Razotkrivanja

Razotkrivanja

Razotkrivanja subjekta u narativnom tekstu mogu biti jednostavna i složena, potpuna i djelomična, ona pred sobom i ona pred drugima. Često puta se identitet oblikuje tek njegovim postupnim razotkrivanjem kroz tekst. Razotkrivanja katkad u svojoj postupnosti ne postignu potpunost, ali različita zgusnuća u tekstu pukotine su kroz koje se tada dade naslutiti privatnost i intima autora. Navest ćemo nekoliko modela razotkrivanja književnica u kojima one različitim tipovima autobiografske proze projiciraju vlastitu filigransku osjećajnost, svijest o rubnosti kao i traganje za potpunošću.

U asocijativnim autobiografijama autorice se kroz različita fragmentarna, prisjećajuća pripovijedanja koje ne slijede kronologiju zbivanja, razodijevaju pred čitateljima, a referentnim odnosom prema predmetima, osobama ili događajima, nastojeći sondično istražiti svoj privatni i intimni život. Svaka asocijacija tada obično oblikuje jednu narativnu sekvencu unutar koje se uspostavlja samostalna vremenska dinamika koja se može, ali i ne mora uklopiti u vrijeme pripovijedanja na razini cijeloga diskursa. Tijekom posljednja dva desetljeća napisano je nekoliko takvih autobiografija kao što su one Irene Vrkljan, Svila, škare (1984), Željke Čorak, Krhotine — prilog poznavanju hrvatske provincije u devetnaestom stoljeću (1991) i Julijane Matanović, Zašto sam vam lagala (1997). Našu pozornost privukao je posljednji spomenuti naslov. Asocijativna autobiografija J. Matanović temelji se na autodijegetskom odnosu na koji upućuju gramatičko prvo lice pripovjedača i ime lika identično s imenom autorice. Povod pisanju o osobnom životu potaknut je prijedlogom K. Bagića koji je Matanovićevu jednom prilikom zamolio za pisanje natukničke bilješke o predmetima za Rječnik trećeg programa, a autobiografski subjekt okvirnim Proslovom opravdava takvu narativnu strategiju: »a mene je pisanje domaćih zadaća i kojima sam se, uvijek u prvom licu, igrala s događajima koje sam stvarno upamtila i s onima za koje sam priželjkivala da mi se dogode, sve više radovala.«1 U knjizi Zašto sam vam lagala asocijativnim se pripovijedanjem okupljenim oko jednog predmeta, osobe ili događaja unutar jedne narativne sekvence razvija dinamika vremena koje prati kronologiju tematiziranoga zbivanja. Kontinuitet retrospektivnoga pripovijedanja moguće je dakle slijediti na razini jedne asocijacije dok je na razini sveukupnog autobiografskoga diskursa osnovna strategija prisjećajuće pripovijedanje bez čvrstih kronoloških signala. Prva priča razotkriva dinamiku odrastanja preko pripovijedanja o drugoj osobi, u kojoj se metaforikom složenih cipela (od manjih prema većim) označava njegova postupnost. Pričom o konotacijama imena propituju se načini proizvodnje identiteta čije se zgušnjavanje naslućuje u devetoj priči uvođenjem motiva djetinjstva koja završava u lipnju 1994. godine. Sljedeća priča ponovno je retrospektivno pripovijedanje o djetinjstvu iz pozicije sadašnjega zbiljskog vremena (1991), dok se analepsama prikazuje odnos prema obitelji (stricu). Stalno pretapanje slika iz prošlosti sa zbivanjima u sadašnjosti na nekim mjestima upućuje i na moguće događaje u budućnosti te pokazuje kako asocijativna autobiografija nije zatvorena struktura koja problematizira samo dio osobnoga života iz jedne narativne perspektive. Ona je određena postmodernom strategijom traganja preko svih razina teksta (razini forme, sadržaja, vremena, odnosa prema zbilji, odnosa prema samome sebi).

