Još jedan prinos rasvjetljavanju hrvatske povijesti 16. stoljeća

Oslobođenje Klisa godine 1596. Radovi sa znanstvenog skupa održanog na Klisu 1996. godine. Poseban otisak iz časopisa Mogućnosti, 4-6/2000. Književni krug Split, 2000.

Pad Klisa u turske ruke jedan je od najtragičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Njime je prekinuta veza između srednjodalmatinske obale i zaleđa, omogućeno posvemašnje pljačkanje prostora od Omiša do Trogira, a čime je izravno ugrožen i sam Split kao najveći grad istočnojadranske obale. Splitu je trebao kliški klanac i slobodan prolaz u unutrašnjost. Stoga su se Splićani, Kaštelani, Poljičani i uskoci s otoka Brača pod vodstvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra te Hvaranina fra Frane Bartučevića otputili na iznimno opasan, ali hrabar čin preotme Klisa. Bilo je to u noći sa 6. na 7. travnja 1596. godine. O 400-toj obljetnici toga čina, u Klisu su 1996. godine, na poticaj prof. dr. Nikole Cindra, potomka jednog od kliških junaka, Županija splitsko-dalmatinska i Općina Klis organizirali znanstveni skup uz postavljanje spomen-ploče na tvrđavi. Na skupu su sudjelovali vrsni hrvatski povjesničari, arheolozi i književni povjesničari koji su razglobili mnoge važne značajke Klisa i događaja iz 1596. godine.

Četiri godine poslije, Književni krug Split tiskao je izlaganja sa skupa u knjizi kao posebnom otisku iz časopisa Mogućnosti (4-6/2000).

U prvom članku, Povijesna uloga hratskog plemstva (13-17. str.). Nedjeljko Mihanović kratkim preletom kroz klišku povijest ističe ulogu koju su hrvatski plemenski župani i hrvatsko plemstvo imali u obrani i uščuvanju »ovoga našega srednjovjekovnoga castruma i ovoga županijskog, kneževskog i kraljevskoga grada«. Hrvatsko je plemstvo branilo svoju samostalnost i hrvatskom državnom području svoju pripadnost pokušavajući izabrati najbolje rješenje u trokrakim presezanjima Mlečića, Austrijanaca (Mađara s njima) i Turaka. Braneći svoju imovinu, oblikovali su jezgru jačanja hrvatske narodne svijesti, a preblizi Turci prirodno su potaknuti na suradnju s građanstvom kojem će prenijeti dio svojeg uljudbenog poklada. U tome i jest najveća važnost hrvatskoga narodnog plemstva kao bitne sastavnice hrvatske povjesnice.

U drugom članku, Venecija i Klis 1596. godine (18-29 str.), Tomislav Raukar nakon jezgrovita uvoda u kojem iznosi slijed događaja koji su nakratko prekinuli šezdesetogodišnju osmanlijsku vlast nad Klisom, razlaže odnose između Mletaka i Turaka koji postaju jedinim okvirom svakodnevnog života u dalmatinskim gradovima veleći da je Mlecima trgovina s Turskom bila važnija od svake kršćanske pobjede i zato, »ne samo da nije poduprla junački čin Splićana, nego je sve učinila da spriječi pretvaranje kliškog uspjeha u veliki protuturski pokret na prostoru od Panonije do Jadrana«. No, ne znači da su se splitski plemići osmjelili na preotmu tvrđave u zao čas. Upravo suprotno jer je opće raspoloženje u dijelu kršćanske Europe bilo protutursko, a počeo je i tzv. drugi rat između Habsburgovaca i Turaka (nakon bitke kod Siska 1593). Prizrela je misao da u borbu protiv Turskog Carstva valja uključiti i slavenske vladare, ponajprije ruskog cara. U tom je veliku zaslugu imao Aleksandar Komulović koji je poduzeo razne diplomatske akcije ne bi li ostvario svoje zamisli o šireslavenskom protuturskom otporu. Nažalost nije uspio pa je blizina Turaka i dalje iscrpljivala Split, osobito njegovo gospodarstvo. Zato nije čudo da su se splitski plemići odvažili na oslobađanje jedine trgovačke veze sa zagorskim prostorom i Bosnom. Autor na kraju kaže kako nositeljem kliškoga pothvata nije bila cjelovita zajednica građana i stanovnika Splita, nego samo njegovo plemstvo kojem je bila upečaćena spoznaja »o davnoj pripadnosti splitske komune hrvatskom kraljevstvu i, još šire, dinastičkoj zajednici zemalja krune sv. Stjepana«. Zbog svega toga, kliški je događaj iz 1596. godine, koliko god kratak bio (7. travnja — 30. svibnja 1596), »iznimna pojava hrvatske ranonovovjekovne povijesti«.

