Put u središte Europe

Put u središte Europe

U načinu na koji je ukrajinska granična policajka iznijela dodatni zahtjev nije bilo ničeg odbojnog ili zapovjednog. No istodobno bila je dovoljna odlučna da nisam ni pomislio na eventualno »cjenkanje«.

— Imate li strahovku? Bez strahovke ne možete ući u Ukrajinu! odrezala je policajka, pokupila naše putovnice, uredno vizirane u ukrajinskom veleposlanstvu u Zagrebu, i nestala s njima u vlaku. — Strahovka, što je strahovka? Što ona hoće od nas? upitali smo se moj suputnik i ja u nelagodi koju nepogrešivo stvara svaki nesporazum s graničnim osobljem.

Ubrzo se u razgovoru s drugim putnicima razjasnilo da je strahovka polica zdravstvenog osiguranja koju stranci — poglavito zapadnjaci, a među takve po ukrajinskim načelima pripadaju i hrvatski državljani — moraju izvaditi (i platiti) pri ulasku u Ukrajinu. U veleposlanstvu u Zagrebu o toj obvezi nije mi nitko rekao ni riječi. Inače bih svakako i to nastojao srediti prije puta. Komplikacije na samoj granici, posebice onoj koja je do prije desetak godina bila granicom Sovjetskog Saveza, svaki bi putnik rado izbjegao.

Polica, pokazalo se, nije bila skupa — koštala me oko pet američkih dolara — no njezino vađenje izaziva neželjene komplikacije, tako karakteristične baš za prelaske granice nekadašnjega Sovjetskog Saveza i ideološki bliskih zemalja. Dok je vlak stajao na peronu velikoga kolodvora u malom ukrajinskom pograničnom gradiću Čopu, naša nas je policajka odvela do šaltera u kolodvorskoj zgradi gdje smo obavili formalnosti. Budući da sam ionako silazio u Čopu, meni je zapravo bilo svejedno. Moj slučajni suputnik Damir, međutim, nije skrivao nervozu budući da je prtljagu morao ostaviti nečuvanu u vlaku. Ipak, sve je prošlo u redu, Damir se brzo vratio u vlak i nastavio svoje dugo putovanje, a ja sam se mogao priključiti kolegi Stanislavu iz Kijeva koji me dočekao u Čopu. Dugo i pažljivo pripremani studijski posjet Zakarpatskoj oblasti, s manje službenim produžetkom do Galicije, konačno je mogao početi!

Vrata Ukrajine

Koliko je Ukrajina prostrana zemlja pokazuje se na primjeru spomenutog Damira, informatičara iz Buzeta, s kojim sam dijelio kupe u vlaku na putu od Zagreba do Čopa. Iz Zagreba smo krenuli ujutro i u Čop stigli kasno navečer. Putovali smo, dakle, cijeli dan. Odredište suputnika Damira bio je Dnipropetrovsk, grad u istočnoj Ukrajini, kamo je išao u posjet obitelji svoje supruge. Samo od Čopa do Kijeva, gdje će presjesti na vlak za Dnipropetrovsk, Damiru će trebati još cijela noć i sljedeći dan te još jedna noć nakon presjedanja. Ukupno, dakle, dva dana i dvije noći.

No za razliku od Damira, nezadovoljna što nije na vrijeme osigurao avionsku kartu, moje odredište nije ni približno tako daleko. Nakon iskrcavanja u pograničnom Čopu, za samo dvadesetak minuta vožnje taksijem bio sam u Užgorodu, glavnom gradu Zakarpatske oblasti. Tu, u hotelu koji nosi ime grada, bit će sjedište, svojevrsna »baza« moje studijske skupine tijekom jednotjednog upoznavanja s drugom najmanjom ukrajinskom upravnom jedinicom. Između 25 ukrajinskih oblasti i po površini i po stanovništvu, naime, od Zakarpatske je oblasti manja jedino Černivecka. S više od milijun stanovnika i površinom od 12 000 km2, Zakarpatska se oblast može mjeriti s našom Dalmacijom.

Ono po čemu se Zakarpatska oblast, ili skraćeno Zakarpatje, ističe u ukrajinskim razmjerima, i ono što je čini višestruko važnijom no što bi se sudilo po pokazateljima fizičke veličine jest njezin zapadni položaj. Već i letimičan pogled na zemljovid pokazuje da se upravo na tom području ukrajinske granice uklinjuju u srednjoeuropski prostor. Zahvaljujući Zakarpatskoj oblasti Ukrajina ne samo da zahvaća Karpate nego se prostire i preko njih na dio Panonske nizine. Zbog toga je Zakarpatska oblast bila neobično važna teritorijalna stečevina Sovjetskog Saveza nakon Drugoga svjetskog rata, svojevrsna zapadna vrata vodeće komunističke zemlje i predvodnice istočnoeuropskog ideološkog i vojnog bloka.

Preko Zakarpatja Sovjetski je Savez ostvario izravan granični dodir s Mađarskom i Čehoslovačkom. Da je politički zemljovid ostao isti kao i prije rata, te dvije zemlje ne bi imale izravnu granicu sa Sovjetskim Savezom. Željeznička postaja u Čopu, koja svojom grandioznošću daleko nadilazi veličinu pograničnoga gradića, govori o važnosti koju je to čvorište dobilo nakon Drugoga svjetskog rata. Tu su bila vrata Sovjetskog Saveza za sve vlakove iz Mađarske i iz Čehoslovačke. Preko tih je vrata išao putnički promet i trgovina, ali su ona imala i nedvojbenu geostratešku važnost. Dovoljno je sjetiti se 1956. i 1968. kada su sovjetski tenkovi preko tih vrata krenuli ušutkati Budimpeštu i Prag.

Za današnju Ukrajinu, razumljivo je, Zakarpatska oblast nema jednaku geostratešku ulogu, no geopolitički to je područje za Ukrajinu jednako važno kao i u sovjetsko vrijeme. To su zapadna vrata Ukrajine, njezina nedvojbeno najvažnija granična regija i dio zemlje najizloženiji utjecaju sa Zapada.

Povijesno gledano današnja Zakarpatska oblast dugi je niz godina bila sastavnim dijelom Ugarske. Mađari su izgubili to područje tek nakon Prvoga svjetskog rata na temelju odredbi Trianonskog mira. Mađarski imperijalni snovi nakratko su se razbudili za vrijeme Drugoga svjetskog rata, no nakon još jednog neuspjeha Mađari su se počeli miriti s postojećim teritorijalnim rješenjima i danas samo još rijetki nostalgičari među njima maštaju o promjenama granica i povratu izgubljenih zemalja krune svetog Stjepana.

