Kutijice za sjećanje

Kutijice za sjećanje

(Auto)biografski zapisi Irene Vrkljan

Uvod

Kako ispričati priču o vlastitom životu, a pri tom se ne spotaknuti o kamen banalnosti, nezanimljivosti ili čak nečitkosti, pitanje je na koje svojim štivom nastoje odgovoriti mnogobrojni autobiografi. Za svakog je autobiografa izazov ispripovijedati priču o svom životu, zanimljivo i drugačije no što su to činili njegovi prethodnici. No, prvo mora odlučiti kojim smjerom krenuti.

Hoće li činjenice koje su sačinile njegov život upravo takvim kakav jest nizati objektivnim kronološkim redom ili će se odlučiti za oblik dnevničke proze, ispovijesti, svjedočanstva ili čak obiteljske sage, a zatim u okviru odabranog oblika činjenice predočiti dinamično i zanimljivo za potencijalnog čitatelja?

Zadatak

Predmet je ovog rada proučavanje proznog opusa Irene Vrkljan.1 Pokušava se otkriti kojim je naratološkim postupcima autorica oblikovala svoje zapise. Ponajprije se postavlja pitanje u koju žanrovsku ladicu smjestiti pet knjiga2 koje je Irena Vrkljan objavila posljednjih dvadesetak godina. Jesu li to autobiografije, ispovjedna proza, kronike, eseji, bildungsromani ili možda čak i neke vrste mentalnih putopisa?

Žanr proze Irene Vrkljan

Pri čitanju proznih zapisa koje je Irena Vrkljan od 1984. godine neumorno objavljivala u edicijama Grafičkog zavoda Hrvatske i Durieuxa postavlja se pitanje žanra. Već se i Zdravko Zima3 u pogovoru »Berlinskog rukopisa« osjetio pozvanim napisati o tome nekoliko redaka i ponuditi neka žanrovska rješenja. »Trećom prozom »Berlinski rukopis«, ona nastavlja putem koji su tako jasno odredile knjige »Svila, škare« i »Marina, ili o biografiji«, afirmirajući novi senzibilitet i bježeći od lako probavljivih stereotipa. Ta konstatacija približava nas nemogućnosti preciznog žanrovskog određenja Irenine nove knjige. Je li to autobiografska proza ili putopis? Ispovjedna kronika? Roman u prvom licu? Prozni impromptu sa slobodnim varijacijama? Na pitanje je na neki način odgovorila sama autorica, nudeći u naslovnoj sintagmi pojam »rukopis«.4

Zima nije dublje razmatrao rješenja koja je ponudio čitateljima, valjda i stoga što mu se činilo da u toj knjizi niti jedna žanrovska odlika nema utjecaj na oblikovanje rukopisa pa prihvaća ono što mu nudi sama autorica.

Mi ćemo odgovor na pitanje potražiti u žanrovskim natuknicama ispisanim u svih pet knjiga, a budući da se kao najuočljivije rješenje nameće autobiografski žanr, analizirat će se autoričin opus u skladu sa spoznajama o autobiografiji kao žanru iznijetim u teoretskim zapisima Mirne Velčić5 i drugih autora.

Kako se uopće u terminologijskim rječnicima definira autobiografija? U većini takvih priručnika opisana je kao vlastiti životopis, i to pozivanjem na etimološko značenje naziva: autos = sam, bios = život, grafo = pišem. »Dok je za autobiografiju najvažniji izvor u sjećanju, procesu pamćenja i introspekcije, za biografiju će on biti rekonstruiran na temelju pisanih i usmenih svjedočanstava u životu neke osobe, te kroz proces psihološke i filozofske interpretacije njezinih postupaka. Različite su prvenstveno autorske točke gledišta.«6 O autobiografiji kao žanru7 može se raspravljati i pisati polazeći s različitih stajališta i interesnih područja. »Teorijska promišljanja o autobiografiji kao žanru — historiografskom ili umjetničkom, faktualnom ili fikcionalnom, te o situaciji autobiografa kao o posve osebujnoj epistemološkoj situaciji, podrazumijeva cijeli niz konceptualnih zakučica. Aspekti iz kojih se problem autobiografije dade promišljati danas uključuju polazišta gotovo svih humanističkih znanosti — filozofije, povijesti kulture, lingvistike, psihologije, znanosti o književnosti — pa se opet filologija pokazuje, kao nekad poput sveobuhvatne znanosti.«8

Mirna Velčić odgovara na pitanje što je to autobiografija i po čemu se autobiografski tekstovi razlikuju od drugih pripovjednih tekstova odabravši kao osnovno polazište tezu da kad govorimo o autobiografskoj prozi, zapravo govorimo o problemu konstitucije autobiografskog subjekta. »I da je tu više riječ o potrazi za samim sobom kroz jezik i procesu definiranja sebe, a manje o zbiljskim zgodbama iz života konkretne osobe.«9

U prozi Irene Vrkljan lako je uočiti da ispovjedni subjekt (u svim knjigama koje su predmet istraživanja) traži svoje »autobiografsko ja«. Pišući o svojem »djetinjstvu u kraljevini, »nekim drugim vremenima«, »kretanju u svijet«, ili podastirući pred čitateljske oči »Berlinski rukopis« i »proživljene crvene slike«, »svilu sjećanja i škare rata«,10 ona neprekidno traži izvore svog bića.

