Sveti Jeronim

Sveti Jeronim

Život svetoga Pavla prvoga pustinjaka

Sv. Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus oko 345-419. ili 420) pripada istaknutim duhovnim ocima zapadnoga kršćanstva.1 Jeronimovo je najpoznatije i najvažnije djelo latinski prijevod Biblije tzv. Vulgata. Autor je i niza homilija i komentara na biblijske knjige, preveo je i nadopunio Kroniku Euzebija iz Cezareje, a značajno mu je djelo i skup književnih biografija pod naslovom O slavnim ljudima (De viris illustribus). Poseban dio Jeronimova književnoga opusa čine poslanice (Epistulae). Od nekad većeg broja do danas je sačuvana zbirka od 154 pisma, od kojih su njih 125 sigurno pripisana Jeronimu, a druga su ili apokrifna ili njemu upućena. Poslanice su književno svjedočanstvo o Jeronimovu životu, njegovim razmišljanjima, o vremenu i prilikama u kojima je živio, te o ljudima s kojima je surađivao. Jeronim je autor i triju monaških biografija, o sv. Pavlu prvom pustinjaku (Vita s. Pauli primi eremitae), sv. Hilarionu (Vita s. Hilarionis abbatis) i sv. Malku (Vita s. Malchi). Ove Vitae Patrum bile su već u antici, a osobito u srednjem vijeku vrlo popularne i često prepisivane, tako da su uvelike utjecale na razvoj kršćanske hagiografije.

Prema bilješci u De viris illustribus da je rođen u Stridonu, gradiću na granici Dalmacije i Panonije, u hrvatskoj je kulturnoj tradiciji smatran Dalmatincem i Hrvatom. Osobito su to isticali hrvatski glagoljaši koji su ga štovali kao autora glagoljice i osnivača glagoljaške tradicije. Jeronimov kult prisutan je u hrvatskoglagoljskoj tradiciji već početkom XIII. stoljeća, kada je njegovo tijelo prema legendi preneseno u Rim. To potvrđuju Jeronimu posvećeni oficiji u hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima, legenda o njegovu životu i djelo Transit sv. Jeronima koje je u nas prevedeno potkraj XIV. stoljeća, a poslije i tiskano u Senju 1508. godine.

U razdoblju između 374. i 379, kada se nakon mnogih putovanja po Europi posvetio asketskom životu u halkidskoj pustinji u Siriji, Jeronim je napisao legendu o prvom pustinjaku sv. Pavlu iz egipatske Tebe. Legendu je uputio prijatelju Pavlu iz Konkordije povodom njegova stotoga rođendana (Ep. 10), ali ju je namijenio i drugima za čitanje i pouku. Legenda opisuje život sv. Pavla prvoga eremite, prati ga od šesnaeste godine, kada se pred progonima kršćana sklonio u pustinju, pa sve do njegove smrti. U pustinjskoj pećini doživio je sv. Pavao 113 godina, hranio se i oblačio palminim plodovima, a gavran mu je svaki dan donosio polovicu kruha. Pred smrt ga je pronašao sv. Antonije Opat, kojemu su dva lava pomogla da iskopa grob i pokopa Pavlovo tijelo. U ovaj osnovni fabularni okvir umetnuta je i priča o sv. Antoniju, koji u potrazi za prvim pustinjakom stiže do sv. Pavla i postaje njegovim nasljednikom. U legendi se spominju i životinje, hijena, gavran, lavovi, a sav je taj egzotični životinjski svijet ravnopravno utkan u fabulu, kao funkcionalni nositelj radnje.