I urbani i ruralni krajolik nizinskog dijela Zakarpatja identičan je krajoliku kakav prevladava na mađarskoj strani. Sela su tipična panonska, velika i nizna duž glavne ceste. Odatle pa sve do naše slavonske ravnice to je prevladavajući izgled sela. Zakarpatski gradovi, od kojih su najveći Užgorod i Mukačevo, smješteni su na dodiru nizine i karpatskog prigorja i to na mjestima gdje doline rijeka Už odnosno Latorice napuštaju gorsko područje i prelaze u nizinsko. Užgorod, odnosno Ungvar po mađarski, oblasno je sjedište. Gradsko središte nalazi se na desnoj obali rijeke Už, u podnožju utvrđenoga grada na brijegu. Vizurom mjesta dominira velika grkokatolička katedrala s dvama tornjevima. Na desnoj obali posebno je zanimljiv dio grada zvan Velika Gologov. To je planski izgrađen urbani sklop lijepih stambenih višekatnica koji je podigla čehoslovačka uprava. Baš taj dio daje Užgorodu poseban urbani pečat te ga razlikuje od drugih zakarpatskih gradova, primjerice od konkurentskog Mukačeva.

Pješačkim mostom prelazi se preko Uža na lijevu obalu gdje je glavna građevina zgrada opere ispred koje je spomenik rusinskog prosvjetitelja Duhnoviča za kojeg moje kolege kažu da je bio eksponent ruskog dvora.

Užgorod u okviru Zakarpatja ima rubni položaj. Grad se nalazi samo dva-tri kilometra od slovačke granice. Gledajući to na karti, čini se da bi središnje položeno Mukačevo bilo prirodniji izbor oblasnog sjedišta. Uostalom, povijesno je tako i bilo. Mukačevo je u srednjem vijeku bilo važnije od Užgoroda, što se danas najbolje vidi po dimenzijama staroga grada — onaj u Mukačevu višestruko je veći od užgorodskog. Do preokreta je, međutim, došlo u razdoblju čehoslovačke uprave. Međuratna Čehoslovačka bila je zamišljena kao tročlana federacija. Sastavnice tog samo djelomično ostvarenog projekta trebale su biti Češka, Slovačka i rusinska jedinica na istoku zemlje. Rusinska jedinica trebala se sastojati od Podkarpatske Rusi, što je zapravo današnja Zakarpatska oblast, te dijela istočne Slovačke naseljenog Rusinima. U tako zamišljenoj i nikad ostvarenoj federalnoj jedinici Užgorod bi doista bio središnje položeno naselje. Zbog toga je Čehoslovačka ulagala u Užgorod, a ne u Mukačevo.

Mukačevo ili Munkács kako ga nazivaju Mađari, geografsko je središte Zakarpatja, a po nalazima naše studije i gospodarski dinamičnije naselje od Užgoroda. Za razliku od Užgoroda, gdje je smještena oblasna uprava, Mukačevo je okrenuto poduzetništvu. Kroz Mukačevo, a ne kroz Užgorod, prolazi prometna arterija kojom je ta rubna ukrajinska oblast povezana s ostatkom zemlje. Poduzetnički duh u Mukačevu je mnogo prisutniji nego u pospanom Užgorodu, što je rezultat podjele funkcija između dva grada. Gradska uprava Mukačeva uspjela je privući nešto inozemnih investicija pa to s ponosom ističu. Rezultate rada gradske uprave namjernik najbolje uočava u gradskom središtu, na umivenim fasadama svih zgrada oko izdužena trga.

Osim u fizionomiji naselja, nazočnost mađarske manjine u nizinskom dijelu Zakarpatske oblasti vrlo je uočljiva i po drugim znakovima. Tu je velik broj čisto »mađarskih« sela kao i onih u kojima Mađari čine znatan udjel u stanovništvu. Središte mađarske manjine je gradić Beregovo, koji Mađari nazivaju Beregszász. U svim mjestima gdje ima Mađara natpisi na ulazu u mjesto su dvojezični. Na ulicama čuje se dosta mađarskog jezika, koji je za svaku mađarsku manjinu čimbenik očuvanja nacionalnog identiteta. Uvijek je, naime, toliko različit od većinskog ili dominantnog jezika, da nikakva asimilacija nije moguća.

I u spomeničkom naslijeđu mnogo je tragova mađarske kulture. I u Mukačevu i u Užgorodu ima više spomen-ploča koje podsjećaju na istaknute pojedince, umjetnike i znanstvenike, očevidno mađarske pripadnosti. Impresivni stari grad u Mukačevu koji dominira nad mjestom, jedna je od važnijih utvrda u mađarskoj povijesti. Početkom 18. stoljeća mukačevski su grad opsjedale austrijske trupe, a branio ga je Ferenc Rákóczy čiju su vojsku pretežito činili Rusini. Ta zadnja protuaustrijska pobuna, i posebice opsada Mukačeva, i danas zauzimaju zapaženo mjesto u mađarskom povijesnom pamćenju.

Najkarakterističniji znak mađarske nazočnosti vidio sam u blizini graničnog prijelaza Vilok. Tu, neposredno uz most preko rijeke Tise, na zemljanoj piramidi visokoj desetak metara nad nizinom, na podestu se nalazi neizbježni orao turul, koji je prema legendi vodio Mađare preko Karpata na putu u današnju domovinu. Spomenici s turulom nepogrešiv su znak mađarske nazočnosti, bez obzira na to je li riječ o središtu Budima ili kojem rubnom kutku zemalja krune svetog Stjepana.

Od svoga američkoga kolege povjesničara Boba čuo sam zanimljivu priču o tom spomeniku. Spomenik je još u 19. stoljeću podignut na Vereckom prijevoju na tadašnjoj ugarsko-galicijskoj granici u Karpatima. Nakon Prvoga svjetskog rata mađarska se granica spustila južnije u Panonsku nizinu pa je čehoslovačka vlast koja je upravljala Zakarpatjem preselila turula na zidine dvorca u Mukačevu. Sovjetska, pak, vlast nije za nacionalne simbole i »ostatke prošlosti« imala nikakvog razumijevanja pa je turula sklonila od očiju javnosti. U osvit demokratskih promjena potkraj 1980-ih, zakarpatski su Mađari pomislili da je došlo vrijeme povratka njihova nacionalnog simbola te su se s takvim zahtjevom obratili oblasnim vlastima. Zakarpatska oblasna rada tj. skupština odobrila je povratak turula na karpatski prijevoj, no s takvom se odlukom nikako nisu pomirili ukrajinski nacionalisti. Kompromis je naposljetku pronađen u lokaciji na kojoj sam sada i ja zatekao turulovu skulpturu. Dakle, ipak na ukrajinskom teritoriju, ali samo nekoliko desetaka ili stotina metara od mađarske granice.

Za pripadnike mađarske manjine od turula su ipak važnije pogodnosti što ih pruža život uz granicu s etničkom maticom. Česti prelasci granice uz prenošenje i prodaju pojedinih proizvoda s jedne na drugu stranu te mogućnost uvećanja kućnog proračuna na temelju razlike u cijenama, opipljive su prednosti života uz granicu. Doda li se tome da Mađarska pruža i zakonske pogodnosti za pripadnike mađarskih prekograničnih manjina, nije čudno što zakarpatski Mađari u prosjeku žive bolje od svojih rusinskih, ukrajinskih, slovačkih ili kojih drugih susjeda.

