Jesenska ARTiljerija

Jesenska ARTiljerija

Jesenska likovna sezona započela je izložbom Andyja Warhola u Umjetničkom paviljonu. Hrvatska publika i mediji, željni bilo kakve svjetske senzacije, pratili su svaki korak oko postavljanja te izložbe. Izložba umjetnika koji u svojim djelima najčešće tematizira pojam smrtnosti i nesreće trebala je biti otvorena 11. rujna, na dan napada na Ameriku i rušenja Twin Towersa. Od četiri tisuće umjetnina koliko ih sadrži Muzej Andy Warhol u Pittsburghu, što je ujedno i najveća zbirka radova jednog umjetnika na svijetu, u Zagrebu je prikazano njih sedamdeset. Izložba, čiji je suorganizator bio i Muzej suvremene umjetnosti, u Zagreb je stigla nakon Rusije, Litve, Mađarske, Slovačke i Istanbula. Riječ je o milenijskom projektu američkog State Departmenta kojim se u zemljama u kojima do sada nije bio predstavljen izložbama, želio predstaviti jedan od najzanimljivijih američkih umjetnika 20. stoljeća. Pošteno rečeno — riječ je o zemljama koje izložbu toga kalibra sebi ne bi mogle same priuštiti pa je, zapravo, riječ o svojevrsnoj milostinji State Departmenta. Iako su neki štovatelji lika i djela kralja pop-arta bili razočarani (i sama sam 1995. godine vidjela Warholovu izložbu u venecijanskome Palazzo Grassi puno snažnijeg profila) izložba svakako zaslužuje prolaznu ocjenu jer je pružila presjek svih faza Warholova stvaralaštva, od samih početaka 50-ih godina, kada je još zajedno s majkom Julijom Warhol radio kao reklamni ilustrator i supotpisivao djela, sve do 80-ih godina i djela nastalih neposredno pred njegovu smrt. Prikazani su amblematski radovi Warhola, koji je svoj umjetnički izričaj s jedne strane bazirao na suvremenoj potrošačkoj, konzumentskoj kulturi, »uzdižući« u formu likovnog djela svakodnevne, obične predmete: one s reklama, oglasa, televizije, te isto tako poznate ličnosti iz svijeta mode, filma, stripova..., a s druge radovi koji se temelje na smrti i nesrećama. To su Dolarske novčanice, Heinz Boxex, Coca Cola, Cambell's Soup, Marilyn Monroe, Električna stolica.... Warhol se najčešće koristio grafičkom tehnikom svilotiska koja je omogućavala beskonačan broj otisaka i kopija s manjim varijacijama koje bi izvodio kombiniranjem boja ili dodatno slikajući po njima. Posebno je zanimljivo bilo pogledati instalaciju Srebrni oblak kreiranu 1966. za galeriju Leo Castelli u New Yorku, koja se sastoji od lebdećih srebrnih jastuka ispunjenih helijem koji lebde u različitim razinama. Instalaciju je napravio nakon što je odustao od slikanja, a sam je plastično komentirao svoj odnos prema »oblacima«: »Stvarno sam bio vezan za njih: dok sam ih pravio, imao sam dojam da moja izložba nestaje, kao da su moje slike odlazile sa zidova i odlijetale s njima u nepoznatom pravcu«.

