Lovac na smiren dah

Lovac na smiren dah

Ako si ikada ljubio bez svrhe, ako si ikada nesvršno ljubio, ti znaš što je ljubav. Znaš li što je ljubav? Jesi li ikada nesvršno ljubio? Ljubav koja je nesvršna, koja nema svršetka, ne vezuje se za smrt. Jer ona je ljubav koja se odvezala od smrti. Pa onda više nije ženska. Jer kad je vezana za smrt, ona je ženska, jer smrt je muška. To je ljubav koja se ne plodi smrtnoljubavnim životom. Postoji ljubav koja je povezana sa smrću i ljubav koja se odvezala od nje. Pa se pokazuje kao ona koja nije nikada ni bila vezana za nju. Kako bi mogla biti ona koja je bila vezana, kad je ona ona koja nema prošlost. Ako si upoznao ljubav koja nema prošlost, koja je slobodna od smrti, što si to, koga si to upoznao? Tko si ti koji je to upoznao? Jesi li ti više ti, je li to više to? I u najvećoj ljubavi, dakle, kad se smrt javlja, a ona se, ljubav, javlja i u suzama radosti i u suzama zahvalnosti i u suzama, naime najveće ganutosti, znaj da je riječ o ljubavi svršnoj, o tebi svršnom, o tebi svrhovitom. O tebi ideologiziranom. A kad je tako, kako ti ne bi bio potreban prostor tvoj, samo tvoj. I zastor. Gdje god naiđeš, naime, na list smokvin, naići ćeš na ljubav svršnu. Jer čim si svrhovit, čim si smjerovit, ti si u ja. A ja ne može bez pokrića. Svejedno kakvoga. Kakvo je tvoje pokriće? Od kojega lista? Od kojega nauka, bauka, od koje vjere? Zašto rajska ljubav nije grešna? Zato što nema ni početka ni svršetka. Zemaljska ljubav postaje rajska kad postaje ljubav bez kraja, ljubav bez svršetka, ljubav nesvršna, kad postaje, kad jest ljubav bez grijeha. Dok nisi pali anđeo, ti letiš, ti si nesvršan, a kad više ne letiš, došao ti je kraj, ti si anđeo pali. Anđeo svrhoviti, anđeo svršni. Pa zar više anđeo?

Moć ljubavi. Moć brisanja prošlog i budućeg. Moć ostvarivanja potpunog sada, samoga sada. S privlačnošću te moći zar je ijedna moć i približno usporediva? I zar pred njom svaka moć ne prestaje biti zanimljiva kao moć, zar ne prestaje biti moć? Sve te moći, svi ti tobožnji entiteti. Dokle? Dok si ti tobožnji, pobožni entitet. Može li se ne biti pobožni, tobožnji entitet? Je li to u tvojoj moći? Koja je uvijek tobožnja. Uvijek po nekom bogu.

Kada bi ispovijed mogla dovesti do slobode od ja, onda bi ja bilo osloboditelj od ja. Može li tobožnje dovesti do onoga što nije tobožnje? Ili si zauvijek osuđen samo i samo na bespuća povijesti? A kad se napokon nađeš na putu povijesnom? Onda ti samo istinski Bog može pomoći da ga napustiš.

Sveprisutnost jednako nevezanost ni za što. Jednako ne ja koje je oslobođeno, nego sloboda od ja. To ti je rajsko stanje. To stanje nebivanja u tamnici koja se zove ja. Nebivanja u neznanju, nebivanja u grijehu. Ne da ne postoji ja koje nije grešno, nego ja jest grijeh, ja jest neznanje. Nema ja, ako nema grijeha. Nema ja, ako nema neznanja. Najveća mu hvala. Bogu hvala. Rajsko stanje je zemaljsko stanje. Stanje jedne druge svijesti. Dok ti je svijest vezana, ona je vezana svijest. Uvjetovana, relacijska, sebeljubiva, isključiva. Ubila bih se kada ne bih bila prva, reče jedna mlada harfistica. I bila je prva. A glazba je bila, možda, druga. Tko zna koja. Zašto svijest sve može biti vezana o tom uvijek potom, ili prije. Ako potom i prije nestanu i vezana svijest nestane. Dok si i najmanje nesvjestan, dok u tebi postoji ikoji kutak, vrutak, koji je nesvjestan, ti si svijesti vezane, svijesti naime svakodnevne. Svijesti, htio ne htio, političke. Moralističke. Egotičke. Pali anđeo jest anđeo vezane svijesti. Za visoke mirovine. Stoga neumiren. Svijesti dakle zauzete, zarobljene. Diktirane. Svejedno čime. Nema li i životinja svijest zauzetu. uvjetovanu, ograničenu? Kako prestati biti lovac, onaj koji nije svijesti zauzete, određene, vezane, usmjerene, uvjetovane, kako prestati biti životinja, pa i kukac najmanji? Možeš li da ti san mravima ne vrvi? Kako ih ne gaziti? Kako ne biti, kako ne postati čizma? Koja ti nogu čuva. Jer ako si postao čizma i drugi je mogu obuvati i njome, u ime tvoje, tobom gaziti.

Kako priznati svoj neuspjeh u odnosu, u ponosu na ženu, na žensko? Priznaš li, uvidiš li, priznat ćeš, uvidjet ćeš da si htio uspjeh. Da si bio uspješan hrlo. Da si bio samo golo muško. Ili pokriveno. Da nisi bio u odnosu koji je preko uspjeha ili neuspjeha, preko pobjede ili poraza. Ovoga, ili onoga sraza. A samo je taj odnos poput neke darovanosti. Nesapinjući. Nerastakajući. Odnos od slobode. Od milosti. Postoji li takav odnos? Odnos u kojem nisi ni lovac, ni lovina. Odnos koji nije pustolovina. Koji nije, uvijek i uvijek pusta lovina. Bez obzira na to koliko je ima. Reći da je kritička svijest najviša svijest, to je kao reći da je svijest koja ne može bez svoje lovine najviša svijest. Može li kritička svijest ne biti agresivna? Možeš li biti svijesti koja nije od ja? Ili od ne ja? Koja nije suvereniteta ograničena?

Kad nešto izgubiš, ne osjećaš se dobro. Gubitak te čini tužnim, manje bistrim, smućenim. Nekako malaksalim. Bio si anđeo, izgubio si snagu, jasnost, radost i sad si pali anđeo. I onda, recimo, mnogo jedeš, ili mnogo piješ, ne bi li povratio snagu, ne bi li prestao biti anđeo pali. I postaneš pop. A biti pop, nije li opasno po život vječni?