Osim Mađara u Zakarpartju žive i pripadnici drugih manjina. Solotvino, mjesto uz ukrajinsko-rumunjsku granicu, centar je rumunjske manjine. Više nego po Rumunjima, Solotvino je još od srednjeg vijeka poznato kao centar iskorišćivanja i prerade kamene soli. Solju iz Solotvina neko se vrijeme opskrbljivala praktično cijela Ugarska.

U selima nedaleko od Užgoroda, i jasno u samome gradu, živi i slovačka manjina. Njihova je nazočnost manje uočljiva. Prvo stoga što Slovaci nisu osobito brojni i drugo stoga što su Slaveni pa ih je u pretežito slavenskom ambijentu ipak teže razaznati od, primjerice, Mađara.

Židovska zajednica, nekoć mnogoljudna, osobito u gradovima, stradala je za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao i u mnogim drugim dijelovima Srednje Europe. Njemačka, pak, zajednica u Zakarpatju, koja je također bila znatna, stradala je nakon svršetka rata te su danas i jedna i druga u brojčanom smislu zastupane tek simbolički.

Zemlja Rusina

Zakarpatska oblast ili Zakarpatje najzapadniji je dio Ukrajine i jedini dio te velike zemlje koji se nalazi s »ove« strane Karpata. Gledano iz Kijeva, međutim, to je »iza« Karpata — otuda naziv i u službenoj — Zakarpatska oblast — i u manje službenoj, zemljopisnoj varijanti — Zakarpatska Ukrajina.

Malo je u Europi krajeva koji nose ili su nosili toliko različitih naziva kao što je to slučaj sa Zakarpatskom oblasti. Sadašnji naziv nastao je tek nakon Drugoga svjetskog rata kada je to područje ušlo u sastav Ukrajine, odnosno Sovjetskog Saveza. Između dvaju svjetskih ratova to je područje bilo u sastavu Čehoslovačke te se nazivalo Podkarpatska Rus'. U kratkom razdoblju neposredno nakon sloma Austro-Ugarske 1918, dok se revolucionarno proglašena mađarska republika još uvijek nadala da će sačuvati sav nekadašnji ugarski teritorij, na tom području ustanovljena je Rus'ka krajina.

Još prije, u vrijeme dvojne monarhije prije Prvoga svjetskog rata, to je područje bilo u sastavu Ugarske podijeljeno između nekoliko ugarskih županija. U to vrijeme za lokalne slavenske pisce, a i za slavenski svijet uopće to je bila Ugarska Rus' ili Karpatska Rus'.

Ključna riječ većine spomenutih naziva, kao i mnogih drugih ovdje nespomenutih, očevidno je Rus'. Odmah valja reći da je pogrešno misliti kako to ima veze s Rusijom i/ili Rusima. Riječ je o Rusinima, o rusinskoj zemlji. A tko su Rusini, samo se od sebe nameće pitanje? Prema službenom i važećem ukrajinskom stajalištu Rusini su etnička podgrupa Ukrajinaca, a rusinski je jezik dijalekt ukrajinskog jezika. Prema tumačenju barem jednog dijela same rusinske zajednice Rusini su zaseban narod. Uz Ruse, Bjeloruse i Ukrajince, četvrti po redu istočnoslavenski narod. Većinom žive u ukrajinskoj Zakarpatskoj oblasti, koja je neka vrsta rusinske teritorijalne jezgre. Ima ih i u susjednim dijelovima Slovačke te u južnom dijelu Poljske, gdje su poznati i pod etnonimom Lemko pa se taj dio naziva Lemkivščinom. Rusini imaju veliku i brojnu dijasporu u Sjedinjenim Državama i Kanadi pa se računa da u svijetu ima oko milijun Rusina.

Pitanje nacionalnog identiteta, rusinskog ili ukrajinskog, glavnine slavenskog stanovništva Zakarpatske oblasti bilo je predmetom interesa i naše studijske skupine. O toj temi imali smo nekoliko susreta s lokalnim predstavnicima, a domaće ljude koje smo susretali redovito bismo pitali za mišljenje i osobno stajalište o tom pitanju te na taj način neprestano provodili anketu. Naposljetku, mnogo smo o tome raspravljali i među sobom, osobito imajući na umu da su i dva člana same skupine zapravo zastupala dvije suprotstavljene teze. Stanislav iz Kijeva, etnolog po temeljnom fakultetskom naobrazovanju, bio je pomirljiv zagovornik službenog ukrajinskog stajališta. Povjesničar Bob nije samo priznati svjetski autoritet ukrajinistike nego, zahvaljujući svome podrijetlu, i aktivni promicatelj rusinske nacionalne samobitnosti. Njihove argumentirane, ali tolerantne, prijateljske i duhovite rasprave obogatile su i spoznaje nas ostalih, autsajdera u tom pitanju.

Mnogo žešćoj, ali ipak civiliziranoj raspravi prisustvovali smo u užgorodskom Centru nacionalnih manjina. Rusinski aktivisti nastojali su nas uvjeriti u opravdanost njihova zahtjeva za priznanjem statusa zasebnog naroda. Njihov oponent, ukrajinski povjesničar, gorljivo je zastupao službeno ukrajinsko gledište. Tvrdio je da je rusinska udruga potkraj 1980-ih godina osnovana na poticaj proruskih snaga koje su na taj način željele parirati ukrajinskome nacionalnom pokretu u Zakarpatju te da je svemu krajnji cilj izdvajanje regije iz Ukrajine. Našli smo se u nezahvalnoj ulozi neutralnog arbitra od kojeg obje strane očekuju da im na kraju da za pravo. Zbog toga njihova rasprava može trajati beskonačno dugo uz opetovano ponavljanje već izrečenih stajališta jer i jedna i druga strana u takvim situacijama želi da njezin istup bude zadnji.

Predstavnik oblasne uprave zadužen za manjinska pitanja tumačio nam je situaciju uoči popisa stanovništva koji se priprema za kraj 2001. Na upit hoće li se, protivno dosadašnjoj praksi, u popisu dopustiti izjašnjavanje pod rusinskim imenom, oblasni je povjerenik za manjine odgovorio iskreno: vjerojatno će biti dopušteno upisati rusinsku nacionalnost, no upitno je hoće li se ta kategorija naći i u konačnom službenom i zbirnom iskazu podataka ili će svi koji se pojedinačno izjasne kao Rusini u konačnici ipak biti ubrojeni u Ukrajince, što bi zapravo bilo malo različito od dosadašnje prakse.