Osnovna odrednica filozofske i književne stvarnosti u legendi je kršćanski doživljaj svijeta i bitne vrijednosne sastavnice temelje se na kršćanskim dihotomijama, dvojnosti duhovnoga i tjelesnoga, živoga i mrtvoga. Već su suvremenici, a i mnogi kasniji hagiografi sumnjali u povijesnu ličnost sv. Pavla, dok se danas općenito smatra da je lik sv. Pavla doista plod autorove imaginacije i sklonosti pustinjačkom načinu života. Sumnjalo se i u Jeronimovo autorstvo, no novije tekstološke studije potvrđuju da je Jeronim »primus auctor« Vita sancti Pauli primi eremitae, djela koje je kasnije prevedeno na mnoge jezike.

U srednjem vijeku legenda o sv. Pavlu Pustinjaku bila je vrlo popularna u istočnim i zapadnim kršćanskim književnostima. Prevedena na grčki jezik već prije VI. stoljeća, a ubrzo zatim i na orijentalne jezike, sirijski, koptski, etiopski, arapski, ova je Vita u raznim dužim i kraćim verzijama činila dio zbornika koji su se upotrebljavali u istočnoj književnocrkvenoj tradiciji. Gotovo istodoban bio je njezin književni put i na Zapad. Uključena je, zajedno s drugim legendama o egipatskim pustinjacima u korpus hagiografskih tekstova Vitae patrum, u tom je obliku prevedena na mnoge europske jezike i doživjela je brojne rukopisne verzije i tiskana izdanja. Legendu su osobito štovali i čuvali svećenici pavlini, koji su Pavla Pustinjaka smatrali osnivačem i zaštitnikom svoga reda. Nakon utemeljenja pavlinskoga reda u Ugarskoj početkom XIII. stoljeća, osnovane su brojne redovničke zajednice diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj.2

Legenda o sv. Pavlu Pustinjaku dobro je poznata starijoj hrvatskoj književnosti. Naša srednjovjekovna književnost ima čak pet hrvatskoglagoljskih tekstova ove legende. Najstarija hrvatskoglagoljska legenda — naslovljena Žitije svetago Pavla prvago remeti — potječe iz druge polovice XV. stoljeća i fragmentarno je očuvana u Akademijinu glagoljskom fragmentu, sign. 32b, dijelu većega srednjovjekovnoga zbornika. Ista je legenda sačuvana u cijelosti u Žgombićevu zborniku iz XVI. stoljeća. I tri hrvatskoglagoljska brevijara sadrže ovu legendu: rukopisni II. Novljanski (1495), te tiskani Baromićev (1493) i Brozićev brevijar (1561).3 Osim pavlina glagoljaša u primorsko-istarskoj vikariji i svećenici pavlini u kontinentalnoj Hrvatskoj čuvali su legendu o svecu zaštitniku. Tako je pavlin Ivan Belostenec opjevao život sv. Pavla u zbirci pjesama Boghomila (Graz, 1665), Josip Bedeković izdao je životopis Pavla Pustinjaka u dodatku djelu Ručna knjižica (Graz, 1774), a Hilarion Gašparoti uvrstio je Žitek s. patriarke Pavla prvoga puščenika u djelo Cvet sveteh (18. st.).4 Pavlovu legendu osim u djelima hrvatskih pavlina nalazimo i kod drugih hrvatskih crkvenih autora, npr. u hagiografiji Czvit szvetih (1. izdanje u Veneciji 1628) franjevca Franje Glavinića.

Jeronimovo bogato i razgranato djelo, kao i njegova bliska povezanost s našim krajevima ne samo da potiču, već i donekle obvezuju na temeljiti studij Jeronimova života i rada. Još je 1930. Tin Ujević u jednom feljtonu napisao: »U Dalmaciji.. Jerolim u narodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada ove pokrajine u carstvu nebeskom, ali je žalosno da su njegova djela i rad, proučena od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitalaca. Javnost ne osjeća dovoljno historijsko značenje njegove misli na području živuće kulture. Ne popujem, jer to i ne dolikuje laičkim licima, ali i slobodoumna javnost Evrope i Amerike izučava revno biografije i ideologije svetaca, danas na pragu novih vjerskih i fantastičnih vrenja.«5

Hrvatski prijevod Vita sancti Pauli primi eremitae izdan je fragmentarno u Izboru iz stare književnosti kršćanske (priredili K. Rac i F. Lasman), Zagreb 1917, te anonimno u mjesečniku Glasnik sv. Josipa (1924).

