Ideja i evolucija Interneta

Ideja i evolucija Interneta

Unatoč tomu što se računalima bavim već više od 25 godina, nikada mi nije padalo na pamet razmišljati o povijesti računala. Da li zato što je informatika, a posebice računalstvo područje u kojem čovjek mora glavu i pogled držati stalno na prednjem obzoru, kako ga ne bi pregazile brzodolazeće novotarije ili ovo pišem ponukan promjenom svog pogleda na računalstvo a poglavito na informatiku i tehnologiju, pretvorivši se iz ljubitelja tehnologije u trend analitičara.

Unatoč tomu što se Internetom služim svakodnevno i od samih početaka te vjerujući da za mene ima malo nepoznanica, pripremajući se za ovaj tekst naišao sam na mnoge, meni nove činjenice, što potvrđuju da je Internet, ta spojnica računalstva i informatike, čudo sam za sebe.

Izumi su rijetko proizvod osamljenih znanstvenika ili inženjera. U modernom svijetu svaka važnija tehnologija proizvod je duge povijesti koja uključuje mnoge ljude i događaje. Internet je rezultat desetljeća (stoljeća?) rada tisuća ljudi koji vjerojatno nikad nisu ni sanjali o mogućnostima globalne mreže.

Prapovijest Interneta vjerojatno počinje idejom o »umrežavanju« Europe i Amerike, još 1866. kad je položen drugi podmorski telegrafski kabel (prvi, 1858. godine, radio je tek nekoliko dana), koji je ostao u uporabi gotovo cijelo stoljeće. Sljedeći veliki poticaj, kao i često prije a i poslije, bio je rat, Drugi svjetski rat. Tijekom rata znanstvenici i inženjeri na objema zaraćenim stranama stvarali su velika otkrića i pomicali granice tehnologije. Osobito je razvoj radara, za vrijeme rata i nakon njega, bio katalizator za neke tehnologije poslije korištene na Internetu. Jedan od pionira na području radara Vannevar Bush, također i savjetnik američkog predsjednika Roosevelta za pitanja tehnologije u ratu, bio je pokretač ideje koja je poslije prerasla u WWW. Razmišljao je o stroju koji će promijeniti način na koji ljudi pohranjuju i pretražuju knjige, zapise i bilješke. Nazvao je taj stroj memex. Mislio je da ljudi ne žele biti uklopljeni u linearnu strukturu alfanumeričkih indeksa, već su im prikladnije asocijativne veze te bi stoga memex povezivao informacije asocijativnim vezama i dijelovima informacija a pretraživanje bi se obavljalo logičnim vezama. Zamišljao je memex kao stol i kameru koja snima sve što korisnik piše te potom povezuje s ostalim dijelovima informacija iz kazala. Memex nije nikad izgrađen.

Tijekom 1950-ih hladni se rat zaoštrava i potiče daljnji razvoj tehnologije. U sveučilišne kampuse diljem Amerike uvodi se novo područje znanosti, računalne znanosti. Amerika ulaže milijarde (ondašnjih) dolara u istraživanja i razvoj, što dovodi do stvaranja državnih agencija kao što su NASA i Advanced Research Projects Agency (ARPA) (smještena u novoj zgradi Pentagona), zaduženih za distribuciju državnog novca. Uspjeh projekta Manhattan potaknuo je i projekt izgradnje novog stanfordskog linearnog akceleratora. Istodobno u Europi nekoliko zemalja udružuje snage i grade najveći linearni akcelerator, smješten u Counseil European pour la Recherche Nucleaire, tj. CERN-u, Ženeva.

Hladni je rat bio vrlo unosan za privatne i sveučilišne istraživačke i razvojne centre. Na primjer, MIT (Massachusetts Institute of Technology) je bio centar za vojna istraživanja i 1951. godine otvoren je Lincoln Lab, određen za razvoj protuzračne obrane, poglavito radarskih sustava. Jedan od najvećih radarskih projekata na MIT-u bio je Whirlwind, uporaba računala u koordiniranju i nadgledanju grupe radara koji su motrili ruske bombardere iznad Sjevernog pola. Bila je to prva uporaba računalnih mreža i promovirala je tehnologiju na velika vrata.

MIT je bio vodeći na području računalnih znanosti pa su znanstvenici Lincoln Laba imali pristup do nekoliko mainframe računala. Međutim, to nije bilo dovoljno pa su pristupili izradi prvih tranzistoriziranih računala (dotad elektronske lampe) TX-0 i TX-2.

MIT-ov znanstvenik J. C. R. Licklider zainteresirao se za računala i primijenio svoje znanje psihologije u istraživanju interakcije čovjeka i računala te postao priznati stručnjak na tom području.

Tih godina u Cambridgeu, MA, SAD, tri inženjera akustike, Bolt, Beranek i Newman, osnivaju tvrtku BBN, koja uz MIT i Harvard uskoro postaje poznata kao »treće sveučilište Cambridgea«.

Godine 1957. Sovjetski Savez lansirao je prvi umjetni Zemljin satelit, Sputnik. Panika koju je taj događaj izazvao u Americi teško je opisiva te predsjednik Eisenhower poziva čete znanstvenika u borbu za hladni rat. U strahu od atomskog rata (bombu imaju obje strane), jedan dio znanstvenika radi na povećanju razorne moći atomskoga i termonuklearnog oružja, drugi dio smišlja kako preživjeti takav rat. Pitanje komunikacije u uvjetima atomskog rata imalo je prvenstvo.

