Ruski feminizam i postsovjetska književnost

Ruski feminizam i postsovjetska književnost

U novijoj ruskoj kulturi žene su od početka imale zapaženu ulogu: isprva, dakako, kao uobičajena tema i prigodna inspiracija, a potom i kao njezine kreatorice, umjetnice, čija su ostvarenja izazvala pozornost suvremenika i štovanje kasnijih naraštaja tumača. Sustavnoga, međutim, praćenja ženske umjetničke proizvodnje i njezinoga adekvatnoga pozicioniranja u sferi društvene nadgradnje nije bilo sve do nedavno, točnije do vremena opipljivoga rasapa sovjetske civilizacije, dakle kraja 80-ih godina XX. stoljeća, kad su informacije o novitetima na Zapadu (ideologijama, umjetničkim praksama, znanstvenim projektima i tehnologijama) na legalan način prodrle u rusku zbilju i tu potaknule interes za nove pothvate.

Ženska je tematika u ruskoj kulturi dignitet izborila prije stotinu godina, i to u okrilju religiozne misli, pravoslavne duhovne tradicije koja je ženino zemaljsko poslanstvo razmatrala — prvo ortodoksno — kroz pojmove grijeha i zla, a onda i »eksperimentalno«, kao moguću kulturnu paradigmu (Rozanov: cijela ruska književnost je »ženska«). Ova druga crta, »eksperimentalna« naime, najviše je domete ostvarila u literaturi prve trećine XX. stoljeća, u vrijeme maksimalne otvorenosti ruske kulture spram svih mogućih umjetničkih izazova i iskušenja. Dovoljno je podsjetiti na salonske predstave simbolista (Lidija Zinovjeva-Anibal, Vjačeslav Ivanov), multimedijalne teatarske eksperimente Mihaila Kuzmina, duh »novoga pravoslavlja« u publicistici (Merežkovski) itd. U »tvrdome« sovjetskome razdoblju ruske povijesti, od 1930-ih godina pa do kraja 1950-ih, kao i u nešto »blažem« okruženju Hruščov-Brežnjevljeve vladavine, rodna (genderna) tematika kao relevantan problem nije postojala. Društvena zbilja funkcionirala je kao kolektiv, sustav, čije je vezivo počivalo na strogo definiranim ideološkim konceptima.

U tom kontekstu je i sovjetska književnost, kako primjećuje Marija Abramova,1 uvijek bila bespolna, nijema, zapretena, i tek kad je proces demokratizacije olabavio društvene zabrane očitovanja spolne pripadnosti, literarni se život obogatio posve drukčijim, novim viđenjem stvarnosti, ženskim pogledom na svijet, specifičnim umjetničkim sredstvima i tematikom koja je odudarala od postojećih socrealističkih shema. Od zanimljivih imena iz prvih godina perestrojke spomenute su spisateljice Svetlana Vasilenko, Nina Gorlanova, Irina Poljanska i Marina Palej.

Prve kritičarke spolno osviještene književnosti2 bile su fascinirane snagom ženskih likova u tekućoj proizvodnji. Osobit dojam ostavili su kratki roman Anatolija Kurčatkina Ženska kuća i drama Ljudmile Petruševske Tri djevojke u plavom, djela koja su otkrila novi tip žene — neugledne, »male«, iz gomile. Žene-žrtve, koja je svoju individualnost utopila u kolektivu, partijskim dekretima, zabranama i ideološkim klišejima. Nakon toga ugledni literarni časopisi otkrili su cijeli niz tekstova u kojima je uloga žene u društvu dobila novu boju i smisao, kao, primjerice, Roman s junakom-kongruentno-roman sa sobom Zoje Žuravljove (»Neva« br. 2-5, 1988) i Vrućina na sjeveru Nina Katerli (»Zvezda« br. 4, 1988). Prvi roman doimao se zanimljivim ne samo zbog ideja koje propagira glavna junakinja (bezbroj paralela između čovjekova emocionalnoga života i fizikalnih pojava), nego i zbog postupka struje svijesti, koji je u sovjetskom socrealističkom kanonu predstavljao izrazito subverzivni element. Nina Katerli odlučila se isto tako za formalni iskorak iz sovjetskoga (ideologiziranoga) proznoga pisma, inzistirajući na intertekstualnoj vezanosti za znameniti Čehovljev tekst Dama s psićem (tematski plan, likovi, dominantni postupci).

