuju s razvojnom linijom koja prolazi kroz Centar za modernu kulturnu u Birminghamu, također se priključuju ljevičarskoj političkoj praksi i ne-akademskim grupacijama, bilo da se one smatraju marksističkima ili ne. Oni zasigurno nisu američki akademičari koji bi se najprije »opsjednuto fokusirali na lingvističku i društvenu konstrukciju ljudske svijesti, a ne na tešku stvarnost ljudskih života«, budući da je većina njih odana stvaranju nerazmrsive prirode materijalnog društvenog života i kulturne ili lingvističke prakse. Oni nedvojbeno nisu pisci koji su najviše vezani uz »neprobojnu teoriju« i »neshvatljivu prozu«. Ova bi značajka mogla pripasti pod grupu koju je prepoznao George Will, koji je tvrdio u svojoj kolumni u Washington Postu da »Dekonstrukcionisti čitaju stvari kao što je Social Text)«10 Dekonstrukcioniste se često kritizira zbog zbijene proze i lingvističkih zaokupljenosti koje isključuju materijalna razmatranja. Ali dekonstrukcionisti vjerojatno tek rijetko čitaju Social Text, jer se njihova djela u njemu rijetko i objavljuju. Social Text je prilično eklektički žurnal koji se ne ograničuje niti na jednu granu intelektualnog aktivizma (kao što je studij britanske kulture), ali dosljedno zauzimaju stajalište protiv one vrste tekstualnosti i pomnog čitanja po kojima su akademski dekonstrukcionisti najpoznatiji.

Barbara Epstein bila je nešto određenija kada je napala post-strukturalizam i post-modernizam kao neprijatelje progresivne politike.

Verzija post-strukturalizma koju su usvojili feministi i drugi progresivci uglavnom je imala učinak potkopavanja društvene analize, zamjene zanimanja za društvenom promjenom za zanimanje za intelektualnu i estetsku rafiniranost... Načela koja dominiraju radikalnim post-strukturalizmom, uključujući antiesencijalizam, neprihvaćanje meta-pripovijedanja, uporno ustrajanje na tome da sve mora biti shvaćeno kao društveno konstruirano, odbijanje tvrdnji istine ili vrijednosti, su pretjerane verzije jednostranih, djelomičnih uvida. Post-strukturalizam nije nagnan nekom skrivenom zavjerom da se unište progresivni pokreti, ali on ipak ima učinak nastojanja dezorijentiranja na putu prema progresivnoj analizi.11

Ono što je čudno kod ovog prikaza je da ono post-strukturalističku teoriju postavlja kao prepreku progresivnoj društvenoj promjeni, on također sažimlje postavke teoretičara jezikom koji bi jednako mogao opisati najvažnije argumente progresivnih aktivista tijekom 80-ih. Anti-esencijalizam je bio jaka struja feminističkog aktivizma od radikalnog feminizma 1970-ih. Tijekom 1980-ih, žene afričko-američkog podrijetla posebno su dokazivale da je sadržaj kategorije »žena« povijesno obilježen kao bijelkinja u pogledu rase, gay aktivisti bijele rase (kao i teoretičari pod utjecajem Foucaulda, a koji su uglavnom bili isti ljudi) držali su da je spolni identitet povijesno konstruiran i politički uvjetovan. Ovo su anti-esencijalistički argumenti koji su postavljeni kako bi promijenili lice progresivnog aktivizma. Slično tomu, kritika meta-naracije bila je u biti feministička i afričko-američka kritika marksizma i klasne analize, jer su one odredile politiku Nove ljevice u Sjedinjenim Američkim Državama. Aktivisti drže, i tada i danas, nitko tko se poput svoda nadvija nad teorijom ili nad jednostavnim fokusom analize ne može objasniti raznolike i raspršene oblike vlasti i otpora na koje nailazimo u društvenom svijetu.