Godine 1960. Licklider piše članak Ljudsko-računalna simbioza, u kojem se uzdiže iznad konvencionalnog shvaćanja kompjutora kao strojeva za računanje. On uspostavlja odnos s računalima u kojem će ljudi »...postavljati ciljeve, formulirati hipoteze, određivati kriterije i evaluirati rezultate...«. Vodeći ljudi ARPA-e zapazili su ga i 1962. godine mu ponudili, a on prihvatio mjesto, direktora u tek osnovanom IPTO-u (Information Processing Techniques Office). U to doba korištenje kompjutora (a bio ih je vrlo ograničen broj) značilo je predavanje »batch joba« i čekanje danima na rezultate ili sjedenje za terminalima spojenim na kompjutore u »time sharingu«. Promatrajući komunikaciju istraživača i studenata tijekom rada na terminalima, razvio je tezu po kojoj kompjutori poboljšavaju ljudsko razmišljanje povećanom mogućnošću komunikacije. Predlagao je da se cijeli svijet poveže »intergalaktičkom mrežom« kojom bi se razmjenjivale ideje i surađivalo na zajedničkim ciljevima. Ipak, on nije imao čak ni deju kako stvoriti tu globalnu mrežu.

Kao direktor IPTO-a, Licklider je, međudim, bio u poziciji financirati tuđe projekte radi stvaranja intergalaktičke mreže. Tako je 1963. godine financirao i projekt Augmentation Research Center s voditeljem Dougom Engelbartom sa Sveučilišta Stanford. Engelbartov rad određivale su ideje Vannevara Busha te je vjerovao da je uporabom kompjutora moguće izraditi memex. U svom je centru Engelbart utirao nove putove računalstva, razvijajući i nove alate potrebne za to. Tako su na primjer njegovi izumi hipertekstni sustav zvan NLS, koji nije zaživio, miš (prvi je bio od drveta) i prozori. Svijet još nije bio spreman za hipertekst.

Ranih šezdesetih, Paul Baran, jedan od znanstvenika RAND Corporation, razvija teoriju o decentraliziranoj mreži koja omogućuje nekoliko mogućih trasa podataka između bilo kojih dviju točaka mreže. Podaci se »razbijaju« u manje dijelove (pakete) od kojih svaki može putovati svojom trasom. Bude li jedna trasa ili nekoliko njih uništene, poruka se automatski preusmjeruje na drugu trasu. Po dolasku na odredište paketi se ponovno spajaju. Nije znao (?) da je 1961. godine Leonard Kleinrock na MIT-u obranio doktorat s istim tezama o paketnoj komutaciji (packet switching).

Na konferenciji dvadesete obljetnice ACM-a (Association of Computing Machinery), 1965. godine, dvadesetosmogodišnji Teodore Nelson prezentirao je izlaganje A File Structure for Complex, the Changing, and the Indeterminate. Prvi put je znanstvenoj zajednici predstavljena ideja isprepletenih »docuverse« i prvi put se čula riječ »hipertekst«. Nelsonovi »docuverse« jednaki su World Wide Webu, koji se razlikuje samo u veličini. Hiperlinkovi povlače dokumente i multimedijalne elemente s mreže a predviđen je i sustav menadžeriranja autorskih prava radi zaštite intelektualnog vlasništva suradnika. Bila je to revolucionarna ideja fantastičnog imena — Xanadu. Unatoč mnogim pokušajima, nikad nije proizveden kompletan radni model Xanadua.

Iste te 1965. godine, zbio se događaj koji možemo označiti kao početak realizacije onoga što danas znamo kao Internet. U terminalskoj sobi unutar Pentagona, gdje su bili smješteni terminali direktno vezani na kompjutore diljem Amerike koje je financirala ARPA, mladi znanstvenik Bob Taylor već je bio umoran od mijenjanja sjedala i skupa instrukcija svaki put kad je poželio komunicirati s drugim kompjutorom. Domislio se ideji i iz tih stopa otišao u šefov ured. Objasnio mu je problem, opisao maglovito rješenje umreženja različitih kompjutora i prije nego što se snašao šef se složio i odobrio milijun dolara budžeta za njegov projekt. Izlazeći iz šefova ureda, pogledao je na sat i shvatio da je sredstva za financiranje projekta »dobio« za samo dvadeset minuta.

Unatoč tomu što su se čula pitanja kao »zašto ne bismo pustili da taj problem riješi kompjutorska industrija a ne vlada?«, Bob Taylor prionuo je pisanju zahtjeva za ponudu naslovljena Cooperative Network of Time-Sharing Computers. Objasnivši općenitu ideju, shvatio je da treba pomoć za definiranje precizne tražnje. Najbolji čovjek kojeg je poznavao s iskustvom u umrežavanju TX-2 kompjutora bio je Larry Roberts s MIT-a. Nakon godine dana peripetija, Roberts je prešao u ARPA-u i počeo skicirati zahtjev za ponudu koju će ARPA poslati mogućim izvršiteljima. Na sljedećoj godišnjoj konferenciji ARPA financiranih sveučilišnih projekata dogovorene su dvije bitne stvari: mrežni promet među računalima bit će razlomljen u pakete i svako računalo bit će vezano u mrežu preko posebnog računala koje će imati ulogu gatewaya. »Vezno« računalo dobilo je naziv IMP (Interface Message Processor). Svi nodovi imat će gotovo jednake IMP-ove, čineći ih standardiziranim međusklopljem za mrežu prema nodovima.