Vršnih godina perestrojke i raspada Sovjetskoga Saveza ženska se literarna produkcija, međutim, pretežito artikulirala kroz zbornike. Iz mnoštva zbirnih publikacija, sastavljenih ponajprije iz potrebe za pouzdanom evidencijom ženskoga stvaralaštva (i stvaralaštva za žene), kao relevantne mogu se izdvojiti sljedeće: Ženska logika (Ženskaja logika, 1989), Marija (1990), Uredan život (Čisten'kaja žizn', 1990), Ona koja ne pamti zlo: Nova ženska proza (Ne pomnjaščaja zla: Novaja ženskaja proza, 1990), Nove Amazonke (Novye Amazonki, 1991), Apstinentice (Abstinentki, 1991), Žena koja je znala letjeti (Žena, kotoraja umela letat', 1993), Rusija očima žene (Rossija glazami ženščin, 1993), Što hoće žena... (Čego hočet ženščina..., 1993) i Suvremena ženska proza (Sovremennaja ženskaja proza, 1994). Zajedničko obilježje svih nabrojenih zbornika jest akcent na svakovrsnim ženskim pitanjima u prostoru i vremenu, što ih postavljaju tekstovi, te afirmacija autorica, bez obzira na »prethodni« ugled ili popularnost. Stoga su za zajedničke nastupe skupljeni radovi poznatih i manje poznatih autorica različitih generacija i poetika. Stanovitu iznimku u tom pogledu predstavlja Žena koja je znala letjeti, s obzirom da radove sabrane u ovome zborniku povezuje »zemljopisno jedinstvo«. Zbornik je, naime, izašao u Petrozavodsku i u njemu su mjesto našle mahom nepoznate autorice, spisateljice iz provincijskih mjesta sjeverozapadnoga dijela Rusije. Zanimljivo je da su skupa s njima predstavljene i finske autorice.

Najzapaženiji u nizu perestroječno-postsovjetskih zbornika bio je svakako Ona koja ne pamti zlo: Nova ženska proza. Jedna od prvih recenzentica, M. A. Beljska, u opširnome je osvrtu istaknula da opću poetičku poveznicu tekstova u zborniku čini osjećaj bliskosti dnevničkome bilježenju, procesu koji neprestano prate pitanja: Kakva sam? Što trebam u životu? Kakvom hoću biti?, što kritika, dakako, drži za jedno od bitnih obilježja ženskoga pisma.3 Međutim, »ženska« obilježja proze ne nose samo tekstovi proizvedeni u ženskoj svijesti i izvedeni iz ženske sudbine, ženskoga tijela, nego i teme, postupci i karakteristična kompozicija, veli Beljska, koje isto tako nalazimo i kod pisaca muškoga roda — a to se prepoznaje u pokušaju samopromatranja sa strane, u kritičkome očitovanju stanovite drugosti. U tom kontekstu čita se i naoko »netipični« kratki roman Natalije Korenevske Prema tuđim riječima, koji svojim tematskim kompleksom — a riječ je o pojavi priviđenja u jednome gradu — obuhvaća široku panoramu naravi i pojava suvremene društvene stvarnosti. Pozornost je privukao, isto tako, i ciklus kratkih proza Prožeti Nine Sadur, autorice »bajki za odrasle«, kako je kritika voli sažeto predstavljati. Sadurova se, pišući o sasvim običnim, »nevidljivim«, stvarima i pojavama, u najboljemu svjetlu potvrdila kao majstorica »magičnoga realizma«, kao pripovjedačica koja jednostavnim umjetničkim sredstvima postiže savršen sklad između vanjske i unutarnje naracije, uspijevajući cijelo vrijeme održati krajnju napetost »tajnom« — tajnom, dakako, zanata, kako to zbori poetesa Ana Ahmatova. Kratki roman Valerije Narbikove Had kao Da/haD kao dA, prema mišljenju kritičarke Beljske, donekle pretjeruje s formalnim eksperimentima, intenzivnom jezičkom igrom, koja je signalizirana već i u naslovu, izvedenom kao splet ikoničko-semantičkih dosjetki prilično agresivno usmjerenih na osjetila kreativnoga čitatelja. Narbikova je, naime, vješto iskoristila iskustvo uspješnoga djelovanja na području konceptualne umjetnosti te je od sovjetskih jezičnih klišeja, uličnih parola i citatnih otpadaka ideologizirane literature sastavila tekst koji se zapravo referira na predodžbe o svijetu »iz mašte« državnih medija, simulakrume. Ženskost pak njezine proze dojmljivo podcrtavaju erotski motivi, koji će kasnije čak postati dominantni, odnosno, pojavit će se kao neka vrsta zaštitnoga znaka njezinoga pisanja (Ravnoteža svjetla dnevnih i noćnih zvijezda).