Argument da »sve mora biti shvaćeno kao društveno konstruirano« čini se najapsurdnijim B. Epstein, kada se on primjenjuje na samu spolnu dvostrukost. Ona se žali da »tvrdnja da je spolna različitost društveno konstruirana stavlja vjeru na kušnju.«)12 Ovaj se argument uglavnom pojmovno povezivao s filozofkinjom Judith Butler13 (koju Epstein navodi kao pra-primjer vrste teoretičara koje ona napada), ali se također i razvio općenito iz gay aktivizma tijekom 1990-ih.

Skrivena strujanja neprijateljstva i sumnji gay teorija nastaje iz djela velikog broja ljevičarskih feminista koji napadaju Teoriju nazivajući ju pretencioznom budalaštinom. Kolumnistica časopisa Nation, Katha Pollitt, branila je Sokala i napala urednike Social Texta, ali je također kritizirala i više uopćeni anti-intelektualizam koji je motivirao veliki broj medijskih prikaza akademske Ljevice. Na kraju svojeg teksta, Pollitt fokusira svoj vlastiti napad na »pomo ljevičare« (pomo: američki Indijanac iz sjeverne Kalifornije, prim. prev.) »Što proistječe je pseudo-politika, u kojoj se sve svojata u ime revolucije i demokracije i jednakosti i autoritarnosti i ništa se ne stavlja na kocku, ništa se, osim možda ponešto bezopasnog transvestizma, čak ne može očekivati izvan učionice.«14

Možda Pollitt nije svjesna toga da je transvestizam bio ilegalan u većini Saveznih država do dosta nakon Drugog svjetskog rata i da zbog toga još uvijek dolazi do ubojstava pojedinaca. Ali koga ona zapravo želi uključiti u »pomo Left«? Njezina se posljednja rečenica sastoji od lanca 'pomo' označitelja: »Lacan... izvodivost... Judith Butler... skandal... probuđivanje cjeline... ručak!« Povezujući njezine osvrte s »bezopasnim« transvestizmom s navođenjem Judith Butler, teško je ne zaključiti da najveća opasnost po »stvarnu« politiku leži kako u homoseksualnom aktivizmu, tako i u teoretiziranju, što prijeti zagađivanjem čitave progresivne politike uzdižući trivijalne probleme i navodeći besmislice. Rosen svoj tekst završava prijezirno sljedećim riječima: »Uskoro ćemo vidjeti čije će ideje položiti test cerekanja.« Čiji test cerekanja? Valjda shvaća da većina njezinih ideja ne bi položile test cerekanja u središnjim (glavnim) tokovima političkih i medijskih sastajališta.