Prijevod pripremljen za ovu prigodu je cjelovit i sadrži svih osamnaest glava Jeronimove legende. Napravljen je prema izdanju R. Degórski, Edizione critica della »Vita Sancti Pauli Primi Eremitae« di Girolamo, Pontificia Universitas Lateranensis, Roma 1987. Korišteno je i djelo istoga autora: Girolamo, Vite degli eremiti Paolo, Ilarione e Malco (Introduzione, traduzione e note a cura di R. Degorski), Cittŕ nuova editrice, Roma 1996, kao i H. Waddell, The Desert Fathers, Vintage Books, New York, 1998.

* * *

1. Često su puta mnogi raspravljali koji je prvi pustinjak započeo život u pustinji. Neki su smatrali da prvenstvo pripada blaženomu Iliji i Ivanu6 među njima neki pak misle da je Ilija bio više prorok nego pustinjak, a da je Ivan počeo propovijedati prije nego li se rodio. Drugi, čije je mišljenje potpuno prevladalo, drže da je Antonije prvak ovoga načina života, što je s neke strane i točno. Ipak on nije bio pustinjak prije svih, već je prvi ustrojio pustinjačke zajednice. Amatas i Makarije, Antonijevi učenici koji su pokopali učiteljevo tijelo, i sada potvrđuju da je upravo Pavle iz Tebe bio začetnik pustinjaštva, ne samo po imenu, a u to i mi vjerujemo. Neki su se proizvoljno hvalisali da je u podzemnoj pećini postojao čovjek s kosom do pete i mnogo su toga nevjerojatnoga pričali. A jer je to besramna laž, ne trebamo to ni spominjati. Budući da o Antoniju postoji i grčka i latinska pisana tradicija, odlučio sam malo pisati o Pavlovu početku i kraju. I to činim više jer je njegov životopis zanemaren, nego što bih se uzdao u svoju darovitost. Kako je živio u zrelim godinama ili kako je pretrpio sotonine zamke, doista nijednomu čovjeku nije poznato.

2. U vrijeme progonstava Decija7 i Valerijana,8 kada su Kornelije9 u Rimu, a Ciprijan10 u Kartagi podlegli krvavoj mučeničkoj smrti, okrutne su prilike opustošile mnoge crkve u Egiptu i Tebaidi.11 Tada je bio kršćanski zavjet podleći maču u Kristovo ime. Ali podmukli je neprijatelj tražio polagane smrtne kazne da bi uništio duše, a ne tijela: Ciprijan, koji je i sam bio mučen, rekao je da im nisu dali da umru, iako su to željeli. Da okrutnost progonitelja ne bi bila zaboravljena, navest ćemo dva primjera.

3. Bilo je naređeno da se martira, ustrajnoga u vjeri, koji je pretrpio mučenja među mučilima, namaže medom i na gorućem suncu izloži s rukama svezanima na leđa, kako bi on koji je uspio pretrpjeti užarene igle, popustio pred žalcima muha. Drugoga su mladića u cvijetu mladenačke dobi odveli u najljepši vrt i ondje među bijelim ljiljanima i crvenim ružama — dok je potočić krivudao uz blagi mrmor vode, a vjetar nježnim šuštanjam doticao lišće — polegli na ležaj od perja, te ga svezali mekim svilenim konopcima. Kada su otišli, prišla mu je lijepa bludnica, počela stiskati vrat blagim zagrljajima i — što je nepristojno reći — rukama pipati njegovu muškost, a da bi potakla tjelesnu požudu, sama je na nj nalegla. Kristov vojnik nije znao što bi učinio ni kamo bi se okrenuo. Njega koga nisu pobijedila mučila, svladala je naslada. Napokon nadahnut s neba, odgriženi jezik ispljune u lice onoj koja ga je ljubila. Tako je snaga boli nadjačala i zamijenila osjećaj požude.