Meni se čini da Rusini imaju puno pravo tražiti priznanje statusa zasebne etničke zajednice. Lingvistička posebnost trebala bi, pritom, biti ključni argument etničke samobitnosti. U užgorodskoj knjižari našao sam i kupio nevelik trojezični rusko-ukrajinsko-rusinski rječnik, međutim ne mogu suditi koliko je to jak argument u rukama rusinskih zagovornika. Listajući taj rječnik, lako je zapaziti da između ukrajinskih i rusinskih riječi često nema razlike, no ne želim se upuštati u paušalnu ocjenu stanja. Naposljetku, bez obzira na (ne)postojanje lingvističkih razlika, smatram da bi postojanje izražene nacionalne svijesti i neupitna tradicija samostojnosti trebali biti dovoljni argumenti priznanja zasebnog identiteta. Moguću slabu stranu rusinske argumentacije vidim u nečem drugom. Stekao sam, naime, dojam da se i rusinska strana zapravo boji mogućnosti potpuno slobodnog izjašnjavanja. Mislim da bi u uvjetima potpune slobode odziv stanovništva bio manji od razine koja bi zadovoljila rusinske prvake. Dio zakarpatskoga slavenskog stanovništva zacijelo bi se očitovao u smislu rusinske samobitnosti, no drugi dio vjerojatno bi se i dalje priklonio ukrajinskoj opciji, prihvaćajući rusinstvo samo kao regionalnu posebnost, ali ne i etničku zasebnost. U postojećoj situaciji službeno nepriznatog rusinstva, dakle u uvjetima nacionalne osporenosti, rusinskim aktivistima ostaje uvijek mogućnost mobilizacije u vezi s tim pitanjem. Narodne mase uvijek je lakše uzburkati s tezama o zakinutosti i podređenosti.

Možda najbliže istini, a svakako najbliže poželjnom ishodu spora o rusinskom identitetu bio je povjesničar Bob kada je jednu od zdravica namijenio za »slobodu Rusina u neovisnoj Ukrajini«.

U središtu Europe

— Svakako planiraj i Karpate. Nije dovoljno posjetiti samo nizinski dio i gradove. Moramo obići i dijelove gorskog područja želimo li steći cjelovit dojam o regiji — upućivao sam apele Stanislavu mjesecima prije posjeta Zakarpatju, dok smo u elektroničkoj korespondenciji planirali program.

— To je nesigurno. Ceste su jako loše u tom dijelu, poplave odnose sve pred sobom. Nisam siguran... — odgovarao je Stanislav, nastojeći otkloniti moja nadobudna nastojanja da itinerarij skrenem i na Karpate.

Naposljetku je ipak popustio i naš put je obuhvatio i pravo karpatsko područje, a ne samo prigorje. Stanislavova upozorenja glede cesta uglavnom su se pokazala točnima. Glavna cesta koja preko Mukačeva izbija na prijevoj Vereckij i produžuje prema Lavovu u vrlo je dobrom stanju i njome se može sigurno voziti, no na ostalim cestama potreban je oprez i za neke je poželjno imati i prikladno vozilo. Naš kombi ruske proizvodnje, primjerice, pokazao se sasvim dobrim izborom. Glavni test brdske vožnje kombi i njegov vozač Jožef položili su na putu k Synevyrskom jezeru. Bistro planinsko jezero na oko 1000 m nadmorske visine s krasnom šumovitom okolicom ima status nacionalnog parka. Pristup do njega, međutim, ne bi bio moguć s običnim vozilom bez izlaganja krajnjem riziku da se vozilo ošteti.

Sve ceste koje prolaze kroz gorsko područje Zakarpatja ili zalaze u njega, vode jednom od dolina Tisinih pritoka. Glavna transkarpatska cesta, koja u gorsko područje ulazi kod Mukačeva, vodi dolinom rijeke Latorice. Zapadnija transkarpatska cesta vodi od Užgoroda dolinom rijeke Už, a istočnija od Husta dolinom Rike. Najpotpuniji uvid u gorsko područje omogućuje najistočnija od četiriju transkarpatskih cesta koje iz Zakarpatja vode u Galiciju. To je cesta koja vodi dolinom same Tise.

Da bi prošli tim putem, Stanislav i ja smo smo u Hustu unajmili taksi. Za iznos od pedesetak američkih dolara taksist je rado pristao na vožnju od Husta do tri stotine kilometara udaljenog Ivano Frankivska na drugoj strani Karpata, poštujući putem naše želje i potrebe za zaustavljanjem. Usporedbe radi nekoliko mjeseci poslije taksist u Umagu jedva je pristao za isti iznos na vožnju do osamdesetak kilometara udaljene Pule i to u vrijeme izvan turističke sezone.

U Hustu smo se Stanislav i ja rastali s ostalim članovima skupine i naš kombi zamijenili taksistovom ladom. U prvom dijelu put nas vodi dolinom Tise uzvodno. Što smo više napredovali, dolina je postajala sve uža i uža, a okolni planinski rub sve viši. Na jednom dijelu Tisa je i granična rijeka. Uz obalu s naše strane duž ceste postavljeni su plavo-žuto obojeni stupovi. To su ukrajinske granične oznake. S druge je strane brze i nabujale Tise Rumunjska.

Kraj gradića Rahiva spajaju se dva izvorišna kraka Tise: Čorna i Bila Tisa. Visina okolnih gora ondje je impresivna. Ukrajinski Karpati ondje dostižu najveću visinu. Dolina Bile Tise u samom je podnožju 2061 metara visoke Hoverle, najvišeg vrha Ukrajine. Od Rahiva naša cesta nastavlja uz Čornu Tisu i stiže do Jasinje, glavnog središta zimskoga turističkog središta tog dijela Karpata. Odatle se uspinje na Jablunickij prijevoj gdje napušta Zakarpatje i ulazi u susjednu Galiciju.

Na putu dolinom Tise zanimale su me dvije stvari: kakve su posljedice proljetnih poplava o kojima svake godine stižu zabrinjavajuća izvješća te koliko je razvijen turizam? Nakon uvida u stanje, mogu reći da su posljedice poplava brojne i lako uočljive, dok turizam, barem kada je ljetni dio godine u pitanju, na mene nije ostavio dojam osobito prosperitetne gospodarske grane.

Posljedice poplava mora vidjeti svaki prolaznik. Na mnogim mjestima, naime, proljetne bujice odnijele su cijele dijelove ceste pa se vozi po improviziranim nasutim dionicama. Glede turizma očekivao sam, barem u Jasinji, vidjeti karakteristične sadržaje: hotele i odmarališta, sportske terene, prodavaonice suvenira, domaće i strane reklame pa i pokojeg turista na ulici. Od svega toga vidio sam vrlo malo. U središtu Jasinje jedini neugledni turistički ured bio je zatvoren. Hotela i reklama nigdje na vidiku, a ljudi na ulici očevidno su bili lokalni stanovnici a ne turisti iz drugih dijelova zemlje ili iz inozemstva.

Cjelokupni dojam nije odgovarao očekivanjima kakva sam imao s obzirom na činjenicu da su baš tu ne samo poznata turistička središta nego i samo središte Europe. Središte Europe? Da, baš tako, niste se zabunili. Tu u zabiti jedne karpatske doline nalazi se zemljopisno središte europskoga kontinenta. Dvije dijagonale povučene iz udaljenih kutova kontinenta sijeku se u selu Dilove koje se nalazi kraj Rahiva. Točka je dvostruko obilježena. Idući od Husta prvo se dolazi do spomen obilježja podignutog još 1875. za ugarske uprave. Sovjetska je vlast pedesetak metara dalje stotinu godina kasnije uredila još jedan spomenik te postavila nekoliko panoa unaokolo. Geografičnij centr Evropi, Geographical Centre of Europe, nema nikakve dvojbe, središnja točka je tu i dobro je obilježena. Možda zbog lošeg vremena, ali ipak prije zbog drugih razloga Stanislav i ja bili smo jedini posjetitelji. Ne vjerujem da ih je tog dana bilo mnogo više. Riječ je, dakle, o marginalnom mjestu u središtu Europe.

