Što je pisac bez pimpeka?

Što je pisac bez pimpeka?

Bila sam zatočena u ograđenom prostoru iz kojega nije bilo izlaza, i premda je bilo ugodno na neki zagušljiv način, kao kada smo čvrsto zamotani u deku, ruku nepokretnih uz tijelo, znala sam da mi to nikad ne bi mogao biti dom. Dani su se pretvorili u mjesece, zatim u godine, i onda sam jednoga jutra ustala i sve je bilo metafora ili metonimija ili nešto posve drugo. Sunce nije samo sjalo, nego je fiksiralo svoje manično oko na mene, a onda je postalo suludo i napuknuto, onda se zlato izlijevalo iz njega i postalo je... Postalo je... Tražila sam i tražila, ali nije bilo riječi koje bi mogle pretvoriti sunce u nešto stvarno i konačno. Gledala sam uokolo mahnito, u mojoj glavi bila je gomila stisnuta protiv svoje volje, gurajući se i međusobno bodući te napokon završivši s udarcima. Što više riječi, to više riječi. Udarci su doveli do krvi koja je dovela do nečega drugoga, pa do još nečega, i ta je stvar dovela do još jedne, dok me kaos nije natjerao da mislim na svoju majku, tko zna zašto? Ništa nije moglo biti u potpunosti izraženo niti određeno vremenom ili prostorom. Sjela sam na klupu, osjećajući kako mi razum izmiče poput... Ljudi su buljili u mene, njihova su se lica kretala poput zapaljene kuće. Očito sam poludjela. Stiska u mojoj glavi pretvorila se u slova i riječi koje su se međusobno borile dok nisu izgubile svaki oblik i smisao. Slova »g« postajala su slova »o« i gore bile su more, kamen plamen, pa pramen, pa... i nastavilo se tako u beskraj. Sve što želim jest da nešto bude ono što jest, viknula sam, i da to uhvatim! Ovo su bili dani prije no što sam znala da nisam bila luda i da je sav jezik samo okrutna reprezentacija potisnute Čežnje...

Psihologija i žensko pismo

Feministička književna teorija pronašla je u psihoanalizi sredstva za razrađivanje razlika među spolovima kao i otkrivanje procesa koji proizvode takve razlike. Temelji tih teorija mogu se onda koristiti kako bi se mogle pokazati razlike koje se proširuju na književne tekstove, dok se kroz istraživanje psihoanalitičke misli bolje može razumjeti proizvodnja tekstova i što na njih utječe, a isto tako analizirati što to sve implicira za širu kulturu.

Govoreći općenito, odnos između psihoanalitičke teorije i književnosti pretrpio je tijekom godina mnoge promjene. Žarište se, primjerice, preselilo s analize autorova psihološkog stanja na širi odnos između autora, teksta i jezika. Budući da psihoanaliza ima štošta reći o stjecanju i korištenju jezika, te o načinima kojima se oblikuje identitet, budući da je psihoanaliza, »liječenje kroz priču«, iskoristila lingvistički materijal u svojim dijagnozama, primjereno je primijeniti neke od njezinih otkrića u književnosti.

Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar koji je razvio osebujnu verziju psihoanalize zasnovanu na idejama izraženim u strukturalnoj lingvistici i antropologiji, izazvao je široku raspravu na polju književne analize i teorije. Proširujući Freudovu Edipovsku teoriju i povezujući je s ulaskom u kulturu i jezik, Lacan je rastočio tradicionalna gledišta i potaknuo novu skupinu »smjernica«. Središnja je ideja njegove koncepcije ljudskog bića da je nesvjesno, koje vlada svim faktorima ljudskog postojanja, izgrađeno poput jezika. Dva su osnovna mehanizma nesvjesnoga: zgusnuće i pomak, oboje lingvistički fenomeni. Lacan određuje Imaginarno i Simbolično kao jednu od fundamentalnih skupina termina u njegovoj formulaciji. Imaginarno odgovara prededipovskom vremenu, tijekom kojega dijete ne zamjećuje razliku između sebe i majke, sebe i svijeta. Postoji totalitet identiteta koji ne priznaje nikakve fragmente ili odvajanje. Edipovska kriza predstavlja ulazak u svijet Simboličnoga i poklapa se sa stjecanjem jezika i nesvjesnoga. Falus je u Lacanovu smislu izjednačen sa Zakonom Oca (ili strahom od kastracije) i također s gubitkom, jer označuje gubitak majčinskoga tijela. Od sada pa nadalje čežnja za majkom i imaginarno jedinstvo koju ona predstavlja moraju biti potisnuti. Ovo primarno potiskivanje stvara nesvjesno, koje nije moglo prije postojati jer u Imaginarnom ne može biti nesvjesnoga ako nema Praznine. U Lacanovoj shemi nesvjesno je proizvod strukturiranja čežnje kroz jezik. Nijedna riječ ne može opisati supstancu jer ono što je imenovano »samo je prividno imenovano«. Čežnja daje označitelju značenje, ali značenje se osjeća samo subjektivno, nije uzajamno priznato. Postoji beskrajan lanac označitelja kojima se subjekt služi u svom traganju za »stvarnim« zadovoljstvom, koje Lacan naziva »Praznina«. U tom smislu na djelu je metonimija. Na metaforičkoj razini čežnja se otkriva u metaforičkim zamjenama za površno značenje potisnutog značenja. Metafora dakle predstavlja simptom koji otkriva potisnutu čežnju, kao što su tjelesni, fizički simptomi pokazatelji nesvjesnih briga.1 Čin govora tada postaje »reprezentacija potisnute čežnje«.2

Lacanova teorija nastavlja tvrdnjom da ulazak u jezik i Simbolični red znači prihvaćanje falusa kao privilegiranog znaka, reprezentaciju Zakona Oca, što za posljedicu ima ženski pomak. U članku »Jezik i spol« Cora Kaplan kaže sljedeće o znakovnom položaju falusa u odnosu na jezik:

Falus kao označitelj ima središnju, presudnu poziciju u jeziku, jer ako jezik uključuje patrijarhalni zakon kulture, njegova osnovna značenja odnose se na povratni proces s pomoću kojega su stečene spolna razlika i subjektivnost... Dakle pristup koji mala djevojčica ima prema Simboličnom, tj. jeziku i njegovim zakonima, uvijek je negativan i/ili se posreduje s pomoću introsubjektivnog odnosa prema trećem terminu, jer ga karakterizira poistovjećivanje s Prazninom.3

Budući da su sva ljudska društva i kulture određeni Simboličnim redom i falusom kao znakom Praznine, subjekt ili prihvati ovaj red ili ostaje u Imaginarnom, što može biti izjednačeno i s psihotičnim.4