U prvo izdanoj knjizi »Svila, škare«, autobiografski podatci su kronološki najsređenije ispričani. Sjećanja su to na predmete i prostore koji su obilježili djetinjstvo, mladost i prve zrele godine autobiografskog subjekta. Ta knjiga na neki način postaje prototekst ostalima, koje su nastajale kasnije i intertekstualno su s njom povezane. Te su kasnije knjige osebujnije fikcionalizirane i ne ovise više o kronološkim konstantama autobiografskog slijeda: djetinjstvo, mladost, zrelost. Vremenski su prijelazi u njima intuitivni i usmjeravni mislima i osjećajima koje bude ili stvaraju ljudi i predmeti u uskomešanoj svijesti ispovjednog subjekta. Bit se postojanja ostvaruje pisanjem: »Jezik nas ne bi smio razdvojiti od stvarnosti jer tad živimo u grobnici vječnog leda«.11 »Svako oblikovanje vlastitog duševnog života pomoću jezika, riječi, baš kao i umjetničko stvaranje, predstavlja duhovni čin i razlikuje se od neposredno doživljenog. Fiksiraju se samo neki aspekti stvarnosti, izdvojeni u procesu introspekcije pa se zbog toga duševni život na neki način deformira ili stilizira.«12

Zbog navedenih činjenica najprije ću podrobnije promotriti obilježja knjige »Svila, škare« i iščitati žanrovske odlike u njoj jer je žanr u ostalima maniriziran, razoren metastazama umetnutih fragmenata, umnoženih glasova i pogleda. U njima ispovjedni subjekt književnoteoretski samosvjesnije nastupa i uključuje u tekst i svoje teoretske spoznaje o nastajanju jednog takvog teksta. Najnovija knjiga »Pred crvenim zidom« najbujnije je manirizirana i rastače se u brojnim simbolima i naglašenim metaforama i na kraju ostaje »zgnječen(a) kao kukac koji dosađuje, papir zgužvan i zatim bačen«, »prekinut usred riječi«.13

Evo, već na početku knjige »Svila, škare«, autobiografski subjekt pokušava opisati situaciju koja je bitno utjecala na njegovo oblikovanje: »Izabrana kao partnerica kućanice, gledala sam u iste izloge. Usprkos tomu i zapravo nelogično, sve češće biram stranu neurotičnog oca. On je značio onaj drugi, smisaoni život napolju, znanje, knjige, razgovore. Mrzim oponašanje majčinstva, ne učim kuhati za njih (lutke).14 Pa ipak sam tek točan odraz onih sposobnosti koje je moja majka posjedovala, ili nije posjedovala. Ni ona nije mnogo kuhala, njezin sam otisak, kopija, njezino umanjenje.«15

Autobiografski subjekt nabrajajući niz »nevažnih« detalja nastoji rekonstruirati vrijeme i moral društva u kojem je odrastao i koje ga je oblikovalo. Poglavlje »Nedjela«: »Štipala sam u prolazu mačku, padala sam, poderala sam haljine, lagala sam, krala kekse, tajno čitala ljubavne romane, razbila čajnik i nisam to priznala, sve je to odgovaralo slici djeteta, i sve su to bila nedjela koja činimo jer sjedimo u zatvoru, na polju igre staromodne obitelji, koju varamo, koja tebe vara, jer ni oni te ne mogu shvatiti ozbiljno, jer i oni smatraju da si glupo dijete, i žele te poučiti kakvo treba da budeš, što jednom moraš postati, kako jednom moraš živjeti, naravno bolje nego oni. Njihov život, da, njihove zablude. Dijete i roditelji — to je precizna situacija bitke obilježene bespomoćnošću jer moraš igrati to dijete, inače si izgubljen... Odrasti — to je pitanje protusile, pitanje vlasti. Ja sam to shvatila kasno, željela sam se prilagoditi i rasla sam zbog toga polako.«16