Slavko Kovačić u članku Papa, biskupi i ostalo svećenstvo u događajima oko kliškog pothvata godine 1596 (30-51) nabraja istaknute crkvene ljude u borbi za Klis vodeći se činjenicom da je u srži svih događaja oko preosvajanja Klisa bila zamisao oslobodilačkog rata kršćana protiv islamskih osvajača imajući na umu vjerske i uljudbene razlike suprotstavljenih strana. Od svih koji su se angažirali u borbama za Klis osobito su se isticali splitski kanonik Aleksandar Komulović, fra Anđeo Trogiranin, poljički glagoljaš Pavao Sirotković, arhiđakon splitskoga kaptola Nikola Alberti, redovnik vitez Franjo Antun Bartučević, splitski kanonik Šimun Urmanić, dominikanac fra Julije iz Zadra, mnogi dalmatinski biskupi (od kojih su dvojica bila prognana, korčulanski biskup Kvinčić i šibenski Basso) i mnogobrojno svećenstvo. Vrlo je veliku ulogu u svemu tome imao papa Klement VIII. koji je branio biskupe i svećenstvo od mletačkih progona nastojeći Republici usvijestiti veću važnost pomoći hrabroj, kršćanskoj vojsci od trgovine i dodvoravanja nekršćanskoj.

U članku Historiografski pregled događaja oko Klisa 1596. godine (52-63. str. ) Josip Ante Soldo donosi popis važnijih tekstova u kojima su s različitih gledišta prikazani događaji oko prvog osvajanja Klisa. S mletačke su strane u 18. st. o tome pisali G. N. Doglioni u Historia Venetiana sino all' a/nn/ 1587 (Mleci, 1798), Daniel Farlati u Illyricum sacrum, a s hrvatske Franjo Divinić i fratar Gašpar Vinjalić. U 19. se stoljeću slika pohoda na Klis i dalje upotpunjavala, osobito u djelu Šime Ljubića koji je proučio mletačke izvore i utvrdio činjenicu da su Mlečani potpuno stali na stranu Osmanlija u velikoj borbi za Klis, tadanju metonimiju kršćanstva. Godine 1910. pojavilo se djelo Karla Horvata Monumenta Uscocorum koje je »najveći uspjeh istraživanja o uskocima«. O Klisu 1596. pisali su i Franjo Rački, Radoslav Lopašić, Tade Smičiklas, Vjekoslav Klaić i Grga Novak koji je u Akademijinu izdanju 1970. objavio spis Impresa di Clissa 1596, »sigurno ponajbolji opis događaja oko Klisa«. Konačno se dade zaključiti da je veličina događaja razmjerna broju istraživača koji su mu pristupili.

Miroslav Granić u članku Legitimistički pokret dalmatinskog plemstva i oslobađanje Klisa 1596. godine (64-73. str.) govori kako je legitimistički pokret tijekom 15. i 16. st. izraz svijesti dijela dalmatinskog plemstva o pripadnosti Dalmacije hrvatskom kraljevstvu i prihvaćanja ideje o kraljevskoj vlasti nad Dalmacijom ugarskih i hrvatskih vladara. Iz suvremenih se vrela dade izbilježiti niz pouzdanih vijesti o postojanju »republikanske« i »monarhističke« stranke u dalmatinskim gradovima: Zadru, Šibeniku, Splitu, Trogiru, Hvaru, Korčuli. Legitimističke ideje tog plemstva nisu zamrle ni dvjesto godina poslije kliškog pothvata jer su plemići 1797, prihvativši novu vlast, i dalje iskali da se Dalmacija pripoji zemljama nad kojima je vladar »koji nosi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije«.

