O slikama Antonija Arrigonija u Kotoru i Hvaru

O slikama Antonija Arrigonija u Kotoru i Hvaru

Među mnogobrojnim slikama 17. i 18. stoljeća u bokeljskim crkvama temeljitiju analizu zaslužuje oltarna pala Sveto Trojstvo s Bogorodicom, sv. Josipom, sv. Ignacijem, sv. Franom Ksaverskim i sv. Gaetanom (238 x 119 cm) u crkvi sv. Klare u Kotoru poznatoj po monumentalnome glavnom oltaru koji je izradio Francesco Cabianca za vrijeme boravka u tom gradu, prije 1708. godine kada je crkvu posvetio biskup Marin Drago.1 Te godine spominju se i mramorni oltari posvećeni sv. Anti i sv. Ignaciju. Upravo je na posljednjem oltaru stajala spomenuta slika, koja se danas nalazi u samostanu a na oltaru je pala s prikazom sv. Lucije.2

Sliku pripisujem mletačkom slikaru Antoniju Arrigoniju (?, 1664-?), kojega je nedavno iz zaborava izvukao Giorgio Fossaluzza, utvrdivši katalog djela i određujući umjetnički profil, u tekstu koji je važan doprinos suvremenoj povijesti umjetnosti u Veneciji na dvjema razinama.3 U prvom redu danas se rijetko pruža prilika da se u mletačkom slikarstvu 17. i 18. stoljeća individualizira jedna umjetnička ličnost koja se do tada nije gotovo ni spominjala. No, utvrđivanje imena i djela pružilo je priliku da se Arrigoni na primjeren način analizira. Svakako, pred nama je epigon koji se formirao na poticajima koji su dopirali od posve različitih slikara kao što su Sebastijano Ricci, Gregorio Lazzarini, Antonio Balestra, Giambattista Pittoni, Antonio Molinari, Angelo Trevisani i Girolamo Brusaferro. Širok raspon modela i predložaka potvrđuje se u Arrigonijevim djelima: tek je iz tako gusto oblikovana tkiva moguće shvatiti različitost slikarskih postupaka kojima se koristio u relativno malom katalogu. Slikarov evolutivni put i mijene određivali su vanjski poticaji. Iako je Arrigoni učio kod Antonija Zanchija, svoje je slike očistio od naturalističkih akcenata što je inače bilo svojstveno i drugim slikarima koji su na umjetničku pozornicu stupili krajem 17. stoljeća. S obzirom na učitelja Arrigoni mijenja kompoziciju i kolorit. On naime teži ostvariti jednostavne i uravnotežene kompozicijske strukture s dostojanstvenim likovima. Njegov je crtež tanak, fin i precizan te jasno određuje konture i crte lica. Kolorit je prosvijetljen, u čemu se oslonio na Antonija Belluccija i Gregorija Lazzarinija. Blaga svjetlost na njegovim slikama opće je mjesto za skupinu chiarista koji devedesetih godina 17. stoljeća započinju »obračun« s naturalističkom baštinom u mletačkom slikarstvu, podjednako s tamnim koloritom, kompliciranim, vrtložnim kompozicijama i tematikom u kojoj prevladavaju mučeništva i žrtvovanja. Na tim temeljima logično se u Arrigonijevu slikarstvu mogu prepoznati akademizirajući elementi koji su osobito došli do izražaja početkom 18. stoljeća. Poticaji za takvo slikarstvo došli su i od Antonija Balestre koji je svoje kompozicije gradio na premisama akademizma Carla Maratte koji oko 1700. godine postaje opće mjesto za mnogobrojne slikarske radionice u Italiji. Komunicirajući s najistaknutijim suvremenicima, Arrigoni ih je potkradao oblikujući djela naglašene formalne suzdržanosti i likova izražena plasticiteta obuzdanih geometrizirajućim crtežom koji kontrolira pokret i sprječava urušavanje kompozicijske čvrstoće.

Velika je skupina djela koja se može rabiti kao usporedba i argument u prijedlogu da se Antoniju Arrigoniju pripiše kotorska pala. Dovoljno je navesti oltarne slike Bogorodica s Djetetom u slavi, sv. Ante Padovanski, Grgur Veliki, Andrija i Mojsije (Venecija, S. Moisč, datirana 1704-1705. godine), »Bogorodica s Djetetom, sv. Tizianom, Antom Padovanskim i Valentinom« (Gioma/Belluno, župna crkva, datirana 1714. godine) i Bogorodica s Djetetom, sv. Gaetanom i Lucijom (Resana/Treviso, nadžupna crkva). Na svim djelima lik Bogorodice gotovo je do tančina isti u tipologiji lica, modeliranju draperije i u chiaroscuru vođenom bez izrazitih gradacija. Pojedinačnih primjera ima također veći broj: likovi Boga Oca i sv. Josipa na kotorskoj slici (koji su zapravo blizanci) analogni su liku sv. Jerolima (nekada privatna zbirka, Treviso), ili sv. Frani Paulskome (privatna zbirka).4 Frapantna je sličnost između sv. Gaetana na Arrigonijevoj pali u Resani/Trevisu sa svečevim portretom u Kotoru: nije u pitanju samo fizionomija ili crna kosa sitnih pramenova već isti položaj glave blago podignute prema Bogorodici. Preciznost vođenja kista izrazita je u slikanju cvijeća koje sveci drže u rukama ili je položeno uz njih. Bijeli ljiljanov cvijet oštrih rubova naslikan je na palama u Kotoru, Bellunu i Vicenzi.5 Fossaluzza je upozorio i na karakterističnu fleksibilnost u artikuliranju ruku što s velikom vještinom i lakoćom varira i na bokeljskoj pali u crkvi sv. Klare.