Druga cjelina zauzima ključno mjesto u knjizi. Nazvana je »Druga vremena«. Dani su djetinjstva prošli. Nad njima je još lebdjela nostalgična izmaglica, no sad nas autobiografsko ja bombardira jakim metaforama, a sve se nadajući da će potaknuti pisanje u potragu za izgubljenim smislom. I kaže: »Tijelo pamćenja je pčela koja me bode. Kroz kožu vremena ne izbija krv, već odgoj i spremnost na strah.«17 Kultno mjesto malograđanskog načina življenja dvije su prostorije u kući, te su i česti motivi kojima se autobiografsko ja učestalo vraća u svojim knjigama i oko njih plete priču svog života. Radi se o kuhinji i salonu. Svakodnevica žene zbiva se u kuhinjama, a mjesto slavlja i licemjernog okupljanja su saloni. Evo odlomka u kojem riječ kuhinja izaziva rijeku asocijacija te stvara sliku života autobiografskog ja i njegovog konteksta: »Četiri žene, tri obitavališta. Između njih mrtav otac, gumb s njegovog zimskog kaputa u džepu moje sestre Vere usprkos svemu. Vidim lutke, raštrkane fotografije, uvojke spremljene u kutijama. Vidim se kako skačem od sreće po krevetu kad je godine 1940. u sobu ušao moj otac i rekao: dobila si sestricu, ali još jedna slijedi. Sjedim 1982. u Berlinu, u kuhinji Čileanaca koji su morali pobjeći nakon puča, sjedim kod Ingrid i Claudija i u kuhinji je toplo. Svi smo se okupili oko malog drvenog stola, na njemu su vino i kruh, a naše su sjene po zidovima kao jedna. Tu sam često dobila hranu i hrabrost. Te kuhinje našeg života.«18 Vraćanje »autobiografskog ja« uvijek istim motivima, objašnjava nam Mirna Velčić kao jednu od karakteristika autobiografskog žanra, i to kao činjenicu da autobiografija teži svođenju vremena na prostor, ali ne da bi vrijeme isključila, već da bi ga oblikovala u skladu s potrebama priče«.19 Upravo u kuhinjama i salonima vrijeme se za »autobiografsko ja« zgušnjava i u svijesti proizvodi spoznaju proteklog života. »Nesklad se pretvara u cjelinu, i kontinuitet koji postaju, zajedno priča o vlastitom životu.«20 »Autobiografsko ja« se ne želi zaustaviti u takvoj zagrebačkoj kuhinji i postati blaga žena, žena-biljka,21 već kreće na put. Putuje neumorno između dvije zemlje, dva jezika, traži sebe i ostvaruje se u jeziku. »Da li sam u potrazi za svojom zemljom prošla kroz neku tuđu, da li sam se zbog toga usudila zastati u besprostornom Između? Ili bih se tamo kao i tu nakon mnogo godina probudila kako bih ugledala uzorak morskog konjića, tupe škare i onu staru trgovinu?

Mikroskop ponovo sve približava, prekoračuje udaljenosti, tu bitku za vrijeme. Jezik je domovina tamo gdje stojimo, a kruh je njezino podne. Krv između raznih jezika, to mi leži na srcu, to oslobađa i noge trče s mašnama, lutkama, biljkama povijušama. Da li je to utopija stvarnog razumijevanja usprkos geografskim udaljenostima samo strast ili samo zabluda? Ah, srce je još uvijek previše ustrašeno, koža brzo stari, olovka grebe, ranjava papir, a pamćenje, ponovno doživljava sve molitve i grijehove, i bolje je od mene. Nevoljkost, strpljenje. Krećemo se.«22 Zanimljivo je spomenuti da su »autobiografije nadahnute onim istim poticajem koji se ne da razlučiti od poticaja što rezultira fikcionalnom književnošću«,23 pa stoga i u autobiografskim zapiscima Irene Vrkljan otkrivam tu istovjetno i fikcionalizaciju autobiografskog, i (auto)biografizaciju fikcionalnog.

Jedno od polazišta pri proučavanju autobiografija je i teza da »autobiografije zapravo nisu tek pripovijesti u prvom licu i o zbiljskim događajima iz života autora, već prostori druženja tekstova različitih kvaliteta, i teorije i fikcije i svakodnevne pismene i usmene prakse« — prostori koji logikom međusobnog presijecanja tekstova i takvom svojom unutrašnjom dinamikom neprekidno istražuju mogućnosti i granice svojih dijaloga, pa stoga oni nisu tekstovi, već međutekstovni prostori.«24

Ove je činjenice lako utvrditi u knjigama Irene Vrkljan. Dok je u prvoj knjizi »Svila, škare«, dominantna potraga »autobiografskog ja« za samim sobom i to kroz vrijeme i prostor25 (Potraga se u tekstu ostvaruje kao težnja »autobiografskog ja« da pričom zaustavi vrijeme, te isto tako regulira to proteklo vrijeme), u ostalim knjigama prisutnije je dijalogiziranje s drugim tekstovima. »Marina, ili o biografiji«, tekst je koji funkcionira ne nešto drugačiji način od »Svile, škara«. Ovdje »autobiografsko ja« pokušava pronaći sebe otkrivanjem mentalne srodnosti između sebe i nesretne ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve,26 koja je živjela između Rusije, Njemačke i Francuske. I književno djelo Marine Cvetajeve prožeto je autobiografskim reminiscencijama. Proučavatelji njezinog opusa uočavaju da Marina Cvetajeva demonstrativno ne želi priznati društvenim konvencijama zadanu povelju između privatnog i javnog, te se kategorije za nju preklapaju, pa je i njezino djelo prožeto demonstrativnom autobiografičnošću. Budući da je pripadala avangardističkom krugu ruskih književnika (koje u svojoj knjizi spominje i Irena Vrkljan) u čijim se estetičkim koncepcijama zahtijevalo i svojevrsno stapanje umjetnosti i života, Marina Cvetajeva postala je zanimljiv izvor činjenica koje su podložne fikcionalizaciji u autobiografskom štivu Irene Vrkljan. Dakle srodnost biografija, ali i slična sklonost k diskurzivnom, odnosno žanrovskom oblikovanju teksta, nagnali su »autobiografsko ja« Irene Vrkljan da predmetom svoje druge autobiografske knjige učini pjesnikinju Marinu, i sama zauzme pripovjedački zamah »cvetajevskih opširnosti o sebi«.27 Stoga biografske podatke ne niže usustavljenim redoslijedom, već asocijativno. »Autobiografsko ja« otkrivajući sličnosti u svojoj i Marininoj biografiji, traži svoje mjesto u »javnoj povijesti« koja je već stvorila svoju cijenu na ekonomskom tržištu vrijednosti. »Autobiografsko ja« koristi sve moderne, odnosno stvaralačke postupke afirmirane za ruske avangarde gdje je »književnost činjenica ponovno visoko svrstavala dokumentarne žanrove«,28 kako bi čitateljstvu kao zanimljivo štivo ispričalo svoj život te ga tako uz pomoć uspješnih pripovjedačkih postupaka, smjestilo u »javnu povijest«.