U članku Novije spoznaje o povijesti kliškog sandžaka prema osmanskim izvorima (74-82) Nenad Moačanin kliškom događaju pristupa s podacima iz turskih izvora ističući kako su gdjekada sasvim drukčiji od onih koji se nalaze u mletačkim, pa i onda kada se tvrdi da su prijevodi osmansko-turskih. Autor se pozabavio određivanjem područja Kliškog sandžaka, upravnom podjelom u njemu, odnosima elite i vojničkog staleža, gradovima, selima na turskom području, položajem različitih vjerskih i društvenih skupina te statusom Poljica s obzirom na tursku upravnu nastrojbu područja. Sva je ta pitanja autor dotaknuo s dosadašnjeg stupnja razvijenosti turkologije i dostupnosti podataka. Predmnijeva da će se još pokoja pločica u kliškom mozaiku popuniti kada postane dostupnija građa muzeja Topkapi saraja. Kada se sravne turski i neturski podaci, moći će se još štošta ustanoviti.

Nenad Cambi u članku Važnost Klisa u antici (83-91. str.) polazi od tvrdnje o iznimnoj važnosti zemljopisnog položaja Klisa s kojega se može nadzirati i upravljati cjelokupnim područjem od Omiša do Trogira. Taj je položaj uočen već u predantičko doba, a u antičkom je višestruko iskorišten, osobito u sprezi s antičkom Salonom. Salonitansko je područje bilo isprepleteno bogatim »prometnim krvožilnim sustavom«, a njegovi su kliški odvojci tada uvelike olakšavali opskrbu, razmjenu i obranu, što će se nastaviti u srednjem i novom vijeku. Stoga ne čudi očaj koji je zahvatio Splićane nakon 1537. i turskog prilaska samom gradu i ne iznenađuje htijenje da se Klis vrati u kršćanske ruke, osobito kad se zna da su prometnice utvrđene u antičko doba, s malim promjenama uporabljive i sada.

U posljednjem članku, Iseljavanja sa splitskoga i kliškoga područja na zapadnojadransku obalu u doba mletačko-turskih ratova (92-104. str.), Lovorka Čoralić izvrsno je prikazala život iseljenika u talijanskim pokrajinama Veneto (poglavito u Mlecima) i Marke. Autorica je iz mnogobrojnih vrela iscrpla podatke o ljudima koji su se doselili krajem 15. i početkom 16. st. s istočnojadranske obale (zabilježeni imenom i gradom/mjestom iz kojega su došli; rjeđe prezimenom) iščitala je zanimanja kojima su se bavili (najčešće brodogradnja i obrtništvo), otkrila koliko su zarađivali, s kim su se vjenčavali, u koje su se bratovštine uključivali i gdje su se sahranjivali. Potkrijepljeno podacima, vrlo zanimljivo je osvijetlila život iseljenika sa splitskoga i kliškoga područja u Veneciji, Pesaru, Fanu, Fermu.

Znanstveni je skup u Klisu bio prilikom ponovnog usvješćivanja važnosti koju je taj kraljevski grad imao u hrvatskoj povijesti. Veličinu junačkoga pothvata oko preotme kliške tvrđave iz turskh ruku najbolje je izrekao Nenad Cambi: »Da je kojim slučajem kliški pothvat uspio, danas bi u Hrvatskoj bio velik dio hrvatskog etničkog korpusa koji je, na žalost, izvan Hrvatske, jer bi osvajanje turskih područja započelo pedeset godina prije. Osvajanje unutrašnjosti i obale bilo bi mnogo brže, ravnomjernije i kvalitetnije.« Klis je od Turaka oslobođen 1648. godine.

Ivana Kurtović