Muška moderna i ženska postmoderna

Muška moderna i ženska postmoderna

Izlazak iz sjene

Feministički pogled 70-ih godina 20. stoljeća došao je do šokantnog uvida: književnost za koju se vjerovalo da je spolno neutralna, tj. univerzalna, bila je zapravo — muška. U feminističkoj kritici, ženskim studijima i ženskim istraživanjima razotkrivena je duboka spolna asimetrija: dominacija muških perspektiva i isključenje ženskih subjekata iz kulture. Većina autora i likova u književnosti bili su muškarci, a ako bi se pojavile žene i ženski likovi, bile bi u funkciji muškarca ili završavale tragično. Tolstojeva Ana Karenjina izvršila je samoubojstvo pod kotačima vlaka, Šimunovićeva djevojčica Srna izložila se smrtnoj opasnosti da protrči ispod duge kako bi postala dječak.

U knjizi Vlastita soba Virginia Woolf piše: »Ne može se doći do zemljopisne karte i reći, Kolumbo je otkrio Ameriku i Kolumbo je bio žena; ili uzeti jabuku i primijetiti, Newton je otkrio zakon gravitacije i Newton je bio žena«. Navodeći na početku svoje knjige Imaginirana ženstvenost (Die imaginierte Weiblichkeit, 1979) taj citat, Silvia Bovenschen uočuje nerazmjer između bogatstva predočaba o ženama koje su stvorili muškarci i »sjenovite egzistencije« (13) stvarnih žena u književnosti, između imaginiranih i imaginativnih žena, između junakinja i autorica, između tekstova o ženama i ženskih tekstova. Ta je razlika na samom početku feminističkih studija potaknula dva istraživačka smjera: otkrivanje muških predočaba o ženama i otkopavanje zaboravljenih žena u povijesti književnosti i kulture. U nepreglednoj literaturi, koju je iznjedrio drugi smjer, pojavila se izgubljena ženska književna tradicija, uzdrman je i korigiran vladajući kanon u kojemu je autorstvo bilo isključivo ili uglavnom muškoga roda. Jednom takvom arheološkom naporu hrvatska kultura zahvaljuje studiju Dunje Detoni Dujmić Ljepša polovica književnosti (1998), posvećenu ženama koje su obilježile hrvatsku književnost 19. i prve polovice 20. stoljeća. Knjiga je doživjela neobičnu sudbinu: intenzivno je hvaljena u privatnoj sferi i kuloarima, bilo je i nekoliko javnih pohvala, ali nije dobila nijedno institucionalno priznanje. Kada su se dijelile brojne nagrade za autorske i izdavačke projekte u godini njezina izdanja, za tu se knjigu i njezinu autoricu nije našla nijedna. Svaki je muškarac bilo kojim svojim uratkom na kraju 20. stoljeća bio vredniji od jedne žene i njezina pionirskog rada o ženama. Ta sitna društvena činjenica posvjedočuje koliko su spolni stereotipi čvrsti, čak i kada je riječ o intelektualnim elitama koje se zaklinju u postmodernu ili govore o postpatrijarhatu i postfeminizmu.

Ali sve je to samo jedan dio priče o ženama u kulturi i pitanjima koja su one pokrenule. S kraja 20. stoljeća, a osobito sa samoga početka 21. stoljeća, postavljaju se i posve druga, manje herojska pitanja vezana uz žene. Što je feminizam značio u modernoj, a što u postmodernoj kulturi? Imaju li kulture rod? Možemo li reći da je moderna kultura bila muška, a da je postmoderna ženska? Ako možemo, znači li to nešto više od intelektualističkog spolnog vica?

U romanu Kiklop Ranko Marinković igrao se vezom između povijesti — historije i jedne riječi koja se često vezuje uz žene — histerije (grč. hystéra — maternica). Kada je riječ o ženama i ženskim pitanjima, slažem se da više ne moramo biti histerični. Dovoljno je da, kao što kaže Christina von Braun, budemo histo rični (Von Braun: 54).

Moderna kultura i paradoks emancipacije

Imaginiranje spolnoga poretka i shvaćanje spolnih razlika staro je koliko i kultura: zapisano je u mitovima o plodnosti, u Edipovu mitu o incestu koji će oživjeti kod Freuda, u Odisejevu putovanju prema Itaci gdje ga čeka vjerna Penelopa. U klasičnim kulturama pretpostavljalo se da žene imaju jednake umne sposobnosti kao i muškarci, pa su se izrađivali katalozi slavnih žena koji su ilustrirali tu pretpostavku. Nije postojao ni problem ni potreba za emancipacijom žena.

