Ljepote učiteljskog poziva

Ljepote učiteljskog poziva

Život i djelo Mate Božičevića

I.

Prikaz života i djela Mate Božičevića1 kao intelektualca, koji davne 1927. završivši zagrebačku preparandiju započinje plodnu i uspješnu učiteljsku karijeru, morao bi se neprestano prekidati mnogobrojnim digresijama o mjestima službovanja. Usputnih postaja, što duljih što kraćih, bilo je zaista puno: Vinagora (1927-1930), Apatovac (1930-1931), Kreševine (1931-1933), Velika Trnovitica (1933-1937), Garešnica (1937-1941). U Zagreb je stigao pred sam rat 1941. i u njemu ostao sve do smrti 1980. uz povremena kraća izbivanja. Za vrijeme rata do 1942. radio je u školi u Jakićevoj, a od te godine do 1945. je u Ministarstvu prosvjete NDH na mjestu referenta za osnovno školstvo. Nakon rata je učitelj u osnovnoj školi u Dubravi (1945-1947), a onda biva premješten prvo u Split 1947, a potom u Drniš (1947-1948) za nastavnika na nižoj gimnaziji. U Zagreb, u Vrapče na sedmogodišnju školu biva vraćen 1948. U lipnju 1950. diplomirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu i odmah postavljen za nastavnika u učiteljskoj školi u Petrinji. Nakon mnogobrojnih molbi i obećanja 1952. dobiva mjesto predavača u učiteljskoj školi u Zagrebu. Njegov davni san se ostvario, ponovno je u školi koju je prije 25 godina završio. U toj školi ostat će sve do 1963. Potom je premješten na Pedagošku akademiju u Karlovcu gdje će ostati sve do umirovljenja 1966. No, stvarnog umirovljenja nema. Od 1966. do srpnja 1969. radi na pakračkoj Pedagoškoj akademiji koja prestaje s radom 1968. Nakon 42 godine predanog rada umirovljeni učitelj mnogobrojnih generacija učitelja neumorno piše, ali je i sve više izvan Zagreba, u Velom Lošinju koji je početkom šezdesetih zavolio i s njegovim žiteljima se srodio.

Drugi pristup, koji bi uz važnija mjesta službovanja obvezatno isticao djela proizišla iz neumorna rada i učiteljskog zanosa, bio bi isto tako plodan, ako ne i plodniji, pa bismo mogli govoriti o dvama razdobljima, uvjetno nazvanom »garešničkom« koje je trajalo deset godina (1931-1941) i o »zagrebačkom« (1941-1980). Predložena uvjetna podjela nije najspretnije rješenje jer cjelokupno Božičevićevo djelo nalik je nizu koncentričnih krugova pa neće biti teško uočiti da je sinteza djelovanja u okolnim selima te u samoj Garešnici tridesetih godina 20. st. knjiga Od Garića do Ilove i Česme (1938) kao monografski prikaz narodnih, vjerskih, prosvjetnih, gospodarskih... prilika u garešničkom kotaru tek uvod značajnijoj studiji: Hrvatsko učiteljstvo u narodu (1944). Gotovo identičan odnos koncentričnih krugova je i usporedba Upoznavanje prirode i društva I-IV. razreda narodne škole (1954) kao početni (ovdje urednički i redatorski) rad za buduća djela iz područja zemljopisa prožeta povijesnim i putopisnim sastavnicama. Upoznavanje prirode i upoznavanje društva za IV. i V. razred osnovnih škola (objavljeno 1960. a iste se godine pojavilo i 2. izdanje) ponovno je usputna stanica do iskristaliziranih pogleda pedagoga, geografa i putopisca Božičevića nadahnuta ljepotama hrvatskoga kopna i hrvatskog mora u knjizi Putujemo Jadranom, objavljenoj 1960, a posebice u 2. izdanju 1965. Sedamdesetih godina sve je očitije njegovo priklanjanje zemljopisnim, točnije turističko-zemljopisnim temama: Monografija o Malom Lošinju (1977) i Zanimljivosti Zagreba i njegovih izletišta (ostala u rukopisu).

Uz monografske publikacije (knjige) dužni smo napomenuti da je Božičević objavio oko petsto bibliografskih jedinica2 u mnogobrojnim časopisima. Teško ih je sve nabrojiti, ali ćemo značajnije časopise navesti: Omladina (1926-1927), Hrvatska prosvjeta (1927, 1929), Hrvatski radiša (1929-1930), Napredak (1929, 1933, 1935-1936, 1939, 1940-1945),3 Savremena škola (1933, 1937-1940), Smilje (1934, 1936-1945), Seljačke novine (1937-1938), Hrvatski učiteljski dom (1938-1940), Hrvatska smotra (1937), zbornik Naša domovina (1943), Prosvjetni život (1943), Pedagoški rad (1953-1954, 1957, 1959, 1965, 1967, 1971-1972), Priroda (1954-1960, 1969-1970), Život i škola (1954-1965, 1972), Sloga (1956-1966), Zagorski kalendar (1963, 1969), Školske novine (1951-1957, 1960-1970), Matica (1962-1965), Karlovački tjednik (1963, 1965), odnosno Svjetlo (1966), prilog Karlovačkog tjednika.

Sintetički pristup, sinteza koja bi bez vremenskih i mjesnih ograničenja prezentirala teme radne škole i principe »skupne obuke« (koncentrirane nastave) omogućila bi nam i detaljniji uvid u njegove vizije reforme osnovnog školstva, ali i obrazovanja učitelja, koji bi bili spremni u djelo provoditi nove ideje radne škole, približila bi lik učitelja, vrsnog pedagoga u školi i još vrsnijega kulturnog i javnog djelatnika izvan škole. Dio učiteljevih preokupacija su i istraživanja dječjih interesa kao čitatelja, gledatelja i slušatelja. Božičević je kao učitelj budućih učitelja uočio veliku potrebu odgajanja budućih čitatelja pa je i tim temama posvećivao dužnu pozornost. Njegova koncepcija radne škole, uza svu širinu pojma, podrazumijevala je i mnogobrojne stručne izlete na kojima je okom vrsna geografa, a potom dobra poznavatelja povijesti i biologije, uspio opisati sve naše krajeve i mladim čitateljima, učenicima ih kao pedagog približiti, pa i taj dio njegova opusa mora dobiti zasluženo mjesto u sintezi. O Božičevićevu književnom radu, ranim pjesmama, kraćim pripovijestima (Pogaženo srce, Pod bičem sudbine) te književnopovijesnim prikazima opusa J. Hranilovića, J. Leskovara, Z. Špoljara, E. i B. Špoljara, B. Tonija... valja reći nekoliko riječi, ne zato da bismo upotpunili zamišljenu raspravu, već prije svega zato da bismo vrednovali i taj dio njegova stvaralaštva.