»Možda ću jednoga dana, u svojim zrelijim godinama, negdje nenadano upoznati mladića neobičnog imena, rođenog u kasnu jesen '91, čiji će mi otac, gospodin mojih godina, s ponosom reći kako ga je dao krstiti ne, kako to mnogi misle, imenom jedne rijeke, nego imenom svog poginulog ratnog zapovjednika.«2

Dakle, koherentnost teksta ne uspostavlja se na razini vremena, već preko razine sadržaja. Asocijacija koja je povod pisanju opisno je razvijena cijelom narativnom sekvencom i obično je općega karaktera (cipele, ime, šuškavac, fotografija, kesten), a primarno je označena ulogom, mjestom i načinom funkcioniranja u osobnom životu autorice.

»Obrada kestena, glavnog sastojka kolača, pojačavala bi glavobolju, i u mojim odlukama za pravljenje baš te slastice teta je ponovno prepoznavala tvrdoglavost mamina obiteljskoga stabla. Nisam joj se usudila reći da je to, ako se uopće o tome radi, posljedica mog, ali i njezinoga, horoskopskog znaka, te da bi barem ona mogla znati kako se mora ponašati kada ženski ovan kad želi, ili mora, ispuniti rođendansku želju muškog škorpiona.«3

Pripovijedanje u asocijativnim autobiografijama sklono je autotematizaciji, osim toga ono je referencijalno prema drugim prostorima u kojima se prikazuju osobe koje su znatno utjecale na autoričin osobni život. U tome smislu funkcioniraju priče o njima naslovljene Čitaona (otac), Josip (stric), Luster (teta) a u pričama Džemper, Kesten i Podravka express pripovijedanjem vlastitoga odnosa prema drugima razotkrivaju se intimne dileme na koje subjekt nailazi kada životi drugih određuju način funkcioniranja njegova osobnog života. Na taj način centripetalna usmjerenost diskursa isključivo na vlastito »ja« u postmodernim asocijativnim autobiografijama prelazi na razinu prividne centrifugalnosti u kojoj se subjekt prostorno i vremenski samooblikuje prožimanjem s drugima. U njima se nastoji ovjeriti identitet (spolni, socijalni, kulturološki) kao mjesto razlike s obzirom na opću povijest koja je nametala norme i načine samoostvarivanja. O stupnju razotkrivanja, odnosno individualnosti subjekta ovisi koliko je uspio u narativnom tekstu izvanjštiniti osobnost, koliko je duboko »ušao« u vlastitu intimnost opisujući je i istodobno destruirajući njezin integritet.

II.

Razotkrivanje u kronološki omeđenoj autobiografiji u kojoj se tematizira točno određena dimenzija društvenoga vremena ukazuje se u onome trenutku kada je egzistencijalna ugroženost subjekta legitimirana vanjskim utjecajima. Promjena u osobnom iskustvu, različitost je koja ga odvaja od drugih, a nastupa kao posljedica biografskih, socioloških, povijesnih i kulturnih događanja u zbilji tijekom jednoga razdoblja. Ako je vremenska omeđenost posljedica promjene u privatnom prostoru (bolest), riječ je o privatnom tipu, a ako je ona posljedica zbivanja u izvanjskom prostoru (rat), misli se na društveni tip kronološki omeđene autobiografije.

Razotkrivanje subjekta u kronološki omeđenoj autobiografiji način je samoočuvanja identiteta u narušenoj socijalnoj zbilji i privatnom prostoru. U njoj se kontinuirano opisuju zbivanja u privatnom i socijalnom prostoru, a pripovijedanjem se prate promjene stanja subjekta tijekom tematiziranoga utjecaja. Referencijalnom strategijom kontekstualizira se odnos prema prostoru i zbivanjima u njemu. Najčešća narativna tehnika u kronološki omeđenoj autobiografiji je a-kronološko monološko prisjećanje. Stupanj prisutnosti pripovjedača u tekstu kreće se od autodijegetske do homodijegetske pozicije. Izvanjštenje osobnosti i razotkrivanje subjekta naglašenije je nego u ostalim tipovima autobiografske proze što je i izravna posljedica stanja koje je bilo povod pisanju.