Mislim da se mi s lijeve strane trebamo zapitati, tko se cereka komu i zašto? Ljevičarske feministkinje koje podržavaju Sokala upućuju na nekoliko bitnih stvari kada nas upozoravaju na zbijen jezik velikog broja akademskih publikacija i pitajući se kako se takva proza može shvatiti kao politički progresivna. Kako se takve publikacije puštaju u optjecaj? Kakav učinak imaju da bi ih netko mogao nazvati smisleno političkima? Kakvu funkciju ima ljevičarsko i feminističko učenje u konzervativno vrijeme propadajućeg progresivnog aktivizma? Kako je radikalno učenje oblikovano i ograničeno gospodarskim i institucijskim imperativima ili težnjama za karijerom koje teku u suprotnom smjeru od zalaganja za društvenu promjenu? Ovo su ozbiljna pitanja i akademski intelektualci su sebični i neiskreni ako ih odbacuju kao »anti-intelektualna«. Ali Sokal i njegovi sljedbenici, uključujući R. Rosen, B. Epstein i K. Pollitt, usmjeravaju svoje napade na vrlo bezobličan cilj koji se naziva »post-modernizmom«, »dekonstrukcijom« ili »kulturnim studijama« — sve vrlo raznolike intelektualne prakse, i nisu sve krive po svakoj optužbi — ili tek nazvan Teorijom, ili personificiran u liku Judith Butler — za koju mnogi smatraju da ima skoro magičnu moć da uništi progresivni aktivizam. S drugog motrišta, djelo J. Butler omogućilo je oblike aktivizma. Možda je baš taj homoseksualni aktivizam (»bezopasni transvestizam«), a ne sama Teorija, temeljni cilj nekih napada. Polariziranje »teorije« i »politike« (»akademskog« i »aktivističkog«, kao što to čine Rosen, Epstein i Pollitt), zahtijeva poneke važne previde i izvrtanja. Mnogi argumenti pripisani »akademskom/teoriji« mogu se pronaći i u diskursima »politički /aktivistički«. Tijekom 1980-ih, intervencije u ljevičarskoj i feminističkoj politici na osnovama rasne pripadnosti i spolnosti pojavljivale su se kako u organizaciji najširih slojeva i organizacijskim sukobima tako i u učenju i teoriji. Mnoge su se ljevičarske feministkinje tek sa zakašnjenjem i osporavanjem prilagodile tim intervencijama. Povjesničari i ostali sveučilištarci imaju ponešto razloga pripisati ih mlađoj generaciji učenjaka pod utjecajem tzv. »poma«. Ponekad, nagon za napad na teoriji i njegova pretencioznost mogu djelovati kao izmještanje generacijskih napetosti i političkog sukoba.

Neki povjesničari i teoretičari feminizma upustili su se kritički u poststrukturalističke teorije na taj način što ih niti odbacuju, ali ih niti ne prihvaćaju u cijelosti. Ti autori nude model za načine raspravljanja o stvarnim sadržajima napetosti između teorije i politike, a ne da se koriste prijezirnim odbacivanjem ili ismijavanjem pri argumentiranju. Knjiga Judith Walkowitz, City of Dreadful Delight: Narratives of Sexual Danger in Late-Victorian London, započinje iz niza povijesno povezanih političkih problema — feminističkih odgovora na spolnu opasnost na prijelazu stoljeća i tijekom 1980-ih. Nastavlja s tumačenjem post-strukturalističkih teorija o proizvodnji značenja kako bi preformulirala koncepcije klasičnih humanista/povjesničara uključujući snagu, iskustvo i učinak. U njezinom se tekstu isprepliću interesi aktivizma, povijesnog učenja i feminističkih teorija — uključujući ideje i preokupacije radikalnih feministkinja, socijalnih feministkinja i post-strukturalista. Rezultat je nevjerojatno produktivna 'unakrsna oplodnja'.15

Knjiga Amande Anderson, Tainted Souls and Painted Faces: The Rhetoric of Fallenness in Victorian Culture, nudi kritiku post-strukturalističkih teorija, tvrdeći da zanemaruju normativna/etička (politička) pitanja i intersubjektivne (doživljene, društvene) odnose. Ova ocjena ponešto se preklapa s kritikom koju iznosi Epstein. A. Anderson ne odbacuje Teoriju, ona zapravo podsjeća da feminističke obrade teorija Jürgena Habermasa mogu biti polaznom točkom za one zanemarene interese i probleme koji proizlaze iz napetosti između aktivističkih projekata i post-strukturalističkih formulacija.16

Ovaj način prisvajanja Habermasa pokušali su i feministi u drugim područjima, uključujući povjesničarke Evelyn Brooks Higginbotham i Mary Ryan.17

S nešto drukčijeg stajališta o političko/aktivističkom spektru, rasprava Cindy Patton, Tremble Heteroswine! (Drhti, heterosvinjo!, prim. prev.) daje odgovor na napetost između anti-esencijalističkog stava o homoseksualnim/ post-strukturalističkim teorijama i aktivističkom oslanjanju na politiku »identiteta«. »Ako su dekonstrukcijska štiva o identitetima uznemirila one kojima ih trebaju da bi proizvodili praktične političke tvrdnje, tada ponovno tumačenje identiteta kao strateških sustava s pragmatičnom svrhom i nenamjernim učincima olakšavaju izmišljanje novih strategija (sa ili bez 'identiteta') i svakako olakšavaju udruživanja unutar stilova gay prakse.«18