U Lacanovoj teoriji Edipovski Otac, »primarni otac s potpunom faličnom moći«, postaje Ime ili Zakon Oca. Usredotočujući se na patronim, koji određuje socijalni identitet u patrijarhalnom redu, imenujući pod patrijarhatom, Lacan uvodi analizu obiteljske strukture u širi socijalni i lingvistički red. Tako je princip Logosa (suprotnost Kaosa, koji predstavlja žena) privilegiran kao oblikovatelj značenja. Lacan tvrdi da je svatko označen imenom Oca i da smo ga primili u svoje psihe s primjenom jezika, unutar obiteljskih i društvenih odnosa.5 Rezultat je da su žene bez lingvističke »težine« u kulturi. Dok muški diskurs određuje vrijednost ideja i pristupa, ženski diskurs sporedan je glavnom diskursu. Društveni red, Zakon Oca, kao i način na koji on sam sebe održava kao patrijarhalan diskurs, daju ženskim čitateljima mnogo materijala da bi shvatile »političko u osobnom«.6 I budući da je diskurs živi impuls, kao što je argumentirao Bahtin, nema »neutralnih« riječi i forma. Svaka riječ »ima okus konteksta i svih konteksta u kojima je živjela svoj društveno nabijen život; sve riječi i forme naseljene su namjerama«.7 U patrijarhatu namjera je produžiti tu raspravu i prisiliti ženu da izabere jezik, i da izabere poziciju unutar njega. Ili će ući u Simboličan svijet i postati cijenjen dio društva, ili će biti gurnuta u zatvorenu okolinu, odcijepljena od »socioideološkog postajanja«.8 Ili, kako bi bugarska lingvistica i psihoanalitičarka Julia Kristeva rekla, žena ima dvije mogućnosti: »majčinsku identifikaciju, koja će pojačati prededipovske komponente ženske psihe i učiniti je marginalnom u Simboličnom redu ili očinsku identifikaciju, što će stvoriti ženu koja će izvući svoj identitet iz istoga simboličnog reda.«9 Stoga je važno imati na umu namjeru teksta, jer ona izražava psihološku i društvenu situaciju riječi u svijetu i u životu:

Proučavati riječ kao takvu, ignorirajući impuls koji seže dalje od nje, isto je onako besmisleno kao i proučavanje psihološkog iskustva izvan konteksta realnog života prema kojemu je ono usmjereno i koje ga određuje.10

Prededipovski svijet i ženski identitet

Slijedi dublje istraživanje prededipovskih komponenata ženskog identiteta i njihov utjecaj na ženski tekst. Temeljit rad Nancy Chodorow o stvaranju identiteta djevojčica i dječaka pobrinuo se za okvirno načelo u kojemu se analizira majčinski utjecaj na književne tekstove. Njezina se teorija može rezimirati na sljedeći način: dječak se određuje prvo kao muško u negativnom smislu, to jest razlikujući se od svoga prvog odgajatelja, najčešće majke. On je, jednostavno rečeno, »ne-majka«. Kada se udalji od ovog prvenstvenog osjećaja jedinstva s majkom i usvoji ulogu oca, preko dinamike Edipova kompleksa, on potvrđuje odvajanje od majke i uviđa da je nezavisan, autonoman, transcendentan, i cijenjen u obitelji i društvu.

Gledište Chodorowe o stvaranju muškog identiteta u tom pogledu odgovara onima većine njezinih muških prethodnika na tom polju. Međutim, na području stvaranja ženskog identiteta, Chodorowa se razlikuje od svojih muških kolega, jer zagovara misao da djevojka najprije doživljava svoj spol na pozitivan način, postajući poput majke s kojom se spojila simbiotički kao dijete. Zatim se mora razviti na takav način da može ponovno stvoriti ugodan osjećaj te iste simbioze kad postane majka. Žene, dakle, »razvijaju sposobnosti za odgajanje, povezanost i suosjećanje lakše nego muškarci i manje su zastrašene ovim kvalitetama«.11

Autonomija i nezavisnost teže se postižu, budući da je ženski osjećaj vlastitoga bića tako intimno vezan i određen u smislu društvenih odnosa. Granice ega i tijela u neprestanoj su mijeni i ženski je identitet stapanje i udruživanje samoga sebe s drugima. Djeca uče razne uloge u društvu i načine grupne identifikacije koji pridonose identitetu i konceptu samoga sebe. Opcije za muškarca, naime, različitije su nego za žene, čije dvije glavne uloge ostaju supruga i majka. Biti supruga i majka u isto je vrijeme oblik zanimanja kao i uloga koja označuje osobne odnose. Tako uloge postaju zamršene i isprepletene sa ženskim infantilnim identifikacijama s majkom, budući da biti žensko pretpostavlja oponašanje majke i njezinih osobina; napose pasivnost i odgajanje. Osim toga, s gledišta Chodorowe te društvene uloge namijenjene ženama više su fiksirane i manje različite nego uloge muškaraca. Za razliku od krize muškoga identiteta, ženski se pandan može pojaviti na drugi način ili uopće ne. Kako naglašava Judith Gardiner, slijedi da pojam identiteta i predodžba o samom sebi igraju tako veliku ulogu i predstavljaju takve probleme za žene da mnogi ženski tekstovi reflektiraju ovaj nesklad.12