Ispovjedni se subjekt u svim knjigama opetovano prisjeća nekih za njega ključnih postaja vlastite biografije, ali i kaže: »Da li zemljopis stvarno mijenja sjećanje? Moja knjiga u kovčegu »Svila, škare«, pisana u Berlinu, mijenja se u Zagrebu i postaje porozna. Neko se drugo sjećanje uvlači među slova. Istina, točnost, tuđina. I što još? Da li postoje mjesta za raskoš i mjesta za oskudicu? Da li pored mjesta, i prošlost koja leži na doživljenom određuje izbor i uspomene?... Slike izdaleka, slika majke, slika Z-a. A kad sam u Zagrebu vidim ih stvarno i udaljenost prema pamćenju smanjuje se brzinom svjetlosnih godina. Živa slika budi i druga sjećanja. Fotografija iz djetinjstva, pisma, obiteljske uspomene pljušte na moju glavu. Da sam knjigu pisala u Zagrebu, bila bi to drugačija knjiga. Ta me spoznaja iritira i istovremeno budi: biografija kao nešto što se razvije znači istovremeno i oslobođenje. Oslobođenje pred onim strašnim: to je tako bilo.«29

»Autobiografsko ja« nastupa kao pripovjedač spreman razgovarati sa subjektima koji su sačinili njegovu biografiju. Daje im riječ, ulazi u njih, imitira tip diskursa u kojem su oni stvarali svoja djela. Tako nastaje autobiografski spis koji zvoni tuđim glasovima, pounutarnjenim, puštenim kroz pročistivač riječi, u tkivo vlastita života. U tekstu »Marine, ili o biografiji« čuju se i Marina Cvetajeva (»Moje su pjesme dnevnik, moja je poezija — poezija ličnih imena« — kaže Marina.), Boris Pasternak, Reiner Maria Rilke, Franz Kafka, Andrej Beli, Artaurd, František Halas, Ana Ahmatova, Osip Mendeljštam, Else Morante, Natalija Gončarova, i mnogi drugi. »Prošlost živi u nama bez kronologije. Sve je istovremeno tu, i sve boje, svi osjećaji. Pričajući, često činimo nasilje nad tim istovremenim sjećanjem. Svaka knjiga o životu mogla bi teći paralelno, u kolonama, mogla bi izražavati cjelinu da nismo odgojeni u vjeri u redoslijed, vjeri u hijerarhije. Važno, nevažno. Početak, kraj. To je samovolja nastala iz želje da posredujemo, objasnimo. Ali to je nasilje, učinjeno nad doživljenim. Vezali smo se tako uz vanjsku biografiju, uz postaje.«30

Ireninim rukopisima neprekidno se provlači postmodernistička svijest o falsifikatima, podvajanju mjesta i vremena, o tome da originala nema. Jasno je izrečena u prvoj rečenici knjige »Dora, ove jeseni«, i samoj citiranoj: »Svijet je naime pun dvostrukih bića. (Robert Musil)«. Irenin pripovjedač zatim stvara rečenicu koja je u direktnoj citatnoj relaciji s prethodnom: »I dvostrukih mjesta.«31 I Paul de Mann, uočava autobiografovu sklonost dijalogu.: »Autobiografija je diskurs, a to znači da pronosi (i utišava) mnoge glasove, da oblikuje (i zamagljuje) različita lica i uz pomoć oznaka u kojima subjekt prilaže dokaze o sebi pokreće predstavu o cjelovitom i dohvatiljivom identitetu.«32

Koja se to lica oblikuju o ovoj knjizi? Mnogo ih je, a ako ih ogolimo samo na naslove poglavlja, opet dolazimo do »autobiografskog ja«, koje se poistovjećuje s predmetom svojeg pripovjedačkog postupka. U knjizi »Dora, ove jeseni« postupak je primijenjen na odnos »autobiografskog ja« i glumice Dore Novak, koja je stalna suputnica »autobiografskog ja« u svim knjigama. Recimo u »Marini, ili o biografiji« Doru spominje uzgred, ali ipak je oblikuje kao drugo ja: »A Dora? Najprije je previše pušila, zatim je dnevno pila po nekoliko čaša vina, zatim je legla u veliki krevet i ni sa kim nije više htjela razgovarati. Dora Novak, ta talentirana glumica. I kako se vrijeme pod njezinom rukom pretvorilo u nešto nepostojeće.«33 »Dora, jedan potonuli brod, jedno blijedo lice. Ona prolazi kroz sobe poput starice, sjedi u naslonjaču, ne gleda nikamo. Samo njezina kosa je još crna.«34