U celibatu, znači slobodan, znači neoženjen, znači ne od žene, ne od drugoga, svejedno od kojega drugoga, dakle, ne samo neoženjen nego i neomužen, tko je? Mnogi su koji se uzdržavaju od drugoga. Pa i od drugoga sebe. Ali uzdržavanje od drugoga nije stanje slobode od drugoga. Dok postoji ego, bez obzira na to u kojem obliku, dotle postoji nesloboda od drugoga. Pa u skladu s tim tko jest u celibatu? Nitko. Naime samo onaj koji kao pali anđeo, kao ego ne postoji. A koji je to? Koji je u ljubavi sa svakim. Ne možeš biti u celibatu, a mrziti nekoga. Ikoga. Mržnja je stanje oženjenih. Zarobljenih. Kako da ne mrziš, ako slobodan nisi, ako si ovisnik? Korisnik. Ako s tobom vlada ona — cigareta, žena, društvena važnost. Svijet donji. Drugi ti. Svejedno koji ti. Svejedno koji opijat. Koja injekcija sreće. Svejedno koje sredstvo. Dok si sam sebi sredstvo, a kada nisi, ne možeš a da nisi dvostruk, a da ne lažeš. Ne možeš a da nisi u dodiru s neistinom. Poput svakog ovisnika. Ne možeš a da se ne pretvaraš. Ne možeš a da ti pretvaranje ne bude umijeće življenja. Il mestiere di vivere. Do koje smrti?

I kad si došao do jezera, kakvo je bilo? Duboko, sasma crno i bez dna. I jesi li se smočio, okupao? Na neki način pristupio tome obredu? Zar pristupiti smrti, zar se kupati u smrti koja nema dna? Pa ipak pristupio si. Kako? Pokušao si preskočiti jezero to. Ali to jezero, odakle si krenuo, kako si došao do njega, to jezero bez dna, koje ti se činilo od smrti sve, bio si ti. Živio si pokušavajući sebe preskočiti. A smrtonosno nije li bilo životonosno? Pokušavajući preskočiti svoju smrt, uspijevao si preskočiti svoj život. Jesi li živio? Jesi li prihvatio sebe bez dna? Sebe dubljeg od tako prijeteće spolnosti. Jesi li znao da vrag nije tako crn kako izgleda? Nisi. Zar si znao da je njegova neshvatljiva snaga, ponorna snaga dublja od njega? Da je ona ona koja je bez dna, bez kraja. A da on, vrag ima svoj kraj, svoje granice, svoj smisao. Zar si znao da vrag može biti prevozno sredstvo? Do koga? Do Boga? Ali to znanje, danas, zar ti imalo pomaže? Ono nije od onih znanja koja pomažu. Ono nije znanje moć. Prema drugima. Prema sebi. Ono je ono znanje koje jest samo kad se živi. Čim se ne živi, ono je drugo, ono nije ono. Ono je znanje samo kad je anđeosko stanje.

Doći ćemo uskoro pred lice Božje. Hoćemo li? A ako i dođemo, pa On ne bude imao lica? Jer On možda i nema lica. Ali onda nema ni naličja. Pa pred koga ćemo onda uskoro doći? Naime, pred kime smo mi to neprestano? A da to i ne znamo. Premda je naše neznanje, naše nebivanje pred njim. Pred tim nekim. A ako On nema ni lica, ni naličja, je li On On? Može li On biti On, ako je bez lica i naličja? Ili je On tek tada On? Uostalom nije li On uvijek On?

Jesi li ti uvijek ti? »Prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima«. Tvoje oči, stanje tvoje subjektnosti. Jesi li uvijek istoga subjektnog stanja? Istih očiju? »Prepoznaše ga u lomljenju kruha«. Ili bivaš drugih očiju, druge subjektnosti? A možda i onaj koji više nema nikakve subjektnosti. Kad se subjektnost lomi? Kada nestaje?

Ako ne uživam, reče subjektnost, ako ne sišem, ako se ne sladim svojom aktivnošću, pa bila i najgorča, jesam li više? »To mi je zadnji grijeh koji mi je ostao. Ostanem li bez njega, više me neće biti«. Grijeh je veza sa životom. Vezanost za život. Za zemljicu. Ah, za majkicu. Koje je ono boje? Dok imaš pupak, griješan si. Imaju li anđeli pupak? A bez pupka nema stvora. Ljudskoga. Je li, dok nije zgriješio, Adam imao pupka? Je li mogao imati veze sa životom, dok nije zgriješio? Veza sa životom, zavezanost za život. Možeš li biti živ i nezavezan? Zavezanost. Nečega za nešto. Da bi bio zavezan, moraš biti od dvoga. Je li život, naime, jesi li ti od dvoga, troga, ili je to svojstvo tvoga uma? Kad bi izišao iz uma i njegovih veza, zar bi govorio o grijehu prvom i o grijehu zadnjem? Zar bi govorio o neznanju? Gdje je grijeh, naime neznanje, tu je svedenost na um. Ali budući da si ljudsko biće, ne možeš ostaviti iza sebe um, ako ne dođeš do njega i ako ne prođeš kroz njega. Da bi postao ono što jesi, proći ti je kroza sav svoj um, kroza sve njegove vezanosti. Vezanost uma pak jednako tvoja strasnost. Gorljivost. Ostavljanja tragova. Svejedno kojih. Gorljivost pisanja. U stanju nevezanosti, u stanju slobode čovjek ne piše. Ali koje slobode? Jer ako te politička nesloboda čini piscem, kakav si ti pisac? Možeš li upoznati slobodu od političkog, dok te ego vodi? Tako je malo onih koji su postigli istinsku, najdublju, najvišu, najtišu slobodu, tako je malo nepisaca. Može se reći da je neki pisac to značajniji što je u svom djelu bliži stanju nepisca. Bliži stanju nedjela. Nekolicina njih nije ostavila nikakvo djelo iza sebe, a neprestano im se vraćamo. Kao jedinima. Kao jedinome. Ako se nađemo na tome putu: U raju nema pisaca. Onaj koji se sjeća raja, pa piše o njemu, nije u raju. Nije rajski pisac. Nema rajskog pisca. Premda postoji onaj koji se osvjedočio o raj, kao da je on neki kraj, i onaj koji se nije osvjedočio. Onaj pak koji se osvjedočio, kao i onaj koji nije, podložan je, više ili manje, vremenu, sve bljeđem pamćenju. Koje je to pamćenje? Ono koje nema krvi. A kad je sama krv? Onda nema pamćenja.