Neumoran u radu, idealist zanesen ljepotama učiteljskog zvanja, ljubitelj svega hrvatskoga, vjeran narodnoj grudi, ubrzo je počeo osjećati kako su bolni bičevi sudbine i kako su trnoviti putovi svima koji žive po narodnim i Božjim zakonima. Umjesto nagrade stizale su kazne. Kad je u Vinagori počeo osjećati plodove svoga rada nakon obnove škole i otkrivanja ploče Franji Denku, zaslužnom učitelju, uslijedilo je premještenje. U Krčevinama, koje su se odvojile od Vukovja i svoju školu osnovale 1931, živio je u teškim uvjetima nailazeći na nerazumijevanje i zlobu u narodu kojemu je služio. Nakon rata, ponajprije zbog Početnice za nepismene vojnike (1945) u kojoj je objavljena i Pavelićeva slika, bio je osuđen na pet godina zabrane javnog djelovanja. Umjesto očaja 1946. upisuje studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i usporedo radi u Dubravi u osnovnoj školi. Započeo je s mještanima graditi novu školu, ali već 1947, kad su radovi u punom zamahu i kad je prizemlje dovršeno, premješten je u Split, daleko od obitelji. Optužen je lažno zbog tobožnje suradnje sa svećenstvom u izgradnji škole. A kad je 1948. vraćen u Zagreb, namješten je u sedmogodišnjoj osnovnoj školi u Vrapču. Nizali su se mukotrpni dani putovanja s jednoga na drugi dio grada sve do završetka studija 1950. i novog namještenja u Petrinji. Čuvari režima, »vjernici«, nisu zaboravili profesora na tamošnjoj učiteljskoj školi krijući se pod maskom suradnika kao učiteljica Jelka Gregurinčić, povjerenica NOK-a Petrinja, optužujući ga za klerikalizam. Mučna su i bolna opravdavanja. Kad je pak trebao dočekati umirovljenje na učiteljskoj školi u Zagrebu, 1963. premještaju ga u Karlovac na tamošnju Pedagošku akademiju.

Životni (rođen je 30. siječnja 1908. u Lipovcu na Lonji), učiteljski (s radom prestaje 1969) i stvaralački put Mate Božičevića (umro je 6. kolovoza 1980. u Velom Lošinju) obilježen je radom i samozatajnom skromnošću. Gdje god je boravio, ostavljao je vidljive tragove, djela, ali i dvojbe u njima. Zanos ga nikad nije napuštao. Velikom je upornošću započete radove, zamisli, članke dorađivao, proširivao. Cilj je bio jasan i divno ga je u svojoj bografiji 1979. izrekao: »Ako sam svojoj hrvatskoj domovini kao prosvjetni radnik dao bar dio onog, što sam svesrdno želio dati, onda sam zadovoljan.«

U vremenu sveopće amnezije zaboravljaju se opće istine da stablo ima svoj korijen, da svaka građevina ima svoje temelje. Božičevićev graditeljski udjel nije nevažan i stoga može biti zadovoljan, jer dao je svojoj domovini puno, odgojio je mnoštvo učitelja koji su njezino ime pronosili, a mnogi i danas pronose.

II.

Škola rada nastala je početkom 20. stoljeća u Njemačkoj i brzo se proširila po Austriji, Rusiji, ponajprije kao snažan otpor diletantizmu i enciklopedizmu koji su dotad dominirali u nastavi čineći je beživotnom. Pravi poticaji novim oblicima odgoja i obrazovanja stvarno su proizišli iz naglog razvoja psihologije, sociologije pa i pedagogije te se sve više umjesto o metodi počelo govoriti o pedagoškom pokretu. U Hrvatsku val novih pedagoških strujanja pristiže tridesetih godina, a glavni promicatelji bili su Mate i Josip Demarin, Ante Defrančeski,4 Sjepan Pataki, Stjepan Matičević, Josip Rukavina, Nikola Pavić...

Glavna metoda radne škole je »skupna obuka« kojom se čuva autonomnost cjelina. Nastava se koncentrira oko pojedinih pojmova, a ne oko struka, jer se takvom nastavom »zalazi u život onakav kakav on jest nerazdijeljen, kompletan«.5

Rasporeda sati u takvoj nastavi nema. Iz škole rada proizišao je i novi duh uočljiv »u psihološkoj koncentraciji svega gradiva usko povezanog s djetinjim životom, s osjećajima djetinje duše, s djetinjom voljom, slobodom i sa svim ostalim uzgojnim atributima koje uzgajatelju nameću suvremeni život i novo doba«.6 U atmosferi oduševljenja onih koji odgajaju i slobodi onih koji bivaju odgajani, moguća je kritika, prevladava parlamentarizam, ističu se sposobnosti pojedinca, njegova samostalnost u radu i uopće primjena stečenih znanja u praksi.7

U dobro razrađenom godišnjem planu rada učitelj gradivo grupira oko pojedinih cjelina. Neposrednim razgovorom nije teško utvrditi kojem se predmetu većina učenika priklanja te iz toga, njima draga područja, nastavnik izabire pojmove na kojima će temeljiti svoja izlaganja. Kad učenici uoče neki problem, oni ga počinju rješavati uz pomoć udžbenika, periodike (novina, časopisa) te uz učiteljeva navođenja. Ako pritom nisu svjesni predmetne nomenklature, manje je važno, jer svaka stručna i znanstvena podjela uvijek je uvjetna i ne postoji u životu pa ni u školi rada. Božičević je izabravši zemljopis kao polazište u 3. r. osnovne škole građu razdijelio u cjeline: dom, zavičaj, domovina, prosvjeta, novi život, plodovi. Oko spomenutih cjelina, čiji je odnos moguće prikazati i u obliku koncentričnih krugova, može se okupiti (koncentrirati) građa iz svih predmeta: hrvatskog jezika, povijesti, prirode, zemljopisa, ručnog rada, crtanja, pjevanja... U takvom planu navedeno je i vrijeme izvođenja svake cjeline te oblici rada. Isti model primjenjiv je i za druge predmete.

Učitelju je »skupnom obukom« rad olakšan jer se djelomice ponavlja već obrađeno, ali uvijek na drugi način i iz drugoga kuta, a i učeniku je lakše naučiti što je zorno, zanimljivo i logički povezano. Budući da je učenik neprestano aktivan u nastavi, u rješavanju problema koje je nerijetko i sam uočio, stečena znanja su dugotrajnija, životnija.

Prije no što je 1936. svoje poglede na školu rada objavio u Napretku, izložio ih je na proljetnoj učiteljskoj skupštini za garešnički i grubišnopoljski kotar iste godine. Dvije godine poslije, u rujnu 1938. osniva radnu zajednicu za garešnički kotar.8 Na tim sastancima učitelja, organiziranim uvijek u drugom mjestu, učilo se, usavršavalo na tuđim spoznajama, primjerima, raspravljalo o pedagoškoj problematici, ali i afirmirao novi duh radne škole koja je zaživljavala. Već sljedeće godine u ožujku garešnička radna zajednica je na hospitalizaciji u Zagrebu u Privatnoj šumarskoj oglednoj školi, a u travnju iste 1939. izneseni dojmovi su mu bili jasnim putokazom budućeg razvoja naobrazbe i uopće školstva. Postavke iznesene u tom članku i danas su aktualne: dijete je u žarištu svih pedagoških preokupacija, individualni pristup svakom odgajaniku, razvoj njegovih sposobnosti, skraćivanje preopsežnih nastavnih planova koji imaju malo sveze sa stvarnošću...9 Sam će Božičević nastojati tijekom cijeloga života povezivati nastavu sa životom. Zato mnogobrojni stručni izleti, nastava izvan učionica, a u stručnim člancima širina pogleda, jasnoća, preglednost i nadasve vještina povezivanja spoznaja iz različitih znanosti, najčešće zemljopisa, povijesti, pedagogije, biologije.

III.

