MISLEĆI INTERNET

Internet odavno nije samo novo sredstvo komunikacije. Njegovi su dosezi i posljedice dalekosežni te su zahvatili različita područja društva, kulturu, politiku, obrazovanje, a znatan je i njegov utjecaj na osobnost, psihu pojedinca, emocije, ukratko na socijalni i osjećajni svijet čovjeka.

Prigodom izbora tekstova (dijelova intervjua koje su stručnjaci za medije talijanske radio-televizije — RAI vodili s najistaknutijim teoretičarima i praktičarima novih medija) nastojali smo zahvatiti što više elemenata i polja u koja je Internet donio novosti i unio promjene te predstaviti specifičnosti samog medija, osobito kao konteksta socijalne interakcije.

Ondje gdje smo naišli na suprotstavljena mišljenja iznijeli smo i ona u prilog nekoj pojavi i ona protiv nje, tekstove koji govore o mogućnostima, ali i ograničenjima Interneta.

Intervjui čije dijelove prenosimo najčešće su vođeni u povodu određenih događanja: objavljivanja knjiga, znanstvenih skupova, pokretanja ili predstavljanja internetskih ili multimedijskih projekata i dr.

RAI Educational poseban je odjel talijanske državne televizije čija se urednička politika temelji na načelima »permanentnog obrazovanja«. Taj odjel svakodnevno emitira program, dijelom i u suradnji s Ministarstvom prosvjete, a posjeduje i mediateku s tisućama audiovizualnih i multimedijskih didaktičkih jedinica na različitim nosačima.

RAI Educational ima svoj portal na Internetu s kojega postoje veze na mnogobrojne ostale RAI-jeve web-siteove koji se bave različitom tematikom. Jedan od njih je web-site MediaMente (http://www.mediamente.rai.it) — site prvoga televizijskog programa posvećenog informatičkom opismenjavanju, upoznavanju novih medija i komunikaciji. U digitalnoj biblioteci tog sitea nalazi se oko 370 intervjua s najvećim autoritetima na području komunikacije (od televizije do Interneta...), a razvrstani su u određene kategorije, među kojima izdvajamo: Elektronička umjetnost, Djeca i komunikacijske tehnologije, Trgovina i servisi na mreži, Elektroničko izdavaštvo, Filozofija i sociologija medija, Zakonski i normativni problemi, Internet: prošlost, sadašnjost i budućnost, Hipertekst, Mreže, Virtualna realnost, Hardver, Softver i druge.

Markita Franulić

Što je Internet

(...) Internet je sredstvo komunikacije među osobama. Nije to samo golema baza podataka, svjetski hipertekst, to je mjesto gdje postoji mogućnost održavanja korespondencije među pojedincima: elektroničkom poštom, komuniciranjem unutar neke skupine, stvaranjem radnih zajednica ljudi koji se bave istim temama. To je, konačno, i iznimno važno sredstvo učenja, pristupanja znanju, jer nema učenja bez odgovarajuće socijalizacije, bez istodobnog uspostavljanja društvenih odnosa. Dakle, internet je također jedno od mjesta gdje se danas stvaraju društveni odnosi oko razmjene znanja, oko zajedničkog interesa za određeno područje znanja.

Pierre Levy, Evolucija pojma znanja u telematskom vremenu, 1997.

Deteritorijalizacija — nestanak fizičkih mjesta

Opće je mišljenje da postoji samo stvarni prostor, fizički i geografski prostor. To nije točno zato što postoji velik broj prostora: postoji fizički i geografski prostor, postoji osjećajni prostor. (...) Osjećajni prostor ne preklapa se s fizičkim prostorom i semantičkim prostorom, nego se može razlikovati od teritorijalnog prostora. Postoji velik broj prostora koji se međusobno preklapaju. (...) Kad su svi bili seljaci i stanovali u malim kućama, fizički, geografski i teritorijalni prostor bili su istovjetni s osjećajnim prostorom: svi koji su se mogli poznavati, koji su se mogli voljeti, pripadali su selu. Isto vrijedi i za ekonomski prostor: ekonomski odnosi mogli su se uspostaviti samo s ljudima iz istog sela. Dakle, nekada je postojalo preklapanje prostora, a cijela društvena evolucija posljednja dva ili tri stoljeća ide prema međusobnom razdvajanju prostora. S razvitkom cyberkulture taj će proces biti još izrazitiji. No, valja shvatiti da cyberkultura omogućuje zbližavanje ljudi: zbližava one koji imaju iste interese; u cyberprostoru oni zaista mogu stupiti u kontakt. Ne gubi se stvarnost, ni teritorij, ni tijelo! Gubitak se, u izvjesnom smislu, manifestira razdvajanjem prostora u odnosu jednog prema drugome. Točno je da fizički prostor više ne odgovara ekonomskom prostoru, semantičkom prostoru, relacijskom prostoru.

Pierre Levy, Komunikacija na Mreži? Univerzalna i pomalo marksistička, 1997.

Prostor i vrijeme

Internet mijenja poimanje prostora i vremena, ali mijenja i sam prostor i samo vrijeme — to je važno. Jedan sustav komunikacije mijenja naš ambijent »blizine«: stvari koje su se prije činile dalekima približavaju se i ulaze u naš iskustveni prostor. Mogao bih navesti primjer željezničke pruge između dvaju gradova — prostor se mijenja i kao da su ta dva grada bliža. Nije se promijenio pojam prostora između tih dvaju gradova, nego prostor kao »prijevozno sredstvo«. »Prijevoznim sredstvom« smatram najveću stvarnu blizinu između dvaju gradova. (...)

Internet stvara određenu vrstu onostranog prostora. Specifičnost tog medija jest da integrira sve ono što već pripada drugim medijima. Možemo ustvrditi da push tehnologije funkcioniraju kao pretplata na tisak ili pomalo kao radio ili televizija. Elektronička pošta funkcionira kao obična pošta. Web funkcionira na posve originalan način. Rekao bih, općenito, da internet nalikuje raznolikom krajoliku unutar kojeg se reproducira velik broj različitih tipologija, no velika originalnost u odnosu prema klasičnim medijima jest da gotovo svi pojedinci mogu pridonijeti izgradnji toga krajolika. To bi se moglo predložiti kao beskrajno velik virtualni svijet kolektivne participacije, s mnogobrojnim sudionicima. Želio bih dodati još nešto o webu: na njemu su se preobrazili kulturni i književni prostor. Ako uzmemo neku biblioteku i pogledamo veze između različitih tekstova i različitih knjiga, možemo vidjeti da one postoje: čine ih bibliografije na kraju svake knjige koje upućuju na druge knjige. Postoji i bibliotečni katalog, no sve te veze unutar neke biblioteke virtualne su, mentalne. World Wide Web čini ih stvarnima. Polazeći od WWW-a bilo koji dokument postaje dijelom golemoga hiperdokumenta koji se prostire kao jedan kontinuum tekstova. To je veliki hipertekst WWW-a kojemu svatko može pridonijeti. To ne stvara pojam prostora, nego kulturnog prostora, dokumentarnog prostora ili prostora poruka koji je iz korijena nov i, po meni, uistinu zanimljivo iskustvo.

Pierre Levy, Komunikacija na Mreži? Univerzalna i pomalo marksistička, 1997.

Prostor

Prostor u kojem ćemo se nalaziti nalikovat će Moebiusovu prostoru, u kojemu unutarnji prostor prelazi u vanjski, a vanjski u unutarnji. To se ne događa samo zbog iskorištavanja valova fizičkog prostora. Riječ je o nečem mnogo dubljem. Obično se kaže: informacija informira o nekoj stvarnosti. Zbog toga mora biti moguće razlikovati kartu i teritorij. No danas je teritorij zbroj karata pa se prijelaz iz unutarnjeg prostora u vanjski i iz vanjskoga u unutarnji ne događa više samo u fizičkom prostoru nego u, da tako kažemo, ontološkom prostoru realnosti i reprezentacije. Realnost neprestano prelazi u reprezentaciju, a reprezentacija neprestano postaje realnošću. To je teškoća s kojom se moramo suočiti. To je donekle uvijek tako i bilo jer, da se razumijemo, nema stvarnosti izvan jezika, izvan kulture koja je stvara.

Pierre Levy, Kolektivna inteligencija, 1995.

Vrijeme

Virtualno vrijeme zapravo je realno vrijeme i upravo je paradoksalna i dvoznačna činjenica da se vrijeme koje pripada virtualnosti zove realnim vremenom, koje više nije vrijeme realnosti, odnosno ono vrijeme koje dijeli prošlost, sadašnjost i budućnost. Nijedna od tih triju kategorija vremena više ne vrijedi: realno vrijeme je trenutačnost događanja, to je samo vrijeme djelovanja i zato svako djelovanje na izvjestan način ima vlastito vrijeme koje, međutim, više ne odgovara kronologiji. Više ne postoji pamćenje, više nema mogućnosti predviđanja budućnosti na temelju podataka iz stvarnosti, niti sjećanja na ono što se dogodilo, jer u realnom vremenu više nema povijesne dimenzije, niti se stvari događaju u povijesti, u vremenu u kojem je postojala povijest. Sve se to više ne može pronaći ni sačuvati na razini realnog vremena, što donosi mnoge probleme jer upravo sada na kraju 20. stoljeća nastojimo zahvatiti cijelu povijest 20. stoljeća, shvatiti što je bilo, sravniti nesređene račune, napraviti obračun. To nam ne uspijeva, nastojimo sve ponovno oživiti, ali bez uspjeha, zato što više nismo u povijesnom vremenu nego u drukčijoj vremenskoj dimenziji: onoj realnog vremena, a realno vrijeme nema koordinate. Ono vjerojatno nije jedino, ne mora biti konačan model, no u svakom slučaju ono je prekid osjećaja za vrijeme. U odnosu prema prostoru imamo dojam da se ono multiplicira u virtualnom svijetu, da možemo obgrliti sve moguće prostore; što se vremena tiče, naprotiv, zapažamo iznimno stezanje zbog kojeg se sve svodi na trenutak djelovanja što se događa upravo u tom određenom trenutku nakon kojeg više nema sjećanja na to.

Jean Baudrillard, Virtualno je apsorbiralo stvarno, 1999.

Globalno vrijeme

Stara društva živjela su u lokalnom vremenu s prošlim, sadašnjim i budućim vremenom, budućim u kronološkom smislu. Bilo je to lokalno vrijeme zemljopisa, gradova i tako dalje. Danas počinjemo živjeti u svjetskom vremenu, u globalnom vremenu, a to nije ništa drugo nego »live« vrijeme, to je trenutačnost feedbacka između prijenosa i prijma, koja favorizira interaktivnost i interakciju. U takvu okruženju valja napraviti djelo koje se može usporediti s onim Brunelleschija, Albertija, Piera della Francesce, radi stvaranja stereoskopske perspektive, koja više nije ona iz 15. stoljeća jer se temelji na realnom vremenu, na realnom prostoru-vremenu u kojem se počinje odvijati radnja. (...)

(...) Stvarnost nikad nije dana, uvijek je konstruirana. (...) Osjećaj stvarnosti nešto je što učimo, nasljeđujemo, mijenjamo. Danas smo u fazi mijenjanja stvarnosti koja se ubrzava pomoću tehnologija i istodobno raste.

Paul Virilio, Budućnost u »stereorealnom« prostoru, 1999.