Pitanje o slobodi žena prvi se put postavilo tek u modernoj kulturi kada je ideja slobode postala velika kulturotvorna »metapriča«. Moderna je kultura po Jürgenu Habermasu prosvjetiteljski projekt emancipacije čovjeka. Problem je međutim bio u tomu što je taj projekt od samoga početka, a osobito od kraja 18. stoljeća kada se moderna kultura institucionalizirala u građanskom društvu (»megakultura moderne«, Oraić Tolić 1996), bio obilježen dubinskim paradoksom. Paradoks se sastojao u sljedećem: prosvjetiteljske ideje o slobodi i jednakosti pojedinca i građanina, koje su proglašene prirodnima i univerzalnima, vrijednima za sve ljude, koje su zavijorile na barjaku Francuske građanske revolucije zajedno s idejom o bratstvu (liberté, égalité, fraternité), pripale su samo jednom rodu — muškom. »Čovjek« koji se trebao osloboditi u »projektu emancipacije« bio je — muškarac.

U knjizi Ženski nered (The Disorder of Women, 1989) feministička teoretičarka politike Carole Pateman razmatra spolni poredak u liberalnoj demokraciji tako što razlikuje klasični i moderni patrijarhat. Klasični je patrijarhat bio paternalan, tj. očinski, a moderni je patrijarhat fraternalan, tj. bratski, odnosno muški. U klasičnom patrijarhatu na vrhu svih nebeskih i zemaljskih društvenih zajednica stoji Otac. Bog je otac neba i zemlje, Adam je otac cijeloga ljudskoga roda, vladar je otac naroda, a biološki je otac vladar nad ženom i djecom u obitelji. Moderni je patrijarhat rezultat sekularizacije i emancipacije: braća su svrgnula oca na svim razinama, od religije do obitelji, i uspostavila svoju mušku vladavinu u odnosu na žene. Po Carole Pateman tvorci Društvenoga ugovora Rousseau i Locke teoretizirali su dvije prosvjetiteljske ideje koje će sankcionirati Francuska građanska revolucija, slobodu i jednakost, tako što su ih raspodijelili u trećoj ideji, bratstvu, tj. samo među muškarcima. Društveni ugovor, na kojemu počiva liberalna građanska demokracija i njezino društvo, nije dakle ništa drugo nego »muški savez« koji su braća sklopila na ruševinama klasične očeve vladavine da bi zagospodarili ženama. Tako su žene bile isključene iz osnovnih prosvjetiteljskih ideja o slobodi i jednakosti, a time i iz same moderne kulture zasnovane na tim idejama. Građansko je društvo podijeljeno na dvije oštro odvojene sfere: javnu (vladavina muškaraca po »bratskom« Društvenom ugovoru) i privatnu (žena bez ikakva utjecaja u politici i društvu): »politička lavlja koža ima veliku grivu i pripadala je lavu, a ne lavici« parafrazira autorica jednoga slavnog autora (Pateman: 15).

Paradoks emancipacije ne odnosi se samo na prvobitni Društveni ugovor i građansko društvo, nego seže u korijene same moderne kulture, do najdubljih pretpostavaka mišljenja i jezika, znanja i umjetničkog oblikovanja. Ako modernu kulturu pogledamo iz ženske perspektive, nalaz će biti skandalozan: ne samo građansko društvo i politika, nego i sam subjekt moderne kulture, njezin jedinstveni i neponovljivi pojedinac, njezin demokratski, liberalni nositelj ideje o napretku i slobodi, originalni autor njezinih najljepših i najvrednijih tekstova bio je samo jednoga, izrazito ili pretežno — muškoga roda. Tip modernoga »čovjeka«, muškarca koji je Boga povukao u sebe i krenuo u projekt oslobođenja na Zemlji, prvi je definirao Descartes u tezi Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum), a dovršio Hegel u filozofiji apsolutnog duha. Hegelov apsolutni subjekt shvaća cijeli svijet, prirodu i sve Drugo što nije on sam, samo kao goli objekt koji treba prevladati na putu prema samomu sebi, tj. svojoj konačnoj apsolutnoj slobodi. Iz feminističke perspektive bila je to apsolutna sloboda samo za jednu polovicu ljudskog roda. Moderni je muškarac prisvojio projekt emancipacije i apsolutizirao ga u univerzalnu bit duha, tj. čovjeka kao takvog.

U knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung, 1947) Theodor Adorno i Max Horkheimer kritizirali su zapadnu kulturu kao izrabiteljsku i tlačiteljsku u odnosu na prirodu. Rezultat je bio porazan: što više napretka i slobode za čovjeka, to više ropstva za prirodu. U toj mentalnoj i kulturnoj shemi žena je izjednačena s prirodom, a muškarac s kulturom: »žena nije subjekt. Ona ne proizvodi, nego se brine za proizvođače (...). Ona je postala utjelovljenje biološke funkcije, slika prirode, u čijem se tlačenju sastojala sva slava ove civilizacije. Neograničeno ovladati prirodom, pretvoriti svemir u beskrajno lovište, bio je tisućljetni san. Tomu je bila namijenjena ideja čovjeka u muškom društvu. To je bio smisao razuma u koji se zaklinjao.« (Horkheimer/Adorno: 298)

Shemu u kojoj je žena shvaćena kao priroda/objekt, a muškarac kao kultura/subjekt potvrđuju brojne predodžbe o ženama koje su imaginirali moderni muškarci. Osim nekoliko iznimaka poput prvoga feminista J. S. Milla, većina znamenitih muškaraca iz doba rane moderne mislili su o ženama u zaprepašćujuće istim stereotipima. U Descartesovoj opreci res cogitans (misleća tvar) i res extensa (protežna tvar) moderni velikani predočuju žene najčešće kao res extensu. Rousseau je ženi dodjeljivao mjesto u kući i poistovjećivao je sa sferom »osjećajnosti«, Hegel je žene smatrao nesposobnima za univerzalno jer one izvrću opće dobro »u posjed i ukras obitelji«. Goethe i Schiller prezirali su spisateljice zbog njihova »diletantizma« i tako ih isključili iz osnovne kategorije romantičnoga talenta — originalnosti. Istodobno žene su slavljene i hvaljene u privatnoj sferi kao pjesničke muze i »anđeli u kući« tih istih neponovljivih muških pojedinaca.

Priča ide i dalje. Sve binarne opreke što ih poznaje zapadna civilizacija, opreke na kojima je ta civlizacija nastala i na kojima se razvijala, dobile su u modernoj kulturi žestoka spolna obilježja. Muškarci su zauzeli poziciju kulture, duha, općega, logosa, nužnosti, transcendencije, označenog i smisla. Žene su potpale u drugi niz manje vrijednih članova opreka, tamo gdje se nalaze priroda, tijelo, pojedinačno, osjećanost (alogos, odatle Freudov interes za žene), imanencija, označitelj i predmet. Muškarci su postali autori, proizvođači tekstova i materijalnih dobara, žene su bile čitateljice i potrošačice u obitelji, društvu, modi. Postupak prisvajanja ideje slobode i projekta emancipacije samo za muškarce sastojao se u sljedećem: opreke su se najprije strogo hijerarhizirale, tako da je vrijednost pripala prvom članu, tj. onim dijelovima binarne »klopke« koju reprezentiraju muškarci (subjektu, duhu, kulturi, logosu, općem, autoru), a zatim se prvi član binarnih opreka što ih reprezentiraju muškarci naturalizirao i ontologizirao, tj. uzdizao kao jedina univerzalna istina. Na svim područjima moderne kulture uspostavio se čvrsti rodni poredak u kojemu su muškarci prisvojili prvi niz binarnih opreka i zatim ga proglasili za univerzalan, prirodan i općevaljan.

Ali moderna je kultura bila mudrija od njezinih protagonista. Po Hegelovu načelu »lukavstva uma« počela je sama iznutra potkopavati svoj totalistični muški subjekt. Od samoga početka, u tamnim dubinama moderne kulture, ide duga linija razgradnje toga velikoga muškoga pojedinca i njegova prisvajanja ideje slobode. Protagonisti su i opet muškarci. Moć modernoga pojedinca prvi je u filozofiji ograničio Kant u svom spoznajnom kriticizmu, a zatim Nietzsche u »veseloj znanosti« — protusestri Hegelova apsolutnog znanja. U psihologiji Freud je otkrio nesvjesno i »tamni kontinent« — ženu. U modernoj su umjetnosti, počevši od doba genija i romantizma s kraja 18. stoljeća pa do kasnoga modernizma 60-ih nicali muški likovi koji su u sebi sadržavali ženske rodne crte: osjećajnost, prirodno, iracionalno, kontingentno, fragmentarno. Genij je čista mašta, slučaj i iracionalna energija, dakle sve ono što u rodnom sustavu pripada ženskim obilježjima. U svom cinizmu i preziru građanskoga društva dendi se pirlita kao žena. Boem se u svom protestu povlači iz društva kao neuredna domaćica. Na prijelomu 19. stoljeća flaneur odustaje od sudjelovanja u modernoj civilizaciji tako što se kroz nju šeta poput dokone dame. Musilov »mogućnosni čovjek« i slični muški likovi slabi su i mekani u svojim beskrajnim neodlučnim razmišljanjima poput mladih djevojaka. Šoljanovi mladići koji odustaju od angažmana u socijalizmu s ljudskim likom uvijek su u pratnji svojih djevojaka, koje nose traperice kao i oni. U Novakovu romanu glavni junak zajedno sa svojom ženom ravnopravno njeguje prastaru Madonu — simbol tradicije koja se raspada. Tako su u samoj modernoj kulturi, u onoj liniji u filozofiji i umjetnosti koju nazivamo modernizmom, priređeni putovi na kojima je u postmoderni došlo do kraja velikoga muškoga subjekta i njegova emancipacijskog projekta. Taj se kraj dogodio u apokaliptičnom dijelu postmoderne misli i dekonstrukciji. Tako su, gledano iz rodne perspektive, muškarci stvorili, razvijali, potkopavali i napokon razorili veliki prosvjetiteljski subjekt muškoga roda.