Kristeva se također usredotočila na važnost majčinske prededipovske konstitucije subjektivnosti. Kristeva je poznata po razlikovanju između »semiotičkog« i »simboličnog«. Ona tvrdi da je semiotički element tjelesni nagon koji se izražava u znakovima, u sklopu ritma, tonova i kretnja, budući da smo svi »prebivali u tom (majčinom) tijelu«.13 Simbolično je povezano s gramatikom i strukturom značaja. Značenje traži oba ova elementa, i komunikacija ne može postojati bez kombinacije obojih. Kristeva se razlikuje od Freuda i Lacana utoliko što naglašava majčinsku funkciju i njezinu važnost za pristup kulturi i jeziku, te tvrdi da zapadna kultura nema na raspolaganju adekvatne diskurse o majčinstvu: čovjek se ili suočava s »religijom, koja čini majku svetom, ili sa znanošću, koja reducira majku na prirodu.« Kristeva drži da će »prava ženska inovacija doći tek kada majčinstvo, žensko stvaranje i povezanost između to dvoje budu bolje shvaćeni.«14

Budući da je majčinska, prededipovska ili semiotička faza stvaranja identiteta povezana s majkom, te da simboličnim vlada Zakon Oca, mala djevojčica, u Lacanovoj teoriji, mora odabrati identifikaciju s majkom ili se sama odgojiti u »simboličan stas oca«.

U prvi čas prededipovske faze su pojačane. Ako se ona identificira s ocem, »pristup koji postigne u simboličnom poretku cenzurirat će prededipovsku fazu i izbrisati zadnje tragove ovisnosti o majci.«15 Premda mnogo žena bira identifikaciju s edipovskim svijetom, postoje neiskorjenjivi i snažni tragovi prededipovskog u mnogim ženskim tekstovima, tj. opširna uporaba struje svijesti, stil koji pojačava osjećaj beskraja, udruživanje identiteta, unutarnji monolog, premještanje subjekta u objekt. Kao što kaže francuska teoretičarka Helene Cixous, glas svake žene, onaj kojemu ona odgovara, nije samo njezin, nego »izvire iz nadubljih slojeva njezine psihe: njezin vlastiti govor postaje jeka prastare pjesme koju je jednom čula, glas inkarnacije 'prvog glasa ljubavi koju sve žene održavaju na životu... u svakoj ženi pjeva prva neimenovana ljubav'.« Taj glas, ta melodija majčin je glas, posvudašnja i svemoguća figura koja vlada fantazijama prededipovske bebe. Budući da je semiotičko blisko povezano s nesvjesnim i »izražava se kao organizacija instinktnih nagona kroz ritam, intonaciju, pokret i melodiju«,16 ono je istodobno sjećanje na majčinske ritmove i svijet prije razlikovanja spola. I tako funkcija ženskog »Ja« u mnogim ženskim tekstovima signalizira postojanje odvojenog sebe, svijest svojstvenu mnogim ženama. Ovo udruživanje između subjekta i objekta, osjećaj za »mi« nasuprot »ja«, reflektira se onda i u tekstu. Odvojeni glasovi »izazivaju odvojene osobe: racionalnu i osjećajnu, aktivnu i patničku, svjestan život i život snova, animus i animu, analitičara i analitiziranog.«17