Prije no što je 1942. postao referentom za osnovno školstvo u Ministarstvu prosvjete, Božičević se bavio i pitanjima reforme školstva. Već je na 3. sastanku garešničke radne zajednice 9. 11. 1939. u uvodnom izlaganju Kako da se preuredi naš nastavni program10 iznio neke svoje poglede i ponudio rješenja. Naime, šarenilo što je vladalo u trajanju osnovne škole te opće stanje prosvjete nagnali su ga da progovori o gorućim pitanjima tadašnjeg trenutka. Iako je Zakon o osnovnim školama iz 1929. propisivao obvezno osmogodišnje školovanje, na terenu je bilo drugačije, različito od mjesta do mjesta pa između dvaju ratova koegzistiraju četverogodišnje osnovne škole uz četverogodišnje osnovne škole s produženim oblicima školovanja (opetovnice), šestogodišnje osnovne škole i osmogodišnje osnovne škole. Škole su djelovale u teškim prilikama, u neprimjerenim prostorima, bez potrebnih pedagoških pomagala, učila, bez udžbenika, bilježnica... Djeca na selu bila su još više zakinuta od gradske, nakon četverogodišnjeg obveznog obrazovanja ostajala su na gospodarstvima i radila. Zato se Božičević zauzima da se i za njih uvede osmogodišnje školovanje koje bi se sastojalo od pet razreda osnovne škole i tri razreda više narodne škole. Osnovna škola održavala bi se prije podne, a viša narodna tijekom pet mjeseci u zimsko vrijeme poslije podne. Unificiranjem udžbenika za cijelu Banovinu Hrvatsku te prilagodbom nastavnih programa prema nastalom trenutku veće hrvatske samostalnosti i uopće praktičnim potrebama postigao bi se krajnji cilj odgoja »čovjeka slobodna, etički snažna i moralno jaka«.11 Građa bi bila razvrstana po modelu skupne obuke (u nižim razredima) i koncentracije (u višim razredima) radne škole. Do ostvarenja mnogih zamisli (unificiranja udžbenika, jedinstvenih nastavnih programa), a posebice jedinstvene osmogodišnje osnovne škole, identične i u gradu i na selu12 trebat će još pričekati sve do sredine šezdesetih godina. Prikažimo ukratko i taj razvoj. Za NDH osnovna je škola trajala četiri godine. Nakon 1946. pa sve do šezdesetih dominira sedmogodišnja osnovna škola, iako je Zakonom o narodnim školama iz 1951. ozakonjeno osmogodišnje osnovno školovanja što se postupno i ostvaruje spajanjem četverogodišnje osnovne škole s nižim razredima gimnazije. Danas, kad se ponovno priprema temeljita reforma školstva, a kao stvarna potreba i produljenje obvezatnog osnovnog obrazovanja, Božičevićeva su promišljanja i poučna i zanimljiva.13

Kao iskusan učitelj praktičar, stručnjak okrenut stvarnosti, znao je da se zamišljene promjene u školstvu ne mogu provesti bez stručno osposobljena i motivirana učiteljstva. Naobrazba što ju je učiteljstvo tada stjecalo na učiteljskoj školi, odnosno na visokoj pedagoškoj školi, nije odgovarala potrebama trenutka obilježena nezapamćeno brzim razvojem mnogih znanosti. Zato u studiji Temeljni problemi hrvatskog pučkog školstva predlaže korjenite promjene14 koje bi se mogle sažeti u nekoliko točaka: sadašnje učiteljske škole temeljitim preuređenjem postale bi učiteljske akademije na kojima bi izobrazba trajala šest godina povrh četiri razreda srednje škole (dakle, viša škola), a visoku pedagošku školu reformirati u samostalni pedagoški fakultet. Na tom fakultetu obrazovali bi se nastavnici građanskih škola, ali i nastavnici učiteljskih škola kao i pedagoški stručnjaci i školski reformatori te bi u konačnici koristi imali i učitelj pojedinac, ali i cijeli učiteljski stalež pa i cijeli hrvatski narod. Razumije se, pedagoški fakultet trajao bi četiri godine nakon gimnazije, dakle osam tečaja. Nadalje, uz učiteljske akademije uvesti internatski odgoj, a sadašnjim najsposobnijim i najboljim učiteljima omogućiti upis na preuređenu visoku pedagošku školu, odnosno pedagoški fakultet. Za sve ostalo učiteljstvo pokrenuti neobvezatne više stručne tečajeve i stručne ispite, a za stručni nadzor u pučkom školstvu izabrati najsposobnije učitelje koji bi nakon tečajeva polagali nadzorničke stručne ispite. Na kraju ističe da je potrebno sva učiteljska mjesta sistematizirati i prema tome odrediti plaćevne razrede s doplacima.

U članku Kako reformirati učiteljsko obrazovanje15 Božičević nudi nova rješenja po kojima bi studij za učitelje osmogodišnjih škola trajao tri godine na učiteljskoj akademiji nakon gimnazije, a za buduće profesore gimnazije pet godina na filozofskom, odnosno prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nastavnicima učiteljskih akademija postajali bi najbolji sadašnji učitelji osmogodišnjih škola s desetogodišnjim iskustvom nakon trogodišnjeg studija na filozofskom fakultetu. Viša pedagoška škola postala bi suvišnom, zapravo nakon reforme postala bi učiteljskom akademijom.

Još će jednom, 1965, Božičević progovoriti o reformi učiteljske naobrazbe.16 Zadovoljan je uvođenjem jedinstvene osnovne osmogodišnje škole, ostvarenjem svoga sna, ali nije krio ni radost zbog osnutka pedagoške akademije umjesto dotadašnje učiteljske škole: »Velik je to i značajan događaj u našem školstvu.« Iskusnom pedagogu nije promaknuo ni novonastali dualizam između razredne i predmetne nastave te lucidno zaključuje kako se pod razrednom nastavom krije bivša učiteljska škola, a pod predmetnim smjerom bivša viša pedagoška škola te pokušava pomiriti tenzije predlažući jedinstvenu naobrazbu budućih učitelja koji bi mogli predavati od prvog do osmog razreda, a sastojala bi se od pedagoško-metodičke (opća) i predmetne po vlastitom izboru predmeta (specijalna) naobrazbe. Nažalost, te praktične zamisli nisu ni do danas ostvarene.

IV.

Lik je učitelja u Božičevićevim djelima idealiziran, ako se promatra iz našega današnjeg pedagoškoga kuta. Ponajprije je pedagoški stručnjak, a potom narodni prosvjetitelj. On je »ljubezan, razgovorljiv i uviek pun interesa za svaku narodnu potrebu«,17 dobro poznaje djetinju dušu, selo, naš narod, njegov život, običaje, prošlost, prosvjetne i gospodarske prilike. Učiteljsko zvanje je idealno, uzvišeno, jer učitelj u djeci »prvi... odgaja značaj, njeguje poštenje, budi ponos i uči ih što je ljudska čast i dostojanstvo«.18 U narodu puno postižu samo oni koji su stekli narodno povjerenje i uživaju narodni ugled. A što su učitelji bez ugleda? »Prestaju biti odgojitelji, a postaju samo puki nadničari, koji iza sebe ne ostavljaju baš nikakva pozitivna traga.«19 Uz svakodnevni rad u učionici »njemu je dužnost da... širi napredak i prosvjetu u svome selu«.20 Odnos učitelja i naroda najbolje je Božičević sažeo u predgovoru knjige Od Garića do Ilove i Česme: »Narodne težnje moraju biti i naše težnje. Narodna bol i nas treba da boli. Narodno veselje i nas treba da raduje. A sve naše misli, sav naš napor, sve naše djelovanje treba biti namijenjeno i opet samo našem narodu, njegovoj sreći i blagostanju.«21