Takvi me modeli ohrabruju kada razmišljam o svom vlastitom bavljenju aktivističkom politikom, povijesnim učenjima i teorijskim raspravama i analizama. Školovana kao društveni povjesničar spola i spolnosti, preoblikovala sam svoj rad baveći se pristupima kulturnim studijima i post-strukturalističkim teorijama koje sam susretala na interdisciplinarnim institucijskim lokacijama (posebice tijekom svog rada nakon doktorata 1991-1992. na Odsjeku za kritiku i interpretacijsku teoriju Sveučilišta države Illinois u Urbana/Champaignu) i u intelektualnoj suradnji (prije svega s kolegama koji rade unutar parametara teorije o homoseksualnosti). Kao novinarka i aktivistica, zamišljam se kao prevoditelj — aktivističkih interesa u akademskim okruženjima i intelektualno/teorijskih argumenata do daljnjih konkretnih političkih projekata. Kako takve maštarije već često znaju biti utopističke i drske, držim da je prelaženje proizvoljno konstruiranih granica aktivistički/akademski i politički/teorijski bitno za moje radove i podučavanje.

Pišući o povijesti lezbijstva u Sjedinjenim Američkim Državama, nadahnule su me i aktivističke i post-strukturalističke/teorijske lokacije da počnem raščlanjivati kategoriju »lezbijski« i postaviti nova pitanja o njezinom nastanku.

Aktivisti homoseksualci, biseksualci i transseksualci u zadnjih desetak godina vršili su pritisak na suvislost modernih kategorija spolnog identiteta, posebice na dvojnost homo/hetero. Teoretičari post-strukturalizma pozivali su i na raščlambu seksa, spola, spolnog identiteta i želja. S obzirom na te kritike, više nema smisla pisati o povijesti lezbijstva jedino ili prvenstveno kao društvenoj povijesti samoj po sebi očitoj populaciji »lezbijki.« »Lezbijstvo« nastaje kao reprezentacija nastala društvenim odnosima i njihov proizvod i kao kondenzacija okoline različitih i raspršenih oblika spolnog ujedinjenja i seksualne prakse.

Od sedamnaestog do devetnaestog stoljeća, u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama mnogi tiskani izvori govore o prolaznim ženama, ženskim supruzima, tzv. tribades, dvospolcima i romantičnim prijateljima i ženskim neprijateljima. Oblici prikrivanja spola ili prezentiranja miješanog ili 'prijelaznog' spola, devijantne seksualne prakse i prekomjerne ili »neprirodne« emocionalne privrženosti različito su bili pripisivani biologiji (dvospolnost ili uvećani klitoris), socijalizaciji (posebice sredini ženskih internata), ekonomskoj potrebi ili političkom neposluhu. Ovi višestruki oblici razlika bili su raznoliki preko klasnih, etničkih, vjerskih i drugih kulturnih granica, iako se oblici koji su najdostupniji povjesničarima dvadesetog stoljeća pojavljuju u elitnim tekstovima pisani na profesionalnim, znanstvenim ili književnim jezicima. Krajem devetnaestog stoljeća, elitna tekstualizacija spola i spolnih različitosti djelovala je s ciljem oblikovanja različitosti kao devijantne varijacije normativnog spola i kondenziranja mnogostrukosti na binarne oblike ili prekomjernosti ili homoseksualnosti, »primitivne« ili precivilizirane muževnosti ili ženstvenosti. Proizvodnja dvostrukosti i propadanja seksualnosti na spol, ili različitosti na devijaciju, posebno je bila izražena u tekstovima nove »znanstvene« seksologije, koja je svoje reprezentacije temeljila na književnoj i popularnoj kulturi te iz novinskih izvještaja i sudskih zapisa.

U Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1890-ih, lokalitetu mog istraživanja, spolne različitosti bile su višestruke i raspršene u kulturama useljenika Europljana, američkih Indijanaca, američkih Crnaca i Azijaca, kao i preko regionalnih i klasnih podjela i duž spektra urbani/ruralan i industrijski/poljoprivredni. Povjesničari su tek započeli s označivanjem tih različitosti.19 Od 1890-ih do 1930-ih, rašireni sukob priča i kategorija seksualne i spolne različitosti proizveo je prilično utjecajno pa i osporavano kulturno pripovijedanje (na određeni način slično opisu proizvodnje i puštanja u optjecaj priča o »Jacku Trbosjeku« Judith R. Walkowitz). Ovo pripovijedanje kondenziralo je višestruke oblike različitosti i sukobljenih rječnika devijantnosti u priču o seksualno devijantnim »tipovima«, uobličene u tragični zaplet, puštene u optjecaj kao nacionalna pripovijetka o moralnosti. Likovi i zaplet ovakvog pripovijedanja bili su proizvedeni kroz erotski trokut. Elementi ove priče o trokutu nisu bili novi; bila je to obrada ranijih fragmenata i poznatih slikovitih izraza. Pripovijedanje samo po sebi bilo je tek polagano sastavljano iz ovih fragmenata i pušteno u optjecaj putem tiska, medicinske literature i popularne i književne kulture. Kako se takva vrsta pripovijedanja afirmirala, proizvela je lik »lezbijke«. Iako se riječ »lezbijka« vrlo rijetko rabila 1890-ih i nije se nadaleko afirmirala kao društveni identitet sve do 1930-ih i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, rodoslovlje riječi »lezbijka« kada se jasno pojavljuje u društvenoj okolini 1950-ih, vraća nas na muškobanjastu lezbijku, homoseksualku i muškarački jaku ženu devetnaestog stoljeća. Taj je lik — ona — društvena fikcija, generička konstrukcija koja prekriva i koja stoji umjesto puno različitijeg niza povijesnih spolno uvjetovanih utjelovljenja i seksualnih želja. Ona je tekstualizacija, ali ne »mit«, ili jednostavno iskrivljeni prikaz. Ona se pojavljuje iz fragmentiranih pripovijedanja i prakticiranja društvenog života i vraća se kako bi ih preoblikovala u oblik nastajućeg društvenog identiteta. Ona je samo jedna od mnogih postojećih varijacija na normativni spol i seksualnosti, ali ona je mogućnost s vrlo velikom tiražom i dvosmislenim učinkom. Ona djeluje u smislu sužavanja i ograničavanja izbora za žene na prijelazu stoljeća, ali i nudi alternativan put onima koji su odlučili pobjeći od naturalizirane ženstvenosti sa smislom za ljubav i dom.

Trokut je smjestio muškobanjastu »ljubavnicu« u suparnički odnos prema »normalnom« muškarcu, i pridružene povlastice muževnosti, za erotsku odanost »normalnog« ženstvenog partnera. Muževna žena, ili homoseksualka, kao što su je počeli nešto kasnije nazivati, tražila je razne muške povlastice. »Muškom« odjećom poboljšala je svoju pokretljivost u javnosti; profesionalnim ili umjetničkim ambicijama tražila je ekonomsku nezavisnost; i svojim romantičnim ludorijama zauzela je mjesto muškarca u udvaranju i smislu i ljubavlju za dom. Ona je vjerojatno bila uspješna bijelkinja koja je krenula zahtijevati elitni muški plan života za sebe. Na tom putu ona je značila različito za različite društvene grupacije — predstavljala je ili (konzervativno) opasnu devijaciju koja je bila temeljem ciljeva Nove Žene, ili (radikalnije) mogućnosti za život koji se živi izvan granica »normalne« ženstvenosti.