Sljedeći jesenski likovni događaj također se može iščitavati u kontekstu recentnih zbivanja u Americi. Početkom listopada u zagrebačkom Muzeju Mimara likovni kritičari iz cijelog svijeta okupili su se, naime, na svojoj godišnjoj međunarodnoj konvenciji, 35. po redu kongresu AICA-e. Unaprijed zadana tema bila je puno aktualnija nego što bi bilo tko od sudionika mogao poželjeti — »Strategija moći«. Pod predsjedanjem Kim Levin iz New Yorka i predsjednika hrvatskog ogranka AICA-e Berislava Valušeka, razvila se živa diskusija o pitanju etike i morala te pojma odgovornosti kod suvremenih likovnih kritičara kao i o određenju mogućih ekstenzija pojma umjetnosti. Polazište za diskusiju bila je i tema nepodložnosti definicije umjetnosti. Kroz tri dana govorilo se o naslijeđu modernizma, institucionalnim okvirima i temi seksualnosti u umjetnosti, a svojim su predavanjima strani kolege pokazali koliko suvremena likovna kritika može biti nesuhoparna, dinamična i aktualna. U okviru AICA-e, u Muzeju suvremene umjetnosti i gliptoteci HAZU otvorena je izložba Ispričati priču, koja prvi put tematizira hrvatsku umjetnost tijekom devedesetih. Kroz medije slikarstva, fotografije, videa, instalacija, interaktivnih digitalnih instalacija... predstavljeno je dvadesetpetoro hrvatskih umjetnika u odabiru Mire Gattin, Leonide Kovač i Jadranke Vinterhalter. Autorice su odabranim radovima pokušale naglasiti promjenu paradigme u umjetničkoj produkciji i teoriji 90-ih godina te otklon od dominantne modernističke paradigme, odnosno poimanja umjetnosti kao autoreferencijalne kategorije. U iščitavanju tih autorica radovi se referiraju na različite aspekte društvene stvarnosti, poričući time modernističke postavke o umjetnosti kao o autonomnom i samodovoljnom području, dokazujući kako je umjetnost jedna od mnogobrojnih, međusobno premreženih društvenih praksi koje definiraju ono što nazivamo sociokulturnim okruženjem. Međutim, velika je zamjerka izložbi »ziheraški postav«. Bez puno želje za eksperimentiranjem, predstavljeni su umjetnici koji su svoj izričaj formirali tijekom 80-ih, pa čak i 70-ih godina prošlog stoljeća, dok su umjetnici stasali tijekom 90-ih u manjini. Neki od umjetnika tzv. srednje generacije napravili su bitan pomak, a opet drugi radovi nastavljaju se na poetiku 80-ih te je, unatoč njihovoj kvaliteti, upitno njihovo postavljanje. Pritom krivnju ne svaljujemo samo na autorice: zatvorenost u začarani i ustaljeni krug umjetnika, kustosa i likovnih kritičara, osobito zamjetna tijekom devedesetih, i nije omogućila pojavljivanje većeg broja novih imena. Obrana djelomice može biti u činjenici da je pozornost prije svega bila usmjerena na »gašenje vatre«, odnosno suprotstavljanje poplavi rodoljubnoga kiča. Na izložbi je, ipak, predstavljen vjerojatno najsnažniji rad koji se pojavio među umjetnicima stasalima 90-ih — Embrio — zatvorena zbilja Andree Kulunčić.

Strana gostovanja nisu obilježila samo likovnu nego i arhitektonsku scenu. U organizaciji časopisa za arhitekturu Oris gostovali su strani arhitekti iz Amerike i Europe koje povezuje kvalitetna arhitektura i pozitivno promišljanje o suvremenom senzibilitetu u toj umjetnosti. Najveća »zvijezda« bio je arhitekt svjetskoga glasa Thom Mayne iz Los Angelesa koji će u Zagrebu graditi poslovnicu banke Hypo Alpe Adria. Kako je poznato da su se u povijesti arhitekture Hrvatske nekako uvijek odbijala strana kvalitetna imena (primjerice, odbijen je projekt Adolfa Loosa za Esplanadu), riječ je o značajnom pomaku. Mayne je osnivač smjera u arhitekturi pod nazivom Morphosis, kojim