Larrry Roberts okončao je pisanje zahtjeva za ponudu i u ljeto 1968. godine razaslao ga na adrese 140 potencijalnih izvođača. Nakon nekoliko mjeseci pristiglo je dvanaest ponuda, među njima i BBN-ova. IBM (International Bussines Machine) i CDC (Control Data Corporation), dvije najveće onodobne računalske kompanije, nisu se ni potrudili poslati ponudu uvjereni da paketna komutacija nije vrijedna truda. U borbi, u kojoj su odlučivali detalji, pobijedio je BBN. Simpatično zvuči podatak da je tadašnji senator države Massachusetts Edward Kennedy telegramski čestitao tvrtki pobjedu na natječaju za izradu »Interfaith Message Prosessor«!!!

Početkom 1969. godine Frank Heart osniva tim i počinje rad na izradi i programiranju IMP-a. Za kompjutor koji će modificirati u IMP izabran je Honeywellov DDP-516, jedno od najmoćnijih miniračunala na tržištu. U probnom roku planirano je priključenje četiriju sveučilišta u skladu sa specijalnostima njihovih istraživačkih centara i to: UCLA, gdje je radio Len Kleinrock, vodeći stručnjak za mreže zasnovane na paketnoj komutaciji; Stanford, gdje je Doug Engelbart vodio NIC (Network Information Centar) i stvarao mrežni centar za ARPAnet dokumentaciju; Univesity of Utah, gdje je Ivan Sutherland (drugi direktor IPTO-a i izumitelj grafičkih tabli (Sketchpad) istraživao kompjutorsku grafiku; University of California u Santa Barbari gdje su se vodila istraživanja interaktivne kompjutorske grafike. Rok za isporuku prvog IMP-a na UCLA-u bio je 30. kolovoza 1969. Trka s vremenom je počela.

Will Crowther i Dave Walden pristupili su pisanju koda za prijam/slanje paketa na mrežu. Kod je pisan u asembleru i morao je stati u 12Kb kompjutorske memorije (12kB i to nije bilo malo!!!). Kako bi bili učinkovitiji, usputno su napisali i novi asembler za BBN-ovo PDP računalo a potom kompiliranu inačicu papirnim vrpcama prebacivali na testni Honeywell. Ekipi se dobrovoljno pridružio i Bob Kahn, dobivši zadatak komunikacije sa sudionicima (sveučilištima) u projektu i detaljne specifikacije detalja povezivanja njihovih kompjutora na IMP.

Kada je prvi modificirani IMP (IMP-0) isporučen BBN-u, na opći užas zaključeno je kako su sve modifikacije pogrešne. Tih godina, promjena kompjutorske konfiguracije značila je prtljanje sa stotinama snopova tankih žičica, i to je obavio Ben Barker. Dva tjedna prije roka isporučen je IMP-1, kompjutor koji je trebao biti izručen UCLA-i. Pokazalo se da je došao u istoj konfiguraciji kao i IMP-0, samo su sada postojali detaljni opisi potrebnih prepravaka i rekonfiguracija je brzo provedena. Kad se mislilo da je sve gotovo, otkriveno je da IMP pouzdano radi neko vrijeme, a potom se »zamrzne/sruši« iz nepoznata razloga. Vrijeme pouzdana rada bilo je jedan do dva dana, ali IMP je morao raditi stalno ili ARPAnet neće moći raditi.

Paralelno s radom u BBN-u na UCLA-i Kleinrock je sa skupinom asistenata pisao softverski interface za kompjutor Sigma 7 prema IMP-u. Svi su očekivali kašnjenje zbog problema u BBN-u, ali sve je teklo po planu. Kada su inženjeri BBN-a prikopčali IMP u Kleinrockovu laboratoriju, nastavio je raditi ondje gdje je stao u Cambridgeu (tada je memorija bila izvedena uporabom feritnih jezgrica a »pamtila« je posljednje stanje neovisno o naponu). Kada je Sigma 7 prikopčan na IMP, za divno čudo, sve je proradilo od prve.

Nakon mjesec dana drugi IMP isporučen je na Sveučilište Stanford, povezan na njihov SDS-940 i sve je bilo spremno za prvu probu veze preko ARPANET-a. Uspostavljena je telefonska veza sa Stanfordom i isprobano logiranje sa Sigme 7 na UCLA-i na SDS-940 na Stanfordu. »Vidite li L?« pitali su s UCLA-e. »Da«, odgovoriše sa Stanforda. »Vidite li O?« pitali su s UCLA-e. »Da«, odgovoriše sa Stanforda »Vidite li G?« pitali su s UCLA-e, ali odgovor bijaše »Ne«. Prvi put sustav se »srušio«!

Nakon instalacije prvih IMP-a, svi su eksperimentirali s mogućnostima ARPAnet-a. Kleinrock i njegova ekipa stalno su mjerili protočnost i uporabu mreže, povremeno je podižući do krajnjih granica kako bi utvrdili slabe točke. Unatoč tomu što je pronađeno nekoliko korisnih načina uporabe mreže, mjerenja su pokazivala da mrežni promet nije ni blizu kapacitetu mreže. Uskoro će jedan oblik uporabe, koji je u početku ličio na još jednu mrežnu tricu, to promijeniti.