4. U vrijeme tih događaja, u donjoj Tebaidi živio je Pavao nakon smrti roditelja s udanom sestrom i u bogatom nasljedstvu. Imao je šesnaest godina, bio je vičan grčkom i egipatskom pismu, mirnoga duha, u ljubavi prema Bogu. Kada je vihor progona započeo, sklonio se u udaljenu i skrovitu ladanjsku kuću. Ali na što sve ne natjera ljudska srca prokleta glad za zlatom? Sestrin muž želio je izdati onoga koga je morao sakriti: ni ženine suze, ni krvno srodstvo, niti Bog koji s visine sve vidi, nisu ga odgovorili od zločina. Bio je na usluzi progoniteljima, služio se okrutnošću, ne pobožnošću.

5. Opazivši to, razboriti je mladić pobjegao u osamu planine. Čekajući završetak progona, prihvativši voljno ono što je morao, napredovao je i zaustavljao se i napokon je pronašao kršnu planinu. U njezinu je podnožju bila velika pećina zatvorena kamenjem. Kad je oslobodio ulaz, jer ljudska je želja otkrivati sakriveno, znatiželjno je istraživao i opazio unutra veliko predvorje. Bujna stara palma prekrivala je nenatkriveni svod širokim granama i otkrivala bistri izvor: a potok, tek što je izronio, istom je u priličnu rupu progutala zemlja koja ga je i stvorila. Osim toga bile su ondje u izdubenoj planini prilično velike prostorije u kojima su se nalazili istrošeni nakovnji i čekići za kovanje novaca. Prema egipatskoj pisanoj tradiciji ovo je mjesto bilo tajna kovnica novca u vrijeme Kleopatre i Antonija.

6. U dragoj nastambi (koja kao da se od Boga ukazala) cijeli je život proveo u molitvama i samoći: hranu i odjeću palma mu je davala. Da se ne bi kome činilo nemogućim, a Bog su mi i sveti anđeli svjedoci, u tom dijelu pustinje,12 koja povezuje Siriju sa Saracenima,13 vidio sam pustinjake i jednoga koji je živio trideset godina na ječmenom kruhu i nečistoj vodi. Drugi se u starom bunaru (koju Sirijci nazivaju »guba«) danima hranio s pet suhih smokava. Ovo je nepojmljivo onima koji ne vjeruju da je sve moguće onima koji vjeruju.

7. Ali da se vratim gdje sam bio prekinuo. Kada je blaženi Pavao u dobi od sto i trinaest godina vodio na zemlji nebeski život, devedesetogodišnjak Antonije boravio je u drugoj pustinji i (kao što je sam govorio) došao je na pomisao da nema osim njega niti jednoga pravoga pustinjaka. Za vrijeme noćnoga odmora objavljeno mu je da postoji jedan mnogo bolji, kojega bi trebao posjetiti. Odmah ujutro, čim je zora svanula, časni je starac krenuo, podupirući slabašne udove štapom, a da nije ni znao kamo. I već je podne plamtjelo visokim uzavrelim suncem, a ipak od započetoga puta nije odustajao, govoreći: »Vjerujem u Boga svoga, da će mi pokazati nekoć roba, kojega je obećao.« I nije više o tome mislio, kad ugleda čovjeka napol konja, kojega pjesnici zovu Hipokentaur. Kad ga je ugledao, stavio je na čelo znak spasenja (križa) i rekao: »Hej ti, gdje li ovdje stanuje rob Božji?« A on nejasno, ne znam što, škrgućući i više lomeći riječi nego govoreći u ustima obraslim dlakama nije nalazio prikladan govor, već je pokazao traženi put desnom rukom te u brzom bijegu preletio otvorena polja i nestao pred očima začuđenoga Antonija. Nepoznato nam je, je li se ovo đavao pretvarao da ga preplaši ili doista pustinja, puna čudovišnih stvorova, rađa i takvu zvijer, nepoznato nam je.