Feminizam u moderni — projekt oslobođenja

Tom središnjem monopolističnom muškom subjektu i njegovu projektu emancipacije na samom su se početku moderne kulture suprotstavile žene. Feminizam je u modernoj kulturi bio projekt slobode i jednakosti za žene u uvjetima kada su muškarci pod krinkom univerzalnosti, a da svoje pozicije uzurpatora nisu ni bili svjesni, prisvojili projekt emancipacije. Pojedinačno ili u grupama žene su upozoravale na paradoks jednostrane emancipacije i tražile izjednačenje u pravima s muškarcima. Po uzoru na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, proglašenu u ljeto 1789, revolucionarka i dramatičarka Olympe de Gouges objelodanila je u ljeto 1791. žensku varijantu toga dokumenta pod naslovom Deklaracija o pravima žena i građanki. Zahtijevala je bolju naobrazbu za žene i ista prava u braku. Dodala je i žensku varijantu muškog Društvenog ugovora pod naslovom »Društveni (bračni) ugovor između muškarca i žene«. U istoj klimi revolucionarnog oduševljenja engleska feministica Mary Wollstonecraft donijela je proglas Obrana ženskih prava. Paradoks moderne kulture, po kojemu su sloboda i jednakost prirodne i univerzalne, ali ne i za žene, razotkrio je svoj mehanizam u prvim godinama nakon Revolucije. U listopadu 1793. ženama je u Francuskoj zabranjeno političko djelovanje, a Olympe je giljotinirana.

Kroz cijelo 19. stoljeće feminizam je socijalni pokret koji se iscrpljuje u borbi za žensko pravo glasa i bolje uvjete rada za žene. Nakon što su protutnjila dva svjetska rata, a žene stekle pravo glasa u svim zemljama demokratskog svijeta (u Švicarskoj tek u 70-im godinama 20. stoljeća), nastupio je novi feminizam, a s njim i nova pitanja koja su prvi put u povijesti kulture otvarale i poticale žene.

Feminizam u postmoderni — pitanje identiteta

Novi feminizam 60-ih godina s jedne je strane nastavio nedovršeni moderni projekt oslobođenja i jednakosti (»Mi-žene« i naš položaj u društvu), a s druge je postavio novo pitanje o »diferenciji« i specifičnom ženskom identitetu (»Žena« kao takva). U prvom smjeru negdašnji je osloboditeljski projekt u svojoj žestini i isključivosti postao posljednja zapadna ideologija u »slabom« ženskom liku. Simone de Beauvoir govori u knjizi Drugi spol (Le deuxičme sexe, 1949) o ženama u trećem licu (»one«) i zauzima neutralnu poziciju, a 1972. priznaje da je tek tada postala »prava feministica« i smatra da socijalizam neće biti dovoljan za oslobođenje žena.

Glavna područja na kojemu se zapalio feministički patos više nisu bila politička i socijalna prava, nego sloboda tijela i institucionalizacija ženskog pitanja. Spolna revolucija, koju na širem planu simboliziraju minica na tijelu i pilula u tijelu, vrlo je brzo dovršila projekt oslobođenja tijela. Već početkom 70-ih u ruralnoj patrijarhalnoj sredini slavonskoga sela mladić je mogao prenoćiti kod djevojke pod zaštitom bake rođene u 19. stoljeću. Baka nije vjerovala da su ljudi stigli na Mjesec, ali je smatrala da je za njezinu unuku bolje da s dečkom spava u kući na krevetu, nego u polju ili parku na klupi. Ženski hod kroz institucije bio je uspješan, osobito na američkim sveučilištima, ali ni danas nije dovršen. U suvremenoj Njemačkoj žene su još posve nedavno na istim radnim mjestima bile manje plaćene nego muškarci barem za simboličnih 100 DEM. U državnom saboru slobodne Hrvatske zastupnici su častili svoje kolegice seksističkim komplimentima jednako u doba »konzervativnoga« HDZ-a kao i za vladavine »progresivnih« socijaldemokrata i »europskih« liberala.