Za razliku od zakarpatske, prisojne strane Karpata, gdje krajolik na me nije ostavio dojam turističke meke, osojna odnosno galicijska strana Karpata doimala se znatno dinamičnijom u tom pogledu. Već na samom prijevoju, gdje je markantno označena oblasna granica između Zakarpatske i Ivanofrankivske oblasti, zatekli smo motel i mnoštvo štandova sa suvenirima. Povrh toga lokalni klinci, kao i na mnogim drugim mjestima duž glavnih karpatskih prometnica, nude prekrasne, svježe ubrane vrganje i posude sa šumskim jagodama. Vrganje nismo uzeli jer ih nismo imali gdje prirediti, no jagodama smo se dobro opskrbili te ih zobali dok smo se polako spuštali sjevernom, po mome sudu turističkijom stranom Karpata. Dojam o razvijenosti turizma s te strane definitivno se učvrstio nakon što smo prošli kroz Jaremču, koja po brojnosti turističkih sadržaja uvjerljivo premašuje sve što sam vidio u Zakarpatju.

Bijeli Hrvati

Iako si ne umišljam da sam nakon dva posjeta zemlji postao ukrajinist, neka je krajobrazna obilježja ipak moguće uočiti već na prvi pogled. Lako je, primjerice, uočiti razliku između brdskih, rusinskih sela u Zakarpatju i nizinskih sela na galicijskoj strani. Nije tu riječ samo o tipu sela i posjeda te načinu gradnje kuća uvjetovanima reljefnim i klimatskim uvjetima. Ono što me je osobito zainteresiralo goleme su razlike u pogledu rasprostranjenosti nacionalnih simbola. Osim službeno istaknutih simbola, ponajviše na javnim zgradama, u Zakarpatju namjernik neće susresti ukrajinsku nacionalnu ikonografiju u većim količinama. Sasvim je drugačija slika na drugoj strani Karpata u Galiciji, a osobito u okolici Ivano Frankivska. Doslovce svako selo, na istaknutom mjestu u središtu i svakako uz glavnu cestu, ima lijepo uređenu mogilu s križem, napadno dekoriranu s lako uočljivim plavo-žutim znamenjem.

— To su spomenici palima u borbi protiv Sovjeta za vrijeme Drugoga svjetskog rata — objašnjava mi Stanislav. Ni jedno selo ne želi zaostati veličinom mogile i križa za susjednim, a posljedica te utakmice u izražavanju osjećaja je krajolik naprosto nabijen patetikom i nacionalizmom.

Nacionalnu ikonografiju susretali smo gotovo na svakom koraku i poslije šetajući glavnim oblasnim središtem Ivano Frankivskim, lijepim srednjoeuropskim gradom od oko 300 000 stanovnika.

— Ovdje Sovjetski Savez nikada nije bio prihvaćen, niti njegova restauracija ima i najmanjih izgleda, potvrđuje mi Stanislav ono što je zapravo jasno već i na prvi pogled.

Prešavši Karpate došli smo u Galiciju, izvorno Galyčynu, »najukrajinskiji« dio Ukrajine. Tvrda jezgra ukrajinskog nacionalizma, grkokatoličko uporište, izvorište mnogoljudne prekomorske emigracije, u sovjetsko vrijeme nepoćudna pokrajina, potkraj 1980-ih godina Galicija je postala žarištem oslobođenih nacionalnih osjećaja. Gledajući to napadno izražavanje nacionalnih osjećaja, ne mogu se ne sjetiti slike većine hrvatskih gradova i sela u vrijeme izbora u proljeće 1990. i neposredno nakon njih.

Hrvatski put u neovisnost bio je drukčiji od ukrajinskoga: »strmiji« zbog rata ali i brži, osobito nakon što je oružana prijetnja otklonjena. Ukrajinska neovisnost izložena je drukčijim kušnjama. Državotvorna Galicija još uvijek strepi od svekolikog utjecaja velikog ruskog susjeda i mogućih obrata te je zato toliko osjetljiva. Poučen baš hrvatskim iskustvom, siguran sam da će za pet ili deset godina i u Galiciji na javnim mjestima biti manje plavo-žutog znamenja, baš kao što ga je danas u Hrvatskoj manje nego prije desetak godina.

No nije nacionalni naboj jedino što povezuje Hrvatsku s Galicijom. Postoji još jedna, manje očevidna, ali zato »dubinska« veza. Meni ju je približio i protumačio arheolog Taras iz Lavova, stari Stanislavov prijatelj. Čuvši da Stanislav dolazi u društvu kolege iz Hrvatske, Taras je poželio da nam pokaže arheološke lokalitete u Galiciji važne za povijest Bijelih Hrvata. Taras, naime, zastupa tezu da je upravo dio Galicije u kojemu se nalazimo svojedobno bio postojbinom Bijelih Hrvata. U vrijeme migracija poznatih pod nazivom »seobe naroda« slavensko je stanovništvo migriralo preko Karpata te naselilo panonsku nizinu i planinsko područje sve do jadranske obale. U tim migracijama hrvatsko je narodne ime »preseljeno« u krajeve gdje je i danas živo. U galicijskoj prapostojbini, međutim, ostali su brojni arheološki nalazi, tvrdi Taras, koji svjedoče o Bijelim Hrvatima. Tim je nalazištima Taras posvetio veći dio svoje znanstvene karijere.

Tijekom jednodnevnog arheološkog puta po Galiciji nismo se bavili samo dalekim zajedničkim precima. Taras nas je odveo i do Galyča, mjesta po kojem je cijela pokrajina dobila ime. Nedaleko od Galyča posjetili smo crkvu svetog Pantelejmona. Današnje skladno crkveno zdanje nije starije od nekoliko stoljeća, no lokalitet je stari, pretkršćanski. Ja ga osobito pamtim po maestralnom pogledu koji se otvorio pred nama. Stajali smo na rubu riječne terase, kojih pedesetak ili stotinjak metara nad riječnom nizinom posred koje protječe Dnjestar. Dokle god je sezao, pred nama je pucao pogled na blago valovitu ukrajinsku ravnicu i rijeku obasjanu suncem. Ne znam kako je s vama dragi čitatelju, no moja si malenkost prije posjeta nekom kraju ili zemlji na temelju raspoloživih informacija stvori predodžbu o mjestu koje će posjetiti. Jednom kada stignem na odredište ta se predodžba katkad potvrdi, a katkad i ne. U slučaju pogleda koji mi se otvorio od crkve svetog Pantelejmona sa sigurnošću mogu reći da je to bila slika ukrajinskoga krajolika iz moje kabinetske predodžbe. Boje neba i boje dnjestrovske nizine skladno su se stapale u boju ukrajinske nacionalne žuto-plave zastave, a širina pogleda dočaravala je prostranstvo ukrajinske zemlje.