8. Antonije zapanjen, okrećući se od toga što je vidio, krene dalje. Ali ne zadugo. U kršnoj je uvali opazio maloga čovječuljka kukastoga nosa, čela naoštrena rogovima, a donji dio tijela završavao mu je kozjim nogama. Pri tom je prizoru Antonije, kao pravi borac, uhvatio štit vjere i vijenac nade. No spomenuti je stvor ponudio palmine plodove za put kao zalog mira. Kad je to opazio, Antonije je zaustavio korak pitajući ga tko je, a primio je ovakav odgovor: »Smrtnik sam i jedan od stanovnika pustinje, koje pogani zavedeni raznim zabludama štuju kao Faune, Satire i Inkube.14 Ja obavljam poslanstvo svoga stada. Molimo da za nas moliš zajedničkoga Boga za koga znamo da je došao na spas svijeta i riječ njegova raširila se po cijeloj zemlji.« Dok je tako govorio, dugovječni je putnik obilno močio lice suzama koje je iz srca izlila silina sreće. Naravno, veselio se zbog Kristove slave i propasti sotonine: i ujedno čudeći se da može razumjeti ovaj govor, lupajući štapom o zemlju, zausti: »Jao tebi Aleksandrijo koja nakaze umjesto Boga štuješ! Jao tebi grade, bludnice, u koju su se slili demoni cijeloga svijeta. Što sada kažeš? Zvijeri Krista slave, a ti štuješ nakaze umjesto Boga!« Još nije ni završio, a rogati je stvor pobjegao krilatim letom. Da ne bi sumnjičavost koga navela na nevjericu, za vrijeme cara Konstancija15 potvrđeno je i zasvjedočeno po cijelome svijetu: isti takav živ čovjek doveden je i bio je prava predstava za narod, a poslije je kao beživotni leš, da se ne bi raspao od vrućine, položen u sol i poslan u Antiohiju da ga vidi car.

9. Ali da se vratim na prethodno. Antonije se kretao započetim putem prateći samo tragove zvijeri i široku prazninu pustinje. Nije znao što bi učinio ili kamo upravio korak. Već je prošao i drugi dan, a preostalo mu je samo jedno, vjera da ga Krist ne može napustiti. I drugu noć proboravi u molitvi. I još nije svanulo, a on nedaleko opazi vučicu koja je dahtala od jake žeđi kako se uvlači u podnožje brda. Pratio ju je očima i kad je zvijer otišla, približio se pećini, pogledao unutra, no znatiželja mu nije pomogla, jer je tama onemogućavala pogled. I onda, kao što Pismo kaže — savršena ljubav isključuje strah (1J 4, 18), gorljivi tragalac nesigurnim korakom i zadržavši dah kreće, pomalo napreduje i češće se zaustavlja, uhom osluškuje. Napokon u grozi slijepe noći ugleda daleko svjetlo i dok se nezaustavljivo žurio, nogom gurne kamenčić i napravi buku. Nakon toga blaženi Pavao vrata, koja je bio otvorio, zatvori i pojača gredom. Antonije se sruši na prag pa sve do šeste ure i poslije moli da ga pusti govoreći: »Tko sam, odakle sam i zašto dolazim, znaš. Znam da ne zaslužujem tvoj pogled, ipak dok te ne vidim, neću se maknuti. Ti, koji životinje primaš, zašto čovjeka tjeraš? Tražio sam i našao sam. Kucam, da mi se otvori, a ako to ne postignem, umrijet ću ovdje pred tvojim vratima. Tako ćeš barem pokopati moje mrtvo tijelo.«

Tako nam zboraše starac, u odluci nepokolebljiv.16

Junak će njemu ovako prozborit u odgovor kratko.17

»Nitko tako ne traži da bi prijetio, niti itko suzama osvetu čini: i čudiš se ako te ne primam, kad si došao umrijeti?« Tako smijući se Pavao oslobodi ulaz. Kad je otvorio, grlili su se uzajamnim zagrljajima, pozdravljali se imenima i zajednički zahvaljivali Bogu.