Čitav pripovjedački postupak u knjizi »Dora, ove jeseni« podvrgnut je spoznavanju Dorine osobnosti kako bi »autobiografsko ja« shvatilo život. -Dora je prijateljica, i njezin gubitak, njezin odlazak u svijet slike, ne bivanja, autobiografsko ja pogađa: »Moja kraljica nema prijestolja, nema čitave cipele, neki lijep kaput. Već dugo živi u zemlji sjena, ta je zemlja neprozirno siva, proteže se od zida do njezinih nogu, bosih. Kraljica zato, što je nitko ne bi uzvisio na neko postolje, jer ju već dugo nitko više ne primjećuje. Šutnja. Osama. Žena. Za nju su vezane dvije razine protočnog vremena i barem dva prostora. Prostor pamćenja i onaj bolesti. »35

»Autobiografsko ja« razgovarajući s Dorom, pripovjedalačkim postupkom ulazi u Dorinu unutrašnjost, uzima njezin glas. Poglavlje »Glas«: »Već dugo ni s kim nisam razgovarala, tako da ne zna imam li još glasa. Glas za druge i na jednoj drugoj pozornici, ne na onoj teatra. Nikakav zvuk u meni, krv više ne struji kroz moje tijelo. Osušeno sve, grlo, žile. Sad već i po danu ove pješčane oluje. Moram pobjeći.«36 Razobličavajući sebe, »autobiografsko ja« osjeća: »Dora u meni, kao mogućnost. Ne kao ona druga strana. Kao sestra u duhu.«37 Tražeći korijenje svoje psihe, »autobiografsko ja« Irene Vrkljan otkriva najdublje strahove. Strah iskazuje ipak i kao vjeru u bolje, kao težnju da ispravi ružno. »I sjećanje. Dora će ponovno oživjeti, biti tjelesno prisutna. Napustit će opis, postelju od riječi. A Berlin, ono što je ostalo za nama, prijatelji tamo, susjedi, oni će živjeti u pamćenju, u tekstu.«38 »Autobiografsko ja Irene Vrkljan traži smisao pričajući o životu, razgovarajući sa sudionicima svog života, otkrivajući ih u sebi39 »Prosipati slova, crte, melodije. Živjeti u tinti, tako se razlijevati. Skicirati uzorke, biografije. Ispisivati tamnu sliku bolesti, probiti izolaciju. Okaniti se oholosti zdravih, dopustiti krik.«40

»Berlinski rukopis« je ponajviše putopis, i to mentalni putopis. »Autobiografsko ja« putuje od Zagreba do Berlina, iz vremena djetinjstva u vrijeme zrelosti, u Mommsenovoj ulici: »Putovanje se bliži kraju, zaobljuje doživljeno kao neka sve sporija i sporija vožnja vlakom. Nadina glava leži na ruci i ljubičaste je boje njezina kosa na večernjem suncu. Vera, moja druga sestra, šalje mi dnevnik svog putovanja po Rusiji. Vlakovi stoje, vlakovi kasne. Slike, knjige, tekstovi leže po stolovima naših raznih obitavališta. Grad, ovaj drugi, nije samo grad, samo kuće. On je sve to ujedinio i njegove su ulice bučne i glasne od bivših koraka.«41 Svakodnevno je trajanje oslikano malim potezima, a u katalog imena pridruženih autobiografiji pripovjednog subjekta, pripisana su imena ljudi koja su ga okruživala u Berlinu: to su Benno, Claudio Lange, Filippo, gospođa Paulina Golisch i drugi. Zdravko Zima kaže: »Berlin je druga strana Irenine biografije, grad u kojem je, kao svojevrsni apartid, otkrila strance, rubne egzistencije, alternativne, »one izvan glavne struje«, izbjeglice, i ne na kraju, žene.«42

Rukopis »Pred crvenim zidom« posljednje je vraćanje »autobiografskog ja« Irene Vrkljan na životne postaje koje je pohađalo posljednjih desetak godina u svojem stvaralačkom opusu. Metatekstualno se spominju mjesta trenutno ostvarene sreće, magličasta u strukturi sjećanja. Rukopis se našao pred metaforički nazvanim »crvenim zidom« rata, krvi, smrti i patnje. Sve to utišalo je njegove kreativne napore i odvelo ga u manirističko istraživanje simbola koji su obilježili čitavu mu autobiografiju: kuhinja, straha, nade, putovanja, i pisanja. »Pisaći stol je u međuvremenu postao pustinja gubitaka, ugaslog vremena. On poput kugle lebdi nad jednim svijetom koji umire tamo na rubu nekadašnje vojne granice, tamo gdje rat pali i protjeruje. On razara i sve drage uspomene »jedne biografije«, razara kao krv zgrušanu sliku proteklog vremena.«43

Zaključili bismo razmatranja o žanru proze Irene Vrkljan spoznajom da se ovdje doista radi o osebujnoj autobiografiji koja teatralizira vlastiti život, ali posve sigurno autobiografiji kao žanru. U svim rukopisima »autobiografsko ja« se vraća na gotovo iste postaje svoje životne priče. U jeziku ih oblikuje na istovjetan način, no ipak svoj život ne nastoji prikazati kao cjelovitu i dovršenu cjelinu, već sebe doživljava tek kao onog koji se samo u jeziku, i to jezičnoj i stilističkoj igri, može ostvariti.