Monografija Od Garića do Ilove i Česme prikaz je narodnih, vjerskih, prosvjetnih, gospodarskih... prilika u garešničkom kotaru. Iako je u uvodu prikazana povijest svakog mjesta u kojemu škola djeluje, time sama povijest školstva, odnosno razvoj prosvjete u tim mjestima nije zapostavljen, već se opća povijest i povijest školstva prožimaju i dopunjuju. Posebice su dragocjeni podaci o samozatajnim učiteljima, graditeljima te povijesti kroz sve vrijeme trajanja Vojne krajine i neprestanih borbi s Turcima. Koristeći se brojnim školskim spomenicama i Cuvajevom Građom za povijest školstva... te djelima suvremenih povjesničara, prikazujući prosvjetne prilike i prosvjetne djelatnike u vremenu i prostoru, stupanj idealizacije sveden je na razumnu mjeru. Izbor učitelja o kojima će iscrpnije progovoriti govori puno i o Božičeviću, jer znao je istaknuti ono bitno i prešutjeti navažno. Navest ćemo neke od istaknutih učitelja. Stjepan Čubelić je u Garešnici učitelj 1903-1913. i u tom vremenu je osnovao Sokolsko društvo, Tamburaško-pjevačko društvo Garić, a zauzimao se i za gradnju pruge Garešnica-Bjelovar. Ladislav Zbožinek, učitelj u Palešniku (1900-1909), znatno se više zanimao za alate pa je otišavši na građansku školu u Zagrebu napisao djelo Moja radionica. Martin Grkčević, učitelj u Oštrom Zidu (1907-1919), bijaše poznat predavač i govornik, a napisao je i brošuru Povijest Garić-grada.

U Hercegovcu su službovala dva učitelja koja spominje Božičević. Prvi, Kvirin Broz (1883-1891), pčelar, vrtlar, voćar, član HPKZ-a, pisac stručnih knjiga Pčelarenje sa pokretnim saćem, Povrćarstvo..., drugi Tomislav Suntešić (1932-1945), priređivač diletantskih priredbi, jedan od osnivača Hrvatskoga seljačkog doma i u njemu Hrvatske čitaonice, a za vrijeme njegova ravnateljstva izgrađena je i nova školska zgrada u Hercegovcu. Mato Lovrak za učiteljevanja u Velikim Zdencima (1926-1934) stvara svoja najbolja književna djela: Slatki potok, Družba Pere Kvržice, Djeca Velikog Sela (poslije naslovljeno kao Vlak u snijegu), ali i niz stručnih članaka i osvrta.22 I Božičević je prije dolaska u Garešnicu 1937. bio učitelj u nedalekoj Velikoj Trnovitici (1933-1937) i u kratkom vremenu obnovio zamrli rad Hrvatske pučke knjižnice (osnovao ju je 1905. I. Skubin), koja je 1011. prestala s radom, preimenovavši je u Narodna knjižnica J. J. Strossmayer. Na početku obnovljenog rada 1934. imala je 471 sv., a na kraju 1936. knjižni je fond povećan na 1005 sv., uglavnom izdanja Društva sv. Jeronima, HPKZ-a i MH-a. Nije nevažno spomenuti da je već spomenute 1936. bilo oko 700 učlanjenih čitalaca. Božičević je u knjižnici bio tajnik i blagajnik, a i knjižničar.23

Usporedba dvaju kapitalnih Božičevićevih djela (Od Garića do Ilove i Česme, Hrvatsko učiteljstvo u narodu) dovest će nas do važnih stilskih odrednica njegova rada, načina na koji su pojedine studije nastajale. Već je uočeno kako se neprestano vraća pojedinim temama te nekim poznatim pedagozima. Započeti rad stalno dorađuje proširivanjem istaknutih dionica. U knjizi Od Garića do Ilove i Česme monografski je prikazao značenje učiteljstva u garešničkom kotaru, a potom je 1943. u zborniku Hrvatska domovina naznačio kako takva tema zaslužuje puno više prostora,24 a učiteljstvo i njegovo djelovanje trebalo bi prikazati znatno šire, što je 1944. i ostvario u sintezi Hrvatsko učiteljstvo u narodu. Iako je glavna uloga učitelja odgoj i obrazovanje djece i mladeži, on se u spomenutom djelu zadržao na njihovu radu u prosvjećivanju hrvatskog naroda.

Učiteljske su djelatnosti izvan škole mnogobrojne: organiziraju razne tečajeve i popularna predavanja, otvaraju knjižnice i čitaonice, osnivaju diletantske skupine, pjevačka i druga glazbena društva, pripremaju narodne smotre, sudjeluju u radu vatrogasnih i raznih dobrotvornih društava, pomažu ili sami ustrojavaju seljačke zadruge, rade u vrtu, pčelinjaku, voćnjaku, vinogradu..., bave se glazbenim, literarnim, likovnim, stručnim i znanstvenim radom. Učitelji su 1871. osnovali HPKZ, pokrenuli Napredak 1859, Smilje 1873... Uređuju mnogobrojne dječje i stručne časopise. Bez njih ne bi bilo ni dječje književnosti, oni su njezini tvorci. Surađuju i u drugim za hrvatski narod značajnim društvima: Društvu sv. Jeronima, MH... Istražuju narodnu prošlost, običaje, jednom riječju narodni život. Dakle, oni su: predavači, knjižničari, glumci, redatelji, zborovođe, vatrogasci, vrtlari, pčelari, voćari, vinogradari, glazbenici, pjesnici, pripovjedači, slikari, pedagozi, etnolozi, povjesničari, geografi, urednici, priređivači... Njihovi doprinosi vidljivi su na prosvjetnom, kulturnom, znanstvenom, ali i na gospodarskom planu. Svojim radom i primjerima bude u narodu svijest za slobodom i narodnom samostalnošću. Zato su ih dosadašnji režimi (austrijski, mađarski, jugoslavenski) premještali, otpuštali, bacali na ulice, a mnoge su i u tamnice zatvarali. Danas je došlo vrijeme ispravka nepravdi, primanja nagrada umjesto namijenjenih kazni.25 Na kraju Božičević zaključuje: »... ovaj kratak prikaz samo je blieda slika sjajnih uspjeha, koje je učiteljstvo postiglo svojim tihim i nesebičnim radom za dobrobit naroda i domovine«.26

Nekima od spomenutih učitelja vraćat će se često videći u njima uzore kojima se cijeli život nadahnjivao i od kojih je učio. Bili su to vrsni pedagozi, pisci, narodni prosvjetitelji. Svojeg profesora s Učiteljske škole u Zagrebu Stjepana Pirnata, agronoma, pravog člana HPKZ-a, osnivača pedesetak hrvatskih seljačkih zadruga, koji je 1932. prisilno umirovljen zbog rodoljublja, pisca stručnih knjiga Školski vrt, Poljoprivreda, Povrćarstvo, sjetio se povodom njegova 75. rođendana i 50. obljetnice stručnog rada, a kad on 1962. umire, oslikat će ga divno u nekoliko sličica kao čovjeka »kojeg nikad nismo vidjeli ni namrštena ni ljutita. Uvijek mu je na licu podrhtavao drag i ugodan smiješak, kojim nas je najviše osvajao... Svoje učenike uvijek je sretao s toliko pažnje i srdačnosti, da nam je rastanak s njim još teži i bolniji.«27