Unatoč tomu što je e-mail sustav i prije postojao na time sharing računalima, omogućavajući dopisivanje među korisnicima, nije postojao način dopisivanja među korisnicima ARPAnet računala. Ray Tomlinson iz BBN-a napisao je prvu ARPANET aplikaciju za slanje i primanje e-maila. Odlučio je kombinirati ime korisnika i naziv računala u jedinstvenu adresu. Pri odabiru znaka koji bi ih povezivao, vrlo pogodnim učinio mu se »@«, ne samo zbog značenja (»at«) već i zbog toga što ne pripada u standardni skup slova. Nakon izlaska aplikacije na ARPAnetu, Kleinrock je prijavio da je e-mail preuzeo vodeće mjesto po korištenju mrežnih resursa.

Broj sveučilišnih računala povezanih na ARPAnet povećavao se je i Larry Roberts, tadašnji direktor IPTO-a, odlučio je napraviti demonstraciju mogućnosti mreže ostalim istraživačkim centrima koje je financirala ARPA i ostalim zainteresiranim za tek otkriveno područje kompjutorskih mreža. Zadaća je pripala Bobu Kahnu iz BBN-a koji je proveo gotovo godinu dana u prikupljanju opreme i ljudi za organizaciju demonstracije 1972. godine u hotelu Hilton u Washingtonu, D. C.. Bob Metcalf napisao je kratki vodič kroz izloške, ali to je bilo previše novo za posjetioce pa većina ljudi nije razumjela ni vjerovala u neke od demonstracija. Demonstratori su pokretali aplikacije na računalima diljem Amerike a rezultati su dolazili u hotelski lobi. Tko je razumio i vjerovao, bio je impresioniran. Svi osim... U mnogobrojnoj publici koja je pohađala prezentacije nalazili su se i poslovni ljudi AT&T-a, veliki skeptici što se tiče paketne komutacije. Baš u trenutku kad je Metcalfe prikazivao mogućnosti mreže dogodio se pad sustava (jedini put tijekom konferencije)!!! Delegacija AT&T-a shvatila je to kao dokaz propale koncepcije paketne komutacije.

Godine 1971. profesor sa Stanforda Norm Abramson odlučio je preći na University of Hawaii, zbog svoje velike strasti — surfanja. Nakon dolaska na Havaje odmah je počeo raditi na sustavu za razmjenu podataka među otocima, radiovezom. Projekt je naravno financirao IPTO. Uskoro, prva bežična paketnokomutacijska mreža bila je izgrađena i u havajskom stilu nazvana ALOHAnet. Uskoro su se uporabom IMP-a vezali na ARPAnet i tako postali prva velika mreža spojena na ARPAnet.

Na prelazu u sedamdesete velike tvrtke počele su mijenjati mišljenje o utjecaju kompjutora na posao. Dok su šezdesetih kompjutori bili pretežito ograničeni na zračno kondicionirane sobe velikih istraživačkih centara, sada su se počeli pojavljivati manji i pristupačniji kompjutori, čak i u uredima. Tvrtka Xerox bojala se nestanka svojih proizvoda, većinom kopirnih i pisaćih strojeva iz bespapirnog ureda budućnosti i zaključila da je budućnost neće iznenaditi ako je sama izgradi. Unajmili su Boba Taylora sa zadaćom izgradnje novog Xeroxova istraživačkog centra, gdje su najbolji umovi tog vremena trebali usmjeravati budućnost kompjutora i tehnologije. Taylor je želio da centar bude smješten u blizini velikih sveučilišta u prvom redu zbog dotoka novih ideja i ljudi te je stoga 1969. godine oformljen Xerox Palo Alto Research Center (Xerox PARC) u blizini Stanford University of Palo Alto. Atmosfera u PARC-u bila je naelektrizirana/frenetična jer su najbolji tehnolozi i znanstvenici stvarali svoje snove budućnosti. Xerox se žurno približavao veličini IBM-a, dobit je rasla a istraživački budžeti doimali su se neograničenim.

Istodobno, slabosti NCP-a (Network Control Protocol) bivale su sve jasnije. Bob Kahn i Vint Cerf eksperimentirali su na UCLA-i kako bi ustanovili je li moguće preopteretiti mrežu u uvjetima velikog ali prihvatljivog prometa. Kahn je upozorio ekipu BBN-a na probleme, ali je Frank Heart mislio da je NCP prikladan za očekivani mrežni promet. U svakom slučaju, mrežni se promet povećavao iznad očekivanja!!

Dvojica istraživača u Xerox PARC-u radila su na projektu postavljanja kompjutora na svačiji stol. Kompjutor po imenu Alto bio je prvo osobno računalo prilagođeno uporabi u poslovnom okruženju. Budući da je njihova zadaća bila osmišljavanje budućnosti, izrađeno je nekoliko primjeraka Altoa i podijeljeno PARC-ovu osoblju kako bi vidjeli što će oni činiti s njima. Nekako baš tada u PARC dolazi Bob Metcalfe, sa Sveučilišta Harvard, nakon tromjesečnog boravka na Havajima gdje je proučavao protokol korišten u ALOHAnet-u. Promišljao je o boljem komunikacijskom protokolu. Umjesto jednostavnog slanja paketa, odašiljač prvo treba »slušati« stanje prometa na mreži i odaslati ako ni jedan drugi kompjutor ne šalje podatke, kao što uostalom čine i ljudi kada su u grupi. U PARC-u Metcalfe je radio na izradi kompjutorskih kartica za umrežavanje na dvama kompjutorima tipa Altos, u šali nazvanih Michelson i Morley, po dvojici fizičara s početka stoljeća koja su vjerovala da nevidljivi »eter« popunjava univerzum.