Kao još neke moguće žanrovske ladice na početku poglavlja spominjani su putopis, esej, roman i lirska proza. I doista, neki su od rukopisa putopisi, drugi su romani ili lirizirane proze, no sve ih povezuje autobiografski pakt. Recimo da knjigu »Svila, škare« možemo promatrati i kao neku vrst bildungsromana, romana o odrastanju »autobiografskog ja«, u kojem on kreće u potragu za vlastitom spoznajom. Putopisne su oznake osobito prisutne u »Berlinskom rukopisu« gdje autorica promatra život u rascijepu dvaju jezika, gradova ili zemalja. U »Dori, ove jeseni« najnaglašeniji je esejistički pristup s liriziranim umetcima, punim optimizma i vjere u život. A »Pred crvenim zidom« sinteza je, ali maniristički razorena, svih prethodnih zapisa. Sad se više »autobiografsko ja« ne ogleda samo u zrcalu sjećanja, već i u zrcalu samih rukopisa.

Svrha koju autobiografsko pismo Irene Vrkljan nastoji zadovoljiti je postati čitljivo, ali i ostati čitljivo, fikcionalno štivo, i kad se zaboravi tko je bila Irena Vrkljan, te je li ona doista postojala, odnosno utkati je u tkivo »javne« književne povijesti, tako barem kaže i sama autorica44 »'Svila, škare' po meni nije novina u ženskom pismu, već je to jedna od prvih knjiga naše kritičke i to urbane autobiografije«.

Autobiografija prepuštena melankoliji

Razmatrano je pet rukopisa Irene Vrkljan: »Svila, škare«; »Marina, ili o biografiji« »Berlinski rukopis«; »Dora, ove jeseni« i »Pred crvenim zidom«. Tekstovi su prepoznati kao autobiografski, a kao najuočljiviji izdvajaju se stilski postupci: subjektivizacija i lirizacija teksta, fragmentarno pristupanje temi i njezinom prikazivanju, te intertekstualna, odnosno, citatna prožimanja s njoj sličnim autorima.

Autobiografiju Irene Vrkljan stvara pripovjedačica koja je svjesna međuovisnosti vremena i prostora. No, ta se pripovjedačica isto tako nije sposobna otkinuti dominaciji vremena pisanja nad vremenom življenja. Ona prestaje biti djelatno živa u trenutku kad izgubi samopouzdanje u sam čin samoostvarivanja pisanjem.

Ta se i takva pripovjedačica prepušta melankoliji te je možemo prepoznati kao melankolično-saturnalijski tip pripovjedača, sklonog maniriziranju stvarnosti činom pisanja. Stvorivši takvog pripovjedača/icu, odnosno budući da se radi o autobiografu, prikazujući se kao takav tip, Irena se Vrkljan svojim naratološkim postupcima upisala u tokove suvremene, postmodernističke literature koja briše čvrste granice između literature i znanosti, literature i svijeta te se očituje kao čovjek skepse koji je sklon dekonstruirati stvarne činjenice kako bi stvarao začudni svijet literature. To je pripovjedač koji svijet doživljava tek u zrcalu svoje svijesti pa ta slika mora nužno biti subjektivna. A prožimaju je potezi onih drugih s kojima se »autobiografsko ja« susretalo na svom putu kroz vrijeme i prostor. »Trčim kroz sva otvorena vrata, u sliku, rukopis se upisuje u sliku.«.45 »Nad nalazištem starih predmeta, mladosti, nad mojom arheologijom, širi se miris paljevine. Dolaze godine, korijenje biografije gladuje. Tamo gdje je živjelo sjećanje, rastu ruševine. Rukopis lebdi iznad praznih okna, oblači se u nečitkost.«46 U trenutku kad bivaju razjedene i uništen postaje na koje je »autobiografsko ja« Irene Vrkljan neprekidno navraćalo, koje su pripadale i tijelu i pisanju, »autobiografsko ja« gubi snagu, prepušta se melankoliji, i strah od kojeg u svim prijašnjim knjigama panično bježi, i odlučuje prijeći u konačnu anonimnost, bijelu zaklopljenu knjigu.

Literatura

Braut, Helena, »Irena Vrkljan — književnica«, intervju u kolumni »Susreti«, Vjesnik, Zagreb, 14. 6. 1998.

Frey, Northrop, »Anatomy of critisism«, Princteon

Medarić, Magdalena, »Autobiografija/autobiografizam«, »Republika«, časopis za književnost, Zagreb, 1993, 7-8, str. 46-61.

Velčić, Mirna, »Otisak priče« intertekstualno proučavanje autobiografije, AC, Zagreb, 1991.

Zima, Zdravko, »Biografske krhotine Irene Vrkljan«, pogovor u »Svili, škarama«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984.

Zima, Zdravko, »Druga strana biografije«, pogovor u »Berlinskom rukopisu«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1988.