je stekao velik ugled u svijetu arhitekture. Načela Morphosisa Thoma Maynea pozivaju se, među ostalim, na razvoj arhitekture koja nadilazi tradicionalne forme i materijal i koja se oslanja na prevladavanje dualizma moderne i postmoderne. Arhitekt koji se zauzima za angažiranu arhitekturu, onu koja treba biti spremna suočiti se s pitanjima današnjice i ponuditi odgovor, najavljuje kako će na njegovu zagrebačkom projektu biti vidljiv utjecaj sjajne modernističke tradicije arhitekture u Zagrebu. Od gostiju spomenimo i Heinza Tesara iz Austrije koji smatra kako je svjetlost esencijalna u arhitekturi i kako je ona početak arhitekture te talijansku arhitektonsku zvijezdu Cina Zucchija. Jedan od najistaknutijih predstavnika nove generacije talijanskih arhitekata i teoretičar arhitekture, u svojoj zemlji uživa status sličan onome kakav imaju rock-zvijezde, a svoj rad opisuje kao vrstu reformističke etike daleko od superautoriteta međunarodnih majstora ili ultimatuma struke. Zucchi si postavlja pitanje grada u vremenu u kojemu vladaju neizvjesnost, probabilizam, kaos, koncepcije na kojima se bazira subatomska fizika, ali i koncepcije koje objašnjavaju kulturu našeg vremena. Njegov recentni projekt rezidencijalne su građevine na otoku Giudecca u Veneciji u kojem uspješno ostvaruje dijalog između visoke kulture i narodnog ukusa, što je u funkciji njegova interesa. Domaćini tih arhitekata bili su, uz organizatore, arhitekti Hrvoje i Helena Njirić koji se sve više afirmiraju na europskoj sceni.

Dvije izložbe majstora hrvatske moderne, otvorene na isti dan — ona Ljube Babića u Muzeju za umjetnost i obrt i ona Celestina Medovića u Klovićevim dvorima — pokazatelji su dvaju suprotnih polova na koji se način mogu iščitavati stari majstori. U Klovićevim dvorima otvorena je izložba djela Celestina Medovića na kojoj su predstavljena djela iz fundusa Galerije umjetnina Split nadopunjena radovima pronađenim u privatnim zbirkama, od kojih su neka pred zagrebačkom publikom prvi put. Stvorena je tako neselektivna izložba koja je, čini se, služila tek za popunjavanje praznog termina i većeg prostora. I sami su organizatori naveli kako izložba nema pretenzije kritike ni retrospektive, nego kako je riječ o daru publici željnoj lijepih slika, te je time postavljeno pitanje čemu onda struka (i izložba) ako je radimo bez ikakvih pretenzija. Umjetnik i redovnik, rodom s Pelješca, Celestin Medović, jedan od najboljih hrvatskih plenerista, ipak je zaslužio nešto bolje od neselektivne, prigodničarske izložbe. Drugi pol predstavljanja majstora moderne, onaj pozitivan, izložba je Ljube Babića u Muzeju suvremene umjetnosti. U režiji Miroslava Gašparovića i Jasne Galjer predstavljen je jedan od umjetnika s najzanimljivijim životopisom u hrvatskoj povijesti umjetnosti, koji se osim slikarstvom bavio pravom, znanstvenim, dizajnerskim, scenografskim, muzeološkim, pedagoškim radom... U dinamičnom postavu predstavljena su grafička rješenja za knjige, Krležin časopis Plamen, novčanicu od 50 kuna u doba NDH, plakati za izložbe Grupe trojice, za gospodarska zbivanja, primjerice Velesajam, crteži — bilješke s ulica, scenografije za Goetheova Fausta i Držićev Skup, obje iz 1921, a za koje umjetnik četiri godine kasnije dobiva grand prix u Parizu na Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriles Modernes. Također, prvi put je u javnosti predstavljeno Babićevo ulje na dasci Katedrala u Sevilli, karika koja je do sada nedostajala kako bi se povezao Babićev opus nastao prije puta u Španjolsku sa zrelim razdobljem tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. U Galeriji Miroslav Kraljević, najzaslužnijoj galeriji za promociju mladih umjetnika u Hrvatskoj i izvan nje, postavljena je izložba iranske umjetnice s (ne)stalnim boravištem u Francuskoj, Ghazal Radpay. Termini izložbe nekoliko su puta mijenjani zbog umjetničinih uobičajenih problema s vizom, što i tematizira u jednom od svojih radova nazvanim Wanted, u kojima preko performansa, plakata, flyera, internetskih siteova progovara o problemu dobivanja viza ljudi s Istoka. U oglasima stoji kako žena sa Srednjeg istoka traži muža radi braka (i putovnice). U galeriji Kraljević predstavljene su videoinstalacije pod nazivom Me 1997.-2000. u kojima Ghazal Radpay govori o svojoj poziciji autsajdera na Zapadu i autsajdera na Istoku, upotrebljavajući vlastite anegdote i iskustva kako bi ilustrirala sebe, ženu iz miješane kulture, a instalacije se čitaju kao stanovita doza autobiografije. Predstavljen je i videoprogram u trajanju od 40 minuta koji čini simultana projekcija na trima identičnim monitorima, a prikazana su 24 filma od ukupno 40 koliko ih je snimila. Simultana projekcija omogućila je nečekivanu interakciju slika s triju monitora postavljenih poput svojevrsnih elektroničkih triptiha. Tematizirajući položaj žene u današnjem islamskom svijetu kroz prizmu sraza civilizacije Zapada s civilizacijom Istoka, umjetnica upotrebljava veliku dozu humora: u nekim sekvencama pokrivena velom i odjevena u tradicionalnu iransku nošnju, vježba na spravama za fitness s potpisom »My friends and I trying to lose weight over weekend once«, nazivajući rad Jane Fonda. Dok diže utege potpisuje rad »I'm trying to be a femminist«, a dok u tradicionalnom velu podiže utege, piše kako svatko pokušava biti Botticellijevom Venerom. U filmovima je važna i priča — umjetnica govori svm jezicima kojima se služi — engleskim, francuskim, njemačkim i materinskim — a sve jezike govori s akcentom. Progovara o apsurdu i težini pojma kulturnog identiteta.

Tijekom projekta »ARTiljerija« koji je održan od 11. do 15. prosinca vidjeli smo fragmente onoga što se zbiva u atelijerima mladih umjetnika. Petnaestero umjetnika mlađe generacije odlučilo je na neko vrijeme svoje atelijere prenijeti u Galeriju kina SC-a, preslikati ambijente svojih radnih prostora i posjetiteljima podastrijeti što oni zapravo rade. Približavanje umjetnika publici, svojevrsna demistifikacija likovnog stvaralaštva, pretvaranje građana u osviještene konzumente umjetnosti te afirmacija kulture ono je što su nam ponudili umjetnici koji su odlučili preuzeti palicu u svoje ruke. Likovne stvaraoce različitih likovnih i poetskih provenijencija povezuje — godište, promišljanje sadašnjeg trenutka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a najjača je spona bila želja da se nešto promijeni u ustajaloj kulturnoj ponudi grada. Pritom su njihova glavna »artiljerija« energija i talent (okupljeni umjetnici su dobitnici mnogobrojnih uglednih nagrada). Likovni umjetnici okupljeni oko grupe »PUNKT«, kojima su se pridružili i kulturni djelatnici s područja arhitekture, dizajna, povijesti umjetnosti, art managementa, sociologije svoje su ciljeve jasno odredili. Osnivanje Umjetničkog centra, promotora suvremene umjetnosti, po uzoru na mnogobrojne takve centre koji već postoje u Europi — Kunstwerk i Tacheles u Berlinu, Konstakuten u Stockholmu, Cubitta u Londonu, WUK u Beču, Metelkova u Ljubljani... i upisivanje mladoga hrvatskog stvaralaštva s drukčijim predznakom na kulturnoj mapi Europe. Umjetnički centar pružio bi mogućnost simultanog održavanja