Brzina

Naš svijet je svijet apsolutnog ubrzanja. Ubrzanje nije doživjela samo povijest nego i sama povijesna stvarnost. Kako? Prešli smo s lokalne i relativne brzine prijevoza na globalnu i apsolutnu brzinu prijenosa, ili na primjenu brzine svjetlosti na djelovanje i percipiranje. (...) Očigledno je da ostvarenje apsolutne brzine znači apsolutnu inerciju, jer više nemamo potrebu da idemo prema stvarima, sve dolazi k nama. To sam nazvao poopćenim dolaskom (...) koji više nije određen trajanjem prijevoza. Poopćen je s onim što nazivamo »live«, tzv. »izravnim«. Pojam nepokretnosti u svjetskim razmjerima danas je već ekološka prijetnja. Poznato je da postoje dvije vrste ekologije: jedna se bavi tvarima, druga udaljenostima. Ekologija tvari bavi se onečišćenjem biljnoga, životinjskog svijeta itd.; ekologija udaljenosti problemom onečišćenja zbog djelovanja apsolutne brzine koja nas pošteđuje kretanja, ali nas paralizira i dovodi do inertnosti, krajnje inercije. Bojim se da će se u budućnosti proširiti osjećaj zatvorenosti u svijetu: ne više u zatvoru, kao što je smatrao Michel Foucault kad je govorio o zatvorima, nego u samom svijetu, odnosno u svijetu koji je toliko dostupan, toliko déjá-vu, toliko na dohvatu da se mladi neće izgrađivati putovanjima, nego će se pojaviti osjećaj klaustrofobije unutar ovog svijeta. Počevši od ubrzanja kakvo je ono supersoničnih aviona ili »izravnih« telekomunikacija, bojim se pojave osjećaja globalne klaustrofobije, a to je velik ekološki problem za buduće naraštaje. Zemlja je premalena za apsolutnu brzinu.

Paul Virilio, Budućnost u »stereorealnom« prostoru, 1999.

Virtualno

Važno je istaknuti da virtualno nije suprotno realnom: virtualni predmet nije nešto što ne postoji; ono što je virtualno postoji, ali nije ovdje, postoji, ali nema točne prostorno-vremenske koordinate. Evo jednostavnog primjera: imamo riječ »stablo« ili riječ »virtualno«, ali ne možemo reći gdje su. One postoje u jeziku, ali gdje je jezik? U virtualnom prostoru. Obratno, neka se riječ ostvaruje svaki put kad je netko izgovori, svaki put kad je netko napiše, ostvaruje se svaki put u različitom smislu i u različitom kontekstu. U tom smislu, virtualno je nešto što potencijalno postoji, ima mogućnost ostvarenja. Po mome shvaćanju, virtualno je apsolutno sastavni dio ljudskog roda, jer čovjek ne živi jednostavno; živi i u virtualnom svijetu: svijetu jezika, svijetu složene društvene organizacije.

Pierre Levy, Komunikacija na Mreži? Univerzalna i pomalo marksistička, 1997.

Pojam virtualizacije u povijesti

Tri elementa koja određuju ljudski rod prema životinjama jesu jezik, tehnika i složena društvena organizacija. Ta se tri elementa javljaju simultano i uistinu su sastavni dio ljudskog roda. Ako precizno analiziramo stvari, uvijek možemo uočiti da je riječ o virtualizaciji. Na primjer, zahvaljujući jeziku, možemo pobjeći od onoga ovdje i sada, od trenutačne situacije, jer možemo ispričati prošlost, predvidjeti budućnost, izmisliti priče. Pomoću tehnike bježimo od hic et nunc fizičke akcije. (...) Ako izumim i konstruiram neko oruđe, to je oruđe virtualna rezerva akcije, koja više nije vezana za tijelo neke osobe, nego može ići od jedne do druge — to je virtualnost djelovanja. »Ugovor«, na primjer, koji je neka vrsta osnovnog elementa složenoga društvenog odnosa i ne postoji u životinjskom svijetu, može se smatrati virtualizacijom odnosa sile, definicijom odnosa među ljudima koji izmiče onome hic et nunc i cirkulira. Čitava povijest ekonomije — jednog od aspekata zbog kojih ljudska bića ulaze u međusobne odnose — povijest je virtualizacije odnosa sa stvarima. Ako prijeđemo s trampe na novčanu razmjenu i mjenicu, na financijski instrumentarij kakav danas poznajemo, jasno vidimo kako se u povijesti ekonomije odvijala progresivna virtualizacija razmjene. Danas, s razvojem informatike i cyberprostora svjedočimo produženju procesa virtualizacije čovjeka. Vidimo predstavljene, u cyberprostoru, sve aspekte čovjeka, osobito jezičnu dimenziju, jer postoji velik broj novih jezika utemeljenih na novim odnosima: hipertekst, virtualna realnost, interaktivna multimedijalnost, simulacije — sve su to novi jezični oblici. Digitalnom tehnologijom razvija se čitav jedan novi tehnički univerzum i, paralelno, prekid cyberprostora, nastaju novi oblici ekonomskih ili drugih odnosa među osobama. Virtualna zajednica je zajednica koja se organizira oko središta interesa, odnosno oko nečega virtualnoga; ljudi nisu zajedno zato što žive na istom mjestu ili pripadaju istoj instituciji, nego djeluju među sobom, imaju iste zamisli, iste sposobnosti, iste interese i zajedničke projekte.

(...) Virtualna zajednica nije zajednica koja ne postoji ili koja nema tijelo. Naprotiv, to je zajednica koja se utjelovljuje djelotvornom interakcijom.

Pierre Levy, Komunikacija na Mreži? Univerzalna i pomalo marksistička, 1997.

Opasnost od miješanja stvarnoga i virtualnoga

Postoji prijetnja da će se stvarnost izgubiti jer bi utjecaj novih tehnologija i virtualne realnosti mogao postati tako važan da bismo mogli izgubiti naše uporišne točke u realnom prostoru. Upravo onako kako se događa u stereofoniji: postoji stvarni prostor, prostor konkretnog postojanja i postoji virtualni prostor. Smatram da te dvije prostorne dimenzije djeluju jedna na drugu i jedna s drugom te da virtualni prostor nije nešto poput kazališne scene, fantastične slike ili sna. Riječ je o mjestima djelovanja i protudjelovanja te je zbog toga bitno da ta dva prostora, onaj postojeći i onaj virtualni, djeluju kao basovi i visoki tonovi u stereofoniji, zbog postizanja jedinstva percepcije stvarnosti. (...) Tako se danas, zbog afirmacije novih tehnologija, javlja problem gubljenja realnosti, zapadanja u nered, udvostručavanja identiteta stvarnosti. Naznake toga već se vide, poput širenja nekih bolesti kao što je tzv. I. A. D., Internet Addiction Disorder, konfuzno stanje ovisnosti o internetu. Osobe koje se prečesto koriste virtualnim tehnologijama gube osjećaj za stvarnost ili su nesigurne u odnosu prema onome što postoji i onome što je virtualno. To je stanje neravnoteže, a opasnost od gubljenja stvarnosti uistinu je velika opasnost (...)

Paul Virilio, Budućnost u »stereorealnom« prostoru, 1999.

Može li stvarnost nestati u generičkom nemjestu?

Da, naravno, stvarnost je na neki način već nestala, ali zato što je ona u konačnici ionako samo efekt jednog podražaja, jednog modela. Postoji model stvarnosti, princip stvarnosti koji je bio konstruiran i koji se vrlo brzo može raspasti. Ono što je zdrobljeno pod pritiskom modernih tehnologija, osobito novih tehnologija, zapravo je neka vrsta konstrukcije. Ono što se naziva virtualnom stvarnošću nesumnjivo ima općenit karakter i na neki je način apsorbiralo, zamijenilo stvarnost u onoj mjeri u kojoj je sve u virtualnosti rezultat neke intervencije ili različitih aktivnosti. Konačno se zaista sve može ostvariti, čak i stvari koje su prije bile suprotstavljene: s jedne strane bio je stvarni svijet, s druge irealnost, imaginarno, san itd. U virtualnoj dimenziji sve je to apsorbirano na jednak način, sve se realizira, hiperrealizira. Tu stvarnost kao takva gubi svako utemeljenje i može se uistinu reći da više nema referencija na stvarni svijet. I konačno, tu je sve programirano ili stimulirano u jednoj superformuli, a to je formula virtualnoga, digitalnih tehnologija i sinteze. Događa se da je stvarno još uvijek negdje pred nama i mi se s tim suočavamo, dok se s virtualnim ne suočavamo. U virtualno se uranja, uskačemo u ekran. Ekran je mjesto uranjanja i, naravno, interaktivnosti, jer se unutar njega može raditi što god se želi; ali u njega se uranja, više nemamo distanciju pogleda, kontradikcije koja je značajka stvarnosti. U biti sve što je postojalo u stvarnosti bilo je smješteno unutar jednog diferenciranog univerzuma, dok je virtualni univerzum integrirani univerzum. Drage stare proturječnosti između stvarnosti i mašte, istinitog i lažnog i tako dalje, otuda sigurno na neki način postaju sublimirane u prostoru hiperrealnosti koja zahvaća sve, uključujući i nešto što se činilo esencijalnim poput odnosa subjekta i objekta. Želim reći da u virtualnoj dimenziji nema više ni subjekta ni objekta, nego su oboje, u načelu, interaktivni elementi. Govorim približno jer ne pripadam u potpunosti tom svijetu, nisam njegov dio, ali u svakom slučaju o tome mogu govoriti i čini mi se da vidim određene stvari koje se događaju unutar toga. U tom univerzumu subjekt više nema svoje mjesto, istinski položaj kao subjekt znanja ili moći ili priče. Umjesto toga postoji interakcija koja na kraju krajeva znači odvijanje ili ponovno odvijanje svih mogućih akcija. U virtualnoj stvarnosti zaista je sve moguće, no pozicija subjekta opasno je ugrožena, ako ne i eliminirana.

Jean Baudrillard, Virtualno je apsorbiralo stvarno, 1999.

Globalizacija

Danas se mnogo govori o globalizaciji, pa ćemo početi od toga da nju čine tri komponente. Prva je ekonomska globalizacija čija je značajka mogućnost pristupa svim tržištima i to ne samo tržištu robe nego i tržištu rada, bez ikakvih ograničenja. To je najuočljiviji aspekt fenomena internet. Na drugom je mjestu aspekt tehnološke globalizacije i svih instrumenata koji omogućuju komunikaciju na daljinu. Ta je komponenta tehnička osnova fenomena globalizacije. Treća je kulturna globalizacija. Ne možemo govoriti o globalizaciji tržišta, a da nemamo predodžbu kulturne globalizacije. Naravno, o ekonomskoj globalizaciji možemo raspravljati: to je pojava koju kritiziraju mnogi ekonomisti ili je žele ograničiti; drugi, međutim, ističu njezinu iznimnu važnost u našem stoljeću. Ista se rasprava javlja i kada je riječ o tehnološkoj strani koncepcije globalizacije. Što se globalizacije kulture tiče, svi moramo ozbiljno razmisliti i biti vrlo oprezni kada je riječ o procesima koji su u tijeku, jer kulturna globalizacija znači hegemoniju određene kulture. Ta kultura nije tajna: to je očigledno američka kultura jer u toj kulturi postoji opće suglasje, kao što je to i s Mc Donaldsom! Ne govori li se o »McDonaldizaciji«? S internetom još nije došlo do takve svjetske raširenosti, nego je riječ o prilično ograničenu fenomenu koji zahvaća određeni segment svjetske populacije. Ne smijemo stoga pretjerivati glede njegove izravne važnosti na tom planu, no ipak, to su pitanja s kojima se u budućnosti moramo suočiti i razmisliti o njima.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Jezik

Činjenica da se komunicira s pomoću izrazito stereotipna, kompaktna i na minimum reducirana teksta znači osiromašenje jezika. Danas se na »chatu«, na »online brbljaonicama« otvara novi put, »cyber« žargon, žargon koji se temelji na tehničkim izrazima gdje nema pridjeva; predefiniranim gotovim rečenicama, a sve to, naravno, može negativno djelovati na naš način mišljenja. Sve više razmišljamo na zbijen, sažet način i to ne smijemo podcijeniti.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Mogućnost socijalizacije unutar novih mreža