O Stjepanu Široli Božičević je pisao još 1929. u Napretku.28 Širolina patriotizma, upornog odgajateljskog rada i beskompromisnog životnog optimizma sjetit će se i 1963. u trenucima tjeskobe i nepravde kad biva premješten iz Zagreba u Karlovac na Pedagošku akademiju. U Karlovcu je deset godina (1892-1902) radio Širola i surađivao u Svjetlu, prilogu Karlovačkog tjednika. Ta spoznaja ga tješi i ohrabruje. Neće dugo proći do objavljivanja iscrpne rasprave o dragom, prvo žakanjskom, a potom i karlovačkom učitelju. Širola kao urednik postat će uskoro poznat diljem Hrvatske. Uz uređivanje Karlovačkog glasnika (potkraj boravka u Karlovcu) i Nade, karlovačkog kalendara (1898-1901), dakle periodika lokalnog značenja, on je pokrenuo 1895. i Ljiljan (izlazi sve do 1898) i oko njega okupio najistaknutije hrvatske dječje i omladinske pisce, a preuzimanjem Škole 1896. i uređivanjem sve do 1914. kada prestaje izlaziti, učinio ga je jednim od najuglednijih stručnih časopisa u kojem su pisali S. Fabković, D. Trstenjak, T. Ivkanec, Lj. Varjačić... Škola je donosila mnoge članke iz pedagogije i metodike, a i mnoge biografije zaslužnih pedagoga. Koliko su Široline organizatorske sposobnosti (1890. pokrenuo je omladinsku biblioteku, suradnik je Narodne čitaonice u Karlovcu...) Božičeviću bile poticajem, toliko se oduševljavao i njegovim plodnim književnim radom (Seosko lišće, 1891; Na Plitvička jezera, 1895; Na bijegu, 1901...). Rezignirano na kraju Božičević zaključuje: »Zaborav bila je plaća za sve.«29 Kazna umjesto nagrade, slično Širolinoj, Pirnatovoj i Božičevićevoj sudbini, dogodila se i Davorinu Trstenjaku 1888. kada je premješten iz Karlovca u Kostajnicu. Veliki ljubitelj prirode, učitelj koji je uzoran vrt uređivao i imao pčelinjak, a uz to i pisac stručnih knjiga Mladi učitelj, Zreo učitelj (1907), Školski vrt na selu, 1883, Ptice, 1888, autor putopisa (Putne uspomene, 1880), crtica (Rane i melem, 1887), član HPKZ-a od 1873, ravnatelj Više djevojačke škole, a uskoro i Dječačke škole u Karlovcu, Božičeviću je bio primjerom narodnog učitelja koji je uspješan u razredu, a isto tako i izvan njega povezujući školu s radom, životom. Trstenjakovo rodoljublje, a posebice vizija učitelja-umjetnika oduševljavala je Božičevića i nerijetko ju je u svojim djelima isticao. U Trstenjakovoj, a uvelike i u Božičevićevoj projekciji, učitelj je pun znanja, ideja, poznaje osnove psihologije, etike i estetike, skladno ujedinjujući materijalističko i idealističko, optimist pun vjere, ljubitelj suvremenosti, demokratskih težnja, nije formalist i uz to prosvjetni i politički borac za narod. U punih sedamnaest godina učiteljevanja u Karlovcu (1871-1888) Trstenjak je postigao što neki ne bi ni za dva života i na kulturnom i na prosvjetnom planu.30

Božičević nije zaboravio ni učitelje u Istri koji su se hrabro odupirali talijanizaciji. Prvi, Josip A. Kraljić, učitelj u Sovinjaku, Draguću, Lanišću te od 1903. u Malom Lošinju, značajan je po svojim vezama s iseljenim Hrvatima u Južnoj Americi (u Argentini boravi 1908-1910), ali je još značajniji kao pokretač Mladog Istrana 1906, prvoga hrvatskog dječjeg lista u Istri, kojemu je naklada nerijetko bila veća od 3000 primjeraka. O njegovoj borbi za Istru, koja se između dvaju ratova našla u omči fašizma i iz koje je i sam morao bježati, svjedoče knjige: Istranke (1920), Sokolke (1927) i Suze Istre (1931).31 Drugi, Ive Jardas, učitelj koji je zbog rodoljublja 1919. izbjegao iz Istre, ostat će zapamćen kao vrstan etnograf iza kojeg su ostala djela: Kastavština (Zagreb, 1957), Po grožnjanskom krasu: ljudi, običaji i folklor (Buje, 1971).32

V.

Vrsni pedagozi kao Božičević žive sa svojim vremenom, uključuju se u rasprave, nude rješenja, predlažu izmjene... Prisjetimo se njegovih zauzimanja za jedinstvenu osmogodišnju osnovnu školu te doprinosa u reformi učiteljskog obrazovanja. No, njegovi obzori znatno su širi. Uređenje zapuštenih školskih vrtova znatno bi unaprijedilo nastavu i osuvremenilo neke oblike rada s djecom, posebice primjenu stečenih znanja.33 Prikupljajući građu za povijest školstva u garešničkom kotaru, a poslije za cijelu Hrvatsku,34 uvidio je veliko značenje školskih spomenica. Neke škole ih uopće ne vode, a i one koje ih vode nisu u vođenju sustavni pa predlaže obnavljanje spomenica, ali nudi i model po kojem bi sve trebale biti uređene.35 Inače, pedesetih godina teme iz povijesti školstva bit će dio njegovih stručnih opservacija i preokupacija.36 Neizostavni su dio te povijesti uz ustanove (osnovne škole, učiteljske škole) i biografije poznatih učitelja koje je Božičević oteo zaboravu. Svim svojim snagama nastojao je iz pedagoškog rada ukloniti šablonu, mehanički pristup pa kad se radilo i o organizaciji seminara za učitelje.37 Načini ocjenjivanja, uza sve atribute zastarjelosti, bili su učenicima neprimjereni, izvor frustracija i nerijetko neobjektivni pa predlaže da uz usmena obvezno budu i pismena ispitivanja znanja iz kojih bi proizišla srednja ocjena.38 Mehanički pristup ustalio se i u vrednovanju brzog i izražajnog čitanja u sebi i naglas, gdje se naglašavala kvantiteta, a ne kvaliteta te se nije obaziralo na sadržaj, stil i sve ljepote teksta. Izražajnim čitanjem, koje u sebi uključuje pravilnu artikulaciju, dobru i lijepu dikciju te uspješnu intonaciju, njeguju se spomenute vrijednosti.39

Čitanju, i uopće ispitivanju dječjih čitalačkih interesa posvetit će Božičević znatno više pozornosti sredinom šezdesetih godina za vrijeme djelovanja na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu. Nakon provedene ankete na uzorku od 2100 učenika karlovačkih i okolnih osnovnih škola došlo se do zaključka da su djeca predškolske dobi najviše slušala te u prvom i drugom razredu čitala Grimmove bajke i priče. Pričali su im i čitali: majke, bake, djedovi, očevi. Koje? Crvenkapicu, Ivicu i Maricu, Pepeljugu, Snjeguljicu, Trnoružicu. Najzastupljenija su djela braće Grimm, slijede Perrault, Disney, Andersen... Već učenici četvrtog razreda napuštaju svijet fantastičnosti i priklanjaju se realističnijim temama te su umjesto Grimma na prvom mjestu Lovrak, Ćopić...