U zaključku M. A. Beljska kaže da je nova ženska proza, »kao uostalom i stara muška, privlačna po originalnosti, osobitosti pogleda, viđenoga, odraženoga i preobraženoga svijeta. Netko će izabrati druge autore. Ja prednost dajem trima: N. Sadur, N. Korenevskoj i G. Volodinoj — onima koje uče uvažavanju nerazumljivoga i neobjašnjivoga, ushitu nad različitim«4, 292.

Vrlo zapažen bio je i zbornik Što hoće žena..., sastavljen od tekstova pristiglih na međunarodni natječaj za najbolju žensku priču, raspisan 1992. godine. Od mnoštva radova (spominje se sudjelovanje oko 500 ruskojezičnih autorica) stvoren je uravnotežen niz poznatih i manje poznatih imena, a najveća vrijednost publikacije zasigurno je u tome što pruža solidnu predodžbu o mogućem jedinstvu »ženske književnosti«, ali ne u svezi s formalno-stilskim obilježjima tekstova nego poglavito u svezi s podsvjesnom i emocionalnom sferom autorica kao prostorom iščitavanja specifičnoga ženskog pogleda na svijet. Stoga je, kako u uvodu ističe Elena Trofimova, akcent stavljen na šire, ali još uvijek indikativno područje na kojemu se mogu tražiti argumenti za opis »ženskoga pisma«.5, 9

Skrenuli bismo, isto tako, pozornost na još dva zbornika, koja su priređena posebno za strane čitatelje. To je Rusija očima žene, koji je prvotno izašao na engleskome jeziku, a tek potom i na ruskome. Zbornik donosi prozu, poeziju i kritiku te kuša obuhvatiti razne aspekte ruskoga života XX. stoljeća: književnost, gradsku svakodnevicu, tradicionalne vrijednosti sela, javne ustanove i sl. Uvršteni su radovi Marine Cvetajeve, Nadežde Mandeljštam, Evgenije Ginzburg, Bele Ahmaduline, Lidije Čukovske i drugih poznatih spisateljica. Druga publikacija nosi naslov Suvremena ženska proza i prezentira prozne radove četiri markantne predstavnice ruske ženske literature — Natalije Baranske, Viktorije Tokareve, Ljudmile Petruševske i Tatjane Tolstoj. Izbor je popraćen bogatim dodatkom — biobibliografskim podatcima o spisateljicama, izabranim člancima o ruskoj ženskoj literaturi iz ruskih i njemačkih časopisa, intervjuima s književnicama te rječnikom manje poznatih riječi i izraza. Suvremenu žensku prozu sastavile su Svetlana Amir-Babenko i Helga Sommer s bečkoga Instituta za slavistiku, imajući na umu, dakako, ponajprije potrebe studenata ruskoga jezika i književnosti, a onda i atraktivnost drukčijega pristupa suvremenoj literaturi u cjelini.