Društvena i kulturna zakinutost žena nije nestala iz interesnog obzora, ali je potisunuta u drugi plan ili prepuštena politički angažiranom feminizmu. Pravo područje novoga feminizma više nije bilo pitanje o slobodi, nego o identitetu ženskoga subjekta. U 70-im godinama na svim stranama niču feminističke teorije koje na različite načine tematiziraju problem »žene«, bilo kao ženske literature (književnost koju pišu žene) ili ženskog identiteta. U Americi nastaju feministička kritika (feminist criticism) i ženski studiji (women's studies), u Francuskoj žensko pismo (écriture feminine), u Njemačkoj ženska istraživanja (Frauenforschung).

Otvorila su se četiri kruga problema. Prvi je bio biologija. Postavljalo se pitanje kako konstituirati identitet »žene« a da biologija ne bude njezina »sudbina«. Na početku 20. stoljeća Freud je ženu shvatio kao biće koje nema falus, dakle kao minus-muškarca. Lacan je taj problem riješio tako što je razlikovao penis kao stvarni muški spolni organ i falus kao simbolični znak Očinskoga zakona u sustavu kulture. Lacana ne zanima biologija žene, nego način mišljenja i izražavanja koji nastaje u »simboličnom poretku«, tj. ulaskom u kulturu. Biologija je ostala u pozadini, a u prvi su plan došle psihologija i jezik. Na tom lacanovskom postfreudističkom tragu ženski su identitet zasnivale američke i francuske teoretičarke Nancy Chodorow, Luce Irigaray, Julia Kristeva, Hélene Cixous i dr. (usp. Bušić: 1991. i u ovom zborniku).

S problemom biologije u konstituciji ženskoga subjekta usko je vezano pitanje terminologije. Spolna obilježenost feminističkih termina (feminstička kritika, ženski studiji, ženska književnost, žensko pismo) isključivala je žene iz univerzalnog pojma ljudskog roda, a ako bi se teoretičarke ogradile od spolne perspektive svojih istraživanja, izlagale bi se prigovoru da su pristale na apstraktni univerzalizam, koji pod pojmom »čovjek« misli muškarca, i time pristale na tlačenje žena. Na živoj američkoj feminističkoj sceni problem je ubrzo riješen uvođenjem novoga termina. Već sredinom 70-ih u sklopu ženskih studija pojavljuje se termin roda i rodnih studija (od engleskoga gender, gender studies, latinski genus, hrvatski rod, rodni studiji). Prvotno gramatički pojam za određivanje imena (muški, ženski, srednji rod imenica, zamjenica i pridjeva), pojam se u američkoj feminističkoj kritici 80-ih razvio u opreci prema pojmu sexa. Razlika sex — gender nije u svim jezicima lako prevodiva. Jedna od urednica Metzlerova priručnika Rodni studiji (Gender Studien, 2000), Inge Stephan, ističe da je u njemačkom bolje zadržati engleski termin, jer na raspolaganju stoji samo jedan pojam, Geschlecht, koji zbog korijena »schlecht«, loš, »ne pobuđuje nužno pozitivne asocijacije« (Stephan: 58). U hrvatskom se razlika sex-gender lako prevodi kao razlika između spola (biološki spol) i roda (kulturalni spol, različita shvaćanja spola u povijesti kulture). Pojam roda kao kulturalne konstrukcije podjednako je dobro funkcionirao u psihoanalitičkim i poststrukturalističkim raspravama o »simboličnom poretku«, ženskom identitetu ili ženskom pismu, kao i u društvenokritičkim analizama.

Ali ni to nije riješilo zagonetku ženskog identiteta. Ubrzo je stigao i treći problem, ovaj put iz sociologije. Dok se napuštala biologija kao utemeljenje ženskoga identiteta i vodile visoke teoretske rasprave o psihologiji žene i njezinu načinu izražavanja, kolegice druge rase ili nižih društvenih slojeva zaključile su da se sve to njih zapravo vrlo malo tiče. Ispostavilo se da ne postoji žena kao takva niti univerzalna bit žene. Ženski identitet razotkrio se kao univerzalizacija posve određenog tipa povijesne žene: bjelkinje srednjeg staleža s razvijenog Zapada. Kategoriji roda pridružile su se kategorije rase, klase i Drugoga. Uz rodna ubrzo su se naslojila kolonijalna i postkolonijalna istraživanja.