Dok muški tekstovi češće prikazuju fragmentirane likove, ženski, zahvaljujući prededipovskim snagama koje su manje potisnute u ženskoj psihi, donose fluidne likove koji su manje fiksirani, s manje identiteta, i teme adroginije, propusnih granica ega i prededipovskih struktura koje oblikuju ženske odnose. Neke feminističke kritičarke tumače određenu bliskost ženskih autora njihovim fikcionalnim kreacijama služeći se psihoanalitičkom teorijom o kojoj se ovdje raspravljalo: »Osoba stvara samu sebe u iskustvu stvaranja umjetnosti.«18 Budući da ženski identiteti često ovise o identifikaciji s majkom i rekreacijom majčinstva, čini se da je u tom smislu u ženskim tekstovima »heroj majčina kći«, kako je teoretizirala Gardinerova.19

Po Claudiji Hermann prededipovski utjecaji također objašnjavaju zašto i kako žene koriste prostor i vrijeme, metaforu i metonimiju drukčije nego muškarci. »Žene se rijetko odnose prema vremenu kao pozitivnom elementu u svojim radovima, dimenzija koja obogaćuje vizuru dodajući još jednu složenost i činjenicu ili istinu.«20 »Vrijeme je naše mučenje«, kaže Simone Weil u odnosu na žene, jer vrijeme teže pogađa žene nego muškarce. »Muškarčeva je ljubav ljubav prema njezinu tijelu, i u starosti ne preostaje joj ništa.« Zato što su žene više intimno vezane cikličnim događajima nego muškarci, njihovo se vrijeme ne odnosi na društveni, nego na intimni život. Muški je sustav »zadao ženama zadaću materijalnog kontinuiteta — dnevnog života i vrste — dok muškarci preuzimaju funkciju diskontinuiteta, otkrića, promjene u svim oblicima; u biti, superiornu razlikovnu funkciju.« Takvo gledište zahtijeva obnovu ove komplementarno izgubljene funkcije, i žena se mora »pobrinuti za drugo odvajanje vremena i prostora, fragmentirajući ih u trenutke i mjesta koji nisu povezani... tako da je svaki neka vrsta inovacije u odnosu na svoj temporalni ili geografski sadržaj.«21 Ta se orijentacija također reflektira u strukturi tekstova, osobito ženskog pisma.

Nancy Chodorow zauzima dijametralno suprotno gledište u članku »Spol, odnos i razlika u psihoanalitičnoj perspektivi.«22 Neki ženski pokreti zalagali su se u prošlosti za ukidanje spolnih razlika u društvu — kao da se one mogu jednostavno steći — kako bi muška dominacija bila eliminirana. Drugi podupiru esencijalističku poziciju da je muško/ženska razlika prirođena i ne potiču ukidanje spolnih razlika u društvu, nego preporučuju dominaciju žena, čije su vrline — odgajanje, majčinstvo, neobuzdana seksualnost — superiorne i nedostižne muškarcima. Neki još uvijek drže da su te vrline rezultat ženina razvoja ili društvenog položaja te da ih, u stanovitim uvjetima, mogu steći i muškarci. I na kraju, neke feministice koje se zalažu za ukidanje spolnih razlika drže da žene trebaju razviti muške »osobine«, kao što su neovisnost, upornost i autonomija, jer su to, zapravo, stečene osobine.23

Pozicija Chodorowe nije esencijalistička. Spol, tvrdi ona, nije »apsolutan, apstraktan ili nepromjenjiv; ne uključuje bit spola.« Razlike u spolovima po njezinu su mišljenju društveno i psihološki stvorene i smještene samo unutar konstrukcije odnosa.24 Te razlike igraju važnu ulogu u načinu na koji žene pišu i na koji se odnose prema svojim likovima i kulturi u kojoj žive.

Biografija se smatra kompletnom ako razjašnjava šest ili sedam osoba, dok bi pojedinac mogao imati i tisuću.