U privatnom tipu kronološki omeđene autobiografije Hologrami straha Slavenke Drakulić isprepleću se strategije retrospektivnog pripovijedanja iz pozicije pripovjedača koji u prvom licu prikazuje druge i introspekcije ženskoga lika s kojim je pripovjedač identičan. Identitet nije uspostavljen s autorom tako da je riječ o homodijegetskoj fikciji koja »ne isključuje podudarnost događaja iz romana i stvarnog događaja iz života autorice. Međutim, propitivanje toga odnosa nije obveza romanesknog žanra, već samo dodatak pri izgradnji efekta uvjerljivosti«.4

Uvodnim utvrđivanjem općega stanja straha iz pozicije ženskog lika u prvom licu, univerzalna kategorija kao što je bolest postaje zaliha pojedinačnog iskustva. Tijekom cijeloga diskursa neprekidnim razobličavanjem i uobličavanjem autobiografskog subjekta nastoji se univerzalno ovjeriti pojedinačnim, a pojedinačno prebaciti na razinu univerzalnoga stanja. Subjekt pri tom ne vodi nužno brigu o kontekstu, odnosno o horizontu očekivanja čitatelja budući da mu nije eksplicitni cilj da se kroz autobiografski diskurs ovjeri kao model za javnost. Namjera mu je izvanjštiniti svoju privatnost i svoju intimu, ispisati sebe u tekstu koji će prikazati moguće transformacije propadljivoga, postmodernoga subjekta. Visok stupanj samosvijesti autorice prikazuje se kao autorefleksija biografskog i socijalnog iskustva, straha, snova, osobnih frustracija. Takav aktivan odnos narušen je stanjem ravnodušnosti, otuđenja, dostatnosti u kojemu se nalazi subjekt svjestan vlastite razlike prema drugima: »I meni samoj čini se da se to događa drugome, drugoj meni. Dijelim se, vidljivo se dijelim. Moram funkcionirati. Zato se razdvajam na Ja i tijelo, između je razapeta tanka opna ravnodušnosti.«5

Proizvodnja vlastitoga identiteta u stalnom je kretanju između binarnih odnosa. Oprekom između osobne i opće povijesti, dobra i zla, pojedinačnog života i univerzalnoga društvenog stanja, pojedinačne tjelesnosti i tjelesnosti drugih, tijela kao cjeline i tijela kao narušenosti, zbilje i privida, očekivanja i odustajanja, nade i straha, pripovijedanja o drugima i monološkog dijaloga sa samim sobom, pripovjedača i lika — prikazuju se napori traganja za socijalnim, privatnim i ženskim identitetom: »Iscrpljena sam, kaže, i sjeda za stol. Od dvostrukosti. Odjednom osjećam da je opasno biti ovako sama, bez ljubavi«.6

Oblikovanje identiteta pokrenuto je trenutkom kada je cjelina egzistencije narušena, kada dolazi do deformacije prostora samoostvarivanja u kojem se naslućuje mogućnost vlastite preobrazbe u nekoga drugoga. Do nje dolazi ako u/na subjektu nastane pukotina koja onemogućava novo samooblikovanje u prostoru i vremenu. Detaljni opisi događaja i osoba koji su povezani s prostorom destabilizacije subjekta u funkciji su naglašavanja posljedica koje su generirale tijekom trajanja događaja. Pukotine nastale vanjskim utjecajem narušavaju cjelinu fizičke i duhovne individualnosti i postaju poticaj otkrivanja jastva.

»Ali upravo me tada spopada fizički osjećaj cijepanja na dvoje. Osjećam najprije neizdrživu napetost, a zatim pukotinu. Pukotina raste. Lomim se kao tanak, krut komad papira. Mrvim se. Sada su komadići koji lete po sobi. Košmarno Ja tone u svijet mutnih prikaza i halucinacija. Zatim izbija iz dubine — tamno, divlje, nepredvidljivo. Trese me, ne pušta. Vuče dalje. Grize trbuh, otkida komade mesa. Ostaju rupe. Ne mogu protiv njega ništa. Visoko gore, netko sve to gleda. To sam također ja. Znojim se — i od tog slatkog mirisa gubim svijest.«7

