Govori karaševskih i kosovskih Hrvata

Govori karaševskih i kosovskih Hrvata

Hrvati govore idiomima torlačkoga narječja u Rumunjskoj i na Kosovu.

Karaševski Hrvati žive u sedam sela rumunjskoga dijela Banata. Osim Karaševa, to su sela Ravnik, Lupak, Klokotič, Vodni, Nermić i Jabalče.

Većinom karaševski Hrvati čuvaju šwa kao kontinuant poluglasa (Lupak, Vodnik, Klokotič, Nermić). U Ravniku i u dijelu Karaševa (Kurjačica) poluglas je dao e, a taj je vokal dobiven i ispred palatalnih suglasnika u primjerima kao ovej, onej, nećaska »noćas«. U većem dijelu Karaševa poluglas je dao a, međutim, u nenaglašenu položaju preteže a i u selima gdje su inače refleksi poluglasa drugi, e ili šwa. Vokal i umjesto refleksa poluglasa dolazi u broju jedinajst, međutim, kod brojke »1« dolazi a ili šwa.

U karaševskim selima čuva se zatvoreno e pod akcentom (npr. d# »gdje«), a izvan akcenta jat je obično dao i: človik i sl. U skladu s tim dativ jednine glasi u Karaševu meni, tebi. Od e i od prednjeg nazala dobiveno je otvoreno e.

Čuva se samoglasno l, pri čemu se često ispred l razvija šwa. Bilježeno je u pojedinim mjestima kalbasica, jabalka i sl. Od stražnjeg nazala dobiveno je u (npr. zup), koje dolazi i u primjerima kao unuk.

Na kraju sloga čuva se l (dal). Čuvaju se i palatalni plozivi ć i đ (treći, dođemo). Jotiraju se i labijali, ali ne u trpnom primjeru (dimeno). Afrikati č i dž izgovaraju se umekšano. H se čuva rijetko na početku riječi ispred vokala, a dolazi i u primjerima kao hrzal. Javlja se afrikat 3, obično u primjerima kao 3vono. Važno je da se čuva č ispred r, uz razvijanje sekundarnoga vokala između č i r, npr. čerevo. Čuva se i dočetna skupina -st, npr. grost »grozd«. Dočetni zvučni opstruent najčešće se obezvučava, kako smo već vidjeli iz primjera grost.

Karaševci imaju jednoakcenatski sustav. U njih je povučen stari kratki akcent s posljednjeg sloga (npr. ž#na), ali nije dugi, npr. kupovŕl.

U morfologiji osobito je važna činjenica instrumental jednine imenica muškog i srednjeg roda s nastavkom -am, kao u sjeveroslavenskim jezicima. U nominativu množine mnogih imenica dolaze nastavci -ove i -eve, npr. bregove i sl. U akuzativu množine imenica muškog roda nastavak je -i. Imenice sva tri roda imaju u dativu množine nastavak -am. U lokativu jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke promjene nastavak je -im, npr. dobrim. Oblik imenica muškog roda na -a dolazi uz sve brojeve. Komparacija je analitička, s prefiksima po- i naj- ispred pozitiva. Infinitiv je rijedak, također aorist. Infinitivi završavaju na -ti, ći. Izrazito je važna značajka da se futur tvori s pomoćnim glagolom lam »hoću«. U 2. licu množine imperativa nastavak je -#Čte. U kondicionalu (prvo lice množine) dolazi oblik bimo. Zanimljiv je prilog učera »jučer«, prijedlog proti, veznik če »da«. Ne javlja se postpozitivni član. Važno je da određeni prilozi glase sad / sat, onda / ondak, dakle bez g. Sva je prilika da u Karaševu nema reduplikacija ličnih zamjenica.

Enklitika dolazi u proklitičkom položaju pod rumunjskim utjecajem: smo se nazdravili. Javljaju se i posesivni dativi kao nena slugi mojemu »otac moga sluge«.

Leksički su zanimljivi mnogi primjeri (npr. dubravnik »vrsta cvijeća«), uglavnom nepoznati drugdje u srednjejužnoslavenskom dijasistemu, a u takvu ili sličnu obliku dolaze još u Svinici; taj je govor vrlo srodan karaševskom. Sviničani su pravoslavni i Srbi, Karaševci katolici i Hrvati. Jedni i drugi vrlo su se rano naselili u Rumunjskoj, Karaševci vjerojatno u 15. stoljeću. Sva je prilika da su oni podrijetlom iz kraja oko donjeg toka Timoka. Pripadanje katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu unijelo je stanovite promjene u govor Karaševaca, pa oni npr. danas kažu put križa, iako se u toponimiji ili u nazivima blagdana sreće riječ krst.

Janjevski govor na Kosovu vrlo izrazito karakterizira čuvanje poluglasa koji je dobiven izjednačenjem obaju praslavenskih poluglasova. Npr. riječ »dan« obično se izgovara s tzv. šwa, a iza naglašenog sloga nerijetko se izgovara a. Samoglasno l, kao i drugdje u prizrensko-južnomoravskom dijalektu torlačkoga narječja, obično je dalo u (npr. vuk), ali u nekim primjerima lu, npr. sluza.

