Šimun Greblo — 450 godina poslije

Šimun Greblo — 450 godina poslije

U istraživanju hrvatskoglagoljske književne baštine neizostavno je ime Šimuna Grebla, ročkoga pisca i prevoditelja koji izlazi iz okvira anonimnih i malo poznatih srednjovjekovnih prepisivača. Greblov sačuvani rukopisni opus izražava književne tokove pisarova vremena i njegova kraja, slijedeći aktualne zapadnoeuropske književne smjernice 15/16. stoljeća.

S obzirom na oskudne i usputne, najčešće marginalne, životopisne podatke koji su se uspjeli sačuvati do danas, znamo da je Šimun Greblo rođen u Roču. O tome je i sam zapisao u kolofonu svojega prvog djela Tlmačenie od muki gospodina našego Isuhrsta: az' šimun' žakan' okolit' ispisah' sie tlmačenie v roče i ę rodom iz roča. Na temelju drugih bilježaka nameće se zaključak da je Šimun proveo u Roču cijeli svoj život te da je ondje radio, stvarao i umro. Točan je datum njegova rođenja nepoznat i zasigurno se nikada neće otkriti jer su se knjige rođenih u Roču počele voditi tek nakon Tridentskog koncila (1545-1563). Na temelju, pak, zabilježenih godina u kolofonima i na marginama Greblovih rukopisa danas je među slavistima općeprihvaćeno mišljenje da se rodio oko 1472. godine. Ime mu je do nas došlo u nekoliko oblika, i to onako kako ih je sam autor bilježio po marginama, danas dragocjenih, glagoljskih rukopisa, koje je očito držao u rukama prije nego što su se oni udomili u trezoru neke svjetske knjižnice. Kao što ime varira od Simuna, Simona do Šimuna, tako se i prezime mijenja od Grebla, Grbla do Greblića i Grblića. Zašto se Greblo na fonološkoj razini poigravao svojim imenom, teško je objasniti, ali je jasno da je ime neki put latinizirano kao Simun Greblo u kolofonu Kvadrige (1493), Novakovu misalu (1368), Kvarezimalu (1498), Knjizi računa bratovštine sv. Bartolomeja (1523-1628), kao Simon Greblo također u Knjizi računa..., kao Simon Grblo u Kvadrigi, ili je pak slavenizirano kao Simun Grblić u Brevijaru Vida Omišljanina (1396), kao Simun Greblić u Kvarezimalu i Kopenhaškom misalu (konac 14. st.), ili pak kao Šimun Greblić u Ročkom misalu (oko 1420). Već te varijante nagovješćuju da je riječ o piscu široka jezičnoga znanja i stvaralačkoga elana, što u prvom redu podrazumijeva dobro poznavanje klasičnoga latinskoga i crkvenoslavenskoga jezika, zatim talijanskoga, a neizostavno i specifičnoga ročkoga jezičnog idioma, kako je razvidno iz njegovih djela.

Ime Šimuna Grebla ulazi prvi put u glagoljsku književnost 1493, kada Greblo završava Tlmačenie od muki gospodina našego Isuhrsta, i to kao clericus acolythus ili žakan okolit. Iste godine Šimun završava i drugu knjigu, Kvadrigu duhovnim zakonom, u kojoj se pojavljuje kao pop, što objašnjava da je već kao dvadeset jednogodišnjak završio cijelu svećeničku naobrazbu. Greblo se kao svećenik spominje u bilješkama iz 1497. godine, i to u Ročkom, a zatim i čuvenom Novakovu misalu, koji je bio predložak hrvatskom prvotisku, Misalu iz 1483. godine. Kao beneficiatus odnosno beneficijen, Greblo je spomenut u bilješci iz 1503. godine u Brevijaru Vida Omišljanina, koji je pisar Vid iz Omišlja priredio upravo za ročku crkvu sv. Bartolomeja u kojoj je nakon sto godina djelovao Šimun Greblo zacijelo se služeći Vidovim brevijarom. Nešto kasnije pak, u Knjizi računa bratovštine sv. Bartolomeja koju je Šimun počeo voditi od 1523. godine spominje se on kao dominus odnosno domin, a u bilješci iz 1533. godine ponovno susrećemo Grebla u istoj knjizi, kad je zapisao: ę pop simon' greblo stratih od rečenih pinez ki bęhu vzeti iz sakręštii za potrębi crkvenoe. S posljednjom bilješkom svi se tragovi Šimuna Grebla gube. Je li tih godina umro? Je li možda dulje vrijeme bolovao? Je li možda nekamo otišao pa je zato posljednju godinu njegova života teško utvrditi? U ne tako davnim, ponovnim istraživanjima Knjige računa... upozoreno je na troškovnik bratovštine iz 1551. godine koji je vodio Šimunov učenik, prema nekima nećak, a najvjerojatnije sin, ali zasigurno dominov nasljednik, Jerolim Greblo, koji je između ostaloga zabilježio da je na Veliku srijedu u Velikom tjednu preminuo plovan, koji bi po svim naznakama morao biti Šimun Greblo. Zadržavši se na toj potvrdi, godine 1551. Uskrs je bio 29. ožujka (uzimajući u obzir vremenski pomak iz prijelaza s julijanskoga na gregorijanski kalendar 1582), a Velika srijeda, dakle, 25. ožujka, što bi označavalo i datum smrti plovana, koji je zasigurno stekao toliku popularnost da ga je bilo nepotrebno imenovati. U povijesnome i književnom kontekstu to bi dakle bio Šimun Greblo.