Što je našem autoru smetalo u Grimmovim bajkama i pričama? U prvom redu likovi maćeha, vještica, vila. Maćehe su prikazane kao nakazne starice, pakosne i uz to kanibalskih sklonosti. Smetali su mu i okrutni prizori mučenja djece. Takva uopćavanja i prihvaćanja slike maćehe površna su i anakrona. Njegov je prijedlog skidanje tradicionalne »aureole zla, krvoločnosti, pakosti i svih drugih negativnih karakteristika s maćeha«.40 Štoviše, traži pedagoško-psihološku reviziju dječje lektire.

Božičević zastupa tezu da se srednjovjekovni anakronizam, čest u Grimmovim bajkama, pod njemačkim utjecajem proširio i u našem narodu. Živeći u okrutnim vremenima turskih osvajanja, vojne stege i austrougarske dominacije, prihvaćali smo i prizore okrutnosti, nakaradne slike vještica, starica, maćeha što su ih braća Grimm u svojim djelima oblikovala. Mnogobrojna izdanja njihovih bajki i priča udomaćila su se u našem narodu te se ne treba čuditi da su ih djeca najčešće slušala i čitala. Ne odričući točnost nekih Božičevićevih zapažanja, potrebno je ipak istaknuti da su i sadržaj i likovi poznati u hrvatskoj narodnoj predaji, usmenoj tradiciji i prije braće Grimm. Opće je poznato da su se mnogi njemački romantičari divili našoj narodnoj književnosti, a s njom su upoznata i braća Grimm. Valja dodati kako su neki motivi zajednički mnogim narodima i kulturama. A lik maćehe jedan je od njih. Objašnjenje je znatno složenije. U patrijarhalnoj kulturi obitelj je zatvorena zajednica, cjelina, i svaki novi, izvanjski član je nepoželjan, a posebice maćeha koja dolazi na mjesto majke. Tko može majku zamijeniti? U narodnoj predaji majka je oličenje dobrote, ljepote, svi pozitivni atributi mogu joj se pridavati. A kako narodna tradicija likove karakterizira najčešće crno-bijelo, maćeha je kao majčin antipod dobila sva moguća negativna obilježja. Ispravljanje takvih i sličnih zabluda u narodu je nemoguće jer je riječ o stereotipima. Ne treba se čuditi da su roditelji nalazeći u Grimmovim djelima slične, već više ili manje poznate prizore iz narodne predaje, lako ih prihvaćali i usvajali te svojoj djeci prenosili.

Pitanje zašto Grimm, a ne Andersen, što ga je Božičević postavio 1965. na II. kongresu pedagoga u Zagrebu,41 zanimljivo je, ali bi nas odvelo u neželjenom pravcu pa ostaje kao zanimljiva tema nekog od budućih radova. Djeca rado slušaju radio, gledaju filmove, a velik interes pokazuju i za strip koji pak može biti koristan čimbenik odgoja budući da je kod djece omiljen zbog jednostavne i brze recepcije promatračkog pamćenja.42

VI.

Uz prve tiskane radove M. Božičevića mogli bismo dodati atribute književni, točnije književnopovijesni pritom misleći na prikaze djela hrvatskoga književnika J. Hranilovića,43 a potom na književni rad Zrinskih i Frankopana.44 Poslije, kao priznat pedagog pisat će povremeno osvrte na djela hrvatskih dječjih pisaca i pjesnika (Z. Špoljar, G. Cvitan, B. Toni, J. Leskovar...). U ovoj studiji namjera nam je dati uvid u njegovo prozno i pjesničko djelo. Dvije su njegove priče o kojima bi valjalo ponešto reći. Prva, Pod bičem sudbine, autobiografska, objavljena u Danici 1936, a druga, Pogaženo srce, ostala je u rukopisu.45 Pjesničko pak djelo okuplja četrdesetak pjesama od kojih je veći dio u rukopisnoj ostavštini,46 a tek manji dio tiskan u časopisima. Upravo, objavljeni stihovi zaslužuju našu pozornost. Teme su im različite: ljubavne, pejsažne, refleksivne, prigodne, didaktične...

Ljubavne pjesme donose niz tipičnih motiva sretnih trenutaka kad je s dragom, koju naziva Mila, i bolnih rastanaka i još bolnijih i tužnijih prisjećanja na zajedničke sretne dane (Uz dragu, Slavuj, U Zelenjaku). Vinagorski zagorski pitoreskni krajolici (Na Vinagori,47 U proljeće) s proljeća kad svi rade, ili na polju, ili po brežuljcima u vinogradima, predjeli uz Sutlu, zimi, kad sve utone u otajni mir koji nas odvlači u slutnje i razmišljanja o svrsi ljudskog življenja (Zima), ostavili su u mladom učitelju i pjesniku toliko dojmova da će im se često vraćati, posebice u teškim životnim iskušenjima. A mladom intelektualcu, uz to i idealistu koji je beskrajno vjerovao u plemenitost učiteljskog poziva, ljudska pakost, zloba, neiskrenost zagorčavali su život (U pandžama zlobe). U teškim životnim uvjetima, osamljenima u mračnim sobicama, mnogim mladim intelektualcima gasnuli su »ideali sveti« (Život). Iako u autobiografskim zapisima u stihu i nema istinske poezije, ipak ostaju kao vrijedno svjedočanstvo o ljudima i vremenima. Dokumentarnu više no pjesničku vrijednost nose u sebi i pjesme nastale u raznoraznim prigodama: Uspomene (Franji Denku, vinagorskom učitelju, 1930), Na posveti kreševinske škole (1930), Iz ropstva u slobodu (J. J. Strossmayeru, 1934), U očekivanju (sinu Srećku, 1935), U burnoj noći (vatrogascima u Vel. Trnovitici, 1935).

U toj poeziji koja je svojim većim dijelom deskriptivna, nalazimo i pjesnički uspjele sličice, poredbe koje vjerno oslikavaju psihološko stanje ljudske osamljenosti:

»Ko kamen pusti tamo na visu,

Ko zadnja zvijezda u kasnoj zori,

Ko brodić slabi u morskom bjesu.«

(U pandžama zlobe)

Ni stihovima i u njima uspjelim paralelizmima (zelen — cvijeće, slavuj — ševa), kojima se priroda slavi i personificira, ne možemo odreći ni ljupkosti, ni pjesničke inventivnosti:

»Ovdje zelen — ondje cvijeće,

Ovdje slavuj — tamo ševa,

A svud drago pramaljeće

Ljupkim glasom skladno pjeva.«

(Proljeće)

Smiraj dana s nekoliko uspjelih atributnih sintagmi (ljubica skromna, đurđica čedna...) koje se nižu u obliku gradacija, od tihe slavujeve pjesme do potpune tišine, slikaju nam stihovi jedne od najboljih pjesama:

»Ljubica skromna snivat se sprema,

Đurđica čedna cvjetiće sklapa,

Leptirić žuti davno već drjema,

Slavuj još samo pjesmicu tepa.«

(Kad zvonovi bruje48)

Zvukovi zvona ne remete taj mir, već se stapaju s krajolikom u skladnu himnu Gospi Vinagorskoj.