Virginia Woolf

Sve je ovo samo teorija ako je čitatelj ne može primijeniti na tekstove i procijeniti utjecaj nesvjesnoga u stvaranju identiteta i Zakona Oca u ženskom pismu. Radove Virginie Woolf, koja se smatra jednim od izumitelja modernističkog romana, karakteriziraju teme androginije, propusne granice ega i spola, pomanjkanje tradicionalne strukture, struja svijesti, i ono što ona smatra nepouzdanošću memorije, to jest neprekidno stapanje činjenica i fikcije kako bi se stvorio smisao osobnosti. Kao što kaže sama spisateljica, i u tom se slaže s Cixousovom i Kristevom: »razmišljamo i prisjećamo se preko naših majki ako smo žene«. I kao rezultat u njezinu je pismu sveprisutna tenzija između semiotičkog i simboličnog. Ona priznaje da »što pišem danas, ne bih pisala za godinu dana«.25 Njezin odnos prema događaju, riječi, osjećaju uvjetovan je njezinom perspektivom u svakom određenom trenutku. I perspektive i istine se mijenjaju, kao i označitelji s pomoću kojih ih izražavamo. Dakle, ona se muči oko mogućnosti da u njoj postoji velik raspon istina i osoba koje su podjednako vrijedne, tj. prededipovska osoba, kao i žena koja je prihvatila Zakon Oca, tema koju je obradila, primjerice, u djelu Put za van, gdje ulazi u svijest jedne osobe, koji nas onda vodi do drugih istina, identiteta i značenja. Njezin način pisanja utjelovljuje, kako postulira postmodernistička teoretičarka Linda Hutcheon, »definiciju historiografske metafikcije... narativ ponuđen kao još jedan od diskursa s pomoću kojih konstruiramo svoju verziju realnosti... sumnjajući u samu mogućnost bilo kakvog garantiranog značenja, koliko god ono bilo proučeno u diskursu.«26 A to je upravo pitanje s kojim se Derrida bavio u svom pokušaju da istraži pretpostavke zapadne misli, kritizirajući »privilegirane« diskurse i centre značenja i nadomještajući ih s drugima u beskrajnom premještanju koje »značenje« kao takvo čini zastarjelim.

Ne samo da je Virginia Woolf bila zaokupljena lociranjem i izražavanjem svojih Osoba, nego i njihovih spolova. U romanu Orlando prikazuje u skladu sa svojim uvjerenjem da u svakome bez obzira na spolne razlike postoji neodlučnost oko pripadnosti jednom ili drugom spolu i da se spol često puta predstavlja s pomoću nečega tako jednostavnog kao što je odjeća, ili način na koji je netko odgojen — a la Chodorow — što mijenja čovjekov pogled na svijet i isto tako mijenja kako svijet gleda na nekoga. Razlike među spolovima, tumači ona, ne utječu samo na ponašanje, nego na nešto puno fundamentalnije. Ono što vrijedi o liku Orlanda po njezinu je mišljenju to da je uspio/uspjela uhvatiti kvalitete i muškoga i ženskoga spola; drugim riječima, uspio/uspjela je stopiti majčinsko i Zakon Oca a da se ni od jednoga nije udaljio/udaljila.

U knjizi Vlastita soba piše o skrivenim i netaknutim sjećanjima i osjeća »pritisak nijemosti, gomilanje nezabilježena života« natovareno iz »svih ovih beskrajno zatajenih života« koji tek moraju biti prikazani. Vrhunac Vlastite sobe sastoji se od »fascinantne i majstorske biografije« Shakespeareove imaginarne sestre, koju je vlastiti spol izručio u prazan i nepotpun život, makar je njezin genij bio na razini s bratovim. Prema tome, stalna je tema u feminističkom pismu Virginie Woolf: kako su suženi životi žena i kako bi mogle postati drukčije kada ne bi bilo patrijarhalne diskriminacije i cenzure.

