Rastanak s Kineskinjom

Rastanak s Kineskinjom

Uz fragment proze što nam ga je poslao u lipnju Kolo se oprašta od Ive Balentovića (1913-2001) koji se svojim prvim književnim prilozima javio još potkraj dvadesetih godina prošloga stoljeća. U Kolu je 1966. pisao o Potonulim literarnim svjetovima, našem je uredništvu slao pjesme i priče, najavljujući u posljednjem pismu svoju novu knjigu. Balentovićeva je bibliografija opsežna, njegov kulturni i književni rad uporan i zanimljiv, pa ipak će ponajprije ostati zapamćen po dosljednom zastupanju slavonske teme i osjećajnosti u hrvatskoj kulturi, s tihim i specifičnim otporom poziciji njezine rubnosti iz koje je, pa i u njegovu primjeru, na neobičan način crpila snagu i poticaje.

Kineskinja je ipak za nas bila neobična osoba. Susretali smo je toga vrelog ljeta i početkom rane jeseni u malom neuglednom restaurantu čudnog nekog imena, nadaleko poznatom zbog jeftinijih cijena, smještenom nedaleko od našeg morskog kupališta. Uvijek bismo se ondje sastali najprije nas dvojica: Bono i ja, a kasnije bi nam se pridružila i ona. Dolazili smo u večer, kad se sjenke i glasovi množe, i stapaju u opći mrmor.

Kineskinja je ispočetka dolazila sama, a kasnije u društvu crnpurastog Talijana, inženjera Albina, koji je u našem gradiću boravio kod svoje rodbine. Sastavši se učetvero, posjedali bi obično za kakav stol po strani i u zakutku, i otpočinjali svoju igru: riječima i smijehom. Sjene bi bivale sve tmastije, i mi bismo se osjećali lagodnije u njihovu okrilju. I tada mi se pričinjalo, ponekad, kao da Kineskinja sja nekim posebnim sjajem, poput neke male večernje zvijezde...

Čin — tako se zvala. Imala je glas ugodna timbra i mi smo ga osluškivali kao nježnu muziku koja čovjeka razvedruje. Možda donekle i pretjerujem, ne znam, ali uistinu je postojala neka uočljiva razlika između nje i naših djevojaka. Motrili bi je kradomice, i naše su kretnje bile brze i lomne, izraz nesumnjivo našeg temperamenta, a njezina se ruka pomicala smireno i ne bez opravdanog uzroka.

Čin je bila doista posve jednostavna djevojka. U tom je, mislim, bio sav njezin čar; u smirenom liku, iz kojega je, rekao bih, izbijala kao neka čudna samosvijest. Međutim, u trenutku kad sam počeo smišljati skicu za ovu priču, kod Čin smo zamijetili promjenu. Postala je tiša nego inače, a na momente smo je zatjecali u zamišljenosti, unesenu u sebe. Mislim da je glavni uzrok tome bio i skori dan njezina odlaska u domovinu, ali i Albino je, čini se, također imao udjela. Jurišao je, naime, na tu krhku djevojku s pozivima da ostane i da se za njega uda. Ljubav na prvi pogled, upravo je tako barem izgledalo. Ukoliko, mislim, začetak ljubavi na takav način nije samo tlapnja. Ali znao sam da postoje i takve tvrdnje u kojima se ističe da postoji i ljubav na prvi pogled.

Govoreći iskreno, Bono i ja smo osjećali u sebi i nešto ljubomore. Čin se i nama sviđala upravo zbog svoje nesvakidašnje jednostavnosti i tipične kineske skromnosti. Obojica smo se čudila Albinu i njegovoj ipak smionoj nakani, te upitnim pogledima zavirivali u smisao njihova dijaloga, riječi fosfornih, prštavih, ali i nježnih. A Čin nam je na momente djelovala kao osoba s nekog drugog planeta. Čudno. Stalno je bila izvor i meta naše znatiželje. Svojim smirenim ženstvom i naivnošću srca, u trenucima je izgledala poput bezazlenog djeteta. Mnogočemu se čudila i često rado zapitkivala:

— Zašto toliko mnogo pušite? Zašto jedete tako obilne obroke? Čemu vam je potrebna tako raznolika garderoba? Zašto vaše žene moraju imati i po desetinu oprava? Zašto se uvijek toliko žurite? Je li to zato što se bojite da ćete nekamo zakasniti?

Čin je uvijek bila jednostavno obučena (premda joj je otac, govorila je, bio imućniji Kinez), odišući skromnošću. S licem bez šminke. Neobojenih nokata. A oči su u nje bile zanimljiv ures mlade djevojke: sjale su pune čuđenja i dubine.