Impresivan je i vrijedan navođenja i ovaj zalaz sunca:

»Preko rijeke izdaleka

Tonulo je sunce sjajno

Nestajući k'o u krvi

Žarilo se kratkotrajno.«

(Pred prvim školskim danom49)

Među odlikama Božičevićeva stila izdvaja se vještina kojom deskriptivne dionice izmjenjuje s dijaloškim dionicama, odnosno raznoraznim obraćanjima lirskog subjekta bilo strancu kojemu pokazuje ljepote krajolika uz Sutlu (Na Vinagori), ili pak Bogu, Majci Božjoj ili svojoj dragoj. U pjesmi Pred prvim školskim danom sunce svojim sjajem poručuje djeci da ih sutra čeka škola, rad, knjige, jer:

»Dosta bješe polja, šume

I valova bistre rijeke,

Dosta pjesme, smijeha zvonka,

Milovanja trave meke.«

Katkad nam mogu zasmetati sintagme (pusto roblje, noćca tamna, svjetla mala, duboki ponor, otrovne zmije, osamljeni dub...) kao i didakticizam, što susrećemo i u drugih pjesnika tridesetih godina kada te pjesme i nastaju. No, Božičević zna i iznenaditi u što smo se već uvjerili. Pišući u osmercu, odnosno šestercu s rimama na kraju, stihovima kojima je ritam inače brz, ali jednoličan, kao pravi pjesnik znat će premještanjem pridjeva iza imenice (bajne noći — noći bajne) razbiti tu monotoniju:

»Bilo je to bajne noći,

Noći bajne... noći mile,

Kad je dragi gledo oči

Svoje male... sitne vile.«

(Uz dragu)

Priča Pogaženo srce koju nam pripovijeda sveznajući pripovjedač u liku mladoga gospodina školnika ima sve odlike sličnih realističkih priča s autobiografskim elementima. Naime, kad god bi se našao kod kuće, mladi bi učitelj odlazio u šetnju šumom, proplankom, sjeo bi na panj i promatrao predivni krajolik i pritom osjećao neiskazanu tjeskobu. Za jedne takve šetnje nenadano susreće mladu ženu na istom proplanku kako veze i plače. Sudbina naše glavne junakinje Jagice već je zapečaćena, dakle, povod da nam pripovjedač ispriča što se dogodilo, da nas retrospektivno uvuče u radnju. Dalje se nižu prizori sretne ljubavi između Jagice i Iveka, vjenčanje, rođenje kćerkice Ljubice sve dok muž ne odlazi u vojsku. Nesamostalnom i nedozrelom seoskom mlakonji neće trebati puno uvjeravanja u tobožnju ženinu nevjeru, a posebice kad to čuje iz majčinih usta te tjera svoju ženu iz kuće vrativši se iz vojske. Povod svekrvine objede snahe puno je prozaičnije prirode, jer Jagica joj se usprotivila da proda njezinu najdražu kravu. Pakost ne poznaje granice, dijete su od majke udaljili a da bol bude veća kćer Ljubicu su nagovorili te majci vraća opravicu koju je majka za nju s ljubavlju vezla.

Uz nekoliko uspjelih opisa prirode i psihičkih stanja likova oslikanih njome, a ističe se Jagičin vez u kojem se zrcali njezina duša, njezina bol, očaj, tuga, stječe se dojam da se previše opisuje, priča, a da likovi sami malo rade, da su statični.

VII.

Božičevićev je životni i stručni razvojni put logičan, postupan, bez većih preskakanja. Započeo je kao pučki učitelj i sve do II. svjetskog rata učiteljevao je uglavnom u školama garešničkoga kotara (Kreševine, Vel. Trnovitica, Garešnica). Kad dolazi u Zagreb pred sam rat 1941, već je afirmiran i kao pedagoški pisac. Od 1950. pa sve do srpnja 1969. profesor je na raznim učiteljskim školama (Petrinja, Zagreb, Karlovac, Pakrac). Radio je neumorno, pisao puno te njegova bibliografija sadrži više od petsto jedinica, uglavnom osvrta, pregleda, stručnih i znanstvenih članaka te sedam knjiga.

Njegov stručni rad, čije početke vežemo uz članak Stjepanu Široli u spomen, objavljen u Napretku 1929, temelji se na radnoj školi, vrlo popularnoj u hrvatskoj pedagogiji između dvaju ratova, posebice tridesetih godina. Radna škola nastala je kao otpor enciklopedizmu, odnosno kao pokret koji je nastojao nastavu povezati sa životom. U takvoj školi dominirala je »skupna obuka«, odnosno koncentrirana nastava iz koje će se profilirati problemska nastava sedamdesetih i integrirana nastava devedesetih godina 20. st. Učeniku i razvoju njegovih individualnih sposobnosti pridavana je posebna pozornost u školi rada, ali ni učitelj nije tek predavač i autoritet. Uspostaviti dijalog s učenikom, navoditi ga na uočavanje, a potom i rješavanje problema, bila mu je nova uloga i zadaća. Iz novih odnosa proizašao je i novi duh: radost u radu, otkrivanju, učenju... Božičević je među prvima iznesene zasade popularizirao među učiteljstvom u novoosnovanim radnim zajednicama garešničkoga kotara, a potom ih sam u radu primjenjivao. Sklad teorije i prakse i uopće života i djela jedna je od njegovih temeljnih odlika. No, uloga učiteljstva u njegovoj projekciji bila je posebno važna, posebice u prosvjećivanju naroda. Predanim radom, velikim znanjem i iskustvom učitelji mogu narodu osigurati prosperitet. Zato nije podnosio činovnike, nadničare u učiteljskim redovima. Božičevićeva vjera u ideale, u učiteljski zanos, posebice danas kad je tako rijedak među učiteljstvom, čine ga i modernim i aktualnim. A učitelji kao D. Trstenjak, S. Širola, M. Božičević... danas su nam potrebniji nego ikad prije.

Iz njegovih radova razvidni su široki obzori, veliko znanje, iskreno rodoljublje, dinamičan i polemičan duh. Dinamičan, jer je sa svojim učenicima organizirao na stotine stručnih posjeta osnovnim školama, drugim učiteljskim školama i pedagoškim centrima, a potom niz stručnih izleta nakon kojih su nastajale studije, pregledi, putopisi kao što je Putujemo Jadranom. Stoga Božičevića smatraju i vrsnim popularizatorom nekih znanosti, posebice povijesti i zemljopisa. U mnoge rasprave se uključivao i zastupao nerijetko i polemički svoja stajališta kao što je očitom bila potreba uvođenja jedinstvene osmogodišnje osnovne škole, a i reforme cjelokupnog učiteljskog obrazovanja. Učiteljska naobrazba nije pratila razvoj znanosti i stvarne pedagoške potrebe te mu je smetao očiti anakronizam. Međutim, predmetom njegovih javljanja bile su i zapuštene školske spomenice, zapušteni školski vrtovi... Povremeno se javljao i pjesmama i kraćim pričama koje danas imaju više dokumentarnu no umjetničku vrijednost. Kao rodoljub osjetio je mnoge nepravde, objede, ljudsku zlobu, ali nije odgovarao mržnjom, već novom energijom i novim žarom prianjao je poslu, stalnom stručnom usavršavanju. Njegovo rodoljublje nije poznavalo velikih riječi i moglo bi se svesti na sintagmu: služiti narodu i domovini. U hrvatskoj pedagogiji ostat će zapamćen kao iskonski pragmatičar koji nikad nije posumnjao u uzvišenost učiteljskog poziva. Svjetlo tih ideala moglo bi biti i nama putokaz unatoč vremenima u kojima živimo.