»Normalna« žena, tobože pasivan objekt želje u trokutu, bila je lik koji je poremetio mnoge od svojih temeljnih pretpostavki. Ona je bila lik koji je mogao ići bilo kojim putem. Konvencionalno ženstvena u prepoznavanju i utjelovljenju, ona je mogla odabrati ono »izvrnuto« i otkriti nekonvencionalne želje. Ili je mogla odabrati i vratiti se »normalnom« muškarcu. U svakom slučaju, postala je lik nestabilnosti i izdaje. I, što je još više plašilo, često je bila predstavljana kao utjelovljenje 'nedomaćinskog' ili čak 'antidomaćinskog' oblika ženstvenosti — kroz zanimanje za kazalište ili umjetnost, ili kao neka asocijacija na prostitutku. Kao muškobanjasta žena u trokutu, ona nikada nije jednostavno odražavala društveni život. Kada se homoseksualno ili lezbijsko počelo sve više smatrati fiksnom, patološkom alternativom ženstvenosti (zamjenom za mnoge takve alternative), »normalna« žena u ovom trokutu (koja je postala prevarena »femme« 1950-ih) bila je preostali lik koji je nosio mogućnosti izbora i promjene koji je bio uskraćen »izvrnutoj« osobi. Kada se ona pojavila u kulturnim pripovijedanjima dvadesetog stoljeća, imala je mnogo toga zajedničkog s prostitutkom devetnaestog stoljeća ili tzv. »brzom djevojkom« u predstavljanju ženstvenosti koja se ne može kontrolirati. Na prijelazu stoljeća, često je sve, praktički nestajala iz priče kao žarište pozornosti, ostajala prikovana uz očitu devijaciju, na ono »izvrnuto«. Između 1890-ih i 1930-ih, trokut koji je i proizveo i u kojem je »nestajala«, kolao je mnogim kulturnim arenama, mijenjajući se vremenom i kroz žanrove. Ali u djelu Radclyffe Halla The Well of Loneliness, objavljenom 1928. i svugdje distribuirano po Sjedinjenim Američkim Državama od 1930-ih nadalje, ovaj je trokut imao svoj najdramatičniji kulturni, politički i društveni učinak.20

Promjena u mom vlastitom radu od istraživanja društvene povijesti lezbijki do istraživanja narativnog predstavljanja »lezbijskog« i njegovog preklapanja s društvenim i materijalnim životom dogodio se kako mojim prepuštanjem aktivističkim kritikama feminista, ljevičara i gay politikama, tako i mojim istraživanjem post-strukturalističkih teorija jezika i reprezentacije. Ova promjena također ima implikacija i na progresivnu politiku, kao i na povijesno učenje i teoriju o homoseksualnosti. Rad je sam po sebi proizišao iz moje vlastite povijesti kao lijeve feminističke aktivistice i društvene povjesničarke, kao i iz radova takvih teoretičara kao što je Judith Butler. Podjela ovih lokacija na neprijateljske logore u »ratovima teorija« je stvarna prepreka razvitku učinkovite progresivne politike, na sveučilištu i izvan njega.

* Duggan, Lisa, Journal of Women's History Volume 10, No. 1, ed. Leila J. Rupp: Indiana University Press, 1998.

1 Michel Foucault, The History of Sexuality, svezak I, Uvod, prijevod: Robert Hurley (New York: Pantheon Books, 1978).

2 Raymond Williams, Culture and Society, 1780-1950 (New York: Columbia University Press, 1958); Edward P. Thompson, The Poverty of Theory and Other Essays (New York: Monthly Review Press, 1978); i Louis Althusser, Lenin and Philosophy and Other Essays, prijevod: Ben Brewster (London: New Left Books, 1971).