Sve to ipak nije bilo ništa prema četvrtom, dubinskom problemu oko ženskoga subjekta i ženskog identiteta. A to je sam pojam subjekta. U gotovo svim ili barem u većini feminističkih utemeljenja identiteta pretpostavljalo se da postoji neka specijalno ženska bit, neki ontološki i metafizički supstrat koji pripada samo ženama (majčinstvo kod J. Kristeve, stav L. Irigaray da se žene ne mogu odreći svoje ženske specifičnosti i da na njoj moraju inzistirati dok ne ojačaju u androcentričnom svijetu). Takvo metafizičko utemeljivanje djelovalo je u postmodernom znanstvenom diskursu i teoriji dekonstrukcije kao povratak ontologije i metafizike, koji su odavno trebali biti srušeni. Moderni su muškarci toliko izlizali kategoriju subjekta da su je na kraju u nekim oblicima postmodernizma i dekonstrukcije posve napustili, djelomice i pod utjecajem ženskog pitanja.

Među svim krajevima što ih je proglasila postmoderna misao (»kraj povijesti«, »kraj industrijskoga društva«, »kraj utopije«, »kraj moderne«, »kraj povijesti umjetnosti« i sl.), proglašen je napokon i »kraj subjekta«, tj. identiteta. U američkom kontekstu rodnih studija (teoretičke kao Teresa de Lauretis, Sandra Harding, Nancy Fraser, Donna Haraway) izdvojila se Judith Butler sa svojom knjigom Nevolje s rodom (Gender Trouble, 1990). Oslanjajući se na Foucaultovu Teoriju spolnosti i dekonstrukciju, javno koketirajući s lezbijstvom i praksama interspolnosti, američka je feministica denaturalizirala ne samo kategoriju roda, nego i spola. Njezina teza da ni spol nije prirodno dan, nego društveno zadan, da su i rod i spol društvene konstrukcije ili diskursi, da nema ničega preddiskurzivnoga, prirodnoga, ontološkoga ili metafizičkoga, da su sve to samo »učinci određenih oblika moći« (Butler: 12), »čin kulturalnog upisivanja«, »fantazmičke supstancije« i »iluzije supstancije« (ibid.: 146), performansi i maskerade, uzdrmala je temelje feminizma, ali i dovela do onoga što se može nazvati postfeminizmom. U pitanju nije bio bilo koji problem, nego osnovno pitanje samoga feminizma — pitanje o tomu može li se uopće konstituirati ženski subjekt, postoji li uopće mogućnost zasnivanja specifično ženskoga identiteta.

Knjiga Judith Butler o nevoljama ženskoga roda najviše je nevolja izazvala u Njemačkoj. Kada se 1991. pojavio prijevod, njemački se feminizam još borio za svoje mjesto na sveučilištima, a pitanje identiteta nakon Ujedinjenja bilo je emocionalno obojeno. Nisu bili poznati detalji američkih rodnih rasprava o razlici spola i roda, a sada je već bila dekonstruirana i sama razlika, tj. i spol i rod izgubili su bilo kakav ontološki status i postali društvene konvencije, oblici diskursa, dakle ne više prirodni, nego kulturni proizvodi. Njemačka teoretičarka tijela Barbara Duden žestoko se usprotivila »obestjelesnjenju«, tj. »ženi bez utrobe« (»Frau ohne Unterleib«, cit. po Stephan: 66). S integritetom tijela nije se branilo samo žensko spolno tijelo, nego i mogućnost bilo kakvoga tjelesnoga identiteta. Na sličan način u obranu tijela od posvemašnje dekonstrukcije staje i Theresa Wobbe, koja ističe da je tijelo »apsolutna mjesnost«, da se iz društvenih odnosa možemo povući, ali da se »od vlastitoga tijela ne možemo odvojiti« (ibid.: 67).

Od feminizma do postfeminizma

Raspravu o identitetu iz obzora feminizma možda je najjasnije sažela Seyla Benhabib u članku Feminizam i pitanje postmodernizma (Feminism and the Question of Postmodernism). Osvrćući se na tezu Jane Flax o tri smrti u postmoderni, smrti subjekta, povijesti i metafizike, Seyla Benhabib razlikuje dvije verzije smrti subjekta, »slabiju« i »jaču«. Jača, tj. potpuna smrt subjekta za feminizam je neprihvatljiva, jer u tom slučaju ne bi bilo ženskoga subjekta, pa ni feminizma. Za feminizam je prihvatljiva samo slabija verzija postmoderne teze o smrti subjekta:

Slaba verzija te teze smjestit će subjekt u kontekst različitih društvenih, jezičnih i diskurzivnih praksa. To stajalište ne stavlja nipošto u pitanje poželjnost i teoretsku potrebu za primjerenijom, manje varljivom i manje opsjenarskom vizijom subjektivnosti nego što su one cartezijanskoga Cogita, »transcendentalnog jedinstva apercepcije«, »Duha i svijesti« ili »Čovjeka« (kao takvog). Tradicionalni atributi zapadnoga filozofskog subjekta, kao što su samorefleksivnost, sposobnost načelnoga djelovanja, racionalna odgovornost za vlastita djela kao i sposobnost planiranja života u budućnosti, ukratko, neki oblici autonomije i racionalnosti mogu se naime reformulirati tako da se uzme u obzir temeljna situiranost subjekta.

