(Ne)mogućnost totalne umjetnosti u tzv. vremenu postmoderne

Anđelko Mrkonjić: Od praznine; Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2001.

Vrlo često i, zapravo, izrazito znakovito fetišiziranje proze u hrvatskoj književnosti pojava je na koju se gotovo nitko više i ne osvrće pa je stoga posve neupitno ovom ili onom prigodom spomenuti kako je danas, recimo, upravo Split onaj grad u kojem se ispisuje ponajbolja suvremena hrvatska proza budući da upravo iz toga grada — navodi nekoliko komentatora našega književnoga života — dolaze jaka autorska imena kao što su, prije svega, Jurica Pavičić, Ante Tomić i Robert Perišić, te uvjetno Đermano Senjanović, pa potom još i niz ostalih spisatelja iz splitskoga književnog imenika. Premda je ta osobita naklonost hrvatske recepcija prema proznome diskursu navodno uvjetovana — po tumačenjima nekih stručnjaka — povijesnim, političkim i kulturnim (de)formiranjima mentaliteta naroda s ovih prostora (pa tako Vjeran Katunarić u sjajnoj studiji Bogovi, elite, narodi pojašnjava taj simptomatični fenomen tvrdnjom da epsko-politički jezik pretvara Mnogo u Jedno, dok lirski jezik označuje mnogo različitih stvari i stanja), ipak mi nije jasno zašto se još uvijek u javnosti nije ni jednom riječju spomenulo kako u ovome trenutku, nasuprot prozi, najbolju poeziju hrvatskoj književnosti i kulturi pruža Osijek!

Premda će upućenijem ljubitelju poezije prva asocijacija u svezi s aktualnim osječkim pjesništvom biti Delimir Rešicki, kontinuitet pjesničke produkcije u ovome gradu ne prestaje s tim vćc odavno etabliranim autorom, nego se nastavlja nizom kompetentnih autora mlađe dobi koji su apsolvirali prethodeće prakse, percipirali kontekst svoga stvaralaštva, uglavnom osvijestili ili barem oslobodili svoju talentiranost te naposljetku, na žalost, ostali na margini iščitavanja suvremene hrvatske poezije u vlastitome kulturnom domu. Naravno da mjerilo kvalitete te poezije nisu ni FAK ni kolona novoskovanih zvijezda koje je iznjedrio trend realističke poezije, ni nakladnička tiraža, kao ni postotak medijskoga eksponiranja, ali je ipak paradoksalno da fama o kvalitetnosti osječkih pjesnika kruži uglavnom u usmenom mediju! Naime, Čuvar praga Kornelije Pandžić jedna je od ponajboljih ratnih zbirki, Portreti nepoznatih žena Marijane Radmilović apsolutno je najbolja debitantska zbirka devedesetih, Anđeoska konverzacija Romea Mihaljevića najava je iznimno talentiranoga senzibiliteta koji je u međuvremenu definitivno nestao u blatu provincije, Krešimir Pintarić je još uvijek formirajuća autorska osobnost koja nipošto nije kratka daha, Lana Derkač i Tea Gikić autorice su stihovanih dnevnika postojane kvalitete, Postelja od orahove sjene Marinka Plazibata na jedinstven način spaja postmoderni duh i urbanu kulturu s obilježenošću ruralnim sadržajima i zavičajnom tradicijom u vlastitoj egzistenciji i u temelju svoga identiteta, dok se zbirka Rubljenje tijela granice mlade i nedavno otkrivene Jadranke Vuković, predstavlja kao oblik autizma koji je, paradoksalno, gotovo nezamisliv u današnje vrijeme totalne komunikacijske buke. Naposljetku, u takvoj je klimi nastajala i zbirka Od praznine književnika i slikara Anđelka Mrkonjića, dijeleći sudbinu nezaslužene anonimnosti i skromne recepcije s većinom ostalih navedenih primjera osječkoga pjesništva.