Umiveni Lavov

Lavov, ili L'viv po ukrajinski, zamislio sam kao veliko finale posjeta Ukrajini. Sve do Lavova bio sam ponajprije znatiželjni promatrač i analitičar. Lavov, pak, ponajprije sam želio doživjeti kao grad u kojem sam bio i prije i u kojem imam poznanike i prijatelje. Već i dolazak u društvu sa Stanislavom i Tarasom pospješivao je taj osjećaj, no moj lavovski krug obuhvaća i druge ljude. Ponajprije, tu su dvije dobre prijateljice, Oksana i Natalija, profesorice sa slavističke katedre Lavovskog sveučilišta. Njih dvije, zajedno s Ivanom Dadićem, lektorom hrvatskog jezika na istoj katedri, čine respektabilnu kroatističku ispostavu, trenutačno vjerojatno najjače kroatističko uporište na slavenskome Istoku.

Baš na dan moga dolaska u Lavov, Ivan je obranio magisterij iz filologije. Samom činu obrane, koji je po svemu sudeći znatno zahtjevniji nego u nas, nisam mogao prisustvovati, no sljedeći dan priključio sam se domjenku koji je Ivan priredio za kolege sa slavističke katedre. Došao sam na fakultet baš u trenutku kada se Ivanu desetminutnom zdravicom obratila lektorica iz Bjelorusije. Uglavnom sam dobro razumio sve dobre želje koje je simpatična Marija uputila razdraganom Ivanu. Nakon nje slavljeniku su se podjednako dugačkim zdravicama obratili još neki kolege. Bilo mi je drago da je Ivan postigao tako značajne rezultate, osim toga prigoda da bar nakratko prisustvujem nepatvorenom domjenku lavovskih slavista pothranjivala je moju znatiželju. Odmah sam primijetio da su zdravice brojnije, znatno dulje pa i sadržajnije nego kod nas. Nisam tada ni slutio da ću samo nekoliko mjeseci kasnije na Kavkazu biti svjedokom takvih zdravica prema kojima će se ove lavovske činiti kao šture, proste rečenice.

O programu moga posjeta Lavovu skrbe se Oksana i Natalija. S njima provodim i najviše vremena. Prisjećamo se moga prvog posjeta u sastavu izaslanstva Matice hrvatske, brojnijih zagrebačkih susreta, raspituju se o zagrebačkim poznanicima, ponajprije o prijatelju Blažu za kojeg nam je svima žao da i ovaj put nije s nama. Tu su i planovi za neke buduće zajedničke projekte, kako u Hrvatskoj tako i u Ukrajini. Mislim na to kako je velika sreća za me da se Oksana i Natalija sjajno slažu. Pomažu jedna drugoj u poslu, dijele časopise i knjige koje im šaljemo iz Hrvatske, uskaču jedna drugoj na zamjenska predavanja te se o svemu dogovaraju. Pravo je zadovoljstvo biti s njima dvjema u društvu istodobno. Što kažeš jednoj, kao da si rekao i drugoj. A kako bi teško bilo s njima komunicirati da se kojim slučajem ne slažu, da se nadmeću i jedna drugu kritiziraju, da si u razgovoru »spuštaju«, a nesretni sugovornik da neprestano mora paziti kako da održi krhku ravnotežu.

Novi susret s Lavovom nudi mi još nekoliko pogodnosti u kojima nisam mogao uživati za vrijeme prvog posjeta. Umjesto u socrealističkom hotelu na kraju grada, sada sam smješten u starinskom, građanskom stanu u Strijskoj ulici u središtu gradu. Nadalje, mjesec lipanj nije loše vrijeme za posjet gradu u kojem je mnogo zelenila. U lipnju sve je ljepše, vedrije i bujnije nego u jesen kada je pao moj prvi posjet. Naposljetku, moj drugi posjet vremenski se podudara s posjetom pape Ivana Pavla II, zbog čega je grad posebno dotjeran. Dovoljno razloga da moji dojmovi o Lavovu, koji ionako nisu bili loši, postanu još povoljniji no prije. Skrb oko smještaja u Lavovu prepustio sam Oksani. Po dolasku u Lavov doznajem od Oksane da su svi hoteli odavno zauzeti zbog Papina posjeta, no ona se pobrinula za alternativu. Umjesto u neki od hotela smjestit će me kod gospođe Zite, obiteljske prijateljice.

Pani Zita, koja živi sama s bijelim mačkom u trosobnom stanu na drugom katu zgrade u Strijskoj ulici, ljubazno mi je ustupila čak dvije sobe. Trudim se da joj smetam što manje i uglavnom sam odsutan po cijeli dan, no ipak uspijevamo svaki dan predvečer zajedno popiti kavu i čašu vina. U početku se sporazumijevamo na slavenskom »esperantu« — ona govori ukrajinski, a ja hrvatski — i komunikacija teče uz manje zastoje dobro. Poslije obogaćujemo naš razgovor i njemačkim jezikom, koji oboje natucamo. Iako se uglavnom klonim javnog pokazivanja svoga (ne)znanja njemačkog jezika, cijela situacija stimulira me da ovoga puta ipak ustrajem — ta ipak je Lavov, odnosno Lemberg bio glavni grad jedne od pokrajine carstva u kojem je njemački bio lingua franca. U takvom ambijentu uporaba njemačkog čini se sasvim prirodnim izborom, bez obzira na to što neki to zovu austrougarskom nostalgijom.

Gospođa Zita, umirovljena liječnica, ima zanimljiv životopis. Rođena je i odrasla u Letoniji u vrijeme kada je ta zemlja uživala neovisnost. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata zatekla se u Harkivu u istočnoj Ukrajini te pod njemačkom okupacijom naučila nešto njemačkog jezika. Nakon rata skrasila se sa suprugom u Lavovu gdje živi i danas, sama nakon suprugove smrti i odlaska djece na Zapad. Bez obzira na svoje letonsko podrijetlo, ona sebe danas smatra Lavovljankom i Ukrajinkom. Gospođa Zita nevjerojatno se dobro uklapa u ambijent stana u Strijskoj, ulici koja je još uvijek popločana kamenim kockama kao i mnoge druge u Lavovu. Podsjeća me to na nekadašnji Zagreb i u meni pojačava osjećaj vremeplova u zajedničku prošlost.