Kada, kako nekom idejom postaješ potpuno prožet? Kada, kako ona biva ostvarena, djelujuća? Jesi li upoznao ideju koja te je zaista pokrenula, zauvijek pokrenula? Može li to ideja? Je li to ideja, ili je to događaj? Koji je to događaj koji duboko u tebe prodire, kao da si žena, koji iz dubine tvoje izvire, koji te ujedinjuje i tako preobražavalački pokreće. Zauvijek? Što si to uporno ponavljao na putu prema njemu? Na putu prema istinskoj promjeni stanja, na putu prema izbavljenju. Koju molitvu, koje riječi, koja usredotočavanja, koja posvećivanja? Jesi li se posvećivao? Dokle si stigao? Do kraja? Do svoga svršetka? Jesi li postao od svega? Premda si stalno od svega. Samo što to ne znaš, jer misliš, stalno, da si od ovoga, ili onoga. To je to neznanje iz kojeg ti se iskobeljati, taj grijeh koji je tvoja baština. A snaga? Kakva ti je da bi je se odrekao, da bi se izvukao iz nje. Zar ikakva? Jer sva ti je u baštini. Snaga. Ona se pak rimuje s taštinom. Gdje nema jedne, nema ni druge. Taština nad taštinama (sve je baština)... oko za oko... izabrani narod... ja, a ne ti... sve su to tvorevine staroga saveza. Proizvodi ega. Onda se pojavio gospodin koji je govorio o životu bez grijeha, o životu bez ega. I što je bilo s njim? Maknuli su ga. Koji? Egotisti. Sve sami izabranici. A on neprestano uskrsava. U što svi sumnjaju. Izabranici. Na tolikim mjestima. U svim vremenima. I prije svoje pojave. Te i te. Kako je teško ne biti izabranik. Kako je teško ne biti po grijehu. Nego po čemu? Dok si u pameti, moraš biti po nečemu. Govorio je da ostaviš one po kojima si. Da ostaviš pamet. Koju je zaradio zna se tko, kada, gdje i zašto. I koju ti zarađuješ preko cijeloga dana. Pa i preko noći. U snu. A kada sanjaš da odrađuješ pamet? I to je rad pameti. Zarađivanje pameti. Pa ima li snova u kojima nema pameti? Ima, Bogu hvala. Jer kad ne bi bilo njih, ne bi bilo ni Njega. Kojega? Opet si u pameti. Opet na meti svakoj aveti.

Od koga si primio prvi poljubac smrti? Kada si ga primio? Što, takvi poljupci postoje? Jesi li još uvijek ljubljen tim poljupcima? Jesi li ikada bio onaj koji je potpuno čist od svakoga traga tih poljubaca? Ako jesi, nisi li tada bio ljubljen od svega onoga što ne poznaje smrt? Nisi li tada bio i sam onaj koji ne poznaje smrt? Kako bi je poznavao, kad tada nije bilo nikojega drugoga, niti je bilo tebe ikojega drugoga. Jedan te isti žar, jedan te isti ples, zar čestica, iz svakoga te predmeta pozdravljao.

Čezneš li još za poljupcima smrti? Ako čezneš, kakve si ljubavi učitelj? Dok ikojoj, uostalom, ljubavi podučavaš, jasno je da si neki od učitelja. Ali zar bi imalo učiteljevao da si posve čist od poljubaca tih? Budeš li životom svojim podučavao onome što se ne može naučiti, zar će itko moći reći da si učitelj lažni?

Ako misliš da ima malih, ti si veliki. A malima smetaju veliki. Veliki ne znaju pravih riječi. Veliki ne znaju prava imena. Ne reče li Andrej Platonović da ljudi dobivaju imena kad su mali i slični svemu. Kad si malen i sličan svemu, doznaješ koje ti je ime, doznaješ imena drugih, dobivaš znanja, bivaš od znanja koja ti se kad si veliki ne mogu dati, ne mogu prenijeti. Zar uništiva, zar kvarljiva? Znanja koja su podložna kvaru, nisu li mehanična? Postoji li znanje koje nije mehanično? Postojiš li ti koji nisi mehaničan, koji se ne može pokvariti? Koji se ne može povrijediti. Koji je nepovrediv? Ni tjelesni, ni duševni. Pa koji?