Što se pak tiče postsovjetskoga kulturnoga života kao kvalitativno nove dionice u kronologiji ruskoga života, participacija žena u najvažnijim segmentima razmjerno je dobro utvrđena i praćena te primjerno vrednovana. To se prije svega odnosi na uspostavu mreže ženskih studija, financiranih iz stranih, zapadnih fondova, zatim djelovanje stalnih tematskih tribina, konferencija i napose specijalizirane feminističke periodike. Ženski časopisi u postsovjetskoj Rusiji, kako navodi Marina Liborakina,6 neovisne su publikacije što ih izdaju različite društvene organizacije i jasno profilirane ženske grupe. Izvorišta tih periodika svakako treba tražiti u podzemnim, samizdatskim glasilima Ženščina i Rossija i Marija, koja su se pojavila krajem 1970-ih godina u krugu vrlo aktivnih lenjingradskih feministica, te nešto kasnijim povremenicima Ženskoe čtenie i FemInf. Poslanstvo prvih feminističkih (nelegalnih) almanaha i časopisa sastojalo se ponajprije u hrabrome otkrivanju pukotina društvenoga sustava, u evidentiranju problema s kojima se suočava pripadnica »progresivnoga dijela čovječanstva«, a onda i u oduševljenju za feminizam kao privlačnu ideologiju s razmjerno svježim utopijskim nabojem. Poststovjetsko vrijeme donijelo je žanrovski vrlo raznorodne feminističke časopise, almanahe i biltene, od kojih su mnogi postali utjecajni i izvan granica Rusije, kao npr.: Ženščina Pljus, Vy i My. Dialog ženščin (američko-ruski pothvat), Atlantida, Vestnik, FemInf, Adel'fe, Preobraženie, Idioma i Vse ljudi — sestry. Svim tim izdanjima zajednička je težnja za afirmacijom ženskoga glasa, ženskoga pogleda na svijet i, dakako, borba za uspostavu novih društvenih odnosa i pravednijega muško-ženskoga partnerstva, a žanrovska se raznolikost ogleda ponajprije u orijentaciji na pojedina područja društvenoga života (kultura, znanost, politika, gospodarstvo itd.). Mnogi povremenici pak rado prakticiraju temate ili tematske blokove, najčešće kao izbor materijala s kakvoga simpozija ili konferencije, što publikacijama priskrbljuje osobiti dignitet i utjecaj na društvene centre moći. Značajan prostor neovisne ženske tiskovine udjeljuju i razmjeni informacija s feminističkim glasilima i udrugama u svijetu, neprestanome usavršavanju metoda i ciljeva globalnoga djelovanja te, dakako, oblikovanju diskursa koji bi bio kompatibilan sa svim relevantnim društvenim ideologijama, pokretima i projektima.

Znakovito je da se u literarnome procesu postsovjetske Rusije nametnuo i cijeli naraštaj akademske kritike, koji se nakon specijalizacije na Zapadu (najčešće u Americi) orijentirao na feminološku problematiku. Njega svakako treba držati najzaslužnijim za adekvatno vrednovanje ženskoga doprinosa velikoj ruskoj književnosti. Jedna od tih novih znanstvenica, Elena Trofimova, godinama sustavno prati tekuću literarnu proizvodnju i promiče pojave za koje misli da nisu samo prikladni obrasci za razvitak i eksponiranje feminističke kritike, njezino »brušenje«, nego i — prije svega — stvari kojima precizan opis (terminologija, kontekst) treba osigurati dostojnu recepciju (a time i budućnost). Ovakvim pristupom otvorila je prostor afirmaciji mnogih vrijednih djela ruskih spisateljica, prostor koji nadilazi uske spolne, žanrovske ili regionalne pretince, potaknuvši usput i kvalitetne diskusije o njihovome mjestu u mogućoj literarnoj reprezentaciji. Tako je, recimo, iz produkcije prvih postsovjetskih godina (podsjetimo da se Sovjetski Savez samoukinuo u prosincu 1991!) Elena Trofimova7 izdvojila je roman Pobijeđeni Irine Golovkine, koji tematizira povijesne procese najosjetljivijega razdoblja sovjetske civilizacije (1917. do 1937) te po širini obuhvata građe prati trag »velikih romana-epopeja« XX. stoljeća, u čiju su tradiciju ugrađena djela poput Tolstojeva Rata i mira, Šolohovljeva Tihog Dona i Solženjicinova Arhipelaga GULaga. Zanimljivo je da se kao paralelni nizovi u spomenutome romanu pojavljuju glazba i poezija, koji panorami Pobijeđenih pridaju i formalno nove obrise. No, uza sve štovanje spram monumentalne forme, svu vještinu baratanja raznim postupcima, Golovkina je, kako je primijetila Trofimova, prije svega uspjela uvjerljivo otčitati rusku povijesnu situaciju spomenutoga razdoblja s aspekta aktualne perestrojke. Obilata informativnost, što je došla sa slobodom tiska, neopterećenost ideološkim ograničenjima i plodonosna generacijska distanca učinile su pripovijedanje o sudbinama obitelji ruskih aristokrata u SSSR-u, prema mišljenju Trofimove, drukčijim i privlačnijim od poznatih sovjetskih romana-epopeja Hod po mukama Alekseja Tolstoja i Doktora Živaga Borisa Pasternaka.