1 Irena Vrkljan (1930, Beograd), završila je gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1966. u Berlinu započinje studij režije na Akademiji za film i televiziju koji završava 1970. Otada živi između istoka i zapada. Umjetnički je počela stvarati pedesetih godina s generacijom krugovaša, Mihalićem, Šoljanom i Slamnigom. Prva joj zbirka pjesma izlazi 1954. Dosad je primila nekoliko vrijednih nagrada: nagradu »Tin Ujević« — za zbirku pjesama »U koži moje sestre« (1982), nagradu »Ksaver Šandor Đalski« za najbolje prozno djelo napisano u Hrvatskoj 1984-85. za »Svilu, škare«, 1986. osvaja nagradu »Ivan Goran Kovačić« kao pisac godine. Objavljuje i piše zbirke pjesama, prozu, radio-drame, scenarije za televizijske dokumentarce i drame, te prevodi s njemačkog. Dosad je objavila zbirke pjesama: »Krik je samo tišina«, Nolit, Beograd, 1954, »Paralele« Lykos, Zagreb, 1957, »Stvari već daleke«, Zora, Zagreb, 1962, »Doba prijateljstva«, Mladost, Zagreb, 1966, »Soba, taj strašni vrt«, Prosveta, Beograd 1966, »Stanice«, Mariannenpresse, Berlin, 1981, »U koži moje sestre«, Naprijed, Zagreb, 1982, »Veče poezije«, CKD, Zagreb, 1987. Objavljene knjige proze: »Vaša Paulina Goliš«, Reclam, Stuttgart, 1980, »Tochter zwischen Süd und West, Rogners, Berlin, 1982, »Svila, škare«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984, »Marina ili o biografiji«, GZH, 1986, »Berlinski rukopis«, GZH, Zagreb, 1988, »Dora, ove jeseni«, GZH, 1991, »Pred crvenim zidom« Durieux, Zagreb, 1994, »Posljednje putovanje u Beč«, Znanje, Zagreb, 2000.

2 Radi se o knjigama: »Svila, škare«, »Marina, ili o biografiji«, »Berlinski rukopis«, »Dora, ove jeseni«, »Pred crvenim zidom«.

3 Zdravko Zima, »Druga strana biografije«, u »Berlinskom rukopisu«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1988.

4 Irena Vrkljan, »Berlinski rukopis«, GZH, Zg, 1988, str. 130.

5 Da bismo uopće mogli razmatrati ove rukopise kao plod autobiografske poetike, prisiljeni smo povjerovati u autobiografski pakt. Autobiografski pakt, definicija Philippea Lejeunea, zasniva se na idealnom odnosu između pisca/govornika i njegova adresata. »Autor je osoba koja piše i stoji iza niza objavljenih tektova. To je prostor objedinjenja, on pokoračuje tekst i izvantekst. On je proizvođač diskursa i stvarna osoba s određenim položajem u društvu. Slušalac ili čitalac dobiva odgovor na svoje pitanje zahvaljujući »ugovoru o identitetu«. Ugovor o identitetu je zapečaćen institucijom vlastitog imena, a referencijska veza imeđu osobnog imena i osobe je nepobitna. U nju se ne sumnja jer je temeljena na instituciji građanske i pravne države (vlastito ime je konvencija koju svatko poštuje). Ugovor o identitetu otklanja razloge sumnje u identitet subjekta i definira autobiografiju kao žanr.« (Mirna Velčić, Otisak priče, Intertekstualno proučavanje autobiografije, AC, Zagreb, 1991, str. 60) Posumnjamo li u ovaj ugovor, skloni smo dekonstruirati osnovni znakovni sustav kojim komunicira ljudski rod i onemogućiti bilo kakvo daljnje racionalno promišljanje utemeljeno na znakovima. Jezik tada postaje »samo san«.

6 Magdalena Medarić, »Autobiografija/Autobiografizam, Republika, časopis za književnost, Zg, 1993, 7-8, str. 47

7 Književnopovijesno gledajući autobiografija se u suvremenom smislu određuje kao srazmjerno novi žanr koji ne seže dalje od dvjestotinjak godina. Neki autori vežu pojavu žanra za stari vijek (Cezarove uspomene, Augustinove ispovijesti) pa razvoj žanra promatraju preko srednjovjekovlja i renesanse. (P. Abelard, F. Petrarca), do novijeg vremena (J. J. Rouseau, J. Goethe, G. Sand). Moderna autobiografija prvenstveno je promatrana kao književni oblik tematski određen momentom samospoznaje.

8 Magdalena Medarić, »Autobiografija/Autobiografizam«, Republika, časopis za književnost, Zg, 1993, 7-8, str. 47.

9 Mirna Velčić, »Otisak priče«, Intertekstualno proučavanje autobiografije, AC, Zagreb, 1991, str. 15.

10 Naslovi poglavlja u knjizi »Svila, škare«

11 Irena Vrkljan, »Dora, ove jeseni«, GZH, Zagreb, 1991, str. 11. 12 Magdalena Medarić, »Autobiografija/Autobiografizam«, Republika, ZG, 1993, 7-8, str. 53.