Mačka iznemogla. Dugo je naganja jedan pas. Sada malaksala sasma. Više nikakvog pokušaja da se opre, da se otme. On je već zagrizao u nju i već se krvožedno sladi njome i ti posljednjim naporom zamahneš nogom. Mačka je spašena. Ti si na podu. Stropoštao se s kreveta. Iz sna. Možeš li ne biti mehaničan? Neopisiv, neispisiv. Možeš li biti? Ne onaj koji padom zadobiva modrice. Možeš li biti izvan sna? Izvan posljedica sna. Izvan dobrih ili loših refleksa. Odraza. Teorija odraza. Praksa poraza. Jer dok si mehaničan, dotle si poražen. Dok si prisilan, bez obzira na to kako silan, nema te slobodnog. Mačka koja nema više života. Ni jednog. Pas kojega se više ne može zaustaviti u njegovoj razdraženosti. I ti u naporu krajnjem. Koji bivaš ozlijeđen u stvarnosti. Jer ugrožen spašavaš u snu. Koji je svijet važniji? Onaj iz sna, ili onaj iz jave. Nisu li to strane iste medalje? A svijet gdje strana nema, gdje medalja nema? Gdje se nikoga ne odlikuje, gdje nitko ne likuje. Postoji li svijet koji nije mehaničan? Postojiš li ti koji ne trza ni na jednu sliku, koji se ne hvata ni na jednu udicu? Svijet koji nije ni od kakve tvoje predodžbe, svijet koji nije ni od kakve tvoje volje? Ni od kakve tvoje nevolje. Nego od čega? Ni od čega. Ali ni od čega zato što u njemu nema genitiva. Nije li govorio, tko, da se ostaviš roditelja, da se ostaviš podrijetla, čiji si, odakle si, od koga si, jer da te genitiv svodi na ono što nisi ti. A samo ti svedeni, ti koji nisi ti, jesi onaj koji je upotrebljiv. Nije li govorio da ne možeš, dok si upotrebljiv, dok si genitivan, krenuti za njim, biti s njim. Dok si genitivan i od sebe si upotrebljiv. Dok si od nečega, upotrebljavaš se. Rabiš se. Dobro se rabiš? Zlo se rabiš? Ni u jednom ni u drugom slučaju nisi s onim koji ti je govorio da se ostaviš svoje povijesti, a koja nije sveta, a koja nije sramna, da se ne hvataš za nju. A koja ne bazdi? Kontinuirano? Ciklički? Diskontinuirano? Nije li ti govorio da ne ispituješ svoj rep. Da se ne hvataš za njega. Zar još nisi prestao biti mačka? Ili pas? U snovima svojim. Zar te još znamenja pohode? Zar si im još sklon? Kako ne bi bio sklon znamenjima onaj kojemu svijet nije još svršio? Kako, a da ne očekuje novoga Mesiju? Ali onaj kome je svijet svršio, kome svijet više nije svršan, prepoznaje, koga to ne, što to ne, prepoznaje svakoga, prepoznaje sve kao nositelja radosne vijesti, kao onoga tko jest radosna vijest. Njega više nikakva znamenja ne pohode. On se više i ne znamenuje. On se više nikakvim znakom ne označuje. On se više ne zaklinje prevarnim središtem tokova života i tokova smrti. A koje nije takvo? Njemu više ne trebaju redovnici ove ili one sekte, ove ili one stvari naše, ili njihova hijerarhija. Ni svećenik najviši. Treba li tebi hijerarh? Treba li ti hijerarhija? U obitelji tvojoj. U odnosu tvome sa sugovornikom. Ili si bio u zemlji vječnog evanđelja, pa ti ne treba. U zemlji gdje nema ni hijerarhije, ni anarhije. Možda si bio. Ako sada nisi u njoj, nije li to kao da si snio da si bio. Budući da sada nisi u njoj, zacijelo si u zemlji u kojoj su svi pred zakonom jednaki. U zemlji koja ima svoje palače pravde. I u palačama kojima uzima li ikada riječ Milostivi? Pouzdano ne. Jer i one su institucije u kojima postoji hijerarhija. A On ni u jednoj od takvih institucija ne uzima riječ. Zašto? Jer Mu je u njima, u ime Njega oduzeta. Budući da čovjeku daje slobodnu volju, čovjek iz svoje slobodne volje oduzima Bogu riječ. Njemu pak ni na kraj pameti nije da On čovjeku oduzme riječ. Neka to pokuša sam čovjek, ako može. Može, i to često radi. Ali drugome. Sebi ne može. Ali kad drugome oduzme kao da je nije ni oduzeo. Jer onaj nastavi govoriti, ali u sebi. Sam sebi čovjek ne može oduzeti riječ, drugome može samo prividno oduzeti, pa tko mu onda može oduzeti riječ? Nitko. Dok je čovjek. Zato ostavi se svake pravde, svakoga suda, ako ti je da ostaneš bez riječi. Jer, riječ je sud, osuđenost, sudbina. Zađi s onu stranu sudbine, zaći ćeš s onu stranu riječi. I s onu stranu donošenja suda. Bit ćeš izvan dohvata te nužde. Nužde omamljivanja sebe. Izmom ovim ili antiizmom onim. Sredstvom kojim ne. Glavno je da se omamljuješ, da se pobjeđuješ. Se, ili sebe. Ono ti je, se ti je, protivnik, dakle. Da ti nije, da ga nemaš, ne bi ga ni tražio. Ne bi ga tako lako ni pronalazio. Na trgovima javnim. U liku njega, ili nje. Ili njih. Često njizih. Kad nikako ne umiješ doprijeti do trga tajnog, do trga unutarnjeg. Zar takav postoji? Ne zna se postoji li, dok ne dođeš do njega. I dok poslije hrvanja, kakvih, zar ne strašnih, s kolikima to se, ne izađeš pred velike oči mira. Ali potrebna ti je sva tvoja snaga, sva tvoja inteligencija, sva tvoja hrabrost, možeš li ih razasute skupiti u jedno, koliko ti života treba, da bi izašao pred te oči. Da bi postao miran. Da bi prestao biti moralan, ili nemoralan. Bez obzira na to na kojoj su strani, što, naime koga zastupaju i kako postupaju, bez obzira na to koje je boje njihov moral i njihov nemoral, svi su oni, koji to, a koji ne, upravljani, vođeni svojom prošlošću. Blagoslovljeni bili. A tko nije diktiran, pa onda i ne diktira? Onaj koji je bez prošlosti. A koji je to? Onaj koji nema protivnika. Onaj koji je sam mir. Živa ikona mira. A kad oku više ne trebaju predodžbe? Onda je mir u svim stvorovima. U svemu stvorenom. I sve je toliko živo da nikome ne treba prošlost. Potpuni, istinski mir briše svaku prošlost. Briše tebe kao prošlost. Čini te potpuno živim. Mrtvaci se stalno svađaju. Kako ne bi kad im se nikako ne može dogoditi sadašnjost. Kao ni ljubav.

Dogodi ti se ljubav, dogodi ti se iskupljenje od prošlosti. Postaneš čitav. Jer dok nisi iskupljen od prošlosti, ti si djelomičan. Dok si djelomičan, treba ti budućnost. Dok ti treba budućnost, ti još nisi ti. Koji je to drugi koji te čini čitavim? Je li on u ikojoj prošlosti, u ikojoj budućnosti? A ako nije ni u prošlosti, ni u budućnosti, je li on drugi? Ni jedan drugi iz prošlosti, ni jedan drugi iz budućnosti ne čini te čitavim. Tko te čini čitavim? Drugi koji nije ni prošlost, ni budućnost. Koji je to? Kako se očituje? Kao svi drugi. Očituješ li se kao svi drugi? Zar se svi jednako očituju? Zar se svi jednim očituju? Kakvih si očiju? Kojima više ne treba nikakvih suprotnosti, nikakva suprotnika? Velikih očiju mira? Najteže je u sviranju glasovira, nisi li ti svirač, nisi li ti glasovir, što postići? Nisi li glazba, kakva si glazba? Kaže Svjatoslav Teofilovič — istinski pianissimo, on najviše privlači.