Refleksijom o pukotinama (razlozi bolesti) nastalim u prošlosti prelazi se na autotematiziranje kojim se subjekt nastoji usustaviti (sadašnje tjelesno stanje), a autorefleksivnim odnosom prema budućnosti pronalazi se mogućnost za njihov nestanak. Retrospektivnim pripovijedanjem prikazuju se socijalni odnosi s drugima (majka, kći, otac, prijateljice). Kontinuitet pripovijedanja narušava se stalnom potrebom subjekta za introspekcijom koja postaje dominantna narativna strategija kojom se razobličuje privatnost do razine potpune intimnosti. Na razini intimnosti razotkrivaju se socijalna i privatna nesuglasja o kojima se ne priča javno, a ona je i prostor samoidentifikacije u kojemu se otkrivaju anomalije u/na sebi i socijalnoj sredini. Autorefleksijom nakon majčina pisma legitimiran je snažan intimni nemir i tjeskoba nagomilana u ranim danima odrastanja.

»Utvrđena ispod pokrivača, mislim kako se ipak moram sjetiti. Nije se moglo izgubiti. To. Dodir — jednom uspostavljen. I kako moram početi od tog najranijeg sjećanja, od tog u vodi rasplinutog lica. Dodir. Intimnost prljavštine, moje djetinje lice, sjećanje koje mi izmiče, sjećanje koje me veže, moram se sjetiti svega, svega, svega. ,..., Bojala sam se njezinih riječi, toga kako će proteći mimo mene a ja ću u njima, kao i prije, tražiti nešto drugo. Pismo je bilo otposlano mjesec dana poslije operacije. ,..., Ledim se od početka, od tog hladnog početka. ,.., Ruke mi drhte od ove rečenice. Ona ne zna što da mi piše. Ona ne zna što da mi kaže. Ona samo bespomoćno gleda kao da je već odavno odustala od toga da mi pomogne i svaki put kad pomisli kako bi ipak morala nešto učiniti za mene — napisati pismo — preplavi je nemoć...«

Privatni tip kronološki omeđene autobiografije potpuno razobličuje privatni i intimni prostor autorice, što je posljedica inicijalne narušenosti cjeline bolešću čija postojanost navodi na propitivanje temeljnih egzistencijalnih problema s kojima se susreće subjekt. Točno određeno razdoblje unutar kojega subjekt pripovijeda u društvenom tipu kronološki omeđene autobiografije posljedica je zbivanja u izvanjskom prostoru (rat, prognaništvo, otmica aviona). Tada se tekstualna proizvodnja identiteta pretapa u način samoočuvanja identiteta u narušenoj socijalnoj zbilji. U njoj je kronologija događanja posljedica zbivanja u izvanjskom prostoru, a pripovjedač iz pozicije prvoga lica bilježi promjene vlastitoga psihološkog i socijalnog stanja tijekom tematiziranoga utjecaja. Autoreferencijalnom strategijom kontekstualizira se odnos prema prostoru i zbivanjima u njemu, a autobiografskim ugovorom potvrđena je identičnost autora, pripovjedača i lika. Dominantna narativna tehnika u društvenom tipu kronološki omeđene autobiografije Darovi pakla Emice Rubil, u kojoj je ratno stanje uvjetovalo vremensku određenost razdoblja o kojem autorica piše, autobiografsko je retrospektivno pripovijedanje i unutarnji monolog. Narativni okvir postavljen je temom pripovijedanja. Vjerodostojnost i autentičnost informacija ovjerena je autodijegetskom naracijom pripovjedača iz pozicije svjedoka koji je rat vidio svojim očima. Autorica je poticaj za pripovijedanjem imala osim u ratnom stanju i u poziciji prognanika u kojoj se našla zbog agresije na prostor primarne egzistencije.8

»Evo me opet na požeškom putu, a oči lete... k njoj. Tamo na onu stranu čije krajeve lagano runi Sava. Kako je moja vrba? Je li malina razrasla? Je li živa ograda već visoka? ,..., Prođe li tko putem kojim silno želim proći? Bože moj znam da ne kažnjavaš ljubav. Samo ti znaš koliko živim za izlazak jutra u mojoj Posavini, samo ti znaš tupu bol koja poneka nesnosno razara negdje u prsima. Samo ti čuješ nijemi vrisak, osjetiš tjesokobu beskućnika, čežnju za otetim domom, samo ti znaš. Moj Bože da se ne može više ovako. Poznaješ moju goruću želju. Molim ono što mnoge majke danas mirno i s pravom rade ,..., koračam s nadom da više nikada ni jedan narod neće primiti na svoja pleća »darove pakla«, krenuti u pakao ratovanja i osvajanja.«9