Lavov je grad u kojem sovjetski sloj danas brzo kopni. U sastav Sovjetskog Saveza, kao uostalom i cijela zapadna Ukrajina, grad je ušao tek nakon Drugoga svjetskog rata. Sovjetska je vlast u grad ulagala malo pa je i tragova iz tog vremena manje no drugdje. Pritom, naravno, mislim isključivo na središnji dio grada a ne na novije dijelove koji su i te kako produkti sovjetske stanogradnje. U Lavovu svaki će se putnik koji dolazi iz srednjoeuropskog miljea odmah osjećati kao kod kuće. Većina crkava nosi barokni pečat, najveći dio blokova u gradskom središtu izgrađen je u 19. stoljeću za vrijeme austrijske uprave. Nakon Prvoga svjetskog rata grad dolazi pod Poljsku, što nije bilo nekompatibilno prethodnom razdoblju. Sovjeti nisu ostavili mnogo tragova, osim što su sve zapustili. Dokaz je i činjenica da je u sovjetskom razdoblju slabo osvijetljen i od modernih intervencija sačuvan Lavov, često bio kulisa za snimanje povijesnih filmova.

Na razdoblje poljske uprave između dvaju svjetskih ratova podsjeća ponajprije isusovačka crkva u starom dijelu grada u kojoj je sve pa čak i misa na poljskom jeziku. Tu je i spomenik pjesniku Adamu Mickiewiczu na trgu u središtu grada koji nosi pjesnikovo ime. O poljskom sloju u povijesti grada snažno svjedoči i gradsko groblje. Grob ukrajinskog pisca i prosvjetitelja Ivana Franka okružen je brojnim grobnim spomenicima na poljskom jeziku, a posjetitelj ne može ne zapaziti i skupine poljskih turista koje vodiči informiraju o brojnim kulturnim i znanstvenim uglednicima poljskoga podrijetla što na tom groblju počivaju.

Poput brojnih drugih srednjoeuropskih gradova koji su često mijenjali gospodare današnji je Lavov umoran od svoje prošlosti i čestih promjena koje je ona nosila. Turistički vodiči u svojim će instant-verzijama isticati učestalost promjena kao izvor bogatog naslijeđa nekoga grada. Preći će preko istine da je svaka promjena redovito značila i smjenu stanovništva, koja se uvijek događa pod prijetnjom i prisilom, pa je takva »bogata« povijest zapravo povijest tragičnih ljudskih sudbina i životnih gubitaka.

Jedan od pokazatelja čestih smjena vlasti jesu i promjene naziva ulica. Ulica u kojoj stanuje Oksana tek je jedan od brojnih primjera koji oslikavaju promjenljivost urbane toponimije Lavova. Budući da hrvatsko iskustvo obiluje brojnim vlastitim primjerima, našem će čitatelju priča o promjenama naziva biti lako razumljiva. U poljskom razdoblju kada je uglavnom i izgrađena većina četverokatnih zgrada u toj ulici, ona se nazivala Obrtinskom jer je ondje bilo okretište tramvaja. Nakon Drugoga svjetskog rata Poljska se, kao što je dobro poznato, pomaknula prema zapadu, a Lavov se našao u sastavu Sovjetskog Saveza. Brojni nazivi ulica zamijenjeni su novima pa je tako i ulica iz naše ogledne priče nazvana prema ukrajinskom piscu Pantelejmonu Kulišu. No nedugo potom netko je »budan« u vlasti zaključio da je Kuliš ipak bio previše nacionalistički usmjeren i kao takav nepoželjan pa je njegovo ime zamijenjeno politički mnogo pouzdanijim likom i imenom Vorovskog, sovjetskog diplomata iz razdoblja neposredno nakon Oktobarske revolucije. Vorovski je u ulici »stanovao« do 1991. kada je Miša Gorbačov ostao bez države. U samostalnoj Ukrajini nazvana je po matematičaru Zarickom, prijašnjem stvarnom stanovniku ulice.

I još jedan primjer iz Oksanina neposrednog susjedstva. Na dnu spomenute ulice promjenljiva imena nalazi se park. Uređen je u sovjetskom razdoblju te je u njemu, kako je tada i priličilo, podignut i golem spomenik Lenjinu. Danas Lenjinova spomenika ondje više nema, no zato u parku stoji spomenik ukrajinskom kozačkom junaku Bogdanu Hmeljnickom.

U slojevitom gradskom kulturnom naslijeđu jedan je sloj i armenski. U najužem gradskom središtu je Virmens'ka odnosno Armenska ulica, a u njoj i armenska crkva. Bolje upućeni u povijest kršćanskih dioba i raskola znaju da je armenska crkva jedna od takozvanih istočnih, nesjedinjenih crkava, koje su se od matice odcijepile znatno prije no što je došlo do glavnog raskola i podjele kršćanstva na istočno, pravoslavno i zapadno, katoličko. Propustio sam je posjetiti za prvog posjeta pa se ovoga puta obvezatno našla na mome itinerariju, a nije ju propustio posjetiti ni Ivan Pavao II.

Tijekom cijelog boravka u Ukrajini na javnim sam mjestima sretao brojne znakove koji su upozoravali na istodobni posjet katoličkog poglavara toj ipak pretežito pravoslavnoj zemlji. Još u Užgorodu gledao sam na ukrajinskoj televiziji razgovor s papinskim nuncijem. Bio sam neobično ponosan što je nuncij ostavio vrlo dobar dojam spremno odgovarajući na pitanja voditelja i gledatelja na tečnom ukrajinskom jeziku. Razlog moga zadovoljstva glede te demonstracije vrsnosti vatikanske diplomacije leži u činjenici da nuncij nije bilo tko, nego hrvatski svećenik.

Prvi dio Papina boravka u Ukrajini, posjet Kijevu, bio je vrlo služben. Papu su s najvišim počastima i vidljivo razdragani zbog posjeta dočekali najviši državni dužnosnici, no u pretežito pravoslavnom Kijevu posjet nije izlazio iz službenih okvira. Bili su nazočni i gotovo svi crkveni dostojnici, a izostali su jedino predstavnici promoskovske frakcije pravoslavne crkve. Za manje upućene tek napomena da je pravoslavna crkva u Ukrajini oštro podijeljena iznutra na promoskovsku frakciju i proukrajinske frakcije sklone crkvenoj samostalnosti.

Posjet Lavovu, gdje se Papa zadržao puna dva dana, bio je ipak s emocionalnog stajališta svakako važniji dio njegova ukrajinskoga hodočašća. Pretežito grkokatolički Lavov i Galicija dočekivali su ne bilo kojeg visokog gosta, nego vlastitog duhovnog poglavara. K tomu još i činjenica da je Ivan Pavao II. pravim imenom Karol Woytila, dakle Poljak, što je tom posjetu dalo dodatnu dimenziju bliskosti. Moji ukrajinski prijatelji čak su nagađali da je Woytilina mati zapravo ukrajinskog podrijetla, no za tu priču ipak nisam našao potrebnu potkrijepu.

Cijeli grad bio je ukrašen u znaku Papina dolaska. Žuto-bijele vatikanske i plavo-bijele ukrajinske boje stopile su se u jedinstvenu žuto-plavo-bijelu kombinaciju. Na pošti se čekalo u redu da vam na razglednicu lupe prigodan pečat s motivima Papina posjeta. Plakati s Papinim slikama i porukama na ukrajinskom i poljskom jeziku gledali su na prolaznike sa svih strana. Ukrajina pozdravlja rimskoga papu, L'viv pozdravlja Ivana Pavla II. i brojni drugi slični iskazi dobrodošlice na svakom koraku čine ulice Lavova mnogo življima i veselijima nego što su bile prije nekoliko godina kada je Lavov ostavio na me dojam mračnoga grada bremenitog svakovrsnim oskudicama. Moji prijatelji me uvjeravaju da je opskrba tih dana zaista bila urednija i redovitija. Bilo je i mnogo stranaca, uglavnom Poljaka, no sporadično su se mogli čuti i drugi jezici pa i hrvatski.