S jedne strane Internet omogućuje veliku intelektualnu solidarnost na cijelom planetu: znanstvene i profesionalne zajednice mogu se služiti tehnologijama poput Interneta da bi oživotvorile neki debatni forum i da bi se susrele u newsgroupama. S druge strane, na Internetu se nalaze oni koji su međusobno slični, ljudi iste kategorije, što uostalom i jest princip newsgroupa ili interesnih skupina: zajedno smo s onima koji čine dio naše zajednice i na taj način nastaje jedan oblik plemena i plemenskih odnosa, intelektualni geto. U njemu ne može sudjelovati netko tko nije priključen na internet ili netko tko pripada nekoj drugoj klasi, poput siromašnih, isključenih, onih koji žive u nekoj zemlji u razvoju u kojoj nema Interneta. Na primjer, u Africi manje od jednog stanovnika na 5000 stanovnika ima pristup Internetu i zato na Internetu ne susrećemo Afrikance. To je dokaz da Internet favorizira određenu homogenu kulturu, iako istodobno omogućuje susret s oblicima različitosti. Osim pozitivnih aspekata, Internet pokazuje i one negativne: omogućuje formiranje intelektualnih zajednica, skupina koje imaju zajedničke interese, no istodobno stvara određen oblik ekskluzivnosti. Problem je da na Internetu prevladava tendencija koja favorizira izolaciju jer sjedamo pred ekran koji pomalo funkcionira kao društveni izolator, iako nam daje mogućnost da se povežemo s vanjskim svijetom elektroničkom poštom, na primjer. Smatram da je velik izazov koji stoji pred tim tehnologijama ponovno stvaranje foruma ili agore koji su temelji javnog života. Zabrinjava me nestajanje stvarnoga javnog mjesta u korist virtualnih javnih mjesta koja, međutim, ne funkcioniraju kao grčka agora ili kao republikanski forum. Današnji problem je taj da res publica, javna stvar, nije u skladu s kanonima virtualne stvari. Potonja je upravo plemenske prirode i nije drugo do li slijed geta koja, koliko god zanimljiva, nisu opći interes. Danas ne postoji neki svjetski javni trg: Internet jest medij svjetskih razmjera, ali upravo zbog toga jedno od temeljnih političkih i socioloških pitanja koja moramo sebi postaviti jest kako stvoriti svjetski javni forum koji će moći utjeloviti opći interes, pomoću tehnike koja je samo potencijalno svjetska. Naprotiv postoji velika opasnost od umnožavanja, što se danas i događa, intelektualnih geta koja će pridonijeti imploziji osjećaja za opći svjetski interes, koji, sam po sebi, nije fizički prisutan ni na jednom mjestu. Mislim da je presudno pitanje važno za budućnost: kako se koristiti određenim tehnologijama svjetske medijalizacije u službi kolektivnog interesa čovječanstva. Zna se kako se njima koristiti u službi pojedinog interesa određenih utjecajnih skupina, poput onih koje se bave financijskim špekulacijama, rješavanjem ratnih kriza, razvitkom određenih specijaliziranih profesija. No čini mi se da te pojedinačne skupine nužno ne zastupaju najveći interes sviju, nego tu svjetsku javnu stvar tek treba izgraditi.

Philippe Queau, Budućnost Interneta — svjetskog javnog trga, 1999.

Univerzalnost bez totalitarnosti

Cyberkultura nije kultura fanatičnih poklonika mreže, ni ljudi koji provode vrijeme surfajući webom, nego je, ponajprije, stanje kulture kada cyberprostor postaje prevladavajućim sredstvom komunikacije. Vjerojatno će za nekoliko godina, no već je i danas tako, cyberprostor postati središte gravitacije u ekologiji komunikacije. Govorim o »univerzalnom« zato što je jedna od ideja-pokretača cyberkulture međusobna povezanost svih računala, svih ljudi koji su za računalima. (...)

Komunikacija koja se razvija u cyberkulturi recipročna je, interaktivna i zajednička. Ta je komunikacija univerzalna jer teži univerzalnosti, jer u virtualnom smislu svatko može postati pošiljatelj, ne prema pojedincu, nego skupu pojedinaca. Opseg međusobne povezanosti pokazuje da je ljudski rod jedinstven; to je ono što zovem »univerzalnim«, ako prihvatimo pojam univerzalnosti u prosvjetiteljskom smislu, a to je jedinstvo ljudskog roda i afirmacija univerzalnih principa i ljudskih prava. (...) No, dok su se stari univerzalizmi temeljili na činjenici da postoji nešto zajedničko cijelom ljudskom rodu, danas, univerzalni element koji se stvara cyberkulturom, nije više jednak za sve i posvuda. Sva ljudska bića, virtualno, mogu uspostaviti međusobni kontakt i kolektivno posvijestiti svoju egzistenciju. Zašto onda govorim o univerzalnom bez totalitarnosti? Što se više širi međusobna povezanost, sve više različitih i heterogenih stvari kruži mrežom. Ne postoji jedna instancija koja upravlja i kontrolira iz nekog središta, koja može imati globalnu kontrolu. Govorim, dakle, o univerzalnosti u smislu da ljudski rod počinje stjecati svijest o sebi, ali taj proces nije jednak za sve, ne postoje zajednička dodirna točka i jedinstveni zakon, kao u znanosti, gdje je, na primjer, gravitacija svuda jednaka. U cyberkulturi zanimljiv je susret svih različitosti i svih heterogenosti. To je univerzalnost bez totalitarnosti.

Pierre Levy, Komunikacija na Mreži? Univerzalna i pomalo marksistička, 1997.

Demokratičnost

Sa cyberspaceom, elektroničkim forumima za raspravljanje, s Internetom, a također u nešto manjem opsegu, s BBS-om (Bulletin Board System), na razini tvrtke, udruge ili gradske četvrti postoji mogućnost da pojedinac šalje svoje poruke svima. Tako će, ne samo pojedinac lako komunicirati sa svima, kao preko telefonske mreže, nego svi mogu komunicirati sa svima. Nastaje zajednički kontekst, ali on više ne proizlazi iz emitiranja iz jednog centra, nego iz svačijeg doprinosa kolektivnoj raspravi. Smatram da se pravi, istinski čin komunikacije sastoji u zajedničkom građenju univerzuma zajedničkih značenja u kojem svatko može pronaći svoje mjesto. Nitko ne mora dijeliti tuđe zamisli: jednostavno smo dio istoga univerzuma značenja, istog konteksta. Nije riječ o postizanju konsenzusa čiji je cilj vladavina većine. Takva je klasična demokracija. Pomoću tog sustava, svatko može zauzeti neko stajalište razvijajući posve jedinstvenu argumentaciju. Mogu se formirati i većine, onoliko većina koliko je problema. To će dovesti do toga da jedan pojedinac o nekom problemu može imati jedno mišljenje, a o drugome drugo te neće biti naprosto uključen u masovnu kategoriju osoba kojima su sve ideje zajedničke. Naprotiv, mogu postojati vrlo suptilne razlike.

Pierre Levy, Kolektivna inteligencija, 1995.

Demokracija

Je li točno da mreža može pridonijeti porastu ne samo demokratske svijesti nego i nekih djelatnih aspekata građanske inicijative? Mislim da je za neka područja to točno. Smatram da su vrlo važne tzv. civilne mreže, u kojima građani mogu dobiti informacije o političkom i birokratskom funkcioniranju svoje općine, regije ili pokrajine. Takva vrsta informiranja može postojati čak na nacionalnoj razini, uz mogućnost da građani daju svoje prijedloge. To nesumnjivo jača demokratsko djelovanje i pruža vrlo važne elemente za vježbanje građanske akcije. Osim toga, građanske mreže pomažu smanjenju birokracije i administracije: građanin nije prisiljen čekati u tjeskobnom repu pred šalterom i može dobiti neki dokument u realnom vremenu — to pomaže izbjegavanju mnogih muka kojima su podvrgnuti građani zbog tradicionalne birokracije. Smatram da su to konkretni elementi koji pridonose poboljšanju demokracije. Iz toga proizlazi da nam je potrebno hipotetsko vježbanje demokracije tipkovnicom! Ali da ta tehnologija nije pravi put k demokraciji pokazuje činjenica da bi to pretpostavljalo stalni doticaj građanina s političkom informacijom, društvenom informacijom, a to uopće nije realno! Građanin je najartikuliranija stvarnost zato što ima i svoj privatni život, područja koja ga zanimaju više od ostalih, ne živi samo u funkciji javnog života. Neki je politolog govorio o »totalnom građaninu« — totalni građanin po meni nije idealni građanin. Smatram da je važno delegiranje, biramo dio naše građanske aktivnosti preko naših institucionalnih predstavnika. Očigledno je da nas naši predstavnici mogu izdati, mogu ne zadovoljiti naša očekivanja; u tom slučaju možemo reagirati, a mreža može biti korisna da ponovno obratimo pozornost na naš izbor i naše delegate.

(...) Presudni činitelj za rast demokracije jest u kontaktu različitih osoba koje komuniciraju ideje, interese, preferencije i različite vrijednosti, a potom se mogu utvrditi njihove zajedničke točke ili one u kojima se razilaze. To je velika vrijednost demokracije — demokracija koja je razlomljena u niz zajednica sličnih osoba nije, po meni, ideal demokratskog života.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Internet i moć

Mnogi znanstvenici koji su proučavali Foucaulta oduševljeni su mogućnostima koje nudi internet, zbog načina na koji mreža raspodjeljuje moć. Jednom kad moć nije centralizirana, nego kada je svatko od nas može kontrolirati, izgledi za slobodu čine se, u određenom smislu, većima. S druge strane, međutim, Internet je također mehanizam za difuziju nadzora, isto toliko koliko i za oslobađanje od njega. Smatram da tek treba izreći presudu o odnosu između slobode i nadzora vezanu upravo za tehnologiju. Kod Foucaulta postoji predivan odlomak u kojemu filozof govori o psihijatru i njegovu pacijentu i kaže da je trenutak u kojemu moć psihijatrova pogleda postaje najefikasnijom onaj kada ga svaki pojedinac prisvaja kao dio sebe i gleda sebe na taj način. Isto se događa s Internetom: ako počnemo osjećati da smo neprestano izloženi opasnosti da nas netko špijunira, jer vrlo je lako biti špijuniran on-line, smatram da nećemo dugo gledati na Internet kao na tehnologiju oslobađanja. O Internetu se govorilo upravo u tim terminima, no danas se počinje shvaćati da je on istodobno moćna tehnologija nadzora.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Informatički rat

(...) Budući da se (atomsko, op. prev.) oružje više ne može rabiti, prelazi se na informatički i komunikacijski rat. I što se događa? Arpanet, tj. Internet. Kad već postoji atomska bomba, prelazi se na stvaranje embrija informatičke bombe, ili informatičke moći koja je dovoljna za destabilizaciju neprijatelja. Po tome smo zaista ušli u treće ratno doba: nakon prevlasti razornog oružja, odnosno opsadničkog rata, statičkog rata s pješaštvom koje nikad ne nadjačava protivnika, dolazi pokretni rat utemeljen na konjaništvu i topništvu, i sâm sam topnik, koji traje sve do atomske bombe. Ovdje zastajemo jer postoji opasnost da uništimo čitav planet te tako ulazimo u doba rata elektroničkim komunikacijama, »warfareom«, teleupravljanim projektilima, krstarećim projektilima itd. Tako je otvoren put, u informatici ili u »warfareu«, pokušaju da se dođe do totalnog znanja. (...)

(...) Informatički rat babilonski je rat, totalni metež i nikad prije viđena zbrka. (...) Citirat ću Göbbelsa: »Onaj tko zna sve ne boji se ničega, čuvajmo se onoga tko želi sve znati«.

Paul Virilio, Budućnost u »stereorealnom« prostoru, 1999.

Opasnost od totalnog nadzora

Informatički rat velik je problem koji se postavlja pred demokraciju i jedna je od najvećih prijetnji u suvremenom svijetu: to je prijetnja orvelijanske informatičke kontrole. Već postoje primjeri međusobno povezanih arhiva, a u prošlosti je postojala neka vrsta pripreme, generalne probe s Interpolovom operacijom Katedrala čiji je cilj bio uhićenje pedofila: u dvadeset četiri sata, u istom trenutku u cijelom svijetu, u sat X, zahvaljujući Internetu i nekim programima denuncijacije, izvršena su uhićenja u cijelom svijetu i stvorena je kibernetička policija. Ne želim braniti pedofile, za mene nema ničega gorega, ali želim reći: oprez, pokrenuli smo perverzan sustav informacija, koji se koristi svim tehnologijama, pa i onima denuncijacije, da bi istodobno djelovao u cijelom svijetu.