(Benhabib: 79)

Teza o krhkom subjektu pripada u postfeminizam 90-ih. Postfeminizam se ne pita o apsolutnom subjektu i apsolutnom identitetu, kao što je to bilo u fazi žestokoga osloboditeljskog feminizma u doba moderne ili u nekim psihološkim tezama 70-ih i 80-ih, nego o krhkom, ranjivom, ograničenom i slabom subjektu, koji u rodnom sustavu simbolizira žena.

Tijelo — fantastični prostor identiteta

Problem identiteta danas nigdje nije tako očit kao na području tijela, bilo kao teme u književnosti ili kao predmeta medijskih i bioloških manipulacija. Poruke tijela toliko su snažne da se stječe dojam kako se tisućljeće pred našim očima zorno prelama na tijelu i tjelesnim problemima.

Snažne poruke stižu iz književnosti. Ono što je bila mimeza za realizam, koji je želio vjerno opisati zbilju, ono što je bilo očuđenje za avangardu, kada je kultura samu sebe nanovo htjela vidjeti i tako preocijeniti, sada su simulacije i manipulacije. Kao da se cijela kultura na prijelomu tisućljeća usredotočila samo na to da umjesto prirodnoga stvori svoje vlastito umjetno tijelo, da cijelu prirodu pretvori u kulturu. Kao što je Krist tjelesno patio na križu da bi nastala kršćanska civilizacija, tako danas pati tijelo da bismo uočili gdje su granice identiteta, da se upitamo želimo li ući u fazu transidentiteta ili posve napustiti identitet.

Uzet ću samo jedan primjer iz hrvatske književnosti — kanibalski roman jedne žene. Što je potaknulo negdašnju feministicu Slavenku Drakulić da u romanu Božanska glad (1995) posegne za tako drastičnom temom kao što je osnovni civilizacijski tabu — kanibalizam? Postoji više načina da se razjasni prodor kanibalizma kao teme u književnost, pa i u opus Slavenke Drakulić. Iz feminističke vizure to je upravo pitanje identiteta. Junakinja toga romana, poljska studentica na stipendiji u New Yorku, sasjecka električnom pilom svoga ljubavnika, brazilskoga istraživača kanibalizma, i pojede izabrane komadiće. Na Badnjak, nakon što je raznijela ostatke po newjorškim kantama za smeće i temeljito očistila stan, vraća se, trbuha puna svoga ljubavnika, na Božić u katoličku Varšavu da bi tamo preporođena nastavila stari život. Ova drastična fabula pokazuje koliko su granice tijela na prijelomu tisućljeća postale krhke i koliko problem identiteta može biti problematičan. Ukoliko identitet shvatimo kao čistu konstrukciju našega subjekta, ako nam ništa ne stoji na putu, ako dekonstruiramo i posljednju granicu, tijelo drugoga čovjeka, onda je sve dopušteno, pa i ubojstvo. Vraćamo se u predcivilizaciju — u kanibalizam i golo nasilje. Možda su teme tijela i nasilja u umjetnosti na prijelomu tisućljeća baš zato tako atraktivne jer omogućuju imaginiranje pitanja o identitetu u vrijeme pada svih supstancijalnih utemeljenja i ograda.

Identitet na prijelomu tisućljeća

Moderna je kultura u svom projektu emancipacije postavljala pitanja o slobodi: pojedinca, građanina, nacije, klase, umjetnosti, a napokon i žena. Postmoderna je kultura kroz žensku raspravu otkrila pitanje o identitetu.

Pitanje o identitetu, bilo u teoriji ili u književnosti, ne odnosi se samo na žene niti ženska pitanja. Novi mediji, koji su po Baudrillardu izvršili »savršeno ubojstvo« zbilje, virtualna bića u cyberspaceu, genska istraživanja u biologiji i transplantacijske tehnike u medicini, nezadrživa globalizacija koja ruši granice i melje kulturne identitete, sve je to na prijelomu tisućljeća upućivalo da više ne živimo u neizdiferenciranom »postmodernom stanju«, nego u kulturi koja se žuri provoditi svoje zakone, ali i otkrivati »rupe« što ih donosi njihovo provođenje. Nakon što je postmoderna misao u beskrajnim igrama proglasila sve moguće »krajeve«, pa i kraj subjekta i čovjeka, nakon dekonstrukcije koja je sve te »krajovitosti« nastojala pokazati u književnosti i dokazati u teoriji kulture, u prvi je plan došlo pitanje o čovjeku i njegovu identitetu. Bila je to najveća »rupa« koja se otvorila u zakonima kulture na prijelomu tisućljeća.