Dok znaš da postoji ono što nisi dosegnuo, što nisi ostvario, zar ti može biti dosta života? Ali možeš li znati da postoji ono što nisi dosegnuo? Ako ne možeš, ako možeš znati, ako znaš samo ono što si dosegnuo, nije li ti svaki dan dosta života? Onda ti se pojavi ono što znaš, a nisi dosegnuo, pa ti nije dosta života? Ili ti se pojavi ono što nisi dosegnuo i što ne znaš, pa ti nije dosta života? Ali čim ti se pojavi nešto, već znaš. Možda ti se ne pojavi i ne znaš, ali ti drugi štogod kažu? Ne pojavi se, ne znaš, drugi ti ne kažu, ali zadovoljan nisi. Imaš male oči. I nemirne. Lopovske. Preporučuje se ne krasti. Preporučuje se biti slobodan od svakoga grijeha. Jer inače kako ćeš biti samostalan, kako vjerodostojan? Dostojan povjerenja drugih. A ako ti drugi ne vjeruju, što si? Uglavnom buka i bijes. Mladenačka ili staračka zapjenjenost. Istinski pianissimo ostaje ti nepoznat. Ah, on je tako relativan.

Pa ipak. Ispuni te tišina. Ispuni li te ona, ili nekako dođeš do nje, postaneš ona? Svakako, čuješ što inače ne čuješ. Granice čujnoga postanu šire. Počneš čuti i nečujno. Počneš čuti tišinu. Onu koja nema granica. Jer sve ispunja. I kakve si onda svijesti? Zar svijesti ptice grabljivice? Koja se visoko uzdiže, visoko leti, ne da bi doživjela tišinu, nju tišina ne zanima, nego da bi lakše ugledala plijen. Da bi djelatno, djelotvorno nisko pala. Ima li ona svijest koju bi tišina mogla privlačiti? Je li dospjela do te svijesti, razvila se do nje? Ili je sva njezina svijest u njezinu primozgu? Što će joj više da bi takva opstala? Ona nema uzora. Ona ne pati od uzora. Patiš li ti od njih? Je li patiti od uzora neki dar, neka obdarenost? Ne pretpostavlja li obdarenost nekoga koji obdaruje? Koga? Možda i nema onoga koji obdaruje? Možda je obdarenost ono što se javlja na kraju puta? Onda svi koji dođu do kraja puta bivaju obdareni? Ali do kraja kojega puta? Kad više nema ni jedne strane svijeta, ni jednog pravca. Kad više nema ni jednoga prirodnog izlaza. Kad više nema prostora, ni vremena, ni materije, niti ikakve sile. Kad su sve zamke prokazane, jer su sve odigrale svoju ulogu. Kad više nema izazova koji te čini upitnim. Kad se javlja kultura koja je prirodnim bićima, bićima čija je svijest u primozgu, uvijek neka tlapnja. Je li to više uopće kultura? Ili je kultura samo vježbanje za to? Za što? Za svijećnicu. Na vrhuncu zime, smrti. Kad je s njom, sa zimom, sa smrću, gotovo. Kad se sve svijeće pale, kad sve gore.

Kad se žar mendula u cvatu prospe otocima. Kad više nema moralista. Onih koji se zaustaviše u akuzativu. Padajući iz raja, padaš kroz padeže, padaš u padeže. Zaustavljaš se u njima. Ostaješ u njima. U kojem si padežu, takav si. Koliko je onih koji se u padanju nisu makli dalje, koji nisu pali niže, naime više, od prvog padeža. Tko ili što? Ja. Najniži najviši padež na putu prema najnižem najvišem jest instrumental. S kim ili čim? Napustiš li njega, ili nju, naime palost, počinje raj. Kad si napokon u raju, padeža više nema. Prošao si sve palosti. Sve slabosti. Više ih ne upotrebljavaš. Više te ne upotrebljavaju. Više te ne trebaju da bi komunicirao. Zajedničario. Da bi bio zajedno. Zajednica koja nije izvan palosti, koja ne može bez riječi, podliježe neprestano različitim tumačenjima. Može li se tumačiti palost, a da se nije u palosti? Zašto Bog nikada ne tumači svijet? Ne možeš doći ni do jedne njegove interpretacije svijeta. Do interpretacije onih koji ga predstavljaju možeš. Njihove su interpretacije pak iz njihovih potreba. Ako se promijene potrebe, promijene se i njihova tumačenja. Njihova shvaćanja. Njihova vjeruju. Stubokom. Pa ih zovu konvertitima. U raju nema konvertita. Tko je preobraćenik? Onaj koji je promijenio vjeru. Tko mijenja vjeru? Ego. Vjera se mijenja, a ego ostaje isti. Ili se ne mijenja, pa ego ostaje opet isti. A što je s onim koji nema vjere, pa niti je mijenja, niti je ne mijenja? Koji, naime, nevjere nema. On nema ega. Postoji li takav, postoje li takvi? Kako ne. Ako se nešto stječe padom, ili nadom, može se i rasteći. Kako se ostaje bez njega? Tako da se ostane bez onoga koji bi da ostane bez njega. Škole, načini, vježbe, rituali, vrlo su brojni. Koji je put najprirodniji? Onaj kojim se ističe njegovo visočanstvo ego. A koji je to? Pa ljubav. Tako ključna i odlučna. Ljubavlju si zaradio ego. Ljubavlju ga možeš i odraditi. Samo nađeš onaj glasoviti i prastari prsten i kad ga nađeš, držiš ga u ruci tako da ne budeš nevidljiv drugima, nego da budeš nevidljiv sebi. Gdje se nalazi? U svijetu donjem. U svijetu drugom. Je li to svijet postojeći? A kako ga nađeš? Koga? Tako što budeš, kad u njega zađeš, od nekoga njegova stanovnika, najčešće ti je u svojti, njime darovan. Kako ne bi bio postojeći, ako je djelujući. Svijet postojeći, svijet djelujući. Koliko ima takvih svjetova? Mnogo. Na raznim stranama. Ali svijet koji te čini mirnim, a ne zarobljenim. Koji je to? A žarkim, koji je to? To je svijet u kojem mirom i slobodom i žarom koji su nerazlučivi titra sve stvoreno, sve postojeće, svako bivajući biće. Ako postoji takav svijet, je li njegovo djelovanje povijesno? Jer što će ti djelovanje koje nije povijesno. Koje ne uzme tvoju sudbinu u svoje ruke. Što se najbolje vidi iz odloženog.