Paul Virilio, Budućnost u »stereorealnom« prostoru, 1999.

Kontrola i samokontrola

Tu postoje dva problema. Prvi se odnosi na kontrolu: u kojoj mjeri nekog tko surfa mrežom mogu kontrolirati različiti čvorovi — mrežni čvorovi — u različitim trenucima, pri različitim prolascima mrežom? Postoji li netko tko može »slušati« ono što govorimo, kontrolirati i možda cenzurirati? Drugi problem tiče se mnogo osjetljivijeg pitanja, jer iako možemo tvrditi da postoji sloboda i da nema kontrole — to je hipoteza koju tek treba dokazati. Nismo posve nezavisni jer smo društveni činitelji koji sudjeluju u tom procesu, a ideja da su društveni činitelji posve nezavisni, da ulaze u mrežu bez ikakve popudbine, potpuno je apstraktna! U mrežu ulazimo s određenim instancijama koje nam se sviđaju ili ih odbacujemo, s našom prtljagom samokontrole, autocenzure. Dakle, nije riječ samo o problemu kontrole koji nam dolazi izvana nego i o kontroli koju mi sami, s našom kulturom, unosimo u mrežu.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Elitizam

Sva ta nova sredstva još uvijek su rezervirana za elitu (...) Riječ je o onome što ja nazivam »nomenklaturom« u sovjetskom smislu riječi, ili o privilegiranoj klasi koja zna upravljati tim sredstvima te stoga ima znanje, informacije itd., dakle, o osrednje pismenoj klasi, koja njima upravlja samo pasivno, kao što se zaposlenik u avionskoj kompaniji koristi računalom da bi dobio listu letova; i konačno, o golemom proletarijatu, koji je isključen, koji ima samo televiziju. Stoga je problem demokracije kako doći do masovne nomenklature. Takav je problem postojao i s pismom i s knjigom, koji su najprije bili rezervirani za malobrojne svećenike, a zatim su, izumom tiska, postali dostupni svima. Da bismo do toga došli na polju informatike, budući da ne možemo obvezati svakoga građanina da kupi računalo i sve programe — imajući na umu ponajprije njihovo prebrzo zastarijevanje zbog kojega je već nakon šest mjeseci računalo zastarjelo i bilo bi ga potrebno zamijeniti — pojavila se ideja prostora, koji bi, u idealnim prilikama, trebali postojati u svim gradskim četvrtima, gdje bi na raspolaganju bili deseci radnih stanica, na kojima možemo raditi sve što želimo i sve možemo naučiti i obučiti se, a potrebno je samo ubaciti žeton. (...)

Umberto Eco, Nomenklatura i elektronička demokracija, 1995.

Privatnost

Prijetnja privatnom životu jedna je od najgorih koje se nadvijaju nad našom budućnošću. Osobito je prisutna opasnost da doslovce za čitav život postanemo dijelom sustava za promatranje našeg ponašanja, koji će izvorno biti organizirani za komercijalne svrhe: mislim na tehnike »data mininga« koje su ozakonjene u SAD-u i danas su pod kontrolom, no usprkos tomu dopuštene su, iako uz određena ograničenja, dok su u Europi usklađene s europskim propisima. Sve je to grozna prijetnja našoj budućnosti. Prilikom kupnje, svaki klik na neku hipertekstualnu vezu, svaki telefonski poziv, svaka transakcija bilo koje prirode registrira se, a katkad je praćena i slikom, što znači da je tretirana na način koji je katkad iznimno indiskretan. Tako se može dobiti vrlo precizna slika našeg života, na razini kupnje, ali i intelektualnog ponašanja, jer je već uporaba interneta podvrgnuta uporabi cookieja koji registriraju naša i najmanja mentalna kretanja bazama podataka koje će biti sve dostupnije. Velika je opasnost stvaranje goleme baze podataka, na nominalnoj i vrlo preciznoj osnovi za svakog od nas, kao što se događa u slučaju velikih centrala za obradu osobnih informacija, koje postoje u SAD-u i koje su ozakonjene za marketinške svrhe. Opasnost je u tome da se one ne rabe samo za proučavanje tržišta nego, na primjer, za odbijanje zajmova, za obavještavanje vašeg budućeg poslodavca da niste baš savršeni jer posjećujete taj i taj site itd. To je Big Brother na entu potenciju, s numeričkom memorijom, sustavnim uskladištenjem vašeg života koje nikada neće biti izbrisano. Zato je to vrlo realna opasnost koja se odražava u političkoj opasnosti, kao što su pokazale jedne talijanske, a potom i francuske novine, preuzimajući studiju Europskog parlamenta: bilo je to otkriće jednog skandala, odnosno nadzora koji je po svijetu provodilo pet anglosaksonskih zemalja radi promatranja i analiziranja milijardi različitih vrsta komunikacija dnevno, od elektroničke pošte, faksova, telefona. (...)

U igri je ljudski ponos; valja se pitati, razmišljajući filozofski, a ne samo politički, što je čovjek danas, je li postao zarobljenikom, je li ogoljen u svim svojim transakcijama, koje god vrste one bile i je li već jedinstven marketinški predmet, kvantitativno biće. Smatram da je to budućnost koja nas može samo plašiti.

Philippe Queau, Budućnost Interneta — svjetskog javnog trga, 1999.

Identitet

Tehnologijom našeg vremena koristimo se da bismo uobličili sliku nas samih. Na primjer, činjenica da su na zaslonu računala mnogi prozori i da smo se naviknuli kretati među njima može se interpretirati kao metafora viđenja sebe kao multipliciteta bez središta i bez mogućnosti da napravimo klik i vizualiziramo različite aspekte naše ličnosti. Kad smo on-line, kad pristupamo nekom servisu na mreži, često uzimamo različite naslove i nazive s kojima se identificiramo. (...) Kad odaberemo neko ime, to je prvi korak prema stvaranju identiteta zahvaljujući kojemu ćemo moći istraživati različite aspekte nas samih. Nije, dakle, točno da se na mreži razvijaju višestruki identiteti ili poremećaji ličnosti, nego ustanovljujemo da možemo sagledavati različite komponente vlastite prirode. Mislim da na taj način počinjemo bolje cijeniti činjenicu da je u svakom od nas mnoštvo komponenti. Navikli smo shvaćati identitet kao neku vrstu cjeline: ja sam »jedno«. Danas identitet doživljavamo kao mnogo fluidniji realitet koji proizlazi iz skupa mnogih »sebe« unutar »jednoga«. Zato smatram da se naš pojam identiteta zaista polako mijenja, kako produbljujemo poznavanje sebe pomoću ovog novog sredstva komunikacije.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Izražavanje osobnog identiteta

Ono što smatram važnim za Internet i druge informacijske tehnologije jest da se ne ograničavaju na prijenos vijesti, nego ljudima omogućuju sudjelovanje u zajedničkom dijalogu. Internet se ne temelji na poruci koja se odašilje iz jednog središta, nego na osobama iz cijelog svijeta koje se susreću i obznanjuju svoje misli i osjećaje. Jedan od najistaknutijih fenomena u ovom trenutku, možda i najvažniji kada je riječ o odnosu između tehnologije i identiteta, jest stvaranje osobnih web stranica korisnika, koji se povezuju, ostvaruju svoj site, na njega postavljaju skenirane fotografije, objavljuju svoje pjesme, glazbu, umjetnost. Sve je to ponuđeno milijunima drugih korisnika. Nije to samo primanje neke poruke od nekoga središnjeg pošiljatelja nego i mogućnost za mnoge ljude u cijelom svijetu da budu sami svoji urednici. To, svakako, može poprimiti opasne dimenzije (...) Nije sve što se objavljuje na mreži dobro, ali valja znati da, uzevši fenomen u cijelosti, ljudi žele izraziti ono što je dobro i kreativno.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Spolni identitet

Neke osobe, kada se povežu na mrežu i uzmu novi identitet često biraju spol suprotan njihovoj biološkoj stvarnosti. Mnogi muškarci kad su on-line predstavljaju se kao žene, a mnoge žene kao muškarci. U takvim je slučajevima u biti riječ o želji da otkrijemo kako se osjećamo kad smo drugog spola, o istraživanju aspekata vlastite seksualnosti koji su povezani s drugim spolom. Ali to može biti i samo flert na suprotnoj obali. Takvo ponašanje mnogima može biti zanimljivo, a može postati čak i određeni oblik osvješćivanja. Na primjer, mnoge su moje studentice kad su se na mreži prijavile pod muškim imenom otkrile da im nitko nije spreman pomoći kao onda kad su se pojavljivale kao žene. Kao ženama nudili su im mnogo više pomoći čak i u tehničkim sredinama kao što je MIT, gdje se od njih očekuje određena kompetencija. Mnogi se muškarci on-line predstavljaju kao žene, nalaze osobe koje s njima flertuju i stalno im se »uvaljuju«. Iskusivši takav identitet, stječu drukčiju svijest i onda kažu: »Uvijek sam zafrkavao svoju djevojku kad se žalila zbog upornih pogleda i zvižduka muškaraca, jer sam mislio da ih jednostavno može uzeti kao komplimente, ali sada, kad sam ja predmet takva pristupa, shvaćam koliko je on neugodan, čak ponižavajući i nipošto zabavan«. I u tom slučaju može biti riječ o osvještenju određenog problema. Na toj razini, smatram da on-line promjena spola može biti vrlo zanimljiva i poučna. Ima, zatim, osoba koje se na mreži predstavljaju i s vlastitim spolnim identitetom i sa suprotnim i doživljavaju prava seksualna iskustva on-line, u smislu da drugoj osobi šalju opise osjećaja i pokreta seksualne prirode, a katkad masturbiraju dok razmjenjuju takve tekstove s drugom osobom. Imamo tako dva ljudska bića koja simuliraju seksualnu aktivnost pišući i šaljući poruke. To je dakle erotska korespondencija u realnom vremenu. Ono što je zaista izvanredno jest dubina emotivnog angažmana u toj razmjeni koja u izvjesnom smislu ima jednostavnu strukturu erotske i senzualne korespondencije. Smatram da seksualna iskustva on-line pokazuju koliko smo emotivno ranjivi u odnosu s drugom osobom. U počecima Interneta mnogi koji su se upustili u tu vrstu odnosa redovito su prakticirali seks on-line, a potom, kad su otkrili da su se osobe s kojima su kontaktirali zaljubile u njih i da prema njima gaje duboke osjećaje, bili su zaista zbunjeni i uzbuđeni zbog tog odnosa. Danas se seks i on-line odnosi uzimaju mnogo ozbiljnije jer smo svjesni da ne komuniciramo s računalom, nego s drugim nezaštićenim ljudskim bićem.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Cyberseks

Sigurno je da otkrivamo erotsku energiju koja se nalazi u tipkanju poruka osobi za koju znamo da je prisutna u realnom vremenu, koja izražava osjećaje seksualne prirode i koja s nama doživljava seksualno iskustvo. Ono što je uistinu izvanredno kod cyberseksa, onakva kakav je danas, jest da stroj ili Internet postaju nekom vrstom produžetka tijela sa svrhom približavanja drugim osobama i uspostavljanja erotske komunikacije s njima. Smatram da je to iskustvo računala kao produžetka našeg erotskog života zaista začuđujuće, ako se prisjetimo da se računalo godinama smatralo produžetkom naše spoznajne sfere. Bio je to stroj »koji misli« ili pomaže u mišljenju. Danas stroj pomaže osjećaju, iskušavanju emocija i povećanju spolne svijesti.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Internet i duhovnost