Nije poznato tko je za oltar u franjevačkoj crkvi naručio sliku s portretima isusovačkih svetaca. Sličan je primjer pala Gregorija Lazzarinija Sveto Trojstvo sa sv. Ignacijem i sv. Franom Ksaverskim koju je za crkvu sv. Petra samostana benediktinki u Trogiru 1710. godine naručio isusovac Domeniko Napulo.6

Antonio Arrigoni izradio je i sliku Smrt sv. Josipa (129 x 95 cm) u zbirci samostana benediktinki sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Opata u Hvaru.7 Ona je blizanka Arrigonijevoj slici iste tematike u Museo diocesano darte sacra u gradu Vittorio Veneto koja se datira oko 1710. godine.8 Na slici u Italiji pojavljuju se u gornjem lijevom uglu Bog Otac i Golubica Duha Svetoga kojih u Hvaru nema. Umjesto njih naslikana je skupina anđela. Svi ostali likovi identično su koncipirani. Obje su Arrigonijeve verzije nastale prema istoimenoj slici Carla Maratte koja je postala standard mnogobrojnim »malim« majstorima. Maratta postavlja krevet umirućega Josipa dijagonalno postižući tako duboki prostor u kojemu stoje Marija, Krist koji blagoslivlje te anđeo s cvjetnim vijencem na glavi i procvjetalim štapom u rukama. Arrigoni nije trebao vidjeti Marratijev izvornik, već se kao i drugi slikari koristio grafičkim listovima (poznati su bakrorezi Cesara Fantettija, Blasiusa Höfera i Nicolasa Dorignya).9

Heterogeni stilski postupak vidljiv u djelima Antonija Arrigonija teško je uopće razumjeti: put od akademizma prema rokokou potvrđuje kako se epigoni pod utjecajem velikih majstora prilagođavaju i preobražavaju narušavajući autentičnost i jedinstvo vlastitih djela.10

1 »Eppus Eppus Drago die 15. Aprilis 1708. consecravit Ecclesiam Frat. Minorum Observantiae s. Francisci. D. O. M. ad honorem Immaculatae Conceptionis B. M. Virginis et S. Clarae et tria altaria consecravit: altare majus Immaculatae Conceptionis, S. Antonii et S. Ignatii.« (Ex act. Episc. Marini Drago, vol 15. p. 413). Usp. F. Jurić, Glavni oltar u franjevačkoj crkvi sv. Klare u Kotoru, Strena Buliciana, Zagreb-Split, 1924, 506.

2 O slici Sveto Trojstvo sa svecima pisao je prethodno Grgo Gamulin. Usp. G. Gamulin, Tri slike mletačkog settecenta u Kotoru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 14, Split, 1962, 208-210, f. 31. O slici sv. Lucije usp. G. Gamulin, Neki problemi renesanse i baroka u Hrvatskoj, Peristil 26, Zagreb, 1983, 43-45. Pala sv. Lucije djelo je Tripa Kokolje (Perast, 1661 — Korčula, 1713). Palu treba usporediti s Kokoljinom slikom Gospe od Ružarija u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Riječ je o istom ovalnom licu, anđeoskim glavama koje slikar »slaže« u gornjem dijelu platna. »Morelijanski« motiv je i nabiranje draperije koja se spliće i uvlači oko nogu naglašavajući plasticitet likova. Takav tip draperije usp. i na slikama Navještenje, Bezgrešno začeće i Krunjenje u crkvi Gospe od Škrpjela. O dubrovačkoj slici usp. K. Prijatelj, Neobjelodanjena Kokoljina slika u Dubrovniku, Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku XIII-XIV, Dubrovnik, 1976, 143-145.

3 G. Fossaluzza, Antonio Arrigoni pittore in istoria, tra Molinari, Ricci, Balestra e Pittoni, Saggi e Memorie di Storia dellarte 21, Venecija, 1997, 157-216.

4 G. Fossaluzza, Antonio Arrigoni pittore in istoria, tra Molinari, Ricci, Balestra e Pittoni, Saggi e Memorie di Storia dellarte 21, Venecija, 1997, str. 180, f. 32, str. 186, f. 37, 38, str. 187, f. 39, str. 193, f. 47.

5 N. dj., str. 179, f. 31.

6 R. Tomić, Trogirska slikarska baština, Zagreb, 1997, 78-80.

7 J. Kovačić, Tri slike u hvarskih benediktinki, Naš mir, Glasilo saveza samostanâ benediktinskih koludrica u Hrvatskoj 49, Zagreb, 1996, 35-36. Slika je atribuirana Francescu Maggiottu (1750-1808).

8 G. Fossaluzza, n. dj., str. 178, 188, f. 40, str. 212, bilj. 65. Vel. slike: 76 x 60 cm.

9 B. First, Carlo Maratta in barok na Slovenskem, Ljubljana, 2000, str. 58-60, 242-244, f. 80-83.

10 Arrigoniju se pripisuje i slika Navještenje iz zbirke Piperata u Malom Lošinju (vel. 61,5 x 45 cm). Usp. G. Gamulin, Proposte attributive per il Settecento, Arte Veneta XXIX, Venecija, 1975, 245, f. 4. (Francesco Polazzo); G. Fossaluzza, n. dj., str. 184, 199, f. 60, str. 213, bilj. 84. (Antonio Arrigoni). Usp. i katalog Umjetničke zbirke Maloga Lošinja, Mali Lošinj, 1998, 21 (napuljska škola). O Arrigoniju usp. i U. Ruggeri, Sebastiano Ricci, e no, Nuovi Studi. Rivista di Arte Antica e Moderna 5, Bologna, 1998, 148-152; Alberto Craievich, Antonio Molinari pittore di historie, Arte veneta 54, Milano 2000, 32-53.