Albino je nastupao otvoreno, izravno. Nije se osvrtao na nas.

— Djevojka je ponosna, makar to ne iskazuje riječima — govorio je. — Stavila je diplomu u džep, i zapala u kolebanje, jer ne zna što bi, kud bi, kako bi...

— Pritegni je, pa neka se izjasni — savjetovala smo ga obojica.

— Nema toga kod nje, braćo. Čin je kao riba. Uhvatiš je, a ona ti iz ruku samo klizne, i ode...

Jedno veče našli smo se s djevojkom bez Albina. Upitam je:

— Čin, muči li te nostalgija za domovinom, za rodnim krajem?

— Ne! — odgovorila je sa smiješkom. Naši doduše luduju za Europom, za Amerikom. Ja — ne. — Mi smo velika obitelj: petero braće i tri sestre. Oni, kod kuće, jedva da zapažaju moju odsutnost, njima je svejedno gdje sam. Mogu dakle raditi štogod mi je drago.

Djevojka prizna da svatko voli imati domovinu, pa tako i ona.

— Nije lako kad čovjek zapadne u dilemu — rekla je. — Kamo? Što učiniti? Kojim smjerom krenuti? U neku ruku to je, možda i dobro, jer znači da si jedinka koja ima svoju vrijednost. Ili pak osoba s kojom se računa. I u mom slučaju to je došlo do izražaja, ali kod nas tamo skoro bi rekli da toga uopće nema.

»Ovdje«, bila je njezina česta riječ. I »kod nas tamo«, također. More je bilo preliveno žutim, mjesečevim svjetlom. Tu i tamo vidjele su se i silhuete čamaca iz kojih su dopirali glasovi i smijeh. Čin bi se smijala tiho. Njezin glas je uvijek bio pritišan. Govorila je razložno, promišljeno, nikad ne upotrebljavajući ono naše »ja mislim«.

Jedno veče, kad se Čin bila za kratko vrijeme udaljila, Albino nam reče:

— Prije tri dana bila je konačno pristala na moju ponudu. A danas opet izjavljuje da mora dobro promisliti.

Čin, koja je bila slobodna, nesputana lancima i lančićima naših obzira i mjerila, rekla je da je život kod nas užasno kompliciran. I vrlo čudan, dodala je. Neka joj oprostimo, jer možda je prejaka riječ »čudan«, a njezina narav ne podnosi prejake riječi. Od djetinjstva su je učili, kaže, da treba uvijek računati s tuđom osjetljivošću.

— Ne znam zašto ovdje živiš već dosta dugo vremena, a ne ćeš se prilagoditi?

— Ne mogu — rekla je i oborila pogled kao krivac. Neprobavljive su mi te vaše tolike izlišnosti.

Izlišnosti? Uzmite to tri puta podcrtano. Razmišljao sam o tome. Imperativ naše stvarnosti jest, da mora biti kako jest, tako kako je uređeno i određeno. A tko je to odredio? I gdje piše da mora biti tako? Nigdje. To su nepisani zakoni. Kineskinja proglašava smiješnom Albinovu namjeru da si na obali čarobnog jezera Lago Maggiore sagradi kuću. Kuću s komforom, okruženu zelenilom i cvijećem. Ona se smješka i kaže da cvijeća ima dosta po livadama i planinskim brežuljcima. Ima li tamo velikih livada? Ima. E, onda je sve u redu. Velika kuća? Čemu to? Dosta je i manja kućica, s dvije ili tri odaje. Dosta je dva para cipela, plus jedne sandale za ljeto. Dosta je dvije-tri oprave. Čemu gomilanje? i Zašto prokletstvo nezasitnosti?

Albino se s njom sporio vrlo obzirno i biranim riječima. Ali je morao priznati da se zgrada njegova osvajanja ljulja iz temelja.

— Uglavnom — rekoh — vi ćete ostati. Postat' ćete naša, Europljanka, a postepeno poprimiti i naš način življenja. Lago Maggiore. Hej, pa tamo je pravi zemaljski raj, sestrice mila!

Nabadala je vilicom komadić mesa, dugo ga grickala, a tada polako odrinula tanjur s polovicom nepojedena obroka. Ne smije, reče, jesti preko svoje mjere. I što će izlišna količina hrane njezinom nevičnu želucu?

Sve same izlišnosti. Posvuda. Na svakom koraku. Zirkali smo na nju i proučavali njezin lik. Ona i nije imala toliko kose oči. Lice joj bijaše ljupko i vedro. Zubi pravilni. Tijelo punačko. Ruke smirene, nježne.