Informacijska tehnologija u računalnoj civilizaciji mnoge je od nas dovela do toga da se pitamo što je ono što ljudsko biće čini posebnim. Otkrili smo da je odgovor vrlo jednostavan: emocije, čula i duhovnost. To nas u temelju razlikuje od strojeva. Kako strojevi postaju sve inteligentniji, emotivni, čulni i duhovni život sve više postaje nerazdvojno vezan za ljudsku prirodu koja je načinjena od fizičkoga, smrtnoga i emocija. Informacijska tehnologija na različite je načine u ljudima poticala osjećaj duhovnog elementa i interesa za duhovnost. Religija, ako je povezana s duhovnošću, uključena je u taj novi interes. U svom organiziranom aspektu, religija u Internetu može pronaći sredstvo za razmjenu ideja među vjerskim skupinama, za propagandu i za kontaktiranje s ljudima. Organizirana religija Internetom se može koristiti za komuniciranje svojih poruka i za okupljanje sljedbenika. No religija u svojoj cjelini, upravo zato što sudjeluje u duhovnom životu ljudi, bilježi neku vrstu preporoda kao dio računalne civilizacije. Ja to nazivam »paradoksalnim efektom«: što više raspolažemo informacijama, sve se više okrećemo duhovnome. Čovjek je složeno biće. Upravo sada kada je sve više uključen u informacijsku kulturu, sve više nastoji pronaći vlastitu posebnost u kulturi duhovnosti. Međutim, kada je riječ o vjeri pojedinaca, teže mi je odgovoriti. Znam da su ljudi sve zainteresiraniji za duhovnost. I znam da se članovi vjerskih skupina sastaju na Internetu i ondje mogu naučiti mnogo toga novoga. (...) Smatram da je vjerski život, društveni život zajednice, u sve većoj ekspanziji: što je više informacija, više je razumijevanja.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Osamljenost

Ovi oblici komunikacije dovode u doticaj mnogo više ljudi, ali svatko je od njih izoliran. Na kraju milenija Internet, kao najnoviji alat, pokazuje stoljetne tjeskobe. Kakav je odnos između tog sredstva i pripadnika neke vjerske sekte? Mislim da je odgovor taj da su sve to načini na koje odgovaramo na ideju da smo osuđeni na osamljenost koju ne želimo.

Salvatore Veca, Internet i suvremeno društvo, 1997.

Promjena sadržaja na Internetu

Danas se Internet uvelike razlikuje od ranog Interneta. Taj je razvitak bio brz i u određenom je smislu promijenio akademsku i specijaliziranu sliku ranog Interneta u munjevit, popularan, gotovo ludički Internet kakva danas poznajemo. (...) Promjena sadržaja na Internetu nije takva da je nešto staro zamijenjeno novim, da su sadržaji koji danas kruže Internetom zamijenili prethodne sadržaje. Ta se promjena dogodila zbog njihove proporcionalne integracije, tako da su obje vrste sadržaja danas prisutne na Internetu: onaj akademski na visokoj kulturnoj razini, zajedno s golemom količinom »trivijalnoga« koja danas kruži mrežom. To je najveća teškoća koju danas susrećemo kad proučavamo Internet s pozicije kulturne antropologije, a zbog izricanja kulturnog suda o njemu. Po meni, ne postoji jedinstvena internetska kultura koja na jedinstven način može utjecati na korisnike mreže; medij ostaje otvoren za razvoj svih svojih mogućnosti. Pomaci njegovih sadržaja u jednom ili drugom smjeru jednostavno su kvantitativne činjenice koje ne mijenjaju njegovu temeljnu stvarnost sredstva otvorenog komunikaciji.

Joaquin Navarro Valls, Internet i komunikacija vjere, 1997.

Kulturni utjecaj Interneta

S promjenama koje su doživjeli kulturni sadržaji na Internetu, on se nije sav banalizirao. Na Internetu zajedno žive različite kulture, ne postoji jedna jedinstvena kultura s jednim sustavom utjecaja, sa sposobnošću da utječe na ljude u samo jednom smislu. (...) Ako želimo procjenjivati Internet s pozicije kulturne antropologije ili naprosto kulture, problemi se pomiču s medija na korisnika. Medij i dalje nudi sve mogućnosti karakteristične za taj medij. Želimo li podsjetiti na općepoznatu i bezbroj puta ponovljenu McLuhanovu rečenicu: medij je poruka, možemo reći da svako sredstvo komunikacije ima neka strukturalna ograničenja medija, pa ih ima i Internet, kao i novine, kao televizija, kao radio, kao telefon. To su ograničenja svojstvena tom mediju. (...) Problem, ako želimo govoriti o kulturnom utjecaju Interneta, ovisi više o korisniku. Problemi nisu problemi momenta koji do određenog trenutka zadržava svoju neutralnost. Uvijek je to problem ljudskog faktora i uporabe te tehnike.

Joaquin Navarro Valls, Internet i komunikacija vjere, 1997.

Kolektivna inteligencija

Ono smo što jesmo zahvaljujući postojanju institucija, tehnika, jezika, sustava simbola, sredstava komunikacije. To je najopćenitija razina kolektivne inteligencije, a naša individualna inteligencija posve je prožeta kolektivnom inteligencijom. Ne bismo bili inteligentni kad se ne bismo koristili jezikom, da nismo stasali u određenoj kulturi. (...) Ako neka osoba sudjeluje u kolektivnoj inteligenciji, to bi trebalo biti iskustvo emancipacije, a to ne znači zatvorenost u nečemu što sve unificira. Postoji još jedna vrlo važna dimenzija, a to je kolektivna inteligencija kao projekt. Čitajući ono što su napisale osobe koje su izumile Internet, koje su pokrenule prve elektroničke forume — osobe poput Teda Nelsona i Douglasa Engelbarta, koje su izmislile miša, multiphone ili poput Tima Berners-Leea koji je stvorio WWW — koje iako u svojim tekstovima ne rabe riječ »kolektivna inteligencija«, vidimo da je upravo to ono o čemu govore. Oni su se pitali koji je najbolji način uporabe digitalnih interaktivnih tehnologija, želeći povećati skupnu inteligenciju, postići sinergiju pamćenja, imaginacije i sposobnosti te učiniti da sve to funkcionira upravo na taj način. Bio je to originalan projekt svojeg vremena. Ne smijemo zaboraviti da je veliki mitski projekt informatike dugo bio razvitak umjetne inteligencije. To nije bio ni projekt Teda Nelsona, ni Douglasa Engelbarta ni onih koji rade na elektroničkim forumima. Oni su rekli ne razvitku umjetne inteligencije, važna je kolektivna inteligencija.

Pierre Levy i Derrick De Kerckhove, Suprotstavljanje dvaju filozofa. Kolektivna inteligencija povezna inteligencija: neka razmišljanja, 1998.

Kolektivna svijest

Ta zamisao potječe od autora iz 30-ih i 40-ih godina, Teillharda de Chardina, koji je stvorio pojam noosfere, na neki način suprotan pojmu biosfere. On je još 30-ih godina tvrdio da bismo mogli živjeti u razdoblju planetarnog razumijevanja koje će karakterizirati umnožavanje urbanih središta što će biti sve naseljenija te da bi to planetarno razumijevanje moglo stvoriti pretpostavke za stvaranje noosfere ili kolektivne inteligencije. No, za razliku od Levyja i De Kerckhovea koji smatraju da bi to mogla omogućiti tehnika, Teillhard de Chardin smatrao je da to može učiniti određena unutarnja svijest, a ne naprosto neko tehnološko sredstvo. Slažem se s Teillhardom de Chardinom i smatram, za razliku od Levyja na primjer, da kolektivna inteligencija nije kolektivna stvarnost, nego nešto što se ne može utjeloviti u osobnoj inteligenciji, a ona sama osjeća se odgovornom pred kolektivitetom. Odatle proizlazi politički problem kako djelovati na način da se svatko od nas osjeća odgovornim za kolektivnu dimenziju. Danas je Internet sjajno sredstvo za prikupljanje informacija o stanju svijeta, ali nije političko sredstvo, u svakom slučaju danas to nije, kao što nije ni sredstvo za političke rasprave, a osobito ne za razvitak svijesti o političkoj i socijalnoj akciji. Smatram da cilj treba biti stvaranje uvjeta koji omogućuju pojavu određene svjetske političke volje. Internet može biti jedno od sredstava koja vode tom cilju, ali sam po sebi nije najprimjereniji za to, prije je obratno. Internet previše favorizira mehanizme apstrakcije izdvojene iz različitosti postojećeg što je izvrstan instrument za suočavanje s određenim vrstama problema, ali ne sa svima. Ideja Teillharda de Chardina temeljila se na pojmu drukčijega: govorio je da se napredak neke civilizacije ne mjeri velikom sposobnošću apstrakcije ili djelotvornošću sredstava reprezentacije, kao što je današnji Internet, nego važnošću koju ima drugo, sposobnošću integracije različitosti drugoga. Internet, zapravo, nije instrument integracije drukčijeg, nego prije potvrđivanja, standardizacije. (...) Čini mi se da Internet može odigrati određenu ulogu u tom smislu, ali to nije krajnje rješenje. On jest sredstvo određene snage, ali nije najbolje i jedino mjesto djelovanja. Naprotiv, smatram da glavno mjesto djelovanja mora biti inteligencija, ili individualna svijest pojedinaca koji mogu rabiti takva sredstva, ali Internet nije posljednje rješenje.

Philippe Queau, Budućnost Interneta — svjetskog javnog trga, 1999.

Informatički um

Informatički um čitav je kompleks tvrdnji ili pseudotvrdnji koje se upotrebljavaju za povijesno opravdavanje fenomena Interneta i ne samo Interneta, nego čitavog složenog fenomena novih informatičkih i telekomunikacijskih tehnologija. Stoga o tome postoji cijeli niz suprotstavljenih mišljenja. Različite kategorije intelektualaca počinju izražavati svojevrsne nedoumice i sumnje u vezi s realnostima koje se pojavljuju. Smatram da je danas nužno razmišljati o tim realnostima jer ne možemo naslijepo broditi svijetom informatičkih tehnologija. Smatram da, kao što tvrdim u svojoj knjizi, moramo preuzeti određenu tradiciju kritičke analize i vrednovanja, jer u ovom trenutku ništa ne može biti opasnije od zaboravljanja kritičke inteligencije.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Metafore: mreža i labirint

U svojoj knjizi (Kritika informatičkog uma, op. prev.) analiziram dvije velike metafore: prva je »mreža«, koja predočuje sliku »paukove mreže«, a među ostalim metaforama povezanim s Internetom je i metafora »labirinta«. Mislim da je metafora »paukove mreže« ograničena, da pokazuje, da tako kažem, slabost: nema mreže bez pauka. Drugim riječima, uvijek postoji neki element koji stvara mrežu i upravlja njome. U stvarnosti sama ideja kontrole od promatrača — najklasičnija metafora koja se uvijek rabi jest panoptikum, oko što je gotovo kao Božje oko koje nas gleda i kontrolira sve što radimo — jest ideja koja se ne poklapa sa stvarnošću Interneta; danas postoje tisuće (...) »Božjih očiju«, da upotrijebim jednu tako bezbožnu metaforu. U tom smislu metaforu »labirinta« smatram vrlo zanimljivom, jer u labirintu su svi jednako i istodobno aktivni i pasivni. Idealna metafora, međutim, ne postoji: stoga ne znam je li potrebno imati na umu neku metaforu.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Digitalna estetika

Digitalna estetika temelji se na jednostavnoj činjenici da se digitalnom kulturom, digitalnom tekstualnošću, digitalnim slikama, ostvaruje pomak u pisanju — utemeljenom na fizičkim znakovima i površinama — na kodove. Ostvaruje se pomak od materijalnoga k nematerijalnome. Najveći dio naše estetike temelji se na činiteljima koji su povezani s tehnologijom tiska i koji naglasak stavljaju na jedinstvenu kreativnost nekog umjetnika i na činjenicu da je umjetnik najveći dio vremena otuđenik, izolirani lik. Naprotiv, kad se radi na digitalnom mediju, postaje jasno, kao što poststrukturalisti i strukturalisti već dugo tvrde da su cjelokupna pisana kultura, cjelokupno slikarstvo, cjelokupno glazbeno stvalaštvo zapravo cyborg djelatnosti: djelatnosti suradnje sa svim ljudima koji nikad nisu pisali na umjetnički način, na način na koji se to radi. To je i suradnja sa strojem, s »techneom«.