Pišući o prognaništvu u koje je morala otići s djecom nakon početka rata u bosanskoj Posavini, autorica pojedinačnim iskustvom prikazuje univerzalno stanje u društvu tijekom prve polovice devedesetih. Pritom izabire primjerene epizode u kojima opisuje strah, frustracije, strepnju. Psihološko stanje u kojemu se tada nalazi prostor je identifikacije preko kojega se uspostavlja komunikacija s čitateljima koji su imali slično iskustvo rata. Potreba za oblikovanjem društvenog identiteta pokrenuta je izvanjskim zbivanjima koja narušavaju cjelinu egzistencije. Do nje dolazi ako u/na subjektu nastane pukotina kao posljedica destabilizacije nastale vanjskim utjecajem na fizičku i duhovnu individualnost i postaju poticaj otkrivanja jastva.

»U ovo vrijeme ljudski život ne znači ništa. Bol cijeloga svijeta skupila se u Bosni pa raste u prsima djeteta. Svijet neće učiniti ništa. Djeca uče rat kao nezaobilazne školske lekcije kojima ljude zovu »živa sila«. Dok jedni osvajajući ubijaju, drugi hladno, ne mičući prstom promatraju. Zemljo, krvava jesi, ali nemaju manje krvi na obrazima ni oni koji to sa strane gledaju. Dok nas napadaju i ubijaju. Samo zato što Srbima treba koridor i što su jači jer imaju oružje. Ne mogu smrad krvi više podnositi.«10

Kontinuitet pripovijedanja narušava se stalnom potrebom subjekta za introspekcijom koja postaje dominantna narativna strategija kojom se razobličuje privatnost do razine potpune intimnosti.11 Takva strategija posljedica je spomenute narušenosti prostora iz kojega subjekt kreće u oblikovanje sebe kroz tekst. Tekst tako postaje prostor uspostavljanja druge cjelovitosti i identifikacije (biografske, socijalne, političke, privatne, spolne).

III.

Samoprikazivanje autorice kroz narativni tekst često puta može biti potaknuto pisanjem o egzistencijalnom prostoru drugih osoba. Prostor drugoga krenemo li tragom P. Lejeunea tada postaje model kojim se označava zbilja na koju iskaz nastoji sličiti, odnosno s kojom nastoji biti sukladan. Ako je riječ o biografiji u kojoj se prikazuje netko drugi onda se pod modelom podrazumijeva život nekog čovjeka »onakav kakav je bio«.12 Drugi ne mora uvijek označavati osobu o kojoj se piše i preko čije se osobne priče razotkriva i samospoznaje autorica i pripovjedač, već se drugim može označavati i izvanjski prostor preko kojega se proizvodi identitet biografa.

U biografijama autorica je identična s pripovjedačem, a ni jedan od njih nije identičan s likom. Autorica razotkrivajući nekoga drugoga, rekonstruirajući njegov prostor životopisnim činjenicama, privatnom dokumentarnom građom (pisma, dnevnici), nečijim tuđim iskazima, oblikuje biografski privid kontinuiteta života toga drugoga. Oblikovanje tuđih života u tekst događa se iz naknadne vremenske pozicije, odnosno iz pozicije vremena u kojemu pripovjedač počinje pisati, a rekla bi Irena Vrkljan »ono što je prošlo, gotovo je nalik na fikciju«.13 Biograf diskurzivno interpretira samo one činjenice koje su već svoju ovjeru imale u recepciji, odnosno koje su po njegovu mišljenju odredile dinamiku života druge osobe i legitimirale neki rezultat. Izabrane činjenice dobivaju smisao u fikcijskom vremenu ako ih se u tekstu konstruira u smislenu strukturu. U efektu postavljanja smisla linearnosti događaju se fikcionalni postupci koji su prepoznatljivi i u pripovjednoj historiografiji vezani uz iluziju prvog početka, razmještaj stvarnosnih činjenica i iluziju definitivnoga svršetka.14