Na istoj crti mogli bi se naći i romani Elene Čudine Vlasnik znaka i Zinaide Lesnicke More života: prvi pripovijeda o mladićima iz redova Bijele armije, koji su stradali za vrijeme građanskoga rata, dok druga raščlanjuje sudbine nekoliko naraštaja jedne peterburške obitelji. Obje autorice s uspjehom su orisale psihološki okvir, kolektivnu podsvijest i ideološku platformu najznačajnijih povijesnih događaja ruskoga XX. stoljeća.

U pjesničkoj produkciji nova je kritika akcentuirala »ženskost« stihova nekoliko zanimljivih poetesa, među kojima Nina Iskrenko zauzima osobito mjesto. Riječ je o autorici koja stvara na podlozi postmodernističke kulturne paradigme, koja radi, dakle, s fragmentima i krhotinama povijesne zbilje, s klišejima masovnih medija i socrealističke literature, sa smećem umorne sovjetske civilizacije. Međutim, stvari, ljudi i pojave umjetnici nisu interesantni izdvojeno, u zaokruženoj pojedinačnosti i posebnosti, nego kao gledišta, kao zbir percepcija u različitim prilikama ili kao mnoštvo veza sa svijetom u njegovome prostorno-vremenskome očitovanju. Svoju umjetničku metodu Iskrenko je nazvala polistilistikom (»Polistilistika / to je kad se jedan dio haljine / od nizozemskoga platna / spaja s dvama dijelovima / od plastelina / a ostalih dijelova uopće nema / ili se povlače negdje otraga / dok sat otkucava i hropće / a muški gledaju« — himna polistilistici iz zbirke Referendum). Kao lirski subjekt poetesinih bilježenja legitimira se ženska svijest, koja skuplja razlomljene komadiće svijeta i iznova ih lijepi prema svojim, alternativnim, kriterijima i osjećajima.

Pozornost kritike privukla je i feminilnost Olge Čugaj, pjesnikinje šutnje i tajne. Njezina zbirka Svijetle strane mraka uskrisuje tajanstvena, nepoznata značenja običnih riječi i tako otvara dijalog s beskrajem postojanja. Ženska svijest pojavljuje se kao središte tog svemira, kao mjesto gdje se tišina predstavlja slikama »već viđenog«, prepoznatljivoga krajolika. Tišina Čugajeve je, međutim, bučna, ona provocira na akciju, postavlja pitanja i zaglušuje prostor oko sebe nemogućnošću pronalaženja sigurnih egzistencijalnih rješenja. U toj igri ona se rado oslanja na postupke i geste avangardnih umjetnica prve trećine XX. stoljeća.

Rima pak Černjavina stvara u koritu filozofske tradicije. Njezina obuzetost tzv. vječnim pitanjima (u zborniku Barijera posebnosti) oblikuje nov, »mekši« odnos prema fenomenima svakodnevnoga postojanja. Obrisi vidljivoga, tijela i stvari, gube se u neprestanoj težnji za osvajanjem novih obzora i iskustava. Jedini čvrsti oslonac u stalnome gibanju postaje duša, koju energija strasti i snaga misli usmjeravaju prema beskraju Svemira. Sve što se zbiva na ovome svijetu, poručuje poetesa — tek kratki je časak osviještene uzajamnosti, ljubavi i razumijevanja.