Jat je ekavski (npr. stareji), a kao rezultat palatalizacije suglasnika (osobito ispred e) javljaju se primjeri diftongacije koji podsjećaju na (i)jekavski jat. Pritom se, razumije se, diftongira svako e, ne samo ono od jata, pa tako npr. imamo mieso, mlijeko i sl. No očito se javljaju i jekavizmi (mjera, vjenčanje, prije, mjesec), uglavnom iz razloga katoličkoga bogoslužja i hrvatskoga jezičnog standarda svećenstva.

Osim već spomenute palatalnosti vrlo su važni primjeri prijelaza l na kraju sloga u -ja: bija »bio«, večeraja »večerao« itd. Rjeđi su primjeri kao doša, pa onda i pridjevi kao veseja »veseo«. Rijetki su primjeri kao bivol, sokol i sl., dakle, s čuvanjem -l.

Čuva se #3 (=dz), ali ne i h, koji se ipak donekle čuje, i to iz razloga utjecaja crkvenog i školskog izgovora.

Provedena je nova jotacija: braća, treći i sl.

Na kraju riječi zvučni šumni suglasnici gube zvčnost: brek, jastrep itd.

Prema literaturi, akcent janjevski nije tipično torlačkoga tipa. Čuva se, naime, prema Milivoju Pavloviću, dugosilazni akcent, ako je slog naglašen: jedân, gospodîn, duvân itd. Osim toga, alteriraju kratki silazni i ekspiratorni akcent. U literaturi se spominje i mogućnost izgovora akuta. Ekspiratorni akcent može alterirati i s dugim silaznim, a to je povezano s emocionalno obojenim isticanjem. U cjelini su vrlo izrazita akcenatska previranja u janjevskom govoru. Sudeći, pak, po situaciji u Zagrebu i u Kistanjama, janjevski je govor bez kvantiteta.

U deklinaciji važno je istaći funkciju prijedloga. U lokativu upotrebljava se opći padež s prijedlogom u (imam sina u kuću). U instrumentalu uz opći padež dolazi s ili sas: sas čoveka, s Franu. Od imenice #3vonik nominativ množine je #3vonici, akuzativ množine #3vonice, prema odnosu Turci — Turce. U dativu množine javlja se nastavak -ima (volovima), koji dolazi i u ženskom rodu: kravima. U cjelini je važno da imenice i- osnova postaju muškoga roda: boles, žalos, noć itd.

Kod pridjeva u Janjevu nije sasvim došlo do iščezavanja razlike između dva pridjevska vida, i to u korist neodređenog vida. Tu ipak dolazi i crn konj i crni konj mu lipsaju itd. Ipak se mnogi pridjevi upotrebljavaju obično bez i, s tim da određenost unosi pokazna zamjenica koja upućuje na određen predmet, čime mu daje značenje isticanja. Neki se pridjevi kompariraju normalno (star — stareji — najstareji), ali je komparacijski sustav balkanskoga tipa mnogo češći (dobar — podobar — najdobar).

U prezentu (1. lice jednine) javljaju se primjeri tipa imam, ali može doći i kažu, što je, čini se, oblik karakterističan za Letnicu, drugo hrvatsko selo na Kosovu. U 3. licu množine javljaju se tipovi vidiju, doneseju, gradiju. Janjevski govor nema infinitiva, a nema, naravno, ni futura otvorenog pomoću infinitiva. Glagol lam posebno je zanimljiv (2. lice imperativa), a znači »izvolite«, »ako hoćete« ili slično. Obično se taj glagol inače rabi mjesto futurskog oblika glagola biti, s nijansom »htjeti«.

U Janjevu dolaze primjeri tipa on me mene videja, dakle s uporabom parazitskih oblika ličnih zamjenica, a tako je i u Letnici. Zanimljivo je da Janjevo zna za postpozitivnu uporabu pokazne zamjenice (od našega toga Marketa), koja nije uopćena i nije karakteristična za janjevski govor, ali postoji tendencija pojačavanja značenja imenice odgovarajućim padežnim oblikom zamjenice.

Leksik Janjeva karakteriziran je riječima njemačkoga podrijetla kad se radi o rudarstvu, npr. plinat »kremen«. S Dubrovnikom Janjevce vežu riječi kao trempija »tronožac«, maškare »šala«, temeja »temelj«.

Samo Janjevo prvi put se spominje na početku 14. stoljeća, a već u tom stoljeću (1328) tu postoji i katolička parohija. U 1. polovici 15. stoljeća u Janjevu nalazimo oveću koloniju Dubrovčana, koji su se tu naseljavali već u 14. stoljeću. Janjevo je znano kao rudarsko i katoličko naselje. Zbog razvoja rudarstva u taj su kraj dovedeni Sasi. U 18. stoljeću iz mjesta su nestali pravoslavni, a počeli su se useljavati Albanci i Romi. Od pedesetih godina 20. stoljeća Janjevci se u znatnu broju naseljavaju u Zagrebu, a posljednjih godina (nakon 1995) i u Kistanjama.

Glavna literatura

Dr Milivoj Pavlović, Govor Janjeva, Novi Sad, 1970.

Mirko Barjaktarević, »Janjevo«, Zbornik za narodni život i običaje, 45, 1971, str. 31-55.

Pavle Ivić, »Odnos između karaševskog i sviničkog govora«, Makedonski jazik, XL-XLI, 1989-1990, str. 201-215.

Sanja Vulić, »Osvrt na karaševske govore«, Tjedan Hrvata iz Rumunjske. Zagreb, 1994, str. 19-24.