U biografiji autorica razotkriva i samu sebe. Biografija nastala prožimanjem prostora drugog i prostora osobnog, oblikuje novi (treći) prostor — prostor traganja za identitetom. Biografsko dvojništvo koje projicira nova višestruka zavođenja tekstom i navođenja na pogrešne tragove, na tragove drugih, Mirna Velčić tumači stalnom potrebom subjekta koji »traga za drugim, za sobom, za svojim željama, svojom autentičnom poviješću, svojim jezičnim izrazom, za nečim što ne znamo što je i što se ne da predstaviti jezikom koji nam je na raspolaganju«.15

Autoreferencijalni odnos u biografijama uspostavljen je prema drugim osobama preko kojih se razotkriva identitet biografa. Narativni okvir za biografiju o Marini Cvetajevoj Irena Vrkljan u knjizi Marina ili o biografiji postavlja uvodnim citiranjem stihova njezine pjesme Novogodišnja, prezentnom rečenicom »Marina sjedi na okruglom brdu i puši«, prisjećanjem na osobni nomadizam kao strategiju preživljavanja kao i sjećanjem na mladu talentiranu glumicu Doru Novak. Dakle, uvodno je naglašeno međusobno pretapanje triju različitih ženskih sudbina koje se međusobno zrcale i nadopunjuju. Odnos identičnosti autorice i pripovjedača eksplicitno je naglašen pozicijom pripovjedača u prvome licu, dok se određeni stupanj sličnosti prepoznaje u odnosu lika (Marine) i referenta u izvantekstovnom području (Marine Cvetajeve). Njihova međusobna sličnost polazna je točka iz koje se postavlja identičnost pripovjedača i autorice.

Tri međusobno isprepletena ženska lika razotkrivaju zajedničku povezanost i sličnost upućujući preko pojedinačnoga iskustva na opće razotkrivanje ženskoga identiteta u tekstu. Osjećaj identiteta kao nedovršenog, rubnog i fluidnog ovjerava se fragmentarnim prisjećanjem na životopis drugoga (Marine, Dore) u kojemu se zrcale osobna iskustva biografa (Irene). Jer pozitivan odgovor na Irenino pitanje glasio bi: ženski osjećaji, osjećaji su vremena, posebno ovog postmodernoga. Pokušavati u prostoru rubne otvorenosti pronaći samu sebe implicitna je potreba svake od njih. Marina na rubu egzistencije, na rubu Rusije, uz rub ljubavi, uz rub teksta; Irena putovanjima popunjava rubnost osobne egzistencijalne situacije; Dora mimikrijskim prilagođavanjem na rubu duhovne egzistencije ne govori ništa.

»Dora, jedan potonuli brod, jedno blijedo lice. Ona prolazi kroz sobe poput starice, sjedi u naslonjaču, ne gleda nikamo. Samo njena kosa je još crna. ,..., Grad ne čeka više na Dorin povratak. Glasni bubnjevi ne dosižu do onog tko stvarno pjeva. Gotovo, svršeno. Čovjek odlazi, kreće u tuđinu, ili sjedi pred nekim prozorom i šuti.

...

Marina živi samo u sobi, između lonaca na štednjaku i teka za pisanje, ona nikada ne odlazi u centar grada, ostaje na rubu svega.

...

1967. sam spakovala stvari, zaključala stan u Bulićevoj. Bila sam dobila stipendiju za Berlin. Tamo sam ubrzo upoznala B.-a i ostala. Otada pokušaj življenja u dvije zemlje. Pisanja između. I gubitak onih, koji su čitali moje pjesme. Smjestila sam se ubrzo u toploj zemlji sjećanja.«16

Ostvarivanje identiteta u rubnim situacijama pruža mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja samosvojnosti i otvorenosti prema drugome. Iz te pozicije autorica I. Vrkljan metanarativnim upletanjima definira osobni odnos prema biografijama, »jer biografija kao nešto što se razvija znači istovremeno i oslobođenje. Oslobođenje pred onim strašnim: to je tako bilo«17 i mišljenje kako se pisanjem biografije oblikuju i dijelovi osobne autobiografije:

»Biografije onih drugih. Krhotine u našem tijelu. Izvlačeći ih, izvlačim i vlastite slike iz dubokog, tamnog lijevka. Ono što vidim, vidim u pamćenju. I uvijek je udruženo s biljkom povijušom koju iz prošlosti vučem sa sobom.«18

Biografija je sjećanje, »tkanje sa finim uzorcima«, na osobu sličnoga senzibiliteta, na osobu čiji su svjetonazori oblikovali i dio osobnosti autora jer zapisat će Marina u dnevniku nakon što je prvu knjigu pjesama Večernji album posvetila uspomeni na Mariju Baškircev: »Mariju Baškircev volim ludo, s ludom boli. Živjela sam pune dvije godine u čežnji za njom. Ona je za mene živa kao i ja sama.«19 Metanarativnim komentarom naglašeno je kako primarno određenje biografije ipak nije u životu drugoga pronalaziti vlastiti, identificirati se s drugim, već razotkriti vlastitu osobnost preko osobnosti drugoga.20 Temeljna strategija biografija nije otkrivanje identičnosti već uočavanje sličnosti: »Marina je sačuvana u napisanom. Usporedbe ne postoje. To je život.«21

Proizvodnja osobnoga identiteta u neprestanom je procesu traganja koje se materijalizira stalnim putovanjima nastojeći da se mijenjanjem mjesta promijene sjećanja i njihova percepcija u prostoru.22 Marina i Irena osobe su rubnosti kojima je rubna pozicija primarno uvjetovana spolnošću, rodom i odmakom od socijalnih normi. Postavljajući niz retoričkih pitanja, autorica ne pronalazi i ne traži vlastite moguće odgovore, već ih ilustrira fragmentarnim prikazivanjima socijalnoga, privatnoga i intimnoga Marinina života. Marinino samooblikovanje i samorazotkrivanje uspostavlja se s Dorom koja je »mogla živjeti samo iz nutrine svog bića.«.23 Referentnom strategijom u biografskom diskursu nastoji se, prema riječima P. Lejeunea, »definirati polje stvarnog na koje se cilja, iskaz modaliteta i stupanj sličnosti za kojime tekst teži.« U našemu predlošku to znači da je I. Vrkljan provjerljive informacije o životu pjesnikinje Marine Cvetajeve prikazala dokumentarnim prilozima kao što su pisma koje je Marina pisala i koje je primala, fragmenti njezina dnevnika, iskazi drugih o njoj. Tom strategijom oblikovao se prostor stvarnosti u kojemu je autorica pripovijedala o fragmentima Marinina života nastojeći da u njima postigne što veći stupanj sličnosti i sukladnosti s njezinim životom. Preko kategorije sličnosti koja podrazumijeva prikazivanje tuđeg života »onakavim kakav je bio«, autorica proizvodi još jednu kategoriju sličnosti. Sličnosti osobnoga životopisa sa životopisom osobe o kojoj piše. Prostor teksta tako postaje jedini prostor u kojemu se subjekt iskazivanja i subjekt iskaza mogu potpuno ostvariti. Bjelina papira tako postaje jedina provokacija kojom se može potaknuti, razotkriti i izvanjštiti intima. Prostor teksta mjesto je spoznavanja zbilje i spoznavanje same sebe. U stalnom strahu pred značenjima i mogućnostima riječi, pred razobličenjem sebe riječima i spoznavanjem sebe u njima i u drugima Irena i Marina žude za istim:

»Netočne riječi uništavaju čulnost. Ne posjedujem sjećanje na njegovo tijelo. Da li su biografije tek svijet slika?