Jedna od dominanti postsovjetske ženske književnosti, primjećuje Trofimova,8 svakako je težnja za uspostavom cjelovitosti domaće književnosti u prostorno-vremenskome kontinuitetu, poglavito nastojanje da se u korito ruske književnosti XX. stoljeća integrira emigrantsko pismo (drugi i treći val ruske emigracije), samizdat, unutarnja emigracija (rukopisi iz ladica književnika i sefova KGB-a) te osobito djela koja u svoje vrijeme (kraj XIX. i početak XX. stoljeća) nisu doživjela adekvatnu čitateljsko-kritičku recepciju. U bujici potonjega fenomena Trofimova ističe reprint Aleksandre Išimove Povijest Rusije u pričama za djecu, što ju je davne 1841. godine objelodanila Ruska akademija znanosti. Ovo je izdanje, stvarano, kao što je poznato, na temelju znamenite Karamzinove Povijesti Ruske države, u svoje vrijeme visoko ocijenjeno u stručnim krugovima i okrunjeno najvišom državnom nagradom za znanost.

Iz emigrantske sfere pozornost privlači zbirka stihova s adekvatnim kritičkim pogonom Pjesnikinje ruske dijaspore, u kojoj je predstavljen rad triju istaknutih predstavnica ruskih emigrantskih valova — Lidije Aleksejeve (prvi val) te Olge Anstej i Valentine Sinkevič (drugi val). Klasici prvoga vala, Nina Berberova, Marina Cvetajeva i Tefi, u domovinu su se, nakon mnogih desetljeća progonstva, vratile cjelinom svojega opusa — sabranim djelima i dobro opremljenim kritičkim izdanjima te tako na najbolji način uključile u proces korjenitoga preispitivanja i prevrednovanja goleme literarne građevine XX. stoljeća, čija su pročelja dugo nagrđivali rigidni partijski dekreti i apofatičke ideološke zabrane.

Pozornost kritike i publike privuklo je i objavljivanje triju zbirki priča ruskih autorica iz XIX. stoljeća: Dača na Petergofskoj cesti (Dača na Petergofskoj doroge), Susret (Svidanie) i Samo sat (Tol'ko čas). U prvoj knjizi skupljeni su radovi Elene Gan, Zinaide Volkonske, Evdokije Rastopčine i Marije Žukove. U drugoj su tekstovi Avdotje Panajeve, Marka Vovčoka (alias Marije Markovič), Nadežde Hvoščinske, S. Soboleve i Marije Cebrikove, čije stvaralaštvo pada u sredinu XIX. stoljeća. Treća pak knjiga dočarava literarne težnje kraja XIX. i početka XX. stoljeća, a reprezentiraju ih proze Olge Šapir, Marije Krestovske, Valentine Dmitrijeve i Lidije Avilove. Većina nabrojenih imena danas je zaboravljena i njihova reaktualizacija prigoda je za reviziju literarne bilance prošlih stoljeća.

Za razliku od književnica XIX. stoljeća, koje su suvremenici »samo« ignorirali, mnoge istaknute autorice prvih desetljaća XX. stoljeća tretirane su u svoje vrijeme kao »opasne«. To se u prvome redu odnosi na Anu Ahmatovu i Marinu Cvetajevu, dva snažna uporišta ruskoga pjesničkoga procesa XX. stoljeća, ali i na popularnu spisateljicu Lidiju Čarsku, čije je zabavne romane sovjetska kritika sočno »sasjekla« kao ideološki neprihvatljivo štivo. Naslovi poput Zapisa male gimnazijalke ponovno su, dakako, našli zahvalnu čitateljsku publiku. Reprintirani su i naslovi iz opusa književnica koje se drže značajnima za proces ženske emancipacije u Rusiji: Tijelo i Ljubav prema šestorici Ekaterine Bakunjine, Žena na križu Ane Mar, Ključevi sreće, Duh vremena i Jaram ljubavi Anastazije Verbicke, kao i kratki roman Trideset tri nakaze Lidije Zinovjeve-Anibal. Nabrojena djela nemaju samo specifičnu literarnu vrijednost i određeno značenje za povijest ruske književnosti, nego su odigrala i važnu ulogu u seksualnome oslobađanju žena i oslobađanju ruskoga društva od nekih patrijarhalnih tabua i okova (zabluda) prošlosti.