1 U bogatoj Božičevićevoj ostavštini, koje mi je veći dio bio na raspolaganju zahvaljujući susretljivosti njegova sina dr. Srećka Božičevića, nalazi se i bibliografija radova, a i životopis što ga je autor sam napisao 8. rujna 1979, dakle tek godinu prije smrti. Dio ostavštine je i u Školskom muzeju u Zagrebu pa i djelatnicima te ustanove iskreno zahvaljujem. Do ostalih radova došao sam samostalnim istraživanjem u NSK-u. Zahvalnost na pomoći dugujem i Gradskoj knjižnici u Karlovcu.

2 Objavljivanjem spomenute bibliografije iz Božičevićeve ostavštine, koja završava s 1970. i koju bi trebalo nadopuniti, stekao bi se detaljniji uvid u njegovo djelo.

3 Božičevićeva suradnja u Napretku, glasilu HPKZ-a, čijim je dopisnim članom postao 1936, a potom i pravim 1939, bila je bogata i plodna. To društvo imalo je veliku ulogu u prosvjetnoj izgradnji hrvatskog naroda što je autor i naglasio u članku Hrvatski pedagoško-književni zbor objavljenom u Napretku 1943.

4 A. Defrančeski, Skupna obuka u teoriji i praksi, Zagreb, 1935.

Vidjeti i M. Božičević, Mate Demarin: Idejne komponente radne škole, Hrvatska smotra, 7(1937), str. 418-420.

5 M. Božičević, Kako da provedemo princip skupne obuke u našoj školi, Napredak, 7-8(1936), str. 339.

6 M. Božičević, Kako da provedemo princip skupne obuke u našoj školi, Napredak, 10(1936), str. 430.

7 Vidjeti: M. Božičević, Garešnička radna zajednica na hospitaliziranju u Zagrebu, Hrvatski učiteljski dom, 16(1939), Zagreb, 29. 4. 1939, str. 2.

8 M. Božičević, Osnutak radne zajednice u garešničkom srezu, Hrvatski učiteljski dom, 3(1938), Zagreb, 10. 10. 1938, str. 3.

9 M. Božičević, Garešnička radna zajednica na hospitaliziranju u Zagrebu, Hrvatski učiteljski dom, 16(1939), Zagreb, 29. 4. 1939, str. 2.

10 M. Božičević, Kako da se preuredi naš nastavni program, Napredak, 1(1940), str. 28-30, 2(1940), str. 78-81.

11 Isto, str. 30.

12 M. Božičević, Kako ostvariti jedinstvenu osmogodišnju školu, Školske novine, 14(1956).

13 Osnovna škola i obvezno školovanje u Republici Hrvatskoj, Školske novine, 41-42(2000), Zagreb, 19. 12. 2000, str. 1-2.

14 M. Božičević, Temeljni problemi hrvatskog pučkog školstva, Napredak, 3-4(1943), str. 1-23. 15 M. Božičević, Kako reformirati učiteljsko obrazovanje, Školske novine, 13(1953).

16 M. Božičević, Pedagoške akademije trebale bi imati svoj bilten, Školske novine, 19(1965).

17 M. Božičević, Hrvatsko učiteljstvo u narodu. Zagreb, 1944, str. 16.

18 Isto, str. 13.

19 M. Božičević, Temeljni problemi hrvatskog pučkog školstva, Zagreb, 1943, str. 7.

20 Isto, str. 8.

21 M. Božičević, Od Garića do Ilove i Česme. Garešnica, 1938, str. 5.

Vidjeti i: M. Božičević, Monografija za svaki kotar, Hrvatski učiteljski dom, 12-13(1939), Zagreb, 8. 3. 1939, str. 2.

22 Vidjeti zbornik: Mato Lovrak u hrvatskoj školi, uredio V. Strugar, Bjelovar, 2000.

23 M. Božičević, Razvitak Narodne knjižnice u Velikoj Trnovitici, Jutarnji list, Zagreb, 19. 2. 1937, br. 9005, str. 13.

24 M. Božičević, Prosvjetno-družtveni rad pučkoškolskih učitelja, Naša domovina, sv. 2, Zagreb, 1943, str. 923-924.

25 M. Božičević, Hrvatsko učiteljstvo u narodu, str. 19.

26 Isto, str. 112.

27 M. Božičević, Stjepan Pirnat, Školske novine, 2(1962). Vidjeti i: M. Božičević, Uz dvostruki jubilej prof. Stjepana Pirnata, Školske novine, 4(1959).

28 M. Božičević, Stjepanu Široli u spomen, Napredak, 1-2(1929), str. 74-76.

29 M. Božičević, Čime je Karlovčane zadužio učitelj Stjepan Širola, Svjetlo, 7(1966).

30 M. Božičević, Narodni učitelj i rodoljub Davorin Trstenjak u Karlovcu, Svjetlo, 5(1966).

31 M. Božičević, Josip A. Kraljić-istarski pjesnik, prosvjetitelj, rodoljub, narodni učitelj, Školske novine, 1-2(1973).

32 M. Božičević, 85 godišnjica Ive Jardasa, Zvona, 7(1973).

33 M. Božičević, Školski vrtovi, Napredak, 2(1941), str. 75-81.

34 Vidjeti Božičevićeva djela Od Garića do Ilove i Česme te Hrvatsko učiteljstvo u narodu.

35 M. Božičević, Obnovimo školske spomenice, Školske novine, 18-19(1958).

36 M. Božičević, Uz devedesetgodišnjicu petrinjske Učiteljske škole, Spomenica Učiteljske škole u Petrinji 1862-1952. Petrinja, 1952, str. 7-15.

Vidjeti i: M. Božičević, Iz historije turopoljskog školstva, Školske novine, 25(1957).

37 M. Božičević, Može li se seminarima dati privlačnije obilježje, Školske novine, 7(1953).

38 M. Božičević, Provjeravanje i vrednovanje učeničkog znanja, Školske novine, 38(1960).

39 M. Božičević, Brzo i izražajno čitanje: povodom jednog pogrešnog eksperimenta, Školske novine, 7(1956).

40 M. Božičević, Apel koji ne bi smio ostati samo apel, Školske novine, 9(1964).

41 M. Božičević, Što slušaju i čitaju naša djeca iz područja dječje književnosti, Pedagogija, 1-2(1965), str. 269-272.

42 M. Božičević, Dječji interes za strip, Karlovački tjednik. Karlovac, 17. 12. 1964.

43 M. Božičević, Jovan Hranilović, Omladina, 9-10(1926), str. 187-190.

Vidjeti i: M. Božičević, Jovan Hranilović, Hrvatska prosvjeta, 7-8, 9, 10(1927).

44 M. Božičević, Književni rad posljednjih Zrinjskih i Frankopana, Omladina, 8(1927), str. 147-151.

45 Vidjeti: Hrvatski školski muzej-arhivska zbirka. Osobni fond M. Božičevića, inv. br. 4146. 46 Vidjeti: Hrvatski školski muzej-arhivska zbirka. Osobni fond M. Božičevića, inv. br. 4150.

47 Objavljena u Glasniku M. B. Vinagorske, 6(1936).

48 Objavljena u Glasu Vinagore, 2(1932).

49 Objavljena u Smilju, 1(1936).