Nakon nekoliko mjeseci rada i testiranja umrežavanje Michelsona i Morleyja je uspjelo. Novostvoreni protokol trebao je ime i nazvaše ga »ethernet« (po hipotetskom eteru). Uskoro je većina Altoa unutar PARC-a bila umrežena, dodani su i drugi kompjutori i stvoren je lokalni internet unutar PARC-a.

Tih godina Bob Kahn i Vint Cerf promišljali su o novom Internet protokolu koji bi povećao djelatnost mreže i dopuštao različitim mrežama povezivanje u jednu veliku — Internet. Godine 1974. osmislili su protokol koji je uključivao detekciju pogreške, paketiranje i usmjeravanje, objavili ga u članku A Protocol for Packet Networking Interconnection, nazvavši ga TCP (Transmission Control Protocol). Dio TCP-a poslije je dobio naziv IP (Internet Protocol) pa je zajednička kratica TCP/IP.

TCP/IP bio je neophodan korak u razvoju Interneta budući da prijašnji protokol NCP nije više mogao kontrolirati/opsluživati mrežni promet. Proteklo je nekoliko godina dok TCP/IP nije postao samopodrazumijevajući/općeprihvaćeni (default) protokol Interneta.

International Standards Organisation, sa sjedištem u Europi, predlagao je uvođenje konkurentskog protokola OSI (Open System Interconnection), ali unatoč tome što je općenitiji (čitaj vjerojatno bolji), TCP/IP već se dokazao i, što je možda i bitnije, došao je u pravo vrijeme. Američka vlada proklamirala je OSI kao Internet protokol, ali se previše mreža već koristilo TCP/IP-om i problemi prebacivanja na OSI bili su preveliki. U Europi je naložena uporaba OSI-ja, ali su sveučilišta ipak koristila TCP/IP jer se nisu željela »odrezati« s američkog Interneta. Nekad i lošija opcija odnese pobjedu.

S TCP/IP-om »svjetska mreža« postala je realnost. Sveučilišta i vladini uredi koriste se mrežom za komunikaciju i razmjenu podataka, e-mail postaje svakodnevica, hakeri pišu mrežne igre. Unatoč tome što je namjena Interneta bila strogo službena (čak i zakonski), ljudi su počeli promišljati o redefiniciji. Osamdesetih godina osobna računala postala su uobičajena u kućama i uredima. Proizvodnja i prodaja kompjutora i softvera narasla je u jednu od najvećih industrijskih grana za manje od desetljeća. Kako to obično biva, kada je pređena kritična masa kompjutora, umrežavanje je postalo unosan posao za inženjere prije ograničene na umrežavanje mainframea. Hrabriji koji su stekli iskustvo na ARPAnet-u, osnovali su tvrtke i našli svoje mjesto u povijesti najbrže rastućeg posla. Internet je osamdesetih pokrenuo zlatnu groznicu stvarajući golema bogatstva i rušeći stara carstva.

Unatoč tomu što je Bob Metcalfe imao vrhunski proizvod, u PARC-u nije postojao jednostavan način za pokretanje proizvodnje i stavljanje proizvoda na tržište. Odlučio je samostalno proizvoditi i prodavati ethernet. Kako nije bio ekonomist već istraživač, prihvatio se istraživanja procesa izgradnje uspješne tvrtke a tek potom je odlučio osnovati tvrtku. Sljedeću godinu sve vrijeme trošio je na razgovore s mogućim ulagačima i s bilo kim tko je bio spreman razgovarati s njim, ne tražeći ulagača već informacije. Kad je proizvod bio usavršen, pronašao je ulagače i pokrenuo proizvodnju. Ime tvrtke opisivalo je njegov posao: Computer Communication Compatibility ili skraćeno 3Com!

Odrastajući u Indiji, Vinod Knoshla sanjao je o pokretanju vlastite high-tech kompanije i bogatstvu. San mu se počeo ispunjavati dolaskom na studij u Stanford Bussines School, gdje dobiva prigodu pomagati u izradi poslovnog plana za kompaniju Daisy Systems. Plan je uspio i u 27-oj godini Knoshla se više nije morao brinuti o novcu. Ipak, još uvijek je sanjao o svojoj tvrtki i te, 1982. godine, konačno je pronašao proizvod za koji je znao da će se prodavati. Osmislio ga je Andy Becholsheim, završeni student kompjutorskih znanosti sa Stanforda, koji je frustriran zastarjelim time-sharing sustavima korištenima na Stanfordu, osmislio radnu stanicu. Radna stanica je kompjutor »snažniji« od drugih osobnih kompjutora, ali još uvijek dovoljno malen da stane na stol. Mrežni priključak je standardno ugrađen a kao operativni sustav rabi se Unix, nevlasnički OS razvijen u Bell Laboratories.