Zašto pridavati pozornost prvoj pjesničkoj zbirci srednjoškolskoga nastavnika iz Cerne, odnosno knjižici maloga formata s pjesmama na šezdesetak stranica koje ni po čemu ne pripadaju dominantnim kretanjima trenutačne pjesničke skribomanije? Zato što se već sada može predvidjeti kako bi nekakav grobar hrvatske književnosti mogao izgraditi solidnu akademsku karijeru samo na specifičnome i originalnome Mrkonjićevu opusu, i to u trenutku kada njemu to osobno više neće ništa značiti. Naime, pjesnička zbirka Od praznine samo je dio dosljedne i ustrajne umjetničke koncepcije koja pokušava prkositi postmodernome relativizmu, dilemama i tjeskobama na prijelazu stoljeća i tisućljeća te vremenu uopće, a to znači da ovaj autor uvelike fascinira time što dobar dio svoje životne i intelektualne energije žrtvuje strogoj i dugoročnoj strategiji (budući da bi riječ misija u ovome slučaju možda ipak zazvučala pretjerano rigorozno i patetično) stvaranja opusa koji bi na neki način trebao biti poseban u hrvatskoj književnosti i umjetnosti po specifičnu i naizgled nepovezivu jedinstvu različitoga. Premda svaki Mrkonjićev uradak funkcionira samostalno, on je ujedno i pridruženi element ambiciozno zamišljenu i skladno građenu autorovu multimedijalnome univerzumu.

Kada je ovaj autor 1987. godine objavio pjesničko-grafičku mapu Molitva ili od obloga ljepote, vjerojatno ni sam nije potpuno vjerovao u mogućnost realiziranja početnih teorijskih i poetičkih spekulacija do potpunoga ozbiljenja, ali mu je nakon likovne izložbe Korespondencija percepcije i objavljivanja pjesničke zbirke Od praznine preostalo samo ustrajati na dovršavanju romana o rođenju mističnoga (ali zaista postojećega!) Davida Hilla u Slavoniji, a u kojemu također varira motive, ideje i autorske postupke iz prethodnih djela (dakle, iz prethodnih medija i žanrova), u skladu s osnovnom koncepcijom kojom uokviruje naizgled nepoveziva područja zbog kojih bi površniji recipijent zacijelo rekao da autor još uvijek traži svoj izraz! Moglo bi se reći da je tu na djelu pokušaj ostvarivanja totalne umjetnosti ili barem intermedijalnoga nadopisivanja, tako da je, pretpostavljam, svejedno ulazite li u Mrkonjićev autorski univerzum kroz likovni ili tekstualni dio opusa zato što bi vas iščitavalačka upornost trebala dovesti na isto mjesto odakle ste i krenuli, posebice kada u određenome trenutku shvatite da Mrkonjić inzistira na likovnosti teksta i, vice versa, na tekstualnosti slike. Onda je samo stvar vašega afiniteta za koji ćete se medij odlučiti kao model kojim ćete pokušati razumjeti onaj drugi medij, a koji, zapravo, uzvraća poticajnim optikama za preispitivanje toga medija koji vam u tom trenutku služi kao kod.