Tko će čiju sudbinu uzeti u svoje ruke u tome je spor. Tko će koga poslati u povijesni otvor u tome je spor. I ostati sam povijestan. Ni u kakvu imenu nije prijepor. Želiš li vratiti neko ime, želiš vratiti sebe. Pa želja za sobom nije protuprirodna. Poslali su te u prošlost, a ti si mislio da si ti njih. Oni ti ne daju da vratiš ime, jer bi ponovno izronio iz prošlosti, a oni bi ponovno bili gurnuti u nju. Tko će koga staviti u čitanke, pa čitaš kako piše, ili kako ne piše, tko će koga izbaciti iz čitanki, u tome je spor, u tome je uspjeh. Jer svatko najviše voli čitati sebe. Pitaj pisce. Pitaj onoga što se utopio u jezeru, jer nije mogao odoljeti svojoj prilici u njemu. Da, teško je odoljeti sebi. Koji je to? Iz bliže prošlosti, iz bliže budućnosti? Iz koje sadašnjosti? Kako se jezero zove?

Samo zbog toga što si odvojen od svoga istinskog duha, tvoja se opsjena o tebi povijesnom održava. Kad nisi odvojen od svoga istinskoga duha, zar postoji istinski duh, više ti ne treba ni povijest bolesti, ni povijest strasti. Više ti ne treba nikakva ljubavna priča. Jer kad nisi odvojen od svoga istinskoga duha, ti si onaj koji više nije potrebit ni jedne priče. Pa ni ljubavne. Jer ljubav napokon jest. Svaka te povijest bolesti, povijest strasti može voditi do tvoga istinskog duha i ni jedna te ne mora dovesti do njega. Svaka ljubavna priča može biti put prema, ili put od istinskoga duha, ali ni jedna nije istinski duh. Jer dok si u priči, ti nisi ti. Ti si nepotpuni ti. Ako hoćeš ljubav, izađi iz priče, izađi iz prošlosti. Ako hoćeš ljubav, ostavi se svakoga imena. Svakoga slova. Jer slovo ubija, reče onaj obraćenik. Koji? Pa onaj što je pisao poslanice. Ne podanice. Je li on bio istinski obraćenik? Ako jest, onda ne može biti demagog, ni ideolog. Možda je bio, pa je prestao biti. A duh oživljuje, reče.

Ako je točno da se duh javlja kad ga je, gdje ga je volja, onda ni tvoje iživljavanje, ni tvoje zatomljivanje ne vode njegovu javljanju. Kad se iživljavaš to nije njegova volja, niti je njegova volja kad se zatomljuješ. Stoga se i kaže — budi volja Tvoja. Naime, Njegova. Jer kad je volja tvoja, ti se iživljavaš, ili zatomljuješ, ti se, ti sebe. A kad je volja Njegova, izašao si iz dvojca bez kormilara. Nemaš više posla sa samim robom, sobom. Više nisi zaposlen. A to je stanje novoga vida. To nije stanje u koje te poslodavac zna natjerati, ili stanje u kojem poslodavac najčešće jest. Tko je poslodavac? Tko je onaj koji posao daje, zadatak radni? Uvijek neki mutni tip. Uvijek tip koji s Bogom kakve veze ima? Možeš li se u sebi osloboditi tipa, sebe tipa, koji ti neprestano zadaje neki posao, koji te neprestano čini zauzetim, uzetim, oduzetim, za istinski razgovor invalidnim, koji te neprestano prisiljava na isto mljevenje, ili koji nikako da ti zada posao kojem bi se radovao? Što će ti kronologija neke, ičije tipologije? Jesi li ikada svoju transcendirao? Kakav ti je vrh neba? Ili si prejako određen descedentom. Odnosno ascedentom. Nije li ti dosta onoga iz čega istječeš i onoga u što utječeš, u što padaš? Nije li ti dosta zapada i istoka, toka i utoka? Mač iz toka, braćo! One iz koje i one u koju. One u kojoj se, kojom se počneš isticati i u kojoj počneš propadati, nestajati. Koje? Zar domovine svoje? Može i onoga. Koga? Naime, njihove. Naroda svoga? Ili njihova? Nije li ti dosta? Može ti biti više nego dosta, ali uzalud ti je. Dok duh ne zapuše. A kad on zapuše, sve oživi. Pa ti prestane biti dosta sebe i drugoga. Više nema regionalnih, provincijalnih, marginalnih. Ni imperijalnih. Svi ožive, pa se više međusobno ne krive. A dotle? Što ti može biti jedina nada? Izdržati u patnji. Prihvatiti križ. Ali ne i parada. Dok sav ne postaneš on. Pa sav postaneš sve strane. Pa te više i nema. A kad te više nema, što se događa? On se sam sobom upali. On sam sobom gori. On sam sobom oživi. On sam sobom živi. Pa prestane biti ono što je bio. Pa postaje nedokučiv razumu. Kakva to živa istina? Moguća samo na ekranu duše. I tko kome onda izgovara ono — Ave, Crux, spes unica. Ti potpuni. Koji si? Ne onaj kojem je lični opis, osobni spis, izmijenjen, nego onaj koji se više ne opisuje. Izgovara kome? Sebi nepotpunome. Drugome, naime nepotpunome. Ali ne svakojem, ne bilo kojem. Ne onome tko ni u slutnji da pođe dalje, od koje to ralje, od prava na svoju prošlost, od prava da se mijenja, kao ni od prava da se ne mijenja. Jer tko njega može izbaciti iz njegovih prava? Koja pak prava ne mogu a da uvijek ne podrazumijevaju njegovo pravo da mijenja druge.