Ekipi su se pridružili još jedan ekonomist sa Stanforda, Scott McNealy i softveraš Bill Joy, profesor s Berkeleyja, s mnogo iskustva u umrežavanju i implementaciji ARPAnet-a, također i čovjek koji je doradio i inkorporirao TCP/IP u Unix te ga objavio kao Berkley Unix (BSD).

Nakon pronalaska investitora, s nekoliko milijuna dolara u banci, prototipom matične ploče i operativnim sustavom prilagođenom mrežnom okruženju, tvrtka je počela proizvoditi radne stanice pod imenom Sun (kao sjećanje na Stanford University Network). Godine 1998. ukupna prodaja veća je od 1 mlrd. $ i postaje druga najbrže rastuća kompjutorska tvrtka u povijesti.

Godine 1982. Novell Data System bila je mala tvrtka u Oremu, Utah. Nakon početnog uspjeha u izgradnji nekoliko kompjutorskih sustava za lokalne tvrtke, zapali su u probleme. Nisu imali ni za plaće pa se dug zaposlenicima podmirivao iz aukcije uredskog namještaja. Želeći spasiti što se dade, ulagači su doveli Raya Noorda i dali mu odriješene ruke u spašavanju tvrtke.

Baš te godine Novell je unajmio četiri programera radi pisanja softvera koji bi omogućavao umreženim kompjutorima koji se koriste CP/M operativnim sustavom dijeljenje zajedničkog »disk servera«, koji bi dijelio tvrdi disk na virtualne diskove, po dio za svaki umreženi kompjutor. Drew Major i ostatak ekipe počeli su raditi na novoj ideji »file-servera« koji bi omogućavao pristup svim datotekama na serveru umjesto dijeljenja diska. Problema je bilo, npr. omogućavanje istodobnog višekorisničkog pristupa ali, proizvod je prepoznat kao uspješan. Istodobno se pojavilo i IBM-ovo osobno računalo i prepoznavši ga kao uspješnicu, odlučili su nastaviti rad na toj platformi.

Kada je Noorda ušao u Novell, odmah je uvidio tržišni potencijal »file-servera« te odbacio sve ostale projekte. Nakon godinu dana rada, ista su četvorica završila softver i zgotovila mrežni operativni sustav. Nazvali su ga Novell Netware i unatoč mnogim pogreškama stavili na tržište. Bio je prvi na tržištu.

Uskoro je Netware postao prevladavajući mrežni softver za PC-e pobijedivši u borbi sa slabijim mrežnim operativnim sustavom koji se isporučivao uz 3Com-ove ethernet kartice. Novell je izvrnuo 3Com-ovu poslovnu strategiju te počeo prodavati ethernet kartice, gotovo bez zarade, uz uvjet kupnje Novell Netwarea. 3Com je mislio da je prevaren a Novell je uskoro postao njegov najveći kupac.

Microsoft je najviše profitirao od rastućeg tržišta IBM osobnih kompjutora (PC — Personal Computer). Kako IBM nije imao volje/snage za razvoj operativnog sustava za svoje PC-e, unajmili su malu tvrtku iz Seattla da to učini za njih. Nakon izlaska prve inačice operativnog sustava MS DOS, IBM je odlučio zadržati takav poslovni odnos i prepustio Microsoftu održavanje i poboljšavanje operativnog sustava. Microsoft je rado »služio« IBM-u jer ipak je IBM vladao kompjutorskim tržištem i tako usputno otvarao vrata Microsoftu. U Microsoftu su takav odnos zvali »jahanje medvjeda«. Sredinom osamdesetih, IBM je razvijao novo, snažnije osobno računalo i za to mu je trebao redizajnirani i moćniji operativni sustav, prikladniji novim mogućnostima kompjutora. S Microsoftom su ugovorili razvoj novog operativnog sustava druge generacije, OS/2, koji uvodi grafičko okruženje s prozorima te miša. Budući da IBM još uvijek glavninu posla ostvarivao na tržištu mainframea i minikompjutora, a kako ne bi došlo do suparništva unutar IBM-a, menadžment je odlučio da OS/2 neće podupirati umrežavanje. Bez obzira na to koliko su se Bill Gates i ostatak Microsofta trudili upozoriti na pogrešku, IBM je odlučio ne poduprjeti umrežavanje u OS/2. Microsoft je mogao samo tužno gledati kako Novell zauzima tržište kompjutorskih mreža. Kasnije 1989. godine, Microsoft je ponudio Novellu zajednički nastup i borbu protiv IBM-a. Kad nije uspio, otišao je do Novellom frustrirana 3Com-a i ponudio mu ortaštvo protiv Novella. Metcalf, direktor 3Com-a, pristao je vjerujući u partnerstvo Microsofta i IBM-a, ali nije znao da je partnerstvo IBM-a i Microsofta pred raspadom. Tijekom iste godine Microsoft je »izbacio« OS/2 LAN Manager, ali bez većeg uspjeha. 1990. Metcalfe se povlači iz 3Com-a i odlazi na farmu u Maineu. Sada piše kolumnu za Info World.