Upozorenja o manipulacijama i promjenama identiteta stižu sa svih strana. Jednu su nam poruku poslale i lude krave: Ne može se bez posljedica biljoždera hraniti mesom. Slično je i na svim drugim područjima, u manipulacijama i lomljenjima spolnih, rodnih, nacionalnih, rasnih, klasnih i kulturnih identiteta.

Identitet je u modernoj kulturi bio neprobojan i tvrd poput vrućih granica ograđenih bodljikavom žicom. Prelaženje tih granica nosilo je u sebi smrtnu opasnost ili uopće nije bilo moguće. Identitet je u postmoderni postao sjenovit i prohodan poput mekih granica na kojima ne treba ni osobna iskaznica. Pa ipak, koliko god bile nevidljive, granice identiteta nisu beskrajne. One su poput vlastite kože — ne mogu se mijenjati bez rizika.

Literatura

Anderson, Bonnie S./Zinsser, Judith P. Eine eigene Geschichte. Frauen in Europa. Vom Absolutismus zur Gegenwart. Fischer Taschenbuch Verlag, Frankfurt a/M., 1995.

Benhabib, Seyla. Feminism and the Question of Postmodernism. U: The Polity Reader in Gender Studies. Polity Press, Cambridge/Oxford, 1994.

Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne teorije. Matica hrvatska, Zagreb, 1997.

Bovenschen, Silvia. Die imaginierte Weiblichkeit. Exemplarische Untersuchungen zu kulturgeschichtlichen und literarischen Präsentationsformen des Weiblichen. 2. Auflage. Suhrkamp Verlag, Frankfurt a/M., 1980.

Braun, Christina von. Gender, Geschlecht und Geschichte. U: Gender Studien. Eine Einführung. Metzler Verlag, Stuttgart/Weimar, 2000, 16-57.

Bušić, Julienne Eden. Psychology, Culture and Female Texts: Brigitte Schwaiger= s »Wie kommt das Salz ins Meer«. Portland State University, Portland, 1991. Magistarski rad.

Butler, Judith. Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta. Ženska infoteka, Zagreb, 2000.

Detoni Dujmić, Dunja. Ljepša polovica književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 1998.

Feministische Theorien zur Einführung. Hrsg. Becker-Schmidt, Regina/Knapp, Gudrun-Axeli. Junius Verlag, Hamburg, 2000.

Gender Studien. Eine Einführung. Hrsg. Braun, Christina von/Stephan, Inge. Metzler Verlag, Stuttgart/Weimar, 2000.

Genus. Zur Geschlechterdifferenz in der Kulturwissenschaften. Hrsg. Bussmann, Hadumod/Hof, Renate. Alfred Kröner Verlag, Stuttgart, 1995.

Hof, Renate. Die Entwicklung der Gender Studies. U: Genus. Zur Geschlechterdifferenz in der Kulturwissenschaften. Alfred Kröner Verlag, Stuttgart, 1995, 2-33.

Horkheimer, Max/Adorno, Theodor W. Dialektik der Aufklärung. Querido, Amsterdam, 1947.

Irigaray, Luce. Ja, ti, mi. Za kulturu razlike. Ženska infoteka, Zagreb, 1999.

Müller, Marlene. Psychoanalyse und Gender. U: Literaturwissenschaft. Hrsg. Fohrmann, Jürgen/Müller, Harro. Wilhelm Fink Verlag, München, 1995, 297-310.

Oraić Tolić, Dubravka. Paradigme 20. stoljeća. Avangarda i postmoderna. Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996.

Pateman, Carole. Ženski nered. Demokracija, feminizam i politička teorija. Ženska infoteka, Zagreb, 1998.

Pateman, Carole. Spolni ugovor. Ženska infoteka, Zagreb, 2000.

The Polity Reader in Gender Studies. Polity Press, Cambridge/Oxford, 1994.

Stephan, Inge. Gender, Geschlecht und Theorie. U: Gender Studien. Eine Einführung. Metzler Verlag, Stuttgart/Weimar, 2000, 58-96.

Weigel, Sigrid. Geschlechterdifferenz und Literaturwissenschaft. U: Literaturwissenschaft. Ein Grundkurs. Hrsg. Brackert, Helmut/Stückrath, Jörn. Rowohlt Taschenbuch Verlag. 6. Auflage. Reinbek bei Hamburg, 2000, 687-699.