Uzmemo li, pak, za polazište razumijevanja autorova opusa upravo zbirku Od praznine, tada treba uzeti u obzir da je to ukoričenje, s jedne strane, zbirka stihova književnoteorijske i književnopovijesne osviještenosti, a s druge strane, umjetnički artefakt, odnosno knjiga koja se podjednako može samo gledati kao i čitati zbog svoje potencirane vizualne uobličenosti. Naime, ne samo da autorovi likovni prilozi promišljeno korespondiraju s tekstom nego su stihovi grafički složeni u oblike koji imaju svoju likovnu estetiku i semiotiku, što je, naravno, dobrim dijelom oslonjeno i na iskustvo konkretističke poezije. Odlučimo li se, pak, primarno čitati, a ne gledati Mrkonjićevu zbirku (što podrazumijeva i iščitavanje likovnih priloga koji nisu nipošto puki dekorativni dodatak, nego imaju svoju naracijsku logiku), ponovno se kao zaključak nameće već jednom spomenuta konstatacija po kojoj je Mrkonjić umjetnik totalitetnih ambicija. Budući da je koncepcija intermedijalnih korespondencija u ovome djelu u velikoj mjeri implicitna, u prvome je planu Mrkonjićeva pjesništva autorova egzistencija (kao i čovjekova egzistencija uopće, naravno, kada to ionako uvijek ide jedno s drugim), a koju pokušava refleksivno obuhvatiti i rastumačiti u rasponu od primarnih nagona (kao što su, primjerice, glad i seksualnost), preko oplemenjivanja tih istih nagona u sofisticiranije sublimacije (tankoćutniji osjećaji, ljubav, projekcije vlastitoga bića u ambijente prirode i umjetnosti...), pa do prekoračivanja u onostrano, odnosno u sagledavanje egzistencije iz perspektiva religije i metafizike te, naposljetku, ako hoćete, intuitivno ili laički shvaćane vječnosti. Cijeli spektar egzistencijalnih tjeskoba, ponajprije uzrokovanih spoznavanjem pukoga trajanja i neizbježne smrtnosti, ali i strahom od neostvarivanja vlastite autentičnosti i neprepoznavanja vlastite pozicije u prostoru i vremenu, Mrkonjić pokušava razriješiti ili barem ublažiti prepoznavanjem i ponovnim tvorenjem vlastitoga identiteta u kulturi u kojoj obitava, kao i u zapisivanju onih autobiografskih činjenica koje grade iskustvenu i spoznajnu supstanciju njegova identiteta te ga podjednako individualiziraju od okoline koliko ga istodobno, po svojoj općosti i tipičnosti, integriraju u okolinu (ciklus Pjesme mladosti, prije svega).

Mrkonjić nastoji pronaći odgovore na svoj unutarnji nemir, muku traženja vjere i čežnju za idealističnijim uređenjem svijeta kroz umjetnost i literaturu koje doživljava kao prostor donekle ispunjavajuće autorefleksivnosti, relativno trajnije upisanosti u vrijeme koje je indiferentno prema apsurdima naših egzistencija i mogućnosti stvaranja lijepoga (a u čemu bi mogli vidjeti i način pokušaja osmišljavanja egzistencije, ali još više i način pukoga ubijanja vremena...). U konkretnome pretakanju navedenoga u pjesnički rukopis, Mrkonjić erudicijski poseže za obiljem motiva i ikona iz bogatoga repertoara naše kulturne baštine, te u stihovima niže goleme asocijacijske skokove — od pojma az kao višeznačnoga simbola početka i ostalih arhaičnih izraza iz narodnoga leksika ili riznice starije hrvatske književnosti, preko referiranja na Antuna Branka Šimića kao prekretnoga pjesnika suvremene hrvatske poezije pa do kapitalnih Slamnigovih kvadrata tuge, dok u likovnome dijelu zbirke niže motive u rasponu od srednjovjekovnoga načina prikazivanja smrti pa do glasovitoga Kniferova meandra. U zastupljenim žanrovima Mrkonjić se, pak, odlučuje za molitvu, ispovijed, tipičnu ljubavnu liriku, modernističku likovnost u tekstu pa čak i za pučki kalendar u stihovima. Naravno, u suvremenoj pjesničkoj praksi to nije ništa novo, ali se Mrkonjiću mora odati priznanje što je uspio obuhvatiti (dakle, opet totalitetne ambicije!) širok raspon karakterističnih kulturnih proizvoda ovoga prostora te ih funkcionalno i odmjereno rabiti, suvereno se i kontrolirano snalazeći između onih referenci koje su već odavno potrošene i banalizirane dugotrajnom eksploatacijom s obzirom na znakove i ikone naše kulturne prošlosti koji još uvijek svojom intertekstualnom, simboličkom i kulturologijskom potencijom mogu rezultirati bogatom i plodnom semiozom. Čak će i brucoš studija književnosti, nije li odveć lijen, u ovome postupku prepoznati tipično postmoderno doživljavanje kulture kao samoposluge u kojoj se autor proizvoljno poslužuje budući da svi sadržaji, kako iz tradicije tako i iz suvremenosti, imaju podjednak tretman.