Samo godinu dana nakon osnutka Suna, stvorena je još jedna tvrtka predodređena za uspjeh u mrežnom okruženju. U krugu Sveučilišta Stanford bračni par Len Bosack i Sandy Lerner, počeo je eksperimentirati s povezivanjem dviju razdijeljenih mreža smještenih u odvojenim zgradama, prvo mostovima (bridge) a onda usmjernicima (router). Njihovi usmjernici bili su poboljšani IMP-ovi, dopuštajući prolaz prometa koji treba ići van i prihvat prometa koji treba ući u mrežu. Bosack i Lerner konstruirali su usmjernike u svojoj kući a eksperimentirali na Stanfordu. Kada se pročulo za njihove routere i ostala sveučilišta i istraživački centri počeli su se propitivati za njih. Predložili su Sveučilištu da zajedno počnu izrađivati i prodavati routere, ali škola ih je odbila. Znali su da imaju nešto vrijedno te su osnovali zajedničku tvrtku Cisco (po gradu).

Nisu imali početni kapital, pa su posao pokrenuli zaduživši se na kartice, a cijela proizvodnja odvijala se u njihovoj kući. Zarada je došla vrlo brzo i u trenutku kad im je promet dosezao 300 000 $ mjesečno potražili su investitore. Tek sedamdesetsedmi po redu, Don Valentine (investitor s Appleom i 3Com-om u svom portfelju) uvidio je potencijal tvrtke i odlučio dovesti novi menadžment s Johnom Mordridgeom na čelu. Prvotni osnivači (Bosack i Lerner) nisu se slagali s menadžmentom od prvog dana. Kako je Cisco ubrzo počeo okretati milijarde dolara, menadžment se povećavao a Bosack i Lerner osjećali su se manje bitni i bili sve konfliktniji. Godine 1990. sedam potpredsjednika tvrtke obratilo se Valentineu s ultimatumom »Ili ona ili mi!« Sandy Lerner je zamoljena da napusti tvrtku a kad je to čuo, isto je učinio i Bosack. Oboje su odmah prodali dionice Cisca i naplatili oko 170 milijuna dolara. Cisco je od tada rastao te sada vrijedi više od 6 milijardi dolara i kontrolira 75% tržišta usmjernika, a Mordridge je još uvijek predsjednik.

Uspjeh osobnih računala Apple i IBM uveo je računalstvo i u ostatak svijeta. U početku su kompjutori bili »igračke« tehnici naklonjenih šmokljana, ali nove aplikacije dovele su i ostale za tastaturu. Modemom je omogućeno povezivanje s ostalim kompjutorskim entuzijastima i komercijalnim servisima. Kao što su predviđali kompjutorski vizionari šezdesetih, Bush, Licklider, Nelson..., kompjutor je postao sredstvo povezivanja ljudi.

U početku su kompjutorski hobisti povezivali svoje kompjutore uporabom telefona a padom cijena modema povezivanje s drugim računalima postalo je dostupno svima. Spajanje kompjutora pomoću modema doveo je do razvoja BBS-a, mrežnih igara, razmjene datoteka i mnogih drugih usluga koje prije nisu bile moguće. BBS-ovi postižu vrhunac popularnosti početkom osamdesetih godina, kada ih ima svaki grad i oglašavaju se u svim novinama. Većina BBS-ova pokretana je iz entuzijazma, naplaćujući tek minimalnu pristupninu zbog pokrića troškova. Oni koji su prepoznavali komercijalne mogućnosti BBS-a nudili su veći izbor usluga nadajući se zaradi. Unatoč tomu što je pokrenut nekoliko godina prije, tek početkom osamdesetih počinje s pravim radom Compuserve, omogućujući pretplatnicima iz SAD i slanje/primanje elektroničke pošte i razmjenu datoteka. Unatoč tomu što su bili locirani u Columbusu, Ohio, instalacijom modema (s lokalnom tarifom) u većini velikih gradova i povezivanjem s TELENET-om i TYMENET-om, omogućili su pristup korisnicima s gotovo cijelog područja SAD-a. Kako tada za pristup Compuserveu nije korišteno grafičko sučelje, i najjednostavnije funkcije obavljale su se komandama i kraticama. Unatoč tomu broj korisnika povećavao se u desetcima tisuća. Uskoro su u posao ušli Delphi, Genie, BIX i poslije America Online. Prodigy je prvi komercijalni servis koji je iskoristio grafičko sučelje za BBS, izbjegavši pisanje arhaičnih komandi.

Kako se i očekuje od ustanove koja surađuje s više od 371 institucijom iz 40 zemalja, gdje radi više od 50% kvantnih fizičara današnjice, CERN je bio mjesto ključnog otkrića u povijesti Interneta. Krenulo je 1990. godine, kada je programer Tim Berners Lee dobio NeXT radnu stanicu, koja ga je svojim objektno orijentiranim operativnim sustavom ponukala na rješavanje problema na kojem je već dugo radio — distribuciju podataka između različitih mreža kompjutora i različitih operativnih sustava. Reformatiranje dokumenata pri svakoj promjeni za svaku kompjutorsku platformu bilo je preskupo i trajalo je predugo. Tijekom sljedeće godine počeo je raditi na protokolu vrlo sličnom »docuversu« Toma Nelsona, ali reduciranom na minimalni radni model. Berners Lee nazvao je svoj projekt World Wide Web a zamislio kao mrežu međusobno povezanih dokumenta diljem svijeta povezanih Internetom. Sustav se sastojao od servera, za smještaj dokumenata za distribuciju i klijenta, koji zahtijeva pojedine dokumente sa servera. Prvi radni model klijenta (browsera) i servera završio je 1991, no bio je vrlo skroman i prikazivao je samo tekst, što je istraživačima CERN-a za pristup tekstualnim dokumentima bilo dovoljno. Drugi su željeli više.