— Narednih dana će doći moja majka — reče Talijan. — Pisao sam joj. Poslao sam joj i neke fotografije. Nadam se da ćemo u društvu stare proslaviti zaruke.

— Proslaviti? — Čudila se. — Šta to treba slaviti ako dvoje, recimo, hoće da se uzmu? To je stvar njih dvoje, njihov dogovor...

— Praviš se nevješta, curo — promrmljao je Bono kao za sebe.

Pogledala ga je s prijekorom. Polako je ispila čašu s limunadom. — Vidite — rekla je značajno — ako bih se usudila reći, u vašem životu ima jedna tragična oznaka koju bih nazvala pomanjkanje skromnosti. Vi ste galantni i rasipni. Gutate alkohol, a duhan pretvarate u dim u znatnim količinama. Tu dolaze i druge stvari koje se troše bez opravdane potrebe.

Smješkala se i kuckala vilicom po rubu tanjura.

— Pa i ti štošta uživaš od raznih naših blagodati! — reče Albino. — Čovjek teško odolijeva. I ja se kvarim, priznajem. A kad god nešto odbijem, vi se čudite. Zbog toga treba od vas pobjeći. Kamo? Na Lago Maggiore? Ne znam je li to najbolji izlaz?

Albino je pušio, iako nije bio pravi pušač. Kašljucao je i oprezno položio ruku na rame djevojci, bojažljivo zavirivao u njezine nerazjašnjive oči, a u razgovoru birao riječi od straha da je ne uvrijedi.

Skrovito smo pitali jedan drugoga o njoj: kakva je u stvari bila ta strana djevojka koju poznajemo već skoro pune dvije godine? Da li se po zakucima ljubakala? Nije. Nitko se nije pohvalio da je stekao njezinu izuzetnu naklonost. Kakva je, na primjer, s Albinom, s obzirom na njegove pokušaje da je za sebe pridobije i stekne njezinu punu naklonost? Govore li iz ljubavi? Čak smo i njega svašta zapitkivali, a on je na koncu priznao da je njegov uspjeh u pokušajima osvajanja upravo minimalan. I da popravi naš dojam o njemu, spomenuo je da ima još jednu djevojku s kojom se pomalo bavi, ali u slobodnijem stilu. Pričao je i to da mu je majka u domovini, u gradu gdje žive, namijenila imućnu djevojku, Talijanku, pa je imao muke nagovoriti je da mu dođe na dan-dva u goste i da vidi Kineskinju. Pristala je, ali dakako najviše zbog znatiželje. Javila je i dan svoga dolaska.

Za vrijeme naših večernjih sastanaka, tih dana, Albino je uporno govorio o zarukama. Čin se u početku opirala, a zatim se samo zagonetno smješkala. Kao da tobože pristaje. Ili je nešto smišljala?

Odjednom se dogodio rasplet. Jedne kišne večeri nađosmo se pod natkrivenim dijelom hotelske terase, ali samo nas trojica. Najprije smo došli Bono i ja, a tada se pojavio i Albino. Vrtuškao se u očekivanju da će svakoga trena ugledati Čin na ulazu u vrt, ali uzalud. Tada mu je prišao konobar i predao maleno pisamce. Njezin rukopis. Albino ga otvori i pročita. Trenutak je šutio, a onda uzdahne.

— Otišla je na nekakvu ekskurziju — reče. — Neće je ovdje biti cijelih osam dana. — Njihao je glavom i srdito mrmljao kroz zube: — Ipak mi je u tome nešto vrlo sumnjivo...

Te večeri je pretjerano pio, a na rastanku, već ponapit, prizna da ga muči zla slutnja, ali ne zna joj odrediti naziva.

— Vratit' će se — rekoh mu samo da nešto kažem.

I sljedećih večeri zurili smo na vrtni ulaz i osluškivali blagi šumor lišća. Tonuli smo u sjenke i pili crno vino s oporom žicom. Jedne večeri Albino stiže usplahiren i blijed. Drhtavom rukom rastvori pisamce i dade nam da vidimo sadržaj. Kineskinja se javljala s puta u daleku domovinu. Pozdravlja i nas dvojicu: Bonu i mene, a Albinu priopćuje da je došla do spoznaje da je njezina odluka o odlasku umjesna i nužna. Zbog silnih razlika u načinu života na koje se ne bi mogla naviknuti...

Razlike?

— Jest — priznao je Albino. — Ona je ipak u pravu. Pametna je djevojka, i dobro je učinila to što je učinila.

— Dobro?

— Možda...

(1970)