Međutim, valja znati da su istodobno s afirmativnim pristupom ženskoj literarnoj produkciji, koji je dolazio pretežito iz feminističkih krugova, podržavane i tendencije perfidnoga izoliranja (marginaliziranja) radova žena u ruskoj književnosti. Tako je godine 1994. moskovski časopis Solo u svom 13. broju prezentirao žensku prozu i poeziju sa ciljem skretanja pozornosti na fenomen ženskoga pisma kao nečega praktički nesuvisloga i stoga manje vrijednoga u odnosu na ono što pripada pojmu »prave«, »visoke« literature bez istaknutih spolnih oznaka. Autor ovoga projekta je muškarac, urednik spomenutoga časopisa Aleksandar Mihajlov, koji je razlog za skupnu prezentaciju izabranih tekstova spisateljica našao u činjenici da u ponajboljim obrascima te literature »vidimo ponajprije ženu općenito, nekakvi dražesni lik« (...) Ovdje, kako kaže, »dražesno nedostaje svaka težnja za istinom, objektivnom istinom. Logika i moral potpuno su šuplji zvuci za pravu žensku književnost. A zastrašujuće riječi kao što su čast, dužnost, savjest i slično — tamo su jednostavno neumjesne. Njih izvanredno zamjenjuje intuicija, ukus, ljubav i druge uzbudljive stvari. Mi još nismo imali prilike žensku književnost koja bi imponirala težinom i dubinom autorske misli. I to je krasno!... Isto tako nismo uspjeli otkriti, čitajući žensku književnost, neke nerazrješive filozofske probleme... Ženska književnost uopće ne želi spoznavati svijet, kao što je to svojstveno otvorenome muškom karakteru. Autorice ženske književnosti sa simpatičnom neposrednošću same žele biti shvaćene... Kod njih uopće nema metafizike, što je samo po sebi očaravajuće. Pod osobnošću, pod ljudskim 'ja' jednostavno se podrazumijeva tijelo, izvanjskost, 'to kako izgledam'. I vrijednost 'ličnosti' mjeri se, dakako, vrijednošću muža, obožavatelja, okruženja...«.9

Bez obzira na sve nesporazume s i oko ženske književnosti, činjenica je da se kritički prosvijećenim pristupom stvaralaštvu spisateljica mnogo toga učinilo za rusku književnost općenito, njezinu valorizaciju i radijaciju. Jer, ruska je književnost XX. stoljeća desetljećima upravo vapila za svjetskim kontekstom. I kad je, naposljetku, u postsovjetsko doba krenula u potragu za izgubljenim prostorom i vremenom, osvijestila se očarana jezikom žene i bogatstvom govora koje taj jezik nosi. Ženski je jezik odmah prepoznala kao svoj sastavni dio i tako je ponovno stekla toliko potrebnu cjelovitost i žuđeni svjetski kontekst.

1 Abramova, Marija. Ženskaja literatura kak fakt sostojatel'nosti otečestvennogo feminizma. »Preobraženie« br. 3, Moskva 1995, str. 26-27.

2 Starceva, Natalja. Dame sa psima i bez njih. Današnji odgovori na vječna pitanja. Prev. I. Lukšić. »Žena« 5-6, Zagreb 1989, str. 87-91.

3 Bel'skaja, M. A., Ne pomnjaščaja zla: Novaja ženskaja proza. M., Moskovskij rabočij, 1990. »Kontinent« br. 71, Moskva 1992, str. 290-292.

4 Isto.

5 Trofimova, Elena. [Uvodni članak]. U: Čego hočet ženščina... Linkor, Moskva 1993, str. 5-9.

6 Liborakina, Marina. Nezavisimaja ženskaja pressa. »Vestnik Proekta 'Novye vozmožnosti dlja ženščin'« br. 9, Moskva 1997, str. 73-79.

7 Trofimova, Elena. O knižnih novinkah ženskoj russkoj prozy. »Preobraženie« br. 3, Moskva 1995, str. 105-111.

8 Isto.

9 Nohejl', Regina. Mečty i košmary. O telesnom i seksual'nom v postsovetskoj ženskoj proze. »Preobraženie« br. 4, Moskva 1996, str. 54-61.