Godine 1992. Marc Andersen, još uvijek student Sveučilišta Illinois, radeći u Super Computer Centreu otkrio je WWW. Postojalo je nekoliko sajtova razbacanih po svijetu ali uporaba WWW-a bijaše teška. Marc i sedmorica kolega prepoznali su odličnu ideju s lošom prezentacijom. Želeći izraditi bolje sučelje, napisali su prvi grafički browser — Mosaic te inačicu za PC i Macintosh objavili na mreži. Već 1993. godine više od milijun ljudi diljem svijeta rabilo je Mosaic, vlasništvo Sveučilišta. Nakon diplome, Marc odlazi u Silicijsku dolinu, gdje sreće Jima Clarka (kao investitora) i pokreće softversku tvrtku. Zaposlivši šestoricu od sedam kolega studenata koji su napisali Mosaic (sedmog je već regrutirao Microsoft), ponovno pišu browser i daju mu ime Netscape Navigator (oni ga nazivaju Mozilla). Clark je smislio jedinstven marketinški plan, stvoren za Internet. Svako može uzeti program preko mreže a ako se njime koristi za posao, treba ga i platiti. U roku godine i pol imali su 65 milijuna korisnika!!!

Tijekom dvadesetak godina postojanja, Internet je opstajao kao oaza znanstvenika, istraživača, inženjera i državnih administrativaca. Službena politika branila je uporabu Interneta za osobnu dobit ili nešto što nije vezano uz njegov posao, što ipak nije sprečavalo očeve onih koje danas zovemo hakerima da troše mrežni kapacitet na borbe zvjezdanih flota. Web-a, gopher, WAIS-a, telnet — bili su većina prometa ali malo je toga bilo od posebne važnosti za državna istraživanja. Na Internetu, ekonomija je bila tabu. Tako je to bilo do 1992. godine, kada je zakonskim amandmanom Internet prepušten civilnom društvu, čime je omogućena i komercijalizacija mreže. Novi korisnici raznih Internet Servis Providera (ISP) i online servisa (Compuserve, AOL,...) nadrastali su njihove instalirane kapacitete, čineći tu djelatnost vrlo profitabilnom. Mrežno poslovanje nije davalo predviđane rezultate, ali nakon nekoliko godina uhodavanja i na tom području počeo se pojavljivati profit. Poduzetnici su morali početi gledati drugim očima na posao stvarajući tvrtke, npr. Amazon. com ili Excite. com, prilagođene Internetu.

Tek pošto je zakonska regulativa riješila komercijalnu uporabu Interneta, Microsoft je pokazao interes. Godine 1995. izdao je browser, Internet Explorer, direktnu konkurenciju Netscapeu. Nakon toga svima je postalo jasno da je prisutnost na mreži potreba.

Umreženi svijet, koji su zamislili Bush, Licklider, Nelson i drugi, nakon tri desetljeća napokon postaje stvarnost. Mnoge od predviđenih uporaba »intergalaktičke mreže« ostvarene su, ali nova se pitanja stalno otvaraju. »Brzina svjetlosti« Interneta može uzdignuti ili pogubiti neku ideju mnogo brže nego ikoja svjetska marketinška agencija.

Jedna od tehnologija koja je uspjela jest Java, platformno neovisan programski jezik. Razvila ju je tvrtka Sun Microsystems radi poboljšanja standardnih operativnih sustava za kućne i poslovne aplikacije i njihovo umrežavanje. Java je prihvaćena širom svijeta zbog toga što je platformno neovisna, objektno orijentirana, osigurava sisteme mrežne sigurnosti i relativno jednostavna za programiranje.

Današnji promet Internetom sastoji se od Java apleta, streaming videa i audia, kanala, HTML-a i elektroničke pošte i po obujmu eksponencijalno raste. Većina Interneta predana je na gospodarenje privatnim tvrtkama koje povećavaju njegov kapacitet usklađujući ga s rastućim potrebama, što je prošlih godina tehnologija omogućavala, ali inženjeri govore da ne znaju koliko dugo će još to moći pratiti. Neki od stvaratelja Interneta, npr. Vint Cerf, predviđaju totalni kolaps ako se uskoro nešto bitno ne promijeni. Kako bi preduhitrili problem, potrebne su brže mreže i djelotvorniji komunikacijski protokoli.

Što se tiče bržih mreža, postoje dvije konkurentne LAN tehnologije koje obećavaju povećanje brzine protoka od deset puta — ATM (Asynchronus Transfer Mode) i gigabitni Ethernet. Na području protokola predložen je novi Internet protokol, IPng (Internet Protocol new generation ili IPv6), napravljen za baratanje povećanim opsegom Interneta i većim mrežnim brzinama. Kao što je i ARPAnet bio sagrađen na otvorenom standardu tako i te tri tehnologije nemaju vlasnika. I jednako kao što je i ARPAnet pokrenuo novu industriju tako se i sada rađaju nove tvrtke nudeći tržištu nove proizvode (unatoč tomu što su neki likovi već poznati).