Za posjeta etnografskom muzeju na otvorenom u Ševčenkovu gaju, parku-šumi usporedivoj sa zagrebačkim Maksimirom, zapazio sam nekoliko časnih sestara koje su međusobno pričale na tečnom engleskom. Jednu od njih pitam kojem redu pripadaju i što ih je donijelo do Lavova. Riječ je o redu svetog Josipa koji su u Americi osnovali ukrajinski emigranti. Dvije pripadnice toga reda bit će tijekom Papina posjeta proglašene blaženima. To je i razlog njihova dolaska. Na rastanku im želim da ugodno provedu dan, a one spremno odgovaraju: »We'll do our best«.

Neobično mi je drago da mi se pružila prilika vidjeti takvo umiveno lice Lavova. Zahvaljući Woytilinu dolasku Lavov je preda mnom zasjao u punom sjaju. Vidio sam kako bi, uz nešto truda, taj grad mogao i inače izgledati. Štoviše, duboko vjerujem da to nije bio kratkotrajni bljesak, nego da sam vidio sliku budućeg Lavova, toga sjajnoga grada koji će za desetak godina možda postati novim odredištem turističkih hordi koje će se dotad već izdovoljiti Praga, Beča, Budimpešte i ostalih danas (pre)popularnih srednjoeuropskih odredišta. Imao sam rijetku povlasticu da vidim umiveno lice grada prije neizbježne i posvemašnje komercijalizacije, a vi štovani čitatelji zapamtite da ste tu prognozu prvi put pročitali baš kod ovog putopisca.

Hrvatska vodica i ukrajinska votka

Iako i Lavov pripada u područje koje su nekad naseljavali Bijeli Hrvati, od arheoloških veza više me zanimaju eventualne veze iz bliže povijesti i, osobito, sadašnjosti između toga lijepoga grada i moje domovine. Potonjima nastojim i sam skromno pridonositi a o prvima se raspitujem. U vrijeme Prvoga svjetskog rata tu su u blatu galicijskih rovova u odorama austrougarskih vojnika hrpimice ginuli naši ljudi. O bitki kod Bystrice Lesne i sudbini Mate Peseka literarno je izvijestio Krleža, no ja bih rado vidio i nešto stvarno. Pitam svoje poznanike ima li u Lavovu ili okolici kakvih spomen-groblja iz toga vremena, no čini se da u ovom dijelu Europe skrb o ratnim grobljima, barem kada su našijenci u pitanju, nije bila na istom stupnju kao u nekim drugim dijelovima. Od te vrste uspomena, dakle, neće biti ništa, no sasvim slučajno ukazao se drugi, svakako manje žalostan trag hrvatske nazočnosti u Lavovu.

S Natalijom sam ručao u restoranu Kupol, nazvanom prema kupoli na krovu zgrade u kojoj se nalazi. Unutrašnjost restorana sva je u brojnim fotografijama Lavova s kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća te novinskim isječcima iz istog vremena. Posjet restoranu pod kupolom nije slučajan. Tu sam kao član Matičine delegacije bio i prije tri godine o čemu u ovom časopisu već postoji ne samo pismeno nego i fotografsko svjedočanstvo. Po cijenama na jelovniku i na vinskoj karti primjećujem vidljiv »napredak«. Naravno, riječ »napredak« ima opravdanja jedino ako se složimo da je baš to pravi izraz za očevidan porast cijena. To se posebice odnosi na cijene vina. Butelju crnoga gruzijskog vina konobar nam je ponudio po cijeni dvostruko većoj od cijene vina u nekom našem, također preskupom restoranu. Suočen s takvim »napretkom« zaboravljam na gruzijsko vino, a umjesto njega naručujemo odlično lavovsko pivo. Odlučujemo se za svijetlo pivo gorkasta okusa, iako ne bih imao ništa protiv tamnih lokalnih inačica, onoga standardnog srednje jakog ili jačeg portera.

Nakon ručka razgledavamo i komentiramo stare fotografije i novinske izreske uglavnom iz poljskog razdoblja izvješene po zidovima. Odjednom zastajemo kraj jednog isječka. Riječ je o reklami, a moj se pogled zaustavio na prezimenima Didolić i Prpić. Odmah mi je zazvučalo i previše blisko a da bi bilo slučajno. To mora da su neki Hrvati. Čitamo reklamu na poljskom. Natalija je i polonistica, no ne treba mi njezina pomoć jer dovoljno razumijem i sam. Na reklami na poljskom jeziku, naime, uz ostalo piše: znany ze swej dobroci szampan chorwacki »Vodica«. Nije teško zaključiti da je riječ o tome kako su naši trgovci bili poznati po dobrom hrvatskom šampanjcu »Vodici«. Tu smo, dakle. U Lavovu naši su Didolić i Prpić dvadesetih godina prošlog stoljeća trgovali, pretpostavljam, bakarskom vodicom i njihova je trgovina na kućnom broju 3 u ulici Czarnieckiego očito bila na dobru glasu. Svaka čast Bijelim Hrvatima, no to je bilo jako davno kad su (i ako su) Galiciju zamijenili novom domovinom. Didolić i Prpić, trgovci vinom, neprijeporno Hrvati, nudili su između dvaju svjetskih ratova Lavovljanima naša vina i to pod hrvatskim imenom. Po mome poimanju to je jaka veza koju bi u nekoj od sljedećih prigoda vrijedilo i detaljnije istražiti, a možda i obnoviti, no to je izvan mojih mogućnosti.

I dok su se hrvatsko-galicijske trgovačke veze u prošlosti učvršćivale našom »vodicom«, svoje vlastite hrvatsko-ukrajinske veze, odnosno zagrebačko-lavovske veze, na kraju sam puta zalio ukrajinskom votkom. Odbor za ispraćaj vlaka za Budimpeštu na lavovskom kolodvoru bio je impresivan. Uz Oksanu i Nataliju tu su i Oksanin suprug Andrij te arheolog Taras što nikako nije moglo proći bez nekoliko putnih rundi ukrajinske votke, gorilke, u kolodvorskom restoranu. Andrij me podučio da se inače široko rasprostranjen običaj nazdravljanja za sretan put u ukrajinskoj inačici veže uz kozake. Prije nego što su uzjahali konje kozaci bi, naime, ispili nekoliko ljutih votki za sreću. Zahvalan sam mu na tom iskustvu kao što sam zahvalan i svima ostalima koji su pridonijeli da i ovaj put baš kao i tri godine prije otputujem iz Ukrajine prepun dojmova, a neke od njih pokušam i zapisati.