Ako prihvatimo navedena pojašnjenja, ove, 2001. godine, na samom početku četvrte korizmene nedjelje, obilježili bismo 450. obljetnicu smrti Šimuna Grebla, istarskoga intelektualca i popa glagoljaša, iznimnoga književnoga stvaraoca svoga doba, čija sačuvana književna baština upućuje na živo praćenje najsuvremenijih kulturnih zbivanja u ondašnjoj Europi, osobito Italiji, a potom i njihovo uspješno transponiranje na hrvatsko autohtono glagoljaško područje. Greblo nam je ostavio tri djela nastala u rasponu od 1493. do 1498. godine, sustavno odabrana, vrlo nadahnuto i pomno priređena, koja su istodobno odraz višestoljetne glagoljaške kulture i pisane riječi uz svesrdno prihvaćanje novih moralnodidaktičkih književnih pravaca koji pristižu sa Zapada. Jasno je, dakle, da je Greblov prevodilački izbor, vođen moralnom i edukativnom namjerom, u čitanju i iščitavanju stjecao neobično prodornu moć. Tumačenje muke Isusove retorički je nadahnuto djelo pripovjedne proze, uz mnogo moralnih kršćanskih pouka. Tekst se čitao na Veliki petak, a neiscrpnom temom Muke nadživljava stoljeća te je još i danas vrijedan, još nedovoljno istražen, književnopovijesni i filološki izvor.

Tumačenje muke... drugi je dio Greblova Kvarezimala ili Korizmenjaka, djela nastala prema istorodnom vrlo popularnom djelu napuljskoga franjevačkog propovjednika 15. stoljeća, Roberta Caracciola, čiji je istarski sljedbenik upravo Šimun Greblo, koji svoje djelo završava 1498. godine. Na Kvarezimal, ili zbirku propovijedi za četrdesetnicu, tematski se nadovezuje Tumačenje muke..., što autor uvezuje u jednu cjelinu nakon što je 11. travnja 1516. sastavio indeks koji on naziva vod. Lijepa knjiga pisana je profinjenom i majstorskom kurzivnom glagoljicom vještoga kaligrafa Grebla. Knjiga je putovala po Istri i Krku, da bi se 1962. trajno skrasila u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Prema kronologiji nastanka drugo je moralnodidaktičko djelo Šimuna Grebla Kvadriga duhovnim zakonom iz 1493, koja je nakon Roča, Prvića, Trsata ili Rijeke definitivno dospjela u Nacionalnu knjižnicu u Beču. O Greblovu djelu znamo ono što je daleke 1911. godine priopćio Ivan Milčetić, koji je knjigu imao u ruci i podrobno je opisao u svojoj znamenitoj Hrvatskoglagoljskoj bibliografiji. Nakon toga njoj se vratio Sante Graciotti, potaknut činjenicom da joj je autor Nikola iz Osima, odakle je i talijanski slavist, veoma osjetljiv na hrvatske filološke teme. Kvadriga je prijevod koji je Greblo sastavio prema tada vrlo popularnu srednjovjekovnom teološkom štivu Nicolausa Auximanusa, Quadriga spirituale, čak četiri puta izdanu u Italiji.

Suvremeni istraživači hrvatskoglagoljske baštine, privučeni ljepotom, sadržajem i još svježom poučnošću Greblovih djela, složili su se o nezanemarivoj važnosti djela ročkoga glagoljaša za hrvatsko srednjovjekovlje, opisujući ga kao najboljega, najinteligentnijega i uzornoga pisara i prepisivača svoga vremena. Upoznavši se s dostupnom nam u Zagrebu Greblovom knjigom, svaki će joj istraživač neodoljivo pridodati neku svoju lijepu riječ, potvrđujući tako značenje Šimuna Grebla u kontekstu hrvatske srednjovjekovne književnosti, a ističući pisca koji, izišavši iz srednjovjekovne anonimnosti, nagovješćuje čitavu plejadu budućih stvaralaca hrvatske knjige. Ipak, imajući na umu da Greblo nije originalan pisac, nego samo prevoditelj, odnosno priređivač, važno je istaknuti da njegovo zanimanje priređivača podrazumijeva vrlo široko znanje i poznavanje kulturnih i literarnih interesa čitateljstva i slušateljstva koje Greblo ne zanemaruje. Svojim književnim izborom on uvodi Hrvate u najnovije književne trendove i žanrove koji su ga učinili vječnim, ali još nedovoljno istraženim srednjovjekovnim piscem na razmeđu dvaju stoljeća.

U ovo korizmeno doba, sjećajući se Šimuna Grebla, evocirajmo još uvijek riječi iz njegova Tumačenja muke Isukrstove: I mni mi se, da ne tolikolě plakati, da pače i propovědati podobaet'. Da učinimo tako, da budemo plakati očima s'r'dač'nima, ako Bog' da nam' milos't' s'voju, us'ti brdemo propovědati i ušima s'r'dač'nima i teles'nima budemo muku s'lišati Spasitela našego.