U kasnim tridesetima 20. stoljeća, kada je počela pisati svoju autobiografiju, kaže: »Razmišljala sam o Cenzorima. Kako nas ti vidoviti likovi opominju.« Premda vjeruje kako su svi pisci zastrašeni takvim likovima — opet »poglavarski« diskurs na djelu — oni na žene djeluju osobito snažno, i zbog toga su one bile spriječene da istinito iznose svoje priče.27

I kao što se možda moglo očekivati, jedna je od najupornijih zamjerki Virginiji Woolf bila da njezinu radu manjkaju red i »bitne« teme, kao i struktura (Logos izdignut nad Kaosom) te da je prema tome »pisala o ničemu«.28

Pišem za sebe i strance. Stranci su, dragi čitatelji, kasnija misao.

Gertrude Stein

Premda je Virginia Woolf često bila predmet tradicionalističkih zlostavljanja radi njezina stila, strukture i tematike, Gertrude Stein je bila meta mnogo veće grdnje. Woolfova je možda bila nedostupna ili zakučasta, ali je pisanje Steinove za mnoge bilo »blebetanje luđaka«. Zašto je ona razbjesnila toliko mnogo ljudi iz tako puno razloga? Suočen s ulomkom ikonoklastične knjige Krhki gumbi: »Kutija je ponekad napravljena i njih da vide da vide da se pobrinu njega uredno i imati rupe pokrivene čini za potrebom papira«, tipični čitatelj mogao bi smatrati pisanje Steinove blebetanjem. Kao što je Gertrude Stein sama rekla, razlika je bila u tome što je svatko mogao nastaviti čitati nju, ali ne blebetanje ludoga, te da su »napokon ludi često normalni u svemu osim svoje vlastite faze ludosti.«29

Moglo bi biti korisno dekonstruirati njezino pisanje u određene dijelove kako bismo otkrili zašto izaziva takvu ekstremnu reakciju. Prvo, njezina je proza namjerno puna ponavljanja, riječi su ili izostavljene ili smještene tamo gdje im nije mjesto, stavljanje interpunkcije je ili netočno ili potpuno zanemareno, i čini se da je njezin cilj izložiti svoje pisanje tako da je nedostižno čitatelju. Upitana zašto nije pisala kako govori, Steinova je odgovorila: »Oh, ali ja to činim. Napokon, treba naučiti čitati.«30 I ovo je bit stvari. Magistralni diskurs privilegira Logos nad Kaosom i zahtijeva od onih koji prihvaćaju Zakon Oca da slijede zakone civilizacije, što zahtijeva jedan sustav kojim dominira taj diskurs. Odbijanje pokoravanja vodi do izostavljanja iz Kulture, do povratka u Prirodu, gubitka lingvističke težine, do psihološke izolacije, čak i ludila. Ali ako se, kao što kaže Kristeva, jedina motivacija za ulazak u društvenu sferu zasniva na strahu, tj. patrijarhalnim prijetnjama kastracije, zašto onda više nas nije psihotično? Zašto napustiti siguran raj? Čini se da je Steinova usvojila misli Kristeve o tome, odlučujući prihvatiti važnost majčinske funkcije u razvoju subjektivnosti i u kulturi.31 I za Steinovu majčinsko karakterizira njezina uporaba jezika da »stvori ritmove, kadence, osjećajnu glazbu«, glazbu prededipovskog, majčinskog svijeta. Kada se čita naglas, njezino pisanje stvara hipnotički efekt i kroz ponavljanja određenih zvukova javlja se značenje koje nije povezano s riječima i frazama koje je ona upotrijebila. Dakle ona uspijeva u postizanju koherencije kroz ne-koherenciju. Ona odbija Zakon Oca, odlučujući umjesto toga privilegirati sve antiteze: majčinsko, kaotično, anarhično, prirodno i nestrukturirano, i ikonoklastično.