mnogih sadržaja te interaktivnu komunikaciju umjetnika i posjetitelja. Umjetnici će pritom ponuditi nove kulturne sadržaje i pokazati kako kultura i gospodarstvo mogu ići ruku pod ruku na obostranu korist. Projekt »ARTiljerija« samo je preludij u buduće djelovanje okupljenih oko grupe, a riječ je o injekciji neophodnoj mladoj likovnoj sceni. U Muzeju suvremene umjetnosti sredinom je prosinca otvorena izložba Cinizam siromašnih Mladena Stilinovića. Na izložbi je Stilinović bez imalo hipokrizije, na lucidan i izravan način progovorio o temi siromaštva. Kustosi izložbe su Tihomir Milovac i Nada Beroš. U radu Mladena Stilinovića isprepleću se različite teme — uz siromaštvo, rad, lijenost, vrijeme, bol... Najdojmljiviji rad na izložbi je najrecentniji — Ljudi s vrećicama — umjetnik je izložio 100 crno-bjelih fotografija ljudi koji nose vrećice. Svi su oni uvijek snimani odostraga, »s leđa«, a jedan od razloga toj distanci metaforičke je prirode — riječ je o pokušaju izbjegavanja, u prenesenom smislu, suočenja s likom siromaštva, dok je drugi razlog u činjenici što ljudska lica nisu u fokusu Stilinovićeva stvaralaštva. Mladen Stilinović (1947) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske konceptualne umjetnosti, i od početka sedamdesetih godina prisutan je na domaćoj i međunarodnoj sceni. Stilinović se iskristalizirao kao jedan od najpoetičnijih kritičara društvene stvarnosti. Instalacija na kojoj umjetnik na stranice dnevnih novina postavlja suho voće pokazuje zanimanje umjetnika za kako sam kaže »refleksiju politike, a ne njezinu praksu«. Umjetnik navodi kako je htio pokazati da jednako odumiru i voće i riječi, no kako »na žalost iza osušenog voća ne ostaju posljedice kao iza propalih riječi«.

Od jesenskih likovnih zbivanja izvan Zagreba spominjemo, na kraju, ono u riječkoj Modernoj galeriji, gdje je krajem studenog otvorena 15. po redu Međunarodna izložba crteža. Namjera je organizatora bila definirati ulogu crteža na početku novog milenija, u doba kada je prethodno stoljeće postavilo najjače moralne i estetske kategorije za poimanje tradicionalnog crteža. Pod egidom crteža izloženi su radovi fluorescentnim cijevima, tankom žarnom niti, uključeni su kompjutori, performansi, instalacije, videoinstalacije... Crtež koji se u povijesti vizualne umjetnosti smatra najizravnijim, najintimnijim, čak i »najranjivijim« medijem, širi svoje granice. No, glavni cilj organizatora nije bio konzervirati uvijek iznova aktualnu temu o smislu crteža i crtačke prakse, već obogatiti, produbiti i problemski osvježiti i inovirati pitanje crteža. Tema je te uspješne izložbe što plodotvornija kontekstualizacija crtačkih poetika i praksi u kontekstualnoj mreži suvremene umjetnosti. Time se nastavlja izvorna ideja začetnika te manifestacije Borisa Vižitina, dugogodišnjeg ravnatelja Moderne galerije u Rijeci, koji je 1968. osnovao tu manifestaciju s namjerom da Rijeka postane stjecište stvaralačkih ideja sa svih strana svijeta. Crtež kao disciplina potaknut je željom da se skrene pozornost na zanemarenu likovnu disciplinu, a crteže su dosada izlagala zvučna imena poput Picassa, De Chirica, Tapiesa, Vedove, Manzua... Ove je godine, u izboru Branka Cerovca i Sabine Salamon, svoj izbor predstavilo 126 umjetnika iz 18 zemalja te 42 pozvana umjetnika (uz hrvatske umjetnike zastupljeni su japanski, američki, njemački, austrijski, češki, slovački, bugarski, litavski, bosanski...). Popratna izložba, koja crtež analizira u granicama njegova postojanja kao medija, nazvana je Crtež nasuprot metodi, a otvorena je u Malom salonu.