George P. Landow, Otvorena granica teksta, 1996.

Estetika hiperteksta

Estetika hiperteksta je u konstrukciji: trenutačno prevladava ružnoća nad ljepotom. Hipertekst često nastoji ići putem narative ili prethodne tekstualnosti, no on je neprikladan za to. (...)

Mnogi misle da čitatelj stvara hipertekstualni tekst. Nije tako. Hipertekstualni tekst stvara autor, dakle sposobnost naracije uvijek pripada autoru.

Miguel Angel Garcia, Tekst i hipertekst, 1996.

Hipertekst

(...) To je ono što Derrida naziva otvorenom granicom teksta: danas je nemoguće govoriti o postojanju koherentne unutrašnjosti odvojene od vanjštine. U svijetu tiskanih knjiga njegove riječi nemaju nikakvog smisla. U hipertekstu, one su prirodne.

George P. Landow, Otvorena granica teksta, 1996.

Hipertekst i Internet

Internetu je prethodio projekt Teda Nelsona, sjevernoameričkog programera. Ted Nelson, sa svojim projektom Xanadu, zamislio je veliki hipertekst transformiran u biblioteku i magazin univerzalnih spoznaja. Dakle, nije slučajno da se Internet javlja kao hipertekst, jer je mišljen kao hipertekst i napisan kao hipertekstualna gramatika. Ipak, bolja je analogija Internetu velika biblioteka. To ne znači njegovo ograničavanje na biblioteku u fizičkom smislu, koliko na biblioteku kakvu je koncipirao Borges — kao mjesto spoznavanja, mjesto pamćenja i mjesto komunikacije. Hipertekstualna knjiga cjelina je unutar biblioteke ili, drugim riječima, jedan od mnogih puteva kako se možemo služiti bibliotekom.

Miguel Angel Garcia, Tekst i hipertekst, 1996.

Hipertekst i povijesne avangarde

Taj odnos je vrlo blizak. Ako, na primjer, uzmemo odlomak iz Uliksa u kojem James Joyce želi stvoriti simultanost u zvonu zvona, riječ je o hipertekstualnom efektu koji je stvoren sekvencionalno. Argentinski pisac Cortazar manualnim je sredstvima u svojim knjigama nastojao postići hipertekstualni učinak. I Raymond Queneau pokušavao je riješiti problem postizanja simultanosti u naraciji. Postoje neki avangardni književni pokreti koji su, na razne načine, pokušavali prijeći fizičku granicu papirne stranice. U Italiji futurizam, u Španjolskoj ultraizam, na primjer, mnogo su eksperimentirali u tom smjeru, s težnjom da prijeđu granice stranice kako bi pomoću akcije i predmeta stvorili književnost. To je očigledno povezano s hipertekstualnošću. Ipak ne smijemo griješiti i poistovjetiti avangardu i hipertekstualnost, u smislu da avangarda u hipertekstualnosti može pronaći način vlastitog izražavanja, ali to ne znači da se ograničava na to. S druge strane, u hipertekstu moguć je i klasicizam.

Miguel Angel Garcia, Tekst i hipertekst, 1996.

Postmodernizam i digitalna tekstualnost

Čini mi se da postoji jasna veza između poststrukturalizma, postmodernizma i digitalne tekstualnosti. Ali nije baš jasno postoje li te veze zbog toga što se ti fenomeni naprosto javljaju u isto vrijeme ili — a tu drugu mogućnost smatram privlačnijom — zato što se i poststrukturalizam i digitalna tekstualnost javljaju kao kritika knjiga, tiskanih knjiga. Oboje su odgovori na ono što nedostaje vrsti mišljenja koje nastaje čitanjem i pisanjem knjige koja se otiskuje. Kada na primjer čujemo Bahtina kako potiče na multivokalnost, na razradu tekstova koji imaju više od jednoga hijerarhijskoga glasa, u tiskanoj formi to bi odgovaralo kaosu; ali to zapravo opisuje ono što se događa u biblioteci ili ono što se događa u svijetu Interneta, ili na nekom opsežnom CD ROM-u. Derrida kaže da više nema razlike između unutarnjega i vanjskoga i da je dekonstrukcija sredstvo za razaranje lažnih opozicija te kada to nađemo na Internetu to je savršeno na mjestu. Primjećujemo da se tekstovi pretapaju jedan u drugi i da su međusobno povezani na različite načine. Analogno tome, kada Barthes i Foucault govore o potrebi ponovnog razmatranja našeg poimanja autora, to ne znači da su autori, kao ljudska bića, iznenada umrli, to znači da se naše staro poimanje, utemeljeno na kulturi tiska i izoliranoga kreativnog pisca, mora promijeniti na isti način na koji se mijenja digitalni svijet, kao i svijet filma i simfonijskih orkestara. Najveći dio kreativnosti skupni je pothvat, a materija se ne stvara ex novo, ni iz čega, nego se stvara radom u suradnji s informacijskom tehnologijom i cjelokupnom zajedničkom memorijom prošlih djela. Konačno, većina soneta, bilo Petrarkinih, bilo Danteovih, napisana je o ženama kojima su bili upućeni. Većina romana ima na umu velike pisce prethodnike. Sigurno su Milton i Dante uzimali od Homera koliko i iz vlastitih ideja. No mi smo zaboravljali tu vrstu odnosa, stavljajući, u svijetu tiska, naglasak na autorskim pravima i privatnom posjedu, kad, zapravo, sve ono što radimo kada smo kreativni jest da obrađujemo stvari na novi i začudniji način, a da ga nužno i ne stvaramo. Sve do svijeta tiska, do romantizma, podrazumijevalo se da je Bog jedina osoba, jedini entitet koji može stvarati. Mi ostali samo kombiniramo. Čini se da se poststrukturalizam vratio na renesansna polazišta.

George P. Landow, Otvorena granica teksta, 1996.

Veza tiskani tekst — hipertekst

Smatram da hipertekst i strukturalizam nisu jako povezani, naprotiv, smatram da postoji veza između hiperteksta i poststrukturalizma. No, jedna od stvari koje nas uči Jacques Derrida, »otac« poststrukturalizma, jest da čiste opozicije, binarne opozicije ničemu ne služe. Stoga uistinu ne možemo postaviti jedan do drugoga, dijametralno suprotstaviti, tiskani tekst i hipertekst, ili tiskani tekst i digitalni tekst i gledati ih u odnosu crno-bijelo, kao dvije suprotne stvari, jer se oni međusobno prožimaju. Riječ je, zapravo, ako se poslužimo metaforom spektra, o tome da su u nekim područjima interaktivnosti — poimanju sebe, intelektualnom vlasništvu, nepropusnosti — tiskani tekstovi na jednom kraju spektra, a malo dalje je hipertekst. Digitalni tekst nalazi se na pola puta. Ne može se razmišljati o apsolutnim suprotnostima, to nema mnogo smisla.

George P. Landow, Velika moć teksta kad postaje hipertekst, 1997.

Autorstvo

Naš osjećaj da se autorstvo razlikuje u elektroničkom ambijentu potpuno je točan jer naše poimanje autorstva, naš strah od suradnje, mnoga naša poimanja autorskog prava i autorskog vlasništva proizlaze izravno iz svijeta tiska. Izdavačima, knjižarima i autorima bilo je nužno dati sredstva za ekonomsko preživljavanje — mnogi su izdavači u početku propali — stoga je razvijen pojam autorskog prava. Podupiremo tu snažnu koncepciju profesije pisca zato što, u biti, smatramo da autori počinju stvarati ni iz čega. U tom svjetlu, mnogo više smisla imaju poststrukturalistička ideja kao i srednjovjekovna ideja, koja jedinim pravim tvorcem smatra Boga, a ljudska bića samo kombiniraju stvari i ništa više. Pojam »jakog« autora ima mnogo više smisla ako imamo na umu da je naša paradigma knjiga, ali s elektroničkom knjigom takvo poimanje nije dobro utemeljeno. Pokušajmo zamisliti da naša paradigma nije knjiga nego biblioteka: svaki autor samo je jedan glas u nekom poglavlju u biblioteci; stoga neka nas ne čudi što ja pišem knjigu, izdajem je, knjiga se smješta u biblioteku, a nakon mjesec dana pojavljuje se druga. To se zapravo događa u elektroničkom ambijentu. Kad se jednom pomakne vlastita paradigma i misli se na biblioteku, a ne na pojedinu knjigu, pojam kontrole koju dijele sve ideje koje prispijevaju u neki intelektualni prostor, ne začuđuje, jer upravo se to događa.

(...) Smatram da su različiti ekonomski uvjeti odredili kriterij prema kojem se autori dijele na one jake i one slabe. (...)

(...) U jednoj prekrasnoj knjizi koju je napisao gospodin po imenu James Boyle o zakonima na Internetu, autor zapaža da se problemi između Zapada i Trećeg svijeta često pojavljuju zbog poimanja copyrighta koje se temelji na našoj ideji snažnog autora. Neko pleme ili skupina ljudi, na primjer, ne mogu imati copyright ni na što jer sve što oni stvaraju javno je dobro. Dakle, ako neki zapadni znanstvenik otiđe u neku seosku zajednicu i uzme žito koje su ti seljaci tisućljećima selekcionirali i koje je otporno na plijesan i truljenje, odnese ga kući, načini male preinake, znanstvenik može uzeti copyright na to. Sada seljak mora platiti sjemenje kojemu je on sam pridonio u omjeru od 99 posto. Poljoprivrednici smatraju da je ukraden njihov rad, poduzeće koje proizvodi sjeme smatra da mu je ono ukradeno, a sve to se događa zbog različitog poimanja jakog autora. Jaki autor je zajednica ili pojedinac, koji prema definiciji sebe u zapadnom društvu može biti tvrtka.

George P. Landow, Velika moć teksta kad postaje hipertekst, 1997.

Konvergencija medija

Živimo u razdoblju presudnom za budućnost naše civilizacije. Govorili smo o konvergenciji i smatram da se može upotrijebiti i taj termin, no više bih volio govoriti o apstrakciji. Sve je izraženija tendencija prema apstrakciji s obzirom na bogatstva čovjekovih različitosti i mogućnosti. Ta konvergencija također je znak homologacije, jer onaj tko kaže konvergencija zapravo govori o uniformnosti, a ta uniformnost nije univerzalna nego je apstraktna, a obilježavaju je broj, iznosi, novac. (...) Ključno pitanje je kako izbjeći konvergenciju, ne poticati je, jer konvergencija je smrt različitosti. Naravno, konvergencija je korisna: Internet je genijalan zato što znači univerzalni standard. Taj kratki spoj na kojem se temelji planetarna komunikacija istodobno krije opasnost od uniformnosti. Čini mi se da je ta proturječnost iznimno važna za budućnost: s jedne strane, Internet je vrlo zanimljiv, vrlo moćan i i poznaje ga cijeli svijet, no s druge, u sebi sadrži jezgru smrti ljudske različitosti koja se ne može svesti na standarde, norme, logičke formule, na praksu, zakone, referentne sustave koji nisu drugo nego interes određenih grupa za pritisak.

Philippe Queau, Budućnost Interneta — svjetskog javnog trga, 1999.

Intermedia

Upotrijebio sam termin intermedia da bih ga doveo u vezu s onim što danas nazivamo multimedijalnošću. No kod multimedijalnosti riječ je samo o preklapanju medija: jedan do drugog stavljaju se film, televizija, web stranice i sve se to naziva multimedijalnošću. A to je zapravo jednostavno slaganje različitih medija. Digitalizacija informacija, koja je zajednički jezik svih računala, omogućuje stvaranje onoga što sam, zajedno s Nicholasom Negroponteom, nazvao unimedija: samo jedne vrste medija s jezikom koji računala mogu obrađivati, a mreže velike protočnosti prenositi. Spajanjem Interneta i televizije, što se u engleskome zove webcasting (termin je skovan prema terminu broadcasting), poruku, umjesto televizijskog odašiljača, prenosi Internet, prema sloganu webcastinga »dont serve the web, well serve it to you«. Više neće trebati surfati da bismo pronašli informaciju zato što će nam personalizirana informacija već biti poslana. To se zove push-media. S pull-medijima, ja sam taj koji informaciju koja me zanima moram izvući iz mora informacija što se zove Internet. S push-medijima informacija dolazi meni. Sve te engleske riječi preveo sam na francuski terminom intermedija. Intermedijalnost je jedan novi prostor, budući cyberprostor, koji nema nikakve veze s današnjim surfanjem po Internetu.