Možda Steinova sama najbolje kaže: »Može se, kao što je radila Gertrude Stein, pisati kao da je svaki trenutak pisanja kompletan u sebi, kao da je tijekom čina pisanja nešto kontinuirano postajalo istinito i upotpunjavalo se, ne kao da vodi do nečega, ili dolazi samo zato kako bi izmislilo nešto drugo, ili da gradi put za nešto što još nije stiglo.«32

Ovo neprestano »postajanje« jedan je od esencijalnih elemenata ženskih tekstova, kao i način na koji se spisateljice psihološki odnose prema likovima koje su stvorile, način na koji ti likovi odgovaraju kulturi u koju su smješteni kulturnim zahtjevima spola, te način na koji su ograničenja postavljena spolu nadmašena u tekstu. Žene moraju otkriti svoje razlike i svoju vlastitu kulturu, ali istodobno moraju prestati odbijati onaj dio kulture koji muškarci drže »muškim« jer je to zapravo ljudsko. I premda postoje očite razlike zasnovane na klasi, rasi i seksualnoj orijentaciji, feministička kritika ne smije izgubiti iz vida činjenicu da postoji zajedništvo iskustva među ženama i da će to naći izraza u njihovoj umjetnosti.

1 Gallop, Jane and Carolyn Burke. »Psychoanalysis and Feminism in France.« The Future of Difference« The Scholar and the Feminist. Urednici Hester Eisenstein and Alice Jardine. Boston: G. K. Hall, 1980, str. 122.

2 Moi, Toril. Sexual/Textual Politics: Feminist Literary Theory. London and New York: Routledge, 1988, str. 99.

3 Kaplan, Cora. »Language and Gender.« (neobjavljen članak, University of Sussex, 1977). 4 Op. cit. Toril Moi, str. 100.

5 MacCannell, Juliet Flower. Figuring Lacan: Criticism and the Cultural Unconscious. Nebraska: University of Nebraska Press, 1986.

6 Op. cit. Jane Gallop, str. 106.

7 Bakhtin, M. M. The Dialogic Imagination. Translator Caryl Emerson and Michael Holquist. Austin: University of Texas Press, 1988, str. 293.

8 Ibid, str. 295.

9 Op. cit. Toril Moi, str. 165.

10 Op. cit. M. M. Bakhtin, str. 292.

11 Gardiner, Judith Kegan. »On Female Identity.« Writing and Sexual Difference. Editor Elizabeth Abel. Chicago: University of Chicago Press, 1982, str. 182.

12 Ibid, str. 184.

13 Oliver, Kelly. Essay. »Kristeva and Feminism«, University of Vermont, 1988.

14 Ibid.

15 Op. cit. Toril Moi, str. 165.

16 Ibid, str. 114.

17 Ostriker, Alice. »The Thieves of Language.« The New Feminist Criticism. Urednica Elaine Showalter. New York: Pantheon, 1985, str. 331.

18 Burke, Caroline. »Gertrude Stein, the Cone Sisters, and the Puzzle of Female Friendship.« Writing and Sexual Difference. Urednica Elizabeth Abel. Chicago: University of Chicago Press, 1982, str. 222.

19 Op. cit. Judith Gardiner, str. 186.

20 Hermann, Claudia. »The Virile System«. New French Feminisms. New York: Schocken Books, 1980, str. 172.

21 Ibid.

22 Chodorow, Nancy. The Future of Difference: The Scholar and Feminist. Urednici Hester Eisenstein and Alice Jardine. Boston: G. K. Hall, 1980.

23 Ibid, str. 2.

24 Ibid, str. 4.

25 Scott, Lynda. »Similarities Between Virginia Woolf and Doris Lessing«. Deep South, izdanje 3, broj 2, Winter, 1997.

26 Lavender, Catherine. Lecture in »Women's History and Feminist Theory«. Department of History, City University of New York, 26. 12, 1997.

27 Lee, Hermione. Virginia Woolf. Vintage Books, Listopad, 1999.

28 Cunningham, Michael. Salon. 22. 6, 2000.

29 Article in New York Times, 25. 10, 1934.

30 Ibid.

31 Op. cit., Oliver, Kelly.

32 Unattributed interview with Gertrude Stein.