Marina, htjela bih više nego mogu vidjeti. ,..., Ali zagonetka leži ispod te priče, u Marininom odnosu prema riječi, prema datoj riječ, ako i prema napisanoj. Ona ne može izdati riječ, a time ni čovjeka. Riječ je život. Ona je početak.«24

Citatna mjesta u biografiji upućuju na literaturu koju čita lik Marina i autor Irena — F. Kafka, B. Pasternak, R. M. Rilke, M. Cvetajeva — kao i na knjige koje su same napisale (Večernji album; Svila, škare). Stalna metaforika stabla upućuje na ponavljanja istih sudbina, istih iznovljenih traganja za sobom jer »naći sebe jednako je teško kao traženje djeteta Marine«,25 jednako je teško kao nacrtati stablo ili naći zaštitu pod njegovom krošnjom. Zatvoreni krug u prirodi paralelan je zatvorenosti sudbine, stalnom putovanju po imaginarnom rubu životne osi. Uvodna rečenica biografije slična je posljednjoj: »Noću možda pored nje sjedi Marina i puši.«.26 Cikličnost sudbine, osobnoga života i tuđeg življenja naglašena je i prstenastom fabulom kao zatvorenom iluzijom (ne)mogućega svršetka.

Iluzija jednoga mogućeg razotkrivanja četiriju autorica ovim tekstom tek je naslućena — njihova razotkrivanja traju.

1 Julijana Matanović, Zašto sam vam lagala, Zagreb, 1997, str. 5.

2 Ibid. 1.

3 ibid. 1.

4 Andrea Zlatar, Oblici autobiografskog pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti (s posebnim osvrtom na prozu Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić), u knj: Autobiografija u Hrvatskoj, Zagreb, 1998, str. 117.

5 Slavenka Drakulić, Hologrami straha, Zagreb, 1987, str. 14.

6 Ibid. 5.

7 Ibid. 5.

8 Sličnu sudbinu prognanika problematizira i Slavica Stojan u Priči po Pavlu, Zagreb, 1993.

9 Emica Rubil, Darovi pakla, Zagreb, 1998, str. 166-167.

10 Ibid. 10.

11 Julienne Eden Bušić retrospektivnim pripovijedanjem i refleksijama prikazuje svoj susret s Taikom, ljubav uz njega koja je bila motiv za buduće političke aktivnosti poput bacanja letaka sa zagrebačkog nebodera 1970. i naknadnu otmicu aviona. Pukotina koja je narušila njezinu duhovnu cjelovitost bila je ljubav (prema muškarcu, njegovoj naciji i njegovoj domovini) koja je i povod pisanju o dijelu života koji je bio njome označen: »Taik i ja dijelili smo mnoge trenutke nježnosti: ipak, nježnost nije izvirala ni iz kakve tjelesne prisnosti, nego prije iz osjećaja da se prepoznajemo jedno u drugomu; kad jedno od nas hvali drugo, kada veliča njegove vrline i divi mu se, mi nekako osjećamo da zapravo govorimo o samima sebi, pa ne možemo a da ne osjetimo veliku nježnost zbog toga. Slutim da je Taik napokon nazvao baš zbog tog razloga: nedostaje samomu sebi.«, Ljubavnici i luđaci, Zagreb, 1995, str. 14.

12 Philippe Lejeune, Autobiografski sporazum, zbornik radova Autor, pripovjedač, lik, Osijek, 2000, str. 229.

13 Irena Vrkljan, Berlinski rukopis, Zagreb, 1988, str. 25.

14 usp. Neva Štibar, Je li biografija anakronističan žanr?, aporije i mogućnosti jedne neuništive tekstne vrste, Umjetnost riječi, 1, 1991, str. 35-47.

15 Mirna Velčić, Stopama argentinskog biografa, u knj: Otisak priče, intertekstualno proučavanje autobiografije, Zagreb, 1991, str. 142.

16 Irena Vrkljan, Marina ili o biografiji, Zagreb, 1986.

17 ibid. 17.

18 Ibid. 17.

19 Ibid. 17.

20 U Berlinskom rukopisu autorica prikazuje detalje iz života svojih prijateljica, svoje sestre, poznatih slikara, književnika. Zdravko Zima u pogovoru knjige također primjećuje način oblikovanja (auto)biografske strategije Irene Vrkljan: »Irena piše o drugima da bi u njima, svjesno ili nesvjesno, dešifrirala vlastito biće. Na fotografijama i slikama relativno nepoznatog umjetnika Wolsa, ona pronalazi »snagu bez glasnoće«.«, str. 132.

21 Ibid. 17.

22 ibid. 14.

23 Ibid. 17.

24 Ibid. 17.

25 Ibid. 17.

26 Ibid. 17.