10. I poslije svetoga poljupca Pavao je ovako započeo: »Evo, koga si tražio s tolikim trudom, nepodrezane mu sjedine pokrivaju od starosti onemoćale udove, evo, gledaš čovjeka koji će uskoro biti prah. Doista, što ljubav sve podnosi! Nego, pričaj mi, molim te, kakav je ljudski rod? Podižu li se novi krovovi u starim gradovima? Koje carstvo vlada svijetom ili su preostali samo oni uhvaćeni varkom sotona?« U tim razgovorima opaze brzoga gavrana kako sjeda na granu stabla i odatle polagano sleti i položi čitav kruh pred njima začuđenima. Nakon njegova odlaska reče Pavao: »Eto Gospodin, uistinu zdušan, uistinu milosrdan, poslao nam je doručak. Već šestdeset godina primam uvijek polovicu kruha, a nakon tvoga dolaska Krist je svojim vitezima udvostručio obrok.«

11. Da bi zahvalili Bogu, sjeli su uz rub bistroga izvora. I ondje nastala prepirka oko toga tko će prelomiti kruh, trajala je skoro do večeri. Pavao je nudio po običaju gostoprimstva, a Antonije je poštovao pravo starijega. Konačno je pala odluka da svatko povuče kruh na svoju stranu, po koliki dio kome ostane u rukama. Nakon toga prinesu usta izvoru vode, zahvale Bogu i u bdijenju provedu noć. Kad je opet svanuo dan, blaženi Pavao reče Antoniju ovako: »Davno sam znao, brate, da živiš u ovome kraju i davno mi je tebe, moga subrata, Bog obećao. Ali, došlo je vrijeme moga počinka i uvijek sam se htio razriješiti i biti s Kristom, a nakon što dovršim životni vijek, preostaje mi vijenac pravde. Ti si od Boga poslan da zemljom pokriješ moje tijelo, da daš zemlju zemlji.«

12. Kad je Antonije ovo čuo, plačući i jaučući molio je da ga ne ostavlja te da ga primi kao pratioca na takav put. A on mu odgovori: »Nisi obvezan tražiti ono što je tvoje, nego što je tuđe. Pristoji se tebi, nakon što odbaciš teret tijela, nasljedovati Jaganjca, a i drugoj braći pristoji slijediti tvoj primjer. Zato te molim, idi, ako ti nije teško, i plašt, koji ti je dao biskup Atanazije18 donesi, da bi pokrio moje tijelo.« Ovo je pak blaženi Pavao molio, ne jer se jako brinuo hoće li truplo biti pokriveno ili golo, kad se cijelo vrijeme odijevao u satkane palmine listove, već da bi kad on otiđe mogao na miru umrijeti. Antonije zapanjen što od njega čuje o Atanaziju i svome plaštu, u Pavlu Krista gledajući, a u prsima njegovim Boga štujući, ništa se nije usudio odgovoriti. Nego je u tišini plakao, ljubio mu oči i ruke, i vratio se u samostan što su ga kasnije Saraceni zauzeli. Korak nije mogao slijediti srce, ali iako je tijelo bilo slabo od posta i staračke su ga godine lomile, ipak je duh nadjačao dob.