Joel De Rosnay, Ima li života nakon Interneta?, 1997.

Problem selekcije informacija

(Interaktivnost, teoretski, znači da svi koji imaju nešto reći, to mogu učiniti preko mreže). Ali to znači i govor milijuna ljudi koji nemaju ništa reći, što samo po sebi ne bi bila nevolja. Problem je u tome kako izabrati informaciju koja nas zanima. Evo primjera: ako vam daruju milijun dolara pod uvjetom da brojite jedan po jedan dolar, jedan za drugim, trebat će vam trideset i jedna godina; ako još i spavate, onda ćete na to potrošiti više od šezdeset godina. Kad je o dolarima riječ, netko vam može dati ček i problem je riješen, dok s informacijom nije tako. Ako mi dođe milijarda informacija, uzimam ih jednu po jednu ili je kao da i ne postoje. U budućnosti će biti potrebno riješiti problem edukacije za selekciju informacija. Dakle: nema više Velikog brata, nego smo tu mi koji se možemo izgubiti u šumi.

Umberto Eco, Nomenklatura i elektronička demokracija, 1995.

Informacijska dijeta

(...) Postoji realna opasnost (od prevelike količine informacija, op. prev.). (...) Stoga je potrebno napraviti hijerarhiju informacija, klasificirati ih i proučiti. S tim se ciljem razvija sve veći broj inteligentnih pretraživača koji nam pomažu pri traženju informacija na mreži. Smatram da djecu treba obrazovati da se uvježbavaju u onome što zovem »informacijska dijeta«. Prema današnjoj dijetetici ne smijemo uzimati velike obroke koje dugo jedemo, nego »higijenska« jela koja jedemo petnaest minuta ili najviše pola sata. Tako treba biti i s informacijama: ne smijemo provoditi mnogo vremena na Internetu, nego mu pristupati samo onda kada moramo i na pravilan način, da bismo dobili što korisniju informaciju.

Joel De Rosnay, Ima li života nakon Interneta?, 1997.

Zasićenost elektroničkom komunikacijom

Mnogo je novih stvari koje se danas događaju u svijetu računala, a ljudi ih istodobno prihvaćaju i odbacuju. Na primjer elektronička je pošta u početku pozdravljana kao fantastično sredstvo koje omogućuje trenutačnu komunikaciju sa cijelim svijetom. Danas smo, međutim, toliko zapljusnuti elektroničkim porukama da se javlja poriv da instinktivno isključimo PC. Možemo postati robovima e-maila i poželjeti da se više ne koristimo njime jer ima previše komunikacije. Vidim da je ta vrsta otpora sve prisutnija među ljudima koji me okružuju. Oni ne žele više provoditi 5, 6 ili 7 sati dnevno odgovarajući na elektroničku poštu. Riječ je uglavnom o stručnjacima na području digitalnih medija, nekoj vrsti »digitalne elite«, među kojima je sve više onih koji isključuju e-mail, ne odgovaraju na poruke, ne pišu nove poruke. Prema mojim spoznajama, mnoge stvari, kao što je e-mail, koje smatramo elementima napretka kojemu težimo uporabom računala, više ne funkcioniraju. U mnogim aspektima svijeta računala, upravo zato što je sve to još u začecima, govori se: »Veličanstveno! Dajte mi e-mail, dajte mi Internet, želim surfati, želim biti u doticaju sa svima.« Zatim se, na kraju, ustanovi da sav taj sustav komunikacije ne funkcionira: »Danas je prekrasan dan, a ja ništa ne smišljam, zapravo ni sa kim ne razgovaram, nego pišem elektroničku poštu već 5 sati.« I tu je kraj. Stoga smatram da će se uskoro dogoditi mnoge promjene u načinu uporabe računala i drugih vrsta informatičke tehnologije. Može se dogoditi da će se neki naši snovi o sposobnostima računala da rade za nas pretvoriti u more.

Sherry Turkle, Jezik računala diskriminira žene, 1999.

Rad na daljinu

Rad na daljinu smatra se mogućim još uvijek na području tradicionalnih oblika rada, na primjer na području daktilografije. No kad bi se to ostvarilo, to bi bilo pogubno, osobito za žene koje bi još jednom morale platiti vrlo visoku cijenu, upravo u trenutku kad su izišle iz dimenzije domaćice i ušle u proizvodnju koristeći se različitim mogućnostima i ne isključujući time svoju ulogu u obitelji. Takva mogućnost potaknula bi desocijalizaciju žene, što bio bio vrlo otežavajući faktor, ne samo za žene nego i za muškarce.

Tomas Maldonado, Web: Gdje je mreža, tu mora biti i pauk, 1997.

Znanje

(...) Odnos prema znanju posve se promijenio: živimo u razdoblju u kojem neki pojedinac ili mala skupina ne mogu više kontrolirati cjelinu znanja i od toga stvoriti organičku cjelinu. Postalo je nemoguće i znatnoj skupini ljudi. To znači da ni pojedinci ni male skupine ne mogu stvoriti organičku cjelinu koja ima smisla. Moramo naučiti kako uspostaviti posve novi odnos sa znanjem. Nije to loše: daje mnogo slobode pojedincu ili maloj skupini ljudi, no sigurno je sve mnogo teže. Treba samo znati odlučiti se. Nema izlaza ako s nostalgijom za kulturnim totalitetom ostanemo vezani za organičku, tradicionalnu kulturu.

Znanje i kultura detotaliziraju se. Kažu vam: moći ćete imati pristup svim informacijama, ali upravo je suprotno: sada znate da nikad nećete imati pristup totalitetu. To je poruka cyberspacea, a vi morate znati kako izvršiti selekciju. (...) World Wide Web nije samo golema masa informacija, to je artikulacija tisuća različitih gledišta.

Pierre Levy, Kolektivna inteligencija, 1995.

Promjena uloge nastavnika

Uloga profesora koji se nalazi za katedrom, u razredu, neizbježno će se morati promijeniti: to je fenomen »dezintermedijacije«, koji se uostalom tiče i novinara, liječnika, odvjetnika. To znači da više nema potrebe za posrednikom koji će nam servirati informacije ili će nas upozoravati što je važno znati. Moći ćemo izravno stupiti u neki prostor u kojem nema disciplinarnih prepreka, u kojem više nema hijerarhijskih prepreka, ni granica između različitih zemalja. (...) Smatram da će se u takvim okolnostima promijeniti uloga nastavnika i da će on postati animator kolektivne inteligencije u svojim učenicima. Morat će ih poticati da uče, da se znaju orijentirati u navigaciji tim novim prostorom spoznaja, da surađuju, morat će stimulirati njihovu želju za učenjem, buditi njihovu znatiželju. Učitelji će u budućnosti biti menadžeri spoznavanja i animatori, prije negoli osobe koje posjeduju i daju znanje. Svoje će učenike morati podučavati kako da traže znanje jer će oni to morati i dalje činiti tijekom čitava njihova društvenog i profesionalnog života, a neće uvijek biti profesora koji će im ponuditi gotovu informaciju.

Pierre Levy, Evolucija pojma znanja u telematskom vremenu, 1997.

Pojam vlasništva u doba nematerijalnih proizvoda

Glavni problem autorskih prava, patentnih prava ili zaštićene marke jest da je u digitalno doba moguće beskonačno umnožavanje koje je gotovo besplatno. Za razliku od ekonomije 19. ili 20. stoljeća, koja se temeljila na materijalnome, mi smo u čistoj nematerijalnosti. Problem nematerijalnosti je taj da su njezino reproduciranje i distribucija besplatni, a osim toga vrlo je teško dati osobni pečat nematerijalnim pojmovima ili slikama. Multimedijalnost se sve više može ostvariti pomoću slika i zvukova koji dolaze s raznih strana. Vrlo je teško zaštititi softver jer ideje su često nešto nematerijalno na drugu potenciju. Vrlo je teško reći što je originalni doprinos nekog izuma. Danas se javljaju dvije vrste problema. Prvi je brza dematerijalizacija informatičke potpore, a drugi nemogućnost preciznog razlučivanja onoga što je novo, inovativno, od onoga što je izvorno u nekom duhovnom djelu. Ta dva parametra navode me na pomisao da se dogodila cijela jedna revolucija i da je autorsko pravo danas neprimjereno. Znam da neki u Svjetskoj organizaciji industrijskog vlasništva smatraju da se je, uz male preinake, moguće koristiti sporazumima o autorskim pravima poput Bernske ili Rimske konvencije. Smatram da je to nezadovoljavajuće rješenje jer je revolucija koju proživljavamo vrlo važna, kao što je to bio izum tiska ili pisma. Iz toga će proizići potpuno drukčije mentalne slike, tako da ćemo morati korjenito promijeniti naš odnos prema pojmu originalnosti i prema zaštiti autorskih prava.

Philippe Queau, Autorska prava u digitalnom dobu, 1995.

Nemogućnost ostvarenja autorskih prava na internetu

Smatram da je filozofski nemoguće, ali je tehnološki moguće stvoriti male rezervate u kojima će se pravo vlasništva, oprezno, moći čuvati i gdje će se autori moći zatvoriti u svoj »copyright«. Postoji i druga koncepcija, koja mi se čini zanimljivijom, a to je koncepcija »copylefta«. Privilegiranim, privatnim zonama »copyrighta« valja suprotstaviti darežljive zone distribucije informacija koje će opsluživati besplatnu distribuciju ideja, usmjerenu ponajprije prema školama, prema obrazovanju, obrazovanju u širem smislu, usmjerenom na zemlje u razvoju, putem djelatnosti koje su nužne za smanjenje udaljenosti između »onih-koji-imaju« i »onih-koji-nemaju«, između info-bogatih i info-siromašnih. Te djelatnosti mogle bi se temeljiti na određenom aspektu autorskog prava i moralnog prava na vlasništvo, na vrlo zanimljivoj koncepciji anglosaksonskog sudstva kao što je pravo na »fair use«. To nije autorsko pravo, nego čitateljsko pravo, nije pravo vlasnika djela, nego pravo korisnika, jer valja također misliti na opće dobro, a ono zahtijeva ne samo zaštitu autorskih prava nego i prava korisnika. Pojam »fair use« vrlo je plodan, a danas, uostalom, postoje znanstvene komisije poput one N. I. I. (National Information Infrastructure) u SAD-u, koje razmišljaju o proširenju pojma »fair use«, što bi omogućilo da na internetu imamo ekvivalent besplatne konzultacije neke knjige, kao u knjižnicama ili knjižarama gdje možemo prelistati neku knjigu bez obveze da je kupimo. Valja stvoriti ekvivalent te funkcije na mrežama kao što je Internet, valja, dakle stvoriti sustav »browsinga«, virtualnoga konzultiranja, bez obveze kupnje djela. Čini mi se da je takav način razmišljanja prvi korak u pravom smjeru, a to je davanje većih prava korisnicima umjesto proizvođačima.

Philippe Queau, Autorska prava u digitalno doba, 1995.

Galaktička prava

Pravo, koje je u SAD-u često vezano za određeni teritorij, gubi to obilježje. Cyberprostor po svojoj je prirodi deteritorijaliziran i ako se danas mogu stvoriti internetski serverski centri na nekom jednostavnom brodiću »off shore« zašto to ne bismo mogli i na satelitu? Stoga su, ako se želimo oduprijeti toj tendenciji, potrebna galaktička prava, ali mislim da je to nemoguće. Cyberprostor nema teritorij pa pojam međunarodnog prava zastarijeva, umire. I na pravnom planu predviđa se smrt država-nacija. Možda se ta smrt može odgoditi sporazumima između članica G7, nadnacionalnim zakonima, ali ni to neće biti dovoljno jer će se iz Finske ili s Galapagosa ili s nekog brodića usred Pacifika duga tek nekoliko metara, moći emitirati u čitav svijet. Dakle, nešto od pojma teritorija umire i to je možda najrevolucionarnije. Svijetom više ne dominira materijalno, nego on sve više ide prema čistoj ideji.