13 Irena Vrkljan, »Pred crvenim zidom«, Durieux, Zagreb, 1994, str. 80.

14 moja opaska

15 Helena Braut, »Irena Vrkljan — književnica«, intervju, Vjesnik, Zagreb, 14. lipnja 1998. U razgovoru Vrkljan komentira nastanak romana »Svila, škare«: »No, možda je roman »Svila, škare« jedna od prvih knjiga ženskog pisma u smislu ženskog pisanja. »Svilu, škare« pisala sam s nekom srdžbom na propušteno vrijeme ženskog odgoja. To što sam neke stvari saznala tako kasno, za mene ima veze s odgojem onog vremena. U odgoju ženskog djeteta važan je odnos prema majci i činjenica koliko se ona brinula i za neke druge stvari, osim da nauči kćer dobro pospremati ili kuhati.«

16 Irena Vrkljan, »Svila, škare«, GZH, Zg, 1984, str. 33-34.

17 Irena Vrkljan, isto, 37.

18 Irena Vrkljan, »Svila, škare« GZH, Zg, 1984, str. 46.

19 Mirna Velčić, »Otisak priče«, Intertekstualno proučavanje autobiografije, AC, Zg, 1991, str. 82.

20 isto, str. 82.

21 Helena Braut, u intervjuu »Irena Vrkljan — književnica«, Vjesnik, Zagreb, 14. lipnja 1998., tvrdi da Irenu Vrkljan mnogi smatraju rodnonačelnicom nove ženske senzibilnosti u hrvatskoj književnosti i apsolutnom začinjavkom hrvatskog ženskog pisma, no autorica se u tom razgovoru ograđuje od tog pojma: »Nisam sigurna u termin »žensko pismo«. Sigurno će žena jednu biografiju napisati drugačije nego muškarac, jer ona primjećuje druge stvari, jer je osjetljiva na druge stvari. Ne smatram da iza toga stoji neka teza, da je to program. Ja pišem kako osjećam.«

22 Irena Vrkljan, »Svila, škare«, GZH, Zg, 1984, str. 149.

23 Northrop Frey, »Anatomy of Criticism«, Princeton, str. 307.

24 Mirna Velčić, »Otisak priče«, AC, Zg, 1991, str. 9.

25 Autobiografija uključuje kao predmet opisa osobu u vremenu i prostoru, i to osobu koja je istovremeno i objekt i subjekt opisa.

26 Braut, Helena, isto, »Marina Cvetajeva morala je kuhati i nije stigla pisati pjesme. Na prvom je mjestu bila briga za obitelj, a poezija je čekala u pregači. To je stvaran konflikt jer žena ima djecu i naravno da joj je problem kako da se podijeli između tih dužnosti koje su joj dane. Od te podijeljenosti i potječe razlomljenost u ženskom pismu.«

27 izraz sam preuzela od Magdalene Medarić

28 Magdalena Medarić, isto, str. 51.

29 Irena Vrkljan, »Marina, ili o biografiji«, GZH, Zg, 1988, str. 184-185.

30 isto, str. 218.

31 Irena Vrkljan, »Dora, ove jeseni«, GZH, Zg, 1991, str. 5.

32 Mirna Velčić, »Otisak priče«, AC, Zg, 1991, str. 28.

33 Irena Vrkljan, »Marina, ili o biografiji«, GZH, Zg, 1988, str. 206-207.

34 isto, str. 207.

35 Irena Vrkljan, »Dora, ove jeseni«, GZH, Zg, 1991, str. 7.

36 isto, str. 65.

37 isto, str. 26.

38 Irena Vrkljan, »Dora, ove jeseni«, GZH, Zg, 1991, str. 81.

39 Narav ili sudbina autobiografskog pakta je da pripovijest o sebi, svojem životu ili osobnim događajima podrazumijeva također i pripovijedanje o drugima. Nemoguće je zamisliti vlastitu biografiju u kojoj se ne bi susretale biografije drugih bića. Takva biografska ovisnost ne oblikuje se samo zato što drugi neprekidno utječu na naše vlastite živote, nego prije svega zato što drugi neprekidno utječu na naše vlastite živote, zato što u portretima ljudi mi nalazimo modele za sebe, modele za vrednovanje svog društvenog i etičkog ponašanja. »Pretvaranje ljudskog života u priču valja promatrati kao ulaženje tuđih priča i života drugih ljudi u priču o vlastitom životu, odnosno kao razobličenje nas samih u pripovjestima o drugim ljudima i njihovim životima i obratno.« (Mirna Velčić, »Otisak priče«, AC; Zg, 1991. str. 82.)

40 Irena Vrkljan, »Dora, ove jeseni«, GZH, Zg, 1991, str. 94.

41 Irena Vrkljan, »Berlinski rukopis«, GZH, Zg, 1988, str. 125.

42 Zdravko Zima, »Druga strana biografije«, pogovor u »Berlinskom rukopisu«, GZH, Zg, 1988, str. 131.

43 Irena Vrkljan, »Pred crvenim zidom«, Durieux, 1993, str 12-13.

44 Helena Braut, »Irena Vrkljan, književnica«, kolumna »Susreti«, Vjesnik, Zagreb, 14. lipnja, 1998.

45 Irena Vrkljan, »Pred crvenim zidom«, Durieux, Zg, 1993, str. 45.

46 isto, str. 55-56.