Bez jedinstva s njom, s kojom, pa s njom nepostojećom, nema ti izlaska iz zjapeće kružnice, kružnice tvojih prava. Nema ti drugoga svijeta. Nema ti izlaska iz zatvorskoga kruga sebe. Nema ti preko zida spolnosti, s onu stranu zida koji je strah od prestanka razmnožavanja, umnožavanja, predočavanja sebe. Pa kako dati ili davati svoj glas ikome od onih koji se boje, vrlo, od prestanka predočavanja sebe. Zar poglavito u općilima javnim? A što je sa strahom od prestanka predočavanja sebe u pretincima tajnim? Bez jedinstva s njom nepostojećom nema ti izlaska iz zatvorskog vremena, sjemena, a koje vrijeme nije zatvorsko sjeme, bez nje ne možeš izaći iz koga, ili čega to, iz koga, ili čega ne, ne možeš zaći pod prastaru krošnju, pod krošnju, zar je stara, ako je vječna, pod kojom sve što te razdiralo, sve što te činilo umjetnikom dramskim, lošijim ili boljim, patetičnim, patološkim i monološkim, prestaje biti vrijedno spomena. Bez jedinstva s njom ne možeš doći do snage koju si uzaludno obnavljao, uzaludno čuvao, uzaludno gubio, a koja i nije snaga. Kako bi mogla biti snaga, ako je izvan kruga, ako je izvan kvadrata. Ako je izvan ikoje plošnosti, ikoje tjelesnosti. Ako je izvan, naime ikoje spiralnosti. Vi više niste zmije dvije, ni zmijina dvospolnost, najmanje zmijin svlak. Vi se više ne uspinjete, vi više ne kružite, vi se više ne suzujete, više se ne usredotočujete, ne idete više prema točki jednoj. Sve je to prevladano. Pa i to, da ste potpuni i da ste jedno, prošlo se i ostavilo kao smjerokaz onima koji su još u načelima, u počelima, u elementarnostima i stihijnostima, u snagama suprotivnim. Jurkom. Kako se osloboditi sebe, kako se osloboditi drugoga sebe, nasuprotnoga sebe, drugoga nasuprotnoga (iz davnine priča bez opće važećeg otkrića), kako se dakle osloboditi sebe koji ima začetak i svršetak (znaš da ih imaš, ali o njima, svojima, ne znaš ništa), koji ima zadak i zadatak, uvijek povijesni, sebe koji ima dva kraja, glavu i rep zmaja, a htio bi da je bez kraja, da je beskrajan, opet povijesno obijesno, kako se naći s onu stranu zrcalne svijesti? Koja je sama po sebi samo jedna faza. Premda oralnoanalno gledajući, odnosno moralno, zna se, biva, zar ne uvijek, dvofazna i višefazna. Da, tvoja svijest. Bez prozivke, molim. Gola činjenica.

Gola činjenica, gola miljenica. Možeš li je se odreći? Možeš li je poreći? Ne činiš li to često? Kako? S pomoću neke druge gole činjenice. Miljenice. Premda je to sveudilj ista te jedna faza. Gledati je golu, koga, pa čimbenicu, i ne vidjeti je, to nije lako, to je kao nadići umobolnost, naime spolnost. Neki to uspijevaju kroz iskustvo samo s jednim predstavnikom suprotivnoga spola. Neki ne uspijevaju ni poslije iskustva s brojnim predstavnicima istoga spola. Jedan partner, svejedno kojega spola, ne jamči Boga. Najmanje onaj koji neprestano traži da bude obožavan, budući da ne može biti partner. Kao što ni brojni partneri, svejedno kojega spola, ne jamče Boga. Jedno i drugo partnerstvo gotovo uvijek jamči vraga. Pa taman se partnerstvo zvalo partnerstvo za mir. Ako ni jedno partnerstvo ne jamči Boga, što onda jamči Boga? Prevladavanje partnerstva za nešto, za bilo što, za išta, budući da si, kad si partner, uvijek partner za nešto, u nečemu. Bog se javlja ondje gdje nema tebe partnera. Njemu. Ni Njega partnera. Tebi. A onda? Sve Marice, a ne samo jedna, postaju svete. I ni jedna više nema zmijurine pod nogama. Nego gdje? Logocentrist može mnogo toga shvaćati, ali ne shvaća da kada nema centra da nema ni logosa, a kada nema logosa da nema ni otrova. Ni protuotrova. Ni otrovnica. Ni vidarica. Zašto ne shvaća? Jer još teži. Koliko? Centru. Možeš li provesti decentralizaciju? U sebi. Ne možeš. Ona ne pripada ni u kakvu proizvodnju, odvodnju, u odljev, naime sredstava priljev. Ni u kakvu provedbu. Ona nije u nadležnosti nikakva izvršnoga producenta. Ona ne pripada u oholost. Ona pripada u milost.

»Što znamo, znamo kroz tišinu... Laku noć, Hamlete... Bitna je šutnja!« Rufuse, dragi. Pitanja ova ili ona, pitanja sad, pitanja na prepad, koja logocentrika muče i koja ponekad tako moćno zvuče, u tišini nestaju. U tišini koja jest sva su pitanja izlišna, u tišini koja živi javljaju se znanja koja se nasljeđivati ne mogu i koja su ono što zaista znaš. Znaš li išta zaista? A dok ta tišina ne ispuni tvoj zor i tvoj obzor, ne možeš reći sebi borcu — laku noć. Sebi borcu u polju punom sjena, u polju punom jeka. Dotle si individua kojoj brojni zastori ostaju nerazgrnuti i koja se stalno zapleće u nove i nove zastore. I koju nikako da napusti nagon razgrtanja, zgrtanja. Nagon zastiranja. Otkrivanja. Prostiranja. Nagon istraživanja. Koji nagon pak nikako da te dovede do tajne. Ali ne do one strogo čuvane, strogo povjerljive. Nego do one koju nitko ne čuva, koja se ne može povjeriti ni provjeriti. Najmanje provaliti. Dok si individua, dok si centraliziran, kako doći do tajne? Možeš, ali samo do one bajne. Koja te nikada ne oslovljava nepoznatim.