13. Napokon umoran i zadihan prevalivši put stigao je u svoje obitavalište. Odmah su mu dotrčali dugogodišnji učenici i pitali ga: »Oče, gdje si se tako dugo zadržao?« A on odgovori: »Jao meni grešniku, koji nosim lažno ime pustinjaka. Vidio sam Iliju, vidio sam Ivana u pustinji, doista vidio sam Pavla u raju.« I tako stisnuvši usne i lupajući se rukom o prsa iznese plašt. A učenicima koji su molili da im više o tome priča, rekao je: »Postoji vrijeme šutnje i vrijeme govora.«

14. Tada izleti van ne uzimajući nikakvu hranu, vrati se putem kojim je došao. Žudio je za njim, želio ga je vidjeti, očima i cijelim bićem gledati. A bojao se, što se i dogodilo, da će u njegovoj odsutnosti predati duh Kristu. Kad je već svanuo drugi dan, a preostalo mu je još tri sata puta, u mnoštvu anđela i gomili proroka i apostola ugleda Pavla kako se blješteći blistavim sjajem uzdiže na nebo. Odmah pade ničice, pijeskom se pospe po glavi, plačući i jaučući progovori: »Zašto me, Pavle, ostavljaš? Zašto odlaziš bez pozdrava? Tako sam te kasno upoznao, a već brzo odlaziš?«

15. Poslije je blaženi Antonije pričao da je svom brzinom potrčao i poput ptice preletio preostali put. Ušavši u pećinu, ugledao je tijelo bez duše s prignutim koljenima, uspravnim vratom i rukama upravljenim prema gore. U prvi je mah povjerovao da je živ i da zajedno s njim moli. Nakon što nije čuo od molećega ni glasa, dajući suzni poljubac, shvatio je da je to mrtvo tijelo svetoga Boga po kome svi živimo, te se pomolio.

16. Ogrnuvši i iznijevši tijelo van, pjevajući himne i psalme po kršćanskoj tradiciji, Antonije je žalio što nema motike kojom bi iskopao zemlju. Kolebao se u duši, mnogo u sebi razmišljao govoreći: »Ako se vratim u samostan, čeka me put od tri dana: ako pak ostanem ovdje, ništa neću postići. Umrijet ću i rušeći se ispustit ću posljednji dah, kao što je i dostojno, uz tvoga borca, Kriste.« Dok je tako u duši premetao, evo iz duboke unutrašnjosti pustinje trče dva lava, a na vratu im lepršaju grive. Kad ih je ugledao, u prvi se mah preplaši, ali se sjeti Boga i ostane neustrašiv, kao da je vidio golubice. A oni su u izravnom trku stali uz mrtvo tijelo blaženoga starca, mašući repovima polegli uz njegove noge, ričući jakom rikom, žaluju kako umiju. Onda počnu nedaleko nogama grepsti zemlju, kao utrkujući se kopati pijesak i iskopaju jamu veličine čovjeka. I odmah kao da traže nagradu plaču, načuljenih ušiju i dignute šije dotrče Antoniju i počnu mu lizati ruke i noge. I on opazi da od njega traže blagoslov. U isti tren zahvali Kristu što i nijeme životinje osjećaju Boga, pa reče: »Gospode, bez čije volje ni list sa drva ne otpada, niti se ijedan vrabac ruši na zemlju, daj im kako ti znaš!« I mahnuvši im rukom, zapovijedi da odu. Kada su se udaljili, pod teretom svetoga tijela podvije staračka ramena, položi ga u raku, odozgo nagrne zemlju i naspe po običaju grobni humak. Sljedećega dana pobožni nasljednik preuzme ostavštinu, haljinu spletenu poput košare od palmina lišća. Kada se vratio u samostan sve je po redu ispričao učenicima, a na svečane dane Pashe i Duhova uvijek je nosio Pavlovu haljinu.

