Pravo na život. Pravo na priču.

Theresia Moho: Zato što noć nema oči; Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

Nastojeći jednoga sparnoga osječkoga ljetnog podneva pronaći slobodan stol, u jedino prihvatljivo, dubokom hladu lipa Europske avenije, nemalo me zatekao jedan događaj. Naime, susret s mojom bivšom profesoricom završio je time da mi je zadala domaću zadaću. Priznajem, to me je navelo da preispitam ispravnost epiteta koji sam pridavala nazivu njezinoga zanimanja — bivša, naime. I, uostalom, koliko je pogrješno ikoga ili išta u vlastitoj biografiji prihvatiti kao bivše...

Ja — ispis obilježio je, kako je već često puta podsjećano, hrvatske književne devedesete. »Prvo lice jednine... postalo je zaštitnim znakom onih koji su željeli iskoristiti pravo na priču o vlastitom životu te iz pozicije najčešće slabog subjekta i progovoriti o kulturološkom, ideološkom, socijalnom i privatnom kontekstu« navodi Helena Sablić-Tomić u pogovoru knjizi Theresie Moho Zato što noć nema oči.

Theresia Moho autorica je »dvotomne« autobiografije. Roman Zato što noć nema oči nastavak je romana Marijanci — Djetinjstvo u Hrvatskoj 1928-1945.1 Potpisavši autobiografski sporazum u prvoobjavljenoj knjizi, uredno ga i ovjerivši provjerljivim biografskim podacima, Theresia Moho nastavlja ispisivati razvoj vlastite ličnosti, ali i vremena u kojemu se ona razvijala, i ovom knjigom.

Zato što noć nema oči kronološki se nastavlja na Marijance — fabulativno tkivo započinje poratnim kaosom — krajem godine 1945, a završava godinom 1956-om i iseljenjem u Njemačku.

Resi Weisenbeger folksdojčerica je u režimu koji njemačku nacionalnu manjinu u Slavoniji, obilježava kolektivnom krivnjom svrstavajući ih pod isti nazivnik s kapituliranom Njemačkom i zločinima počinjenima u njezino ime. Folksdojčeri su progonjeni, zatvarani u logore i zatvore, suočeni s gubitkom i otimanjem imovine...

Našavši se u totalitarnom društvenom poretku koji svojom biti niječe individualnost, autorica instinktivno poseže za onim što joj se hoće oduzeti — pravom na život i pravom na priču. Theresia Moho ispisuje dvostruku potragu za identitetom — identitetom Njemice u poratnoj Hrvatskoj i svojim osobnim identitetom. Dvije potrage, prva je društveno, izvanjski, motivirana, a druga privatno.

Theresia Moho svjedokinja je vremena u kojemu je obilježena podrijetlom (»podrijetlo ne možeš ni sakriti, niti zamijeniti.«; »Da, bila sam kriva što sam njemačkoga podrijetla i što sam se već četiri godine trudila izvući glavu iz omče, a to bi učinio svatko kome je život bio u opasnosti.«) i kao takav njezin je lik tipičan predstavnik folksdojčera obilježenoga krivnjom bez osobne krivnje. Iako je autorici i njezinoj narativnoj strategiji primarna vlastita životna priča, pisanje osobne povijesti, vjerodostojna autotematizacija zahtijevala je i točno naznačivanje društvene pozadine na kojoj se ona odvijala. Navođenjem provjerljivih imena malih, slabih pojedinaca, ali i spominjanjem povijesnih, jakih, osoba (Tito, Staljin...), datuma povijesnih događaja, znakova vremena (kuna, UDBA), opisivanjem načina života njemačke nacionalne manjine u Slavoniji, a posredno i nacionalnih većina, tekst je dobio vjerodostojnost višestrukoga dokumenta — dokumenta jednoga povijesnog razdoblja, ali i prikaza njegovoga ideološkoga, kulturološkoga i etnografskoga identiteta.

Motiv odbijanja odrastanja i preuzimanja uloge odrasle osobe/žene (»Zašto sam bila toliko drugačija od ostalih djevojaka svoje dobi?«) odgovorne za vlastiti život (»Nije mi bilo lako živjeti s osjećajem da me nitko ne želi, da nisam dobrodošla, da nemam svoj dom i da nikamo ne pripadam. Taj mi je osjećaj govorio da nemam ni pravo na život.«), odbijanje prihvaćanja načina funkcioniranja svijeta, ali i ljudi samih, predstavlja matricu po kojoj se odvija potraga za osobnim identitetom. Sedamnaestogodišnja djevojčica suočena sa strahotama logora, bježanjem pred vlastima, istraživačkim metodama državnih organa, ali i s adolescentskim nemirima, potrebom za određivanjem vlastite biti i mjesta u svijetu koji joj oduzima pravo na biološko egzistiranje u njemu.

Tekst Theresie Moho prije svega je usredotočen na fabularnu tekstovnu razinu. Glavni fabularni tijek autorica često retardira najčešće posvećujući ta narativna mjesta životnim pričama članova svoje obitelji (u poglavlju naslovljeno Stric Johann pripovijeda autorica je prepustila svoju pripovjedačku ulogu drugomu) ovjeravajući time činjenicu da svatko ima pravo na priču o vlastitom životu. Ako govorimo o kompozicijskoj razini, tekst je koncipiran u dvadeset i pet poglavlja koja čine šest većih tematskih cjelina: odlazak u logor; u bijegu; skrivanja; hapšenja i boravak u zatvoru; oslobođenje; život sa suprugom; odlazak u Njemačku.

Theresia Moho pišući osobnu povijest iz vremenskoga i prostornoga odmaka, sređuje ladice sjećanja, vraća dugove, ispisuje jednu ustrajnost, borbu za životom i dokazuje kako svijest o neotuđivosti osnovnih ljudskih prava ne može biti zatrta.

Štivo Theresie Moho neće se svrstati u antologije, no kao njegova neosporna vrijednost ostaje sljedeće — ono jest, kako svjedokom mračnoga doba jednoga društva, tako i svjedokom dijela životoga puta iznimnoga pojedinca koji je uzeo riječ koja mu je bila zanijekana.

Tihana Lenđel

1 Ipak, treba se prisjetiti kako Theresia Moho svoje tekstove nije pisala na području ne samo hrvatske književne, nego niti prostorne zbilje devedesetih. Njezini su tekstovi napisani na njezinom materinjem jeziku njemačkom, u njezinoj domovini podrijetlom, a ne rođenjem. Prevedeni su na hrvatski nekoliko godina po izlasku izvornika (Marijanci 1998, Zato što noć nema oči 2001) oba u izdanju Mozaik knjige i prijevodu Branke Grubić)