Kad bi Bog bio individua, imao bi suprotnika. Borio bi se. Bio bi borac. A onda bi mogao biti poražen. Mogao bi, dakle, stvarati nasljednike. Jer samo oni koje očekuje poraz stvaraju nasljednike. Poraz je vrlo aktivan. Unaprijed. Eto, zašto Bog nema nasljednika. I zašto ga se, Njega ni Njegova znanja ne može nasljeđivati, ne može slijediti. Uostalom, dok si god suprotstavljenik, ti si sljedbenik, a za sljedbu su potrebna dvojica. Barem. Pa jedan ide ispred sebe, a drugi ide iza sebe. Dok si takav, dok imaš posla sa svojim sljeđenjem i svojim istraživanjem, Bog te ostavlja tvom poslu i ne prima te u svoje društvo. Ali kad više nikoga ne slijediš, pa ni sebe, u društvu si Božjem, u društvu si u kojem nitko nikoga ne slijedi, jer nitko nije na putu. U tome društvu nitko ništa ne poduzima da bi se za njega doznalo, niti itko išta poduzima da se za njega ne bi doznalo. To rade oni koji su izvan toga društva. To rade oni koji nisu jedinstveni. Tko je nejedinstven? Onaj koji nije lišen nagona. Ali što nagonskiji, to jedinstveniji. Što jedinstveniji, to nagonskiji. Za sobom poznatim. Ili za sobom nepoznatim. Zar si upoznao koga tko nije nagonski? Gdje? Ondje gdje se ne može biti udaljen od samoga sebe. Ni najmanje. Pa onda nije nikakvo vrijeme potrebno da bi se dospjelo do samoga sebe. Što će ti nagon za sobom poznatim, ili nepoznatim, što će ti nagon za sobom, ako nema nikakve udaljenosti između tebe i tebe? Što će ti nagon za drugim, ako nema nikakve udaljenosti između tebe i drugoga. Tebe i njega. Tebe i nje. Što će ti pogon, ako nema udaljenosti? Za svaki slučaj. Ako nema udaljenosti — nema ni prostora. A ako nema prostora, ne može biti ni zatvorenosti u prostor. Ako si pak zatvoren u prostor, ne možeš ne biti agresivan, ne možeš ne biti opsesivan. Tvoje ja tvoja je zatvorenost u prostor. Dok ne izađeš iz preuskog prostora, a tvoje ja je uvijek preuski prostor, bez obzira na to kako prostor tvoga ja bio velik, ne možeš ne biti progresivan. Stid te bilo. Ne možeš ne biti regresivan. Do koje povijesne sise? Do koje kolijevke? Iz stoljeća kojeg? Iz proljeća kojeg? Ne možeš ne biti zatvorenik, zatvornik, zatornik. Nema ti mira bez otvorenosti, nema ti mira bez tvornosti, nema ti mira ako ne napustiš granice svoga ja. Pogledaj anđele! Ni trunka progresivnosti, agresivnosti, ili regresivnosti. Ne vidiš ih? Kako bi ih vidio, dok ti je oko nemirno, dok ti se sasma ne umiri. Dok ne postane potpuno nepomično. Od beskraja života, od onkraja njegova. Od samoga života. Jer manje više ništa nije sam život. Odakle ti energija za sam život? Oduzmi je odande, od onoga što ga čini da nije sam. A dotle? Crvene, crne, žute, zelene. Ljubičaste. Vidiš. Same demone. Koje je boje sloboda od njih? Koje je boje sloboda od sudbine? Doznat ćeš, kad budeš samo sam život. A kad se to biva? Kad se u potpunosti prestane biti političar. Pa nisu svi ljudi političari. Političar je svaki onaj koji ne zna istine. Svaki onaj u kojega nije došlo do potpune odsutnosti spora. Kako bi znao istine, dok između njega i nje, koje, stoje njegove želje. A što je s onima koji su ogrezli u predodžbama? Naravno svojima. Sa zvanim tako profesionalcima. U njih njihove želje bivaju vrlo posebne, vrlo jake, zar opake? Toliko da se u nekim sezonama očituju oni, ne one, kao cvijeće osebujno vrlo svoga roda. Zar po dolinama suza? Zar ne najviše po njima? Kojima? Po dolinama suza svoga naroda. U nekim sezonama. A što Bog na sve to? Neprestano stvara. Kao istinski stvoritelj duboko je miran i slobodan od svih granica, od svih ograničenja svoga ja. On ga, svoga ja ni nema. Pa onda nema ni stava? Kad bi ga imao, kad bi ga zauzimao, zauzimao bi još štogod. Neke položaje. Neke utvrde. Neke... Bio bi vidljiv. U svojoj nepogrešivosti. I zamjenjiv u njoj. A onda ne bi bio Bog. Oni pak koji imaju svoje ja, koji zauzimaju stalno i ovo i ono, funkcije brojne, materijalna dobra rojna, imaju li još kakva zanimanja? Kako ne. Najvažnije im je zanimanje da one druge žedne vode preko slobode. Po tome bivaju glasoviti. I krahoviti.

Jesu li oni od Boga? Kako ne. Pa svi su od Boga. Samo što njima treba još ona. A dok im treba ona, Boga nema. Kojima? A kojima ne. Tko je ona? Pa povijest. Koja? Svatko ima svoju. A neki i više njih. Njizih. Može li se nju, odnosno njih, ukloniti? Može. Ali uvijek se pojavljuje neka nova. A do tada anđeli ne otvaraju ples. Pa kada oni to čine? Kada do jedna od njih mine.

Zašto se za Boga kaže da sve vidi? Zato što ne gleda ni na prošlost, ni na budućnost. A jer ne gleda na njih, ne živi ih. Živi sadašnjost, pa sve vidi. Nije zaslijepljen. Njegov svevid je od njegova života. Budući da u sadašnjosti potpuno živi, budući da u sadašnjosti sve živi, ne može u sadašnjosti ne vidjeti sve. Ono što nije živo Njega ne zanima. A u samoj sadašnjosti nema ničega što nije živo. Zato Njega ni jedan grijeh ne zanima. To ostavlja povjesničarima. Da žive mrtvo. I u budućnosti. I da uza svu svoju znanstvenost ne opraštaju. A On pak? Nema toga što On ne oprašta. Što odmah ne oprašta. U isti čas. Toliko u isti čas da se grijeh ne može ni dogoditi. Ne dopušta grijeha u svojoj nazočnosti, jer bi onda morao gledati mrtvo. A onda On ne bi bio On. Nego bog mrtvih. Budi dakle u dosegu Božjeg oka, bit ćeš živ. Nećeš biti jedan od tolikih izopćenika. Iz sadašnjosti. Nećeš biti mrtvac koji proizvodi grijehe. Čim nisi u dosegu Njegova oka, ti si bez Njega. Koga? Ti si bezbožan. Ti si bezočan. Premda možda pripadaš zajednici bezočnika koja se moli. Za što postoje prigode posebne. U građevinama posebnim. A ne stoji li u jednom od svetih spisa: »Hrama u gradu ne vidjeh«. U onom u kojem se opisuju istinsko nebo i istinska zemlja. I između kojih ni najmanje razlike nema. Kad razlike ima, nebo nije istinsko, niti je zemlja istinska. A onda i more postoji. I rađanje ponovno.