3 Mary McIntosh, »The Homosexual Role«, Social Problems 16, br. 1 (ljeto 1968-1969); Jeffrey Weeks, Coming Out: Homosexual Politics in Britain from the Nineteenth Century to the Present (London: Quartet Books, 1977); Herbert Gutman, Work, Culture, and Society in Industrializing America (New York: Knopf, 1976); Gayle Rubin, »The Traffic in Women: Notes on the 'Political Economy' of Sex«, u Toward an Anthropology of Women, uredila: Rayna R. Reiter (New York: Monthly Review Press, 1975) i Joan Kelly, Women, History and Theory: The Essays of Joan Kelly (Chicago: University of Chicago Press, 1984).

4 Carrol Smith-Rosenberg, Disorderly Conduct: Visions of Gender in Victorian America (New York: Knopf, 1985); Judith R. Walkowitz, City of Dreadful Delight: Narratives of Sexual Danger in Late-Victorian London (Chicago: University of Chicago Press, 1992); Joan Scott, Gender and Politics of History (New York: Columbia University Press, 1982); and David Halperin, One Hundred Years of Homosexuality (New York: Routledge, 1990).

5 Vidi npr. Jane Gallop, The Daughter's Seduction: Feminism and Psychoanalysis (Ithaca, N. Y.: Cornell University Press, 1987). Jane Gallop je tumač Jacquesa Lacana, a Barbara Johnson Jacquesa Derride. Vidi Jacques Lacan, Ecrits (Paris: Editions du Seuil, 1966-1971); i Jacques Derrida, Of Grammatology, prijevod: Gayatri Chakravorty Spivak (Delhi: Motilal Banarsidass, 1994).

6 Alan Sokal, »Trasgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity«, Social Text 46/47 (1996): 217-52, i Alan Sokal, »A Physicist Experiments with Cultural Studies«, Lingua Franca 6, br. 4. (svibanj/lipanj 1996): 62-64.

7 Ruth Rosen, »A Physics Prof. Drops a Bomb on the Faux Left,« Los Angeles Times, 23. svibanj, 1996, A11, i Barbara Epstein, »Why Poststructuralism Is a Dead End for Progressive Though«, Socialist Review 25, br. 2 (1995): 83-119.

8 Rosen, »A Physics Prof. Drops a Bomb on the Faux Left,« A11.

9 Antonio Gramsci, Selections from the Prison Notebooks of Antonio Gramsci, izdanje i prijevod: Quintin Hoare i Geoffrey Nowell Smith (London: Lawrence & Wishart, 1971).

10 George Will, »Smitten with Gibberish«, The Washington Post, 30. svibanj, 1996, A31.

11 Epstein, »Why Poststructuralism Is a Dead End?«, 84.

12 Ibid., 101.

13 Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (New York: Routledge, 1990).

14 Katha Pollitt, »Pomolotov Cocktail,« Nation, 10. lipanj, 1996, 9.

15 Walkowitz, City of Dreadful Delight. 16 Amanda Anderson, Tainted Souls and Painted Faces: The Rhetoric of Fallenness in Victorian Culture (Ithaca, N. Y.: Cornell University Pres, 1993).

17 Evelyn Brooks Higginbotham, Righteous Discontent: The Women's Movement in the Black Baptist Church, 1880-1920 (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1993); i Mary P. Ryan, Civic Wars: Democracy and Public Life in the American City during the Nineteenth Century (Berkeley: University of California Press, 1997).

18 Cindy Patton, »Tremble Heteroswine!« u Fear of a Queer Planet: Queer Politics and Social Theory, izdavač: Michael Warner (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1993) 175.

19 Detaljnije razrađena verzija ove rasprave nalazi se u djelu Lise Duggan, Sapphic Slashers: Love, Murder and Lesbian Desire, 1880-1930 (Berkeley: Universitiy of California Press, u tisku). Vidi također Judith Halberstam, Female Masculinity (Durham: Duke University Press, u tisku).

20 Radclyffe Hall, The Well of Loneliness (New York: Covici Friede, 1928).