17. Na kraju ovoga djelca pristoji se upitati one koji zanemaruju očevinu i oblažu domove mramorom, koji za jednu nit tkanine troše kuće i imanja, što li je uopće nedostajalo nagu starcu? Vi pijete iz čaša optočenih dragim kamenjem, a on prirodu zadovolji sklopljenim rukama! Vi imate zlato u tkanim košuljama, a on nije imao ni haljinu najjadnijega vašega roba. Ali, naprotiv, ovome siromašku otvoren je raj, a vas u zlatu čeka pakao. On, ako i gol, sačuvat će Kristovu haljinu, a vi obučeni u svilu izgubili ste plašt Kristov. Pavao leži pokriven običnim prahom uskrsnut u slavi, a vas koji ćete gorjeti sa svojim djelima pritišću kamene grobnice. Poštedite, molim vas, sebe, poštedite barem bogatstvo koje volite. Zašto svoje mrtve omatate zlatnim haljinama? Zašto se taština ne povuče u žalosti i suzama? Zar ne mogu trupla bogataša drukčije truliti nego u svili?

18. Molim tebe, koji ovo čitaš, da se spomeneš Jeronima grešnika koji bi, da mu Gospodin dade birati, sigurno prije izabrao Pavlovu haljinu s njegovim zaslugama, nego li grimiz kraljeva s njihovim kaznama.

1 Usp. J. N. D. Kelly, Jerome. His Life, Writings, and Controversies, London 1975.

2 Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786. (Katalog izložbe), Zagreb, Globus-Muzej za umjetnost i obrt, 1989.

3 Svi hrvatskoglagoljski tekstovi objavljeni su u knjizi: Vesna Badurina-Stipčević, Hrvatskoglagoljska legenda o sv. Pavlu Pustinjaku, Znanstvena biblioteka 22, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1992.

4 Usp. Vesna Badurina-Stipčević, Život sv. Pavla Pustinjaka u Gašparotijevu Cvetu sveteh, Kaj 6 (XXXII), Zagreb 1999, str. 39-57.

5 Tin Ujević, Feljtoni I, Zagreb, Znanje 1965, str. 265.

6 Sv. Ivan Krstitelj, posljednji i najveći prorok Staroga zavjeta.

7 Gaj Decije, rimski car (249-251), u namjeri da očuva rimsku religiju u doba nadolazećega kršćanstva izdao je proglas o obveznom prisustvovanju vjerskim svečanostima. Mnogi su kršćani bili primorani ili se odreći svoje vjere ili su mučeni i ubijeni.

8 Publije Licinije Valerijan, rimski car (253-260), u početku svoje vladavine sklon kršćanima, kasnije je iz političkih razloga postao njihov žestoki progonitelj.

9 Kornelije I, rimski papa (251-253), umoren u kršćanskim progonima za vladavine cara Trebonijana Gala.

10 Ciprijan, biskup u Kartagi (249-258) i crkveni pisac. Sporio se s nekim svećenicima oko toga treba li otpadnike i heretike od kršćanske vjere kazniti i ponovno krstiti i zbog toga je neko vrijeme bio prognan iz Kartage. U progonstvu za cara Valerijana Ciprijan je pogubljen mačem.

11 Južni dio Egipta oko staroga grada Tebe. U monaškoj literaturi Tebaida označava pustinje uz rijeku Nil koje su bile utočište mnogim kršćanskim pustinjacima.

12 Halkidska pustinja.

13 Nomadski narod u Arabiji.

14 Fauni, rimska božanstva šuma i polja podudarna su s grčkim satirima. Inkubi su zli duhovi, noćni demoni, čuvari pokojnika.

15 Konstancije II, nakon smrti oca, cara Konstantina I, upravlja Trakijom. Kao pobornik arijevaca progonio je biskupe koji su podržavali zaključke I. ekumenskog koncila u Niceji (između ostalih bio je prognan sv. Atanazije Veliki).

16 Vergilije, Eneida, 2, 650 cit. prema izdanju: Vergilije Maron, Eneida, Matica hrvatska-Zora, Zagreb 1970.

17 Vergilije, Eneida, 6, 672.

18 Sv. Atanzije Veliki (295-373), aleksandrijski biskup, jedan od najznačajnijih otaca stare Crkve. Žestoki protivnik arijevaca. Autor mnogih crkvenih djela, među kojima i životopisa sv. Antonija Opata.