Međutim, premda je gotovo tipičan postmoderni autor, Mrkonjić se ne osjeća nimalo lagodno, a jedva i sigurno u toj epohi, te pokušava načiniti odmak i preispitati perspektivnost umjetničke prakse s postmodernih pozicija. Ima li umjetnost danas budućnost i što umjetniku u labirintu vlastitih tlapnji, nakon svih proteklih stoljeća, uopće preostaje? Premda taj autor pokušava razriješiti napetost svoje egzistencije u umjetnosti kao prostoru eventualnoga autentičnoga samoostvarenja, u čemu se još uvijek osjeća nostalgičan odjek romantičnoga vremena u kojemu je umjetnost — tako pretpostavljaju svi oni koji projiciraju utopiju u prošlost, a ne u budućnost — nešto značila, a time i nešto mogla u svijetu. Dakle, Mrkonjić ne samo da kroz autorsku praksu produbljuje egzistencijalne dileme nego se suočava i s kontroverzijama same umjetnosti. Stoga u velikoj mjeri Mrkonjićev autorski izraz obilježuje razapetost između tradicije i (post)modernoga, visokoga i niskoga u kulturi (ali i u hijerarhiji čovjekovih nagona), te ovozemaljskoga i onozemaljskoga (dakle, prolaznoga i vječnoga), likovnoga i književnoga, a u konačnici, izmedju Pitanja i Odgovora, čiji je odnos, naravno, vječito nepotpun. Čini mi se da bi opsežnija i preciznija interpretacijska analiza pokazala kako se te dihotomije manifestiraju baš na svim razinama autorove umjetničke prakse — od stiha, preko zbirke u cjelini, pa do raznomedijskoga opusa u svome totalitetu.

Ta razapetost proizvodi napetost u kojoj će teorijski dalekovidniji čitatelj prepoznati puku dijalektiku, odnosno onu živost nepomirive ambivalencije koja jamči dugotrajniju svježinu djela. To je ujedno i autorov kompromis: premda je krenuo s ambicijom pomirivanja suprotnosti, povezivanja naizgled nepovezivoga i dosezanja gotovo utopističkih ciljeva egzistencije i umjetnosti, zbirka Od praznine barem pokušava formirati dijalog tih dihotomija, borgesovski se nadajući kako je knjiga uvijek pametnija od svoga pisca. Mrkonjić je svjestan da postmoderna stvarnost potkopava one njegove tvrdoglave spisateljske želje s kojima bi htio obnoviti vrijednosti klasične umjetnosti i književnosti te u nužnostima postmodernizma pokušava prepoznati prednosti i povlastice. U tom smislu, autor zbirke Od praznine uspio je ostvariti sintezu tradicijskoga i (post)modernoga samo uvjetno, što se na površini očituje kao simpatična i naizgled univerzalna sveza od motiva mors nivelatrix (prikazana kao kostura na srednjovjekovni način u likovnome prilogu), pa do prešutno poznate činjenice o sveizjednačavajućoj postmoderni (a koju Mrkonjić na jednome mjestu, čini mi se, slikovito imenuje kao sitost horizontalne tišine). Naposljetku, tu sintezu neće uspjeti ostvariti ni dovršavanje koncepcije, koliko god autoritetom zaokruženosti i dosljednosti osnaživao djelo, a autoru pridavao značaj. Pitanje homolognosti medijskih struktura u Mrkonjićevoj intermedijalnoj praksi opsežna je tema koju treba prepustiti nekom drugom eseju, dok nam o avanturi pomirivanja i sintetiziranja navedenih suprotnosti preostaje zaključiti kako je autor uspio tek načeti reflektiranja s Drugim, bez definitivna odgovora. Premda je ovo djelo, sve u svemu, umjetnički impresivno, neizbježiv je uzdah melankoličnoga alkemičara: Oleam et operam perdidi! Ili kako kaže sam autor: na kraju opet od praznine!

Igor Gajin