Philippe Queau, Autorska prava u digitalnom dobu, 1995.

Budućnost mreža

Tehnika nam pomaže da shvatimo da je sve već povezano, upravo kao što su ozonska rupa, nuklearno zagađenje ili plavi planet gledan iz satelita pokazali snažnu povezanost našeg planeta glede tih prostornih i geofizičkih elemenata, ali i glede problema geopolitičke prirode. Danas moramo biti svjesni činjenice da su te tehnologije neka vrsta automatskog naboja za razmišljanje o načinu vladanja svijetom. Probleme neće riješiti tehnologija, nego nas tehnologija, zbog svoje snage, obvezuje da postavimo pitanje o svjetskoj vlasti. Ništa se neće ostvariti samo zbog tehnoloških efekata, zato što je korijen problema političke i socijalne naravi. Pozitivna poruka koju bih želio poslati jest ta da je u svijetu sveprisutna tehnologija Interneta i informatike sjajan poticaj za suočavanje sa svjetskim političkim pitanjima, kao što su na primjer: »Kakvu svjetsku civilizaciju želimo stvoriti? Koju vrstu etike, koju viziju čovjeka danas možemo ne samo zamisliti nego i prevesti u zakone koji će vladati u cijelom svijetu?« To su pitanja na koja tehnologija neće moći odgovoriti, ali ona nas obvezuje da ih postavimo.

Philippe Queau, Budućnost Interneta — svjetskoga javnog trga, 1999.

O autorima

Miguel Angel Garcia (1938) sociolog je argentinskog podrijetla. Sredinom 1970-tih izbjegao je u Italiju, gdje je nastavio suradnju s andskom Latinskom Amerikom. Krajem 1980-ih počinje predavati na Universidad Autonoma de la Baja California, a istraživanja provodi i u Los Angelesu (UCLA). Direktor je Studija García&Salibra-Bove specijaliziranog za hipertekstove i hipermediju.

Intelektualni i radni život Garcíje odvija se na dvjema paralelnim linijama. Jedna je sociologija shvaćena kao znanost ali i kao angažman; druga je komunikacija, od teksta do hiperteksta. Ostvario je različite didaktičke projekte za talijansko Ministarstvo prosvjete i za Sveučilište u Bologni. Kao webmaster potpisuje i neke talijanske web-siteove. Objavljuje tekstove i hipertekstove.

Jean Baudrillard (1929) započeo je svoje formiranje kao germanist, a potom je doktorirao sociologiju. Od 1966. predaje na Pariškom sveučilištu, a potom radi u Institut de recherche sur linnovation sociale. Briljantan sociolog, Baudrillard je posvetio svoje djelo analizi suvremenog društva, osobito se baveći društvom potrošnje: njegovim mitovima i strukturama. U njegovim djelima potrošnja je poput »društvenog jezika« — nešto što teži povećanju želja pojedinaca, umjesto da ih zadovolji. U suvremenom svijetu prisustvujemo dematerijalizaciji stvarnosti, a čovjekova pozornost okrenula se od prirode prema televiziji, svijetu komunikacije, koja je postala apsolutnom vrijednošću, ciljem po sebi. Zamijenjeni su stari mitovi, a društvom, prema Baudrillardu, dominira ideologija koja se temelji na »ekstazi komunikacije«. Nasilje, bijeda i neznanje uopće nisu nestali, nego su postali dijelom svakodnevne stvarnosti, a ljudi ih ne vide zamagljeni fatalnim strategijama. Baudrillard se intenzivno bavio prevođenjem djela Bertolta Brechta.

Joel De Rosnay ravnatelj je Odjela za razvitak i međunarodne odnose u Cité des sciences et de lindustrie de la Villette u Parizu. Bio je istraživač u Institutu Pasteur od 1962. do 1966. Do 1970. radio je na MIT-u (Massacchussets Institute of Technology) istodobno obavljajući dužnost atašea za znanost Francuskog veleposlanstva u SAD-u. Potom je bio znanstveni direktor europske udruge za razvitak poduzetništva, »directeur des applications de la richerche« te savjetnik direktora Instituta Pasteur. Nositelj je mnogih priznanja i odlikovanja, među kojima je i francuska Legija časti.

Umberto Eco (1932) završio je studij filozofije. Od 1971. redoviti je profesor na Universitŕ degli studi u Bologni. Predavao je na Sveučilištima u Firenzi i Săo Paulu, na Northwestern University (Chicago), Yale University, Columbia University (New York) i drugima. Esejist i pripovjedač, Eco je među ostalim, počasni predsjednik Međunarodnog centra za semiotiku i kognitivne studije na Sveučilištu u San Marinu i član Tehničkoga komiteta Instituta za proučavanje inovacija u masovnim medijima.

Od 1959. savjetnik je za uređivačku politiku izdavačke kuće Bompiani. Jedan je od utemeljitelja časopisa Marcatre (1961) i Quindici (1967). Također je jedan od članova talijanskog avangardnog pokreta Gruppo 63 čiji je cilj bio preformuliranje izražajnih kriterija u romanu.

Područje njegova interesa mnogostruko je: od povijesti estetike do avangardnih poetika, semiotike i masovne komunikacije. Godine 1980. objavio je svoj narativni prvijenac, roman Ime ruže, koji je postigao izniman uspjeh u svijetu i učinio ga poznatim širokoj publici. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među kojima je i francuska Legija časti.

Suradnik je The Times Literary Supplement, časopisa L'Espresso i Rivista dei libri, a od 1995. glavni je urednik multimedijalnog projekta Enciklopedija. Multimedijalni vodič kroz europsku povijest civilizacije.

George P. Landow jedan je od najistaknutijih teoretičara hipertekstualnosti. Predaje engleski jezik i povijest umjetnosti na Brown University u SAD-u, a predavao je i na Columbia University, Oxfordu, Yaleu i drugima.

Landow je pridonio organiziranju različitih međunarodnih izložbi, među kojima je Fantastic Art and Design in Britain, 1850 to 1930 (1979). Od 1985. do 1992. surađivao je u timu koji je razvio intermediju na Sveučilištu Brown. Uređuje, objavljuje i piše različite hipermedijalne dokumente. Vodi niz velikih projekata na webu. Web-site o Dickensu, čiji je voditelj, 1990. dobio je nagradu Educom/Criptal za najinovativniju didaktičku građu o klasičnim disciplinama.

Pierre Levy filozof je suvremene virtualne kulture. Živi u Parizu, gdje predaje na Odsjeku za hipermediju na Université de Paris VIII u Saint Deniseu. Kao znanstvenik specijalizirao se na području hipertekstualnog pristupa. Zajedno s Michelom Authierom razvio je koncepciju mreže poznatu kao »stabla znanja«. Također se bavi kolektivnom inteligencijom, koju proučava u antropološkom kontekstu. Jedan je od briljantnih »filozofa medija« današnjice.

Tomás Maldonado (1922) redoviti je profesor ambijentalnog projektiranja na Politehnici u Milanu. Kao profesor radio je na glasovitoj Hochschule für Gestaltung u Ulmu u razdoblju od 1955. do 1967, a bio je i njezin rektor od 1964. do 1966. Šezdesetih godina gostovao je u Zagrebu kao teoretičar vezan uz pokret nove tendencije, nastao u Zagrebu. Između 1967. i 1970. predavao je na School of Architecture na Princeton University, a od 1976. do 1984. bio je redoviti profesor ambijentalnog projektiranja na Filozofskom fakultetu u Bologni.

Joaquin Navarro Valls (1936) rođen je u Španjolskoj, gdje je diplomirao medicinu i kirurgiju 1961. godine, novinarstvo 1968, a potom i komunikacijske znanosti 1980. godine. Radio je kao profesor medicine, a potom je bio predsjednik udruge za strani tisak u Italiji. Utemeljio je časopis Diagonal u Barceloni. Sedamdesetih godina bio je dopisnik iz inozemstva nekoliko španjolskih novina i časopisa. Sada je direktor Ureda za tisak pri Svetoj Stolici.

Tijekom 90-ih bio je članom delegacije Svete Stolice na međunarodnim konferencijama UN-a. Dobitnik je mnogih nagrada za novinarstvo te mnogobrojnih odlikovanja. U svojim tekstovima bavi se osobito odnosom obitelji i suvremenog svijeta te medijskim manipulacijama.

Philippe Queau voditelj je istraživanja na Institut National de l'Audiovisuel (INA) te predsjednik i utemeljitelj programa IMAGINA, međunarodne smotre posvećene multumedijalnosti. IMAGINA (Monte Carlo International Forum on New Images) postoji od 1981. godine, a posljednjih se godina afirmirala kao najveći europski događaj na području kompjutoriziranih slika, virtualne realnosti i cyberprostora. Queau je član Komiteta za istraživanja francuskog ministarstva kulture i komunikacija te direktor UNESCO-ova Odjela za informacije i informatiku.

Autor je mnogobrojnih eseja u kojima se bavi estetskom i filozofskom analizom društvenih implikacija razvitka kompjutorskih slika.

Sherry Turkle doktorirala je sociologiju i psihologiju ličnosti 1976. na Harvardu disertacijom Psihoanaliza društva: pojava francuskog Freuda. Nazivaju je »antropologinjom cyberprostora« i »guruom digitalnog mišljenja«. Klinička je psihologinja i članica Boston Psychoanalytic Society, savjetnica za psihologiju na odjelu za mentalno zdravlje Sveučilišta Harvard. Sada predaje sociologiju znanosti na MIT-u (Massacchussets Institute of Technology). Držala je cikluse predavanja Identitet i Internet (1996), Rod, tehnologija i informatička kultura (1998) i Sustavi i ja. U sklopu projekta za MIT radi na proučavanju odnosa između djece i virtualnih životinja.

Sherry Turkle stručnjakinja je za rodnu tematiku i članica je komiteta za ženske studije te komisija koje se bave problematikom odnosa žena i tehnologije i obrazovanja.

Dobitnica je mnogih nagrada za znanstvena istraživanja na području psihologije, problematike žena i komunikacije, za knjige Ms Magazine proglasio ju je ženom godine 1984, a Newsweek ju je uvrstio među 50 ljudi koji će utjecati na budućnost: The Most Influential People to Watch in Cyberspace (1995).

Bavi se odnosom psihoanalize i kulture te aspektima odnosa između ljudi i tehnologije, osobito računala.

Salvatore Veca (1943) docent je političke filozofije na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu u Paviji. Predavao je političku filozofiju i na Sveučilištu u Firenci. Predsjednik je fundacije »Giangiacomo Feltrinelli« u Milanu i član Tehnološkoga komiteta Instituta za razvitak inovacija u masovnim medijima (SIMM).

Surađuje sa časopisima European Journal of Philosophy, Teoria Politica, Rassegna italiana di sociologia, a suosnivač je mjesečnika Reset.

Paul Virilio (1932) nakon studija arhitekture u Parizu, 1963. postao je predsjednikom-utemeljiteljem skupine Architecture Principe i urednikom časopisa koji izdaje ta skupina. Od 1968. profesor je arhitekture na Ecole Spéciale d'Architecture u Parizu. Godine 1973. pokreće biblioteku L'Espace Critique kod izdavačke kuće Galilée u Parizu. Bio je koordinator izložbe Bunker Archéologie u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Parizu 1975. godine. Za arhitektonsku kritiku nagrađen je državnom nagradom 1987. godine. Godine 1989. imenovan je direktorom programa izobrazbe na College International de Philosophie u Parizu, pod predsjedništvom Jacquesa Derride.

Urbanist i esejist, Paul Virilio poznat je kao teoretičar brzine i specijalist za nove tehnologije. Trenutačno radi na tehnikama organizacije vremena.

U Hrvatskoj je objavljena njegova knjiga Brzina oslobađanja (1999).

Odabrala i prevela Markita Franulić